VREME 562, 11. oktobar 2001.

/ KULTURA

Intervju - Franci Blašković, roker:

Mens sana in malvasia
Istrijanin, predsednik lige za borbu protiv turizma, osnivač grupe Gori Uši
Vinnetou, zabavljač i pesnik opisuje svoj suset sa Beogradom: "Popio sam
kleku, super. Pijem samo vaš kafe turko, ne espreso. Pivo sam pio, neko
smrdljivo, nije mi se svidilo, ali sam ipak popio četiri komada. Vozili smo se
taksijem, a taksista pjeva pjesme Dragojevića, Magazina. Ma što ne pjeva neki
turbofolk! Nikako da se otkačim hrvatske estradne pizdarije"

Franci Blašković je bija imperator, kaže Đermano

Semjanović u poslednjem Feralu pišući o
gostovanju FAK–a u Beogradu, a taj "imperator"
za sebe kaže da je šporkokrvno istrijansko
govedo.

Teško je reći je li Franci Blašković pesnik,

muzičar ili roker, ali je lako ustanoviti da ne
povlađuje publici. Na omotu sedmog CD–a grupe Gori Uši Winnetou, kojih je
nekoliko primeraka doneo i podelio prijateljima u Beogradu, stoji: U tunelu usred
mraka zvizdi pizda petokraka, uf! Identifikuje se sa tom grupom koju čine zapravo
on i njegova žena: Ne mislim otet nikom njegov dio, muzičarima kojima isto tako
pripada učešće u ovoj priči htio bih reći da sam jedini koji je to zamislio i ostao, a ljudi
su dolazili i odlazili. Da to ja ne bude iritantno. Ne bi mi bilo svejedno, makar mi je
svejedno. U Paviljonu Veljković počeo je ovako: Još čujem puno basa, i glas mi je
takav, zato su mi ploče naporne i uglavnom su bolje za gledanje. Ćao, bre,
pučanstvo!!! U ime Oca, Sina, Duha, malvazije, Samante Foks i Lige za boj protiv
turizma, amen.

"VREME": Na jednoj fotki u Feralu hodaš pod ruku sa papom?

FRANCI BLAŠKOVIĆ: Papa? Dvaput smo ga doveli u Istru. Ove godine u Savićento,
a prošle u Kanfanar. U Kanfanaru je prošlo dosta nezapaženo, niko nije vjerovao da
će papa doć, ali je papa došao na opće zadovoljstvo i vjernika i nevjernika. Kad smo
objavili prikazanje, na Uskrs, reagirao je župni ured Savićenta. Poslao je pritužbu
policiji, digla se frka, obavestili su župana, biskupa. Nismo htjeli papi reć kako ga
ovi tu ne žele, i papa je drugi put došao u Istru. To nas je koštalo malo više,
osiguranje policijota koji su se zabavljali isto kao i svi drugi.

Crkva je zaista popizdila. Pretpostavljam da im je posle bilo krivo, fakat su vidjeli da

su ispali idioti jer su bili protiv toga da papa dođe. Ali zahvaljujemo crkvi, napravila
nam je takav marketing da smo imali publike koliko nismo imali od 1986, odkad
nastupamo kao Gori Uši Winnetou.

Članovi grupe idu u crkvu? Veruju?

Ja sam antireligiozan, totalno. Ateista, ako je to ono da ne jebeš ništa od svega toga.

Šezdesetih je lik Isusa Hrista bio popularan, kao model.

Kada? Ma kaco, nisam ga nikad doživio tako. On je tek od devedesetih nadalje

postao popularan za popizdit. Religija generalno – prvi put sam se tad s njom suočio
u obliku zamora, dihanja za ovratnik. U suštini, priča se jedno, a radi se kurac, ništa
se ne radi, samo se titra i jebe ko je vjernik a ko nije. Taj naš papa nije nikakva
željena provokacija, da nekog vrijeđamo ili zajebavamo. On je glumac iz Izole, koji
to radi savršeno uspješno. Malo je i nalik papi, a skinuo mu je govor i ima odličan
tekst. Narod se diverti, hvala Bogu, i demistificiraju se sve religiozne pizdarije.

Narod je svestan da je to gluma?

Svega je narod svjestan. Kad smo bili u Savićentu, kad je umesto sto ljudi došlo tri
hiljade, provozali smo papu traktorom, papamobilom. Trčali su okolo bodigardisti,
papa je držao zeleni bor koji se stavlja u auto da miriše i njim je lijepo blagosiljao.
To je bila bajka.

Bojite li se vi pomalo svojih provokacija?

Ma ne, jebeš ti život bez zajebancije. Nismo nasilni, nismo partija pa da imamo
nekakvu platformu. Mi ne postojimo u tom kontekstu. Neka me puste na miru.

Ja tebe ne pitam, nemoj ni ti mene. Ako se ja zajebavam, pusti me, a ako se ti

vrijeđaš radi moje zajebancije, onda me tjeraš da postanem partija i da krenem u
boj koji mi ne pada na pamet. Šta me briga.

Ovde se smatra da je Istra bila najtolerantnija u prethodnih deset godina, da

su se svi lepo slagali, idila i sreća. Da li je zaista tako?

Istra je uvijek bila takva. Ako ima problema, nikom ne pada na pamet da ide dalje
od šanka i šankerskih jebem mu mater. Lijepo je što sve završi na tome, ne uzrokuje
ništa šta bi osporilo nekom pravo na život, na mišljenje.

Istra se nikad nije slagalani sa kim i ni sa čim. U Istri je bilo puno Jugoslavena –
jedan dio je ostao, jedan dio je zbrisao. Taj dio su zapunili Hrvati. U dnevnoj politici
Istre postoji otpor prema novopridošlom. Nikakve varijante da su to vjekovne
zemlje hrvatske ne mogu proć, ali ne tako da bi se remetio dnevni red i mir. Ljudi
pizde protiv novih, normalno. Stariji Istrijani su pizdili protiv Jugoslavena, nisu ih
mogli smislit, ali isto tako nikom se ništa nije desilo. Sad pizde protiv ovih Hrvata,
jedan dio, ali nikom ne pada na pamet ništa drugo – to je samo šankerski.

Kako ćete rešiti pitanje granice sa Slovenijom?

Ja bih to vrlo lako rješio. Mislim da bi to trebali rješiti ljudi koji žive oko. Nažalost,
povjest je toliko puta potvrdila tragediju razmatranja pravednih granica, a
pravedna granica ne postoji. Idiot je onaj koji misli da bi se ona mogla napraviti.
Trebalo bi konačno reći: Granica je nepravedna, ali ajmo organizirat život. Ali ljudi
oko granice bivaju napušeni od centara vlasti i moći, nekakvim vizijama granica i
pravednosti, i život oko granice je redovito uništen. Jedini koji ispuše su ti sirotani, a
ne bi da nema kretenskih visokih problema i umnih idiotarija o pripadnosti zemlji.

Tragično je za bivšu Jugoslaviju što se nakon Drugog svjetskog rata nije raskrstilo s
pričom o pravednim granicama. Istra je postala hrvatska, odnosno jugoslovenska,
posle bojne. To je bio afteršejv, grand finale oslobodilačke borbe, tad se napravila
granica, i zdravo. Prestanimo razmišljati o tom.

Sve što ne rješava probleme ljudi koji žive okolo, unutar granica, jest kretenijada.
Oni se moraju izboriti za sve moguće privilegije – da ih granica ne odvaja od
komada zemlje s one strane, da ih ne tjera da ga prodaju zato što je u drugoj državi
– i kad bi to uspjelo, vjerujem da bi se rješilo sve.

Pominjana je Istra u Evropi regija?

Istra je uvijek nabrijana da razmišlja regionalno. Nije nikad pripadala nikom, osim
sama sebi. To je zavičajni sindrom koji se nažalost kroz povjest iznova okreće.

Ajde na brzinu, u skeču da ispričam noviju povjest: Istrijanci su najprije sa

Austrijancima jebali mater Talijanima, pa su poslije s Talijanima jebali mater
Abisincima, pa su poslije s Jugoslavenima jebali mater Talijanima, Austrijancima i
Njemcima, pa su sada sa Hrvatima jebali mater Jugoslavenima, i sad jebu mater
sami sebi. Kako to lijepo kaže svjetska pjesma, sad su Istrijanci sexy mother fuckers.
Moj poetski a ne politički filing je da je treba uzeti kao takvu i nikako drugačije. Taj
popularno rečeno suživot – ja bih ga nazvao život jer suživot već odvaja –
funkcionira. Sigurno ima frustracija zbog svega što se desilo – svaka bojna je
razjebala društvo i odselila dio ljudi. Rečem da sam Istrijan ne misleći na nekakvo
plemensko poreklo, već na prostor nazovi užeg zavičaja koji mi je u konzumaciji
drag. Jebe mi se za sve drugo.

Pokušava se vratiti na svoje ono što je izazvano proterivanjem Italijana posle

Drugog svetskog rata?

Ma ne može se vratiti na svoje, to je kretenski. Na sreću Istre, ti su ljudi uvijek bili

za nju zavičajno vezani. Ne politički, iako ima i tih koje bih zanemario jer nisu bitni.
I u ovim teškim godinama neturizma – kako mi je drago, Predsjednik sam lige za
borbu protiv turizma – u Istri je turista bilo, jer su dolazili ljudi vezani za taj kraj.
Sva sreća da su mogli dolaziti i biti tu.

Posle bojne, 1946/47, odlazak je bila masovka. Nešto je otjerano, drugi su bili u
strahu od sukoba i novog filma, a treći su nekako "spontano optirali ponuđeno im
rješenje". Ogroman broj ljudi je otišao. Istra je ostala prazna. Poslije ju je zapunila
Jugoslavija, svim nacionalnostima. Logično, postojao je otpor, aktivan, ali uvijek u
kontekstu šanka. Nikom nije padalo na pamet uzimat oružje, nego se nastojalo
pridobiti novoga za život. To je bio teški problem, jer su oslobodioci kao adut istakli
to da su svi Talijani koji su optirali fašisti. Nisu samo Talijani optirali, već i Hrvati
Istrijani i svi drugi bez obzira na naciju. U mojoj familiji masa ih je otišla. Moji su
porijeklom nekakvi Hrvati, osjećali su se Istrijanima i nije ih nikad pobuđivao
osjećaj nacionalne pripadnosti. U zadnje vrijeme je ta pripadnost još manje
popularna, s obzirom na razvoj događaja. Za sve koji su otišli, vlast je govorila da su
fašisti. Kurac su fašisti, zna se ko su bili fašisti. Ne mogu se identifikovati Talijani sa
fašizmom. Najzad, fašizam je u Italiji kapitulirao bez spoljne intervencije, srušili su
ga sami Talijani, njihovi partizani. U Istri, gdje je bilo znakova buđenja proleterskih
ljevih ideja, u antifašističkom otporu su aktivno učestvovali, možda ga čak i
inicirali, istarski Talijani – ajde, talijanska prezimena. Nije antifašizam isključivo
rezultat pobune hrvatskog ili slavenskog življa. Radilo se o pobuni cijele sredine
protiv fašizma, logičnoj pobuni. Dakle, bilo je fašista, ali je bilo i ovih drugih, u
partizanima. Najpoštenije bi bilo nazvati ih antifašistima, ne komunistima. Bilo ih
je koji nisu komunisti, a jesu partizani, antifašisti. Ali vlast je učinila da se pojmovi
izmješaju, pa je bilo malo teško biti Talijan u Istri. Bila je jebačija stalno. A ovi koji
su došli, kao: došli su na svoje. Ma nemoj. A nikad tu nisu bili.

Šta je sa rokenrolom danas?

Ne znam koliko sam uopšte pozvan da bilo šta kažem a da ne narušim idilu roka,
hahaha. Snove o kadilaku i čizmama s visokom petom. Ne spadam u to društvo.
Nažalost, sav rokenrol doživljavam baš tako – kao želju za kadilakom. U novije
vrijeme, dopelju te na gažu helikopterom. I sve se to zove rokenrol. Uglavnom se
rade neke ljubavne pjesme sa pubertetskim nabojem.

Šta slušaš?

Samo klasiku. Koji put čujem još nešto, ali izbjegavam sebe slušati. Gadi mi se. Čudi
me da ima fanova, mojih, to je zabrinjavajuće. Ispada da će se Gori Uši Winnetou
pretvorit u partiju.

Ti si u enciklopediji YU rocka Petra Janjatovića?

Mogao me je i preskočit, tako bih se osjećao bolje. Ako razmatram društvo u kojem
sam, jebe mi se. Fala Bogu, drago mi je što me je stavio, ali ako bih bio pošten, onda
bih rekao da ne spadam u to društvo. Ne razumjem ga, osim u kontekstu: Idemo,
ruke goreee! Od pop pizdarija do ljutih rokera.

Onda te verovatno ne iznenađuje što ih je toliko upalo u nacionalizam?

To samo dokazuje moju tezu. Rokenrol bi trebao bit nešto drugo, trebao bi bit vezan
za trag žrtve. Ako isključiš žrtvu, odmah si u kadilaku. Niko to ne voli – koji će mu
kurac žrtva, ali ipak je neko ima u sebi. I jača je od hiljadarki maraka. Bio taj dobar
ili loš, znao svirat ili ne, on je za mene roker. Drugi su kurac od ovce.

Na kojim se talasima sluša tvoja muzika?

Kod nas se ne pušta. Za devet godina sam nedavno dobio prve tantijeme, cjelih 31
kunu, otprilike osam maraka. Priznajem da nisam te albume prijavljivao, ali da me
ne puštaju – to je sigurno.

A gaže?

Organiziramo ih sami, isključivo po gostionama. Imamo puno poziva, ali ostajemo

pri oštarijama. Godišnje organiziramo dvadesetak nastupa vezanih u turneje. To su
pravi rokenrol koncerti, ne nekakvo šansoniranje. Unesemo razglas, nabrijemo ga, i
onda se razbije sve što se da razbiti. Tekstom i muzikom. Nikad ne pjevamo pjesme
gdje bi se trebale dignut ruke, Bogu čuvaj.

Da ti se ponudi pulska Arena, šta bi onda?

Ne interesira me. A ponuđena mi je. Nedavno sam, nakon petnaest godina, prvi put
svirao u Puli, u Istarskom narodnom kazalištu. Imamo fanove koji su u godinama,
pa ne podnose naše turneje po gostionama. Htjeli smo im omaž napraviti, da dođu u
kazalište. Bilo je lijepo.

Je li se moglo piti?

Ima šank, ali ne u sali. U sali je zabranjeno pušenje, piće, dizanje ruku. I zabranjeno
je paliti šibice.

Ima li ih puno kojima ti je gadno da se javiš?

Meni se niko ne gadi – može mi ić' na živce. Neke ne bih volio vidjet, ne zato što ih
mrzim. Nešto je puklo, desilo se veliko sranje. Još nisam našao lijek za to sranje.
Draže mi je ne vidjeti ih, i meni nekad drage ljude, a da ne govorim o drugima.
Mislim na neposredan kontakt, ali mogao bih ih gledat kao voajer. Po kafeima, bilo
bi mi drago vidjeti ih. Vidi ga ovaj, vidi ga onaj, bez obzira na to ko je bio dobar a ko
loš. Vjerojatno bih se veselio nečem što pripada uspomenama, ne bih htio da i one
budu uslovljene ovim sranjem.

Jesi li bio u Đenovi na antiglobalizacijskim protestima?

Podržavam antiglobalističku politiku, ali nisam tip koji će izaći na ulicu. Nisam
spreman uzest štapinu pa se mlatiti s nekim. Bili su tamo neki organizirani dečki,
malo više nabrijani, živčani. Hoće stvari rješavat štapinama i kamenjem, valjda
misleći da se to ne može drukčije. A možda se i ne može, ne znam.

A Njujork jedanaestog septembra?

Šta tu reći?

Strahuješ li za svet?

Nadam se da je svijet u 2001. ipak napravio korak dalje od ludosti. Nadam se

pobjedi razuma. Nažalost, poslije svakog rata žrtve služe smirivanju strasti i ludosti.
Tragedije ljudskog roda koje izgledaju neophodne – krv, smrt, mržnja, na kraju
služe da se na tim temeljima spozna i misli dobro.

Jesi li nastupio sa fakovcima u Motovunu?

Nisam htio ići u Motovun. Išlo mi je na živce što sam trebao doć' preko Zagreba. Tu
sam puka na živce. Tako da ta situacija nije rože i fjori, kako kažu Talijani.

Ali scenario za film si poslao?

Jesam. Dva moja prijatelja iz Savićenta, iz neformalne udruge koja se bavi

promicanjem nazovimo je kulture – tog nečeg drugog – napravila su film. To je
jedna turistička furka. Ja sam u gostioni, pizdim jer su me sa terase otjerali da ne
zauzimam mjesto turistima. Kad sam došao za šank, konobari su me spizdili u neki
ćošak. I tu sam smetao. Nikako da dođem na red za piće, svi su živčani, znojni, i ja
sanjam. Kao na vrhu sam nekog briga istrijanskog, zovem svog dragog prijatelja da
uzmemo kašetu toplog piva, tako toplog kako vino nikad ne može bit. Da se
nalijemo te bire i da se udarimo stomacima kao en–bi–ejci, da se izrigamo jedan po
drugome. Tu mora biti jedan mali stol po kojem ćemo ploskati rukama i pjevati
Mens sana in malvasia Istriana. Na kraju kažem: Alo Maks, na G8 imaš Radu
Šerbedžiju.

Da li ti se promenio Beograd?

Zadnji put sam bio devedesete. Sa djecom smo imali predstavu u Škozorištu, bili
smo u razmjeni. Mi smo bili, ali Beograd nam nije poslao svoju djecu. To nas je
rastužilo, nismo shvaćali, nismo razumjeli šta se to dešava da bi njihova djeca bila u
opasnosti. Ništa nismo razumjeli, ja nisam ništa razumijeo. Niti kad je počelo, niti
sada ne razumijem ništa.

Beograd mi je sad isti kao što je bio. Jedino ta granica. Podsjetila me je na davna
vremena kad smo išli u Italiju i osjećali se ko govno na granici. Jer si tamo ništa,
totalna bedara. To se promjenilo.

Ovde ne piješ malvaziju.

Bilo bi mi drago vidjeti malvaziju ovdje, ali i da je vidim, ne bih je pio. Htio bi piti
vaša vina. Popio sam kleku, super. Pijem samo vaš kafe turko, ne espreso. Pivo sam
pio, neko smrdljivo, nije mi se svidilo, ali sam ipak popio četiri komada.

Vozili smo se taksijem, a taksista pjeva pjesme Dragojevića, Magazina. Ma što ne

pjeva neki turbofolk! Nikako da se otkačim hrvatske estradne pizdarije. Tad sam se
osjetio ko turista. Dođem, i remetio bih red i mir taksisti koji pjeva. Pa nemam
pravo, neka pjeva što hoće, ali kao pravi turista, pizda sam, pa se nerviram.

Najljepše mi je u Beogradu ići na semafore. Tu uživam, osjećam se super. Ljudi

stoje, čekaju, svi misle isto. Tako toplo, jednoumno očekivanje, super. Savjetujem
svakome. Ali nemojte trčati na zeleno, nego na crveno. I u pauzi crvenog, uživajte:
kako su ljudi draga i dobra bića i svi misle isto. Ajde ćao.

Snežana Ristić, Radonja Leposavić

 

Copyright © 1998-2020 Vreme, Beograd