Naslovom „Grozdani kikot“ čitatelju se daje aluzija zbrke i haotičnosti i to ne samo u smislu zvuka

nego i slike koja se prikazuje, jer nas naslov uvodi kako u svijet zvukova tako i boja. Štaviše, riječju
kikot autor aludira na zvukove prirode. Upravo je to bila glavna ideja djela, vraćanje čovjeka u prirodu
istrgavši iz njega dašak historije, pri čemu autor daje naglasak na univerzalnost (karakteristika mita)
individualne kulture kod svakoga od nas, koja na pozitivan način čuva u nama ono pagansko,
praiskonsko i čulno. Kikot je riječi koja označava uzdah olakšanja, a slobodno se može reći da u
potpunosti prati radnju na način da stvara atmosferu paralelno sa razvitkom radnje. Stoga, zaneseni
momčić koji sazrijeva, spoznaje sebe u kontekstu prirode i međuljudskih odnosa na početku romana
se pretvara u skeptika na samome kraju. Međutim, kikot pred kraj romana postepeno slabi u pogledu
stvaranja slike i zvuka tokom čitanja, a njegovu ulogu preuzima krik, koji je sam po sebi neartikulisan i
bolan za uši. U drugu ruku, spomen Grozdane u naslovu, kao najjačoj poziciji teksta, sugerira na
značaj koji ona ima po samu radnju romana. Mitska predaja o Grozdanu i Grozdani ima neprestanu
funkciju oslikavanja svijeta ideala, svijeta ideala kojeg pisac odobrava. S druge strane, neprestanim
odnosom između čovjeka i mita, koji je vrlo vješto prožet kroz djelo sa jasno uočljivim granicama
između stvarne radnje i mita, pri čemu jedno na drugo ne vrše direktan uticaj, pisac Hamza Humo
daje naglasak na svoju misao koja kaže da mit kreira ljudsku stvarnost. Fragmentarost prisutna u
tekstu dozvolila je Humi da se ne gubi u opštim simbolima i potpuni naglasak stavila na realni svijet.
Mit ima za cilj da nagovijesti dolazak i odlazak, bujanje i opadanje, rast i umiranje te se vrlo lahko
uočava veza sa egipatskim mitom o Izidi i Ozirisu, arhetipskim ljubavnicima o kojima ovisi priroda.
Početak romana počinje u proljeće pojavom Grozdana i Grozdane koji se predaju čulnoj zanesenosti i
kao takvi stapaju se sa prirodom. Zajedno s jeseni nestaju sa nadolazećom zimom. („Sad u hladnoj
jeseni, ćuti tužna kotlina.“) Paralelom koju vuče između mita i stvarnosti pisac naglašava jakost
čovjekove težnje da postane mitsko biće koje je shodno njegovim vlastitim uvjerenjima. Istaknuo bih
toponime „Hučka rijeka“ (hučka -> brza), „Mrkulja“ (tamna, mjesto povezano sa grmljavinom i kišom)
i „Tihaljina“ (plodna hercegovačka pokrajina) i njihov značaj u slikanju pejzaža i krajolika.