Kontekst knjizevnosti

U kontekstu novije europske književne tradicije Baladama su književni pandan, prema V. Žmegaču,
djela izrazito prožeta snažnim regionalnim, idiomskim i povijesnim duhom (Tkalci G. Hauptmanna,
Uliks J. Joycea, Doktor Faustus T. Manna), upozorivši pritom i na srodnost Krležinih Balada s
Hauspostillama B. Brechta, dok je I. Frangeš upozorio na Galgenlieder C. Morgensterna, kojima se
Balade približuju svojim crnim humorom. Međutim, moguće poticaje i srodnosti otkrivaju i Krležini
eseji o F. Logauu, H. Kleistu, K. Krausu, E. Adyju, Goetheu, posebice interpretacije dubinskih slojeva
njihova svijeta i likova, koji se svojom individualnom ili kolektivnom pobunom suprotstavljaju
poretku, kaosu, nasilju i apsurdu svijeta kojemu pripadaju. Sve je to, naime, našlo svoj odraz u
Krležinoj originalnoj sintezi, ne obezvređujući njezinu autentičnost. Međutim, kolikogod su europski
književni poticaji ostavili trag u Baladama, za genezu zbirke naveo je A. Flaker kao primarnije i
plodotvornije izvore europsku likovnu tradiciju, istaknuvši pritom Boschovu Grotesku, Breugelov
Brabant, Callota i Goyine Caprichose. Identifikacija tih inspiracija vodi i drugim velikim umjetničkim
imenima kao što su Graf, Holbein, Dürer, Daumiere, Grosz. Te inspiracije ne odražavaju se samo u
bogatoj paleti Krležina stiha, u snažnoj (s)likovnosti Balada, nego i u autorovu priklonu grotesknom,
naturalističkom, satiričkom, karikaturalnom, fantastičnom i fantazmagoričnom prikazu, u čijoj se
podlozi snažno nazire i otkriva tragično lice i vrijeme hrvatske zbilje simbolizirano vješalima, zadahom
smrti i krvi, socijalnom bijedom, pučkim martirijem, protestom i pobunom, nepritajenim ljudskim
krikom i stalnom težnjom za izlazom iz mraka, bijede i očaja, a što je najimpresivnije iskazano
originalnom kajkavskom riječi vanshajanje, na čiju je se mantičku važnost i stilsku obilježenost
upozorio M. Kuzmanović. Po mišljenju toga autora, Kerempuh proizlazi iz cjelokupna Krležina
stvaralaštva prije Balada s obzirom na to da Balade ne sintetiziraju samo kajkavski jezični krvotok
Krležina djela, nego se pojavljuju i kao sinteza brojnih tema, likova, ideja i pogleda pa i motiva
autorove lirike na standardnome jeziku, njegove esejističke i polemičke proze, posebice one s
temama iz hrvatske povijesti, politike i kulture, spram kojih je Krleža pokazivao trajan kritički i osobni
stav iskazan u rasponu od sumnje do naglašene negacije. I, doista, Balade su nastavak Krležine ratne,
antiratne, socijalne, ali i satiričke lirike u novom kodu i u još ekspresivnijoj jezičnoj formuli, čija
arhaična impostacija nije bila nikakvom zaprekom svježini, aktualnosti i modernosti.