Školski esej

Pjesme „Pjesanca u pomoć poetam“ Mavra Vetranovića, „Pjesnici“ Antuna

Branka Šimića i „Majstore, ugasi svijeću“ Slavka Mihalića lirske su pjesme sa
zajedničkim motivom slobode kojeg predstavljaju na drugačiji način.
Vetranovićeva „Pjesanca u pomoć poetam“ nastala je u doba renesanse, dok su
Šimićeva „Pjesnici“ i Mihalićeva „Majstore, ugasi svijeću“ nastale u razdoblju
avangarde.
Sve tri pjesme ističu tu slobodu jer su nastale u vremenu kad, ako bi
odstupao od opće prihvaćene forme i načina pisanja, bio bi na blaži ili teži način
odbijen tj. maknut od javnosti. Mavro Vetranović izražava renesansno shvaćanje
pjesništva kao vještine i isticanje slobode kao preduvjet umjetničkoga
stvaralaštva. U pjesmi „Pjesanca u pomoć poetam“ parafrazira Horacijevu misao o
slobodi stvaralaštva pjesnika i slikara, dodavši sliku lončara koji može
raspoređivati ručke na posuđu po vlastitoj volji, kao što pjesnici mogu slobodno
slijediti svoju Muzu (u grčkoj mitologiji boginje su zaštitnice pjesništva, umjetnosti
i znanosti). To možemo vidjeti odmah u prva dva stiha „Lončarom je gnjila dana“,
„Kada lonce pripravljaju“ gdje pjesnik jasno govori kako je lončarima dana glina da
bi, kad prave lonce, postupali na način koji je u daljim stihovima opisan. Za razliku
od Mavra Vetranovića koji se u pjesmi zalaže za slobodu izražavanja, a ipak
formalno poštuje tradiciju, to nije slučaj kod Antuna Branka Šimića u pjesmi
„Pjesnici“ oblika lirske minijature koju obilježavaju tri strofe nejednake dužine:
monostih, distih i trostih. Također izmjenjuju se stihovi nejednake dužine, a
kompozicija pjesme je kružna (prvi stih se ponavlja s varijacijom na kraju pjesme).
Tema pjesme je odnos pjesnika, svijeta i stvarnosti. Pisana je slobodnim stihom
što znači da u pjesmi nema rime, interpunkcija je zanemarena tj. nije u skladu s
pravopisnim pravilima i izraz je jednostavan, kao svakodnevni govor, bez ukrasa.
Ne obiluje različitim stilskim figurama, ali ipak kroz cijelu pjesmu provlači se
metafora koja izražava motiv „čuđenja“. U samo par stihova uspješno je pružena
jasna definicija svrhe pjesnika. Umjetnici, a isto tako i pjesnici su ti koji se bore za
pomicanje i širenje svijesti društva, odgovorni su za moralni rast civilizacije jer bez
kulture ljudski rod jednak je bilo kojoj drugoj životinjskoj vrsti. Kod Mihalićeve
pjesme „Majstore, ugasi svijeću“ je situacija malo drugačija jer piše i o borbi
unutar čovjeka kojemu su potisnute nade i slobode u nekakvo klupko poslušnosti
zato što se Mihalić za vrijeme te pjesme našao na crnoj listi nepodobnih ljudi za
komunistički režim. To je razlog zašto se „majstor“ pjesnik obraća sebi kao da
govori sa samog političkog vrha naredbodavnim tonom. Tema pjesme je smisao
pjesničkoga stvaranja u društvu nesklonu pjesništvu, a oblik joj je 4 tercine
(slobodan stih). Zadnja strofa donosi završnu točku sarkastičnog cinizma kojim
opisuje „klaunove“ koji su ga osudili. Naziva ih tako jer su oni jedini koji znaju kako
se možeš izvući iz jednom nastale katastrofe.
Mislim da je sasvim u redu odstupati od standardne forme o čemu god se
radilo i dokle god ne time ne štetiš drugima oko sebe. Svo troje su imali svoj način
slobode i iznijeli su ga kako su mislili da je ispravno i to je trebalo poštovati.

Robert Mlinarević, 4.TR2