Prema Hobsu društvenim ugovorom ljudi se obavezuju jedni sa drugima.

Svaki čovjek sklapa ugovor

samo s obzirom sa onim što je dobro za njega, tj. sa onome što je dobro za njegovu sigurnost i vlastiti
život. Prema Hobsu ugovor je osnova pravde i nepravde, jer tamo gdje nije sklopljen ugovor svaki
čovjek ima pravo na sve. Sve dužnosti i obaveze potječu iz ugovora i oni počivaju na povjerenju. U
prirodnom stanju nema povjerenja. Prema tome, prije nego što se upotrijebe izrazi pravično i
nepravično, mora postojati neka moć prisile, suveren, koja sve ugovaratelje može jednako prinuditi
na izvršenje njihovih obaveza. Suveren se mora pobrinuti da strah od kazne bude jači od mamca
svake koristi koja bi se mogla očekivati od kršenja obaveze. Strah je osjećaj na koji se treba osloniti.
Pravdu i nepravdu Hobs određuje u okviru zakona. Veliko mnoštvo ljudi mora državu postaviti kao
pravnu osobu, a svaki od njih obavezuje se svim drugima da će volju te pravne, građanske ili umjetne
osobe smatrati vlastitom osobom. Ta pravna osoba, suveren jeste drzava. Društveni ugovor ima dva
dijela:

1.sporazum svakog člana budućega građanskog tijela sa svakim drugim da će suverenom priznati
svakog čovjeka ili skupinu ljudi o kojoj se suglasi većina njih;

2. Glasovanje kojim se određuje tko ili što treba biti suveren. Svi oni koji nisu stranke ugovora ostaju
u stanju rata te su, prema tome neprijatelji ostalima.

Na valjanost sporazuma ni na koji način ne utječe to je li se u njega ušlo pod prinudom, u strahu od
smrti ili nasilja. Strah je motiv. Također ugovor obavezuje sve da se ne opiru volji najviše vlasti.

 Društveni ugovor obavezuje jedino kada se ostvaruje sigurnost, cilj radi kojega se u njega
ušlo. Poslušnost se razmjenjuje za zaštitu. Ne radi se o tome da ljudi ikada mogu biti posve
osigurani od tuđe nepravde. Dovoljno je da svaki građanin zna da se svatko tko mu
namjerava nauditi mora više bojati suverenove kazne. Hobs isto smatra da zakonodavna vlast
mora biti u suvereno im rukama. Ljudi nece slušati zapovijedi onih koje se nemaju razloga
bojati. Moć mača, kaznena moć i zakonodavna moć moraju biti u istim rukama. Građanski
zakoni svake države nisu ništa drugo do nalozi građanskog suverena. Oni propisuju koja
dobra čovjek smije uživati, to jest, određuju što jest i što nije privatno vlasništvo. Određuju
što čovjek smije činiti a da se uznemiruju njegovi sugrađani, to jest, propisuju što je dobro,
zlo, pravedno, nepravedno, pošteno i nepošteno. Oni pridonose miru nastojanjem da se sva
sitna sporna pitanja riješe prije nego što spor nestane.