Istina i objektivnost u novinarstvu

Da bi se raspravljalo o fenomenima istina i laž, posebno o njihovom

razumijevanju u oblasti javnosti, nužno je razmotriti pitanje istine i laži
uopće. To znači dotaknuti neke načine razumijevanja istine i laži u
filozofskom, etičkom i psihološkom smislu, a nakon toga izložiti moguće
posljedice odstupanja od istine.
Ukoliko se uslovno prihvati da se novija filozofija skoncentrirala oko
mišljenja Hegela i Kanta, onda se u funkciji dijela odgovora na filozofski
upit šta je istina sasvim kratko može kazati da je Kant ‘prvi filozof koji
organizuje svoj sistem oko mislećeg i djelajućeg čovjeka’, a da ‘rezultat
tog rada, kod filozofa, jeste racionalno konstruisana besjeda, diskursivni
sistem, i u toj besjedi je ljudska Istina’.1 Zapravo, odgovor na tri pitanja2
koja je Kant postavio koncentrirao je gotovo sav ‘Interes’ ‘Uma’, a ‘taj
trostruki odgovor nije dakle ništa drugo nego uni - totalna Besjeda, to jest
skup svega što se može reći (ili izraziti riječima koje imaju neki smisao)
sa namjerom da se kaže šta je istinito’. 3 Slijedom tih pitanja koncentrirala
se i etika. Ustvari, njeno traganje za istinom u cilju je dosezanja dobra i
uklanjanja zla. U Kanta se ona oformila kao uputa čovjeku kako da radi.
Što se psihologije tiče i njenog poimanja istine može se reći da ona ovaj
problem veže, s jedne strane, za proces mišljenja, a, s druge strane, za
propitivanje ličnosti u cilju sticanja saznanja o njoj i njenom karakteru. U
tom smislu psihologija podupire i filozofiju u najširem smislu, ali i etiku
kao znanost koja propituje i artikulira ljudsko ponašanje i djelovanje.
Istina je krucijalni problem ljudskog bivstvovanja. Zapitanost o tome šta
je istina i traganje za spoznajom, odnosno mnoštvo pokušaja da se iznađe
1
Aleksandar Kožev: Kant, Nolit, Beograd, 1976, str. IX, - predg. S.Marić
Marks je likvidirao ono što je bitno za Hegelov sistem, njegov apsolutni idealizam. Nasuprot tome,
Kožev neprestano ponavlja da 'Hegelov 'Sistem Znanja' prihvata kao svoj', a to je istina (prim.A.G.).
2
Kant: šta mogu da znam, šta treba da činim, čemu mogu da se nadam?
3
Aleksandar Kožev, cit. dj., str. 61.
odgovor, razdvojila je čovjeka od ostatka svijeta i upozorila ga na tanku
nit koja razdvaja istinu i neistinu ili, naprimjer, ovaj i onaj svijet. U tom
duhu je teologija označila život na zemlji privremenim i prolaznim, a
‘onaj svijet’ istinitim i konačnim. Na taj način apsolutna istina je
dislocirana i egzistira izvan, a sudbina svijeta na zemlji ostala ovisna o
istini u obliku Boga (apsoluta), neovisno o tome kako ga je koja religija
pretpostavila i prihvatila. Drugi pol ljudskog racia je na prostoru koji je
ostavljen čovjeku kao mogućnost njegova djelovanja postavio pitanje
istine objektivnog svijeta i međuljudskih odnosa, spuštajući u središte tih
odnosa komunikaciju koja se ima temeljiti na istini. Time se dodatno
proširio interes za istinom, a sadržaj mogućeg odgovora postao još
složenijim.
- Tokom povijesti, uporedo sa razvojem ljudskog društva narastali su
spoznajni rezultati, ali lažnog svijeta nije nestalo, niti se interes za
saznanjem istine smanjio. Naprotiv.
- No, kako naš interes nije isključivo teorijska rasprava, nego
raspoznavanje korisnosti te rasprave za novinarstvo dalje ćemo otvoriti
bitna pitanja veze između ideala filozofije, odnosno etike i novinarstva u
užem smislu značenja tog pojma.
- Pa i pored toga što postoje mnogi primjeri koji upozoravaju na
nepravilnosti u novinarskom radu, stoji činjenica da su novinarske
informacije dovele do saznanja od značaja za čovječanstvo. U tom smislu
oni jesu ‘savjest suvremenog društva’.4
- Ovdje je važno naglasiti da je novinarstvo stvaralaštvo, te da se tu
prepoznaju poteškoće u razumijevanju i interpretiranju stvarnosti. Uz to,
valja znati da je novinarska istina u ovisnosti o slobodi koju novinar ima
u društvu.

4
Stjepan Malović: Novine, Zagreb, 1995, str. 29.
- Ključno je pitanje šta sve istina omogućava. Prvo, istina je rješenje
sumnje. Iako je često neistinu moguće predočiti razumljivo, to ne znači
da je kazivanje bez sumnje ili da je prihvatljivo. Riječ je o mogućnosti
percepcije istine od strane konzumenta informacija. Ukoliko nedostaje
interes za istinom onda se radi o nekritičkom ponašanju publike. Drugo,
novinar koji brani laži, uvijek ide dalje, tako da u pravilu pretjerivanje u
tom smislu ne može ostati nerazotkriveno.
- Posebno pitanje koje se postavlja, a na koje se teško odgovara jeste šta
činiti nakon što novinar dođe do istine. Mora li, naime, novinar promisliti
da li će objavljivanje informacije prouzročiti nekome štetu ili ne. U tom
smislu on treba donijeti odluku. U principu takva odluka vezana je za
moral novinara. Profesija nalaže da ‘sve istine koje izražavaju visok
stupanj moraliteta treba objavljivati’.5(Vidjeti presudu Europskog suda za
ljudska prava ‘SLUČAJ PERNA v. ITALY’ u knjizi Vesne Alaburić pod
naslovom ‘Sloboda izražavanja u praksi Europskog suda za ljudska
prava’, Zagreb, 2002, str.224)
- Nakon što je naznačena važnost poštivanja istine u novinarstvu nameće
se i pitanje šta je u novinarstvu nedopustivo. Prvo, nedopustivo je
nepriznavanje načinjene pogreške ukoliko se činjenično potvrdi da je
predočeni iskaz krivo predstavljanje tj. neistina. Drugo, plasiranje
informacija koje nisu provjerene. Treće, nemogućnost ispravke.
- Iskustva upozoravaju da novinari često zloupotrebljavaju spremnost
javnosti da bez upita prihvati informacije koje su plasirane. 6 To
upozorava da povjerenje koje se daje medijima ne bi smjelo biti stvar
navike. Vjerovati informacijama novinara bez valjana uvida u to da li su
istinite ili neistinite, nije ništa drugo do pristajanje na moguće zablude,
gdje je sposobnost vlastita rasuđivanja napuštena. Jer neistine ukoliko se

5
Dr.Marko Sapunar: Osnove znanosti o novinarstvu, Epoha, Zagreb, 1994, str. 259.
6
Iskaz koji ne trpi sumnju jeste neistina.
nameću mišljenju stvaraju poteškoće, sužavaju mogućnost izbora i
ograničavaju rasuđivanje.
- Pogreška koju novinari često čine odajući se zloupotrebama, jeste i u
tome što miješaju činjenice i mišljenja. Novinare stoga nerijetko nazivaju
i ‘priređivačima naše stvarnosti’. To je otud što njihove informacije čine
sliku svijeta kojeg javnost upoznaje posredno (putem medija). Dakle,
tvrdnja da čovjek uspostavlja svoj odnos prema svijetu pomoću riječi ili
slike u primjeru javnosti se verificira.
- Istina, brojni primjeri iz prakse pokazuju i to da su mediji opredijelili
određene događaje. U tom smislu posebno je indikativan sljedeći primjer.
Sandinistička vlada Nikaragve je u namjeri da se zaštiti od moguće akcije
SAD-a na svom prostoru, posegla za nečim ‘što bi se moglo nazvati
ratom informacijama’. Putem medija obznanjen je prekid saradnje sa
vojnim savjetnicima iz SSSR-a, a potom i informacija da Nikaragva ne
posjeduje ‘moderno sovjetsko naoružanje’, sve s ciljem da se ukine bilo
kakav ‘povod za invaziju’. Naravno, to nije bilo tačno. Ali, zahvaljujući
direktno ‘ratu informacijama’, Sandinistička vlada je uspjela udovoljiti
SAD-a tj. pobijediti ‘informativno’, a to je tada značilo ‘vojno’.7
- Ovaj primjer pokazuje da se javnost razvijenih zemalja uveliko
opredjeljuje na osnovu informacija koje se plasiraju putem medija.
Novinar je, dakle, svjestan da može utjecati na izvjesne događaje i tako
ostvariti korist. U takvim slučajevima primaran je interes, a ne istina.
Otud nije slučajno što u izjavi Washington Posta stoji: ‘U potrazi za
istinom’, novine trebaju ‘biti spremne žrtvovati svoj materijalni interes i
imetak, ako takvo što bude potrebno za javno dobro’.8
- Čest problem novinarske djelatnosti u procesu otkrivanja istine jeste
problem odnosa novinara prema vlasti. Stoga se cijeni da je bitan zadatak

7
Rolend Lorimer: Masovne komunikacije, CLIO, Beograd, 1998, str. 305.
8
S.Malović-S.Ricchiardi-G.Vilović: Etika novinarstva, Izvori, Zagreb, 1998, str. 21
koji se u novinarstvu postavlja i to da javnosti budu dostupne informacije
o djelatnostima vlasti koje su dužne raditi u interesu javnosti, odnosno
dopustiti da novinari prate da li se ‘javni poslovi odvijaju javno’.9 To je
zato što novinari ozbiljno utječu na javno mišljenje posredstvom
informacija o radu vlasti. Na taj način ‘novinar aktivno sudjeluje u
stvaranju javnog mnjenja i kolektivnom rasuđivanju’.10
- Nije, dakle, slučajno što su mediji kao posrednici tj. prenosioci
informacija u fokusu interesa vlasti. Svjesni snage medija, a u cilju
sprečavanja moguće negativne reakcije javnosti, vlasti nastoje kontrolirati
rad medija.
- Naime, poseban problem, kako u teoriji, tako i u praksi, nije samo
enormna potreba vlasti da kontrolira medije zaradi slučajne, puke
kontrole, već zaradi plasmana svoje istine, vrlo često neistine, odnosno
laži. Stoga će se u daljem izlaganju razmotriti teza kojom se tvrdi da
odstupanje od istine u novinarstvu (kako u miru, tako i u ratu) projektuje
vlast. Ekstremni primjer predstavljaju zapravo nacionalističke politike
osamostaljenih država iz bivše Jugoslavije oslonjene na retoriku i
ideologiju projektanata raspada Jugoslavije.
- Rat je najteži oblik društvenog poremećaja. Iako ga teoretičari definiraju
kao nastavak politike drugim (nasilnim) sredstvima (Klauzevic), on
predstavlja izrazito slojevitu pojavu koja sa sobom nosi mnoštvo
posebnih, specifičnih karakteristika ljudskih akcija koje su prilagođene
njegovim funkcijama. Uz to, rat je neumitni uzrok promjena u ljudskom
ponašanju. Otud na fenomen rata valja gledati iz različitih aspekata:
političkog, pravnog, filozofsko - etičkog, komunikološkog, sociološkog,
ekonomskog itd. i to potvrđuje da se radi o složenom procesu koji se
može razumijevati i kao 'stvaralačko - razaralački proces' (Đ.Lukač) ili

9
Isto, str. 191.
10
Isto, str. 169.
kao ambijent ljudske destruktivnosti (E.From), pa i kao na proces
ostvarenja određenog teorijskog koncepta - ideologije, zamisli (K.Marks)
i tome sl. Nažalost, enormne tragične posljedice ratovanja koje pamti
ljudsko iskustvo nisu do danas uklonile ovu pojavu (Venecuela, Ukrajina,
Irak, Libija, Afganistan, Sirija i dr.), niti su utjecale na smanjenje zla koje
rat sa sobom donosi. Stoga ga se najjednostavnije može pojmiti kao zlo
koje je posljedica organizirane ljudske akcije i ponašanja. No, naš zadatak
ovdje nije fenomenološka analiza rata kao takvog, već pokušaj da se na
primjeru minulog rata na prostoru bivše Jugoslavije, posebno u Bosni i
Hercegovini, makar dijelom, ukaže na složen odnos i funkciju medija u
ratu koji je, kako se većina analitičara slaže, otpočeo kao rat medija ili
naprosto rečeno 'medijski rat'. Preciznije, namjera je da se ukaže na rat
kao uzrok degradacije novinarskog poziva i preusmjeravanja novinarstva
iz mirnodopske funkcije sistemski uređenog profesionalnog informiranja
i relativno slobodnog komuniciranja u funkciju rata, odnosno u funkciju
ostvarivanja posebnih ciljeva.
- U primjeru Bosne i Hercegovine i agresije (koju su izvršile Srbija i Crna
Gora) pokazalo se kakav je učinak postigla laž plasirana putem medija.
Razorena je zajednica u kojoj je različitost bila uvažena, a život u
dobrosusjedstvu siguran. Stoga je Hana Arent u pravu kada kaže da ljudi
mogu 'mijenjati okolnosti pod kojima žive jer su relativno slobodni od
njih, a to je sloboda koju lažljivost zloupotrebljava i kvari'.11 Laž koju je u
periodu od otvaranja kosovske krize osamdesetih godina, pa do raspada
SFR Jugoslavije i kasnije, na nov način, razvijao politički vrh Srbije u
cilju stvaranja velike srpske države, stupila je na scenu prva kako bi se
animirao srpski narod i uvjerio da je rat nužan.
- U tom smislu kasnije će se pokazati da je uloga medija i novinara bila u
tome da se (shodno nalogu politike) stvarnost predstavi drugačijom.
11
Hana Arent: Istina i laž u politici, Filip Višnjić, Beograd, 1994, str. 49.
Drugim riječima, ovaj rat je primjer koji pokazuje medije i novinare kao
sredstva politike u službi produkcije nasilja.12
Pokazalo se, naime, da su suvremeni ratovi, uključujući i minuli rat u
Bosni i Hercegovini, brutalni, ne samo stoga što su korištena moćna
sredstva za ratovanje (oružja), već i zato što su se putem medija ljudi
sistematično upućivali na zlodjela. Stvar je još složenija stoga što se
način propagiranja zlodjela i njihov plasman u javnost, nažalost, temelji
na nauci.
- Pažnju na način na koji je riječ u Srbiji utjecala na pripremu i
početak agresije i rata skrenuo je i profesor Muhamed Nuhić
citirajući riječi Dobrice Ćosića (jednog od najsnažnijih
protagonista veliko-srpskog projekta) iz njegovog romana Grešnik
u kojem stoji: 'Od članka do bojkota, od bojkota do ubistva, od
revolucionara do ubice - jedan korak. Ili - jedna riječ'. Zapravo,
ovaj iskaz Dobrice Ćosića ukazuje na odlučujuću ulogu javne riječi
u pripremi rata.
- Iako je Republika Hrvatska bila žrtva veliko-srpske ideologije prije
Bosne i Hercegovine nije bila u stanju upravo zbog ideologije
nacionalizma očuvati novinarski profesionalizam posebno u
funkciji afirmacije slobode i istine, već je novinarstvo stavljeno u
funkciju implementacije politike vodećeg dijela vladajuće hrvatske
političke elite. Sa eskalacijom sukoba Armije BiH i HVO-e u
Bosni i Heregovini dio novinara u Hrvatskoj i jednom dijelu Bosne
i Hercegovine pod kontrolom HVO-e udaljava se od istine.
- Štampa,- kako piše Mark Tompson, osvrčući se na hrvatsku
štampu, 'nikada nije toliko dehumanizovala Srbe koliko bosanske
Muslimane'. U prilog potvrde ispravnosti takvog zapažanja ide i
primjer izvještavanja HRT-e o masakru civila u Stupnom Dolu.
Naime, nakon otvaranja sukoba između jedinica HVO-e i Armije
RBiH 23. oktobra 1993. godine dogodio se masakr u Stupnom
12
‘Dva su načina na koja mediji u konačnici pomažu nasilju: kad ga banaliziraju izvještavajući o njemu
kao o nekoj predstavi, ili kad prikrivaju nasilna djela', tj. kad ga precjenjuju ili podcjenjuju (prim.A.G.).
(Odgovornost tiska u okolnostima nasilnih sukoba, Dokument UCIP-a, donesen od Vijeća UCIP-a, 20.
aprila 1993. u Sionu, Švicarska, Odgovornost novinara u ratu, ZBORNIK, cit., str. 9)
 Dolu (općina Vareš). Zločine su počinile hrvatske vojne snage nad
civilima bošnjačke nacionalnosti. Zvanični izvještaj UNPROFOR-
a nakon provedene istrage kazuje 'da nije bilo vojnika među 25
ukupno pronađenih tijela'. U veoma gledanoj informativnoj emisiji
HRT-e 'Slikom na sliku' 23. novembra 1993. godine emitiran je
prilog u kojem se kaže da je Stupni Do bio vojno uporište
'muslimanske vojske' iz kojeg je teškom artiljerijom tučen
'hrvatski Vareš'.
- U Stupnom Dolu koje se nalazi na prostoru općine Vareš 23.
oktobra 1993. godine pripadnici HVO-e brutalno su ubili 44 civila
bošnjačke nacionalnosti13. Oko pedeset kuća je uništeno. Prije
ovog napada Stupni Do je imao pedeset domaćinstava sa oko 250
stanovnika. Informacije koje ovdje donosimo pokazuju kako su
neki utjecajni hrvatski, probosanski orijentirani i inozemni mediji
informirali javnost o ovom stravičnom ratnom zločinu.

DATUM: 1. "Slobodna Dalmacija" (Split) 24. oktobra na petnaestoj stranici donosi naslov
"Muslimani se koriste kemijskim oružjem" ispod kojeg stoji:
24. "New York (DPA/HINA) - Vojska bosanskih Muslimana koristila se kemijskim
oktobar oružjem u napadima na položaje Srba, tvrdi se u internom izvješću UNPROFOR-a
predsjedavatelju Vijeća sigurnosti, čiju je kopiju novinar njemačke agencije DPA
1993.
dobio u petak navečer u New Yorku. U izvješću od 20. listopada navodi se da su
godine "vojni promatrači UN iz Tuzle izvijestili kako je po naredbi zapovjednika 216.
brigade Armije BiH na srpske položaje ispaljeno nekoliko granata s kemijskim
punjenjem". U istom se izvješću podrobno opisuje stanje u Bosni i Heregovini, a
naglašava se napetost i sukobi oko Gornjeg Vakufa, na potezu Visoko - Kiseljak,
povećanje napetosti u području Vareša i Breze, te opisuje stanje u Mostaru, kao i u
opkoljenim enklavama Goražde, Srebrenica i Žepa."
2. Televizija Bosne i Hercegovine je u drugom dnevniku objavila14: "Ekstremisti
HVO-e spalili selo Stupni Do kod Vareša i izvršili masakr nad civilnim
stanovništvom. (...) U informaciji koja je danas stigla iz Vareša, koju je potpisalo
Ratno predsjedništvo Skupštine opštine i Armija BiH Vareš kaže se da selo Stupni
Do sa 250 stanovnika od jučer više ne postoji. Ekstremisti HVO-e Vareša i Kaknja
izvršili su masakr nad civilnim stanovništvom, a tačan broj ubijenih još se ne zna."
"(...) Zapaljeno je 50 kuća, a ubijeno i ranjeno više desetina Muslimana. (...) Veći
dio ubijenih je izgorio u svojim domovima."

13
Prema: Dokumentacija Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava -
Sarajevo, mart 2000.
14
Dokumentacija TV BiH.
DATUM:
1. U vezi sa zločinom u Stupnom Dolu "Večernji list" (Zagreb) je 25. oktobra na
25.
sedmoj stranici objavio sljedeće:
oktobar "Vareš - Već tri dana muslimanska vojska napada područje općine Vareš, priopćio
1993. je u nedjelju poslijepodne Glavni stožer HVO-a, javlja Herceg - bosanska novinska
agencija. U dosadašnjim borbama poginula su dva pripadnika HVO-a, a na strani
DATUM
godine muslimanske vojske poginula su 32 vojnika.
: 24. Glavni stožer HVO-a također je priopćio da napade muslimanske vojske i borbe oko
oktobar Vareša muslimanska sredstva priopćavanja koriste u promidžbene svrhe
objavljujući netočne informacije. Tako je primjerice sarajevski radio javio o
1993. navodnom pokolju što su ga počinile postrojbe HVO-a u selu Stupni Do, gdje je
godine zapravo bila najveća koncentracija muslimanskih snaga, priopćava Glavni stožer
HVO-a."
2. Istog dana "Slobodna Dalmacija" (Split) donosi informaciju:
"Sarajevo (Reuters/HINA) - Muslimanska Armija BiH pokrenula je snažni napad na
Vareš, hrvatsku enklavu u srednjoj Bosni, izjavio je u nedjelju agenciji Reuters
glasnogovornik UNPROFOR-a u Sarajevu Bill Aikman.
"Vareška enklava je napadnuta. Oko grada iako još ne u njegovim predgrađima,
vode se žestoke borbe", kazao je Aikman. On je dodao da je napad na Vareš, koji
dosad praktički nije bio napadan, počeo u subotu, nakon što su pripadnici
muslimanske vojske BiH osvojili mjesto Kopljare, kako bi se povezali sa svojim
snagama koje se nalaze unutar te enklave. (...) Na uskopaljsko - ramskoj bojišnici u
subotu su muslimanske snage intenzivirale napade, kako bi vratile izgubljene
položaje u borbama vođenim u protekla dva dana. Sve napade MOS-a postrojbe
HVO-a su odbile, a u kontraudaru ovladale su područjima Brenovac, Oglavci i
Čeljine. U subotnjim borbama muslimanskoj su vojsci naneseni veliki gubici u živoj
sili, a zaplijenjeni su jedan minobacač, dva ručna bacača s dosta streljiva i jedan
protuzrakoplovni top.
Jedan bojovnik HVO-a je poginuo, a jedan ranjen, javlja isti izvor. (...) Kada pretrpi
velike gubitke muslimanska vojska opravdanje traži i pronalazi u izmišljotinama da
sa snagama HVO-a djeluju i bojovnici HV-a. Takvo ponašanje MOS-a je normalno,
jer je poslije velikih gubitaka (više od 400 mrtvih i više ranjenih vojnika), moral
muslimanske vojske potpuno opao. Česti sukobi unutar MOS-a ukazuju na
osvješćenje zavedenih ljudi, koji već uočavaju propast politike njihovih vođa glede
stvaranja muslimanske države na prostorima koji su od pamtivjeka hrvatski, što će i
ostati, navodi se u izvješću Glavnog stožera HVO-a o stanju na bojišnicama u
protekla 24 sata."
3. "Oslobođenje" (Sarajevo) je 25. oktobra objavilo informaciju o stradanju civila u
selu Stupni Do:
"Novi zločini HVO
Masakr u Stupnom Dolu
Ovo selo u vareškoj opštini, u kojem je živjelo oko 250 Muslimana, od subote
praktično ne postoji
Sarajevo, 24. oktobra/listopada (BH PRESS) - Selo Stupni Do od juče više ne
postoji. Ekstremni dijelovi HVO Vareša i Kaknja su u velikom broju i uz
artiljerijsko - pješadijsku vatru upali u selo redom paleći i ubijajući mjesno civilno
stanovništvo, kaže se u saopštenju za javnost Press - službe Ratnog predsjedništva
Skupštine opštine i Armije BiH Vareš.
 Zapaljeno je 50 kuća, a ubijeno i uhapšeno na desetine nedužnih civila Muslimana.
(...)
Tačan broj mrtvih u Stupnom Dolu još se ne zna. Strahuje se od velikog broja, jer je
masakr izvršen i nad malom djecom, starcima i bolesnicima, uz paljenje leševa. Dio
zarobljenih u Stupnom Dolu HVO Vareš je odveo u nepoznatom pravcu, kaže se na kraju
saopštenja."

DATUM 1. Četvrdi dan nakon stradanja civila u Stupnom Dolu "Oslobođenje" (Sarajevo) je
objavilo sljedeće informacije.
: 27.
Prva: " 'Plavci' ušli u Stupni Do
oktobar Sarajevo, 26. oktobra/listopada (BH PRESS) - Jedinice UNPROFOR-a su danas
ušle u Stupni Do i trenutno istražuju grad, izjavio je za BH PRESS portparol
1993.
UNPROFOR-a Aikman.
godine Prema prvim izvještajima 'plavih šljemova' sa terena, 'grad' je do temelja spaljen.
Dva mještanina su nađena u podrumu kuće, usmrćena hicima u glavu, a dvije
djevojke, iz grupe od 25 izbjeglica iz Stupnog Dola, su UNPROFOR-u prijavile
slučajeve ubistava i silovanja, rekao je Aikman dodavši da UNPROFOR
pretpostavlja da se veći broj osoba iz Stupnog Dola sklonio u okolna sela. (...)
Žao nam je što smo tek nakon tri dana dobili odobrenje da uđemo u grad, za šta smo
morali intenzivno pregovarati sa HVO-om. Prilikom pokušaja da uđu u Stupni Do,
više oklopnih vozila UN-a je oštećeno vatrom sa položaja HVO-a, rekao je
Aikman."
Druga: "Apel iz Vareša
Prijeti 'nestanak' zatvorenika
Sarajevo, 26. oktobra/listopada (BH PRESS) - Prema informacijama Ratnog
predsjedništva Skupštine opštine Vareš, koje je smješteno u selu Dabravine u blizini
Vareša, u selu Stupni Do pripadnici HVO-a i HV-e do sada su ubili 42 civila.
Veliki broj stanovnika ovog sela izbjegao je u selo Budoželje, dok se jedan broj lica
sa ovog područja smatra nestalim. U Ratnom predsjedništvu pretpostavljaju da su
ovi ljudi skriveni u okolnim šumama. U osnovnoj školi "Vladimir Nazor" zatočena
su 233 Muslimana iz Vareša, a u toku je hapšenje i članova obitelji pripadnika
Armije Bosne i Hercegovine koji se zatim odvode u podrum robne kuće u Varešu.
(...)
Iz Ratnog predsjedništva Skupštine opštine Vareš apeluju na pripadnike
međunarodnih humanitarnih organizacija, a prije svega međunarodnog komiteta
Crvenog krsta, da dođu na ovo područje i evidentiraju zarobljena lica kako se ne bi
desilo da zatvorenici nestanu."
2. Televizija Bosne i Hercegovine je u Dnevniku II objavila saopćenje komande
UNPROFOR-a: "Komanda UNPROFOR-a za Bosnu i Hercegovinu izdala je
saopćenje u povodu istrage u selu Stupni Do kraj Vareša.
Jučer oko 16 sati pripadnici nordijskog bataljona, vojni promatrači Ujedinjenih
naroda i predstavnici UNHCR-a ušli su u ovo selo koje je sravnjeno sa zemljom. U
njemu su zatekli 52 spaljene kuće. Pripadnici UNPROFOR-a su pronašli 15
spaljenih tijela mještana među kojima su i žene. (...) Sudbina većeg dijela
stanovnika Stupnog Dola nepoznata je i vjeruje se da je samo manji dio u okolnim
brdima. U UNPROFOR-u su potvrdili da im HVO tri dana nije dozvoljavao da uđu
u ovo selo. (...) Zapovjednik UNPROFOR-a za područje bivše Jugoslavije, general
 Kot izjavio je da je ponašanje HVO posebno brigade 'Bobovac' i njenog
zapovjednika neprihvatljivo.
'Jasno je da je HVO nastojao sakriti zvjerstva koja su počinili njegovi bojovnici,
istakao je general Kot'."
DATUM U istoj emisiji objavljen je prilog FRANCUSKE TELEVIZIJE (5)15: "(...) Od Stupnog Dola
nije ostalo više ništa. Sve kuće su razorene ili pretvorene u pepeo. Dvije stotine i
: 27.
pedeset Muslimana je živjelo ovdje, a samo ih je 150 preživjelo i pobjeglo. Nakon
oktobar što su stigle sinoć na lice mjesta skandinavske patrole UN-a otkrile su jedino
1993. tragove i dokaze nasilja.
Ugljenisano tijelo, čovjek je ubijen metkom i spaljen i od njega je ostala samo
godine gomila pepela. (...) Svjedoci masakra optužuju hrvatske snage.
Hrvatski oficir: "Napali smo Stupni Do prije tri dana, nakon provokacija, ali nismo
počinili te strahote".
Hrvati su u svakom slučaju imali tri dana da sakriju eventualne dokaze zločina."
Prilog CNN-a16: "Čuvari mira UN-a izvještavaju o masakru u muslimanskom selu
Stupni Do koji su izvršile snage bosanskih Hrvata. Čuvari mira su tamo pronašli
najmanje petnaest tijela. (...) Svih pedeset i dvije kuće u selu su zapaljene, a sudbina
mnogih doskorašnjih stanovnika je nepoznata. (...) Komandant UN-a kaže da su
Hrvati pokušali da prikriju zlodjela nedozvoljavajući čuvarima mira da uđu u selo tri
dana. Švedska vozila UN-a Hrvati su gađali puškama i zoljama."
Prilog NJEMAČKE TELEVIZIJE17 (3 SAT): "Selo Stupni Do sjeverno od Sarajeva
potpuno je razoreno. Ekstremni hrvatski vojnici ovdje su tokom vikenda palili i
ubijali. UN vojnici koji su pokušavali doći u pomoć stanovnicima, oružjem su
spriječeni u tome. Najmanje 80 od 260 stanovnika ubijeno je u masakru. Ništa se ne
zna o sudbini ostalih stanovnika muslimanskog sela.“

DATUM 1. "Oslobođenje" (Sarajevo) 28. oktobra donosi dvije informacije o zločinu u selu
Stupni Do.
: 28.
Prva: "Izvještaj UN o masakru u Stupnom Dolu
oktobar U smrt držeći se za ruke
UNPROFOR izdao poseban izvještaj u kojem je potvrđen strašni masakr nad
1993.
mještanima selaPovodom zločina HVO-a oglasili se generali Kot i
godine BrikmonIstraga se nastavlja
Zagreb, 27. oktobra (AFP) - Snage UN otkrile su tijela 17 masakriranih civila u selu
Stupni Do u centralnoj Bosni. Zvaničnici su izjavili da su tijela izgorjela, a da se
kod nekih žrtava primjećuju tragovi metaka iz automatskog naoružanja i tragovi
silovanja. Oni dodaju da konačan broj žrtava masakra, koji su počinile snage HVO-
a, još nije poznat. Za oko 170, od otprilike 250 stanovnika ovog sela, još uvijek se
traga, ali se vjeruje da je jedan broj pobjegao u okolna brda.
Zvaničnici UN također su izrazili zabrinutost za sudbinu i bezbjednost oko 200
Muslimana, koji se nalaze zatočeni u dvije škole u Varešu, jer postoje znakovi da su
zatočenici loše tretirani. Ne zna se da li su ovi zatvorenici iz sela Stupni Do.
Zvaničnici skandinavskog bataljona UNPROFOR-a kažu da su u selu našli leševe
žena sa prerezanim grlima, te da je među žrtvama bilo i djece. (...)

15
Ovaj prilog objavila je TV BiH 27. oktobra 1993. godine u centralnoj informativnoj emisiji.(Isti
izvor.)
16
Isto, informativna emisija "Svijet na dlanu".(Isti izvor)
17
Isto.
 U izjavi UNPROFOR-a dalje se navodi da je skandinavski bataljon konačno ušao u
Stupni Do iz Vareša nakon što su ga snage HVO zadržale tri dana. U selu su sve
kuće, njih 52 spaljene, a vojnici UN potvrđuju da je u selu došlo do masakra i da su
pronađena tijela 15 lica. Nakon izvjesnog vremena pronađeni su ostaci još dva ili
četiri tijela, navodi se dalje u izjavi.
Među tijelima nalazi se grupa žena, koje su se držale za ruke, a koje su bile ubijene
iz vatrenog naoružanja. Dvije mlade žene iz grupe od 25, koji su uspjeli pobjeći iz
sela, tvrde da su hrvatski vojnici silovali za vrijeme svog divljanja.
Skandinavskom bataljonu nije bio dozvoljen pristup Stupnom Dolu od HVO-a, koji
je bio naoružan raketama, pješadijskim naoružanjem i protivtenkovskim minama.
Nekoliko vozila UN oštećeno je mecima iz lakog naoružanja i bombama u sukobu
koji je žestoko kritikovao francuski general Žan Kot, komandant UNPROFOR-a za
bivšu Jugoslaviju. "Neprihvatljivo je da nam nije bio dozvoljen pristup selu toliko
dugo. Očigledno je da su snage HVO-a pokušale da sakriju od nas i od svjetske
javnosti zlodjela koja su počinile", izjavio je Kot."
Druga: "Bosanskohercegovačka ratišta
Ubijali su i djecu
(...) Svoje 'junaštvo' prilikom napada i zauzimanja sela Stupni Do, Rajićevi i
Bobanovi koljači, do zuba naoružani, ispoljavali su najviše prema golorukim
ženama i djeci (...)."
2. Prilog CNN-a18 o masakru u Stupnom Dolu: "(...) Sjeverno od Sarajeva u
ostacima muslimanskog sela Stupni Do mirovnjaci Ujedinjenih nacija otkrili su
nove akte brutalnosti. Moramo vas upozoriti da sljedeći snimci sadrže uznemirujuće
prizore. Mirovnjaci su u selu našli najmanje petnaest leševa. Mnogi od njih su
spaljeni i osakaćeni. Većina kuća je potpuno uništena. Bosanski Hrvati poriču ovaj
masakr tvrdeći da su u ovom području vođene žestoke borbe između bosanskih
Hrvata i vladinih snaga. Ovako komandant UN-a iz ovog područja opisuje
odgovorne za ovaj pokolj: "Ovo je ogavan ratni zločin. Proveo sam trideset godina u
raznim konfliktnim područjima, ali ovako nešto što sam upravo vidio u ovoj kući
nikada nigdje nisam vidio. Ovo je učinila "BOBOVAČKA BRIGADA" komandovao je
Krešimir Božić. Njegovi vojnici koji čine ovakve stvari nisu vojnici nego šljam".
Bosanski Hrvati tri dana su sprečavali snage UN-a da uđu u Stupni Do."

- Iako se, čini se, s pravom može ustvrditi da je zapadno - evropsko,

a gotovo bi se moglo reći i svjetsko novinarstvo u primjeru agresije
i rata u Bosni i Hercegovini bilo samo refleksija specifičnih
političkih stavova i nejasnih projekcija mjesta naše države u novom
međunarodnom poretku19, pitanje Bosne i Hercegovine ipak nije

18
Televizija Bosne i Hercegovine, 28. oktobar 1993. godine, informativna emisija "Svijet na dlanu".
(Dokumentacija TV BiH.)
19
Ovdje nipošto ne tvrdimo da nisu postojale razlike u izvještavanju među stranim medijima i
novinarima. One su evidentne, ali masovnost i brutalnost zločina, te vrijeme koje su evropske sile
dopustile agresoru za osvajanje, potvrđuju izneseni stav. Naime, sve dok su SAD-e smatrale da Bosna i
Hercegovina nije njihov primarni interes, odnosno da je to problem Evrope, jugo-soldateska je imala
zeleno svjetlo za rat.
 svijet ostavilo ravnodušnim, niti je ostavilo slab trag na
novinarstvo.
- Ovdje napominjem da nije riječ ni o tome da novinari zapadnih
medija, koji su izvještavali iz Bosne i Hercegovine, nisu bili
profesionalno osposobljeni, te da nisu blagovremeno dostavljali
informacije, već je riječ o tome kakav je bio medijski tretman tih
informacija, odnosno kakav je značaj davan tim informacijama
koje su opredjeljivale javno mnjenje.
- Stoga je sasvim vidljivo da važan faktor utjecaja na javno mnjenje
nije bila samo medijska informacija iz Bosne i Hercegovine (tj. sa
ratišta), već informacija o tome kakva je politika određene zemlje
iz koje je izvjestitelj (novinar). O tome je ovisilo na koji način se
prezentira informacija o bosanskohercegovačkoj tragediji, a to je
pokazatelj moralnosti kako politike, tako i ponašanja novinara.
- Za razliku od evropskog žurnalizma, snaga informacija pojedinih
američkih utjecajnih medija i novinara dovodi do promjena u
politici SAD-a prema ratom zahvaćenoj Bosni i Hercegovini.
- Naime, izvještaji američkih novinara iz Bosne i Hercegovine
postupno su dovodili do promjene u intonaciji američkih interesa i
stavova, posebno prema agresoru kao počiniocu zločina protiv
čovječnosti i običaja rata, iako tadašnji američki predsjednik
Džordž Buš nije transparentno osporavao agresiju.
- U proljeće i ljeto 1992. godine u izrazito složenim okolnostima,
novinar Roy Gutman objavljuje u njujorškom dnevnom listu
Newsday seriju izvještaja sa ratišta iz Bosne i Hercegovine,
posebno iz Prijedora. U tim izvještajima dominira istina o srpskim
zločinima protiv čovječnosti tj. o genocidu nad Bošnjacima i
Hrvatima. Ovi izvještaji su kasnije objavljeni u knjizi pod
naslovom A WITNESS TO GENOCIDE (Svjedok genocida) za koju je
Gutman 1993. godine dobio prestižnu Pulicerovu nagradu.
- Uz ove izvještaje, kao primjer posebnog utjecaja na svjetsku
javnost uzimaja se jedan televizijski i foto snimak iz
koncentracionog logora u Prijedoru na kojem se iza bodljikave žice
vidi grupa zatočenika među kojima dominira lik izmučenog
 Bošnjaka - logoraša20, Fikreta Alića, čovjeka svjetle puti koji je go
do pojasa, toliko mršav da mu se jasno razaznaje skelet grudnog
koša. On pruža ruku strankinji koja je došla na lice mjesta da se
uvjeri u postojanje logora 'Trnopolje'. Zatim, izvještaji sa lica
mjesta američkih novinara, Peter Maassa u listu Washington Post i
ratnog reportera CNN-a Kristijan Amanpur i dr.
- Unatoč preovlađujućem stavu da je rad, prije svega, američkih, a
potom i dijela zapadno - evropskih novinara i medija, te
humanistički orijentiranih intelektualaca bio temeljen na
činjenicama (istini) o događajima u Bosni i Hercegovini tokom
rata, srpki analitičari su nalazili mogućnost da taj profesionalizam
negiraju na isti način na koji je formiran motiv za rat koji je
rezultirao zločinima.21 Njihova teza je: nije istina ono što je uočeno
20
To je snimak 'zatočenih muslimana u srpskom koncentracionom logoru' kojeg je 5. augusta 1992.
godine u Trnopolju (Prijedor) napravio reporter iz Velike Britanije ( THE GUARDIAN), a prenio njemački
magazin DER SPIEGEL.
21
'Sistematičnim traganjem i dubljom analizom moguće je odgonetnuti ko stoji iza pristrasnog
izvještavanja u pojedinim uticajnim svjetskim glasilima. Nisu potvrđeni glasovi o visokom procentu
dionica CNN-a u rukama arapskih magnata, čime bi se objasnila 'blistava karijera' Kristijane Amanpur,
izvještača globalne TV mreže iz Bosne, koja je vjerovatno dosegla vrhunac u jednostranom i
nepoštenom prikazivanju događaja".(Miodrag Ilić: Medijske imperije, Zavod za udžbenike i nastavna
sredstva, Beograd, 1997, str. 70-71)

'Protivno svim zakonima i pravilima profesije bilo je izvještavanje dopisnika CNN-a iz Bosne, lažima na
žalost proslavljene Kristijane Amanpur. Među 'biserima' njenih tendencioznih proizvoljnosti je
reportaža, snimljena 22. decembra 1992. u Kiseljaku, malom mjestu nedaleko od Sarajeva. Valjda da
bi pokazala kako je prešla i na srpsku stranu, i demantovala priče o tome kako se javlja samo sa
muslimanske strane, prikazala je ratom netaknute kuće i dobro snabdjevene prodavnice, da bi
normalan tok života ovako prokomentarisala: 'Dok ljudi u Sarajevu umiru od gladi, Srbi ovdje žive u
izobilju'. Njen izvještaj bi u svemu bio vjeran stvarnom stanju stvari, da najbolje plaćena američka
novinarka, 'najmoćniji ženski reporter' (po ocjeni lista 'Njujork dejli njus'), nije 'slučajno' previdjela
jednu malenkost, a to je da u Kiseljaku ne žive Srbi, već isključivo Hrvati i muslimani!'(Isto, str. 87-88)

'Tvrdnje urednika BBS-a (a i drugih velikih medija) da je njihovo izvještavanje pošteno i objektivno,
analitično i izbalansirano (i pod budnim okom kontrolora!), padaju u vodu pred mnogim slučajevima
nakaradnog, naopakog, površnog i navijačkog izvještavanja. Gledaoci televizije i čitaoci novina u
Britaniji, naprimjer, nikada nisu obaviješteni o aferi Lofhaus, to jest o slučaju iz 1992. godine, kad je
zarobljeni obavještajac Robert Alen Lofthaus iz Notingema priznao da je za novac dostavljao izmišljene
informacije američkom novinaru Roju Gatmanu, ali i uglednom BBS-u. Iz dokumentacije, pronađene
kod ovog plaćenika, vidi se da je jednom nedjeljno u dužem periodu, satelitskim telefonom, dostavljao
u London lažne priče o nedjelima samo jedne strane, da bi 26 i 27. septembra iste godine javio BBS-u
da Srbi tobože koriste bojne otrove!'(Isto, str. 87)

'Mnogo je indicija da se vijest sve više izvitoperuje, da se tretira kao roba koju valja što bolje prodati.
Da li su Roj Gatman i Kristijana Amanpur, i ne samo oni već i stotine drugih lovaca na neobično,
 i prezentirano kao istina (na temelju činjenica, objektivno viđenje
događaja), već je istina u onome što se izmišlja kao motiv ili
mogući razlog za opredjeljenje novinara da saopšti istinu. Ti
analitičari se pitaju zašto je npr. Kristijan Amanpur (i dr.) vidjela
istinu, a ne pitaju se zašto su počinioci zlodjela činili zločine, pa ni
to da li je bilo moralno prešutjeti istinu, čak i pod pretpostavkom
da su Srbi počinili zločine rješavajući pitanje svoje stvarne
ugroženosti. Ovdje je očigledno riječ o svjesnoj pogrešci.(Primjeri
koji su navedeni, a koji su sastavni dio obimnijeg istraživanja koje
sam obavila u naučne svrhe trebaju biti shvaćeni isključivo u
funkciji tumačenja različitih pristupa ili propagandnih ili
objektivnih uradaka i informisanja, a nikako u propagandne svrhe
danas. Oni su samo dio prošlosti i na njih treba tako gledati.)
- Iako pomenuti primjeri pripadaju vremenu rata oni ukazuju i na
potrebu da se razmotre i dodatna pitanja među kojima je najvažnije
pitanje odnosa vlasti, novinara i medija, a ono se ovdje ne može
razumjeti ako se ne pretpostavi interes sve tri naznačene strane.
Nije, dakle, u pitanju niti (loša) navika novinara (da laže), niti
(loša) navika političara (koji personificira vlast,-da laže), niti
jednostranost medija, već je u pitanju raison vlasti opredijeljen
interesom kojim se odslikava željeno stanje i proizvodi

uzbudljivo, čak perverzno u bosanskom krvoproliću, u stvari trčali tu istu trku, da li su diktirali
stereotip o Srbima kao vinovnicima svekolikog zla, ili su prihvatili dobijeni zadatak da tako gledaju na
one koji su se oduprli razaranju njihove domovine?'(Isto, str. 88)

' 'Špigl' (...) je 'bio među onim njemačkim glasilima koja su vodila sistematsku antisrpsku kampanju u
minulim godinama građanskog rata'.(Isto, str. 163)

'Činjenica je ... da je ovaj nedjeljnik odigrao veliku ulogu u stvaranju atmosfere za razbijanje
Jugoslavije i preuranjeno priznavanje otcijepljenih republika, da je bez ostatka poslužio Genšerovim
planovima'.(Isto, str. 167)

'U huškačkim tekstovima u njemačkom uticajnom dnevniku 'Frankfurter algemajne cajtung'

prepoznatljiv je uticaj desničarskih političkih krugova i katoličke crkve, a u zatvorenom francusko-
njemačkom kablovskom TV programu 'ARTE', u nedjeljniku 'Poan' i još nekim pariškim medijima,
primijetan je otisak prstiju jevrejsko-mondijalističke, pomodne grupe intelektualaca sa Anri Levijem na
čelu, koji vjerovatno djeluju po nalogu nekih krugova koji bi da stvore prividnu ravnotežu i ublaže loše
efekte pritisaka na arapski (muslimanski) živalj u drugom dijelu svijeta'.(Isto, str. 71)
 permanentna potreba za vlašću takvom kakva jeste. Time se
reproducira i društveni sistem i koncept vlasti i vladajuća struktura.
- Iako je laž suprotnost istini, nešto što ne odgovara objektivnom
događanju, ‘životnoj činjenici’ i sl. postavlja se pitanje šta u biti laž
predstavlja i od kada ona postoji. Uz to, pitanje je o laži kao o
nemogućnosti objektivnog komuniciranja i saznavanja u vremenu u
kojem su mediji dominirajući proizvođači svijesti.
- Laž je, nema spora, suprotnost istini. U novinarstvu to je
odustajanje od činjeničnog stanja, obmana javnosti ili, pak, ono što
se naziva momenat manipulacije. Geneza laži, vjerovati je, može se
istraživati podjednako i jednovremeno kao i geneza istine. Jer, laž
postoji od kada postoji i sama istina. Ovdje nije riječ o zabludi ili
neznanju kao uzroku laži, već o hotimičnoj, dakle, namjernoj laži.
Kada je naprijed postavljena teza o potrebi vlasti za kontrolom
medija, onda to nije konstatirano samo s ciljem da se markira
određeni problem. Naprotiv. Time je postavljeno pitanje i zašto
vlast ima potrebu za kontrolom medija. Odgovor je posve
jednostavan, zbog mogućnosti da se skriva istina, a plasira laž ili,
preciznije, da se manipulira s određenim ciljem i namjerom.
- Hana Arent u svojoj knjizi Istina i laž u politici naglašava: ‘Dok je
lažov čovjek od akcije, dotle onaj koji kazuje istinu, bilo da kazuje
racionalnu ili činjeničnu istinu, to uopšte nije’.22 U tom smislu ona
dalje analizira razloge zbog kojih političar između različitih
mogućnosti izabire odustajanje od istine, odnosno laž. 23 U prirodi
stvari to je posljedica potrebe za akcijom, za vladanjem, ‘za
promjenom okolnosti’ koju osigurava sloboda. Jer da nije slobode,
promjene ne bi bile moguće. Pa iako laž predstavlja ‘zloupotrebu’
slobode, političar joj pribjegava u cilju akcije ili, pak, fiktivne
promjene slike realnosti. ‘Istinoljublje nikada nije bilo ubrajano u
poltičke vrline’, - kaže Hana Arent. U tome ona vidi odnos istine i
laži kao odnos djelanja i akcije u određenom društvu.

22
Hana Arent, cit. dj., str. 48.
23
'Teško da će ijedna politička ličnost prije izazvati opravdano podozrenje nego onaj ko profesionalno
kazuje istinu, a otkrio je neku sretnu podudarnost između istine i interesa. Suprotno ovome, lažovu nije
potrebno ... prilagođavanje da bi se pojavio na političkoj sceni ... On je po prirodi glumac; on govori
ono što nije tako ... On koristi prednost neosporne sklonosti naše sposobnosti za akciju ...' (Isto, str. 49)
 - Nije slučajno što Arentova laž sagledava kroz dva pojma: a)
tradicionalna i b) suvremana laž. Prema toj podjeli tradicionalna
laž pripada historiji i ona nema uvijek toliko snažne refleksije na
suvremenost koliko suvremena laž. Budući da smo locirali naše
pitanje o laži u današnjicu, onda se može reći da danas laž u
medijima ('laž medija') kao posljedica potrebe vlasti za masovnom
manipulacijom, predstavlja ozbiljan problem. Doda li se tome da je
u pripremi osvajačkih ratova kakav je npr. agresija i rat u Bosni i
Hercegovini, prakticirana 'čista' laž (posebno izjava o ugroženosti
jednog naroda), onda se pitanje o laži proširuje, ali i potvrđuje.
Uistinu je u primjeru ovog rata Hana Arent u pravu kada kaže:
‘moderne političke laži efikasno se bave stvarima koje uopšte nisu
tajna nego su praktično poznate svima’.24
- Ovdje treba reći da permanentno bez obzira na rat ili mir
istovremeno postoje dva bloka u medijima: a) pristalice prava
čovjeka i b) njihovi protivnici.
- To dalje znači da nema objektivnosti, niti istinitosti bez jasnih
normi, a upravo je to slučaj bosanskog stanja novinarstva u ratu i
nakon njega.
- Bosna i Hercegovina je, dakle, sasvim očigledan primjer društva u
kojem sloboda medija nije bila osigurana, a od toga je dalje ovisila
'praktična primjena' profesionalnih pravila. Stoga je
uspostavljanjem demokracije u Bosni i Hercegovini postavljen
jasan zahtjev da novinari, budući da djeluju u otvorenom društvu,
budu odgovorni za javno objavljenu riječ.
- Kada je Noam Chomsky postavio pitanje: „Zašto imamo slobodu
govora“, a potom dao odgovor: „zbog stoljeća borbe - ljudske
borbe“, zapravo je razjasnio o kakvom je ljudskom nastojanju
riječ.25 To potvrđuje i naše upozorenje o potrebi duge borbe za
istinu u Bosni i o Bosni. A upravo i istina i sloboda ovdje se nisu
poštivale. Zapravo, kad govorimo o očuvanju najvažnijih prava i
sloboda, otvara se dalje vrlo složeno pitanje o ograničenjima

24
Isto, str. 51.

25
Noam Chomsky: Mediji, propaganda i sistem, Zagreb, 2002, str. 69.
 slobode. Ono što u primjeru minulih događaja u Bosni i
Hercegovini ovdje treba posebno akcentirati jeste, ustvari, pitanje:
gdje prestaje sloboda i gdje počinje zločin, jer je upravo taj
problem ostao zamagljen što zbog djelovanja medija, što zbog
politike, što zbog predrasuda međunarodne zajednice.
- No, s obzirom da danas govorimo o ulozi medija u demokratskom
društvu, o demokratizaciji vlasti, očekivati je da će se i to pitanje
rasvijetliti. Iskustva, naime, govore kako je, ustvari, dobra vlast
demokratska vlast i da ona dopušta medijima da se sami bore za
publiku, te da svoj ugled i utjecaj u društvu osiguravaju boreći se
za slobodu i istinu. Stoga novinari uvijek moraju biti na oprezu pri
objavljivanju informacija da se ne dogodi objavljivanje netačnih
sadržaja, te sadržaja koji bi se mogli pogrešno protumačiti. No,
valja priznati, ni demokracija nije sveta stvar, niti je samim tim
(demokracija) istina osigurana. Stoga treba naglasiti, kada je riječ o
demokraciji, da se tu radi o procesu, o sistemu, o konceptu itd. jer
novinari sigurno neće slijediti uspostavljene standarde ukoliko su
prepušteni sami sebi, bez obzira što time dovode u pitanje svoj
ugled u društvu.
- S obzirom da je nakon okončanja rata u Bosni i Heregovini
obnovljen projekt demokracije, naše polazište u analizi uloge
medija u demokratizaciji bosanskohercegovačkog društva nakon
rata jeste da mediji neadekvatno kreiraju interes javnosti za
rješavanje određenih društvenih problema. S tim u vezi valja istaci
da je primarna funkcija medija, kako je to kazao poznati teoretičar
komuniciranja Harold D.Lasswell, „korelacija dijelova društva u
reakciji na okolinu“. A taj zahtjev ustvari upozorava da
informativnost kao faktor traži onu aktivnost novinara koja se
uklapa u normativne okvire poželjne medijske prakse. Pa ipak se
može reći da danas u Bosni i Hercegovini, nakon konfuzije i
oporavka od krajnje ovisnosti medija, postoje pozitivne tendencije u
razvoju medijskog profesionalizma. Slijedeći nesporno iskustvo da
mediji mogu značajno i dvojako utjecati na društvene procese
(konstruktivno i destruktivno), skloni smo optimističkoj prognozi o
konstruktivnoj ulozi medija u stvaranju efikasne
bosanskohercegovačke demokracije. Otud novinari i mediji koji
traže svoje mjesto u postojećem sistemu demokracije trebaju znati
da demokracija počiva na slobodi. Pored toga oni također trebaju
znati da etika novinarstva nalaže poštivanje dobra i istine u cilju
uklanjanja nejednakosti i dosezanja 'općeg dobra'.