STILISTIČKA INTERPRETACIJA PJESME

(Hugo Friedrich, Struktura moderne lirike; Michel Riffaterre, Sémiotique de la poésie ; Miroslav Beker, Semiotika
književnosti; Frédéric Calas i Dominique-Ritaa, Methode du Commentaire stylistique; Jacques Dürrenmatt,
Stylistique de la poésie; Michel Collot, Poésie, u: Dictionnaire des genres et notions littéraires, Enccyclopaedia
universalis)

Što je to poezija?

• riječ poezija potječe od grčkog glagola poiein (stvarati)

• temelj mnogih njezinih definicija je stih, koji je istodobno zvučno i vizualno obilježje –
proizašao iz latinske riječi versus (okretati /se/), stih se predstavlja kao pravilan okret
na kraju rečenice, okret koji lomi linearnost stvarajući novi početak, često istaknut
rimom

• i pojedini izrazi povezani s poezijom iskazuju ideju ponavljanja ili kruga: verset,
versifikacija, strofa, rondo

→ stih uvodi u igru ponavljanja i paralelizme, ali i prekida tok diskurza: on

združuje razliku i podudaranje

• stihovana se forma pojavljuje na početku zapisivanja i izvjesno je povezana s usmenom

tradicijom – stanke i ponavljanja koje ju karakteriziraju povezane su s potrebama
vokalizacije, zapamćivanja i komunikacije

→ nekad je stihovana forma obuhvaćala gotovo čitavu književnost – postoje lirski,

narativni i dramski žanrovi u stihu (npr. tek je u 18. st. iz klasične tragedije
izrasla „tragedija u prozi“)

• diskontinuiranost i cirkularnost stiha gdjekad su u konfliktu s uobičajenom

kontinuiranošću i linearnošću govora ili proze – simptom tog konflikta su opkoračenja
koja se pojavljuju na granicama stihova

Lirska poezija ili lirski tonalitet

• čitava povijest poezije jest put kroz neprestano istraživanje jezika koji nastoji ispitati
svoja fonička, ritmička, značenjska i figurativna svojstva

poezija – glazba prije svega (P. Verlaine)

✓ od postanka lirika je tijesno povezana s pjevanjem i glazbom
✓ grčka nas mitologija uči da je Orfej lirom zaveo bogove Olimpa kako bi povratio
Euridiku iz podzemnog svijeta – Orfej, otac svih pjesnika, pjevao je prateći se na
liri: lirika je otpočetka pjesnički oblik predodređen za pjevanje patnje, posebice
ljubavne
✓ na svim razinama pjesme pronaći će se taj biljeg glazbe koji postaje vidljiv u
obradi zvučnog materijala
 poezija – ut pictura poesis

✓ doslovno: pjesma je kao slika → krilatica se pojavljuje u Horacijevoj poetici i brzo

postaje važna tema knj. i umjetničke kritike, posebice onih pristupa koji
naglašavaju veze među različitim umjetnostima

✓ iskorištava moć figurativnog prikazivanja svijeta, bilo da je riječ o stvarnom ili

imaginarnom svijetu

✓ paralela između poezije i slikarstva može se uspostaviti na razini tipografije,

slikovitih figura (ekfraza) te tropa (metafora, poredba)

Stilistika lirske pjesme

• lirska poezija proizlazi iz jedinstvene instance iskazivanja – pjesničkoga ja koje se

predstavlja kao nositelj osobnog iskustva

• pozornost treba posvetiti pomnoj analizi sustava lica – često je naglasak na izražajnoj
funkciji jezika, na polu govornika

• leksik je osobito obilježen subjektivnošću koja se može ispoljavati usklicima

(eksklamacijama), uzvicima (interjekcijama), apostrofama, rečeničninm modalitetima,
ritmom…

• stilistika pjesme uključuje analizu pjesničkih oblika, versifikacije i igara pjesničkog

jezika

Pjesnički oblici

• postoje stalni (sonet, rondo, haiku) i slobodni oblici – stalni imaju zadanu strukturu i
pretpostavljaju poznavanje tradicije i povijesti oblika; slobodni oblici cvjetaju od kraja
19. st. nadalje, temelje se na slobodnom stihu, izostaju sheme rimovanja, izmjenjuju se
strofe s nejednakim brojem stihova

• slobodni oblici narušavaju načelo ekvivalencije, zbiva se posvudašnje očuđenje lirskog

iskaza; na svim razinama pjesme događaju se lomovi

→ na ritmičko-metričkoj nestaju cezure i ponovljivost stihovnog obrasca

→ na sintaktičkoj razini lomi se rečenica (elipse i parataksa)
→ na grafičkoj: bjeline – jezik šutnje

• inauguracija pjesme u prozi uvođenje je drugosti u samo biće poezije → s promjenom

karaktera samog iskaza radikalno se mijenja i moderni pjesnički subjekt – tu promjenu
najprije je Rimbaud sažeo u izreku „Ja – to je netko drugi.“ da bi Nerval kazao: „Ja
jesam drugi.“

• pjesnički glas se destabilizira, postaje ironičan, subjekt se rascjepljuje i nerijetko

oglašava citatima posuđenim iz različitih jezika
 • njemački romanist Hugo Friedrich kazao je da postoje tri temeljna načina ponašanja
lirskog pjesništva: osjećanje, motrenje i preobražavanje

Versifikacija

rima – stilistički mogu biti zanimljivi: kompozicijska funkcija rime, sustavi rimovanja,
paradigmatsko čitanje riječi koje se rimuju, pričem se ostvaruju učinci antiteze,
semantičkoga privlačenja ili pak etimoloških igara, tzv. unutrašnje rime i td.
metar – broj izgovorenih slogova tvori mjeru – inventar stihova počiva na dihotomiji parnih
i neparnih stihova
→ za opisivanje metra trebat će opisati pojave poput elizije ili sinereze; posebno su
zanimljivi odnosi sintakse i stiha tj. slučajevi opkoračenja, prebacivanja i
kontraprebacivanja

ritam – realizira se ponavljanjem mjera, skupina riječi ili naglasaka; može se temeljiti na
ubrzavanju i usporavanju

→ ritam se procjenjuje prema tome postoji li ili ne poklapanje između sintaktičkih

sklopova, stanki, cezura i rasporeda rima
Igre pjesničkog jezika

• pjesma se otvoreno igra mogućnostima koje nudi jezik: njegovim grafičkim i foničkim
oblikom s jedne strane (označiteljem) i njegovim značenjem s druge strane (označeno i
figure promjene značenja: tropi)

• poezija, čini se, odbija jezik koji bi bio samo informativan i instrumentalan, koji bi
pružao samo jedno, jedinstveno i jasno značenje – pjesnik često iskorištava
višeznačnost, povijest riječi, dvosmislenosti koje proizvode neočekivane spojeve i koje
stvaraju imaginarne svjetove

Legenda o Karlu Velikom

• legendu spominje i prepričava F. Petrarca, a I. Calvino je uzima kao jedan od ključnih

dokaza kada govori o prikladnim odlikama buduće književnosti (ona je primjer za
brzinu)

• legenda glasi: već ostarjeli car Karlo Veliki zaljubi se u mladu Njemicu; dvorski
velikodostojanstvenici zabrinuše se jer je vladar, obuzet ljubavnom strašću, zaboravio
na kraljevsko dostojanstvo i zapostavio državne poslove → kada djevojka iznenada
umre, dostojanstvenici odahnuše, no samo nakratko: jer ljubav Karla Velikog nije umrla
s njom; car naredi da mu se donese balzamirani djevojčin leš u sobu i ne htjede se od
njega odvojiti; nadbiskup Turpino, uplašen ovom mračnom strašću, posumnja na neke
čini i odluči pregledati leš → prilikom pregleda pronađe, sakriven pod jezikom umrle,
prsten sa dragim kamenom; Turpino uze prsten, stavi ga u džep i izađe iz sobe → nakon
toga Karlo Veliki brzo sahrani djevojku i prenese svoju ljubav na nadbiskupovu ličnost;
 Turpino, da bi izbjegao neugodnosti, baci prsten u Bodensko jezero → car se međutim
zaljubi u jezero i ne htjede se više odvojiti od njegovih obala

• glavni junak priče je prsten – on ima status čarobnog predmeta i on je taj koji pokreće
radnju

• prsten i izvan priče ima simboličku funkciju: tanka ovojnica od plemenitog metala
ocrtava prazan krug, a taj je prazan krug simbol nepoznatog, nevidljivog i neotkrivenog
prostora

Semiotika poezije

• s legendom o Karlu Velikom podudara se teorijsko promišljanje poezije i statusa jezika

u pjesmi Michaela Riffaterrea

• on tvrdi da se pjesnički znak od ostalih vrsta znakova razlikuje po tome što poezija svoje
poruke izriče posredno: pjesma kazuje jedno, a hoće drugo (značenje joj se razlikuje od
smisla)

• Riffaterre njezin učinak uspoređuje s kuglofom → čitatelj je upućen na ispunjavanje

praznina i rješavanje zagonetki koje nosi pjesma

• Riffaterre navodi tri načina posredovanja u poeziji:

dislokacija (pomjeranje znaka od jednog do drugog, kao kod metafore i

metonimije) → semantičko zgušnjavanje

distorzija (iskrivljavanje znaka do te mjere da uključuje višeznačnost,

proturječje i besmislicu)

stvaranje (slučajevi u kojima dolazi do stvaranja novih znakova –

simetrije, ponavljanja, rime itd)

• uporišta pjesnikova posredovanja su figure i prostorna dimenzija teksta

figure je moguće definirati kao uobličeni unutrašnji prostor jezika koji zapravo određuje
razmak između znaka i smisla (Genette); figura jedno imenuje a drugo evocira,
ujedinjuje prisutno i odsutno, denotaciju i konotaciju
✓ figurativni je izraz uvijek motiviran
✓ kada upotrijebimo riječ plamen da označimo plamen, slijedimo konvenciju,
ne ʽotežavamoʼ izraz; kada međutim upotrijebimo riječ plamen da bismo
označili ljubav, motiviramo riječ, privatiziramo ju, zanemarujemo
denotaciju za račun konotacije

prostornost pjesme igra ponekad veliku ulogu – prostor stranice nije podređen
sukcesivnom čitanju
 ✓ pjesmu najprije percipiramo spacijalno (globalno), a potom u igru ulaze
horizontalni odnosi uzastopnosti i susjedstva te vertikalni koje karakteriziraju
ponavljanja, simetrije, razvoj perspektive

• jedinice značenja mogu biti riječi, sintagme i rečenice, a jedinica smisla samo je tekst:
do značenja dopiremo u prvom (heurističkom) čitanju, a do smisla u drugom, trećem itd.
(hermeneutičkom) čitanju

• čitatelj u samom procesu čitanja shvaća da pjesma nema mimetsku funkciju nego
simboličku – smisao se nalazi u praznom krugu kuglofa

• prijelaz s mimetske razine značenja na razinu smisla Riffaterre naziva semiotičkom

preobrazbom, a sam proces semiozom – čitatelj mora popunjavati praznine u tekstu i
konstruirati krajnji smisao pjesme

Analiza pjesme (sažetak)

1. Odrediti oblik pjesme

Stalni oblici (balada, rondo, sonet), slobodni oblici, pjesma u prozi; opisati:
- upotrebu pjesničkih kodova, naročito u terminima poštivanja ili nepoštivanja pravila
- njihovu ulogu u obradi pjesme, njezine kompozicije i njezina razvijanja
- vezu ili prekid s tradicijom u pogledu odabranih tema
- tonsku dominantu

2. Detaljno analizirati versifikaciju

Strofe, metre, rime, kako bi se odredilo:
- njihovu ulogu u obradi pjesme, njezine kompozicije i njezina razvijanja
- njezin ritam
- njezinu muzikalnost, vodeći računa o specifičnim postupcima koje duguje tradiciji ili inovaciji

3. Ispitati jezične igre

S jedne strane, igre s označiteljem, kako bi se odredilo:
- raspored teksta na stranici
- uloga bjelina
- igre sonornosti i njihova izražajna vrijednost
S druge strane, igre s označenim, kako bi se odredilo:
- uloga i značenje denotacije i konotacije
- sugestivna snaga pjesničkoga jezika

4. Ispitati figure
Posebice glavne figure, kao što su tropi i figure ponavljanja, kako bi se:
- otkrila njihova uloga u obradi pjesničkog jezika, njihova magijska moć
- odredio karakter pjesničkih slika: inovacija vs tradicija
- opazilo stvaranje zasebog poetskog univerzuma, evokacija jedne vizije svijeta