Anne Rice

Vampir Armand

Priča je to o Armandu prelijepom dječaku koji je otet iz rodne Rusije, prodan u

roblje dospio u Veneciju u doba njene najveće moći i slave. Dospijeva u dom
vampira Mariusa, koji ga ugrizom svojih vampirskih očnjaka pretvara u neumrlog
vampira. Armand se predaje svim užicima raspojasane Venecije i otkriva sve
ljudske i vampirske slasti.

Djela Anne Rice uživaju veliku popularnost kod čitatelja zbog bogate mašte i
sjajnog pripovjedačkog talenta autorice. Trajno su na listi bestsellera u SAD.
 Za Brandy Edwards, Briana Robertsona te Christophera i Michele Rice

Govoreći Mariji Magdaleni, Isus reče: Nemoj me duže držati jer još nisam uzašao k Ocu,
nego idi k braći mojoj i reci im: Uzlazim svom Ocu i vašem Ocu, svom Bogu i vašem Bogu.
Evanđelje po Ivanu, 20:17

PRVI DIO

TIJELO I KRV

Rekli su da je u potkrovlju umrlo dijete. Njezina je odjeća pronađena u zidu. Želio sam
otići gore, leći pokraj zida i biti sam. S vremena na vrijeme ugledali bi njezinu prikazu, dijete.
Ali nijedan od tih vampira nije mogao vidjeti duhove, zaista, barem ne na način na koji ih ja
vidim. Nije važno. Nisam želio društvo djeteta. Želio sam biti na tomu mjestu.
Nije više bilo koristi zadržavati se u Lestatovoj blizini. Došao bih. Ispunio bih svoju
svrhu. Pomoći mu nisam mogao.
Pogled na njegove čvrsto ukočene i nepomične oči uznemirivao me je, no iznutra sam bio
miran i prepun ljubavi za one koji su mi bili najbliži – moju ljudsku djecu, maloga
tamnokosog Benjija i poput vrbe krhku Sybelle – no još nisam bio dovoljno jak da bih ih
poveo sa sobom.
Napustio sam kapelicu.
Nisam čak ni primijetio tko je bio tamo. Cijeli je samostan sada bio obitavalište vampira.
To mjesto nije bilo divlje niti zapušteno, no ipak nisam primijetio tko je ostao u kapelici kada
sam otišao.
Lestat je i dalje ležao na mramornu podu kapelice pred ogromnim raspelom, na boku,
opuštenih dlanova, lijevog dlana tik ispod desnoga, njegovi su prsti lagano doticali mramor,
kao da imaju neku nakanu, iako nakane uopće nije bilo. Zgrčeni prsti desne šake oblikovali
su malenu šupljinu na koju je palo svjetlo, što je također izgledalo kao da ima neko značenje,
no značenja nije bilo.
To je jednostavno bilo nadnaravno tijelo koje je bezvoljno i nepomično ležalo, nimalo
znakovitije od lica čiji je izraz bio gotovo prkosno inteligentan, iako su prošli mjeseci a da se
Lestat nije pomaknuo.
Visoki prozori od obojena stakla brižljivo su prije svitanja zasjenjeni zavjesama. Noću bi
ih obasjavale prelijepe svijeće razmještene uokolo umjetničkih kipova i relikvija koje su
ispunjavale ovo nekoć sveto i posvećeno mjesto. Dječica smrtnika slušala su misu pod tim
visokim svodom; svećenik Je s oltara pjevao latinskim riječima.
Sada je pripadala nama. Pripadala je njemu – Lestatu, čovjeku koji nepomično leži na
mramornom podu.
Čovjeku. Vampiru. Besmrtniku. Djetetu Tame. Svako mu ime savršeno odgovara.
Gledajući ga preko ramena, osjećao sam se djetetom kao nikada do tada.
Ja to i jesam. Ja odgovaram toj definiciji kao da je zapisana u meni poput savršene šifre i
kao da nikada nije bilo nikakva drugoga genetskog plana.
Bio sam star možda sedamnaest godina kada me je Marius učinio vampirom. Do tada
sam već prestao rasti. Godinu dana bio sam visok stotinu šezdeset i pet centimetara. Moje su
ruke nježne poput ruku mlade žene, a bio sam i, kako se tih godina šesnaestog stoljeća
govorilo, golobrad. Ne, sasvim sigurno nisam bio eunuh, bio sam tek dječak.
U to je doba bilo poželjno da dječaci budu lijepi poput djevojaka. No, sada se to tek čini
vrijednim jer volim druge – one koji su moji: Sybelle s njezinim ženstvenim grudima i
dugim, djevojačkim udovima, i Benjija s njegovim malim, izražajnim arapskim licem.
Stajao sam u podnožju stubišta. Tu nije bilo zrcala, samo visoki zidovi od opeke na
kojima više nije bilo žbuke, zidovi koji su bili stari samo za Ameriku, potamnjeli od vlage
čak i u unutrašnjosti samostana u kojemu su sve površine i predmeti omekšani vrelim,
titravim ljetima New Orleansa i njegovim vlažnim, ljepljivim zimama koje nazivamo zelenim
zimama jer drveće ovdje gotovo nikada nije ogoljeno.
Rođen sam na mjestu vječite zime, koje bismo lako mogli usporediti s ovim mjestom.
Nije ni čudo što sam u sunčanoj Italiji potpuno zaboravio svoje početke i dao svojem životu
novi oblik tijekom godina provedenih s Mariusom. – Ne sjećam se. – Bila je to posljedica
ljubavi prema tolikim porocima, ovisnosti o talijanskom vinu i raskošnim jelima, pa čak i o
osjećaju toplog mramora pod bosim stopalima kada bi se odaje palače grješno, bezbožno
ugrijale Mariusovim razuzdanim strastima.
Njegovi prijatelji smrtnici – ljudska bića, što sam i sam bio u to doba – neprestano su
prigovarali zbog izdataka za drva za ogrjev, ulja ili svijeće. A za Mariusa su samo najbolje
voštane svijeće bile prihvatljive. Svaki je miris imao svoje značenje.
Zaustavi te misli. Sjećanja te sada ne mogu povrijediti. Došao si ovamo s razlogom i sada
je s tim svršeno, moraš pronaći one koje voliš, svoje mlade smrtnike, Benjija i Sybelle, i
nastaviti svojim putem.
Život više nije bio kazališna pozornica na kojoj se neprestano iznova pojavljivala
Banquova prikaza kako bi zaposjela prijestolje sablasnosti.
Duša me je boljela.
Uspeti se stubištem. Počivati malo u tom samostanu sagrađenome od opeke, u kojem je
pronađena djetetova odjeća. Počivati s djetetom koje je ubijeno ovdje, u ovom samostanu,
kako kažu oni koji šire glasine, vampiri koji sada opsjedaju ove dvorane i koji su došli vidjeti
velikog vampira Lestata u njegovu snu nalik Endimionovu.
Na ovomu mjestu nisam osjećao umorstvo, tek nježne glasove časnih sestara.
Pošao sam uza stubište dopuštajući tijelu da pronađe svoju ljudsku težinu i ljudske
korake.
Nakon pet stotina godina poznajem takve trikove. Mogao bih uplašiti sve mlađe – i
odvažne i plašljivce – kao što su to činili i stariji, čak i oni najskromniji, izgovarajući riječi da
bi dokazali svoju sposobnost telepatije, ili nestajući kada bi poželjeli otići ili, s vremena na
vrijeme, svojim moćima izazivali podrhtavanje građevine – što je zanimljivo postignuće kada
je riječ o ovim, pola metra debelim zidovima s prozorskim okvirima od čempresova drveta
koje nikada ne trune.
Ovdje mu se moraju sviđati mirisi, pomislio sam. Gdje je Marius? Prije no što sam
posjetio Lestata, nisam imao želju razgovarati s Mariusom, a on je progovorio tek nekoliko
primjerenih riječi kada sam mu na brigu ostavio svoje blago.
Na posljetku, svoju sam djecu doveo u zvjerinjak Nemrtvih. Tko bi se bolje brinuo o
njima od mojega dragog Mariusa, toliko moćnoga da se nitko nije usudio dovesti u pitanje ni
najmanji njegov zahtjev.
Među nama ne postoji prirodna telepatska veza – Marius me je stvorio i ja sam zauvijek
njegov učenik – no, čim mi se to dogodilo, shvatio sam da bez pomoći telepatske veze da
nisam sposoban osjetiti Mariusovu prisutnost u zgradi. Nisam znao što se dogodilo u tomu
kratkomu vremenskom razdoblju kada sam se spustio na koljena kako bih pogledao Lestata.
Nisam znao gdje je Marius. Nisam mogao uhvatiti ni poznate ljudske mirise Benjija i Sybelle.
Osjetio sam lagani ubod panike koji me je paralizirao.
 Stajao sam na drugom katu zgrade. Naslonio sam se na zid, a moje spokojne oči odlučno
su počivale na brižljivo ulaštenu podu od najfinije borovine. Svjetlost je na tim daskama
oblikovala žute mrljice.
Gdje su Benji i Sybelle? Što sam to učinio dovevši ovamo dva savršena i veličanstvena
ljudska bića? Benji je bio živahan dvanaestogodišnjak, a Sybelle mlada ženica od dvadeset i
pet godina. Što ako ih je Marius, tako velikodušan po prirodi, neoprezno ispustio iz vida?
– Ovdje sam, mladiću. – Iznenada se začuo mek i ugodan glas.
Moj je Stvoritelj stajao na odmorištu, tik ispod mene, uspevši se stubama ili, točnije,
postavivši se tamo uz pomoć svojih moći, prelazeći prijašnju udaljenost bešumnom i
nepojmljivom brzinom.
– Gospodaru, progovorio sam uz tračak osmijeha. – Na trenutak sam se uplašio za njih. –
Bila je to isprika. – Ovo me mjesto rastužuje. – Kimnuo je. – Sa mnom su, Armand, rekao je.
– Grad vrvi smrtnicima. Hrane ima dovoljno za sve ovdašnje skitnice. Nitko im neće nauditi.
Čak i da nisam tako naredio, nitko se to ne bi usudio. – Sada sam ja kimnuo. No, nisam bio
sasvim siguran. Vampiri su po prirodi izopačeni i čine zle i užasne stvari tek radi zabave. Za
sablasna i neznana stvorenja koja se motaju ovuda privučena neobičnim događanjima, ubiti
miljenika nekog smrtnika bila bi sasvim pristojna zabava.
– Čudan si ti, mladiću, rekao je uz osmijeh. Mladiću! Tko bi me tako oslovljavao osim
Mariusa, mojeg Stvoritelja, i što je za njega pet stotina godina? – Izašao si na Sunčevu
svjetlost, dijete, nastavio je s istom brigom koja se očitavala na njegovu blagom licu. – I živio
si da bi ispričao priču. – Na Sunčevu svjetlost, Gospodaru? – tražio sam smisao njegovih
riječi. No, ni sam nisam želio otkriti više. Nisam još želio govoriti, reći što se dogodilo,
ispričati priču o Veronikinu velu i Licu našega Gospoda otisnutome na njemu, o jutru kada
sam se, tako savršeno sretan, odrekao svoje duše. Kakva je to bila priča!
Uspeo se stubama i sasvim mi se približio, no ipak je ostao na pristojnoj udaljenosti.
Uvijek je bio uglađen, čak i prije no što je postojala ta riječ. Mora da su u drevnom Rimu
imali izraz za takvu, besprijekorno uglađenu osobu, brižljivu kao da je u pitanju čast i
jednako pristojnu prema bogatima kao i prema siromasima. Marius je oduvijek bio takav,
koliko god ga poznajem. Njegova snježno bijela ruka počivala je na tamnu, sjajnu rukohvatu.
Nosio je dug, bezobličan plašt od siva baršuna, nekoć savršeno raskošan, a danas izvješen od
nošenja i kiše, njegova plava kosa bila je duga poput Lestatove, prožeta nasumičnom
svjetlošću i neposlušna uslijed vlage, posuta kapljicama rose, iste one rose koja je prianjala uz
njegove zlatne obrve i bacala sjenu na njegove duge, zavijene trepavice oko kobaltno plavih
očiju.
U njemu je bilo mnogo više nečega nordijskoga i ledenoga nego u Lestatu čija je kosa
imala zlatan odsjaj zbog brojnih svijetlih pramenova, čije su oči poput prizme upijale sve
boje oko sebe i postajale blistavo ljubičaste na najmanji povod koji je dolazio iz viđenoga
vanjskog svijeta.
U Mariusu sam vidio osunčana nebesa sjevernjačke divljine, oči koje su neprestano
sjajile odbijajući vanjske boje, savršena predvorja njegove vječne duše.
– Armand, – rekao je, – želim da pođeš sa mnom. – Kamo, Gospodaru, kamo da pođem?
– upitao sam. I ja sam želio biti pristojan. On bi uvijek, čak i nakon umnih prepirki, u meni
budio te profinjene nagone.
– Mojoj kući, gdje le uda nalaze Sybelle i Benji. O, ne brini za njih.
Pandora je s njima. Oni su gotovo zadivljujući smrtnici, oštroumni, očigledno različiti, pa
ipak slični. Oni te vole, znaju tako mnogo, prošli su s tobom prilično dug put. – Krv je
prostrujala kroz mene i porumenio sam u licu; toplina je neugodno peckala, a kad se krv
povukla s površine mojeg lica, ohladio sam se i bio neobično iscrpljen činjenicom što sam
iskusio neki osjećaj. Sve je to bilo vrlo uznemirujuće i poželio sam da prestane.
– Gospodaru, ja ne znam tko sam u ovomu novom životu, rekao sam sa zahvalnošću. –
Ponovno rođen? Zabunom? – Oklijevao sam, no nije bilo koristi zaustavljati se. – Nemoj još
tražiti od mene da ostanem ovdje. Možda jednom, kada Lestat ponovno bude onaj stari, kada
prođe dovoljno vremena... Ne mogu biti siguran koliko, znam samo da u ovom trenutku ne
mogu prihvatiti tvoj poziv. – Kratko je kimnuo u znak razumijevanja. Malim pokretom ruke
izrazio je prihvaćanje. Stari sivi plašt skliznuo mu je s jednog ramena. Činilo se kao da ne
mari za to. Njegovo tanko crno vuneno odijelo bilo je zapušteno, ovratnici i džepovi bili su
nemarno prekriveni sivom prašinom. To mu nije bilo primjereno.
Oko vrata je nosio šal od bijele svile svezan u čvor, koji je njegovo lice činio nešto
ljudskijim, dajući mu boju. No, i taj je šal bio poderan kao da je provučen kroz trnje. Ukratko,
u toj odjeći prije da je proganjao svijet no što je u nju bio odjeven. Bila je to odjeća gubitnika,
a ne mojega staroga gospodara.
Mislim da je znao da sam neodlučan. Gledao sam u tminu iznad sebe. Želio sam
dosegnuti potkrovlje ovog mjesta, poluskrivenu odjeću mrtvog djeteta. Bio sam toliko drzak
da sam dopustio da mi misli odlutaju iako je on čekao.
Vratio me je u stvarnost blagim riječima: – Sybelle i Benji će biti sa mnom kada ih
poželiš, rekao je. – Pronaći ćeš nas. Nismo daleko. Čut ćeš Appassionatu kada je poželiš čuti.
– Smiješio se.
– Dao si joj glasovir, rekao sam. Govorio sam o zlatnoj Sybelle. Isključio sam svijet iz
svojega nadnaravnog sluha i još nisam želio otvoriti svoje uši čak ni za divan zvuk njezina
sviranja koje mi je već i previše nedostajalo.
Čim smo ušli u samostan, Sybelle je ugledala glasovir i šapatom me upitala bi li mogla
svirati na njemu. Lestat nije ležao u kapelici, već u drugoj, dugoj, praznoj prostoriji.
Odgovorio sam joj da to ne bi bilo sasvim u redu i da bi to moglo uznemiriti Lestata koji
ondje leži, a nismo mogli znati što on misli, ili što osjeća, pati li ili je zatočen u svojim
snovima.
– Možda bi, kada dođeš, mogao ostati neko vrijeme, rekao je Marius.
– Svidjet će ti se kako ona svira na mojemu glasoviru i možda ćemo tada svi zajedno
razgovarati, a ti možeš ostati s nama i možemo zajedno živjeli koliko god želiš. – Nisam
odgovorio.
– Kuća je velika i raskošna u stilu Novog Svijeta, rekao je uz tračak poruge u osmijehu. –
Uopće nije daleko. Imam najprostranije vrtove i stare hrastove, hrastove mnogo starije čak i
od onih na Aveniji, a svi su prozori zapravo vrata. Znaš koliko mi se to sviđa. To je rimski
stil. Kuća je otvorena za proljetnu kišu, a proljetna je kiša ovdje poput sna. – Da, znam,
prošaptao sam. – Mislim da i sada pada, zar ne? – Nasmiješio sam se.
– Pa, da, čak sam i prilično prokisao, rekao je gotovo veselo. – Dođi kada zaželiš. Ako ne
večeras, onda sutra... – O, doći ću večeras, rekao sam. Nisam ga želio uvrijediti, ni najmanje,
ali su Benji i Sybelle vidjeli sasvim dovoljno tih blijedih čudovišta baršunastih glasova. Bilo
je vrijeme da se pođe.
Pogledao sam ga prilično hrabro uživajući na trenutak u tomu, prevladavajući stidljivost
koja je bila naše prokletstvo u ovomu suvremenom svijetu. U staroj Veneciji on se razmetao
svojom odjećom kao što su muškarci tada imali običaj, uvijek upadljivo elegantan i sjajno
dotjeran, na stari, uglađen način rečeno, bio je slika i prilika otmjenosti. Kada bi u
predvečerje prošao kroz rumenilo Trga Svetog Marka, svi bi se okretali da bi ga promatrali
dok je prolazio. Crveno je bilo znak njegova ponosa, crveni baršun – lepršav ogrtač i
raskošno izvezen prsluk, a ispod njega zlatna tunika od fine, svilene tkanine, tako popularna u
to doba.
Imao je kosu poput mladog Lorenza de' Medicia s oslikanog zida.
– Gospodaru, ja vas ljubim, ali sada moram biti sam, rekao sam. – Sada me ne trebate,
zar ne, gospodine? Kako biste me mogli trebati? Nikada me, zapravo, i niste trebali. Požalio
sam u času. Ton nije bio drzak, već riječi. Budući da su naši umovi po svojoj prirodi bili tako
različiti, plašio sam se da će me pogrešno shvatiti.
– Anđele, ja te trebam, rekao je s opraštanjem. – Ali, pričekat ću. Čini se kao da nije bilo
tako davno da sam ti rekao upravo te riječi dok smo bili zajedno, i ponovno ih govorim. –
Nisam se mogao natjerati da mu kažem da je sada moje vrijeme za druženje sa smrtnicima i
koliko čeznem za time da cijelu noć razgovaram s malim Benjijem koji je bio tako mudar, ili
da slušam kako moja voljena Sybelle neprestano iznova svira svoju sonatu. Činilo se
besmislenime objašnjavati više od toga. Ponovno me je, potpuno i neporecivo, prožela tuga
zbog dolaska u ovaj napušten i prazan samostan u kojem je ležao Lestat, koji nije bio
sposoban ili se nije želio pomaknuti i govoriti, to nitko od nas nije znao.
– U ovom času nećete imati ništa od mojeg društva, Gospodaru, rekao sam. – Ali
zasigurno ćete mi dati neki znak kako da vas pronađem, tako da kada ovo vrijeme prođe... –
Pustio sam da moje riječi zamru.
– Brinem se za tebe! – iznenada je šapnuo vrlo uzbuđeno.
– Više nego ikada do sada, gospodine? – upitao sam.
Trenutak je razmišljao. Tada je rekao: – Da. Ti voliš dvoje smrtne djece. Oni su tvoj
mjesec i tvoje zvijezde. Ostani sa mnom, barem nakratko. Reci mi što misliš o našem Lestatu
i onomu što se dogodilo. Reci mi, možda, ako obećam da ću biti vrlo tih i da te neću
prisiljavati, reci mi svoje mišljenje o svemu što si u posljednje vrijeme vidio. – Obazrivo ste
to dotaknuli, gospodine, divim vam se. Zapravo me pitate zbog čega sam vjerovao Lestatu
kada je rekao da je prošao Raj i Pakao, pitate me što sam vidio dok sam gledao u relikviju
koju je donio sa sobom, Veronikin veo. – Ako mi želiš to reći. Ali, više od svega volio bih da
dođeš i odmoriš se. – Stavio sam ruku na njegovu čudeći se kako je, unatoč svemu što sam
prošao, moja koža bila gotovo jednako bijela kao i njegova.
– Bit ćete strpljivi s mojom djecom dok ne dođem, zar ne? – upitao sam. – Oni se
zamišljaju tako neustrašivo nestašnima zato što su došli ovamo da budu sa mnom i zato što
nehajno zvižduću u carstvu Nemrtvih, da tako kažem. – Nemrtvih, ponovio je prijekorno se
smiješeći. – Takav rječnik u mojoj prisutnosti. Znaš da to mrzim. – Brzo je utisnuo poljubac
na moj obraz. To me je uplašilo, a tada sam shvatio da je nestao.
– Stari trikovi! – glasno sam izustio pitajući se je li još dovoljno blizu da me čuje, ili je
zatvorio svoje uši za mene jednako odlučno kao što sam ja zatvorio svoje za vanjski svijet.
Pogledao sam oko sebe iznenada žudeći za spokojnim sanjarenjem sjenica, ne riječima,
već slikama, onako kako bi to činio moj stari um, žudeći da legnem među vrtne lijehe i bujne
cvjetove, žudeći da svoje lice pritisnem uza zemlju i tiho pjevušim sam za sebe.
Proljeće svuda uokolo, toplina, lebdeća izmaglica koja bi mogla biti i kiša. Sve sam to
želio. Poželio sam daleke močvarne šume, ali i Benjija i Sybelle, poželio sam otići i imati
malo volje za nastavak.
Ah, Armand, upravo je volja ono što ti uvijek nedostaje. Nemoj dopustiti da se ponovi
stara priča. Iskoristi sve ono što se dogodilo. Još je jedan bio u blizini.
Iznenada mi se učinilo užasnim da neki besmrtnik kojega ne poznajem ulazi nepozvano u
moje nepovezane, intimne misli, možda zato da bi sebično procijenio ono što osjećam.
Bio je to samo David Talbot. Došao je iz krila kapelice kroz prostorije samostana koje ga
povezuju s glavnom zgradom gdje sam stajao na vrhu stubišta za drugi kat.
Vidio sam kako ulazi u predvorje. Iza njega je bilo staklo vrata koja su vodila na galeriju,
i blago pretopljene zlatna i bijela svjetlost koje su dopirale s dvorišta.
– Sada je mirno, rekao je. – A potkrovlje je prazno i znaš da, dakako, možeš poći gore. –
Odlazi, odvratio sam. Nisam osjećao bijes, samo iskrenu želju da moje misli ostanu
nepročitane i da se moje emocije ostave na miru.
Ignorirao me je sa zadivljujućom pribranošću i rekao: – Da, plašim te se, pomalo, ali sam
i strahovito radoznao. – O, tako dakle, to opravdava činjenicu da si me slijedio ovamo? –
Nisam te slijedio, Armand, odgovorio je. – Ja ovdje živim. – O, oprosti, priznao sam. –
Nisam to znao. To mi je, zapravo, drago. Ti paziš na njega. Nikada nije sam. – Dakako,
mislio sam na Lestata.
– Svi te se plaše, mirno je rekao. Nehajno prekriživši ruke, zauzeo je položaj tek nekoliko
koraka od mene. – Znaš, proučavanje običaja i navika vampira prilično je složeno. – Ne i za
mene, odgovorio sam.
 – Da, znam, rekao je. – Samo sam razmišljao, nadam se da ćeš mi oprostiti. Riječ je o
djetetu u potkrovlju, djetetu za koje kažu da je ubijeno. To je velika priča o maloj, sićušnoj
osobi. Možda ćeš, budeš li imao više sreće od svih nas, ugledati prikazu djeteta čija se odjeća
nalazi u zidu. – Smeta li ti što te gledam? – upitao sam. – Mislim, ako ćeš tako slobodno
gurati nos u moje misli? Sreli smo se prije no što se sve ovo dogodilo – Lestat, Nebesko
Putovanje, ovo mjesto. Nikada te zapravo nisam dobro upoznao. Bio sam nezainteresiran, ili
previše pristojan, nisam siguran što. Bio sam iznenađen čuvši toliko strasti u svojem glasu.
Bio sam nagao, a David Talbot nije bio za to kriv.
– Mislim na uobičajene činjenice o tebi, rekao sam. – Činjenicu da nisi rođen u tom
tijelu, da si bio vremešan čovjek kada te je Lestat upoznao, da je to tijelo koje sada
zaposjedaš pripadalo mudroj duši koja je mogla skakutati od bića do bića i u njima se
nastaniti kao duša-uljez. – Razoružao me je svojim osmijehom.
– Tako je Lestat tvrdio, odgovorio je. – Tako je i pisao. Istina je, dakako. Ti to znaš. Znao
si i kada si me zadnji put vidio. – Proveli smo zajedno tri noći, rekao sam. – I nikada te nisam
dobro promotrio. Mislim, nikada ti čak nisam ni pogledao ravno u oči. – Tada smo mislili na
Lestata. – Ne mislimo li i sada? – Ne znam, odgovorio je.
– David Talbot, rekao sam hladno ga odmjeravajući, – David Talbot, vrhovni poglavar
Reda psihičkih istražitelja, poznat kao Talamasca, ubačen je u tijelo u kojem se sada kreće. –
Nisam znao jesam li to citirao ili izmislio u hodu. – Zarobljen je i zatočen u njemu, postavši
zatočenik pomoću mnogo žila nalik konopcima i prijevarom pretvoren u vampira dok je
vatrena, nezaustavljiva krv zaposjedala njegovu sretnu anatomiju zapečativši njegovu dušu i
pretvorivši ga u besmrtnika – čovjeka tamne brončane kože i suhe, bujne, čvrste crne kose. –
Mislim da si dobro shvatio, ljubazno je rekao želeći mi ugoditi.
– Naočit gospodin, nastavio sam, – boje karamele, koji se kreće lako poput mačke, a
njegov pozlaćeni odraz podsjeća me na sve ugodnosti od nekoć, a sada mješavinu miomirisa:
cimeta, klinčića, blagog papra i ostalih zlatnih, smeđih ili crvenih začina, mirisi koji mogu
podbosti moj um i uroniti me u erotične žudnje koje žive sada, više nego ikada, da bi se
ostvarile. Mora da njegova koža ima miris indijskog oraščića i bogatih bademovih cvjetova.
Njegova koža ima taj miris. – Smijao se. – Shvatio sam. – Iznenadio sam sama sebe. Na
trenutak sam bio zbunjen. – Nisam siguran da sam ja shvatio, pomirljivo sam odgovorio.
– Mislim da je sasvim jasno, rekao je. – Želiš da te ostavim nasamo. – Odjednom sam u
svemu tomu ugledao besmisleno proturječje.
– Gledaj, brzo sam prošapnuo, – ja sam poremećen. Moja se osjetila isprepleću poput
mnogo niti čineći čvor: okus, miris, dodir. Ja sam neukrotiv. – Sasvim slučajno i pakosno
pomislio sam o tomu kako bih ga napao, svladao ga, ovladao njime svojom vrsnijom
vještinom i lukavošću te kušao njegovu krv bez njegova pristanka.
– Previše sam iskusan za takvo što, rekao je, – i zbog čega bi to uopće pokušao? – Kakva
pribranost. Starac u njemu zaista je zapovijedao čvršćem, mlađem tijelu, mudar smrtnik
čelična autoriteta nad svime vječnime i natprirodno moćan. Kakva mješavina energija! Bilo
bi ugodno piti njegovu krv, uzeti ga protiv njegove volje. Ništa na Zemlji nije tako zabavno
kao nasilje nad jednakime.
– Ne znam, rekao sam posramljeno. Nasilje je nečovječno. – Ne znam zbog čega te
vrijeđam. Znaš, želio sam brzo otići. Hoću reći, želio sam obići potkrovlje i tada otići odavde.
Želio sam izbjeći ovu vrstu zaluđenosti. Ti si čudo i misliš da sam ja čudo, a to je sjajno. –
Dopustio sam da moj pogled prijeđe preko njega. Sasvim je točno da sam za njega bio slijep
kada smo se posljednji put sreli.
On bi se osobito dotjerao za ubijanje. Kada su ljudi imali prigodu kititi se poput pijetlova,
on bi, svojom drevnom mudrošću, birao zlatnu sepiju i odjeću tamnih boja. Bio je elegantan,
čist i sav pomno ukrašen odabranim detaljima od čista zlata, ručnim satom, gumbima i
tankom iglom za njegovu pomodnu kravatu, taj iskrojen slap boja koji muškarci nose u tim
godinama, kao da nam žele olakšati da ih uhvatimo. Besmislen ukras. Čak je i njegova
satenska košulja bila žućkastosmeđe boje, odišući suncem i toplom zemljom. I cipele su bile
smeđe, sjajne poput leđa nekoga kukca.
Pošao je prema meni.
– Znaš što ću te upitati, rekao je. – Nemoj se opirati tim nepovezanim mislima, novim
iskustvima i svom tom sveobuhvatnom razumijevanju. Sastavi od toga knjigu za mene. –
Nisam mogao predvidjeti da će to biti njegovo pitanje. Bio sam ugodno iznenađen, ali unatoč
tomu i zatečen.
– Da sastavim knjigu? Ja? Armand? – Pošao sam mu u susret, kada se naglo okrenuo i
pojurio uza stube prema potkrovlju, prelazeći preko trećega kata na četvrti kat.
Zrak je tu bio zasićen i topao. Bilo je to mjesto koje se svakodnevno pržilo na suncu. Sve
je bilo suho i mirisno, drvenina je mirisala na tamjan, a podovi su bili neobrađeni.
– Gdje si, djevojčice? – zazvao sam.
– Hoćeš reći, dijete – rekao je.
Došao je za mnom, uz kratak, ali pristojan vremenski odmak. – Ona nikada nije bila
ovdje, dodao je. – Kako znaš? – Da je prikaza, mogao bih je dozvati, rekao je.
Osvrnuo sam se preko ramena. – Ti imaš takvu moć? Ili je to ono što mi u ovom času
želiš reći? Prije no što nastaviš, dopusti da te upozorim da mi gotovo nikada nismo imali moć
vidjeti duhove. – Ja sam nešto sasvim drugo, rekao je David. – Nisam poput drugih. U Svijet
Tame došao sam s drugačijim sposobnostima. Usuđujem li se reći da smo se mi, naša vrsta,
vampiri, razvili? – Ta je uobičajena riječ besmislena, rekao sam. Pošao sam dublje u
potkrovlje. Uočio sam malenu prostoriju oslikanu ružama koje su se ljuštile, velikim,
opuštenim, lijepo naslikanim viktorijanskim ružama nejasnih, blijedozelenih listova. Ušao
sam unutra. Svjetlo je dolazilo kroz visoko postavljen prozor kroz koji dijete nije moglo
gledati. Nemilosrdno, pomislio sam.
– Tko je rekao da je dijete ovdje umrlo? – upitno sam. Pod talogom godina sve je bilo
čisto. Nije bilo prisutnosti. Sve je izgledalo savršeno i nije bilo prikaze koja bi me utješila.
Zašto bi neka prikaza samo zbog mene došla ovamo iz svojeg počivališta među vrijeskom?
Tako sam se možda mogao sklupčati u sjećanje na nju i njezinu nježnu priču. Kako djeca
bivaju ubijena u sirotištima kada su s njima samo časne sestre? Nikada nisam žene smatrao
tako okrutnima. Možda nezanimljivima i nemaštovitima, ali nikada, poput nas, nasilnima
toliko da bi mogle ubiti.
Okretao sam se oko sebe. Drveni ormarići prekrivali su jedan zid, a jedan od njih bio je
otvoren i unutra su bile iznošene cipele, male smeđe oksfordice, kako su ih nazivali, s crnim
vezicama, a tada sam, iza sebe, ugledao probijen i ostrugan otvor iz kojeg su izvukli njezinu
odjeću. Njezina je odjeća ležala bačena, pljesniva i izgužvana.
Obuzeo me je spokoj kao da je prašina tog mjesta bila sitan led koji pada s visokih
vrhunaca uznositih i čudovišno samoživih planina kako bi smrznuo sva živa bića, taj led koji
bi zauvijek zapečatio i zaustavio sve što je disalo, osjećalo, sanjalo ili živjelo.
Progovorio je stihovima: – Ne plaši se više Sunčeve topline, šapnuo je. – Niti divljih
bjesova zime. Ne plaši se više... – Trgnuo sam se od zadovoljstva. Bili su mi poznati ti
stihovi. Volio sam ih.
Kleknuo sam, kao pred svetim otajstvom, i dotaknuo njezinu odjeću.
– Bila je malena, nije joj bilo više od pet godina, i uopće nije ovdje umrla. Nitko je nije
ubio. Ništa tako osobito nije joj se dogodilo. – Kako li tvoje riječi proturječe tvojim mislima,
rekao je.
– Nije točno, istodobno mislim na dvoje. Biti ubijen je nešto sasvim drugo. Ja sam bio
ubijen. O, nije me Marius ubio, kako si možda pomislio, već netko drugi. – Bio sam svjestan
da govorim mirno i oholo, ali to nije bilo samo zbog čiste dramatičnosti.
– Zaodjenut sam sjećanjima kao starim krznom. Podižem ruku, a rukav satkan od
sjećanja je pokriva. Gledam uokolo i vidim druga vremena. Ali, znaš, ono što me najviše
plaši – jest činjenica da ni ovo stanje, kao ni bilo koje drugo, neće dostići kraj, već će se
protegnuti kroz stoljeća. – Čega se doista plašiš? Što si želio od Lestata došavši ovamo? –
Davide, došao sam ga vidjeti. Došao sam vidjeti kako je i zbog čega tamo leži, nepokretan.
Došao sam... – Nisam namjeravao reći više.
Zbog sjajnih noktiju njegove su se ruke doimale ukrašenima, osobitima, milujućima,
privlačnima, rukama dodir kojih bi bio ugodan. Podigao je malenu haljinu, poderanu, sivu,
posutu komadićima otparane čipke. Sve što je odjeveno u tijelo može zračiti omamljujućom
ljepotom ako se na to dovoljno dugo usredotočite, a njegova je ljepota isijavala bez isprike.
– Samo odjeća. – Pamuk cvjetnog uzorka, malo baršuna s napuhnutim rukavom, ne
većim od jabuke, za cijelo stoljeće golih ruku danju i noću. – Nju uopće ne okružuje nasilje,
rekao je kao da je to šteta. – Tek jadno dijete, nije li tako, po svojoj prirodi tužno jednako kao
i okolnosti. – Zbog čega je odjeća zazidana, to mi reci! Kakav su grijeh počinile ove
haljinice? – Zajecao sam. – Dobri Bože, Davide Talbote, zašto ne bismo dopustili toj
djevojčici da ima svoju priču, svoju slavu? Ljutiš me. Kažeš da možeš vidjeti prikaze.
Smatraš li ih ugodnima? Voliš razgovarati s njima. Mogao bih ti ispričati o jednoj prikazi... –
Kada ćeš mi to ispričati? Gledaj, ne shvaćaš li zamisao o knjizi? – Uspravio se i desnom
rukom otresao prašinu s koljena. U lijevoj je ruci držao izgužvanu haljinu. Nešto mi je u
cijelomu tom prizoru smetalo, u toj visokoj pojavi koja je držala izgužvanu haljinu malene
djevojčice.
– Znaš, kada malo bolje razmislim, rekao sam okrenuvši se da ne bih mogao vidjeti
haljinu u njegovoj ruci, – ne postoji nijedan dobar razlog za postojanje djevojčica i dječaka.
Razmisli o tomu, o drugim, nježnim potomcima sisavaca. Otkriva li ijedno štene, ijedan
mačić ili ždrijebe svoj spol? To uopće nije važno. To nezrelo, krhko biće je bespolno. Ne
postoji određivanje. Nijedan prizor nije tako veličanstven kao pogled na malu djevojčicu ili
dječaka. Moja je glava prepuna zamisli. Čini mi se da ću eksplodirati ne učinim li nešto, a ti
kažeš da ti sastavim knjigu. Ti misliš da je to moguće, misliš... – Ono što ja mislim jest da
kada sastavljaš knjigu, pričaš onakvu priču kakvu bi ti želio čuti! – U tomu ne vidim
preveliku mudrost. – Pa, razmisli onda, za mnoge je govor tek iskaz naših osjećaja, obična
eksplozija. Slušaj, zabilježi način svojih izljeva. – Ne želim to učiniti. – Ali, želiš, riječi nisu
ono što želiš čitati. Kada pišeš, događa se nešto drugo. Ti stvaraš priču, bez obzira na to
koliko je nepovezana, pokusna i bez obzira na to koliko zanemaruje sve općeprihvaćene i
korisne oblike. Pokušaj to zbog mene. Ne, ne, imam bolju zamisao. – Što? – Pođi sa mnom
dolje u moje odaje. Rekao sam ti da sada ovdje živim. Kroz moje prozore možeš vidjeti
drveće. Ja ne živim kao naš prijatelj Louis, lutajući od jednoga prašnjavoga kuta do drugoga,
a onda natrag u svoj stan u Rue Roynle kada se još jednom, po tisućiti put uvjeri da nitko ne
može nauditi Lestatu. Moje su odaje tople. Koristim svijeće za staru svjetlost. Dođi i dopusti
mi da je napišem, tvoju priču. Pričaj mi. Koračaj uokolo i viči ako želiš, ili proklinji, da,
proklinji i pusti da ja to zapišem, pa čak i tada, upravo ta činjenica da ja pišem, ona će te
sama po sebi natjerati da priči odrediš oblik. Počet ćeš... – Što? – Pričati mi što se dogodilo.
Kako si umro i kako si živio. – Ne očekuj nikakva čuda, zbunjujući učenjače. Ja nisam umro
u New Yorku onog jutra. Zamalo sam umro. – Polako je potaknuo moju znatiželju, no nikada
ne bih mogao učiniti ono što je želio. Pa ipak, bio je iskren, začuđujuće, koliko sam mogao
procijeniti, a, prema tomu, i otvoren.
– A, tako, nisam to mislio doslovce. Želio sam reći da bi mi trebao ispričati kako je bilo
penjati se tako visoko na Sunčevoj svjetlosti, toliko patiti i, kao što si rekao, u toj boli otkriti
sva ta sjećanja, te povezujuće karike. Ispričaj mi! Ispričaj mi. – Neću ako namjeravaš
sastaviti suvislu priču, ljutito sam odvratio. Ispravno sam procijenio njegovu reakciju. Nisam
mu dodijavao. Želio je još razgovarati.
– Sastaviti suvislu priču? Armand, ja ću zapisati samo ono što budeš rekao. – Izgovorio
je te riječi jednostavno, ali ipak neobično strastveno. – Obećavaš? – Nestašno sam ga
pogledao. Ja! Da učinim takvo što.
Smiješio se. Smotao je malenu haljinu i tada je obazrivo ispustio tako da padne na
sredinu hrpice koju je činila njezina stara odjeća.
 – Neću promijeniti ni jedno slovo, rekao je. – Dođi i budi sa mnom, pričaj mi i budi moj
dragi. – Ponovno se nasmiješio.
Iznenada mi je prišao, gotovo na onaj agresivan način na koji sam ja prethodno želio
pristupiti njemu. Uvukao je ruke u moju kosu, odmaknuo je od mojeg lica, skupio je, zaronio
lice u moje kovrče i smijao se. Poljubio me je u obraz.
– Tvoja kosa kao da je ispredena od jantara, kao kada bi jantar mogao biti otopljen na
plamenu svijeće, razvučen u tanke prozračne niti i ostavljen da se tako osuši, kako bi se
načinili svi ovi sjajni uvojci. Dražestan si poput dječaka i lijep poput djevojčice. Volio bih da
sam te mogao barem načas vidjeti u starom baršunu, onakva kakav si bio za njega, za
Mariusa. Volio bih da sam te barem načas mogao vidjeti odjevena u čarape i uzak prsluk
izvezen rubinima. Pogledaj se, bešćutno dijete. Moja ljubav i ne dopire do tebe. – To nije bila
Istina.
Njegove su usne bile vrele, a ispod njih mogao sam osjetiti očnjake, mogao sam osjetiti
iznenadnu žudnju u njegovim prstima koji su pritiskali moje tjeme. Sav sam se naježio od
toga, moje se tijelo napelo, a zatim zadrhtalo, što je bilo neočekivano ugodno. Zamjerio sam
mu tu osamljenu bliskost, zamjerio sam mu dovoljno da bih je pretvorio u nešto drugo ili je
se posve riješio. Radije bih umro ili bio negdje daleko, u mraku, običan i osamljen s
uobičajenim suzama.
Iz izraza njegovih očiju mogao bih zaključiti da bi on mogao voljeti bez ikakva davanja.
On nije znalac, samo krvopija.
– Zbog tebe postajem gladan, šapnuo sam. – Ne tebe, već nekoga komu je suđeno i tko je
još živ. Želim loviti. Prestani. Zašto me diraš? Zašto si tako nježan? – Svi te žele, odvratio je.
– O, znam. Svi bi željeli uništiti okrivljeno, dražesno dijete! Svi bi željeli imati
nasmiješenog dječaka vještoga u svemu. Djeca su mnogo bolja hrana od žena, a djevojčice su
sasvim nalik ženama, ali mladi dječaci? Oni nisu poput muškaraca, zar ne? – Ne rugaj mi se.
Želio sam samo reći da sam te htio dotaknuti, osjetiti kako si mek, kako beskonačno mlad. –
O, takav sam, beskonačno mlad, rekao sam. – Govoriš gluposti za nekoga tako lijepoga poput
tebe. Izlazim. Moram se nahraniti. A kada završim s time, kada budem pun i vruć, doći ću,
razgovarati s tobom i reći ti sve što želiš. – Malo sam se odmaknuo od njega, osjećajući kako
me prolaze drhtaji dok je puštao moju kosu. Pogledao sam u prazan, bijel prozor koji je
nadvisivao drveće.
– Ovdje nisu mogli vidjeti ništa zeleno, a vani je proljeće, južnjačko proljeće. Mogu ga
namirisati kroza zidove. Želim gledati cvjetove, samo načas. Ubiti, piti krv i imati cvijeće. –
Nije dovoljno dobro. Želim sastaviti tu knjigu, rekao je. – Želim to odmah učiniti i želim da
pođeš sa mnom. Neću zauvijek biti ovdje. – Glupost, dakako da hoćeš. Ti misliš da sam ja
lutka, zar ne? Misliš da sam dražestan, izliven iz voska, i ostat ćeš ovdje sve dok sam ja tu. –
Pomalo si zao, Armand. Izgledaš poput anđela, a govoriš kao grubijan. – Kakva drskost!
Mislio sam da me želiš. – Samo pod određenim uvjetima. – Lažeš, Davide Talbote, rekao
sam.
Zaobišao sam ga i pošao prema stubama. Cvrčci su pjevali te noći, kao što to često čine,
bez obzira na vrijeme, u New Orleansu.
Kroz visoke prozore na stubištu ugledao sam proljetni cvat drveća i djelić vinove loze
kako se uvija oko vrha trijema.
Slijedio me je. Silazili smo i silazili, hodajući kao obični ljudi, sve do prizemlja i tada
kroz staklena vrata na široku, prostranu, osvijetljenu aveniju Napoleon s vlažnim, ugodnim
zelenilom po sredini, lijehama bujnog, brižljivo posađenog cvijeća i starim čvornatim,
skromnim, savijenim stablima.
Cijeli se prizor kretao na laganim riječnim vjetrovima, vlažna je maglica lebdjela uokolo,
ali nije padala poput kiše, a sićušni zeleni listići padali su na tlo poput ugasla pepela. Meko,
meko južnjačko proljeće. Čak se i nebo doimalo trudnim tim godišnjim dobom, prijeteće, pa
ipak rumeno zbog odražena svjetla, rađajući maglicu iz svih svojih pora.
 Prodoran miris uzdizao se iz vrtova s desne i lijeve strane, iz ljubičastih cvjetova
popodnevnica, kako ih smrtnici ovdje nazivaju, divljeg cvijeća nalik na korov, ali iznimno
mirisnoga, divljih irisa koji iz crnog blata strše u zrak poput mačeva, ljevkastih čudovišno
velikih latica koje udaraju o stare zidove i betonske stube, a tu su, kao i uvijek, bile ruže, ruže
starih i ruže mladih žena, ruže previše bujne za tropsku noć, ruže prekrivene otrovom.
Nekoć su se na tim središnjim, zelenim lijehama nalazili tramvaji. Znao sam da su se
tračnice pružale tim širokim i dubokim zelenim prostorom kojim sam hodao ispred njega
prema sirotinjskoj gradskoj četvrti, prema rijeci, prema smrti, prema krvi. On je išao za
mnom. Mogao sam, hodajući, zatvoriti oči, ne posrćući ni koraka, i vidjeti tramvaje.
– Hajde, slijedi me, rekao sam ne pozivajući ga već opisujući ono što je činio.
U času smo prelazili brojne četvrti. Držao je korak. Vrlo odvažno. U njemu je, bez
sumnje, bila krv cijeloga Kraljevskoga vampirskog dvora. Računajte na to da će Lestat
načiniti najsmrtonosnije od svih čudovišta, odnosno, nakon njegovih prvih, zavodljivih
promašaja – Nicolasa, Louisa i Claudie – niti jedno od njih troje nije bilo sposobno brinuti se
za sebe, dvoje je uvenulo, a jedan je preostao i vjerojatno je najjadniji vampir koji je do sada
hodao velikim svijetom.
Osvrnuo sam se iza sebe. Njegovo me je napeto, sjajno, tamno lice uplašilo. Doimao se
kao da je cijeli premazan lakom, navošten i ulašten i ponovno sam pomislio na začinske tvari,
na jezgru ušećerenih oraha, na slasne okuse, na slatke čokoladne slatkiše i tamnu karamelu
bogata okusa, i odjednom se doimalo opravdanime ščepati ga.
Ali to nije bila zamjena za bijednog, priprostog, zrelog i mirisnog smrtnika. Pogađate li?
Pokazao sam smjer. – Tamo. – Pogledao je u tom smjeru. Vidio je niz ulegnutih starih
zgrada. Posvuda su se skrivali smrtnici, spavali, sjedili, večerali, lutali sićušnim, uskim
stubama, među oronulim zidovima i napuklim stropovima.
Pronašao sam jednoga, potpuno savršenoga u svojoj pokvarenosti, gomila žeravice
mržnje, zlobe, pohlepe i prijezira tinjala je dok me je čekao.
Trebali smo stići na ulicu Magazine i prijeći je, ali nismo bili na rijeci, tek blizu nje, a
ovo je ulica koje se uopće ne sjećam ili mi nije poznata iz mojih lutanja ovim gradom –
njihovim gradom, Louisovim i Lestatovim – tek uska ulica s kućama boje naplavljenog drva
pod mjesečinom i prozorima zasjenjenima priručnim pokrivalima, a unutra je bio pognut,
drzak, pokvaren smrtnik prikovan za televizor i ispijao viski iz smeđe boce ne primjećujući
žohare i pulsirajuću vrućinu koja je prodirala kroz otvoren prozor, to ružno, znojno, prijavo i
neodoljivo biće, to je bio čovjek za mene.
Gamad i sićušna odvratna bića vrvjela su tom kućom koja je zbog toga djelovala poput
oklopa koji ju je okruživao, pun pukotina i loman, u svim svojim sjenama iste boje kao i
šuma. Tu nije bilo suvremenih antiseptičnih standarda. Čak je i pokućstvo trunulo u tomu
prljavu neredu i vlazi. Plijesan je pokrivala izlizani bijeli hladnjak.
Samo su smrdljivi krevet i sagovi ostavljali dojam živućega kućanstva.
Bilo je to primjereno gnijezdo za pronalaženje ove ptice, ružne, debele, bujne ptice koju
treba očerupati i prožderati, tu vreću kostiju, krvi i bijednog perja.
Gurnuo sam vrata na jednu stranu, ljudski vonj uzdizao se poput roja mušica, a vrata su
ispala iz šarki gotovo bešumno.
Hodao sam po novinama položenima po obojanu drvu. Kore naranče pretvorene u smeđu
kožu. Žohari što trčkaraju. Nije čak ni podigao pogled. Njegovo otečeno pijano lice bilo je
plavo i jezovito, crne obrve guste i zapuštene, pa ipak je, možda, djelovao pomalo anđeoski
zahvaljujući svjetlosti ekrana.
Kvrckao je po magičnoj plastičnoj napravi u ruci kako bi promijenio kanale, svjetlost je
bešumno blistala i treperila, a tada je pustio da se prolomi pjesma, skupina glazbenika je
svirala, komično, a ljudi su pljeskali.
Bezvrijedna buka, bezvrijedni prizori poput bezvrijednih stvari posvuda uokolo njega. U
redu, ja te želim. Nitko te drugi ne želi.
Pogledao me je, dječaka uljeza, David je bio predaleko da bi ga mogao vidjeti, čekao je.
 Odgurnuo sam televizor u stranu. Zanjihao sam ga i pao je na pod razbijajući se u
dijelove, kao da je u njemu bilo toliko posudica s energijom, a sada su tek krhotine stakla.
Obuzeo ga je trenutačni bijes, gotovo neprimjetno mijenjajući njegovo lice.
Ustao je, ispružio ruke i krenuo prema meni.
Prije no što sam uronio zube, primijetio sam da ima dugu, crnu zapetljanu kosu. Nečistu,
ali gustu. Nosio ju je skupljenu pomoću svezanoga komadića tkanine na korijenu vrata, a
bujni se rep spuštao niz njegovu kariranu košulju.
U međuvremenu on je u sebi imao dovoljno guste i pivom zasićene krvi za dva vampira,
ukusno, ružno i bijesno srce koje se borilo, a bio je toliko snažan da je svladavanje njega bilo
poput jahanja bika.
Usred hranjenja svi su mirisi postali slatki, čak i oni najoporiji. Kao i uvijek, osjećao sam
kao da ću tiho umrijeti od zadovoljstva.
Sisao sam dovoljno snažno da bih ispunio usta, puštajući da se krv poigrava na mojem
jeziku i nakon toga ispuni moj želudac, ako ga imam, da, iznad svega, ugasim tu pohlepnu,
prljavu žeđ, ali ne i dovoljno snažno da bih ga umirio.
Borio se i polako nestajao, učinio je glupost ranjavajući mi prste, a tada i ono najopasnije
i najnespretnije pokušavajući pronaći moje oči. Čvrsto sam ih zatvorio i pustio da pritišće
svojim masnim palcima. Od toga nije imao nikakve koristi. Ja sam neranjivi dječak.
Nemoguće je oslijepiti slijepca. Bio sam previše ispunjen krvlju da bih mario za to. Osim
toga, bilo je ugodno. Ti slabići koji vas žele izgrepsti samo vas miluju.
Njegov je život prolazio kao da su svi koje je volio jurili velikim toboganom pod
iskričavim zvijezdama. Gore od Van Goghovih slika. Paletu onoga koga ubijaš spoznaješ tek
kada um vrati njegove najfinije boje.
Uskoro je potonuo. Spustio sam se s njim. Potpuno sam ga obgrlio lijevom rukom i ležao
poput djeteta na njegovu veliku, mišićavu trbuhu, sisao sam krv u najtanjim mlazovima,
svodeći sve što je mislio, vidio i osjećao u jednu jedinu boju, daj mi tu boju, jasnu narančastu,
i tek načas, dok je umirao – dok je smrt prošla kroz mene kao velika kotrljajuća kugla crne
snage koja, u konačnici, zapravo nije ništa, ništa osim dima ili nečega još beznačajnijega od
toga – dok je njegova smrt ušla u mene i izašla poput vjetra, pomislio sam: – Lišavam li ga,
uništavajući cijelo njegovo biće, one konačne spoznaje? – Besmislica, Armand. Ti znaš što
duhovi znaju, što anđeli znaju. Taj se gad vraća kući! U Raj. Raj u koji tebe ne bi primili i u
koji te nikada neće primiti.
Mrtav, izgledao je izvrsno.
Sjeo sam pokraj njega. Obrisao sam usta iako nije preostala ni kapljica da se obriše.
Vampiri prolijevaju krv samo na filmovima. Čak je i najsvjetovniji besmrtnik previše vješt da
bi prolio ijednu kapljicu. Obrisao sam usta jer je njegov znoj ostao na mojim usnama i na
mojem licu, a želio sam da nestane.
Divio sam mu se, međutim jer, bio je velik i začuđujuće čvrst unatoč svojim prividnim
oblinama. Divio sam se crnim dlakama koje su se lijepile za njegove vlažne grudi na mjestu
gdje je košulja bila tako neizostavno poderana.
Njegova crna kosa zaista je bila pravi prizor. Povukao sam privezanu vrpcu kojom je bila
skupljena. Bila je bujna i gusta poput kose žene.
Uvjerivši se da je mrtav, omotao sam cijelu dužinu kose oko lijeve šake u namjeri da je
svu iščupam iz tjemena.
David je zinuo od čuda. – Moraš li to učiniti? – upitao je.
– Ne, odgovorio sam. Pa ipak, nekoliko tisuća vlasi otelo se njegovu tjemenu, od kojih se
svaka sa svojim sićušnim krvavim korijenom svjetlucala kao malena krijesnica. Držao sam,
načas, taj pramen kose i tada pustio da mi isklizne iz prstiju i padne iza njegove okrenute
glave.
Iščupane dlake pale su nemarno preko njegova gruba obraza. Njegove su oči bile vlažne i
doimale su se budnima, poput umiruće hladetine.
 David se okrenuo i izašao na uličicu. Automobili su brujali i štropotali u prolazu. Brod na
rijeci pjevao je uz orgulje na paru.
Sustigao sam ga. Otresao sam prašinu sa sebe. Jednim sam udarcem mogao srušiti cijelu
kuću koja bi se samo urušila zbog truleži i prljavštine, umirući tako lagano među ostalim
kućama da nitko u njima ne bi ni znao, sve to vlažno drvo samo se od sebe urušavalo.
Nisam mogao okusiti niti omirisati tu slatku propast.
– Zbog čega si tako prosvjedovao kada sam mu iščupao kosu? – upitao sam. – Samo sam
je želio imati, a on je mrtav i više ne mari, nikomu drugomu neće nedostajati njegova crna
kosa. – Okrenuo se uz vragolast osmijeh i odmjerio me.
– Plašiš me, takav kakav izgledaš, rekao sam. – Jesam li možda neoprezno otkrio da sam
čudovište? Znaš, moja blažena smrtnica Sybelle, kada ne svira Beethovenovu sonatu pod
nazivom Appassionato., uvijek me gleda dok se hranim. Želiš li da ti sada ispričam priču? –
Svrnuo sam pogled na mrtva čovjeka koji je ležao na boku obješena ramena. Na prozorskoj
dasci iza njega stajala je plava staklena boca i u njoj narančast cvijet. Nije li to nevjerojatno?
– Da, želim tvoju priču, rekao je David. – Dođi, vratimo se zajedno. Tražio sam da ne
uzmeš njegovu kosu samo zbog jednog razloga. – Da? – upitao sam. Pogledao sam ga. S
prilično iskrenim zanimanjem. – Koji je, dakle, bio razlog? Namjeravao sam mu samo
iščupati svu kosu i baciti je. – Kao da čupaš muhi krila, odvratio je, naizgled bez
prosuđivanja. – Mrtvoj muhi, rekao sam. Namjerno sam se nasmijao. – Ma hajde, zašto se
uznemiruješ? – Želio sam vidjeti hoćeš li me poslušati, odgovorio Je. – To Je sve. Jer kad bi
me poslušno, medu nama bi sve moglo biti u redu. I zaustavio si se. I u redu je. – Okrenuo se
i uhvatio me za ruku. – Ne sviđaš mi se! – rekao sam.
– O, da, sviđam ti se, Armand, odvratio je. – Dopusti mi da pišem. Bjesni, divljaj i viči. U
ovom si času vrlo uzvišen i moćan jer imaš ono dvoje veličanstvenih malih smrtnika koji
ovise o svakomu tvojem potezu, a oni su poput Božjih pomoćnika. A ti mi želiš ispričati
svoju priču, znaš da je tako. Dođi! – Nisam mogao zaustaviti smijeh. – Je li ova tvoja taktika
u prošlosti urodila plodom? – Sada je na njemu bio red za smijeh i on se smijao, dobroćudno.
– Ne, mislim da nije, odgovorio je. – Reći ću to na drugi način, napiši je za njih. – Za koga? –
Za Benjija i Sybelle. – Slegnuo je ramenima. – Ne? – Nisam odgovorio.
Napisati priču za Benjija i Sybelle. Moje su misli pojurile u neku sobu punu radosti i
zdravlja u kojoj ćemo se nas troje sastati za mnogo godina – ja, Armand, nepromijenjen,
dječak učitelj – i Benji i Sybelle u svojim najboljim ljudskim godinama, Benji odrastao u
uglađena visoka gospodina arapskih, zavodljivih očiju crnih poput ugljena i s omiljenom
cigarom među prstima, čovjek velikih iščekivanja i mogućnosti, i moja Sybelle, do tada
zaobljena i bujna žena kraljevskog tijela, a povrh toga i mnogo bolja koncertna pijanistica no
što je sada, njezina zlatna kosa uokviruje ženstveno, ovalno lice, pune ženske usne i oči
ispunjene entsagangom i tajanstvenim sjajem.
Bih li u toj sobi mogao diktirati priču i dati im tu knjigu? Tu knjigu koju sam izgovorio
Davidu Talbotu? Bih li im mogao, oslobađajući ih iz svojega alkemijskog svijeta, dati tu
knjigu? Samo naprijed, djeco moja, uza sve blagostanje i savjete koje sam vam mogao dati,
sada evo i ove knjige koju sam s Davidom Talbotom za vas tako davno napisao.
Da, rekla je moja duša. Ipak, okrenuo sam se, istrgnuo crni pramen kose moje žrtve i
nagazio ga poput Rumpelstilskina.
David nije ni trepnuo. Englezi su tako uglađeni.
– Pa dobro, rekao sam. – Ispričat ću ti svoju priču. – Njegove su odaje bile na drugom
katu, nedaleko od mjesta na kojemu sam zastao na vrhu stubišta. Kakva promjena nakon
pustih i negrijanih predvorja! Načinio je sebi knjižnicu sa stolovima i stolcima. Bio je tamo i
mjedeni krevet, suh i čist.
– Ovo su njezine odaje, rekao je. – Zar se ne sjećaš? – Dora, rekao sam. Iznenada sam
udahnuo njezin miris. Pa bio je svuda oko mene. Ali su sve njezine osobne stvari nestale.
Knjige su bile njegove, morale su biti. Bili su to novi duhovni istraživači – Dannion
Brinkley, Hilarion, Melvin Morse, Brian Weiss, Matthew Fox, Urantijina knjiga. Uz to i stari
zapisi – Cassiodorusa, svete Tereze Avilske, Gregoryja od Toursa, Vede, Talmud, Tora,
Kama Sutra – svi na izvornim jezicima. Imao je i nešto mističnih romana, drama i poezije.
– Da. – Sjeo je za stol. – Meni nije potrebno svjetlo. Treba li tebi? – Ne znam što bih ti
rekao. – Ah, odvratio je. Izvadio je svoju mehaničku pisaljku. Otvorio je bilježnicu
zapanjujuće bijelog papira prošaranoga tankim zelenim crtama. – Znat ćeš što mi trebaš reći.
– Podigao je pogled.
Stajao sam grleći sam sebe, nepomično, dopuštajući da mi glava klone kao da bi mogla
otpasti i ja bih umro. Moja me je duga kosa zaogrnula sa svih strana.
Mislio sam na Sybelle i Benjamina, moju tihu djevojčicu i kićenog dječaka.
– Jesu li ti se svidjela, Davide, moja djeca? – upitao sam ga.
– Jesu, onog časa kad sam ih ugledao, kad si ih doveo. Svima su se svidjela. Svi su ih
gledali s ljubavlju i poštovanjem. Njihovo držanje, njihova ljupkost. Mislim da svi mi
sanjamo o takvima bližnjima, odanim smrtnim družbenicima očaravajuće dražesti, koji ne
vrište luđački. Oni te vole, pa ipak nisu ni prestravljeni ni ushićeni. – Nisam se pomicao.
Nisam govorio. Zatvorio sam oči. U svojem sam srcu čuo poskočnu, odvažnu koračnicu
Appassionate, te kotrljajuće, užarene valove glazbe koja obiluje zvučnim i krhkim metalom,
Appassionato.. Samo je ona bila u mojoj glavi. Zlatne Sybelle dugih udova nije bilo.
– Zapali te svijeće koje imaš, rekao sam oprezno. – Hoćeš li učiniti to za mene? Bilo bi
ugodno imati mnogo svijeća, gledaj, na prozorima još visi Dorina čipka, svježa i čista. Volim
čipku, to je briselski uzorak, ili nešto vrlo slično, da, gotovo da sam lud za njom. – Dakako,
zapalit ću svijeće, rekao je.
Bio sam mu okrenut leđima. Čuo sam oštar, ugodan pucketajući zvuk male drvene žigice.
Namirisao sam kako gori, proširio se tekući miris nagnutog, savijenog stijenja i svjetlost se
uzdignula prema gore, otkrivajući čempresove daske ogoljeloga drvenog stropa nad nama.
Još jedan pucketaj, još jedan niz finih, mekih pucketajućih zvukova, svjetlost je bila sve jača
spustivši se na mene, a jarkosti joj je ponestalo tek na sjenovitom zidu.
– Zašto si to učinio, Armand? – upitao je. – Na Velu je otisnut Kristov lik u nekom
obliku, u to nema sumnje, činilo se da je to doista Sveti Veronikin Veo, i Bog zna da su
tisuće ostalih povjerovale u to, da, ali zbog čega ti, zbog čega? Bio je uzbudljivo lijep, to ti
priznajem, Krist s Njegovim trnjem i Njegovom krvlju, Njegovim očima koje su gledale
točno u nas, nas obojicu, ali zašto si potpuno povjerovao u to, Armand, nakon toliko
vremena? Zbog čega si otišao k Njemu? To je ono što si pokušao učiniti, nisi li? – Odmahnuo
sam glavom. Prozborio sam meko i molećivo.
– Pomozi mi, učenjače, rekao sam polako se okrećući. – Usredotoči se na svoju stranicu.
Ovo je za tebe, i za Sybelle. O, i za mojega malog Benjija. Ali, na neki način, ovo je
simfonija za Sybelle. Priča započinje vrlo davno. Možda nikada uistinu nisam shvatio koliko
davno, sve do ovog časa. Ti slušaj i piši. Pusti da ja budem taj koji će proklinjati, divljati i
vikati.

2.

Pogledaj moje ruke. Pomislim na izraz neučinjeno ljudskim rukama. Znam što to znači
unatoč tomu što je, svaki put kada bih čuo taj izraz izrečen s emocijama, on bio vezan za
nešto što je bilo djelo mojih ruku.
Sada bih volio slikati, podignuti kist i iskušati ga onako kako sam to tada činio, u zanosu,
strastveno, jedan jedini put, svaki potez i nanos boje, svako pretapanje, svaka konačna
odluka.
Ah, tako sam nepovezan, tako poražen onime čega se sjećam.
Izabrat ću mjesto odakle ću započeti.
 Konstantinopolis – odnedavno pod Turcima, pod time mislim na Muslimanski Grad nešto
manje od stoljeća u času kada su me tamo doveli, dječaka roba, zarobljenoga u pustopoljini
njegove zemlje kojoj je jedva znao pravo ime: Zlatna Horda.
Sjećanje je već bilo istisnuto iz mene, zajedno s jezikom ili bilo kakvom sposobnošću
suvislog mišljenja. Pamtim prljave sobe koje su vjerojatno bile u Konstantinopolisu jer su
ostali ljudi govorili, a po prvi put, od kada su me otrgnuli od onoga čega se ne sjećam, mogao
sam razumjeti što govore.
Govorili su grčkim jezikom, dakako, ti trgovci koji su se bavili trgovinom robljem za
europske bordele. Oni nisu poznavali vjersku pripadnost koja je bila sve što sam ja poznavao,
sažaljujuće lišen pojedinosti.
Bacili su me na debeo turski sag, bogato ukrašenu debelu podnu prostirku kakve su se
mogle vidjeti u palačama, sag na kojem se izlagala vrlo vrijedna roba.
Moja je kosa bila mokra i dugačka; netko ju je češljao dovoljno grubo da me ozlijedi. Sve
su moje osobne stvari oduzete i meni i mojem pamćenju. Ispod stare izlizane tunike od zlatne
tkanine bio sam gol. U sobi je bilo vruće i vlažno. Bio sam gladan, ali se nisam nadao hrani,
znao sam da je to bol koja će podbosti i tada, sama od sebe, nestati. Tunika me je vjerojatno
činile prokleto lijepim, svjetlucavim poput palog anđela. Imala je dugačke rukave u obliku
zvona i dopirala mi je do koljena.
Kada sam stao na stopala, koja su, dakako, bila bosa, ugledao sam te ljude i znao sam što
žele, znao sam da je to porok, i to odvratan, i da je njegova cijena bila Pakao. Prokletstva
iščezlih staraca odzvanjala su oko mene: previše lijepo, previše meko, previše blijedo, oči
prepune Đavla, ah, taj đavolji osmijeh.
Kako li su ti ljudi bili gorljivi u svojim prepirkama i cjenjkanjima. Kako su me promatrali
a da me nijednom nisu pogledali u oči.
Iznenada sam se nasmijao. Sve je tu bilo tako užurbano. Napustili su me oni koji su me
isporučili. Oni koji su me ribali nisu ni napustili kade. Bio sam tek smotak bačen na sag.
Na trenutak sam postao svjestan da sam nekoć bio ciničan, oštra jezika i duboko svjestan
općenite ljudske prirode. Smijao sam se jer su ti trgovci mislili da sam djevojčica.
Čekao sam, slušajući, hvatajući djeliće razgovora.
Bili smo u prostranoj prostoriji niska svilena baldahinska stropa prošivena sićušnim
zrcalima i ukrasima koje Turci tako vole i svjetiljkama koje su, iako su se dimile, bile
napunjene mirisom i ispunjavale zrak zagasitom, čađavom maglicom koja mi je palila oči.
Muškarci u kaftanima i s turbanima na glavi nisu mi bili nepoznati jednako kao ni jezik.
Ipak, hvatao sam samo djeliće onoga što su govorili. Pogledom sam tražio izlaz. Nije ga bilo.
Teški, zamišljeni ljudi bili su naslonjeni pokraj vrata. Malo dalje, čovjek za stolom računao je
uz pomoć abakusa. Imao je hrpe i hrpe zlatnika.
Jedan od njih, visok i mršav čovjek koščata lica i istrunulih zubi, prišao mi je i opipao mi
ramena i vrat. Tada mi je podignuo tuniku. Stajao sam kao ukopan, ne razbješnjen ili svjesno
uplašen, jednostavno paraliziran. Bila je to zemlja Turaka, i znao sam što oni čine dječacima.
Iako nikada nisam vidio sliku, čuo stvarnu priču o tomu ili upoznao nekoga tko je to proživio,
prošao kroz to i vratio se kući.
Kući. Zasigurno sam morao željeti zaboraviti tko sam. Morao sam. Sram je to učinio
obveznim. Ali, u tom času, u toj prostoriji nalik na šator, s cvjetnim sagom, među tim
trgovcima robljem, naprezao sam sjećanje kao da otkrivam svoj vlastiti zemljovid koji bih
mogao slijediti, otići odavde i vratiti se onamo kamo pripadam.
Sjetio sam se stepe, divljine, kraja kamo ne odlaziš, osim zbog... I tu je bila praznina. Bio
sam u stepi prkoseći sudbini budalasto, ali ne i nevoljko. Nosio sam nešto iznimno važno.
Sjahao sam s konja, izvukao taj smotak iz kožnih uzda i potrčao stisnuvši ga uz prsa.
– Stabla! – viknuo je, ali tko je on?
Znao sam, međutim, da je želio reći da moram stići do grmlja i ostaviti tamo to blago, tu
veličanstvenu, čarobnu stvar koja se nalazila u smotku, stvar koju nisu načinile ljudske ruke.
 Nisam tamo stigao. Kada su me ščepali, ispustio sam zavežljaj, a oni ga nisu pokupili,
barem koliko sam mogao vidjeti. Dok su me podizali u zrak, pomislio sam da to ne bi trebalo
biti tako pronađeno, tako umotano u tkaninu. Treba biti postavljeno među stabla.
Mora da su me silovali na tom brodu jer se ne sjećam dolaska u Konstantinopolis. Ne
sjećam se da sam bio gladan, da mije bilo hladno, da sam bio bijesan ili uplašen.
Tada sam prvi put spoznao pojedinosti silovanja, smrdljivi znoj, prepiranje, kletve o
obeščašćenju janjeta. Osjećao sam užasnu, nepodnošljivu nemoć.
Odvratni ljudi, ljudi protiv Boga i protiv prirode.
Zarežao sam poput životinje na trgovca s turbanom, a on me je snažno udario po uhu
tako da sam pao na tlo. Ležao sam i dalje ga gledajući sa svim prijezirom koji sam mogao
pretočiti u taj pogled. Nisam ustao čak ni kada me je udario. Nisam govorio.
Iznio me van prebačenoga preko ramena, nosio preko dvorišta prepunoga ljudi, pokraj
začudnih, smrdljivih deva, magaraca i gomila smeća, pokraj luke u kojoj su čekali brodovi,
preko mostića od dasaka u potpalublje broda.
Ponovno prljavština, vonj užadi, šuškanje štakora na palubi. Bacio me je na prostirku od
grube tkanine. Još sam jednom pogledom potražio izlaz i vidio samo ljestve po kojima smo se
spustili, a gore su se čuli glasovi previše ljudi.
Još je bio mrak kada se brod počeo pomicati. Jedan mi je sat bilo tako mučno da sam
jednostavno poželio umrijeti. Sklupčao sam se na podu i ležao sasvim nepomično, potpuno se
sakrivši ispod meke tkanine, prijanjajuće tkanine stare tunike. Spavao sam vrlo dugo.
Kad sam se probudio, tamo je bio neki starac. Nosio je drugačiju odjeću, za mene manje
zastrašujuću od one koju su nosili Turci s turbanima, a njegove su oči bile dobroćudne.
Nagnuo se prema meni. Progovorio je nekim drugim jezikom koji je bio neuobičajeno mek i
milozvučan, ali ga nisam razumio.
Neki mu je glas na grčkom jeziku kazao da sam nijem, bezuman i da zavijam poput
zvijeri.
Ponovno je bilo vrijeme da se nasmijem, ali, bilo mi je previše mučno.
Isti je Grk rekao starcu da nisam razderan niti ranjen. Bio sam obilježen visokom
cijenom. Starac je načinio nekoliko pokreta otpuštanja dok je odmahivao glavom i pjesmom
govorio na nepoznatom jeziku. Položio je ruke na mene i nježno me podignuo na noge.
Vodio me je kroz hodnik u malenu sobu presvučenu crvenom svilom.
Ostatak putovanja, osim jedne noći, proveo sam u toj sobi.
Te noći – a nju ne mogu smjestiti u sklop tog putovanja – probudio sam se i vidio ga
kako spava pokraj mene, taj starac koji me nikada nije dotaknuo osim kada bi me hrabrio ili
tješio, izašao sam, uz ljestve, i dugo stajao gledajući u zvijezde.
Bili smo usidreni u luci, a grad od tamnoplavih zgrada s nadsvođenim krovovima i
zvonicima spuštao se niz litice sve do luke gdje su pod ukrašenim lukovima nadsvođenog
trijema stajale baklje. Sve to, nastanjena obala, izgledalo mi je moguće, privlačno, ali nisam
pomislio da bih mogao skočiti s broda i osloboditi se. Ljudi su tumarali ispod lukova. Pod
lukom koji mi je bio najbliži, čudno odjeven čovjek sa sjajnom kacigom i velikim, širokim
mačem koji se njihao na njegovu kuku, čuvao je stražu naslonjen na razgranato ukrašen stup
izrezbaren tako vješto da je izgledao poput drveta koje podupire trijem, poput posljednjeg
ostatka palače kroz koju je, nimalo umjetnički, prokopan ovaj kanal za brodove.
Nakon toga prvog, dugog pogleda koji mi se utisnuo u sjećanje, nisam više gledao prema
obali. Pogledao sam u Nebo i njegove dvorjane, mitska bića zauvijek utjelovljena u
svemoćnim i tajnovitim zvijezdama. Noć iza njih bila je crna poput ugljena, a one su tako
nalikovale draguljima da sam se prisjetio stare poezije, pa čak i zvukova crkvenih pjesama
koje samo ljudi pjevaju.
Sjećam se da su prošli sati prije no što su me uhvatili, žestoko istukli kožnim bičem i
odvukli natrag u potpalublje. Znao sam da će udarci prestati čim me je starac opazio. Drhtao
je od bijesa. Privukao me je k sebi i ponovno smo legli. Bio je previše star da bi tražio bilo
što od mene.
 Nisam ga volio. Bezumnom nijemom dječaku bilo je jasno da ga je taj čovjek smatrao
nečime prilično vrijednime što treba sačuvati za prodaju. Ali, bio mi je potreban, i on je bio
taj koji je brisao moje suze. Spavao sam koliko sam god mogao. Bilo mi je mučno svaki put
kad bi valovi bili veliki. Pokatkad mi je bilo mučno i od same vrućine. Taj me je čovjek tako
dobro hranio da bih pokatkad pomislio da me njeguje kao utovljeno tele koje će biti prodano
kao hrana.
Kada smo stigli u Veneciju, dan je već bio dobrano odmakao. Nisam ni opazio ljepotu
Italije. Bio sam zaključan daleko od nje, duboko u toj prljavoj jazbini sa starim čuvarom, a
kada su me odveli u grad, uskoro sam se uvjerio da su moje sumnje o njemu bile utemeljene.
U mračnoj su sobi on i još jedan čovjek zapodjenuli žestoku prepirku. Ništa me nije
moglo natjerati da progovorim. Ništa me nije moglo natjerati da pokažem kako razumijem
bilo što od onoga što mi se događa. Međutim, razumio sam. Novac je promijenio vlasnika.
Starac je otišao ne osvrnuvši se.
Pokušavali su me naučiti ponečemu. Svuda oko mene bio je milozvučan, milujući
nepoznati jezik. Dječaci bi došli, sjeli pokraj mene i pokušavali me odobrovoljiti mekim
poljupcima i zagrljajima. Štipali su bradavice na mojim prsima i pokušavali dodirnuti moje
intimne dijelove za koje su me učili da ih ne smijem čak ni pogledati s namjerom teškoga
grijeha.
Nekoliko sam puta odlučio moliti. Ali, otkrio sam da se ne mogu sjetili riječi. Čak su i
slike bile nejasne. Zauvijek se ugasilo svjetlo koje me je vodilo svih tih godina. Svaki put kad
bih zaronio duboko u misli, netko bi me udario ili potegnuo za kosu.
Pošto bi me tukli, uvijek bi dolazili s pomastima. Brižljivo su njegovali moju izranjavanu
kožu. Kada me je jednom neki čovjek udario po obrazu, drugi je viknuo i uhvatio ga za
uzdignutu ruku prije no što je ovaj stigao spustiti drugi udarac.
Odbijao sam hranu i piće. Nisu me mogli natjerati da ih uzmem. Nisam mogao. Nisam
odlučio gladovati. Jednostavno nisam mogao učiniti bilo što da bih se održao na životu. Znao
sam da idem kući. Idem kući. Umrijet ću i poći kući. To će biti strahovit i bolan prelazak. Da
sam bio sam, plakao bih. Ali, nikada nisam bio sam. Morao bih umrijeti pred tim ljudima.
Odavno nisam vidio pravu Sunčevu svjetlost. Čak su i svjetiljke vrijeđale moje oči jer sam
toliko dugo bio u potpunomu mraku. Ali ljudi su uvijek bili tu.
Svjetlost bi se pojačala. Sjedili su u krugu oko mene mračnih lišća i brzih šaka nalik
šapama koje su mi odmicale kosu s lica ili me protresle uhvativši me za rame. Okrenuo sam
lice prema zidu.
Zvuk mi je pravio društvo. Ovo je trebao biti kraj mojeg života. Zvuk je dolazio izvana,
od vode. Mogao sam ga čuti kroza zid. Znao sam kada bi prošao brod, a mogao sam čuti i
kako pucaju drveni stupovi; položio bih glavu na kamen i osjećao kako se kuća leluja na vodi
kao da nismo pokraj nje, već u njoj, što smo, dakako, i bili.
Jednom sam sanjao dom, ali se ne sjećam kakav je bio. Probudio sam se, plakao sam i
tada čuo bujicu pozdrava od sjena, ulagujućih, sentimentalnih glasova.
Mislio sam da želim biti sam. Ali nisam. Kada su me danima i noćima držali
zaključanoga u mračnoj sobi bez kruha i vode, počeo sam vrištati i udarati o zidove. Nitko
nije došao.
Nakon nekog vremena, skliznuo sam u mrtvilo. Vrata su se otvorila uz nasilan udarac.
Sjeo sam pokrivši oči. Svjetiljka mi je strašno smetala. Srce mi je lupalo.
Ali, do mene je dopro nježan, omamljujući miris, mješavina drveta koje gori u snježnoj
zimi, zdrobljena cvijeća i opora ulja.
Dotaknulo me je nešto tvrdo, nešto načinjeno od drveta ili mjedi, samo što se to kretalo
kao da je živo. Barem sam otvorio oči i vidio da me je držao čovjek i da su te neljudske
stvari, ono što sam osjećao kao kamen ili mjed, bili njegovi bijeli prsti, a on je gledao u mene
svojim prodornim, nježnim plavim očima.
– Amadeo, rekao je.
 Bio je odjeven u crveni baršun i veličanstveno visok. Njegova je plava kosa bila
razdijeljena po sredini na svetački način i počešljana, bogato je padala na njegova ramena
gdje se, na ogrtaču, razlijevala u raskošne uvojke. Njegovo je čelo bilo glatko bez ijedne
bore, a visoko postavljene ravne, zlatne obrve, dovoljno su bile tamne da bi njegovu licu dale
odlučan izraz. Njegove su se trepavice izvijale poput zlatnih niti iz njegovih vjeđa. Kada se
nasmiješio, njegove su se usne iznenada zarumenjele blijedom, ali jasnom bojom koja je
njihov pun, fin oblik činila vidljivijime.
Poznavao sam ga. Razgovarao sam s njim. Takva čuda nisam mogao vidjeti ni s kim
drugim.
Blago se smiješio. Njegova gornja usna i brada bile su brižljivo izbrijane. Na njemu
nisam mogao vidjeti ni najmanju dlaku, a njegov je nos bio uzak i nježan, pa ipak dovoljno
velik da bi bio u skladnom odnosu s ostalim magnetskim svojstvima njegova lica.
– Ne Krist, dijete, rekao je. – Već onaj koji dolazi s vlastitim spasenjem. Dođi k meni. –
Ja umirem, Gospodaru. – Kojim sam jezikom govorio? Ni sada ne bih mogao reći koji je to
jezik bio. Ali, on me je razumio.
– Ne, maleni, ne umireš. Sada dolaziš u moje okrilje i možda, ako su zvijezde uz nas, ako
budu milostive prema nama, ti nikada nećeš umrijeti. – Ali ti jesi Krist. Poznajem te! –
Odmahnuo je glavom i na sasvim ljudski način spustio pogled i nasmiješio se. Njegove su se
pune usne razdvojile i vidio sam bijele, ljudske zube. Svoje je ruke stavio ispod mojih,
podignuo me i poljubio u vrat, a drhtaji su me paralizirali. Zatvorio sam oči, osjetio njegove
prste i čuo kako mi govori u uho: – Spavaj dok te ne odvedem kući. – Kad sam se probudio,
bili smo u velikoj kupaonici. Nijedan Venecijanac nikada nije imao takvu kupaonicu, to
mogu reći sada, nakon svega što sam poslije prošao, ali što sam znao o običajima ovog
mjesta? To je zaista bila palača; palače sam već vidio.
Izvukao sam se iz baršuna u kojemu sam umotan ležao – njegovu crvenom ogrtaču, ako
se ne varam – i s desne strane ugledao veliki krevet sakriven zastorima, a iza njega dubok
ovalni bazen, odnosno kadu. Voda se u bazen slijevala iz školjke koju su držali anđeli, sa
široke površine uzdizala se para, a u toj je pari stajao moj Gospodar. Njegova bijela prsa bila
su otkrivena, bradavice blago ružičaste, a njegova je kosa, odmaknuta s glatkog čela,
djelovala još gušće i još ljepše, svjetlije nego prije. Mahnuo mi je.
Plašio sam se vode. Kleknuo sam na rub i stavio ruku unutra. Zapanjujućom brzinom i
spretnošću posegnuo je za mnom i povukao me u topli bazen, gurajući me sve dok voda nije
prekrila moja ramena, a tada mi je i glavu pogurnuo unatrag.
Ponovno sam ga pogledao. Svijetloplavi strop iza njega bio je prekriven iznenađujuće
živahnim anđelima ogromnih krila od bijelog perja. Nikada nisam vidio tako sjajne i
kovrčave anđele koji su poskakivali i razmetali se neobuzdano i nesputano ljudskom ljepotom
mišićavih udova, lepršave odjeće i uvojaka koji su se vijorili. Bilo je to pomalo nalik na
mahnitost, te snažne i prpošne pojave, ta razuzdanost nebeske igre iznad mene prema kojoj se
uzdizala para nestajući u zlatnom svjetlu.
Pogledao sam svojega Gospodara. Njegovo je lice bilo tik preda mnom. Poljubi me još
jednom, da, učini to, taj drhtaj, poljubac... Ali, on je bio od iste vrste kao i ta naslikana bića,
jedan od njih, a ovo je bila neka vrsta bezbožnog Raja, pogansko mjesto Ratničkih bogova
gdje je sve vino, voće i putenost. Stigao sam na pogrešno mjesto.
Zabacio je glavu. Otvorio je put zvonkom smijehu. Ponovno je podignuo šaku vode i
prolio je po mojim prsima. Otvorio je usta i načas sam ugledao bljesak nečega vrlo
pogrešnoga i opasnoga, zube kakve imaju vukovi. Ali, oni su nestali i samo su njegove usne
sisale moj vrat, a zatim i moje rame. Samo su njegove usne sisale moju bradavicu jer sam je
prekasno pokušao pokriti.
Uzdisao sam zbog svega toga. Potonuo sam prema njemu u toplu vodu, a njegove su se
usne spustile niz moja prsa na trbuh. Nježno je sisao kožu kao da iz nje želi isisati sol i
toplinu, a čak me je i njegovo čelo, opirući se o moje rame, ispunjavalo ushićujućim
osjećajima. Zagrlio sam ga i kada je pronašao sam grijeh, osjetio sam kako eksplodira kao da
je strijela ispaljena iz njega, kao da je samostrjel; bilo je ugodno, ta strijela, ta navala, i ja sam
zaječao.
Pustio me je da neko vrijeme ležim uz njega. Polako me je kupao. Držao je meku,
izgužvanu krpu kojom je brisao moje lice. Zaronio me je unatrag da bi mi oprao kosu.
A tada, kada je zaključio da smo se dovoljno odmarali, ponovno smo počeli s
poljupcima.
Prije zore probudio sam se na njegovu jastuku. Sjeo sam i ugledao ga kako odijeva svoj
veliki ogrtač i pokriva glavu. Soba je opet bila puna dječaka, ali to nisu bili žalosni, iscrpljeni
voditelji bordela. Ti su dječaci bili naočiti, dobro uhranjeni, nasmiješeni i dobroćudni
okupljajući se oko kreveta.
Nosili su tunike svijetlih, blistavih boja, brižljivo nabrane tkanine i čvrsto stegnutih
pojaseva koji su im davali djevojačku ljupkost. Svi su imali duge, bujne kose.
Moj me je Gospodar pogledao i jezikom koji sam poznavao, koji sam savršeno poznavao,
rekao da sam ja njegovo jedino dijete i da će sljedeće noći ponovno doći do onog trenutka
kada ću već spoznati novi svijet.
– Novi svijet! – povikao sam. – Ne, ne ostavljaj me, Gospodaru. Ne želim cijeli svijet.
Želim tebe! – Amadeo, rekao je povjerljivo naginjući se nad krevet, kosa mu je sada bila suha
i lijepo počešljana, a ruke omekšane puderom. – Imaš me zauvijek. Dopusti dječacima da te
nahrane i odjenu. Ti sada pripadaš meni, Mariusu Romanusu. – Okrenuo se prema njima i
izdao zapovijedi milozvučnim, pjevnim jezikom.
Prema njihovim sretnim licima pomislili biste da im je dao slatkiše i zlato.
– Amadeo, Amadeo, pjevali su dok su se okupljali oko mene. Držali su me da ne bih
pošao za njim. Sa mnom su govorili grčki, brzo i lako, a grčki za mene nije bio tako
jednostavan. Ali, razumio sam.
Dođi s nama, ti si jedan od nas, bit ćemo dobri prema tebi, bit ćemo osobito dobri prema
tebi. Užurbano su me odjenuli u staru odjeću prepirući se međusobno oko moje tunike, je li
dovoljno dobra, i onih izblijedjelih čarapa, pa, bilo je to samo privremeno! Obuj papuče; evo,
ogrtač koji je Riccardu bio premalen. Sve je to izgledalo poput kraljevske odjeće.
– Mi te volimo, rekao je Albinus, zamjenik glavnoga tamnokosog Riccarda i njegov
dramatičan kontrast zbog svoje plave kose i svijetloplavih očiju. Ostale dječake nisam mogao
sasvim dobro razabrati, ali njih dvojicu bilo je lako gledati.
– Da, mi te volimo, rekao je Riccardo odmičući svoju crnu kosu i namigujući mi, njegova
je koža, u usporedbi s kožom ostalih, bila tako glatka i tamna. Njegove su oči bile intenzivno
crne. Uhvatio me je za ruku, a ja sam ugledao njegove tanke prste. Ovdje su svi imali tanke
prste, nježne prste. Imali su prste poput mojih, koji su bili neuobičajeni među mojom braćom.
Ali na to nisam mogao misliti.
Pojavila mi se strahovita pomisao da sam ja, blijedog lika, onaj koji je izazvao cijelu
nevolju, nježnih prstiju, bio duhom prenesen u dobru zemlju kamo pripadam. Ali, to je bilo
previše fantastično da bih u to povjerovao. Boljela me je glava. Ugledao sam bešumne
bljeskove zdepastih konjanika koji su me ugrabili, smrdljiva potpalublja broda kojim sam
dovezen u Konstantlnopolis, bljeskove ispijenih, užurbanih ljudi koji su tamo trčkarali oko
mene.
Dragi Bože, zašto bi me itko volio? Zbog čega? Mariuse Romanuse, zašto me ti voliš?
Gospodar se smješkao mašući s vrata. Na glavi je imao kapuljaču, grimizan okvir
njegovih finih jagodičnih kostiju i uvijenih usana.
Oči su mi se ispunile suzama. Bijela maglica kružila je oko njega dok su se vrata za njim
zatvarala. – Noć je odmicala. Ali svijeće su i dalje gorjele.
Ušli smo u veliku sobu i vidio sam da je puna slikarskih boja, lončića s bojom i kistova
koji su stajali u glinenoj posudi spremni za uporabu. Veliki bijeli kvadrati platna – slikarskog
platna – čekali su da budu oslikani.
Ti dječaci nisu pripravljali boje od žumanjka jajeta, kako se to tada činilo. Fino mljeveni
pigment jarkih boja miješali su izravno s uljima boje jantara. U tim malenim lončićima čekale
su me veličanstvene, sjajne boje. Uzeo sam kist koji su mi pružili. Pogledao sam u razapeto
bijelo platno na kojem sam trebao slikati.
– Nije djelo ljudskih ruku, rekao sam. Ali, što su značile te riječi? Podignuo sam kist i
počeo ga slikati, toga plavokosog čovjeka koji me je spasio iz tame i prljavštine. Pružio sam
ruku u kojoj sam držao kist, umačući njegove dlačice u lončiće sa žućkastom, ružičastom i
bijelom bojom i nanosio boju na začuđujuće otporno platno. Ali, nisam mogao naslikati sliku.
Nikakva se slika nije pojavila!
– Nije djelo ljudskih ruku! – prošaputao sam. Ispustio sam kist. Prekrio sam lice rukama.
Tražio sam grčke riječi. Kada sam ih izgovorio, nekoliko je dječaka kimnulo, ali nisu
shvatili njihovo značenje. Kako bih im mogao objasniti katastrofu? Pogledao sam svoje prste.
U što se pretvorilo... Sva su sjećanja u tom času sagorjela i iznenada sam ostao samo
Amadeo.
– Ne mogu to učiniti. Zurio sam u platno, u tu zbrku boja. – Da je drvo, a ne platno,
možda bih tada to mogao učiniti. – Što bih to mogao učiniti? Nisu me razumjeli.
On nije bio Živući Gospod, moj Gospodar, plavokosi, plavokosi ledeno plavih očiju. Ali
on je bio moj Gospod. A ja nisam mogao učiniti ono što je trebalo učiniti. Da bi me utješili i
odvratili, dječaci su dohvatili svoje kistove i u času me zapanjili slikama koje su istjecale
poput bujice iz njihovih hitrih poteza kistovima.
Lice dječaka, obrazi, usne, oči, da, bujna crvenkasto zlatna kosa. Dobri Bože, bio sam to
ja... to nije bilo slikarsko platno, već zrcalo. Bio je to ovaj Amadeo, Riccardo Je uskočio kako
bi profinio izraz, produbio oči i načinio čaroliju nad Jezikom pa se činilo kao da govorim.
Kakva je to divlja čarolija učinila da se niotkuda pojavi dječak, sasvim prirodan, iz
uobičajenoga kuta, zamršenih obrva i nepodrezanih pramenova iznad uha?
Taj životni, neusiljeni, ljudski lik djelovao je istodobno i bogohulno i prelijepo.
Riccardo je izgovarao grčka slova dok ih je pisao. Tada je bacio kist. Uzviknuo je: – Naš
je Gospodar na umu imao sasvim drugačiju sliku. – Naglo je ščepao crteže.
Vukli su me kroz kuću, nazivali su je palazzo, sa zanosom me podučavali riječima.
Sve je bilo ispunjeno takvim slikama – zidovi, stropovi, ploče i platna naslagana jedno na
drugo – hrpa slika prepunih ruševina, slomljenih stupova, divljeg zelenila, udaljenih planina i
beskrajnom bujicom zaposlenih ljudi rumenih lica, bujne kose i prekrasne odjeće uvijek
izgužvane kako vijori na vjetru.
Bilo je to poput velikih pladnjeva voća i mesa koje su iznijeli pred mene. Pomahnitali
nered, obilje radi obilja samoga, obilna poplava boja i oblika. Bilo je to poput vina, previše
slatko i previše lako.
Bilo je to poput grada ispod nas kada su otvorili prozore, a ja sam opazio malene crne
čamce – gondole, čak i tada – u sjajnoj Sunčevoj svjetlosti koja je prodirala kroz zelenkastu
vodu, kada sam ugledao ljude u njihovim raskošnim grimiznim ili zlatnim ogrtačima kako
žure niz dokove.
Nagurali smo se u naše gondole, nekoliko nas, i odjednom smo, u ugodnoj tišini, putovali
među pročeljima kuća, a svaka je velika kuća bila veličanstvena poput katedrale sa svojim
uskim, šiljatim lukovima, prozorima u obliku lotosa i oplatom od sjajna bijela kamena.
Čak su i starija, jadnija obitavališta, neznatno ukrašena, ali ipak iznimne veličine, bila
ožbukana u bojama, ružičastom toliko dubokom da se doimalo kao da dolazi od zgnječenih
latica, zelenom tako bogatom da je djelovala kao da je izmiješana od same tamne vode.
Stigli smo na Trg svetog Marka, među dugačke, izvanredno pravilne lukove s obje strane.
Dok sam zurio u stotine ljudi koji su vrvjeli ispred udaljenih zlatnih kupola crkve, trg se
doimao poput rajskog okupljališta.
Zlatne kupole. Zlatne kupole.
Nekoć sam čuo staru priču o zlatnim kupolama, a vidio sam ih i na mračnim slikama,
nisam li? Svete kupole, izgubljene kupole, kupole u plamenu, oskrnavljena crkva kao što sam
1 Ja bio oskrnavljen. Ah, ruševine, ruševine su nestale, opustošene iznenadnom provalom
svuda oko mene, svega što je bilo živo i cijelo! Kako je sve ovo rođeno iz hladnog pepela?
Kako sam to umro među snijegom i zadimljenim vatrama i uzdigao se ovdje, pod ovim
milujućim suncem?
Njegova topla, ugodna svjetlost kupala je prosjake i trgovce; sjalo je na kraljeviće koji su
prolazili i paževe koji su za njima nosili repove njihovih ukrašenih ogrtača, na prodavače koji
su rasprostrli svoje knjige ispod grimiznih baldahina i svirače lutnje koji su se otimali za
novčiće.
Roba sa svih strana bezbožnog svijeta bila je izložena u prodavaonicama i na tržnicama –
staklene posude kakve još nisam vidio, uključujući i pehare svih mogućih boja, a da ne
spominjem male staklene figurice životinja i ljudskih bića te ostale glatke sjajne sitnice. Bilo
je tu čudesno sjajnih i lijepo oblikovanih kuglica za krunice, prekrasne čipke veličanstvenih i
ljupkih uzoraka uključujući i snježno bijele slike stvarnih crkvenih tornjeva te malih kućica s
vratima i prozorima; prelijepih perjanica ptica kojima ne znam ni ime; brojnih drugih
egzotičnih vrsta koje su mahale krilima i kričale u pozlaćenim krletkama; i najskupocjeniji,
prelijepo izrađeni raznobojni tepisi koji su me previše podsjećali na moćne Turke i njihov
glavni grad iz kojega sam došao. Pa ipak, tko bi mogao odoljeti takvim tepisima? Budući da
im je zakonom bilo zabranjeno dočaravati ljudska bića, Muslimani su dočaravali cvijeće,
arabeske, labirintske ukrase i slične uzorke jakih boja preciznošću koja izaziva
strahopoštovanje. Bilo je tu ulja za svjetiljke, tankih voštanica, svijeća, mirisa i velik izbor
blistavih dragulja neopisive ljepote kao i najfiniji radovi zlatara, posuđe i ukrasni predmeti
novi ili starijeg datuma. Bilo je prodavaonica u kojima su se prodavali isključivo začini. Bilo
je prodavaonica u kojima su prodavali lijekove. Bili su tu brončani kipovi, lavlje glave,
svjetiljke i oružje. Bilo je i trgovaca svilom s Istoka, najfinije ispredenim vunenim tkaninama
obojenima čudesnim bojama, zatim pamukom, lanom i prelijepim primjercima veza te gomila
vrpci.
Ovdašnji muškarci i žene doimali su se osobito bogatima, slasteći se neobvezno svježim
mesnim pitama u zalogajnicama, pijući bistro crveno vino i jedući kolače bogate kremom.
Bilo je tu i trgovaca knjigama koji su nudili nove, tiskane knjige o kojima su mi drugi
pripravnici govorili sa žarom, objašnjavajući čudan izum tiskarskog valjka koji je tek
odnedavno omogućio ljudima sa svih strana da si priušte knjige ne samo sa slovima i riječima
već i sa slikama.
U Veneciji je već djelovalo nekoliko malih tiskara i izdavačkih kuća u kojima su tiskarski
valjci neprestano radili proizvodeći knjige na grčkom kao i na latinskom te pučkom jeziku –
milozvučnom, pjevnom jeziku – kojime su pripravnici govorili među sobom. Dopustili su mi
da zastanem i zasitim svoje oči svim tim čudima, tim strojevima koji su proizvodili stranice
knjiga.
Ali, oni su imali svoje zadatke, Riccardo i ostali – trebali su prikupiti otiske i bakroreze
njemačkih slikara za našega Gospodara, slike načinjene novim tiskarskim valjcima, stara,
začudna djela Memlinga, Van Eycka ili Hieronymusa Boscha. Naš je Gospodar uvijek bio u
potrazi za njima. Takve su slike jugu donosile sjever. Naš je Gospodar bio pobornik takvih
začudnih djela. Naš je Gospodar bio zadovoljan što je u našem gradu bilo više od stotinu
tiskara jer je mogao baciti grube, netočne kopije Livija i Vergilija i dobiti ispravljene,
otisnute tekstove.
Oh, bila je to gomila podataka.
Ništa manje važno od književnosti i slikarstva univerzuma bilo je pitanje moje odjeće.
Trebali smo krojače nagovoriti da prekinu sa svime i da me primjereno odjenu prema
crtežima koje je Gospodar načinio kredom.
Rukom pisano kreditno pismo trebalo je odnijeti u banku. Trebao sam imati novca. Svi su
trebali imati novca. Nikada prije nisam dodirnuo nešto poput novca.
Novac je bio lijep – firentinski zlatnici i srebrnjaci, njemački dukati, češki novčići,
raznovrsni stari novčići iskovani za vladara Venecije, koji su nazivani duždevima, neobični
novčići iz drevnoga Konstantinopolisa. Dobio sam vlastitu vrećicu zveckava novca. Te smo
»novčanike« privezali za naše pojaseve.
 Jedan od dječaka kupio mi je malo čudo jer sam netremice zurio u njega. Bio je to sat na
navijanje. Nisam mogao pojmiti kako radi ta mala kuckajuća naprava sva optočena
draguljima, a ni sve ruke uperene nebu ne bi mi to objasnile. Na posljetku sam, u šoku,
shvatio: ispod tog filigrana i boje, čudnog stakla i draguljima optočenog okvira nalazio se
sićušni satni mehanizam!
Obuhvatio sam ga rukom i osjetio vrtoglavicu. Dotad nisam znao da satovi mogu bili bilo
što drugo osim velikih lomljivih stvari na crkvenim tornjevima ili zidovima.
– Ja sada nosim vrijeme, prošaptao sam na grčkome gledajući svoje prijatelje.
– Amadeo, – rekao je Riccardo, – mjeri vrijeme za mene. – Želio sam reći da ovo
začudno otkriće znači nešto, nešto osobno. Bila je to za mene poruka iz nekoga drugoga,
prebrzo i opasno zaboravljenog svijeta. Vrijeme više nije bilo vrijeme i nikada neće biti. Dan
nije bio dan niti je noć bila noć. Nisam to mogao izraziti, niti na grčkom, niti na bilo kojem
jeziku, čak ni u svojim grozničavim mislima. Obrisao sam znoj s čela. Žmirkao sam prema
sjajnomu talijanskom suncu. Spazio sam ptice koje su u velikim jatima letjele nebom, poput
sićušnih poteza perom koje je netko načinio tako da jednako mašu krilima. Mislim da sam
nepromišljeno prošaptao: – Mi smo na svijetu. – Mi smo u njegovu središtu, u njegovu
najboljem gradu! – povikao je Riccardo, pozivajući me da se pridružim gomili. – Razgledat
ćemo ga prije no što budemo zatvoreni u krojačnici, to je prokleto sigurno. – Ali, prije svega,
bilo je vrijeme za slastičarnicu, za čudo čokolade sa šećerom, za guste tekuće poslastice
neopisivih, žarkocrvenih i žutih slatkiša.
Jedan od dječaka pokazao mi je svoju malenu knjižicu s najstrašnijim slikama muškaraca
i žena zagrljenih u bludnom činu. Bile su to Boccacciove priče. Riccardo je rekao da će mi ih
pročitati, da je to zapravo odlična knjiga iz koje mogu naučiti talijanski. I da će me upoznati i
s Danteom.
Boccaccio i Dante bili su Firentinci, rekao je jedan od dječaka, ali, sve u svemu, njih
dvojica i nisu bila tako loša.
Rekli su mi da naš Gospodar voli sve vrste knjiga, ne možeš pogriješiti ako na njih
potrošiš svoj novac, to mu je uvijek bilo drago. Shvatio sam da će me učitelji koji su dolazili
u kuću izludjeti sa svojim lekcijama. Bila su to studia humanitatis koje svi moramo naučiti, a
uključivala su povijest, gramatiku, govorništvo, filozofiju i drevne mislioce... toliko
zadivljujućih riječi koje su mi otkrile svoje značenje samo čestim ponavljanjem i
pokazivanjem u vremenu koje će uslijediti.
Za našega Gospodara ne možemo izgledati previše dobro, to je bila još jedna lekcija koju
sam morao naučiti. Kupili su mi zlatne i srebrne lančiće, ogrlice s medaljonima i druge
sitnice te mi ih objesili oko vrata. Trebao sam prstenje, prstenje s draguljima. Za njih smo se
morali žestoko cjenkati sa zlatarima, a iz zlatarnice sam izašao noseći pravi smaragd iz
Novog svijeta i dva prstena s rubinima i urezanim srebrnim natpisima koje nisam znao
pročitati.
Nisam mogao skinuti pogled sa svoje ruke s prstenom. Do ovoga noćnog časa mojeg
života, nakon pet stotina godina, još sam slab na prstene optočene draguljima. Samo tijekom
onih stoljeća u Parizu kada sam bio grješnik, jedan od Sotonine bosonoge Djece Noći, samo
sam se tijekom toga dugog sna odrekao svojeg prstenja. Ali uskoro ćemo doći i do te noćne
more.
Za sada, bila je to Venecija, ja sam bio Mariusovo dijete i bio sam prpošan poput ostale
njegove djece na način koji će se ponavljati u godinama koje dolaze.
Pođimo krojaču.
Mjerili su me, bockali i odijevali, dječaci su mi pričali priče o svim onim bogatim
građanima Venecije koji su dolazili našem Gospodaru tražeći barem najmanji djelić njegova
djela. A što se našega Gospodara tiče, on Je, tvrdeći da je previše bezvrijedan, tek povremeno
prodao koji portret žene ili muškarca koji mu je zapeo za oko. Ti su portreti gotovo uvijek
pretvarali osobu u mitološki lik – bogove, boginje, anđele, svece. Iz njihovih su usta izlazila
imena koja su mi poznata i imena za koja nikada nisam čuo. Činilo se da su tu odjeci svih
svetih stvari bili poplavljeni novom plimom.
Sjećanje bi me prodrmalo samo da bi me oslobodilo. Sveci i bogovi, je li to jedno te isto?
Ne postoji li neko pravilo kojemu moram ostati vjeran i koje, na neki način, određuje da su to
tek podmukle laži? Nisam to mogao jasno pojmiti, a posvuda oko mene bilo je toliko sreće,
da, sreće. Činilo se nemogućim da ta obična mala, blistava lica mogu prikrivati pokvarenost.
Nisam u to vjerovao. Pa ipak, svako mi je zadovoljstvo bilo sumnjivo. Bio sam zapanjen
kada mu se ne bih mogao predati i obuzet kada bih se predao, a kako su dani odmicali,
predavao sam se sa sve većom lakoćom.
Taj dan inicijacije bio je jedan od stotinu, ne, tisuću koji će uslijediti, i nisam svjestan
kada sam počeo točno razumijevati što moji družbenici govore. To je vrijeme, međutim,
došlo, i to prilično brzo. Ne sjećam se da sam predugo bio naivan.
Taj prvi izlet bio je čaroban. Visoko gore, nebo je bilo savršene, kobaltno plave boje, a
povjetarac s mora bio je svjež, vlažan i osvježavajući.
Iznad nas skupili su se oblaci tjerani vjetrom, koje sam vidio veličanstveno prikazanima
na slikama u palači, i tako sam prvi put pomislio da slikarstvo mojega Gospodara nije bilo
lažno.
Zaista, kada smo uz posebno dopuštenje, ušli u Duždevu kapelicu Svetog Marka,
zaslijepila me je njezina veličajnost – njezini zidovi od sjajnoga zlatnog mozaika. Ali, još je
jedan snažan šok uslijedio pošto sam se doslovce osjetio pokopanim u tom svjetlu i raskoši.
Bili su to ukočeni, mračni likovi, likovi svetaca koje sam poznavao.
Oni za mene nisu bili tajna, stanovnici tih popločanih zidova, bademastih očiju, ukočeni
u svojim brižljivo nabranim haljama, ruku nepogrešivo sklopljenih u molitvi. Bile su mi
poznate njihove aureole, poznavao sam te sićušne otvore u zlatu zbog kojih je sjaj bio još
čarobniji. Poznavao sam presudu tih bradatih patrijarha koji su me mirno promatrali kad sam
zastao, ukočio se, nesposoban da nastavim dalje.
Srušio sam se na kameni pod. Bilo mi je mučno.
Morali su me odnijeti iz crkve. Buka trga uzdizala se oko mene kao da silazim u neki
strašan kraj. Htio sam reći svojim prijateljima da je to bilo neizbježno, da nisu krivi za to.
Dječaci su se uzrujali. Nisam im mogao objasniti. Zapanjen, znojan i mlitavo ležeći u
podnožju stupa pomno sam slušao dok su mi na grčkome objašnjavali da je ta crkva tek dio
svega što sam vidio. Zbog čega me je toliko preplašila? Da, bila je stara, da, bila je bizantska
kao i mnogo toga u Veneciji. – Naši brodovi već stoljećima trguju s bizantskima. Mi smo
pomorska sila. – Pokušavao sam to shvatiti.
Ono što mi je u mojoj boli postalo jasno bilo je da mi to mjesto nije bilo posebno suđeno.
Iz njega sam jednako lako odveden kao što sam bio i doveden. Dječaci ugodnih glasova i
nježnih ruku, koji su me okruživali i nudili mi rashlađeno vino i voće da bih se oporavio, oni
to mjesto nisu smatrali neopisivo strašnime.
Okrenuvši se nalijevo, ugledao sam dokove, luku. Potrčao sam prema njoj potaknut
pogledom na drvene brodove. Plutali su usidreni u četiri ili pet redova, a iza njih se događalo
najveće čudo: velike galije od čvrstog drva, jedra kojih su skupljala povjetarac, njihova
skladna vesla koja su rezala vodu dok su odmicale prema pučini.
Brodovi su uplovljavali i isplovljavali, ogromni drveni jedrenjaci, opasno blizu jedan
drugomu klizili su u usta Venecije i iz njih, dok su drugi, jednako skladni i nevjerojatni,
usidreni izbacivali obilje blaga.
Posrtao sam dok su me moji družbenici vodili prema Arsenalu i tješili me pogledom na
brodove koje su izgradili obični ljudi. U danima koji će doći, satima ću se zadržavati kod
Arsenala promatrajući izvanredno osmišljen postupak kojime su ljudske ruke stvarale te
veličanstvene jedrenjake koji su, prema mojoj procjeni, trebali odmah potonuti.
Povremeno bih, u bljeskovima, ugledao prizore ledenih rijeka, barki i čamaca, običnih
ljudi koji vonjaju na životinjsku mast i oporu kožu. Ali, blijedila su i ta posljednja, nesuvisla
sjećanja na zimski svijet iz kojega dolazim.
 Da ovo nije bila Venecija, možda bi to bila sasvim drugačija priča.
Tijekom svih mojih godina u Veneciji, nikada se nisam umorio od posjeta Arsenalu, od
promatranja kako se grade brodovi. S lakoćom sam ulazio uz pomoć nekoliko lijepih riječi i
novčića, a u svakom času bilo mi je veliko zadovoljstvo promatrati kako se te fantastične
strukture stvaraju od drvenih lukova, savijenog drva i stršećih jarbola. Toga prvog dana
projurili smo kroz tu radionicu čuda. Bilo je dovoljno.
Da, bila je to, dakle, Venecija, to mjesto koje iz mojeg uma mora izbrisati, barem na neko
vrijeme, onu zgusnutu patnju nekoga prijašnjeg postojanja, tu navalu svih istina s kojima se
nisam želio suočiti.
Da to nije bila Venecija, tu ne bi bio ni moj Gospodar.
Za manje od mjesec dana podrobno mi je ispričao što mu svaki od gradova u Italiji može
ponuditi, kako je volio promatrati Michelangela, velikoga kipara koji je radio u Firenci, i
kako je odlazio u Rim slušati najbolje učitelje.
– Venecija posjeduje umjetnost staru tisuću godina, rekao je dok je podizao kist da bi
oslikao veliko platno pred sobom. – Venecija je, sama po sebi, umjetničko djelo, metropola
nevjerojntnih domaćih hramova izgrađenih jedan uz drugi poput voštanih košnica koje
njezini stanovnici, uz stalan dotok nektara, održavaju poput marljivih pčelica. Pogledaj naše
palače, one su same po sebi vrijedne pogleda. – Kako je vrijeme prolazilo, uputio me je u
povijest Venecije, jednako kao i sve ostale, zadržavajući se na prirodi te Republike, koja je,
unatoč despotizmu svojih odluka i strastvenom neprijateljstvu prema strancima, bila grad
»jednakih« ljudi. Firenca, Milano, Rim – ti su gradovi potpadali pod vlast malene skupine
moćnika ili moćnih obitelji i pojedinaca, a Venecija je, unatoč svim svojim nedostacima,
ostala pod upravom svojih Senatora, moćnih trgovaca i Vijeća Desetorice.
Toga prvog dana, u meni je rođena vječna ljubav prema Veneciji. Doimala se jedinstveno
lišenom strahota, poput toplog doma čak i za svoje dobro odjevene i mudre prosjake, poput
košnice blagostanja i gorljive strasti jednako kao i omamljujuće raskoši.
I nisam li u krojačnici pretvoren u kraljevića, poput mojih novih prijatelja?
Pogledaj, nisam li vidio Riccardov mač? Svi su oni bili plemići.
– Zaboravi sve što se dogodilo, rekao je Riccardo. – Naš Gospodar je naš Gospod, a mi
smo njegovi kraljevići, mi smo njegov kraljevski dvor. Sada si bogat i ništa te ne može
povrijediti. – Mi nismo tek pripravnici u uobičajenom smislu te riječi, rekao je Albinus. –
Poslat će nas na sveučilište u Padovi. Vidjet ćeš. Podučeni smo glazbi, plesu i lijepom
ponašanju jednako kao i znanosti i književnosti. Imat ćeš prigodu vidjeti dječake koji će se
vratiti da bi nas posjetili, sve sama uglađena gospoda u punom smislu te riječi. Pa, Giuliano
je imućni odvjetnik, a jedan drugi je liječnik u Torcellu, obližnjemu otočnom gradu. – Ali, svi
su imali vlastiti imetak kada su napuštali Gospodara, objasnio je Albinus. – Naš Gospodar,
poput svih stanovnika Venecije, ne odobrava besposlenost. Otjerat će nas jednako kao i lijene
plemiće iz tuđine koji ne rade ništa drugo već samo kušaju naš svijet kao da je ponuđeni
obrok. – Nakon svršetka te prve pustolovine pod suncem, te dobrodošlice u okrilje škole
mojega Gospodara i taj veličanstveni grad, počešljali su me, uredili i odjenuli u boje koje bi
on uvijek birao za mene, nebesko plave čarape, taman, ponoćno plav baršun za kratku jaknu s
pojasom i tuniku svijetle nijanse azurno plave boje izvezene debelim zlatnim koncem,
sićušnim francuskim ljiljanima. Možda i malo boje crvena vina na ukrasnim detaljima i
krznu; jer, kada morski povjetarci zimi postanu jači, u tom bi raju, kako Talijani to kažu, bilo
hladno.
Predvečer sam se s ostalima šepirio na mramorom popločanu podu, plešući neko vrijeme
uz lutnje na kojima su svirali mladi dječaci praćeni nježnom glazbom virginala, prvoga
glazbenog instrumenta s tipkama koji sam ikada vidio.
Kada je i posljednja zraka sumraka prelijepo umrla u kanalu koji se mogao vidjeti kroz
lukove uskih, zašiljenih prozora palače, lutao sam uokolo hvatajući svoje nasumične odraze u
mnogim tamnim zrcalima koji su se od mramornog poda uzdizali sve do stropova hodnika,
salona, niša ili bilo koje druge lijepo namještene sobe u kojoj bih se našao.
 S Riccardom sam jednoglasno pjevao nove riječi. Slavna država Venecija nazivala se
Serenissimom. Crni čamci u kanalima bili su gondole. Vjetrovi koji su uskoro trebali doći i
sve nas izludjeti nosili su ime Sirocco. Najviši vladar ovoga čarobnoga grada bio je dužd,
knjiga o kojoj nam je učitelj večeras govorio bila je Ciceronova, glazbeni instrument koji je
Riccardo podignuo i svirao svojim tankim prstima bila je lutnja. Svod nad Gospodarevim
kraljevskim krevetom bio je baldahin, koji je svakih četrnaest dana bio ukrašen novim
zlatnim obrubom.
Bio sam ushićen. Nisam imao samo mač, već i bodež.
Koliko povjerenje. Drugima sam djelovao poput janjeta, a i sam sebi sam se tako doimao.
Ali, još mi nikada nitko nije povjerio takvo brončano i čelično oružje. Sjećanje je ponovno
odigralo svoj trik. Znao sam kako baciti drveno koplje, kako... Jao, sve je to postalo oblačić
dima koji je lebdio oko mene i govorio mi da nisam predodređen za oružje, već za nešto
drugo, nešto veliko što je zahtijevalo sve što sam mogao dati. Oružje je za mene bilo
zabranjeno.
Ali, više ne. Više ne, više ne, više ne. Smrt me je cijeloga progutala i ovdje me izbacila.
U palači svojega Gospodara, u salonu začudno oslikanome prizorima bitke, sa zemljovidima
na stropu i s prozorima od debeloga lijevanog stakla, izvukao sam svoj mač uz veličanstven
zvonak zvuk i usmjerio ga prema budućnosti. Svojim sam bodežom, pošto sam pregledao
smaragde i rubine na njegovu dršku, jednim potezom rasjekao jabuku na dva dijela.
Ostali su mi se dječaci smijali. Ali, bilo je to prijateljski, dobroćudno.
Uskoro je trebao doći i Gospodar. Pogledao sam. Iz sobe u sobu, najmlađi među nama su
se užurbano kretali podižući tanke voštane svijeće prema bakljama i svijećnjacima. Stajao
sam na vratima gledajući još jednoga, i još jednoga, i još jednoga. Svjetlost je bešumno
provalila u svaku od tih soba.
U sobu je ušao visok čovjek, vrlo mračan i neugledan, s poderanom knjigom u ruci.
Njegova duga tanka kosa bila je crna kao i njegova skromna vunena odjeća. Imao je male,
vesele oči, ali su njegove tanke usne bile bezbojne i djelovale su ratoborno.
Svi su dječici uzdahnuli.
Visoki uski prozori bili su zatvoreni kako bi spriječili ulazak hladnijega noćnog zraka.
U kanalima su ljudi pjevali upravljajući dugim, uskim gondolama, činilo se kao da
njihovi glasovi odzvanjaju, razbijaju se o zidove, nježno, iskričavo i tada zamiru.
Pojeo sam jabuku do zadnje, sočne mrvice. Tog sam dana pojeo više voća, mesa, kruha,
kolača i slastica no što čovjek uopće može pojesti. Ja nisam bio čovjek. Bio sam gladan
dječak.
Učitelj je zapucketao prstima i tada iz pojasa izvadio dugu šibu te se udario njome po
nozi. – Započnimo, rekao je dječacima.
Podignuo sam pogled kada se Gospodar pojavio. Svi dječaci, veliki i mali, djetinjasti i
muževni, potrčali su mu u susret, zagrlili ga i uhvatili se za njegove ruke kad je došao
pregledati slike koje su naslikali toga dugog dana. Učitelj je u tišini čekao, ponizno se
naklonivši Gospodaru.
Hodali smo galerijama, svi na okupu, a za nama je išao i učitelj. Gospodar je ispružio
ruke, a osjetiti dodir njegovih hladnih prstiju bila je povlastica, povlastica je bila i uhvatiti rub
njegovih dugih, visećih crvenih rukava.
– Dođi, Amadeo, dođi k nama. – Želio sam samo jedno, a to se ubrzo ostvarilo.
Poslao ih je natrag s čovjekom koji je trebao čitati Cicerona. Gospodarove čvrste ruke
blistavih noktiju okrenule su me i usmjerile prema njegovim privatnim odajama.
Bilo je to skrovito mjesto, oslikana drvena vrata odjednom zaključana, gorući, mirisni
žeravnici, mirisni dim koji se uzdizao iz mjedenih svjetiljaka. Na krevetu su ležali meki
jastuci, cvjetni vrt oslikane i izvezene svile, cvjetni saten, raskošne baršunaste rese, brokat
zamršena uzorka. Razmaknuo je grimizne zastore oko kreveta. Svjetlost ih je učinila
prozirnima. Crveno i crveno i crveno. Rekao mi je da je to njegova boja jednako kao što je
plava trebala biti moja.
 Mamio me je univerzalnim jezikom, hraneći me maštanjima: – Tvoje su smeđe oči poput
jantara kada ih dotakne vatra, šaptao je. – Oh, ali one su sjajne i tamne, dva blistava zrcala u
kojima se ogledam čak i kada zadržavaju svoje tajne, ta mračna predvorja raskošne duše. –
Bio sam previše izgubljen u njegovim hladnim, plavim očima i glatkim, blistavim koraljima
njegovih usana.
Legao je sa mnom, ljubio me, brižljivo i nježno prolazeći prstima kroz moju kosu kako
ne bi iščupao ni jedan njezin uvojak, poticao drhtaje u mojem tjemenu i između mojih nogu.
Njegovi palci, čvrsti i hladni, milovali su moje obraze, moje usne i moju čeljust kao da žele
oživjeti tijelo. Okrećući moju glavu desno i lijevo, s tankoćutnom je požudom utiskivao
lagane poljupce sve do unutrašnjosti mojih usnih školjaka. Bio sam premlad za vlažno
zadovoljstvo.
Pitao sam se je li to više od onoga što žene osjećaju. Pomislio sam da to ne može prestati.
Bila je to agonija zanosa, biti uhvaćen u njegove ruke, nesposoban za bijeg, grčiti se i izvijati
i osjećati tu ekstazu još jednom i još jednom i još jednom.
Nakon toga, podučavao me je riječima novog jezika, tvrde i hladne ploče na podu bile su
Carrara mramor, zavjese su bile svilena pređa, podučio me imenima »riba, – kornjača« i
»slonova« izvezenih na jastucima, riječi za lava izvezenoga na teškomu krevetnom
pokrivaču.
Dok sam, zanesen, slušao važne i manje važne pojedinosti, govorio mi je o podrijetlu
bisera našivenih na moju tuniku i o tomu kako su nastali u morskim kamenicama. Dječaci su
ronili u dubinu kako bi to dragocjeno, bijelo, okruglo blago iznijeli na površinu noseći ih u
svojim ustima. Smaragdi su došli iz rudnika u utrobi zemlje. Ljudi su za njih ubijali. I
dijamanti, ah, pogledaj te dijamante. Skinuo je prsten sa svojeg prsta i nataknuo ga na moj
prst, a njegovi su prsti nježno milovali moje dok se uvjeravao da mi dobro pristaje. Dijamanti
su bijela Božja svjetlost, rekao je. Dijamanti su čisti.
Bog. Što Bog! Šok je prošao mojim tijelom. Činilo se kao da će sve oko mene nestati.
Gledao me je dok je govorio, a na trenutke bi mi se učinilo da ga jasno čujem iako nije
micao usnama niti ispustio glas.
Postajao sam sve uzrujaniji. Bog, ne daj da razmišljam o Bogu. Budi moj Bog.
– Daj mi svoje usne, daj mi svoje ruke, prošaptao sam. Moja ga je žudnja iznenadila i
oduševila.
Tiho se smijao dok mi je odgovarao brojnim mirisnim i nevinim poljupcima. Njegov je
topao dah nježno preplavio moje prepone.
– Amadeo, Amadeo, Amadeo, govorio je.
– Što znači to ime, Gospodaru? – upitao sam ga. – Zbog čega me tako zoveš? – Učinilo
mi se da sam u svojem glasu čuo svoju staru, pravu prirodu, ali možda je to samo novorođeni
kraljević, pozlaćen i umotan u skupocjene tkanine, izabrao taj nježan, pun poštovanja, ali
ipak odvažan glas.
– Voljen od Boga, odgovorio je.
Oh, nisam to mogao slušati. Bog, taj neizbježni Bog. Bio sam uznemiren, uhvatila me je
panika.
Uhvatio je moju ispruženu ruku i savinuo mi prst kako bi pokazao na sićušnoga krilatog
dječačića dočaranoga blistavim perlicama na staromu četvrtastom jastuku koji je ležao do
nas. – Amadeo. – rekao je, – voljen od Boga ljubavi. – Pronašao je sat koji je kuckao u hrpi
moje odjeće, odmah pokraj kreveta. Podignuo ga je i smiješio se dok ga je promatrao. Nije
vidio mnogo takvih stvarčica. Sasvim čudno. Takve su stvarčice bile skupe i za kraljeve i
kraljice.
– Imat ćeš sve što poželiš, rekao je.
– Zašto? – Još je jednom odgovorio smijehom.
– Zbog ovih crvenkastih uvojaka, – rekao je milujući moju kosu, – zbog najdubljih i
najsuosjećajnijih smeđih očiju. Zbog kože koja je poput svježeg vrhnja u rano jutro; zbog
usana koje je nemoguće raspoznati među laticama ruža. – U sitne noćne sate pričao mi je
priče o Erosu i Afroditi; uspavljivao me je sanjarskom tugom Psihe koju je ljubio Eros i koji
joj nikada nije dopustio da ga vidi na danjem svjetlu.
Hodao sam uz njega prohladnim hodnicima, njegovi su prsti obuhvatili moja ramena dok
mi je pokazivao prelijepe kipove od bijelog mramora njegovih bogova i boginja, svih
ljubavnika – Daphne, čiji su ljupki udovi pretvoreni u lovorove grane dok ju je bog Apolon
očajnički tražio; Leda, bespomoćna u zagrljaju moćnog labuda.
Vodio je moju ruku preko mramornih oblina, precizno isklesanih i brižljivo ulaštenih
lica, napetih listova ženskih nogu, ledenih pukotina poluotvorenih usta. A tada je moje prste
prinio svojem licu. Zaista je nalikovao živome kipu, isklesanome veličanstvenije od bilo
kojega drugoga kipa, a dok me je podizao svojim snažnim rukama, iz njega je izbijala velika
toplina, toplina slatkog daha u uzdasima i promrmljanim riječima.
Do kraja tjedna nisam se mogao sjetiti niti jedne riječi svojega materinskog jezika.
U oluji ponuđenih boja stajao sam na trgu i očaran promatrao kako Veliko vijeće
Venecije prolazi Molom, kako se s oltara Svetog Marka pjeva svečana misa, kako brodovi
isplovljavaju na staklenim valovima Jadranskog mora, kako se umaču kistovi ne bi li skupili
boje i izmiješali ih u glinenim lončićima – ružičastocrvenu, grimizno crvenu, jarkocrvenu,
boju trešnje, plavu poput neba, tirkiznu, svježezelenu, oker žutu, tamnosmeđu, purpurnu,
limunski žutu, sepiju, Caput Mortuum ljubičastu – o, prelijepa – i gusti lak nazvan Zmajevom
krvlju.
U plesu i mačevanju bio sam najbolji. Moj omiljeni partner bio je Riccardo, a ubrzo sam
shvatio da sam mu dorastao u svim vještinama nadmašujući čak i Albinusa koji je uživao
takav ugled sve dok ja nisam došao, iako mi do sada nije pokazao da je zlovoljan zbog toga.
Ti su mi dječaci bili poput braće.
Poveli su me domu vitke i prelijepe kurtizane Bianke Solderini, podatne i neusporedive
zavodnice Botticellijevih valovitih uvojaka, bademastih sivih očiju i velikodušna, dobroćudna
duha. U njezinu sam domu bio dobrodošao kada god bih to poželio, među mlađim ženama i
muškarcima koji su tamo provodili sate čitajući poeziju, razgovarajući o stranim ratovima
koji su se činili beskrajnima i najnovijim slikarima te koji će od njih dobiti kakvu narudžbu.
Bianca je imala visok, dječji glas koji je odgovarao njezinu djevojačkom licu i sićušnu
nosu. Njezine su usne bile poput ružina pupoljka. Ali, ona je bila pametna i neukrotiva.
Hladno je odbijala posesivne ljubavnike; više je voljela da njezina kuća bude neprestano puna
ljudi. Automatski je bio primljen svatko tko je bio primjereno odjeven ili je nosio mač.
Gotovo nitko, osim onih koji su je htjeli posjedovati, nije bio odbijen.
U Biankinu su domu česti bili i posjetitelji iz Francuske i Njemačke, ali svi oni, i domaći
i stranci, bili su zainteresirani za našega gospodara, Mariusa, tajanstvenog čovjeka, i zbog
toga nam je naređeno da nikada ne odgovaramo na besmislena pitanja o njemu i da se samo
nasmijemo ako nas upitaju namjerava li se oženiti, hoće li naslikati portret ovoga ili onoga,
hoće li biti kod kuće tog i tog dana kako bi ga posjetili.
Pokatkad bih kod Bianke zaspao na jastucima naslonjača ili čak na jednome od kreveta
slušajući prigušene glasove plemića koji bi došli k njoj, sanjareći uz glazbu koja je uvijek bila
umirujuća i uspavljujuća.
S vremena na vrijeme pojavio bi se sam Gospodar došavši po Riccarda i mene,
izazivajući u svakoj prigodi manju senzaciju u predvorju ili glavnom salonu. Nikada ne bi
sjeo. Uvijek bi stajao, zaogrnut svojim ogrtačem s kapuljačom. Ipak, ljubazno se smiješio na
sve usrdne molbe i pozive, a pokatkad bi ponudio maleni Biankin portret koji je načinio. I
sada vidim te brojne malene portrete koje joj je godinama darivao, svaki optočen draguljima.
– Tako si vjerno uhvatio moj lik iz sjećanja, rekla je dok mu se približavala da ga poljubi.
Primijetio sam kako ju je držao na udaljenosti od svojih hladnih, čvrstih prsa i lica,,
utiskujući poljupce na njezine obraze koji su prenosili čaroliju nježnosti i ugode koju bi
uništio njegov stvarni dodir.
Satima bih čitao uz pomoć svojeg učitelja Leonarda Padovanskoga, naši su glasovi bili
savršeno usklađeni dok sam hvatao smisao latinskog jezika, zatim talijanskoga, pa opet
grčkoga. Aristotela sam volio jednako kao i Platona, Plutarha, Livija ili Vergilija. No,
zapravo, nisam previše razumio niti jednoga od njih. Činio sam ono što je Gospodar
zapovjedio, puštajući da se znanje nakuplja u mojem umu.
Ja nisam vidio smisao u beskonačnim razgovorima o tomu od čega smo stvoreni, kao
Aristotel. Životopisi drevnih ljudi koje je Plutarh pripovijedao s toliko duha bili su iznimne
priče. Ja sam, međutim, želio poznavati ljude današnjice. Više sam volio drijemati u Blankinu
naslonjaču nego raspravljati o vrlinama ovog ili onog slikam. Osim toga, znao sam da je moj
Gospodar najbolji.
Taj je svijet bio jedna od prostranih soba ukrašenih zidova, intenzivne mirisne svjetlosti i
povorke visoke mode na koju sam već potpuno naviknuo i nikada nisam upoznao patnju i
bijedu siromašnih u tom gradu. Čak su i knjige koje sam čitao odražavale to novo carstvo u
kojemu sam bio tako sigurno zaštićen i prihvaćen da me ništa ne bi moglo vratiti u svijet
nereda i patnje iz kojeg sam došao.
Naučio sam svirati kratke melodije na virginalu. Učio sam svirati lutnju i pjevati
ugodnim glasom iako sam pjevao samo tužne pjesme. Moj je Gospodar volio te pjesme.
Pokatkad bismo se sastali u zbor, svi dječaci zajedno, i otpjevali za Gospodara naše
vlastite skladbe, a katkada otplesali i vlastite plesove.
Vruća poslijepodneva provodili smo kartajući se iako smo trebali drijemati. Riccardo i ja
smo se iskradali van da bismo kockali u krčmama. Jednom ili dva puta popili smo previše.
Gospodar je saznao za to i odmah to zabranio. Bio je osobito zgrožen činjenicom da sam
pijan pao u Veliki kanal, čemu je uslijedilo nespretno i panično spašavanje. Mogao bih se
zakleti da je zbog toga problijedio i da sam vidio kako se boja vraća u njegove blijede obraze.
Zbog toga je išibao Riccarda. Bio sam strahovito posramljen. Riccardo je to podnio kao
ratnik, bez jecaja ili prigovora, mirno stojeći pred velikim kaminom u knjižnici, okrenutih
leđa kako bi primio udarce po nogama. Nakon toga je kleknuo i poljubio Gospodarov prsten.
Zakleo sam se da se nikada više neću napiti.
Napio sam se sljedećeg dana, ali sam imao dovoljno razuma da doteturam do Biankine
kuće i uvučem se pod njezin krevet gdje sam mogao zaspati bez opasnosti. Prije ponoći,
Gospodar me izvukao van. Sada ću dobiti svoje, pomislio sam. Ali, on me je samo pospremio
u krevet gdje sam zaspao prije no što sam se stigao ispričati. Kada sam se nakratko probudio,
vidio sam kako sjedi za svojim pisaćim stolom pišući jednako hitro kao što je i slikao, u neku
veliku knjigu koju je uvijek uspio skriti prije no što bi napustio kuću.
Kada bi ostali, uključujući i Riccarda, spavali tijekom najgorih ljetnih poslijepodneva,
odvažio bih se izaći i unajmiti gondolu. U njoj bih ležao na leđima i zurio u nebo dok smo
kanalom plovili prema nemirnijim vodama zaljeva. Kada bismo se vraćali, zatvorio bih oči da
bih mogao čuti i najmanji zvuk iz uspavanih zgrada, zapljuskivanje prljavih voda o temelje
koji trunu i krikove galebova u visini. Prljavština i neugodan vonj kanala nisu mi smetali.
Jednog se poslijepodneva nisam vratio kući na rad ili nastavu. Zalutao sam u jednu
krčmu da bih slušao pjevače i svirače, a drugom sam se zgodom zadržao zbog otvorene
kazališne predstave na improviziranoj pozornici na trgu ispred crkve. Nitko se nije ljutio na
mene zbog mojih dolazaka i odlazaka. Ništa nije prijavljeno. Nitko nije ni mene ni bilo koga
drugoga ispitivao što smo naučili.
Pokatkad bih cijeli dan spavao ili barem dok ne bih postao znatiželjan. Bilo mi je osobito
zadovoljstvo probuditi se i ugledati Gospodara kako radi, ili u studiju gdje bi se penjao i
silazio sa skele oslikavajući veliko platno, ili tik do mene, u spavaćoj sobi, za svojim stolom
za kojim je pisao.
Hrane je uvijek bilo posvuda, svjetlucava grožđa, zrelih dinja razrezanih za nas i ukusna
kruha od fino mljevenih žitarica s najsvježijim uljem. Jeo sam crne masline, kriške meka
bijela sira i svjež poriluk iz vrta na krovu. Mlijeko je služeno rashlađeno u srebrnim
peharima.
Gospodar nije jeo ništa. Svi su to znali. Za dana je uvijek bio odsutan. O njemu se nikada
nije govorilo bez dužnog poštovanja. On je mogao pročitati dječakovu dušu. Gospodar je
razlučivao dobro od zla i prepoznavao je obmanu. Ti su dječaci bili dobri dječaci. S vremena
na vrijeme šapatom bi se govorilo o nekim lošim dječacima koji su otjerani iz kuće gotovo
istog časa. Ali, nitko nije nikada na trivijalan način govorio o Gospodaru. Nitko nije
spominjao činjenicu da ja spavam u njegovu krevetu.
U predvečerje svakog dana obvezno bismo zajedno večerali pečenu piletinu, mekanu
janjetinu i debele, sočne goveđe odreske.
Tri ili četiri učitelja dolazila su u bilo koje doba podučavati različite manje skupine
pripravnika. Jedni su radili dok su drugi učili.
Ja sam mogao lutati sa satova latinskoga na satove grčkoga. Mogao sam listati erotske
sonete i čitati sve što sam znao sve dok Riccardo ne bi došao u pomoć i potaknuo valove
smijeha svojim čitanjem, zbog čega su učitelji morali čekati.
Kroz tu sam popustljivost napredovao. Brzo sam učio i mogao sam odgovoriti na sva
neobvezna pitanja svojega Gospodara i sam nudeći promišljena pitanja.
Gospodar je slikao četiri noći u tjednu, uglavnom bi počinjao oko ponoći i slikao sve do
svojeg nestanka u zoru. Tih ga noći ništa ne bi ometalo.
Na skelu se penjao sa zadivljujućom lakoćom, poprilično nalik velikomu bijelomu
majmunu i, nemarno dopuštajući da mu grimizni ogrtač sklizne, uzimao kist od dječaka koji
mu je pomagao te slikao s takvim divljim zanosom da je boja prskala po svima nama koji
smo zaprepašteno promatrali. Pod njegovim su genijem za nekoliko sati oživljavali savršeni
krajobrazi, a okupljeni bi likovi bili naslikani do najsitnije pojedinosti.
Dok je radio, glasno je pjevušio; izgovarao bi imena velikih pisaca ili junaka dok bi
prema sjećanju ili mašti slikao njihove portrete. Našu je pozornost privlačio bojama,
potezima koje je odabirao, trikovima s perspektivom koja bi uronila grupice opipljivih i
zanesenih likova u stvarne vrtove, sobe, palače ili dvorane.
Samo je posao popunjavanja ostavio dječacima da ga dovrše do jutra – bojanje tkanina,
krila, velikih površina tijela kojima bi se Gospodar poslije vraćao i završio njihovo
oblikovanje dok je uljana boja bila još pokretna, sjajnih podova nekadašnjih palača koji su
nakon njegova završnog dodira djelovali poput pravog mramora koji iščezava pod rumenim,
punačkim stopalima njegovih mudraca i svetaca.
Taj nas je rad privlačio prirodno i spontano. U palači je bilo desetak nezavršenih platna
ili zidova, a svako od tih djela bilo je toliko životno da su djelovala poput ulaza u neki drugi
svijet.
Gaetano, jedan od najmlađih dječaka, bio je najnadareniji. Ali, bilo koji od dječaka, osim
mene, mogao se mjeriti sa slikarima pripravnicima bilo koje radionice, čak i s Bellinijevim
dječacima.
Pokatkad bi bilo upriličeno svečano primanje. Bianca je blistala od sreće jer je tada
primala goste za Gospodara, a došla bi sa svojim slugama kako bi bila Gospodarica kuće.
Muškarci i žene iz najuglednijih kuća Venecije došli su pogledati Gospodarove slike. Ljudi
su bili zapanjeni njegovim moćima. Slušajući ih tih dana, shvatio sam da moj Gospodar nije
prodavao gotovo ništa, već je ispunjavao svoju palaču svojim vlastitim djelima, i da je imao
svoje vlastito viđenje svih poznatih tema, od Aristotelove škole do razapinjanja Krista. Krist.
Bio je to rumen, mišićav Krist kovrčave kose, sasvim nalik na čovjeka, njihov Krist. Krist
koji je bio nalik Kupidu ili Zeusu.
Nije mi smetalo to što nisam slikao jednako dobro kao Riccardo i ostali i što sam većinu
vremena bio zadovoljan pridržavajući im lončiće, perući kistove i brišući pogreške koje je
bilo potrebno popraviti. Nisam želio slikati. Mogao sam osjetiti kako mi se ruke grče na samu
pomisao, a kada bih o tomu razmišljao, osjetio bih i mučninu u trbuhu.
Draži su mi bili razgovori, šale, nagađanja o tomu zbog čega naš veličanstveni Gospodar
ne prima narudžbe iako su mu svakodnevno stizala pisma kojima ga se pozivalo da se natječe
za izradu ovog ili onog murala u Kneževoj palači ili u jednoj od tisuću crkava na otoku.
Satima bih promatrao prostiranje boja. Udisao sam mirise lakova, pigmenata i ulja.
 S vremena na vrijeme obuzeo bi me umrtvljujući bijes, ali ne zbog mojeg nedostatka
vještine.
Nešto drugo me je mučilo, nešto što je bilo vezano za vlažno, silovito držanje naslikanih
likova, za njihove ružičaste obraze i razjareno prostiranje neba iza njih, ili za neukroćene
grane tamnog drveća.
Djelovalo je poput ludila to, to, neobuzdano dočaravanje prirode. Glava me je boljela,
užurbano sam osamljen hodao dokovima sve dok nisam pronašao staru crkvu i pozlaćeni
oltar s ukočenim svecima uskih očiju, mračnima, izmučenima i strogima: naslijeđe Bizanta,
koje sam vidio i prvog dana u crkvi Svetog Marka. Duša me je boljela i boljela i boljela dok
sam s obožavanjem promatrao te stare ljudske oblike. Opsovao sam kada su me moji novi
prijatelji pronašli. Tvrdoglavo sam kleknuo, odbijajući pokazati kako znam da su tamo.
Pokrio sam uši da ne bih čuo smijeh mojih novih prijatelja. Kako su se mogli smijati u
prostoru crkve gdje je izmučeni Krist krvario suzama koje su poput crnih kukaca istjecale iz
njegovih blijedih šaka i stopala?
S vremena na vrijeme zaspao bih pred starim oltarima. Pobjegao sam svojim
družbenicima. Bio sam osamljen i sretan na vlažnu, hladnu kamenu. Zamišljao sam da čujem
vodu ispod tih kamena.
Gondolom sam pošao u Torcello i tamo tražio veliku katedralu Uznesenja Svete Marije,
poznatu po njezinim mozaicima za koje su neki tvrdili da su, na starinski način, jednako
veličanstveni kao i mozaici u Svetomu Marku. Šuljao sam se ispod niskih lukova
promatrajući stari ikonostas i mozaike apsida. Visoko gore, na stražnjoj strani apside stajala
je velika Djevica, Theotokos, Bogorodica. Njezino je lice bilo strogo, gotovo mrzovoljno.
Suza je sjala na njezinu lijevom obrazu. U rukama je držala dijete Isusa, ali i rupčić, znak
Žalosne Majke.
Razumio sam te likove čak i dok su mi smrzavali dušu. Osjetio sam vrtoglavicu, a zbog
vrućine otoka i tihe katedrale, bilo mi je mučno u trbuhu. Ali, ostao sam tamo. Hodao sam
oko ikonostasa i molio.
Bio sam siguran da me tu nitko ne može pronaći. Pred sumrak bilo mi je zaista vrlo loše.
Znao sam da sam u groznici, ali sam potražio kutak crkve i pronašao olakšanje u hladnom
kamenu na koji sam položio lice i ispružene dlanove. Ako bih podignuo glavu, ispred sebe
sam mogao vidjeti zastrašujuće prizore Posljednjeg suda, duša osuđenih na Pakao.
Zaslužujem patnju, pomislio sam.
Gospodar je došao po mene. Ne sjećam se povratka u palaču. Činilo se da me je nekako,
u času, stavio u krevet. Dječaci su vlažili moje čelo hladnim krpama. Natjerali su me da
popijem vode. Netko je rekao da imam groznicu, a netko drugi je rekao: – Budi tiho. –
Gospodar je bio uz mene. Sanjao sam teške snove koje nisam mogao ponijeti sa sobom u
stanje budnosti. Prije zore, Gospodar me je ljubio i grlio. Nikada nisam toliko volio hladnu
čvrstoću njegova tijela kao tada, u groznici, grleći ga i naslanjajući svoj obraz na njegov.
Dao mi je da iz tople šalice popijem nešto toplo i začinjeno. Tada me je poljubio, a onda
mi ponovno pružio šalicu. Moje je tijelo bilo ispunjeno iscjeljujućom vatrom.
Do časa kada se te večeri ponovno vratio, moja se groznica ponovno pogoršala. Nisam
toliko sanjao koliko sam, u polusnu i polubudnn, lutao strašnim, mračnim hodnicima,
nesposoban pronaći mjesto koje je bilo ili toplo ili čisto. Ispod mojih noktiju bilo je zemlje. U
jednom sam času ugledao lopatu kako se miče, ugledao sam zemlju i uplašio se da će me
prekriti, počeo sam plakati.
Riccardo je pazio na mene držeći me za ruku, govoreći da će uskoro pasti mrak i da će
Gospodar zasigurno doći.
– Amadeo, rekao je Gospodar. Podignuo me je kao da sam zaista još bio maleno dijete.
Previše se pitanja oblikovalo u mojemu umu. Hoću li umrijeti? Kamo me nosi Gospodar?
Nosio me je umotanoga u baršun i krzno, ali kako?
 Bili smo u crkvi u Veneciji, među novim slikama našeg vremena. Svijeće su neizostavno
gorjele. Ljudi su molili. Okrenuo me je u svojim rukama i rekao mi da pogledam veliki oltar
koji je bio preda mnom.
Žmirkajući, jer su me oči boljele, poslušao sam ga i ugledao visoko postavljenu Djevicu
kako je okrunjuje njezin voljeni Sin, Krist Kralj.
– Pogledaj ljupkost njezina lica, njezin prirodni izraz, prošaptao je Gospodar. – Ona sjedi
tamo kao netko tko sjedi ovdje, u crkvi. A anđeli, pogledaj ih, sretni dječaci okupljeni oko
stupova ispod nje. Pogledaj spokoj i blagost njihovih osmijeha. To je Raj, Amadeo. To je
dobrota. – Moje uspavane oči prelazile su preko visoke slike. – Pogledaj apostola koji tako
prirodno šapuće onomu kraj njega, kao što ljudi čine na takvu obredu. Pogledaj gore, Bog
Otac sve to zadovoljno promatra. – Pokušao sam oblikovati pitanja, reći da to nije moguće, ta
kombinacija ljudskoga i blaženoga, ali nisam mogao naći primjerene riječi. Golotinja dječaka
anđela bila je očaravajuća i nevina, ali ja u to nisam mogao vjerovati. Bila je to laž Venecije,
laž Zapada, laž samog Vraga.
– Amadeo, – nastavio je, – ne postoji dobro koje je utemeljeno na patnji i okrutnosti; ne
postoji dobro koje se mora ukorijeniti u nevolji male djece. Amadeo, iz Božje ljubavi
posvuda niče ljepota. Pogledaj te boje; te je boje stvorio Bog. – Siguran u njegovim rukama,
dok su mi noge visjele, obgrlivši rukama njegov vrat, pustio sam da detalji ogromnog oltara
utonu u moju svijest. Prelazio sam i ponovno se vraćao na te sitne detalje koji su mi se
svidjeli.
Ispružio sam prst kako bih pokazao na nešto. Onaj lav tamo, koji mirno sjedi do nogu
svetog Marka, i pogledaj, listovi njegove knjige zaista se pokreću dok ih lista. A lav je krotak
i blag kao dobroćudan pas uz kućno ognjište.
– To je Raj, Amadeo, rekao mi je. – Otpusti sve ono što je prošlost utisnula u tvoju dušu.
– Smiješio sam se polako, promatrajući svece, nizove i nizove svetaca, počeo sam se, nježno i
povjerljivo, smijati u uho svojega Gospodara.
– Svi oni govore, mrmljaju, razgovaraju međusobno kao da su venecijanski senatori. –
Kao odgovor, čuo sam njegov tih, prigušen smijeh. – O, mislim da su senatori pristojniji,
Amadeo. Nikada ih nisam vidio tako opuštene, ali ovo je, kao što sam rekao, Raj. – Ah,
Gospodaru, pogledaj tamo. Jedan svetac drži ikonu, prelijepu ikonu. Gospodaru, moram ti
reći... – Slomio sam se. Groznica se pojačala i znoj je izbio iz mene. Oči su mi gorjele i nisam
ništa vidio. – Gospodaru, – rekao sam, – ja sam u divljoj zemlji. Trčim. Moram to staviti kod
drveća. – Kako je mogao znati što sam želio reći, da govorim o davnašnjemu očajničkom
bijegu iz suvislog sjećanja kroz duboku travu i sa svetim zavežljajem koji mi je povjeren na
brigu, zavežljajem koji je trebalo odmotati i postaviti među drveće. – Pogledaj, ikona. –
Ispunio me je med. Bio je gust i sladak. Dolazio je iz hladnog izvora, ali to nije bilo važno.
Poznavao sam taj izvor. Moje je tijelo bilo poput vrča, prodrmanoga da bi se sva gorčina
rastvorila u njegovim tekućinama, rastvorila u vrtlogu i ostavila samo med i snenu toplinu.
Kada sam otvorio oči, bio sam u našem krevetu. Bio sam potpuno hladan. Groznica je
prestala. Okrenuo sam se i pridignuo.
Moj je Gospodar sjedio za svojim stolom. Čitao je ono što je očito upravo napisao. Svoju
plavu kosu svezao je na leđima komadićem vrpce.
Njegovo je lice bilo prelijepo, tako otkriveno s isklesanim jagodičnim kostima i uskim,
glatkim nosom. Pogledao me je, a njegove su usne izvele čudo uobičajenog osmijeha.
– Nemoj slijediti ta sjećanja, rekao je. Izgovorio je to kao da smo razgovarali cijelo
vrijeme dok sam spavao. – Nemoj odlaziti u crkvu u Torcellu da bi ih pronašao. Nemoj
odlaziti mozaicima u Svetomu Marku. S vremenom će se sve te štetne stvari vratiti. –
Sjećanje me plaši, rekao sam.
– Znam, odgovorio je.
– Kako to možeš znati? – upitao sam ga. – To je u mojem srcu. To je samo moje, ta bol. –
Bilo mi je žao što sam bio tako izravan, ali bez obzira na moj osjećaj krivnje, izravnost je bila
sve češća.
 – Zar zaista sumnjaš u mene? – upitao je.
– Tvoja je darežljivost neizmjerna. Svi mi to znamo, i nikada ne govorimo o tomu, ti i ja
također nikada ne govorimo o tomu. – Zbog čega, tada, meni ne pokloniš svoje povjerenje
umjesto onomu čega se tek maglovito sjećaš? – Ustao je od stola i prišao krevetu.
– Dođi, rekao je. – Tvoja je groznica nestala. Dođi sa mnom. – Poveo me je u jednu od
mnogih knjižnica palače, neurednih soba u kojima su rukopisi ležali razbacani, a knjige u
hrpama. U te je sobe ulazio vrlo rijetko, ako i tada. Tamo bi bacio kupljene knjige ostavivši
dječacima da ih katalogiziraju, odnoseći na stol u našu sobu samo ono što je trebao.
Kretao se među policama sve dok nije našao mapu, veliku, mlatarajuću stvar od stare
kože ispucane na rubovima. Njegovi bijeli prsti gladili su list od tankog pergamenta. Položio
ga je na hrastov pisaći stol da bih ga mogao vidjeti.
Slika, vrlo stara.
Vidio sam naslikanu veliku crkvu pozlaćenih kupola, prelijepu, božanstvenu. Oslikana su
bila i slova. Poznavao sam ta slova. Ali se nisam mogao prisjetiti ili izgovoriti te riječi.
– Kijev Rus, rekao je. Kijev Rus.
Obuzeo me neizdrživ užas. Prije no što sam se uspio zaustaviti, rekao sam: – Uništena je,
spaljena. To mjesto ne postoji. Ono nije živo poput Venecije. Uništeno je, i sve je hladno,
nečisto i očajno. Da, to je prava riječ. – Osjećao sam vrtoglavicu. Činilo mi se da sam
ugledao izlaz iz očaja, samo što je bio hladan i mračan, taj izlaz, i zavojito je vodio u svijet
vječne tame gdje je sirova zemlja davala jedini miris rukama, koži, odjeći.
Uzmaknuo sam i pobjegao od Gospodara.
Trčao sam cijelom dužinom palače.
Trčao sam niza stube, kroz mračne, donje prostorije koje su izlazile na kanal. Kada sam
se vratio, zatekao sam ga samoga u sobi. Čitao je kao i uvijek. Držao je knjigu koja mu je u
zadnje vrijeme bila omiljena, Boecijeva Utjeha filozofije, i strpljivo je podignuo pogled kada
sam ušao.
Stajao sam razmišljajući o svojim bolnim sjećanjima.
Nisam ih mogao uhvatiti. Neka bude tako. Jurila su prema ništavilu poput lišća na
ulicama, lišća koje pokatkad iz malih vrtova pada i pada niz prljave zelene zidove nošeno
vjetrom s krovova.
– Ne želim, ponovno sam rekao.
Bio je samo jedan živući Gospod. Moj Gospodar.
– Jednog će ti dana sve biti jasno, kada budeš imao snage koristiti ta sjećanja, rekao je.
Zaklopio je knjigu. – Za sada, dopusti da te ja utješim. – Ah, da, za to sam bio i više nego
spreman.
O kako li su dugi bili dani bez njega. Predvečer bih stisnuo šake kada bi svijeće bile
upaljene. Bilo je noći kada se uopće ne bi pojavio. Dječaci su rekli da obavlja vrlo važne
poslove. U kući sve mora funkcionirati kao da je on tamo.
Spavao sam u njegovu praznom krevetu i nitko mi zbog toga nije postavljao pitanja.
Pretražio bih kuću u potrazi za bilo kakvim njegovim osobnim tragom. Mučila su me pitanja.
Plašio sam se da se nikada neće vratiti.
Kada se uspeo uza stube, poletio sam mu u zagrljaj. On me je uhvatio, držao me, poljubio
i tek tada mi dopustio da se nježno privinem uz njegova čvrsta prsa. Moja mu težina nije ništa
značila iako se činilo da sam svakog dana sve viši i sve teži.
Nikada neću biti ništa drugo nego sedamnaestogodišnji dječak kakvoga sada vidiš, ali,
kako me je čovjek, tako tanak kao on, mogao podignuti s takvom lakoćom? Ja nisam
slabunjav i nikada to nisam bio. Ja sam snažno dijete.
Najviše sam volio – ako sam to morao dijeliti s drugima – kada bi nam na glas čitao.
Okruživši se svjetiljkama, govorio bi prigušenim i suosjećajnim glasom. Čitao bi
Danteovu Božanstvenu komediju, Boccaciov Decameron, Bajku o ruži na francuskome ili
pjesme Francoisa Villona. Govorio je o novim jezicima koje moramo razumjeti jednako
dobro kao što razumijemo grčki i latinski. Upozorio nas je da književnost neće još dugo biti
ograničena samo na klasična djela.
U tišini smo sjedili oko njega, na jastucima ili na golim pločicama. Neki od nas stajali su
blizu njega. Drugi bi se udobno naslonili.
Pokatkad bi nam Riccardo svirao na lutnji i pjevao pjesmice koje je naučio od svojeg
učitelja ili čak prpošne, raskalašene pjesmice koje je čuo na ulici. Tugaljivo bi pjevao o
ljubavi tjerajući nas u jecaje. Gospodar ga je promatrao očima punima ljubavi.
Nisam bio ljubomoran. Samo sam ja s Gospodarom dijelio krevet.
Pokatkad bi čak naredio Riccardu da sjedi ispred vrata naše sobe i svira za nas. Poslušni
Riccardo nikada nije tražio da uđe.
Moje je srce snažno udaralo kada je navukao zavjese oko nas. Gospodar bi otvorio moju
tuniku, a pokatkad bi je čak i obijesno razderao kao da je bezvrijedni dronjak.
Utonuo sam u meki saten ispod njega; razmaknuo sam noge i pustio da ga miluju moja
koljena, omamljen i drhteći od laganog dodira njegovih prstiju na mojim usnama.
Jednom sam ležao polubudan. Zrak je bio ružičast i zlatan. Bilo je toplo. Osjetio sam
njegove usne na svojima i njegov hladan jezik koji je poput zmije migoljio u mojim ustima.
Usta su mi se ispunila tekućinom, obilnim, gorućim nektarom, otrovom tako izvanrednim da
sam osjetio kako prožima moje tijelo sve do vršaka mojih ispruženih prstiju. Osjećao sam
kako mi silazi niz tijelo do mojega najskrovitijeg dijela. Gorio sam. Gorio sam.
– Gospodaru, prošaptao sam. – Kakav je to trik koji je slađi od poljubaca? – Spustio je
glavu na jastuk. Okrenuo se na drugu stranu.
– Daj mi to još jednom, Gospodaru, rekao sam.
Dao mi je, ali samo kada je on to želio, na kapaljku, i s crvenim suzama koje mi je
povremeno dopustio polizati s njegovih očiju.
Mislim da je prošla cijela godina do onog časa kada sam jedne večeri došao kući, rumen
od zimskog zraka, odjeven za njega u najbolje tamno plavetnilo, nebesko plave čarape i
najskupocjenije zlatom ukrašene lagane cipele koje sam mogao naći, jedna godina prije" no
što sam ušao te večeri i bacio knjigu u kut spavaće sobe pokretom koji je govorio da sam
umoran od života, oslonivši se rukama na kukove i gledajući ga dok je sjedio tako u svojemu
visokom, čvrstom naslonjaču promatrajući žar u kaminu, držeći ruke nad njime i promatrajući
plamen.
– Pa, dakle, rekao sam oholo, zabačene glave, kao pravi svjetski čovjek, profinjeni
Venecijanac, kraljević tržnice s cijelom svitom trgovaca koji mu služe, učenjak koji je
previše pročitao.
– Pa, dakle, rekao sam. – Ovdje postoji jedna velika tajna, i ti to znaš. Vrijeme je da mi
kažeš. – Što? – upitao je dovoljno susretljivo.
– Zbog čega ti nikada... Zbog čega nikada ne osjećaš ništa! Zbog čega se prema meni
ponašaš kao da sam lutka? Zbog čega ti nikada...? – Po prvi put sam vidio da je porumenio u
licu; njegove su se uske oči sjajile i tada se proširile ispunivši se crvenkastim suzama.
– Gospodaru, plašiš me, prošaptao sam.
– Što želiš da osjetim, Amadeo? – rekao je.
– Ti si poput anđela, kipa, rekao sam, ali sada pomirljivo i drhteći. – Gospodaru, ti se
igraš sa mnom, a ja sam igračka koja sve osjeća. – Približio sam mu se. Dodirnuo sam
njegovu košulju pokušavajući je odvezati. – Dopusti mi... – Uzeo je moju ruku. Uhvatio je
moje prste i stavio ih na svoje usne, uvukao ih u usta i milovao ih jezikom. Oči su mu se
pomaknule tako da je podignuo pogled prema meni.
Sasvim dovoljno, govorile su njegove oči. Osjećam sasvim dovoljno.
– Sve bih ti dao, rekao sam molećivo. Stavio sam ruku među njegove noge. Oh, bio je
veličanstveno krut. To nije bilo neuobičajeno, ali mora mi dopustiti da ga odvedem dalje;
mora mi vjerovati.
– Amadeo, rekao je.
 Nevjerojatnom snagom povukao me je za sobom na krevet. Teško da se može reći da je
ustao s naslonjača. Činilo se da smo u jednom času bili tamo, a sada smo već utonuli među
poznate jastuke. Trepnuo sam. Činilo se da su se zavjese oko nas navukle a da ih nije
dodirnuo, nekim trikom povjetarca koji je dolazio kroz otvorene prozore. Da, slušaj glasove
koji dolaze s kanala. Kako glasovi u Veneciji, gradu palača, pjevuše uza zidove.
– Amadeo, rekao je s usnama na mojem vratu gdje su bile već tisuću puta, ali sam ovog
puta osjetio i ubod, bio je oštar, brz i naglo je nestao. Nit ušivena u moje srce iznenada je
puknula. Postao sam ona stvar među mojim nogama, i ništa više od toga. Njegova su se usta
nježno gnijezdila na meni, a nit je puknula još jednom pa još jednom.
Sanjao sam. Mislim da sam vidio neko drugo mjesto. Mislim da sam ugledao snoviđenja
koja nikada nisu ostala uz mene kada bih se probudio. Mislim da sam prokrčio put kroz te
provale fantazija koje sam doživljavao u snu i samo u snu.
To je ono što želim od tebe.
– I moraš to dobiti, rekao sam, a riječi su letjele prema gotovo zaboravljenoj sadašnjosti
dok sam se ljuljao na njemu osjećajući kako drhti, kako ga to uzbuđuje, kako treperi,
osjećajući kako izvlači te niti iz mene, kako oživljava moje srce, tako da sam zamalo
uzviknuo, osjećajući kako uživa u tomu, kako su mu se leđa ukočila i kako dopušta da mu
prsti drhte i plešu dok se grčio uz mene. Pij, pij, pij.
Oslobodio se i legao na bok.
Smiješio sam se ležeći zatvorenih očiju. Osjećao sam svoje usne. Osjećao sam i najmanji
trag nektara na svojoj donjoj usni, pokupio ga jezikom i sanjao.
Teško je disao i bio je sjetan. Još je drhtao, a kada me je njegova ruka pronašla,
podrhtavala je.
– Ah, rekao sam i dalje se smiješeći i ljubeći mu rame.
– Povrijedio sam te! – rekao je.
– Ne, ne, nimalo, dragi Gospodaru, odgovorio sam. – Ja sam povrijedio tebe! Ja te sada
imam! – Amadeo, sve ćeš poremetiti. – Zar to ne želiš, Gospodaru? Zar ti se nije svidjelo?
Uzeo si moju krv, i to te učinilo mojim robom! – Nasmijao se. – Ti ćeš to tako protumačiti,
zar ne? – Hmmm. Voli me. Zar je to važno? – upitao sam.
– Nikada nemoj reći drugima, rekao je. U tomu nije bilo ni straha ni slabosti ni srama.
Okrenuo sam se, podignuo se na laktove i gledao ga, njegov tihi profil okrenut na drugu
stranu.
– Što bi učinili? – Ništa, odgovorio je. – Važno je ono što bi oni mislili i osjećali. A ja za
to nemam ni vremena ni prostora. – Pogledao me je. – Budi milostiv i mudar, Amadeo. –
Dugo nisam govorio ništa. Samo sam ga gledao. Tek sam postupno shvaćao da sam uplašen.
Na časak se učinilo da će strah prevladati nad toplinom tog trenutka, nad nježnim sjajem
blistava svjetla koje se uzdizalo uz zavjese, nad glatkim površinama njegova bjelokosnog
lica, nad ljupkošću njegova osmijeha. A tada je neka viša, ozbiljnija briga nadjačala strah.
– Ti uopće nisi moj rob, zar ne? – prošaptao sam.
– Da, rekao je gotovo se smijući. – Jesam, ako baš želiš znati. – Što se dogodilo, što si
učinio, što je bilo to što je... – Stavio je prste na moje usne.
– Misliš li da sam poput ostalih ljudi? – upitao je.
– Ne, rekao sam, ali se u toj riječi osjećao strah koji je zatomljivao povrjedu. Pokušao
sam se zaustaviti, ali prije no što sam uspio, zagrlio sam ga i nastojao svoje lice pritisnuti uz
njegov vrat. On je bio previše tvrd za te stvari, iako me je milovao po glavi i ljubio po
tjemenu, iako je odmaknuo moju kosu i pustio da mu palac utone u moj obraz.
– Želim da jednog dana odeš odavde, rekao je. – Želim da odeš. Sa sobom ćeš ponijeti
bogatstvo i sva saznanja koja sam ti mogao pružiti. Ponijet ćeš sa sobom svoju ljupkost i sve,
brojne vještine kojima si ovladao, svoju sposobnost za slikanje, sposobnost za sviranje bilo
koje melodije koju zatražim od tebe – za to si već sposoban – svoju izvanrednu plesnu
vještinu. Uzet ćeš ta postignuća i poći u potragu za onim dragocjenostima koje želiš... – Ne
želim ništa osim tebe. – ...a kada se budeš prisjećao ovih vremena, kada me se u polusnu
sjetiš dok budeš zatvarao oči na svojem jastuku, ovi će ti se naši trenuci činiti pokvarenima i
vrlo čudnima. Doimat će se poput čarobnjaštva i čudnovatih prikaza luđaka, a ovo toplo
mjesto moglo bi postati izgubljena odaja mračnih tajni, i to bi ti moglo nanijeti bol. – Neću
otići. – Tada se sjeti da je to bila ljubav, rekao je. – Da je ovo zaista bila škola ljubavi u kojoj
su tvoje rane zacijelile, u kojoj si ponovno naučio govoriti, da, pa čak i pjevati i u kojoj si
rođen iz slomljena djeteta kao da je tek ljuska jajeta, a ti si anđeo koji se uzdiže iz njega sa
sve većim i jačim krilima. – A što ako nikada svojevoljno ne odem? Hoćeš li me gurnuti s
nekog prozora tako da ću morati poletjeti ili pasti? Hoćeš li sve zaključati za mnom? I bolje ti
je da tako učiniš, jer ću kucati, kucati i kucati sve dok se ne srušim mrtav. Neću imati krila
koja će me odnijeti od tebe. – Dugo me je proučavao. Ni sam se još nisam toliko dugo
netremice naslađivao pogledom na njegove oči i nikada mi još nije bilo dopušteno da
dodirnem njegova usta svojim prstima koji bi posvuda zavirivali zbog takve čarolije.
Napokon se pridignuo kraj mene i nježno me pritisnuo prema dolje. Njegove su usne,
uvijek blago ružičaste poput unutrašnjih latica porumenjelih bijelih ruža, polako postajale
crvene dok sam ih promatrao. Bila je to blistava crvena zraka koja je prodrla između njegovih
usana i tada ispunila sve fine linije od kojih su bile načinjene. Savršeno ih obojivši kao što bi
to vino moglo učiniti, samo što je bila tako briljantna, ta tekućina, da su mu usne svjetlucale,
a kada ih je rastvorio, crvenilo je prsnulo kao da je smotani jezik.
Podignuo mi je glavu. Uhvatio sam to ustima.
Svijet se izmaknuo poda mnom. Žudio sam i prepuštao se, otvorenih očiju, a nisam vidio
ništa dok je svojim ustima pokrio moja.
– Gospodaru, umirem, od ovoga! – prošaptao sam. Bacakao sam se pod njime
pokušavajući pronaći čvrsto uporište u toj sanjivoj, opojnoj praznini. Moje se tijelo treslo i
povijalo od užitka, udovi su mi se stezali, a zatim lebdjeli, cijelo je moje tijelo istjecalo iz
njega, iz njegovih usana, kroz moje usne, moje tijelo, njegov dah i njegov uzdah.
A onda ubod, pa oštrica, sićušna i neopisivo oštra, probila je moju dušu. Zgrčio sam se
oko nje kao naboden. Oh, ovo bi bogove ljubavi moglo naučiti što je ljubav. To je bilo moje
spasenje kada bih to samo mogao preživjeti.
Slijep i drhtav, bio sam sjedinjen s njim. Osjetio sam kako njegova ruka prekriva moja
usta i tek tada čuo svoje vapaje kao da su prigušeni.
Obgrlio sam rukom njegov vrat, pritišćući ga uza svoje grlo sve jače: – Učini to, učini to,
učini to! – Kada sam se probudio, bio je dan.
On je već odavno bio otišao kao što je bio njegov nepogrešiv običaj. Ležao sam sam.
Dječaci još nisu došli.
Ustao sam iz kreveta i prišao visoku usku prozoru, prozoru kakvih ima posvuda u
Veneciji, koji sprječavaju ulazak žestokih ljetnih vrućina i hladnih vjetrova Jadrana koji
neizbježno dolaze.
Odškrinuo sam debele staklene prozore i pogledao u zidove nasuprot mojega sigurnog
mjesta, kao što sam to često činio.
Priprosta sluškinja tresla je krpu na udaljenom, višem balkonu. Gledao sam je preko
kanala. Njezino se lice doimalo sivime i kao da je po njemu nešto gmizalo, kao da su ga
pokrivala neka sićušna bića, kao gomila mrava. Ona to nije znala! Stavio sam ruke na
prozorsku dasku i gledao još znatiželjnije. Bio je to samo život u njoj, živuće meso u njoj
zbog kojeg se maska njezina lica doimala pomičnom.
Ali njezine su ruke djelovale strašno, zgrčene i natečene, a prašina s metle isticala je
svaku crtu.
Odmahnuo sam glavom. Bila je predaleko od mene da bih to primijetio.
U jednoj od udaljenih soba razgovarali su dječaci. Vrijeme je za rad. Vrijeme je da se
ustane, čak i u palači noćnoga Gospoda koji tijekom dana nikada ne provjerava niti ne tjera
na posao. Predaleko su da bih ih čuo. A ovaj baršun, ove zavjese načinjene od Gospodarove
omiljene tkanine, bile su na dodir kao krzno, ne baršun, mogao sam vidjeti svako,
najsićušnije vlakno! Ispustio sam ga. Pošao sam potražiti zrcalo.
 U kući ih je bilo desetak, velikih okićenih zrcala, sva su imala ukrašene okvire i na njima
mnoštvo sićušnih anđela. Pronašao sam veliko zrcalo u predsoblju, u niši iznad iskrivljenih,
ali prelijepo oslikanih vrata gdje sam držao svoju odjeću.
Slijedila me je svjetlost s prozora. Ugledao sam sebe. Ali, ja nisam bio pokvarena,
ustalasana masa, kakvom se doimala ona žena. Moje je lice bilo dječački glatko i potpuno
bijelo.
– Želim to! – prošaptao sam. Znao sam.
– Ne, odgovorio je.
Tada je došao te večeri. Bjesnio sam, hodao i vikao na njega.
Nije mi dao duga objašnjenja, nikakvo čarobnjaštvo ili znanost, štobi za njega bilo tako
jednostavno. Rekao mi je samo da sam još dijete i da trebam okusiti ono što će zauvijek biti
izgubljeno.
Plakao sam. Nisam želio raditi, slikati, učiti ili raditi bilo što drugo na ovom svijetu.
– Na trenutak je izgubilo okus, rekao je strpljivo. – Ali, iznenadio bi se. – Čemu? –
Koliko ćeš žaliti za tim kada potpuno nestane, kada budeš savršen i nepromjenjiv poput
mene, a sve one ljudske pogreške mogu biti pobjednički nadomještene novim, zapanjujućim
nizom neuspjeha. Nemoj to tražiti, nikada više. – Mogao sam tada umrijeti, sklupčati se,
mračan i bijesan, previše ogorčen za riječi.
Ali, on nije završio.
– Amadeo, rekao je glasom prepunim tuge. – Nemoj ništa reći. Ne moraš. Dat ću ti to
vrlo brzo, kada budem siguran da je došlo vrijeme. – Nato sam pošao prema njemu, pojurivši,
poput djeteta, vješajući mu se oko vrata, ljubeći njegove ledene obraze tisuću puta unatoč
njegovu podrugljivo-prijezirnom osmijehu.
Napokon su njegove ruke postale poput čelika. Te večeri neće biti krvave igre. Moram
učiti. Moram nadoknaditi lekcije koje sam danju podcjenjivao.
On se morao pobrinuti za svoje naučnike, za svoje poslove, za svoje veliko platno na
kojem je radio, i ja sam učinio onako kako je rekao.
Ali, mnogo prije jutra opazio sam da se promijenio. Ostali su već odavno otišli u krevet.
Poslušno sam okretao listove svoje knjige kada sam vidio da zuri u mene, poput zvijeri iz
svojeg naslonjača, kao da je neki grabežljivac ušao u njega i istjerao sve njegove čovječne
vrline i ostavio ga takvoga, gladnoga, ukočenih očiju i crvenih usta, svjetlucave krvi koja
pronalazi bezbrojne sićušne putove na svilenim rubovima njegovih usana.
Ustao je kao omamljen i pošao prema meni pokretima koji su mi bili strani i koji su u
mojem srcu izazvali najhladniji strah.
Njegovi su prsti bljesnuli, stisnuli se jedan uz drugi, pozivali.
Potrčao sam prema njemu. Podignuo me objema rukama, nježno me držeći za ruke i
pritisnuvši lice uz moj vrat. Osjećao sam to od peta, uz leđa, kroz ruke, vrat i tjeme.
Gdje me je spustio, nisam znao. Je li to bio naš krevet ili neki jastučić koji je u žurbi
pronašao u obližnjem salonu? – Daj mi to, rekao sam sneno, a kada je to ušlo u moja usta,
nestao sam.

4.

Rekao je da moram otići u bordele i naučiti se pravilno pariti – a ne tek u igri, kao što
smo mi to među dječacima činili. U Veneciji je bilo mnogo takvih mjesta, dobro održavanih i
posvećenih zadovoljstvu u najraskošnijem okružju. Čvrsto se smatralo da su takva
zadovoljstva tek nešto više od lakoga grijeha u Kristovim očima, a mladi ljudi mondenog
svijeta često su posjećivali takva mjesta ne skrivajući to.
Znao sam za kuću osobito probranih i vještih žena, u kojoj je bilo visokih, stasitih,
ljepotica svijetlih očiju sa sjevera Europe, od kojih su neke imale gotovo bijelu kosu i koje su
bile nešto drugačije od nižih Talijanki koje smo viđali svakodnevno. Ne znam je li mi ta
razlika bila previše važna jer sam bio donekle očaran ljepotom talijanskih dječaka i žena
otkako sam došao. Venecijanske djevojke labuđih vratova s bogato ukrašenim šeširima i
raskošnim, prozirnim velovima bile su mi gotovo neodoljive. Ali, u bordelu je bilo svih vrsta
žena, a cilj igre bio je uzjahati ih što više.
Moj me je Gospodar doveo na to mjesto, platio za mene cijelo bogatstvo u zlatnicima i
rekao stasitoj očaravajućoj gazdarici da će doći po mene za nekoliko dana.
Dana!
Problijedio sam od ljubomore i gorio od znatiželje dok sam promatrao kako odlazi –
poznatu, kraljevsku pojavu u grimiznim haljama, ulazi u gondolu i namiguje mi dok se čamac
udaljavao.
Proveo sam tri dana, kako se ispostavilo, u kući najpohotnijih žena u Veneciji, spavajući
do kasnih jutarnjih sati, uspoređujući maslinastu i blijedu kožu i prepuštajući se dokonom
istraživanju stidnih dlaka svih ljepotica, razabirući one svilenkastije od čvršćih i sitno
zakovrčanih.
Upoznao sam sitne pojedinosti zadovoljstva kao, recimo, kako je ugodno kada vam netko
gricka bradavice (lagano, to nisu bile vampirice) i kad imate dlake pod pazusima, kojih sam
imao vrlo malo, koje se nježno cupkaju u primjerenim trenucima. Moji bi spolni organi bili
premazani zlatnim medom kako bi ga polizali kikotajući anđeli.
Bilo je i drugih, intimnijih trikova, dakako, uključujući i zvjerska djela koja su, strogo
govoreći, bila zločin, ali koja su u ovoj kući bila tek osebujni, posebni dodaci tim potpuno
blagotvornim i iscrpljujućim gozbama. Sve se činilo s ljupkošću, česte su bile tople, mirisne
kupke u dubokim drvenim kadama, na površini ružičasto obojene vode plutali bi cvjetovi, a ja
bih pokatkad ležao prepušten milosti jata žena nježnih glasova, koje su gukale nada mnom
poput ptica pod strehama, ližući me poput mnogo malih mačkica i uvijajući moju kosu oko
prstiju da bi oblikovale kovrče.
Bio sam maleni Zeusov Ganimed, anđeo koji se iskotrljao s neke od Botticellijevih
besramnijih slika (od kojih su, usput, mnoge bile u ovom bordelu, spašene od Lomača taštine
koje je u Firenci podigao nepopustljivi reformator Savonarola, koji je predložio Botticelliju
da... spali svoja prelijepa dijela!), maleni anđeo koji se spustio sa stropa Katedrale, princ
Venecije (kojih u formalnoj Republici nije bilo) kojega su njegovi neprijatelji predali u
njihove ruke da bi ga učinile bespomoćnim zbog pohote.
Moja je pohota postajala vruća. Ako netko treba biti čovjek do kraja svojeg života, ovo je
bila odlična zabava, valjati se među turskim jastucima s nimfama kakve većina ljudi tek na
čas ugleda kroz čarobne šume svojih snova. Svaka meka i pahuljasta pukotina bila je nova,
nepoznata opna za moj razigrani duh.
Vino je bilo izvrsno, a hrana veličanstvena, uključujući i zaslađena i začinjena arapska
jela, sve u svemu, raskošnija i drugačija od hrane koja je služena u domu mojega Gospodara.
(Kada sam mu to rekao, zaposlio je četiri nova kuhara.) Čini mi se da nisam bio budan
kada je moj Gospodar došao po mene i potajno me odveo kući na svoj tajanstven i nepogrešiv
način, i ponovno sam se našao u svojem krevetu.
Čim sam otvorio oči, znao sam da želim samo njega. Činilo se da su me puteni obroci
posljednjih nekoliko dana učinili samo još gladnijim, još gorljivijim i još željnijim da vidim
hoće li njegovo očaravajuće bijelo tijelo odgovoriti na još profinjenije trikove koje sam
naučio. Bacio sam se na njega kada je napokon došao iza zavjesa, odvezao sam njegovu
košulju i sisao njegove bradavice, otkrivajući da su, unatoč svojoj uznemirujućoj bjelini i
hladnoći, bile meke i očito tijesno povezane na naoko prirodan način s korijenom njegovih
žudnji.
Ležao je tako, skladan i tih, dopuštajući da se igram s njime kao što su se moje učiteljice
igrale sa mnom. Kada mi je napokon dao krvave poljupce, nestala su sva sjećanja na ljudske
dodire, a ja sam, kao i uvijek, bespomoćan ležao u njegovim rukama. Činilo se da naš svijet
tada nije bio tek svijet puti, već svijet zajedničke čarolije pred kojom su uzmicali svi prirodni
zakoni.
 Pred jutro druge noći, potražio sam ga u studiju gdje je slikao sam, okružen naučnicima
pozaspalima poput nevjernih apostola u Gethsemani.
Nije se htio zaustaviti zbog mojih pitanja. Stajao sam iza njega na prstima, obgrlivši ga
rukama šaptao mu u uho svoja pitanja.
– Reci mi, Gospodaru, moraš, kako si dobio tu čarobnu krv u sebi? – Grickao sam
njegove ušne resice i prstima mu prolazio kroz kosu. Nije prestajao slikati. – Jesi li se rodio
takav, griješim li kada pretpostavljam da si se transformirao... – Prestani, Amadeo, šapnuo je
i nastavio slikati. Sa žarom je radio na Aristotelovu licu, bradatu, ćelavu starcu svoje velike
slike, Akademije.
– Osjećaš li ikada osamljenost, Gospodaru, koja te tjera da kažeš nekomu, bilo komu, da
imaš prijatelja koji je poput tebe, da otvoriš svoje srce nekomu tko te može razumjeti? –
Okrenuo se, odjednom uplašen mojim pitanjima.
– A ti, razmaženi, mali anđele, – rekao je spuštajući glas da bi zadržao svoju blagost, – ti
misliš da ti možeš biti taj prijatelj? Ti si nevinašce! Cijeli svoj vijek bit ćeš nevinašce. Ti imaš
srce nevina čovjeka. Ti odbijaš prihvatiti istinu koja ne odgovara nekoj dubokoj, bolnoj vjeri
u tebi koja te zauvijek čini malim redovnikom, akolitom... – Zakoračio sam unatrag ljutit kao
što još nikada nisam bio na njega. – Ne, neću biti takav! – objavio sam. – Ja sam već
muškarac u liku dječaka, i ti to znaš. Tko drugi sanja o tomu što ti jesi i o alkemiji tvojih
moći? Volio bih kada bih mogao iscijediti šalicu krvi iz tebe i proučavati je kako bi to
liječnici učinili te odrediti od čega se sastoji i po čemu se razlikuje od tekućina koje kolaju
mojim žilama! Ja sam tvoj učenik, da, tvoj naučnik, da, ali da bih to bio, moram biti
muškarac. Kada bi ti odobravao nevinost? To što liježemo zajedno, to nazivaš nevinošću? Ja
sam muškarac. – Prasnuo je u smijeh iznenađenja. Bilo je divno vidjeti ga tako iznenađenoga.
– Reci mi svoju tajnu, gospodine, rekao sam. Zagrlio sam ga oko vrata i stavio glavu na
njegovo rame. – Jesi li imao majku, jednako bijelu i snažnu kao što si i ti, Bogorodicu, koja te
je na ovaj svijet donijela u svojoj nebeskoj utrobi? – Uzeo me je za ruke i odmaknuo od sebe
da bi me mogao poljubiti, a njegova su usta na trenutak djelovala gladno i zastrašujuće. Tada
su kliznula na moj vrat, sišući moju put, zbog čega sam postajao slab i svim srcem bio
spreman biti sve što poželi.
– Od mjeseca i zvijezda, da, ja sam stvoren, od nedodirljive bjeline od koje se sastoje
oblaci jednako kao i nevinost, rekao je. – Ali majka me nije rodila, znaš da je tako; ja sam
Jednom bio čovjek, čovjek koji stari. Pogledaj. – Objema rukama podignuo je moju glavu
kako bih proučio njegovo lice. – Ovdje možeš vidjeti tragove bora koje su me nekoć
obilježavale, ovdje u kutovima mojih očiju. – Gotovo ništa, gospodine, prošaptao sam želeći
ga utješiti ako mu je ta nesavršenost smetala. Zablistao je u svojem sjaju, svojoj jednoličnoj
glatkoći. Najjednostavniji izrazi odražavali su se na njegovu licu kao blistava toplina.
Zamisli skulpturu od leda, savršeno načinjenu poput Pygmalionove Galateje, bačenu u
vatru u kojoj cvrči i topi se, pa ipak njezini oblici ostaju začudno nedirnuti... dakle, takav je
bio Gospodar kada bi se u njemu probudile ljudske emocije, kao što se to sada dogodilo.
Lagano je stiskao moje ruke i ponovno me poljubio.
– Mali čovjek, lutka, patuljak, šaptao je. – Hoćeš li zauvijek ostati takav? Nisi li legao sa
mnom dovoljno puta da znaš u čemu mogu, a u čemu ne mogu uživati? – Pridobio sam ga,
zarobio, na jedan sat prije no što ode.
Ali, sljedeće me je večeri odveo u nešto tajanstveniju i još raskošniju kuću zadovoljstava,
kuću u kojoj su se zbog zadovoljstva drugih držali samo mladi dječaci.
Podignuta je u istočnjačkom stilu, i mislim da je u sebi objedinila raskoš Egipta i
Babilona, njezine malene sobice načinjene od zlatnih rešetaka i mjedeni stupici ukrašeni lapis
lazulijem pridržavaju blijedoružičaste tkanine koje čine baldahin nad ležaljkama načinjenima
od pozlaćena drveta, ukrašenima resicama i prekrivenima damastom. Zrak je bio otežao
mirisima, a svjetiljke su bile umirujuće prigušene.
Goli dječaci, dobro uhranjeni, jedri, glatkih i oblih udova bili su željni, snažni i uporni, a
u igre su unosili svoje vlastite razigrane muške žudnje.
 Činilo se da je moja duša njihalo koje se ljulja između odvažnog zadovoljstva osvajanja i
nesvjesne predaje jačim udovima, jačim voljama i jačim rukama koje su me nježno bacakale
uokolo.
Bio sam zatočen između dva vješta i odlučna ljubavnika, prodirali su u mene i sisali me,
tukli me i crpili iz mene sve dok nisam zaspao čvrsto kao nikada do tada bez Gospodarove
kućne čarolije.
To je bio tek početak. Pokatkad bih se probudio iz svojega pijanog sna i otkrio da sam
okružen bićima koja naizgled nisu bila ni muška ni ženska. Samo su dvojica bila eunusi,
obrezani tako vješto da su mogli podignuti svoje pouzdano oružje poput bilo kojeg dječaka.
Ostali su tek sa svojim družbenicima dijelili ukus za boje. Svi su imali crno podvučene oči
osjenčane ljubičasto i uvijene, premazane trepavice koje su im davale izraz zastrašujuće,
neshvatljive suzdržanosti. Njihove crveno obojane usne doimale su se čvršćima od ženskih i
mnogo zahtjevnijima, nasrćući na mene svojim poljupcima kao da im je element muškosti,
koji im je dao mišiće i krute organe, pružio muškost i samim ustima. Njihovi su osmijesi bili
anđeoski. Zlatni prsteni ukrašavali su njihove bradavice. Njihove stidne dlake bile su posute
zlatnim prahom.
Nisam se bunio kada su me spopali. Nisam se plašio krajnosti i čak sam im dopustio da
vežu moje ruke i noge za krevet kako bi bolje mogli iskazati svoju umješnost. Bilo je
nemoguće plašiti ih se. Bio sam razapet zadovoljstvom. Njihovi neumoljivi prsti nisu mi
dopuštali ni da zatvorim oči. Milovali su moje vjeđe, prisiljavali su me da gledam. Mekim,
debelim kistovima prelazili su mojim udovima. Masirali su me uljima. Sisali su iz mene, kao
da je nektar, taj plameni sok koji sam ispuštao, ponovno i ponovno, sve dok nisam uzalud
vikao da ne mogu više dati. Moje »male smrti« bile su bilježene kako bi me zbog toga u šali
zadirkivali, a okretali su me, vezali i sputavali sve dok ne bih utonuo u zaneseni san.
Kad sam se probudio, nisam znao za vrijeme ili brigu. Gusti dim lule uvlačio se u moje
nosnice. Uzeo sam je, povukao i osjetio mračan, poznat miris konoplje.
Ostao sam tamo četiri noći.
Još sam jednom bio spašen.
Ovog puta sam se našao mamuran i polugol, jedva pokriven tankom, poderanom
svilenom košuljom žućkastobijele boje. Ležao sam na ležaljci, donesen iz bordela, ali ovo je
bio studio mojega Gospodara, i on je tamo sjedio, nedaleko od mene, očito slikajući moju
sliku, na malomu slikarskom stalku s kojeg je skretao pogled i upućivao ga prema meni.
Pitao sam ga koje je doba dana i koliko je noći prošlo. Nije mi odgovorio.
– Sada se ljutiš jer sam uživao u tomu? – upitao sam.
– Rekao sam ti da budeš miran, odgovorio je. Legao sam, potpuno promrzao, i iznenada
povrijeđen, možda osamljen, želeći se, poput djeteta, sakriti u njegovu zagrljaju.
Došlo je jutro, a on me je ostavio ne rekavši ništa više. Slika je bila blistavo remek-djelo
bestidnosti. U položaju spavanja bačen sam na obalu rijeke, neka vrsta fauna, nad kojim je
bdio visoki pastir, Gospodar osobno, u svećeničkoj odori. Suma oko nas bila je gusta i živo
dočarana korom drveća koja se gulila te zbijenim prašnjavim lišćem. Voda potoka doimala se
vlažnom na dodir, uvjerljivo stvarna, a moj se lik doimao bezazlenime i izgubljenime u snu,
usta su mi bila poluotvorena na prirodan način, obrve očito opterećene teškim snovima.
Bacio sam je na pod, u bijesu, u namjeri da je razmažem.
Zbog čega nije ništa rekao? Zbog čega me je natjerao na te lekcije koje su nas udaljile?
Zbog čega je bio bijesan na mene, kada sam samo Činio ono što mi je rekao? Pitao sam se
jesu li bordeli bili ispit moje nevinosti i jesu li njegovi savjeti da uživam u svemu bili laži.
Sjeo sam za njegov stol, uzeo njegovo pero i napisao mu poruku.
Ti si Gospodar. Ti trebaš znati sve. Nepodnošljivo je da ti bude Gospodar netko tko to
nije sposoban biti. Izjasni se, pastiru, ili predaj vlast.
Zapravo, bio sam iscijeđen zadovoljstvom, opijanjem, iskrivljavanjem svojih osjetila, i
osamljen, žudeći za njegovom podukom, njegovom blagošću i uvjeravanjem da sam njegov.
Ali, njega nije bilo.
 Izašao sam i tumarao uokolo. Cijeli sam dan proveo u gostionicama opijajući se,
kartajući, namjerno zavodeći lijepe djevojke, koje su bile lak plijen, kako bi ostale kraj mene
dok sam igrao razne igre na sreću.
Kada je došla noć, dopustio sam da me zavede dosadan, pijani Englez, blijed, pjegav
plemić najstarijih francuskih i engleskih naslova, od kojih je ovaj bio grof od Harlecha i koji
je putovao Italijom da bi vidio velika čuda i bio potpuno opijen njezinim brojnim divotama,
uključujući i bludničenje u stranoj zemlji.
Dakako, smatrao me je prelijepim dječakom. Nisu li svi? Ni on uopće nije bio ružan. Čak
su i njegove svijetle pjegice bile na neki način dražesne, osobito zbog njegove divlje kose
boje bakra.
Vodeći me u svoje odaje u pretrpanoj i prelijepoj palači, vodio je ljubav sa mnom. Nije
bilo tako loše. Svidjele su mi se njegova nevinost i nespretnost. Njegove su svijetle, okrugle
plave oči bile čudo; imao je čudesno jake i mišićave ruke i njegovanu, ali ugodno oštru,
šiljatu narančastu bradu.
Pisao mi je pjesme na latinskome i francuskome i govorio mi ih vrlo zavodljivo. Nakon
sat ili dva brutalnih igara svladavanja, dao mi je do znanja da želi da legnem na njega. A u
tomu sam i ja prilično uživao. Nakon toga igrali smo se tako da sam ja bio osvajački vojnik,
dok je on bio žrtva na bojnom polju, a pokatkad bih ga šibao dvostrukim kožnim remenom
prije no što bih ga uzeo, zbog čega smo se obojica obilno pjenila.
S vremena na vrijeme bi me preklinjao da mu povjerim tko sam zapravo i gdje će me
moći pronaći, što sam, dakako, odbijao.
Ostao sam tamo tri noći, razgovarajući s njim o tajanstvenim engleskim otocima, čitajući
mu talijansku poeziju, a pokatkad čak i svirajući mandolinu za njega i pjevajući mu brojne
nježne ljubavne pjesme koje sam znao.
Naučio me je mnogo o običnim ljudima u Engleskoj i želio me je povesti kući. Morao se
sabrati, rekao je; morao se vratiti svojim obvezama, svojim imanjima, svojoj omraženoj,
pokvarenoj, preljubničkoj, škotskoj supruzi, čiji je otac bio ubojica, i svojemu nevinomu
malom djetetu u čije je očinstvo sasvim siguran zbog njegove narančaste, kovrčave kose tako
nalik njegovoj.
Držao bi me u Londonu u veličanstvenoj kući koju je tamo imao, dar Njegova
Veličanstva kralja Henryja VII. Sada više ne bi mogao živjeti bez mene, Harlechovi su, svi
do jednoga, morali imati ono što su morali imati i nisam mogao ništa drugo nego mu
odobravati. Da sam ja bio sin istaknutog plemića, priznao bih to i suočili bismo se s tom
preprekom. Jesam li, možda, mrzio svojeg oca? On je bio ništarija. Svi su Harlechi bili
ništarije, a bili su to od vremena Edwarda Ispovjednika. Iste smo se noći trebali iskrasti iz
Venecije.
– Ti ne poznaješ Veneciju i ne poznaješ njezine plemiće, ljubazno sam rekao. – Razmisli
o svemu tomu. Sasjeći će te na komadiće ako pokušaš. – Sada sam uočio da je prilično mlad.
Budući da su mi svi stariji ljudi djelovali staro, o tomu prije nisam razmišljao. Nije mu moglo
biti više od dvadeset i pet godina. On je također bio pomahnitao.
Skočio je na krevet, njegova bujna bakrena kosa je vijorila, izvadio svoj bodež, opasan
talijanski nož, i s visine zurio u moje lice.
– Ubit ću za tebe, rekao je odlučno i ponosno na venecijanskom narječju. Tada je zabio
bodež u jastuk iz kojeg je poletjelo perje. – Ubit ću za tebe budem li morao. – Perje je
lebdjelo prema njegovu licu.
– I što ćeš time dobiti? – upitao sam.
Iza njega se čulo škripanje. Bio sam siguran da je netko na prozoru, iza zatvorenih
drvenih kapaka, iako smo bili tri kata iznad Velikoga kanala. Rekao sam mu to. Vjerovao mi
je.
– Potječem iz obitelji zvijeri ubojica, lagao sam. – Slijedit će te na kraj svijeta ako i
pomisliš odvesti me odavde; rastavit će tvoj dvorac kamen po kamen, presjeći te na pola,
izrezati ti jezik i spolne organe, umotati ih u baršun i poslati ih tvojem kralju. Smiri se. – O, ti
prepredeni, drski vraže, – rekao je, – izgledaš poput anđela, a govoriš poput lupeža iz
gostionice tim ugodnim, pjevnim, muževnim glasom. – Takav sam, rekao sam veselo.
Ustao sam, užurbano se odjenuo upozorivši ga da me još ne ubije jer ću se vratiti čim
budem mogao, žudeći da budem samo s njim i, poljubivši ga na brzinu, krenuo prema
vratima.
On je oklijevao na krevetu i dalje čvrsto držeći bodež u ruci dok se perje slijegalo na
njegovu glavu boje mrkve, na njegova ramena i bradu. Izgledao je uistinu opasno.
Nisam više znao koliko sam noći bio odsutan.
Nisam mogao naći crkvu koja je bila otvorena. Nisam želio društvo.
Bilo je mračno i hladno. Večernje je zvono odzvonilo. Venecijanske su mi se zime,
dakako, činile blagima nakon snježnih sjevernih krajeva gdje sam rođen, ali je to ipak bila
teška i vlažna zima pa, iako su pročišćavajući povjetarci čistili grad, bio je negostoljubivo i
neprirodno tih. Beskonačno nebo nestajalo je u gustoj magli. I sami kameni zračili su
hladnoćom kao da su komadi leda.
Sjeo sam na stube, ne mareći što su okrutno vlažne, i briznuo u plač. Što sam naučio iz
svega toga?
Zbog tog školovanja osjećao sam se vrlo profinjeno. Ali u njemu nije bilo topline i činilo
se da je moja osamljenost teža od osjećaja krivnje, teža od osjećaja prokletstva.
Činilo se da je to, zapravo, zamijenilo onaj stari osjećaj. Plašio sam se toga, biti potpuno
sam. Dok sam tako sjedio, gledajući u maleni djelić crnog Neba, u nekoliko zvijezda koje su
plovile iznad krovova kuća, osjećao sam koliko bi užasno bilo izgubiti odjednom i svojega
Gospodara i svoj osjećaj krivnje, biti bačen van gdje se nitko ne bi zamarao time da me voli
ili proklinje, biti izgubljen i tumarati svijetom samo uz ljudske družbenike, te dječake i te
djevojke, engleskog plemića s njegovim bodežom, čak i moju voljenu Bianku.
Pošao sam k njezinoj kući. Uvukao sam se pod njezin krevet, kao što sam to činio u
prošlosti, i nisam želio izaći.
Ona je ugošćivala cijelo stado Engleza, ali, na sreću, ne i mojeg ljubavnika bakrene kose,
koji se, nesumnjivo, još borio s perjem, i pomislio sam, pa, ako se moj dražesni lord Harlech
pojavi, neće se željeti osramotiti pred svojim zemljacima i napraviti budalu od sebe. Bianca je
ušla izgledajući vrlo ljupko u svojoj ljubičastoj svilenoj haljini i s raskošnim nizom blistavih
bisera oko vrata. Kleknula je i svoju glavu približila mojoj glavi.
– Amadeo, što je s tobom? – Nikada od nje nisam tražio usluge. Koliko sam znao, nitko
nije učinio takvo što. Ali, u mojoj osobitoj adolescentskoj mahnitosti ništa se nije činilo
primjerenijim od toga da je trebam upropastiti.
Iskotrljao sam se ispod kreveta, prišao vratima i zatvorio ih da ne bismo čuli buku
gostiju.
Kada sam se okrenuo, ona je klečala na podu i gledala me, njezine su se zlatne obrve
mrštile, a njezine meke usne boje breskve odavale su nejasan izraz čuđenja, što sam smatrao
očaravajućim. Poželio sam je zdrobiti svojom strašću, ali nimalo okrutno, dakako, pod
pretpostavkom da će se nakon toga moći ponovno sastaviti poput prelijepe vaze, slomljene u
krhotine, te vratiti svoju ljepotu i dobiti još finiji sjaj.
Uhvatio sam je za ruke, podignuo i bacio na krevet. Bila je to prilično dojmljiva stvar, taj
veličanstveno ukrašeni krevet u kojem je spavala sama, barem koliko su to svi muškarci
znali. Na zaglavlju su bili veliki pozlaćeni labudovi i stupovi koji su se uzdizali do
uokvirenog svoda oslikanoga nimfama koje plešu. Zavjese su bile prozirne, istkane od zlatnih
niti. Taj krevet nije odavao zimski ugođaj, poput kreveta mojega Gospodara, koji je bio od
crvenog baršuna.
Sagnuo sam se i poljubio je, pomahnitao od njezinih jasnih, lijepih očiju koje su me
pritom hladno gledale. Držao sam je za zapešća, a tada sam joj, prebacujući lijevo zapešće
preko desnog zapešća, zarobio obje ruke kako bih mogao rasparati njezinu skupocjenu
haljinu. Parao sam je brižljivo da bi svi biseri odletjeli i da bi se otvorio njezin pojas ispod
kojeg je nosila fini steznik i čipku. Otvorio sam ga poput čvrsto stisnute školjke.
 Njezine su grudi bile malene i dražesne, previše nježne i djevojačke za bordel u kojem je
razvrat bila svakodnevica. Unatoč tomu, poželio sam ih porobiti. Tiho sam nad njom pjevušio
djelić neke pjesme, a tada sam čuo kako uzdiše. Nasrnuo sam prema dolje, i dalje držeći
njezina zapešća, snažno na trenutak sisao njezine bradavice i tada se povukao natrag.
Obijesno sam joj pljuskao grudi slijeva nadesno sve dok nisu postale ružičaste.
Lice joj je porumenjelo i još se mrštila svojim zlatnim obrvama, bore su bile u neskladu s
njezinim glatkim čelom.
Oči su joj bile poput dva opala i, iako je polako treptala, gotovo sneno, nije uzmicala.
Završio sam svoj posao s njezinom delikatnom odjećom. Poderao sam vezice na njezinoj
suknji, odgurnuo je i ugledao je veličanstveno i slasno golu, baš kao što sam i pretpostavljao
da će biti. Zaista nisam imao predodžbu što se nalazi ispod suknji časnih žena u smislu
prepreka. Nije bilo ničega osim malenoga zlatnoga gnijezda stidnih dlaka, pahuljastoga ispod
njezina lagano zaobljenog trbuščića, a vlažnost je blistala na unutrašnjoj strani njezinih
bedara.
Odmah sam znao da joj se sviđam. Nipošto nije bila bespomoćna. A pogled na
svjetlucanje na njezinim nogama izluđivao me je. Zaronio sam u nju zadivljen njezinom
uskošću i načinom na koji se grčila jer još nije bila primjereno korištena i malo ju je boljelo.
Grubo sam radio na njoj naslađujući se njezinim rumenilom. Svoju sam težinu održavao
na desnoj ruci jer nisam želio pustiti njezine ruke. Bacakala se, a plavi su joj se uvojci
oslobodili iz kopče ukrašene biserima i vrpcama, posvuda je bila vlažna, ružičasta i blistava,
poput unutrašnjosti velike školjke.
Na posljetku se više nisam mogao suzdržavati, i činilo se kao da se i ona predala svojemu
posljednjem uzdahu kada sam odlučio odustati od vremenskog usklađivanja. Izbacio sam
sjeme i zajedno smo se tresli dok je ona zatvorila oči, postala krvavo crvena kao da umire i
zabacila glavu u konačnoj mahnitosti prije no što će klonuti.
Otkotrljao sam se i pokrio lice rukama kao da očekujem da će me pljusnuti.
Čuo sam kako se smijulji i zaista me iznenada pljusnula, snažno po rukama. To nije bilo
ništa. Pravio sam se da jecam od srama.
– Pogledaj što si učinio od moje prekrasne haljine, ti strašni mali satiru, tajanstveni
osvajaču! Ti pokvareni, prerano sazreli dječače! – Osjetio sam kako njezina težina napušta
krevet. Čuo sam kako se odijeva. Potiho je pjevala.
– Što će tvoj Gospodar misliti o ovomu, Amadeo? – upitala je.
Maknuo sam ruke i pogledom potražio njezin glas. Odijevala se iza oslikanog zaslona,
dara iz Pariza koji joj je, ako se dobro sjećam, darovao jedan od njezinih omiljenih francuskih
pjesnika. Brzo se pojavila, odjevena jednako veličanstveno kao i prije u haljinu blijede,
proljetno zelene boje, izvezenu poljskim cvjetovima. Djelovala je poput samog vrta užitaka s
tim sićušnim žutim i ružičastim cvjetićima tako brižljivo izvezenima debelim koncem na
njezinu novom stezniku i dugoj suknji od tafta.
– Pa, dakle, reci mi, što će veliki Gospodar reći kad otkrije da je njegov mali ljubavnik
pravi šumski bog? – Ljubavnik? – bio sam iznenađen.
Bila je vrlo obazriva u svojem pristupu. Sjela je i počela češljati svoju raščupanu kosu.
Nije se šminkala i njezino je lice ostalo netaknuto našim igrama, a kosa joj je padala kao
raskošna kapuljača od valovita zlata. Čelo joj je bilo glatko i visoko.
– Botticelli te je stvorio, prošaptao sam. Često sam joj to govorio jer je bila toliko nalik
njegovim ljepoticama. Zapravo, svi su tako mislili i s vremena na vrijeme donosili bi joj
malene kopije tih čuvenih firentinskih slika.
Zamislio sam se nad time, zamislio sam se nad Venecijom i svijetom u kojem sam živio.
Mislio sam o njoj, kurtizani koja prima te čedne, pa ipak lascivne slike kao da je svetica.
Čuo sam jeku starih riječi koje mi je netko davno rekao, kada sam klečao u prisutnosti
stare i ulaštene ljepotice, zamišljao se vrhunskime i da moram uzeti kist i slikati samo ono što
predstavlja Božji svijet. – U meni nije bilo uzbuđenja, samo veliko miješanje struja dok sam
je gledao kako ponovno plete svoju kosu nižući u nju dragocjene bisere i blijedozelene vrpce
na kojima su bili izvezeni isti oni ljupki maleni cvjetići koji su joj ukrašavali i haljinu. Grudi
su joj se rumenile napola prekrivene čvrstim steznikom. Poželio sam ga ponovno razderati.
– Lijepa Bianca, zbog čega kažeš da sam ja njegov ljubavnik? – Svi to znaju, šapnula Je.
– Ti si njegov miljenik. Misliš li da si ga razljutio? – Oh, kada bih to samo mogao, rekao sam.
Uspravio sam se. – Ti ne poznaješ mojega Gospodara. Ništa ga ne bi natjeralo da digne ruku
na mene. Ništa ga čak ne može natjerati ni da podigne glas. Poslao me je u svijet da naučim
sve, da spoznam ono što muškarac može spoznati. – Nasmiješila se i kimnula. – Pa si došao i
skrio se pod krevet. – Bio sam tužan. – Sigurna sam, rekla je. – Sada spavaj i, ako još budeš
ovdje kada se vratim, ja ću te zagrijati. Ali, trebam li ti reći, divljače moj, da nikada nećeš
izustiti ni najneoprezniju riječ o onomu što se ovdje dogodilo? Jesi li toliko mlad da ti to
moram govoriti? – Sagnula se da me poljubi.
– Ne, biseru moj, ljepotice moja, ne moraš mi to govoriti. Neću reći čak ni njemu. –
Stajala je i skupljala svoje rasute bisere i izgužvane vrpce, ostatke silovanja. Popravila je
krevet. Bila je ljupka poput ljudskog labuda, pristajući uz pozlaćene labuđe na njezinu
krevetu nalik na čamac.
– Tvoj će Gospodar znati. – rekla je. – On je veliki čarobnjak. – Plašiš li ga se? Mislim
općenito, Bianca, ne zbog mene? – Ne, odgovorila je. – Zbog čega bih ga se trebala plašiti?
Svi znaju da ga ne smiju razljutiti, uvrijediti, narušiti njegovu samoću ili sumnjati u njega, ali
to nije strah. Zašto plačeš, Amadeo, što nije u redu? – Ne znam, Bianca. – Ja ću ti reći, rekla
je. – On je postao cijeli tvoj svijet, što može samo tako vrhunsko biće poput njega. Takav ti
muškarac postaje sve na svijetu, a njegov mudar glas postaje zakon prema kojemu mjeriš sve
ostalo. Sve ono izvan toga nema vrijednost jer on to ne vidi i ne proglašava to vrijednim. I
zato ti nemaš izbora nego napustiti pustoš koja leži izvan njegova svjetla i vratiti mu se.
Moraš poći kući. – Izašla je i zatvorila vrata. Zaspao sam, odbijajući poći kući.
Sljedećeg sam jutra doručkovao s njom i proveo s njom cijeli dan. Naša mi je bliskost
omogućila da upoznam njezinu zračeću suštinu. Bez obzira na to koliko je govorila o mojem
Gospodaru, ja sam sada vidio samo nju, u tim njezinim odajama koje su mirisale na nju i koje
su bile pune njezinih osobnih i osobitih stvari.
Nikada neću zaboraviti Bianku. Nikada.
Pričao sam joj, onoliko koliko sam joj mogao pričati kao kurtizani, o bordelima koje sam
posjetio. Možda ih se tako detaljno i sjećam jer sam njoj pričao. Riječi sam, dakako, birao
brižljivo. Ali sam joj rekao. Rekao sam joj kako je moj Gospodar želio da naučim sve i kako
me je osobno odveo u te veličanstvene akademije.
– Pa, to je u redu, ali ne možeš ovdje ostati, Amadeo. On te je vodio na mjesta na kojima
ćeš uživati u velikom društvu. Možda neće željeti da ostaneš u društvu jedne osobe. – Nisam
želio otići. Ali, kada je došla večer i kada su kuću ispunili njezini engleski i francuski
pjesnici, kada su krenuli glazba i ples, nisam je želio dijeliti s cijelim svijetom koji joj se
divio.
Gledao sam je neko vrijeme, zbunjujuće svjestan da sam je imao u njezinoj tajnoj odaji
kao što je nijedan od tih njezinih obožavatelja nije imao niti će je imati, ali to me nije utješilo.
Želio sam nešto od svojega Gospodara, nešto konačno, zaključno i nešto što će sve
izbrisati i, pomahnitao od te želje koje sam iznenada bio potpuno svjestan, napio sam se u
gostionici dovoljno da budem drzak i opak i posrćući sam krenuo kući.
Osjećao sam se odvažnim, prkosnim i neovisnim jer sam tako dugo bio odsutan od
svojega Gospodara i svih njegovih tajni.
Kad sam se vratio, on je gorljivo slikao. Bio je visoko na skeli i shvatio sam da se
posvetio licima svojih grčkih filozofa, oživljavajući alkemiju pomoću koje su živi izrazi lica
izlazili iz njegova kista, prije kao da ih otkriva, a ne nanosi.
Bio je odjeven u prljavu sivu tuniku koja mu je dopirala do stopala. Nije se okrenuo da
me pogleda kada sam ušao. Činilo se da je svaki žarnik u kući dovučen u njegov studio kako
bi dobio svjetlo koje je želio.
Dječaci su bili uplašeni brzinom kojom je oslikavao platno.
 Ubrzo pošto sam doteturao u studio, shvatio sam da ne slika svoju grčku akademiju.
Slikao je mene. Na toj sam slici klečao, kao dječak našeg vremena, s mojim svojstvenim
dugim uvojcima, u jednostavnoj odjeći, kao da sam nakratko napustio otmjeni svijet, a moje
su ruke, naizgled nevino, bile sklopljene u molitvi. Oko mene su se okupili anđeli, blagih lica
i veličanstveni kakvi su se uvijek pojavljivali, samo su ovima dodijeljena crna krila.
Crna krila. Velika, crna, pernata krila. Što sam duže gledao u to platno, izgledala su sve
odvratnije. Odvratna, i zamalo ih je dovršio. Dječak kestenjaste kose doimao se stvarnim
nezainteresirano gledajući u Nebo, a anđeli su se doimali požudnima, pa ipak tužnima.
Ali ništa na toj slici nije bilo toliko čudovišno kao prizor mojega Gospodara dok je to
slikao, prizor njegove ruke i kista koji je letio preko slike dočaravajući nebo, oblake,
slomljeni zabat, krila anđela, Sunčevu svjetlost.
Dječaci su se stisnuli jedan uz drugoga, uvjereni u njegovo ludilo ili čarobnjaštvo. Što je
to bilo? Zbog čega se tako neoprezno otkrio onima čije su duše bile mirne?
Zbog čega je otkrio našu tajnu, da on nije ništa više čovjek nego krilata stvorenja koja je
slikao! Zbog čega je Gospod izgubio strpljenje na takav način?
Odjednom je u bijesu bacio lončić boje u udaljeni kut sobe. Tamnozelena mrlja nagrdila
je zid. Psovao je i vikao na jeziku koji nitko od nas nije poznavao.
Pobacao je sve lončiće, a boja se s drvene skele prolijevala u velikim sjajnim mlazovima.
Bacao je kistove poput strijela.
– Odlazite odavde, idite u svoje krevete, ne želim vas vidjeti, nevinašca. Idite. Idite. –
Naučnici su se razbježali od njega. Riccardo je krenuo okupiti manje dječake. Svi su projurili
kroz vrata.
Visoko na skeli, sjeo je, noge su mu visjele i jedva da me je pogledao dok sam stajao
ispod njega, kao da ne zna tko sam.
– Siđi, Gospodaru, rekao sam.
Kosa mu je bila raščupana i na nekim mjestima umrljana bojom. Nije pokazao
iznenađenje što sam tamo, nije se prenuo na zvuk mojega glasa. Znao je da sam tamo. Znao
je sve takve stvari. Mogao je čuti riječi izgovorene u drugim sobama. Poznavao je misli svih
oko sebe. Bio je ispunjen čarolijom, a kada sam pio od te čarolije, posrtao sam.
– Dopusti da ti raščešljam kosu, rekao sam. Bio sam drzak, i bio sam toga svjestan.
Njegova je tunika bila umrljana i nečista. O nju bi neprestano otirao kist.
Jedna mu je sandala ispala i uz štropot pala na mramor. Podignuo sam je.
– Siđi, Gospodaru. Što god sam rekao a što te je zabrinulo, neću to više reći. – Nije mi
odgovarao.
Iznenada se u meni uskovitlao sav moj bijes, osamljen jer sam bio odvojen od njega
danima koji su trajali beskonačno, poslušno slijedeći njegove upute i jer sam napokon došao
kući i našao ga kako zuri u mene bijesan i nepovjerljiv. Nisam mogao podnositi da gleda u
stranu kao da me nema. Mora priznati da sam ja uzrok njegova gnjeva. Mora progovoriti.
Iznenada sam poželio zaplakati.
Njegovo je lice poprimilo bolan izraz. Nisam to mogao gledati; nisam mogao ni pomisliti
da i on osjeća bol kao što sam to ja osjećao, kao što su to osjećali i drugi dječaci. Bio sam lud
od bijesa.
– Sebično si prestrašio sve, Gospode i Gospodaru! – uzviknuo sam.
Ne obazirući se na mene, nestao je u naletu vjetra i mogao sam čuti kako njegovi koraci
jure praznim sobama.
Znao sam da se kretao brzinom kojom ljudi ne mogu ovladati. Požurio sam za njim, ali
sam samo čuo kako su se vrata zalupila preda mnom i kako se zasuni spuštaju prije no što
sam posegnuo za kvakom.
– Gospodaru, pusti me unutra, vikao sam. – Otišao sam samo zato što si mi ti tako rekao.
– Okretao sam se oko sebe. Bilo je gotovo nemoguće provaliti ta vrata. Lupao sam šakama po
njima i udarao ih. – Gospodaru, li si me poslao u bordele. Ti si me poslao na te proklete
zadatke. – Nakon dužeg vremena, sjeo sam u podnožju vrata naslonivši se na njih i plakao i
jadikovao. Bio sam prilično glasan. Čekao je da prestanem.
– Pođi spavati, Amadeo, rekao je. – Moj gnjev nema nikakve veze s tobom. – Nemoguće.
To je laž! Bio sam razbješnjen i uvrijeđen, povrijeđen i promrzao. Ta je kuća bila prokleto
hladna.
– Neka onda tvoj spokoj i smirenost imaju veze sa mnom, gospodine! – rekao sam. –
Otvori ta prokleta vrata. – Pođi u krevet s ostalima, rekao je tiho. – Tamo ti je mjesto. Oni su
tvoji voljeni. Oni su tvoja vrsta. Ne traži društvo čudovišta. – Ah, je li to ono što si ti,
gospodine? – upitao sam prezrivo i ljutito. – Ti, koji znaš slikati kao Bellini ili Mantegna,
koji znaš čitati sve riječi i govoriti svim jezicima, koji posjeduješ beskonačnu ljubav i isto
takvu strpljivost, čudovište! Je li tako? Čudovište nam pruža krov nad glavom i svakodnevno
nas hrani obrocima iz božanskih kuhinja! Oh, zaista, čudovište. – Nije odgovorio.
Bio sam sve bješnji. Sišao sam kat ispod. Uzeo sam veliku ratnu sjekiru sa zida. Ta je
sjekira bila jedno od mnogih oružja izloženoga u kući koje sam jedva zamjećivao. Pa, vrijeme
je za to, pomislio sam. Dosta mi je Ove hladnoće. Ne mogu je podnijeti. Ne mogu je
podnijeti.
Pošao sam gore i zamahnuo sjekirom prema vratima. Dakako, prošla je kroz krhko drvo
razbijajući oslikane daske, probijajući se kroz stari lak i dražesne žute i crvene ruže. Izvadio
sam je i još jednom udario u vrata.
Ovog se puta brava slomila. Udario sam razbijeni okvir koji se srušio.
Krajnje zapanjen, sjedio je u svojemu velikomu tamnomu hrastovu naslonjaču i gledao u
mene dok su njegove šake stiskale dvije lavlje glave na naslonima za ruke. Iza njega se
nazirao masivni krevet sa svojim raskošnim baldahinom ukrašenim zlatom.
– Kako se usuđuješ! – rekao je.
U času je stajao preda mnom, uzeo sjekiru i bacio je s takvom lakoćom da se razbila o
kameni zid nasuprot nas. Tada me je podignuo i bacio prema krevetu. Cijeli je krevet
podrhtavao kao i zavjese i baldahin. Nitko me ne bi mogao baciti tako daleko. Ali on je to
učinio. S rukama i nogama u zraku sletio sam na jastuke.
– Odvratno čudovište! – rekao sam. Okrenuo sam se, smirio se i privukao se na lijevu
stranu, gledajući u njega zgrčenih koljena.
Stajao je okrenut leđima. Namjeravao je zatvoriti unutrašnja vrata njegovih odaja, koja su
bila otvorena prije i zbog toga nisu bila slomljena. Ali se zaustavio. Okrenuo se. Izraz
njegova lica postao je šaljiv.
– Oh, kakva li se opaka narav krije iza tako anđeoskog lica, rekao je blago.
– Ako sam ja anđeo, – rekao sam povlačeći se s ruba kreveta, – naslikaj mi crna krila. –
Usudio si se razvaliti moja vrata. – Prekrižio je ruke. – Trebam li ti reći zbog čega takvo što
neću dopustiti tebi, a ni bilo komu drugomu? – Stajao je gledajući me uzdignutih obrva. –
Mučiš me, rekao sam. – O, zaista, kako i od kada? – Poželio sam viknuti. Želio sam reći: –
Volim samo tebe. – Umjesto toga sam rekao: – Prezirem te. – Nije mogao suspregnuti smijeh.
Pognuo je glavu i zgrčio prste ispod brade gledajući u mene.
Tada je ispružio ruku i zapucketao prstima.
Čuo sam šuškanje u obližnjim sobama. Uspravio sam se okamenjen od iznenađenja.
Vidio sam kako duga učiteljeva šiba dolazi klizeći po podu kao da ju je vjetar poslao
ovamo, a onda se je povinula, okrenula, uzdignula i pala u njegovu ruku koja je čekala.
Iza njega, unutrašnja su se vrata zalupila, a zasun je kliznuo na svoje mjesto uz bučan
metalni štropot.
Uzmaknuo sam u krevetu.
– Bit će mi zadovoljstvo išibati te, rekao je ljubazno se smiješeći, gotovo nevinih očiju. –
Možeš to prihvatiti kao još jedno ljudsko iskustvo, nešto poput skakutanja s tvojim engleskim
plemićem. – Učini to. Mrzim te, rekao sam. – Ja sam muškarac, a ti to poričeš. – Djelovao je
nadmoćno i blago, ali ne i zadovoljno.
Prišao mi je, uhvatio me za glavu i bacio licem u krevet.
 – Demone! – rekao sam.
– Gospodaru, mirno je odgovorio.
Osjetio sam kako mi je koljenom pritisnuo donji dio leđa i tada sam osjetio prvi udarac
po bedrima. Dakako da na sebi nisam imao ništa osim tankih čarapa, koje je zahtijevala
moda, što je bilo jednako kao da sam bio i gol.
Uzviknuo sam od boli i tada čvrsto zatvorio usta. Kada su daljnji udarci počeli pljuštati
po mojim nogama, progutao sam sve zvukove, bijesan na sebe kada sam čuo da mi se otima
nezadrživi jecaj.
Udarao me je nezaustavljivo, šibajući moja bedra i potkoljenice. Razbješnjen, otimao
sam se i pokušao se podignuti, uzalud se odupirući dlanovima o pokrivače. Nisam se mogao
pomaknuti. Prikliještio me je koljenom i davao si oduška bez i najmanjeg zastoja.
Odjednom sam, buntovan, kakav sam bio, odlučio odigrati njegovu igru. Proklet bio ako
ću ležati plačući, a suze su se skupljale u mojim očima. Čvrsto sam zatvorio oči, stisnuo zube
i odlučio da je svaki udarac božanski crvene boje koju sam volio i da je vruća razorna bol
koju sam osjećao crvena i da je toplina koja bubri u mojim nogama nakon udarca zlatna i
ugodna.
– Oh, to je divno! – rekao sam.
– Time nećeš nikoga zavarati, dječače! – rekao je.
Udarao me je jače i brže. Nisam mogao zadržati svoje ugodne vizije. Boljelo je, prokleto
je boljelo.
– Ja nisam dječak! – vikao sam.
Osjetio sam da su mi noge vlažne. Znao sam da krvarim. – Gospodaru, želiš li me
unakaziti? – Ništa nije gore nego kada posrnuli svetac postane užasni vrag! – Još udaraca.
Znao sam da krvarim na više mjesta. Zasigurno ću biti sav izranjavan. Neću moći hodati.
– Ne znam što želiš reći! Prestani! – Na moje zaprepaštenje, on je to učinio. Savinuo sam
ruku ispod lica i jecao. Dugo sam jecao, a noge su mi gorjele kao da ih šiba još udara. Činilo
se kao da se udarci nastavljaju, ali nije bilo tako. Nastavio sam se nadati, neka ova bol
nestane i ponovno ustupi mjesto nečemu toplomu, nečemu drhtavomu i ugodnomu, onako
kako sam to osjećao prvih nekoliko puta. To bi bilo u redu, ali ovo je strašno. Mrzim to!
Iznenada sam osjetio kako me pokriva. Osjetio sam ugodno škakljanje njegove kose na
mojim nogama. Osjetio sam njegove prste kad je uhvatio poderane čarape i poderao ih do
kraja, naglo ih povukavši s mojih nogu, koje su ostale gole. Posegnuo je ispod moje tunike i
poderao ostatke čarapa.
Bol je pulsirala, postajala sve jača, a onda je bilo malo lakše. Zrak je na mojim ranama
bio hladan. Kada su ih dotaknuli njegovi prsti, osjetio sam takvo strahovito zadovoljstvo da
sam mogao samo uzdahnuti.
– Hoćeš li ponovno slomiti moja vrata? – Nikada, prošaptao sam.
– Hoćeš li mi prkositi na bilo koji način? – Nikada ni na koji način. – Dalje? – Volim te.
– Siguran sam u to. – Ali, volim te, rekao sam šmrcajući.
Prstima je milovao moje ranjeno tijelo, i to je bilo neizdrživo ugodno. Nisam se usudio
podignuti glavu. Stisnuo sam obraz uz hrapavi izvezeni pokrivač, uz veliku izvezenu sliku
lava, teško sam disao i pustio suze da teku. Bio sam potpuno miran; to me je zadovoljstvo
lišilo svakog nadzora nad mojim udovima.
Zatvorio sam oči, a njegove su se usne spustile na moju nogu. Ljubio je jednu od rana.
Pomislio sam da ću umrijeti. Odnosno, da ću poći u Raj, neki drugi, raj još divniji čak i od
ovoga venecijanskog Raja. Dolje, moje su prepone bile pune zahvalne, očajničke i zasebne
snage.
Vruća je krv tekla preko rane. Dodirnuo ju je pomalo grubim pritiskom jezika, polizao je,
pritisnuo, a neizbježno podrhtavanje zapalilo je vatru u mojim zatvorenim očima,
zasljepljujuću vatru preko nestvarnoga horizonta u tami mojega slijepog uma.
 Prešao je na sljedeću ranu s koje je polizao kapljice krvi, a užasna je bol nestala i osjećao
sam samo pulsirajuću ugodu. I dok je prelazio na sljedeću, pomislio sam, ne mogu to
podnijeti, jednostavno ću umrijeti.
Brzo se pomicao od rane do rane, polažući svoje čarobne poljupce i milovanja svojeg
jezika, a ja sam drhtao cijelim tijelom i uzdisao.
– Kakva kazna! – rekao sam iznenada, teško dišući.
Bilo je užasno to što sam rekao! U času sam to požalio, tu drskost svojih riječi.
Ali, njegova je ruka već spustila žestok udarac na moja leđa.
– Nisam to mislio, rekao sam. – Mislim, nisam želio da zvuči nezahvalno. Mislim, žao mi
je što sam to rekao! – Uslijedio je još jedan udarac, jednako vruć kao i prvi.
– Gospodaru, imaj milosti. Zbunjen sam! – vikao sam.
Njegova je ruka ležala na meni, na toploj površini koju je udario i pomislio sam, sada će
me tući sve dok ne izgubim svijest.
Ali, njegovi su prsti samo nježno stiskali kožu koja nije bila ranjena, samo vruća kao što
su bile i prve otekline od šibe.
Ponovno sam osjetio njegove usne na listu lijeve noge, i krv, i njegov jezik. Zadovoljstvo
me je prožimalo, i bespomoćan, dopustio sam da zrak pobjegne s mojih usana u nizu uzdaha.
– Gospodaru, Gospodaru, Gospodaru, volim te. – Da, pa, to i nije tako neobično, šapnuo
je. Nije prestajao s poljupcima. Lizao je krv. Grčio sam se pod težinom njegove ruke na
mojim leđima.
– Ali, pitanje je, Amadeo, zbog čega ja volim tebe? Zbog čega? Zbog čega sam morao
poći u onaj smrdljivi bordel potražiti te? Ja sam snažan po prirodi... bez obzira na to kakva je
moja priroda... Požudno je ljubio veliku ranu na mojemu bedru. Mogao sam osjetiti kako je
siše, pa kako je zatim liže jezikom, kako jede krv i kako se, nakon toga, njegova krv ulijeva u
moju ranu. Zadovoljstvo me je neprestano potresalo. Nisam vidio ništa iako sam mislio da su
mi oči bile otvorene. Nastojao sam uvjeriti se da su mi oči otvorene, ali ništa nije bilo
vidljivo, samo zlatna maglica.
– Volim te, zaista te volim, rekao je. – Ali, zašto? Oštrouman, da, prelijep, da, a u tebi,
sagorjeli ostaci sveca! – Gospodaru, ne znam što mi to govoriš. Nikada nisam bio svetac,
nikada, ne tvrdim da sam svetac. Ja sam bijedno, nepristojno i nezahvalno stvorenje. Oh,
obožavam te. Tako je ugodno biti bespomoćan i u tvojoj milosti. – Prestani mi se rugati. –
Ali, ne rugam ti se, rekao sam. – Želim govoriti, istinu, želim biti lud za istinom, lud za...
Želim biti lud za tobom. – Ne, mislim da mi se ne želiš narugati. Ti to misliš. Ti ne uviđaš
apsurdnost toga. – Završio je svoj posao. Moje su noge izgubile svaki oblik koji su
posjedovale u mojem umu ispunjenomu maglicom. Mogao sam samo ležati tako, cijelo mi je
tijelo titralo od poljubaca. Spustio je glavu na moje kukove, na toplo mjesto koje je udario
rukom i osjetio sam kako se njegovi prsti podvlače pod mene i dodiruju moj najskrovitiji dio.
Moj je spolni organ otvrdnjavao pod njegovim prstima, otvrdnjavao od ulijevanja
njegove goruće krvi, ali još više od mladog mužjaka u meni koji je tako često svojom voljom
miješao zadovoljstvo i bol.
Bio sam sve krući, oživljavao sam i pulsirao ispod njegove glave i ramena dok je ležao
na mojim leđima, dok me je čvrsto držao za spolni organ, a tada sam u njegove prste u
žestokim i neizdrživim grčevima ispustio veliki mlaz.
Podignuo sam se na laktove i pogledao ga. Sjedio je zureći u biserno bijelo sjeme
prilijepljeno za njegove prste.
– Dobri Bože, je li to ono što si želio? – upitao sam. – Vidjeti tu pokvarenu bjelinu u
svojoj ruci? – Bolno me je pogledao. Oh, tako bolno.
– Ne znači li to, upitao sam, – da je došlo vrijeme? – Očaj u njegovim očima bio je
prevelik da bih ga dalje ispitivao.
Pospan i slijep, osjetio sam kako me okreće i razdire moju tuniku i jaknu. Osjetio sam
kako me je podignuo i tada nasrnuo na mene ubodom u vrat. Žestoka bol zgusnuto se oko
mojeg srca, popustivši upravo kada sam je se uplašio, a tada sam utonuo pokraj njega u
mirisnu pukotinu kreveta; i uz njegova prsa, topla pod pokrivačima koje je navukao na nas,
zaspao sam.
Kada sam otvorio oči, još je bila mračna i duboka noć. Uz njega sam naučio osjetiti
dolazak jutra. A jutro još nije bilo tako blizu.
Potražio sam ga pogledom. Ugledao sam ga u podnožju kreveta. Bio je odjeven u svoj
najbolji crveni baršun. Nosio je jaknu prorezanih rukava i tešku tuniku visoka ovratnika.
Ogrtač od crvenog baršuna bio je ukrašen hermelinom.
Kosa mu je bila temeljito počešljana i lagano nauljena pa je odavala vrlo uljuđen i vješto
postignut sjaj, brižljivo raščešljana posred tjemena slijevajući se lijepo oblikovanim
kovrčama preko njegovih ramena. Doimao se tužnim.
– Gospodaru, što je? – Moram otići na nekoliko noći. Ne, to nije zato što sam ljut na tebe,
Amadeo. To je jedno od onih putovanja na koje moram poći. Već poprilično kasnim. – Ne,
Gospodaru, ne sada, molim te. Žao mi je, preklinjem te, ne sada! Što ja... – Dijete. Idem
vidjeti One koje treba štovati. Nemam izbora. – Na trenutak nisam rekao ništa. Pokušavao
sam dokučiti značenje riječi koje je izgovorio. Glas mu je zamirao, a te je riječi izgovorio
malodušno.
– Što je to, Gospodaru? – upitao sam.
– Jedne ću te noći možda povesti sa sobom. Tražit ću dopuštenje... Glas mu je
zamuknuo.
– Za što, Gospodaru? Je li ti ikada trebalo nečije dopuštenje da učiniš nešto? – Bila mi je
namjera da to zvuči jednostavno i iskreno, ali sada znam da je zvučalo vrlo drsko.
– U redu je, Amadeo, rekao je. – S vremena na vrijeme tražim dopuštenje od svojih
Starijih, to je sve. Od koga drugoga? – Doimao se tužnim. Sjeo je pokraj mene, sagnuo se i
poljubio moje usne.
– Starije, Gospodine? Misliš na One koje treba štovati – jesu li to stvorenja poput tebe? –
Budi dobar prema Riccardu i ostalima. Oni te obožavaju, rekao je. – Plakali su za tobom
cijelo vrijeme dok si bio odsutan. Nisu mi potpuno vjerovali kada sam im rekao da se vraćaš
kući. Riccardo je uhodio tebe i tvojeg prijatelja Engleza i plašio se da ću te slomiti na
komadiće ili da će te Englez ubiti. On je na glasu, tvoj engleski plemić, da zabija nož u
stolove bilo koje gostionice koju odabere. Moraš 11 se družiti s običnim ubojicama? Ovdje
imaš jedinstven primjer kada je riječ o onima koji oduzimaju živote. Kada si otišao kod
Bianke, nisu mi se usudili reći, ali su u svojim umovima zamišljali neobične slike da ne bih
mogao pročitati njihove misli. Kako li se prilagođavaju mojim moćima. – Oni te vole, moj
Gospode, rekao sam. – Hvala Bogu što si mi oprostio zbog mjesta koja sam posjetio. Učinit
ću sve što želiš. – A sada, laku noć. – Ustao je.
– Gospodaru, koliko noći? – Najviše tri, rekao je preko ramena. Pošao je prema vratima,
visoka, otmjena pojava u svojem ogrtaču. – Gospodaru. – Da. – Bit ću jako dobar, svetac,
rekao sam. – Ali, ako ne budem, hoćeš li me, molim te, opet išibati? – U času kada sam
ugledao gnjev na njegovu licu, požalio sam svoje riječi. Što me je natjeralo da izustim takvo
što!
– Nemoj mi reći da nisi tako mislio! – rekao je, čitajući misli i slušajući riječi prije no što
sam ih izgovorio.
– Ne. Samo mrzim kad odlaziš. Mislio sam, ako te izazovem, da nećeš otići. – Pa, hoću. I
nemoj me izazivati. To je pravilo, nemoj me izazivati. – Već je izašao kroz vrata kada se
predomislio i vratio. Došao je do kreveta. Očekivao sam najgore. Udarit će me, a onda neće
biti ovdje da poljubi ranu.
Ali, nije.
– Amadeo, dok me nema, razmisli o tomu, rekao je. Razbudio sam se gledajući ga.
Njegov me je način natjerao da razmislim prije no što izustim riječ.
– O svemu, gospodine? – upitao sam.
– Da, rekao je. Tada me je opet došao poljubiti. – Hoćeš li biti ovakav zauvijek? – upitao
je. – Ovakav čovjek, ovakav mladić kakav si sada? – Da, Gospodaru! Zauvijek i s tobom! –
Želio sam mu reći da ne postoji ništa što ne bih mogao učiniti, a što je u ljudskoj moći, ali to
se nije činilo mudrim, a i njemu se to ne bi činilo istinitim.
Blago je stavio ruku na moju glavu odmičući mi kosu.
– Dvije godine promatram kako rasteš, rekao je. – Dosegnuo si svoju punu visinu, ali si
malen, a tvoje je lice dječačko i unatoč tvojemu dobrom zdravlju, slabašan si i još nisi snažan
muškarac kakav zasigurno trebaš biti. – Bio sam previše očaran da bih ga prekinuo. Kada je
zastao, čekao sam.
Uzdahnuo je. Gledao je pred sebe kao da ne može pronaći riječi. – Kad si bio odsutan,
tvoj je engleski plemić potegnuo bodež na tebe, a ti se nisi plašio. Sjećaš li se? Od tog
događaja nema ni dva dana. – Da, gospodine, to je bilo glupo. – Tada si lako mogao umrijeti,
rekao je podignuvši obrvu. – Lako. – Gospodine, molim te, otkrij mi te tajne, rekao sam. –
Reci mi kako si došao u posjed tih moći. Povjeri mi te tajne. Gospodine, učini da mogu biti s
tobom zauvijek. Nije me briga za moje mišljenje o tim pojavama. Priklanjam se tvojemu. –
Ah, da, priklanjaš se ako ispunim tvoj zahtjev. – Pa, gospodine, to je jedan oblik priklanjanja,
predati se tebi, tvojoj volji i tvojoj moći i, da, volio bih je imati i biti kao ti. Je li to ono što si
obećao, Gospodaru, je li to ono na što ciljaš, da me možeš učiniti poput sebe? Hoćeš li me
ispuniti tom svojom krvlju koja me čini robom kako bi to postigao? Pokatkad mi se čini da to
znam, Gospodaru, da ti to možeš učiniti, pa ipak se pitam znam li to samo zato što ti to znaš,
a ti si osamljen da bi mi to učinio. – Ah! – Pokrio je lice rukama kao da sam ga potpuno
razočarao.
Bio sam u nedoumici.
– Gospodaru, ako sam te uvrijedio, udari me, istući me, učini mi bilo što samo nemoj
odvraćati pogled. Nemoj pokrivati oči koje bi gledale u mene, Gospodaru, jer ja ne mogu
živjeti bez tvojeg pogleda. Objasni mi to. Gospodaru, ukloni ono što nas dijeli; ako je to samo
neznanje, ukloni ga. – Oh, hoću, hoću, rekao je. – Tako si mudar i lukav, Amadeo. Bio bi
potpuno lud za Bogom, kao što su ti davno rekli da svetac treba biti. – Ne razumijem,
gospodine. Ja nisam svetac, lud, da, zato što naslućujem da je to neka vrsta mudrosti, a želim
je jer ti cijeniš mudrost. – Hoću reći da se doimaš neukim, a iz tvoje neukosti proizlazi mudro
opažanje. Osamljen sam. O, da, osamljen sam, i osamljen da bih ti govorio o svojim
patnjama, ako ništa drugo. Ali, tko bi nekoga tako mladoga kao što si ti opteretio mojim
patnjama? Amadeo, koliko misliš da mi je godina? Procijeni moju dob svojom neukošću. –
Ti nemaš dobi, gospodine. Ti ne piješ, ne jedeš, niti se mijenjaš s vremenom. Nije ti potrebna
voda da bi se očistio. Gladak si i otporan na sve stvari iz prirode. Gospodaru, svi to znamo. Ti
si čisto, plemenito i cjelovito biće. – Odmahnuo je glavom. Uznemiravao sam ga iako sam
želio upravo suprotno.
– Već sam to učinio, prošaptao je. – Što, Gospode, što si učinio? – Oh, doveo te k sebi,
Amadeo, za sada.....Zastao Je. Namrštio se, a njegovo je lice bilo tako blago i začuđeno da
sam osjetio bol. – Ah, ali to su samo zablude u vlastitu korist. Mogao bih te povesti, s
gomilom zlata i nastaniti te u udaljenom gradu gdje... – Ubij me, Gospodaru. Ubij me prije no
što to učiniš ili se pobrini da je taj grad izvan granica poznatog svijeta jer ću doputovati
natrag! Potrošit ću i zadnji zlatnik od tvoje gomile zlata da doputujem ovamo i lupam na
tvoja vrata. – Doimao se očajnim, čovječnijim no što sam ga ikada vidio, pateći i dršćući dok
je gledao u prazninu, duboko u beskrajnu mračnu granicu koja nas je razdvajala.
Objesio sam se o njegovo rame i poljubio ga. Bila je to snažnija, muževnija bliskost zbog
mojega grubog čina od prije nekoliko sati.
– Ne, nema vremena za takve utjehe, rekao je. – Moram otići. Dužnost me zove. Zovu
me drevne stvari, stvari koje su već tako dugo moj teret. Tako sam umoran! – Ne idi noćas.
Kada dođe jutro, povedi me sa sobom, Gospodaru, povedi me tamo gdje se skrivaš od sunca.
Od sunca se moraš skrivati, zar ne, Gospodaru, ti slikaš modro nebo i Phoebusovu svjetlost
blistavije od onih koji je vide, ti je nikada ne vidiš... – Prestani, preklinjao me je stišćući
prstima moju ruku. – Prestani s poljupcima i uvjeravanjima i učini kako ti kažem. – Duboko
je uzdahnuo i, po prvi put za cijeloga mojeg života s njim, vidio sam kako uzima rupčić iz
jakne i briše vlagu s čela i usana. Rupčić je bio blijedocrven. Pogledao ga je.
– Želim ti pokazati nešto prije no što odem, rekao je. – Odjeni se, brzo. Evo, pomoći ću
ti. – Za manje od nekoliko minuta bio sam potpuno odjeven za hladnu zimsku noć. Stavio je
crni ogrtač preko mojih ramena, dao mi rukavice ukrašene hermelinom i stavio crnu kapu od
baršuna na moju glavu. Izabrao je da obujem čizme od crne kože koje nikada prije nije želio
da nosim. Njemu su dječački gležnjevi bili prelijepi i nije volio čizme, iako mu nije smetalo
ako smo ih nosili tijekom dana kada on to nije mogao vidjeti.
Bio je tako uznemiren, tako očajan i cijelo je njegovo lice, unatoč svojoj pročišćenoj
bjelini, bilo prožeto tim izrazom da se nisam mogao suzdržati a da ga ne zagrlim i poljubim,
samo da razdvojim njegove usne, samo da osjetim kako se priljubljuju uz moje.
Zatvorio sam oči. Osjetio sam kako mi rukom pokriva lice i zatvara mi vjeđe. Čuo sam
glasnu buku oko sebe, kao da udaraju drvena vrata i svuda uokolo lete slomljeni komadići
vrata koja sam razbio te nategnutih i poderanih zavjesa.
Okružio me Je hladan zrak. Posjeo me je, slijepoga, i znao sam da su moja stopala na
molu. U svojoj blizini mogao sam čuti vodu kanala kako zapljuskuje, zapljuskuje dok ju je
uzburkavao zimski vjetar i donosio more u grad i mogao sam čuti kako drveni čamac uporno
udara u dok. Maknuo je prste i ja sam otvorio oči.
Bili smo daleko od palače. Bio sam zbunjen što smo bili tako daleko, iako nisam bio
iznenađen. On je mogao činiti čuda, i to mi je sada dao do znanja. Bili smo u pokrajnjim
uličicama. Stajali smo na malom pristaništu pokraj uska kanala. Nikada nisam posjetio to
opasno područje u kojem su živjeli radnici.
Vidio sam samo stražnje trijemove kuća i njihove prozore s rešetkama, i sveopću
prljavštinu, jednoličnost, otpad i izmete koji su plutali na vodi kanala koju je zapljuskivao
zimski vjetar.
Okrenuo se i povukao me sa sobom podalje od granice vode i načas nisam mogao vidjeti.
Njegova je bijela ruka bljesnula. Opazio sam jedan prst kojim je nešto pokazivao i tada sam
ugledao čovjeka kako spava u dugačkoj gondoli koja je trunula i koju su dovukli iz vode i
postavili na radioničko postolje. Čovjek se promeškoljio i odbacio svoj pokrivač. Vidio sam
njegov glomazan, nemiran obris dok je gunđao i psovao nas jer smo se usudili uznemiriti
njegov san.
Posegnuo sam za svojim bodežom. Vidio sam bljesak njegove oštrice. Bijela
Gospodarova ruka, blistajući poput kvarca, tek je dotaknula njegovo zapešće i izbila oružje
koje je poletjelo i otkotrljalo se na kamenu. Ošamućen i razbješnjen, čovjek je nasrnuo na
mojega Gospodara u vrlo nespretnu pokušaju da ga obori s nogu.
Moj ga je Gospodar lako uhvatio, kao da je tek veliko klupko smrdljive vune. Vidio sam
lice mojega Gospodara. Njegova otvorena usta. A zatim dva oštra zuba, poput samih bodeža,
dok ih je zaranjao u čovjekov vrat. Čuo sam kako je čovjek vrisnuo, ali samo načas, a onda se
njegovo smrdljivo tijelo smirilo.
Zapanjen i začuđen, gledao sam kako moj Gospodar zatvara svoje blage oči, njegove su
se zlatne trepavice doimale srebrnima u tami, čuo sam vlažan zvuk, jedva čujan, ali strašno
znakovit, kao da nešto teče, a to nešto morala je biti krv tog čovjeka. Moj se Gospodar još
čvršće priljubio uza svoju žrtvu, njegovi su jasno vidljivi bijeli prsti mamili životnu tekućinu
iz umirućeg tijela dok je duboko i slatko uzdisao uživajući u okusu. Pio je. Pio je, i tu nije
moglo biti zabune. Čak je i malo nagnuo glavu kako bi posljednji mlaz stigao što brže, na što
je čovjekovo obličje, koje se sada doimalo krhkim i jasno uočljivim, zadrhtalo, kao da je
čovjek ušao u posljednji grč i tada se umirio.
Gospodar se pridignuo i prešao mu jezikom po usnama. Nije se mogla vidjeti ni kapljica
krvi. Ali, krv je bila vidljiva. Bila je vidljiva u mojem Gospodaru. Njegovo je lice poprimilo
crven sjaj. Okrenuo se i pogledao me, a ja sam mogao razabrati životno rumenilo njegovih
obraza i crveni sjaj njegovih usana.
 – Evo odakle to dolazi, Amadeo, rekao je. Bacio je truplo prema meni, smrdljiva me je
odjeća okrznula, i dok je teška mrtva glava pala, gurnuo ga je još bliže, tako da sam morao
spustiti pogled na mrtvo tijelo i beživotno lice. Bio je mlad, imao je bradu, nije bio lijep, bio
je blijed i bio je mrtav.
Bijele pukotine bile su vidljive ispod mlohavih i bezizražajnih vjeđa. Sluzava slina
visjela je s njegovih istrunulih žutih zubi, iz beživotnih i bezbojnih usta.
Ostao sam bez riječi. Strah, odvratnost, ti osjećaji nisu bili razlog. Bio sam jednostavno
zapanjen. Ako sam razmišljao, mislio sam da je to čudesno.
U iznenadnom napadu prividnog bijesa, moj je Gospodar odgurnuo tijelo nalijevo i u
vodu u koju je palo uz potmuo pljusak i zvuk potonuća.
Zgrabio me je i vidio sam kako prozori padaju pokraj mene. Zamalo sam vrisnuo dok
smo se uzdizali iznad krovova. Rukama mi je zatvorio usta. Kretao se tako brzo kao da ga je
nešto tjeralo ili guralo prema gore.
Okrenuli smo se ili smo se trebali okrenuti, a kada sam otvorio oči, stajali smo u sobi
koja mi je bila dobro poznata. Dugačke zlatne zavjese padale su oko nas. Ovdje je bilo toplo.
U sjeni sam vidio sjajne obrise zlatnog labuda.
Bila je to Biankina soba, njezino privatno svetište, njezina vlastita soba.
– Gospodaru! – rekao sam iznenada uplašen što smo samo tako bez ijedne riječi došli u
njezinu sobu.
Od zatvorenih vrata doprla je tanka zraka svjetlosti i legla na njezin drvetom obloženi
pod i debeli perzijski tepih. Legla je na izrezbareno perje njezina labuđega kreveta.
Tada su se čuli njezini užurbani koraci koji su se izdvajali iz živahnog mnoštva glasova,
da bi sama istražila odakle dopiru zvukovi koje je čula.
Hladan je vjetar kroz otvoren prozor uletio u sobu kada je otvorila vrata. Zalupila ih je
usprkos propuhu, tako neustrašivo stvorenje, i s nepogrešivom točnošću posegnula za
stijenjom obližnje svjetiljke. Plamen se uzdignuo i ugledao sam je kako zuri u mojega
Gospodara, iako je i mene vidjela, sasvim sigurno.
Bila je ista onakva kakvu sam je ostavio prije mnogo vremena, u zlatnom baršunu i svili,
spletena joj je kosa bila skupljena na zatiljku odakle su joj raskošni uvojci u valovitu sjaju
padali preko ramena i niz leđa.
Njezino je maleno lice odražavalo čuđenje i uznemirenost.
– Mariuse, rekla je. – Kako to, Gospode, da ovako dolaziš ovamo, u moju privatnu sobu?
Kako to da dolaziš kroz prozor i s Amadeom? Što je to, ljubomoran si na mene? – Ne, samo
želim priznanje, rekao je moj Gospodar. Glas mu je podrhtavao. Čvrsto me je držao za ruku
kao da sam dijete dok joj je prilazio, njegov se dugačak prst uzdizao se da bi je optužio... –
Reci mu, dragi anđele, reci mu što se krije iza tvojega čarobnog lica. – Ne znam na što misliš,
Mariuse. Ali, ljutiš me. Naređujem ti da izađeš iz moje kuće. Amadeo, što ti kažeš na ovaj
napad? – Ne znam, Bianca, promrmljao sam. Bio sam potpuno uplašen. Nikada još nisam čuo
da glas mojega Gospodara podrhtava i nikada nisam čuo da mu se netko tako prisno obraća
imenom.
– Gubi se iz moje kuće, Mariuse. Odlazi. Obraćam se časnom čovjeku u tebi. – Ah, a
kako je, dakle, prošao tvoj prijatelj iz Firence, onaj za kojega su ti rekli da ga namamiš
ovamo svojim lukavim riječima, onaj čije si piće začinila s dovoljno otrova da ubije dvadeset
ljudi? – Lice moje dame postalo je kruto, ali ne sasvim ukočeno. Djelovala je poput
porculanske princeze dok je procjenjivala mojega ljutitoga Gospodara koji je drhtao.
– Što to tebi znači, Gospode? – upitala je. – Jesi li ti postao Veliko vijeće ili Vijeće
desetorice? Tuži me pred sudom ako hoćeš, ti mračni čarobnjače! Dokaži to što govoriš. –
Bila je vrlo napeta u svojem dostojanstvu. Istegnula je vrat i podignula bradu.
– Ubojico, rekao je moj Gospodar. – Sada to vidim u osamljenoj stanici tvojeg uma,
desetke ispovijesti, desetke okrutnih i nesnosnih djela, desetke zločina... – Ne, ne možeš me
osuđivati! Možda jesi čarobnjak, ali ni ti nisi anđeo, Mariuse. Ne s tvojim dječacima. –
Povukao ju je prema sebi i još sam jednom ugledao kako mu se otvaraju usta. Ugledao sam
njegove smrtonosne zube.
– Ne, Gospodaru, ne! – oslobodio sam se njegove mlitave, zanemarene ruke i navalio na
njega svojim šakama, gurajući se između njih i udarajući ga svom snagom. – Ne smiješ to
učiniti, Gospodaru. Nije me briga što je učinila. Ti tražiš razloge za to. Nazivaš je
nesnosnom? Nju! I što to tebi znači? – Pala je natraške do kreveta i uspela se na njega,
savijenih nogu. Povukla se unatrag, u sjenu.
– Ti si, ti si sam vrag iz Pakla, prošaptala je. – Ti si čudovište, i ja sam to vidjela.
Amadeo, on mi neće dopustiti da živim. – Pusti je da živi. Gospode, ili ću i Ja umrijeti s
njom! – rekao sam. – Ona je ovdje samo lekcija, i neću dopustiti da umre. – Moj je Gospodar
bio očajan. Bio je ošamućen. Odgurnuo me je od sebe, umirivši me da ne bih pao. Krenuo je
prema krevetu, ali ne za njom. Sjeo je pokraj nje. Ona se povukla još bliže uzglavlju
pružajući uzalud ruku prema zlatnoj zavjesi kao da je ona može spasiti.
Bila je blijeda i malena, a njezine su vatrene plave oči ostale usredotočene i širom
otvorene.
– Mi smo ubojice, Bianca, šapnuo joj je. Ispružio je ruku.
Jurnuo sam prema njima, ali me je zaustavo desnom rukom, a lijevom je odmaknuo
nekoliko sićušnih kovrčica s njezina čela. Držao je ruku na njoj kao da je svećenik koji je
blagoslivlja.
– Iz čiste nužnosti, gospodine, sve do jednoga, rekla je. – Kakav sam izbor, na posljetku,
imala? – Kako li je bila hrabra, kako jaka poput čistog srebra prekrivenoga čelikom. – Kada
jednom dobijem naredbu, što mi je činiti, jer ja znam što se treba učiniti i za koga? Kako li su
bili mudri. Bio je to napitak kojem je trebalo nekoliko dana da ubije svoju žrtvu daleko od
mojih toplih odaja. – Pozovi svojeg mučitelja ovamo, dijete, i otruj njega umjesto onih koje
on određuje. – Da, to bi trebalo biti dovoljno, požurio sam se reći. – Ubij onoga tko te je na to
natjerao. – Doimalo se kao da razmišlja o tomu, a tada se nasmiješila. – A što je s njegovim
stražarima, njegovim rođacima? Oni bi me zadavili zbog velike izdaje. – Ja ću ga ubiti za
tebe, draga, rekao je Marius. – A zauzvrat nema više teških zločina, samo tvoj obazrivi
zaborav apetita koji si noćas vidjela u meni. – Po prvi put činilo se da njezina hrabrost blijedi.
Oči su joj se napunile jasnim, ljupkim suzama. Iskazivala je lagani očaj. Na čas je pognula
glavu. – Ti znaš tko je on, znaš gdje stanuje i znaš da je sada u Veneciji. – On je mrtav
čovjek, moja prelijepa damo, rekao je moj Gospodar.
Obgrlio sam ga oko vrata. Poljubio sam ga u čelo. Njegov je pogled i dalje bio prikovan
za nju.
– Dođi, anđele, rekao mi je i dalje gledajući u nju. – Poći ćemo osloboditi svijet tog
Firentinca, tog bankara koji koristi Bianku da se riješi onih koji su kod njega otvorili tajne
račune. – To je saznanje iznenadilo Bianku, ali se još jednom nasmiješila nježno i s
razumijevanjem. Kako li je bila ljupka, kako slobodna od oholosti i gorčine. Kako su te
strahote najednom nestale.
Moj me je Gospodar desnom rukom čvrsto držao uza se. Lijevom je posegnuo u
unutrašnjost jakne i iz nje izvadio veliki prelijepi biser u obliku kruške. Doimao se
neprocjenjivo vrijednim. Pružio ga Je Bianki koja ga je uzela s oklijevanjem, gledajući kako
pada na njezin mlitav, otvoren dlan.
– Dopusti da te poljubim, draga princezo, rekao je.
Na moje zaprepaštenje, ona je to dopustila i on ju je prekrio laganim poljupcima, a ja sam
gledao kako joj se lijepe obrve nabiru, vidio sam kako joj oči postaju blistave i kako joj se
tijelo opustilo. Legla je na jastuke i utonula u čvrst san.
Povukli smo se. Učinilo mi se kao da čujem kako se kapci za nama zatvaraju. Noć je bila
vlažna i mračna. Moja je glava bila stisnuta uz Gospodarevo rame. Nisam mogao podignuti
pogled ili se pomaknuti i da sam želio.
– Hvala ti, voljeni moj Gospode, što je nisi ubio, šapnuo sam. – Ona je više od korisne
žene, rekao je. – Još je netaknuta. Ona posjeduje nevinost i prepredenost vojvotkinje ili
kraljice. – Ali, kamo sada idemo? – Stigli smo, Amadeo. Na krovu smo. Pogledaj oko sebe.
Čuješ li dolje galamu? – Čula se svirka tamburina, bubnjeva i flauta.
– Ah, tako, umrijet će na svojoj svečanosti, obazrivo je primijetio moj Gospodar. Stajao
je na rubu krova držeći se za kamenu ogradu. Vjetar je otpuhnuo njegov ogrtač unatrag, a on
je podignuo pogled prema zvijezdama.
– Želim sve vidjeti, rekao sam.
Zatvorio je oči kao da sam ga iznenada udario.
– Nemoj me smatrati bešćutnim, gospodine, rekao sam. – Nemoj misliti da sam otporan i
naviknuo na zvjerstva i okrutnosti. Ja sam samo lud, gospodine, lud za Bogom. Mi ne
postavljamo pitanja, ako me pamćenje dobro služi. Mi se smijemo, prihvaćamo i cijeli život
pretvaramo u radost. – Pođi, onda, sa mnom. Ima ih mnogo, tih prepredenih Firentinaca. Oh,
ali ja sam tako gladan. Izgladnjivao sam se za noći poput ove. – 5 Možda se smrtnici ovako
osjećaju kada love velike zvijeri u šumi ili prašumi. Ja sam, dok smo stubama silazili s krova
u svečanu dvoranu te nove i vrlo ukrašene palače, osjećao mahnito zadovoljstvo. Ljudi će
umrijeti. Ljudi će biti ubijeni. Ljudi koji su bili pokvareni, ljudi koji su nanijeli zlo prelijepoj
Bianki bit će ubijeni bez rizika za mojega svemoćnoga Gospodara i bez rizika za sve one koje
sam poznavao ili volio.
Cijela vojska plaćenika ne bi mogla osjećati manje suosjećanja za te pojedince.
Venecijanci su, napadajući Turke, vjerojatno imali više osjećaja za svojeg neprijatelja nego
što sam ga imao ja.
Bio sam začaran; okus krvi već je bio u meni utoliko što je bio simboličan. Želio sam
vidjeti krv kako teče. Ionako mi se nisu sviđali Firentinci, a sasvim sigurno nisam razumio
bankare i nedvojbeno sam želio brzu osvetu, ne samo za one koji su pokorili Bianku svojoj
volji već i za one koji su je izložili žeđi mojega Gospodara. Neka tako bude.
Ušli smo u prostranu i dojmljivu svečanu dvoranu u kojoj se društvo sedmorice
muškaraca prežderavalo raskošnim obrokom pečene svinjetine. Flamanske tapiserije, sve vrlo
nove i s fantastičnim prizorima lova plemića i plemkinja s njihovim konjima i lovačkim
psima, visjele su s dugačkih željeznih prečki po cijeloj sobi, prekrivajući čak i prozore i
padajući svojom težinom do samog poda.
Sam pod bio je popločan višebojnim mramorom, ukrašen slikama paunova koji su nosili
dragulje na svojim velikim lepezastim repovima.
Stol je bio vrlo širok, tri muškarca sjedila su s jedne strane, doslovce slineći nad gomilom
zlatnog posuđa nakrcanoga ljepljivim kostima ribe, peradi i pečenog praščića, jadnoga
nabuhlog stvorenja čija je glava preostala, držeći nimalo dostojanstveno neizbježnu jabuku
kao da je to konačan izraz njegove posljednje želje.
Druga tri muškarca – svi mladi i pomalo zgodni, atletske grade, sudeći prema njihovim
prelijepo mišićavim nogama – bili su zabavljeni plesom u krugu, ruke su im se susretale u
njegovu središtu, dok je mala skupina dječaka svirala na glazbalima, čiju smo ritmičnu
koračnicu čuli s krova.
Svi su se doimali masnima i prljavima od gozbe. Nijednome od njih nije nedostajala
duga, gusta pomodna frizura te ukrašena, izvezena svilena tunika i čarape. Nije bilo vatre za
zagrijavanje i nijednome od tih muškaraca ona zapravo i nije bila potrebna, a svi su bili
nakićeni jaknama od baršuna s dodacima od točkastoga hermelina ili srebrne lisice.
Vino je iz velikog pehara u čaše točio netko tko se doimao nesposobnim za taj posao. A
trojica koja su plesala, iako su imala pristojnu namjeru glumiti, grubo su se naguravala i
odguravala jedan drugoga kao u nekoj vrsti smišljenog ismijavanja plesnih koraka koji su
svima bili poznati.
Odjednom sam opazio da je posluga otpuštena. Nekoliko je čaša bilo proliveno. Sićušne
su se mušice, unatoč zimi, skupljale na sjajnim, polupojedenim strvinama i hrpama vlažnog
voća.
Zlatna se maglica zadržavala posvuda po sobi, što je zapravo bio dim duhana koji su
muškarci pušili u različitim lulama. Pozadina tapiserija bila je neizostavno tamnoplava, a to
je cijelom prizoru dalo toplinu u kojoj je raskošna raznobojna odjeća dječaka glazbenika i
gostiju blistavo sjala.
Zapravo, kada smo ušli u sobu, bio sam opijen tim ozračjem, a kada mi je moj Gospodar
naredio da sjednem na jedan kraj stola, učinio sam to iz slabosti, iako sam uzmicao da ne bih
dotaknuo čak ni rub stola, a kamoli rub nekoga od tanjura.
Rumeni, bučni veseljaci nisu se obazirali na nas. Glasna buka glazbenika bila je dovoljna
da nas učini nevidljivima, jer je zaokupila sva osjetila. Ali ti su ljudi bili previše pijani da bi
nas vidjeli i u potpunoj tišini. Moj je Gospodar, pošto je utisnuo poljubac na moj obraz, pošao
do samog središta stola, do prostora koji je vjerojatno oslobodio jedan od onih koji su
poskakivali uz glazbu, prekoračio pojastučenu klupu i sjeo.
Tek su tada dvojica sa svake njegove strane, koja su gorljivo vikala jedan na drugoga
raspravljajući o ovomu ili onomu, primijetila toga sjajnoga gosta odjevenoga u grimizno.
Moj je Gospodar pustio da sklizne kapuljača njegova ogrtača, a kosa mu je bila
veličanstveno oblikovana cijelom dužinom. Ponovno je bio nalik Kristu na Posljednjoj večeri
zbog njegova uskog nosa, blagih, punih usana i plave kose jasno razdijeljene po sredini i u
svoj svojoj dužini žive zbog noćne vlage.
Pogledom je prelazio s jednog uzvanika na drugoga i na moje čuđenje, dok sam gledao s
drugoga kraja stola, upustio se u razgovor s njima raspravljajući o užasima koji su snašli one
Venecljance što su ostali u Konstantinopolisu kada je dvadeset i jednogodišnji Turčin, sultan
Mehmet I, osvojio grad.
Činilo se da je bilo neslaganja oko toga kako su Turci zapravo prodrli u svetu
prijestolnicu, a jedan je čovjek tvrdio da je grad mogao biti spašen da mletački brodovi nisu
isplovili iz Konstantinopolisa, napuštajući ga prije njegova pada.
Ni slučajno, rekao je drugi, snažan crvenokosi čovjek naizgled zlatnih očiju. Kakva
ljepota! Ako je to bila ona hulja koja je zavela Bianku, tada mi je jasno zbog čega. Između
crvene brade i brkova, njegove su usne bile Kupidov luk, a njegova je čeljust imala snagu
Michelangelova nadljudskoga mramornoga kipa.
– Četrdeset i osam dana turski su topovi razarali gradske zidine, – izjavio je svojem
sugovorniku, – i na posljetku su se probili. Što se moglo očekivati? Jeste li ikada vidjeli takvo
oružje? – Drugi se čovjek, vrlo lijep tamnokosi momak maslinaste kože i okruglih obraza
stisnutih uz maleni nos i velike, baršunasto crne oči, razbjesnio i rekao da su se Venecijanci
ponijeli kao kukavice i da je njihova snažna flota mogla zaustaviti čak i topove da su došli.
Šakom je odgurnuo tanjur ispred sebe. – Konstantinopolis je napušten! – izjavio je. –
Venecija i Genova mu nisu pomogle. Najveće je carstvo na svijetu tog dana prepušteno
propasti. – Nije tako, rekao je moj Gospodar pomalo tiho, podižući obrve i lagano naginjući
glavu na jednu stranu. Njegove su oči polako prelazile s jednog čovjeka na drugoga. – Bilo
je, zapravo, mnogo hrabrih Venecijanaca koji su došli spasiti Konstantinopolis. Mislim, i to s
razlogom, da je čak i cijela mletačka flota došla, Turci ne bi odustali. Posjedovati
Konstantinopolis bio je san mladog sultana Mehmeta I i on se ne bi dao zaustaviti. – O, bilo
je to vrlo zanimljivo. Bio sam spreman za takvu povijesnu lekciju. Morao sam to jasnije
vidjeti i čuti pa sam skočio i pošao oko stola, privukao stolac prekriženih nogu s udobnim
crvenim kožnim sjedištem kako bih mogao imati dobar pogled na sve njih. Postavio sam ga
pod takvim kutom da mogu vidjeti plesače, koji su čak i u svojoj nespretnosti bili pravi
prizor, ako ni zbog čega, a ono zbog njihovih dugih ukrašenih rukava koji su vijorili uokolo i
zbog topota njihovih draguljima ukrašenih cipela na popločanom podu.
Crvenokosi je čovjek za stolom, zabacujući svoju dugu, bogato kovrčavu grivu, bio
osobito izazvan mojim Gospodarom i gledao ga s divljim obožavanjem.
– Da, da, ovdje je čovjek koji zna što se dogodilo, a ti lažeš, ti budalo, rekao je drugomu.
– I znaš da su se Genovljani hrabro borili sve do samoga kraja. Papa je poslao tri broda; oni
su slomili našu opsadu luke, provukavši se uz sultanov zloglasni dvorac u Rumeli Hisaru. Bio
Je to Giovnnni Longo, možeš li zamisliti tu hrabrost? – Iskreno rečeno, ne! – rekao je
crnokosi, naginjući se ispred mojega Gospodara kao da je ovaj kip.
 – To je bilo hrabro, rekao je moj Gospodar nehajno. – Zbog čega govoriš besmislice u
koje ni sam ne vjeruješ? Znaš što se dogodilo s mletačkim brodovima koje je zarobio sultan,
reci. – Da, govori o tomu. Bi li ti pošao u tu luku? – zahtijevao je crvenokosi Firentinac. –
Znaš li što su učinili s mletačkim brodovima koje su zarobili šest mjeseci prije toga? Odrubili
su glavu svakom čovjeku na palubi. – Osim glavnomu! – uzviknuo je plesač koji se okrenuo
da bi se pridružio razgovoru, ali i nastavio plesati da ne bi izgubio korak. – Njega su naboli
na kolac. Bio je to Antonio Rizzo, jedan od najboljih ljudi na svijetu. – Nastavio je plesati uz
nepristojnu, prezrivu gestu preko ramena. Zatim je posrnuo dok se okretao i zamalo pao.
Uhvatili su ga njegovi plesni družbenici.
Crnokosi je čovjek za stolom odmahivao glavom.
– Da je došla cijela mletačka flota... – vikao je crnokosi. – Ali ste vi Venecijanci i
Firentinci svi isti, izdajnici koji sjede na dva stolca. – Moj se Gospodar smijao dok je gledao
tog čovjeka.
– Da mi se nisi smijao, viknuo je crnokosi. – Ti si Venecijanac; vidio sam te tisuću puta,
tebe i tog dječaka! – Pokazao je na mene. Pogledao sam Gospodara. On se samo smiješio.
Tada sam čuo kako šapće samo meni, tako da sam ga čuo kao da sjedi odmah do mene, a ne
nekoliko koraka dalje. – Svjedočanstvo mrtvih, Amadeo. – Crnokosi je čovjek podignuo
svoju čašu, izlio nešto vina niza svoje grlo i jednako toliko prolio niza svoju šiljatu bradu. –
Cijeli grad prijetvornih hulja! – izjavio je. – Dobrih samo za jedno, a to je pozajmljivanje
novca uz visoke kamate kad potroše sve što imaju na pomodnu odjeću. – Ti se javljaš, rekao
je crvenokosi. – Izgledaš kao prokleti paun. Trebao bih ti odsjeći rep. Vratimo se u
Konstantinopolis kada si tako prokleto siguran da je mogao biti spašen! – Ti si prokleti
Venecijanac. – Ja sam bankar, ja sam odgovoran čovjek, rekao je crvenokosi. – Divim se
onima koji uspijevaju uz moju pomoć. – Podignuo je svoju čašu, ali umjesto da popije vino,
bacio ga je u lice crnokosog čovjeka.
Moj se Gospodar nije čak ni odmaknuo pa se nešto vina nedvojbeno prolilo i po njemu.
Pogledom je prelazio s jednoga rumenog lica na drugo rumeno lice s obje strane.
– Giovanni Longo, jedan od najhrabrijih Genovljana koji je ikada zapovijedao brodom,
ostao je u tom gradu tijekom cijelog trajanja opsade, vikao je crvenokosi. – To je hrabrost.
Takvu bih čovjeku vjerovao. – Ne znam zašto, ponovno je uzviknuo plesač, Isti onaj od prije.
Napustio je krug dovoljno dugo da bi izjavio: – On je izgubio bitku, a osim toga, tvoj je otac
bio dovoljno mudar da nije vjerovao nikomu od njih. – Da se nisi usudio! – rekao je
crvenokosi. – Za Giovannija Longa i Genovljane koji su se borili uz njega. – Zgrabio je vrč,
zamalo ga prevrnuvši, prolio vino u svoju čašu i po stolu i tada otpio dug gutljaj. – I za mog
oca.
Neka se Bog smiluje njegovoj besmrtnoj duši. Oče, ja sam ubio tvoje neprijatelje, a ubit
ću i one koji zaboravljaju prošlost. – Okrenuo se, zarinuo lakat u odjeću mojega Gospodara i
rekao: – Taj tvoj dječak je ljepotan. Ne žuri. Razmisli. Koliko? – Moj je Gospodar prasnuo u
slađi i prirodniji smijeh no što sam ga ikada prije čuo.
– Ponudi mi nešto, nešto što bih mogao željeti, rekao je moj Gospodar pogledavši me s
tajanstvenim sjajem u očima.
Činilo se da me svaki muškarac u sobi odmjerava, i znaj, to nisu bili ljubitelji dječaka, to
su bili samo Talijani tog vremena koji su, unatoč tomu što su podizali djecu jer se to
zahtijevalo od njih i bludničili sa ženama u svakoj prigodi, smatrali poželjnim punašnog,
sočnog mladića, na način na koji ljudi danas smatraju poželjnim zlatni prepečenac obilno
premazan vrhnjem te najfinijim i najcrnjim kavijarom.
Nisam mogao skriti osmijeh. Ubij ih, pomislio sam, umori ih. Osjetio sam se privlačnim,
pa čak i lijepim. Hajde, neka mi netko kaže da ga podsjećam na Merkura koji rastjeruje
oblake na Botticellijevu Proljeću, ali, crvenokosi je, gledajući me netremice svojim
vragolastim, obijesnim pogledom, rekao: – Ah, on je Verrocchiov David, kao da je upravo on
pozirao za taj kip. Nemojte mi reći da nije takav. I besmrtan, ah, da, to vidim, besmrtan. On
nikada neće umrijeti. – Ponovno je podignuo čašu. Tada je dodirnuo tuniku na svojim prsima
i iz hermelina svoje jakne izvukao skupocjeni zlatni medaljon s ogromnim brušenim
dijamantom. Otrgnuo je lanac s vrata i ponosno pružio ruku mojem Gospodaru koji je
promatrao kako se dragulj okreće i njiše pred njim kao kugla kojom ga netko želi začarati.
– Za sve nas, rekao je crnokosi, okrećući se i gledajući me sa žarom. Čuo se smijeh
ostalih. Plesači su vikali: – Da, i za mene, – Ako ja neću biti drugi na redu, onda ništa i Evo
da ja budem prvi, čak i prije tebe. – Ovo posljednje upućeno je crvenokosom čovjeku, ali
dragulj koji je plesač bacio pred noge mojega Gospodara, granatni prsten sa svjetlucavim,
ljubičastim kamenom, nisam poznavao.
– Safir, rekao je moj Gospodar šapatom, gledajući me izazovno. – Amadeo, slažeš li se?
– Treći plesač, plavokosi čovjek, nešto niži od svih prisutnih i s malenom grbom na lijevom
ramenu, oslobodio se iz kruga i pošao prema nama.
Skinuo je sve svoje prstenje kao da skida rukavice i uza zveket ih bacio pred moje noge.
– Meni se slatko nasmiješi, mladi bože, rekao je, iako je bio uspuhan od plesa, a njegov
je baršunasti ovratnik bio potpuno mokar. Zaljuljao se i gotovo pao, ali se uspio time našaliti
nezgrapno se okrećući u plesu.
Glazba je i dalje treštala kao da su plesači mislili da će time zaglušiti pijanstvo svojih
Gospodara.
– Je li ikomu stalo do opsade Konstantinopolisa? – upitao je moj Gospodar.
– Recite mi, što se dogodilo s Giovannijem Longom, tiho sam upitao. Sve su oči bile
uprte u mene.
– To je opsada... Amadeo, nije li?... Da, Amadeo, to imam na umu! – vikao je plavokosi
plesač.
– Uskoro, gospodine, rekao sam. – Ali, nauči me nešto o povijesti. – Ti, mali vraže, –
rekao je crnokosi čovjek, – nisi čak ni podignuo njegovo prstenje. – Moji su prsti prekriveni
prstenjem, rekao sam pristojno, što je bila istina.
Crvenokosi se čovjek odmah vratio svojoj bitki. – Giovanni Longo je izdržao četrdeset
dana napada. Borio se cijele noći kada su Turci razbili zidove. Ničega se nije plašio. Odnesen
je na sigurno samo zato što je bio pogođen. – A oružje, gospodine? – upitao sam. – Je li zaista
bilo tako veliko? – Pretpostavljam da si ti bio tamo! – viknuo je crnokosi čovjek
crvenokosomu prije no što mi je ovaj uspio odgovoriti.
– Moj je otac bio tamo! – rekao je crvenokosi. – Preživio je i pričao je o tomu. Bio je na
zadnjem brodu koji je s Venecijancima isplovio iz luke, i prije no što odgovoriš, gospodine,
upozoravam te, ne govori uvredljivo o mojem ocu i tim Venecijancima. Oni su građane
odveli u sigurnost, gospodine, bitka je bila izgubljena... – Hoćeš reći, pobjegli su, rekao je
crnokosi čovjek.
– Hoću reći da su isplovili sa svim bespomoćnim izbjeglicama pošto su Turci pobijedili.
Nazivaš li mojeg oca kukavicom? O lijepom ponašanju ne znaš ništa više nego što znaš o
ratu. Previše si glup da bih se svađao s tobom i previše pijan. – Amen, rekao je moj
Gospodar.
– Reci mu, rekao je crvenokosi čovjek mojem Gospodaru. – Ti, Mariuse De Romanuse, ti
mu reci. – Potegnuo je još jedan slinavi gutljaj. – Reci mu o pokolju, što se dogodilo. Reci
mu da se Giovanni Longo borio na zidinama sve dok nije pogođen u prsa. Slušaj, ti smušena
budalo! – vikao je svojem prijatelju. – Nitko ne zna više o tomu od Mariusa De Romanusa.
Čarobnjaci su mudri, tako kaže moja kurva; za Bianku Solderini. – Iskapio je čašu.
– Vaša kurva, gospodine? – upitao sam. – Govorite to o takvoj ženi, i to ovdje, u
prisutnosti pijanih, vulgarnih ljudi? – Nisu obraćali pozornost na mene. – Previše su pijani da
bi te se sjetili, prelijepi dječače, rekao je. – Ali ja nisam. – Gospodine, vi posrćete dok
plešete, rekao sam. – Nemojte posrtati kada dobijete svoju mogućnost sa mnom. – Ti bijedni
mali uličaru, rekao je i pao prema meni gubeći ravnotežu. Naglo sam poskočio iz stolca na
desno. On je posrnuo preko stolca i pao na pod.
Začuo se bučan smijeh prisutnih. Dva preostala plesača odustala su od koraka koje su
neprestano ponavljala.
 – Giovanni Longo je bio hrabar, mirno je rekao moj Gospodar, pogledavši sve prisutne i
vrativši svoj hladnokrvan pogled na crvenokosog čovjeka. – Svi su oni bili hrabri. Ali ništa
nije moglo spasiti Bizant. Došlo je njegovo vrijeme. Isteklo je vrijeme carevima i
dimnjačarima. A u pokolju koji je uslijedio, mnogo je toga nepovratno izgubljeno. Spaljeno
je na stotine knjižnica. Toliko svetih zapisa sa svim njihovim nezamislivim tajnama otišlo je
u dim. – Uzmaknuo sam od pijanog nasrtljivca koji se valjao po podu.
– Ti šugavi mali psiću! – vikao je na mene opruženi čovjek. – Daj mi ruku, kažem ti. –
Ali, gospodine, – rekao sam, – mislim da ti želiš više od toga. – I dobit ću to! – rekao je,
poskliznuo se i ponovno pao uz očajnički jauk.
Jedan od preostalih ljudi za stolom – zgodan, ali stariji, duge, valovite sijede kose i lijepo
oblikovana lica, čovjek koji se u tišini prežderavao velikim komadom ovčetine – pogledao je
preko komada mesa u mene i posrnulog, zgrčenog čovjeka koji je mukotrpno pokušavao
ustati.
– Hmmm. I tako pade Golijat, mali Davide, rekao je smiješeći mi se. – Pripazi na svoj
jezik, mali Davide, mi nismo glupi divovi, a tvoje kamenje još nije spremno za bacanje. –
Uzvratio sam mu osmijeh. – Vaša je šala nespretna poput vašeg prijatelja, gospodine. A što se
mojega kamenja tiče, ono će ostati na svojemu mjestu, u svojoj vrećici i čekati da i vi
posrnete poput vašeg prijatelja. – Jeste li spomenuli knjige, gospodine? – upitao je Mariusa
crvenokosi, potpuno zanemarivši ovaj mali razgovor. – Knjige su bile spaljene prigodom
pada najvećega grada na svijetu? – Da, njega zanimaju knjige, ovog momka, rekao je
crnokosi. – Gospodine, bolje da pripazite na svojeg dječaka. On je gotov, okolnosti su se
promijenile. Reci mu da ne ismijava starije od sebe. – Prišla su mi dva plesača, oba pijana
kao i čovjek koji Je pao. Stali su me istodobno milovati postavši velika smrdljiva i uspuhana
zvijer s četiri ruke.
– Smiješiš se našem prijatelju koji se valja po tlu? – upitao je jedan od njih uguravši
svoje koljeno među moje noge.
Uzmaknuo sam, jedva izbjegavši grub udarac. – To mi se čini najljubaznijim što mogu
učiniti, odgovorio sam. – Budući da je njegova sklonost prema meni bila uzrok njegova pada.
Nemojte se i vi prepustiti takvoj naklonosti, gospodo. Nemam ni najmanju namjeru
odgovoriti na vaše molitve. – Moj je Gospodar ustao.
– Ovo me umara, rekao je hladnim, jasnim glasom koji je odzvanjao među tapiserijama
na zidu. U njegovu se glasu čuo neki jezivi prizvuk.
Svi su ga pogledali, čak i čovjek koji se koprcao na podu.
– Tako je! – rekao je crnokosi čovjek podigavši pogled. – Marius De Romanus, zar ne?
Čuo sam za tebe. Ne plašim te se? – Kakve li sreće za tebe, uz osmijeh je prošaptao moj
Gospodar. Stavio je ruku na njegovu glavu, a čovjek je naglo uzmaknuo prema natrag i
zamalo pao s klupe, ali sada je sasvim sigurno bio uplašen.
Plesači su odmjerili mojega Gospodara, nesumnjivo pokušavajući procijeniti hoće li ga
biti lako svladati.
Jedan se od njih ponovno okrenuo prema meni. – Molitve, vraga! – rekao je.
– Gospodine, čuvajte se mojega Gospodara. Umarate ga, a kada je umoran, potpuno je
mrzovoljan. – Povukao sam ruku kada ju je namjeravao uhvatiti.
Uzmaknuo sam još dalje, među glazbenike, tako da se glazba obavijala oko mene poput
zaštitničkog oblaka.
Vidio sam strah na njihovim licima, ali su ipak i dalje svirali sve brže, zanemarujući znoj
na svojim obrvama.
– Draga, draga gospodo, rekao sam. – Sviđa mi se. Ali, svirajte rekvijem, molim vas. –
Očajno su me pogledavali bez ikakva drugog odgovora. Bubanj je i dalje udarao, flauta je
proizvodila svoju vijugavu melodiju, a soba je odzvanjala titrajima lutnje.
Plavokosi čovjek na podu zvao je u pomoć jer jednostavno nije mogao ustati pa su mu
dva plesača priskočila u pomoć, iako me je jedan od njih i dalje oprezno pogledavao.
 Moj je Gospodar spustio pogled prema crnokosom izazivaču, a tada ga je podignuo s
klupe jednom rukom i krenuo ga poljubiti u vrat. Čovjek je visio u njegovoj ruci. Ukočio se
kao maleni, nježni sisavac u raljama velike zvijeri, i gotovo da sam čuo kako veliki mlaz krvi
istječe Iz njega dok se kosa mojega Gospodara zatresla i pala da bi pokrila kobno hranjenje.
Ubrzo je pustio čovjeka da padne. Samo je crvenokosi momak sve to promatrao.
Doimalo se kao da u svojoj omamljenosti nije bio siguran što je to bilo. Tada je podignuo
jednu obrvu, u čuđenju, i ponovno ispio gutljaj iz svoje nečiste, mokre čaše. Polizao je prste
svoje desne ruke, jedan po jedan, kao da je mačka, dok je moj Gospodar ispuštao svojega
crnokosog družbenika licem na stol, zapravo, posred pladnja s voćem.
– Pijani idiot, rekao je crvenokosi. – Nitko se ne bori zbog hrabrosti, časti ili poštenja. –
Nema mnogo takvih ni u jednoj prigodi, – rekao je moj Gospodar spustivši pogled prema
njemu.
– Oni su slomili svijet, ti Turci, rekao je crvenokosi i dalje zureći u mrtvaca koji je
sasvim sigurno glupavo zurio u njega s razbijenog tanjura. Nisam mogao vidjeti lice mrtvaca,
ali me je strahovito uzbuđivala činjenica da je mrtav.
– Dođite, gospodo, – rekao je moj Gospodar, – i ti, gospodine, dođi ovamo, ti koji si dao
mojem djetetu toliko prstenje. – Je li on tvoj sin, gospodine? – viknuo je plavokosi grbavac,
koji je napokon ustao. Odgurnuo je svoje prijatelje od sebe. Okrenuo se i pošao prema
Gospodaru koji ga je pozvao. – Ja ću mu biti bolji otac no što si ti ikada bio. – Moj se
Gospodar iznenada i bešumno pojavio na našoj strani stola. Njegova se odjeća odmah
slegnula, kao da je načinio tek jedan korak. Činilo se da crvenokosi čovjek to nije ni
primijetio.
– Skender-beg, veliki Skender-beg, nazdravimo mu, rekao je crvenokosi, očito sam sebi.
– On je predugo mrtav, i daj mi samo pet Skender-begova i ja ću krenuti u novi križarski rat i
osloboditi naš grad od Turaka. – A tko i ne bi s pet Skender-begova, rekao je stariji čovjek s
ruba stola, onaj koji je grickao i slinio nad mesom. Obrisao je usta golim zapešćem. – Nema
vojskovođe poput Skender-bega, i nikada ga nije bilo, osim njega samoga. Što je s
Ludovicom? Budalo! – Ustao je.
Moj je Gospodar rukom obgrlio plavokosoga koji je nasrnuo na njega i uplašio se kada je
vidio da je ovaj ostao nepomičan. Dok su dvojica plesača gurala mojega Gospodara da bi
oslobodila svojeg prijatelja, on je ponovno utisnuo svoj kobni poljubac. Podignuo je bradu
plavokosoga i krenuo ravno prema velikoj arteriji na vratu. Savijao ga je i činilo se da je
povukao krv iz njega u jednomu velikomu mlazu. U času mu je s dva bijela prsta zatvorio oči
i pustio da tijelo klizne na pod.
– Na vama je red da umrete, plemenita gospodo, rekao je plesačima koji su sada
uzmaknuli od njega.
Jedan Je od njih izvukao svoj mač.
– Nemoj biti tako glup! – vikao je njegov prijatelj. – Pijan si. Nećeš moći... – Ne, nećeš,
rekao je moj Gospodar lagano uzdahnuvši. Usne su mu bile ružičastije no ikada, a krv koju je
popio skupljala mu se u obrazima. Čak su mu i oči jače sjajile i blistale.
Uhvatio je rukom njegov mač i pritiskom palca slomio metal, tako da je čovjek ostao
držeći u ruci samo dio mača.
– Kako se usuđuješ! – viknuo je.
– Točnije, kako si to uspio! – povikao je crvenokosi za stolom. – Puklo na pola, je li?
Kakav je to čelik? – Čovjek koji je grickao meso glasno se nasmijao i zabacio glavu. Oderao
je još mesa s kosti.
Moj je Gospodar ispružio ruku i iz vremena i prostora iščupao držak slomljenog mača i,
da bi razotkrio venu, slomio čovjeku vrat uz glasan prasak.
Činilo se da su ostala trojica to čula – onaj koji je jeo meso, oprezni plesač i čovjek
crvene kose.
Posljednji je plesač bio sljedeći kojega je moj Gospodar zagrlio. Uhvatio je rukama
čovjekovo lice kao da je riječ o ljubavi i ponovno pio, uhvativši mu grlo tako da sam na
trenutak mogao ugledati krv, pravu poplavu krvi koju je moj Gospodar tada pokrio ustima i
nagnuo glavu.
Vidio sam kako krv pulsira u ruci mojega Gospodara. Nisam mogao dočekati da podigne
glavu, što je vrlo brzo učinio, čak i prije nego što je ostavio svoju prethodnu žrtvu i pogledao
me sanjivo, a lice mu je gorjelo. Izgledao je jednako ljudski kao bilo koji čovjek u sobi, čak i
zaluđen svojim osobitim napitkom, kao što su oni bili zaluđeni običnim vinom.
Njegove nemirne plave kovrče prilijepile su mu se za čelo znojem koji je izbijao iz njega
i u tom sam znoju vidio lagani sjaj krvi.
Glazba je iznenada utihnula.
Nije nasilje bilo to što je zaustavilo glazbu, već prizor mojega Gospodara dok je puštao
da mu na pod isklizne posljednja žrtva, mlitava vreća kostiju.
– Rekvijem, ponovno sam rekao. – Njihovi će vam duhovi zahvaliti, ljubazna gospodo. –
Ili to, – rekao je Marius glazbenicima približavajući im se, – ili letite van. – Ja kažem da
letimo van, prošaptao je svirač lutnje. U času su se svi okrenuli i pojurili prema vratima. U
svojoj su žurbi vukli i vukli kvaku, proklinjući i vičući.
Moj je Gospodar uzmaknuo i skupio prstenje optočeno draguljima oko stolca na kojem
sam prije sjedio.
– Dječaci moji, vi odlazite bez naknade, rekao je.
U svojemu bespomoćnom, kukavnom strahu oni su se okrenuli i ugledali prstenje koje im
je dobačeno te je svaki od njih budalasto, žurno i posramljeno dohvatio po jednu
dragocjenost, kako je moj Gospodar i naciljao.
Tada su se vrata naglo otvorila i udarila o zidove.
Izašli su zamalo odvukavši dovratak i tada su se vrata zatvorila.
– To je lukavo, primijetio je čovjek s komadom mesa koji je napokon odložio na stranu
budući da na njemu više nije bilo mesa. – Kako si to učinio, Mariuse De Romanuse? Čujem
da si moćan čarobnjak. Ne znam zbog čega te Veliko vijeće ne optuži za čarobnjaštvo. Mora
da je to zbog novca koji posjeduješ, ne? – Zurio sam u Gospodara. Nikada nije bio tako lijep
kao sada kada se rumenio od sve te nove krvi. Poželio sam ga dodirnuti. Želio sam poći u
njegov zagrljaj. Oči su mu bile opijene i blage dok me je gledao.
Ali, prekinuo je svoj zavodljivi pogled i pošao prema stolu, pa oko njega i stao pokraj
čovjeka koji se gostio mesom.
Sijedi je čovjek podignuo pogled prema njemu, a zatim pogledao svojega crvenokosog
prijatelja. – Ne budi lud, Martino, rekao je crvenokosome. – Vjerojatno je potpuno zakonito
biti vještac u Veneciji, sve dok čovjek plaća svoj porez. Položi svoj novac u Martinovu
banku, Mariuse De Romanuse. – Ali ja to činim, – rekao je Marius De Romanus, moj
Gospodar, – i to mi donosi prilično dobru zaradu. – Ponovno je sjeo između mrtvaca i
crvenokosog čovjeka koji se činio prilično oduševljenim i ushićenim što se vratio.
– Martino, rekao je moj Gospodar. – Razgovarajmo još malo o padu carstava. Tvoj otac,
zbog čega je on bio s Genovljanima? – Crvenokosi čovjek, sada prilično razjaren cijelom
raspravom, ponosno je izjavio da je njegov otac bio predstavnik obiteljske banke u
Konstantinopolisu i da je poslije umro zbog rana zadobivenih posljednjeg i užasnog dana.
– On je to vidio, – rekao je crvenokosi, – vidio je kako ubijaju žene i djecu. Vidio je
svećenike odvučene od oltara Svete Sofije. On zna tajnu. – Tajnu! – rugao se stariji čovjek.
Krenuo je niza stol i snažnim pokretom desne ruke odgurnuo mrtvaca preko klupe tako da je
pao leđima na pod.
– Dobri Bože, ti bezosjećajna huljo, rekao je crvenokosi. – Jesi li čuo kako mu je puknula
lubanja? Ne ponašaj se tako prema mojim gostima, ne ako želiš ostati živ. – Približio sam se
stolu.
– Da, dođi, ljepotane, rekao je crvenokosi. – Sjedni. – Okrenuo je prema meni svoje
sjajne zlatne oči. – Sjedni tu, preko puta mene. Dobri Bože, pogledaj Francisca. Kunem se da
sam čuo kako mu puca lubanja. – On je mrtav, blago Je rekao Marius. – Za sada Je to u redu,
ne brini o tomu. – Njegovo je lice još bilo svjetlije od krvi koju je popio. Boja je, zapravo,
sada bila ujednačena, sjajna cijelom površinom, a kosa mu se doimala još svjetlijom uz
njegovu rumenu kožu. Sićušna paukova mreža žilica živjela je u oba njegova oka, ne
oduzimajući ni najmanje od njihove strahovite, veličanstvene ljepote.
– O, dobro, u redu, oni su mrtvi, rekao je crvenokosi slegnuvši ramenima. – Da, kao što
sam vam rekao, i bolje vam je da upamtite moje riječi jer ja znam. Svećenici, svećenici su
pokupili sveti kalež i svetu hostiju i pošli u skrovište u Svetoj Sofiji. Moj je otac to vidio
vlastitim očima. Ja znam tajnu. – Oči, oči, oči, rekao je stariji čovjek. – Mora da je tvoj otac
bio paun kada je imao tolike oči! – Umukni ili ću ti prerezati grlo, rekao je crvenokosi. –
Pogledaj što si učinio Franciscu, prevrnuo ga samo tako. Dobri Bože! – Lijeno je načinio
znak križa. – Iz zatiljka mu teče krv. – Moj se Gospodar okrenuo, sagnuo i obrisao krv
prstima. Polako se okrenuo prema meni, a tada prema crvenokosome. Polizao je krv s jednog
prsta. – Mrtav, rekao je uz osmijeh. – Ali, još je prilično topla i gusta. – Lagano se smiješio.
Crvenokosi je bio opčinjen poput djeteta na lutkarskoj predstavi.
Moj je Gospodar ispružio krvave prste dlanom okrenutime prema gore i nasmiješio se
kao da želi reći: – Hoćeš li kušati! – Crvenokosi je zgrabio zapešće mojega Gospodara i
polizao krv s palca i kažiprsta. – Hmmm, vrlo dobro, rekao je. – Svi su moji prijatelji od
najbolje krvi. – Meni govoriš, rekao je Gospodar. Nisam mogao skinuti pogled s njega, s
njegova promjenjiva lica. Sada je izgledalo kao da su njegovi obrazi zaista potamnjeli, ili je
to bio nabor osmijeha. Usne su mu bile ružičaste.
– Nisam gotov, Amadeo, šapnuo je. – Tek sam počeo. – Nije teško ranjen! – nastavio je
stariji čovjek. Proučavao je žrtvu na podu. Bio je zabrinut. Je li ga on ubio? – To je samo
obična posjeklina na zatiljku, i to je sve. Nije li? – Da, mala posjekotina, rekao je Marius. –
Koja je tajna, dragi prijatelju? – Bio je leđima okrenut sjedokosom čovjeku, obraćajući se
crvenokosome s mnogo većim zanimanjem no do tada.
– Da, molim, rekao sam. – Koja je tajna, gospodine? – upitao sam. – Je li to tajna, da su
svećenici pobjegli? – Ne, dijete, ne budi glup! – rekao je crvenokosi gledajući me preko stola.
Bio je neodoljivo lijep. Je li ga Bianca voljela? Nikada nije rekla.
– Tajna, tajna, rekao Je. – Ako ne vjeruješ u tu tajnu, tada nećeš vjerovali ni u što, ni u
što sveto ili bilo Što drugo. – Podignuo je čašu. Bila je prazna. Uzeo sam pehar i napunio je
tamnim, mirisnim crvenim vinom. Pomislio sam otpiti gutljaj, ali me je obuzelo gađenje.
– Besmislica, šapnuo je moj Gospodar. – Pij za njihovu smrt. Hajde. Evo čiste čaše. – O,
da, oprostite mi, rekao je crvenokosi. – Nisam vam čak ni ponudio čašu. Dobri Bože, kada
pomislim da sam za tebe ponudio pravi brušeni dijamant, kako bih dobio tvoju ljubav... –
Podignuo je čašu, skupocjenu stvarčicu od lijevana srebra s malenim kamenčićima. Sada sam
vidio da su sve čaše bile jednake, na svima su bila izrezbarena sićušna, nježna stvorenja i sve
su bile ukrašene tim malim sjajnim kamenčićima. Uz tupi udarac postavio je čašu za mene.
Uzeo mi je pehar, napunio mi čašu i gurnuo je prema meni.
Pomislio sam da će mi biti mučno i da ću povraćati po podu. Podignuo sam pogled prema
njemu, prema njegovu primaknutu, ugodnu licu i lijepoj, sjajnoj crvenoj kosi. Nasmiješio se
dječačkim osmijehom pokazujući male, ali savršeno bijele zube, vrlo biserne, i činilo se da je
zaljubljen u mene i da ga privlačim, ali nije progovorio niti riječ.
– Uzmi, pij, rekao je moj Gospodar. – Tvoj je put opasan, Amadeo, pij za spoznaju i pij
za snagu. – Ne rugaš mi se, Gospodaru, zar ne? – upitao sam gledajući u crvenokosog
čovjeka iako sam se obraćao Mariusu.
– Volim te, gospodine, kao što sam te uvijek volio, – rekao je moj Gospodar, – ali ti vidiš
nešto u onomu što govorim, jer ja sam iskvaren ljudskom krvlju. To je uvijek tako. Samo u
izgladnjivanju nalazim eteričnu čistoću. – Ah, i odvraćaš me od pokore u svakom času, –
rekao sam, – prema osjetilima, prema zadovoljstvu. – Crvenokosi i ja netremice smo se
gledali. Ipak, čuo sam kako mi Marius odgovara.
– Pokora je ubiti, Amadeo, to je cijena. Pokora je ubiti bez razloga, za ništa, ne zbog
časti, ne zbog hrabrosti, ne zbog poštenja, kao što kaže naš prijatelj. – Da! – rekao je naš
prijatelj, koji se okrenuo prema Mariusu i onda opet prema meni. – Pij! – Dodao mi je čašu.
 – Kada sve bude gotovo, Amadeo, pokupi te čaše za mene i donesi ih kući da imam trofej
svojeg neuspjeha i svojeg poraza, jer to će biti isto, jednako kao što će to biti i tvoja lekcija.
Malokad je sve tako dragocjeno i jasno kao što mi se sada čini. – Crvenokosi se nagnuo
naprijed, potpuno zavodnički, i stavio mi čašu na usne. – Mali Davide, kada narasteš, bit ćeš
Kralj, sjećaš li se? Oh, ja bih te i sada obožavao, takva mladića nježna lica, i preklinjao za
jedan psalam s tvoje harfe, samo jedan, kada bi ga dao svojevoljno. – Moj je Gospodar tiho
šapnuo: – Možeš li ispuniti želju umirućeg čovjeka? – Mislim da je mrtav! – rekao je
sjedokosi čovjek nepodnošljivo glasno. – Pogledaj, Martino, mislim da sam ga ubio; glava
mu krvari kao prokleta rajčica. Pogledaj! – Prestani više o njemu! – rekao je Martino,
crvenokosi, ne skidajući pogled s mojih očiju. – Ispuni želju umirućem čovjeku, mali Davide,
nastavio je. – Svi mi umiremo, ja umirem za tobom, a da i ti samo malo umreš sa mnom,
gospodine, u mojem naručju? Poigrajmo se. To će te zabaviti, Mariuse De Romanuse. Vidjet
ćeš kako ga jašem i milujem u umjetničkom ritmu i opazit ćeš skulpturu od krvi i mesa koja
postaje vodoskok, a ono što ja ubacim u njega izaći će na moj dlan. – Stisnuo je šaku kao da u
njoj već drži moj spolni organ. Pogled mu je bio prikovan za mene. Tada je tiho, šapatom,
rekao: – Ja sam previše mekan da bih načinio svoju skulpturu. Daj da popijem iz tebe. Smiluj
se smežuranomu. – Zgrabio sam čašu iz njegove lelujave ruke i ispio vino. Tijelo mi se
stegnulo. Pomislio sam da će se vino vratiti i da ću ga povratiti. Potjerao sam ga dolje.
Pogledao sam Gospodara.
– To je odvratno, mrzim to. – Oh, besmislica, rekao je jedva pomičući usne. – Ljepota je
posvuda uokolo! – Proklet bio ako nije mrtav, rekao je sjedokosi starac. Udario je
Franciscovo tijelo na podu. – Martino, ja odlazim. – Ostanite, gospodine, rekao je Marius. –
Poljubio bih vas za laku noć. – Obuhvatio je rukom njegovo zapešće i navalio na njegovo
grlo, ali, kako li je to izgledalo crvenokosomu koji je to tek na trenutak mutno opazio prije no
što je nastavio s obožavanjem? Ponovno je napunio moju čašu.
Čuo se uzdah sjedokosog čovjeka, ili je to bio Marius?
Bio sam okamenjen. Kada se okrenuo od svoje žrtve, vidio sam kako je pun krvi i dao
bih sve na svijetu da ga ponovno vidim bijeloga, mojega mramornog boga, mojega
isklesanog oca u našoj intimnoj postelji.
Crvenokosi je ustao preda mnom, naslonio se na stol i položio svoje vlažne usne na moje.
– Umrijet ću za tebe, dječače! – rekao je.
– Ne, umrijet ćeš ni za što, rekao je Marius.
– Gospodaru, ne njega, molim te! – vikao sam.
Pao sam unatraške na klupu, gotovo izgubivši ravnotežu. Medu nama se ispriječila ruka
mojega Gospodara i uhvatila crvenokosoga za rame.
– Koja je tajna, gospodine, – vikao sam u panici, – tajna Svete Sofije, ona u koju moramo
vjerovati? – Crvenokosi je čovjek bio potpuno ošamućen. Znao je da je pijan. Znao je da ono
što se događa oko njega nema smisla. Ali, mislio je da je to zbog toga što je pijan. Pogledao
je Mariusovu ruku obavijenu oko njegovih prsa i čak se okrenuo i pogledao prste koji su mu
stezali rame. Tada je pogledao Mariusa, kao i ja.
Marius je bio čovječan, potpuno čovječan. Nije bilo više ni traga nedodirljivog i
neuništivog boga. Njegovo lice i oči titrali su krvlju. Bio je rumen poput čovjeka koji je trčao,
usne su mu bile krvave, a kada ih je polizao, jezik mu je bio crven poput rubina. Smiješio se
Martinu, posljednjemu preostalomu, jedinomu preživjelomu.
Martino je skinuo pogled s njega i uputio ga prema meni. Odjednom se smekšao i nestalo
je strepnje. Progovorio je s poštovanjem.
– Usred opsade, dok su Turci jurišali na crkvu, neki su svećenici napustili oltar Svete
Sofije, rekao je. – Sa sobom su ponijeli kalež i blagoslovljeni sakrament, tijelo i krv našega
Gospoda. I danas se skrivaju u tajnim odajama Svete Sofije, i onog časa kada ponovno
osvojimo grad, onog časa kada ponovno osvojimo crkvu Svete Sofije, kada istjeramo Turke
iz svoje prijestolnice, ti svećenici, upravo će se ti svećenici vratiti. Izaći će iz svojeg skrovišta
i stubama se uspeti do oltara i nastaviti služiti misu upravo na onomu mjestu na kojemu su
bili prisiljeni zaustaviti se. – Ah, rekao sam uzdahnuvši u čudu. – Gospodaru, – rekao sam
blago – to je dovoljno dobra tajna da spasi čovjeku život, nije li? – Ne, rekao je Marius. – Ja
priču znam, a on je od Bianke načinio kurvu. – Crvenokosi se čovjek trudio slijediti naše
riječi, shvatiti dubinu našeg razgovora.
– Kurva? Bianca? Deseterostruki ubojica, gospodine, ali ne kurva. Ništa nije tako
jednostavno kao biti kurva. – Proučavao je Mariusa kao da je ovoga zagrijanoga, strastveno
rumenog muškarca smatrao lijepim. A bio je takav.
– Ali, ti si je naučio vještini ubijanja, rekao je Marius gotovo nježno, milujući prstima
njegovo rame, a lijevom je rukom opasivao njegova leđa sve dok mu se dlanovi nisu spojili.
Nagnuo je čelo kako bi dodirnuo Martinovu sljepoočnicu.
– Hmmm, stresao se Martino. – Previše sam popio. Nikada je nisam smatrao takvom. –
Ah, ali jesi, ti si je podučio da ubija za takve beznačajne svote. – Gospodaru, što se to nas
tiče? – Moj sin zaboravlja, rekao je Marius i dalje gledajući Martina. – On zaboravlja da sam
se obvezao ubiti te u ime naše ljupke dame koju si tako uvukao u svoje mračne, odvratne
zavjere. – Ona mi je učinila uslugu, rekao je Martino. – Daj mi dječaka! – Molim? – Ako me
namjeravaš ubiti, učini to. Ali mi daj dječaka. Jedan poljubac, gospodine, to je sve što želim.
Poljubac koji znači sve. Previše sam pijan za bilo što drugo! – Molim te, Gospodaru, ne
mogu to izdržati, rekao sam.
– Kako ćeš onda izdržati vječnost, dijete moje? Zar ne znaš da je to ono što ti želim dati?
Koja me to sila pod Bogom može slomiti? – Ošinuo me je oštrim pogledom, ali se to više
činilo prijetvornom no pravom emocijom.
– Naučio sam svoje lekcije, rekao sam. – Samo ne želim da umre. – Ah, da, tada si
stvarno naučio. Martino, poljubi moje dijete ako on to dopušta i, upozoravam te, budi nježan
pri tomu. – Sada sam se ja nagnuo preko stola i utisnuo poljubac u njegov obraz. On se
okrenuo i svojim ustima uhvatio moja, gladan, kiseo od vina, ali zamamno, električno vreo.
Suze su mi navrnule na oči. Otvorio sam usta i dopustio da njegov jezik uđe u mene.
Zatvorenih očiju, osjetio sam kako podrhtava, a njegove su usne postale napete, kao da su se
pretvorile u tvrdu kovinu, priljubljene uz mene i nesposobne da se zatvore.
Moj ga je Gospodar dohvatio, dohvatio je njegovo grlo i poljubac se sledio, a ja sam,
jecajući, rukom naslijepo tražio ono mjesto na njegovu vratu u koje su se zarinuli kobni zubi
mojega Gospodara. Osjetio sam svilene usne svojega Gospodara, osjetio sam čvrste zube pod
njima, osjetio sam nježan vrat.
Otvorio sam oči i odmaknuo se. Moj je polumrtvi Martino uzdisao, jecao i zatvorio usta,
opustio se u zagrljaju mojega Gospodara poluotvorenih očiju.
Polako je okrenuo glavu prema mojem Gospodaru. Progovorio je tihim, hrapavim,
pijanim glasom. – Za Bianku... – Za Bianku, rekao sam. Rukom sam prigušio jecaje.
Moj se Gospodar odmaknuo. Lijevom je rukom pogladio Martinovu vlažnu, zapletenu
kosu. – Za Bianku, rekao mu je na uho.
– Nisam... nisam joj trebao dopustiti da živi, bile su zadnje Martinove riječi. Glava mu je
pala preko ruke mojega Gospodara.
Moj je Gospodar poljubio njegov zatiljak i pustio ga da sklizne na stol.
– Dražestan do samoga kraja, rekao je. – Pravi pjesnik do dna duše. – Ustao sam
odgurnuvši klupu iza sebe i krenuo prema središtu sobe. Plakao sam i plakao i nisam to
mogao zadržati rukom. Posegnuo sam u jaknu tražeći rupčić i upravo kada sam htio obrisati
suze, natraške sam nabasao na mrtvog čovjeka s grbom i zamalo pao. Plakao sam strahovito,
nemoćnim i sramotnim plačem.
Odmicao sam se od njega i od tijela njegovih prijatelja sve dok iza sebe nisam osjetio
teške, hrapave tapiserije te miris prašine i tkanja.
– Ah, to je dakle bilo ono što si želio od mene, jecao sam. Zaista sam jecao. – Da to
zamrzim, da plačem za njima, borim se za njih, preklinjem za njih. – Još je sjedio za stolom,
kao Krist na posljednjoj večeri, uredno razdijeljene kose, sjajna lica i rumenih ruku koje su
počivale jedna na drugoj, i gledao me svojim vrelim, suznim očima.
 – Plači barem za jednime od njih, barem jednime! – rekao je. Glas mu je postajao
gnjevan. – Tražim li previše? Da jedna smrt među mnogima bude oplakivana? – Ustao je od
stola. Činilo se da se trese u bijesu.
Prekrio sam lice rupčićem, jecajući u njega.
– Za bezimenog prosjaka u čamcu koji služi kao krevet nemamo suza, imamo li?, i neće
li naša dražesna Bianca patiti zbog toga što smo u njezinoj postelji izigravali Adonisa! A za
nekima od ovih, za njima ne plačemo, nego upravo za onim, najpokvarenijim bez ikakve
dvojbe, jer nam je on laskao, nije li tako? – Poznavao sam ga, prošaptao sam. – Mislim,
upoznao sam ga za ovo kratko vrijeme i... – I pustio bi da ti pobjegnu, bezimeni kao lisice na
rukotvorini! – Pokazao je na tapiserije oslikane dvorskim lovom. – Očima muškarca promotri
ovo što ti pokazujem. – Soba se iznenada zamračila, sve su svijeće titrale. Teško sam disao,
ali to je bio samo on, stao je točno ispred mene i pogledao me, to grozničavo, zarumenjeno
biće čiju sam toplinu mogao osjetiti kao da je svaka njegova pora isijavala topao dah.
– Gospodaru, viknuo sam gutajući jecaje. – Jesi li zadovoljan zbog svega čemu si me
podučio ili nisi? Jesi li zadovoljan ovime što sam naučio ili nisi! Ne poigravaj se sa mnom
oko toga! Ja nisam tvoja lutka, gospodine, ne, to nikada! Što, dakle, želiš da budem? Zbog
čega si bijesan? – Tresao sam se cijelim tijelom, suze su se doslovce slijevale iz mojih očiju.
– Bio bih snažan zbog tebe, ali ja... ja sam ga poznavao. – Zašto? Zato što te je poljubio? –
Sagnuo se i lijevom me rukom uhvatio za kosu. Povukao me je prema sebi.
– Mariuse, za ime Gospodnje! – Poljubio me Je. Ljubio me Je onako kako me Je Martino
ljubio, a njegova su usta bila jednako ljudska i vrela. Uvukao je jezik u moja usta, a ja nisam
osjetio krv, već muževnu strast. Njegov je prst gorio na mom obrazu.
Slomio sam se. Dopustio mi je da se slomim. – Oh, dođi k meni, moj hladni, bijeli bože,
šaptao sam. Stavio sam glavu na njegova prsa. Čuo sam njegovo srce. Čuo sam kako kuca.
Nikada do tada nisam to čuo, nikada nisam čuo bilo u toj kamenoj crkvi njegova tijela. –
Dođi k meni, najspokojniji učitelju. Ne znam što želiš. – Oh, dragi moj, uzdahnuo je. – Oh,
ljubavi moja. – I tada je nastupio demonski pljusak poljubaca, ne izrugivanje strastvena
čovjeka, već njegova ljubav, nježna poput latica, toliki izrazi naklonosti spušteni na moje lice
i kosu. – Oh, moj prelijepi Amadeo, oh, dijete moje, govorio je.
– Voli me, voli me, voli me, šaptao sam. – Voli me i povedi me sa sobom. Tvoj sam. –
Grlio me je u tišini. Drijemao sam na njegovu ramenu.
Osjetio se lagan povjetarac, ali nije pomaknuo teške tapiserije na kojima su francuski
plemići i plemkinje jurili vječnom i lisnatom šumom među lovačkim psima koji će zauvijek
lajati i pticama koje će zauvijek pjevati.
Napokon me je pustio i zakoračio unatrag.
Odlazio je od mene, pognutih ramena i spuštene glave.
Tada me je lijenim pokretom ruke pozvao da dođem, i unatoč tomu prebrzo nestao iz
sobe.
Trčao sam za njim niz kamene stube na ulicu. Kada sam stigao, vrata su bila otvorena.
Hladan je vjetar izbrisao moje suze. Izbrisao je bezbožnu toplinu sobe. Trčao sam i trčao
kamenim dokovima, preko mostova i za njim prema trgu.
Nisam ga sustigao sve dok nisam došao do Mola gdje je hodao on, visok muškarac u
crvenom ogrtaču s kapuljačom, prošao je San Marco i uputio se prema luci. Potrčao sam za
njim. Vjetar s mora bio je leden i vrlo jak. Propuhivao me je i osjećao sam se dvostruko
pročišćenime.
– Ne ostavljaj me, Gospodaru, viknuo sam. Moje su se riječi gubile, ali on ih je čuo.
Stao je kao da je to zaista moje djelo. Okrenuo se i čekao da dođem do njega i tada je
podignuo moju ispruženu ruku.
– Gospodaru, čuj što sam naučio, rekao sam. – Procijeni moj rad. – Užurbano sam hvatao
dah i nastavio. – Vidio sam kako piješ od onih koji su zli, u tvojem srcu osuđeni zbog nekoga
odvratnog zločina. Gledao sam kako se naslađuješ kao da je to tvoja priroda; vidio sam kako
uzimaš krv pomoću koje moraš živjeti. I svuda oko tebe nalazi se taj zao svijet, ta divljina
ljudi koji nisu bolji od zvijeri koje ispuštaju krv jednako slatku i gustu kao da je riječ o
nevinoj krvi. Shvaćam to. To je ono što si želio da shvatim, i to je učinjeno. – Izraz njegova
lica bio je ravnodušan. Samo me je proučavao. Činilo se da goruća groznica u njemu već
zamire. Udaljene baklje uz arkade osvjetljavale su njegovo lice koje je blijedjelo i bilo
ukočeno kao i uvijek. U luci su škripali brodovi. U daljini se čulo mrmljanje i povici onih
koji, možda, ne mogu spavati ili nikada ne spavaju.
Podignuo sam pogled prema nebu u strahu da ću ugledati kobno svjetlo. On bi tada bio
nestao.
– Ako i ja budem pio od takvih, krv pokvarenih i onih koje ću svladati, hoću li postati
poput tebe? – Odmahnuo je glavom. – Mnogo je ljudi popilo nečiju krv, Amadeo, rekao je
tihim, ali mirnim glasom. Vratio mu se njegov razum, njegov način ponašanja i njegova
prividna duša. – Hoćeš li biti sa mnom i biti moj učenik i moja ljubav? – Da, Gospodaru,
uvijek i zauvijek, ili onoliko dugo koliko će priroda dati tebi i meni. – Oh, riječi koje sam
izgovorio nisu nestvarne. Mi smo besmrtni. I samo nas jedan neprijatelj može uništiti – a to je
vatra koja gori u onoj baklji tamo ili u izlazećem suncu. Ugodno je razmišljati o tomu da,
kada budemo iscrpljeni od svega ovog svijeta, ipak postoji izlazeće sunce. – Ja sam tvoj,
Gospodaru. – Čvrsto sam ga zagrlio i pokušao ga osvojiti poljupcima. Izdržao ih je, čak se i
nasmiješio, ali se nije pomaknuo.
Ali kada sam se odmaknuo i stisnuo šaku desne ruke kao da ću ga udariti, što nikada ne
bih mogao učiniti, na moje je zaprepaštenje počeo popuštati.
Okrenuo se prema meni i uzeo me u svoj snažan, ali nježan zagrljaj.
– Amadeo, ne mogu nastaviti bez tebe, rekao je. Glas mu je bio očajnički i tih. – Želio
sam ti pokazati zlo, a ne zabavu. Želio sam ti pokazati užasnu cijenu besmrtnosti. A to sam i
učinio. Ali, pritom sam i sam to uvidio, a moje su oči zapanjene i povrijeđen sam i umoran. –
Stavio je glavu uz moju i čvrsto je stisnuo uz mene.
– Učini mi što želiš, gospodine, rekao sam. – Učini da trpim i žudim za time, ako je to
ono što želiš. Ja sam lud za tobom. Ja sam tvoj. – Pustio me je i ovlaš me poljubio.
– Četiri noći, dijete moje, rekao je. Odmaknuo se. Poljubio je svoje prste, utisnuo taj
zadnji poljubac na moje usne i tada otišao. – Odlazim sada svojoj drevnoj dužnosti. Četiri
noći. Do tada. – Stajao sam sam na prvomu jutarnjemu mrazu. Stajao sam sam pod nebom
koje je blijedjelo. Znao sam da ga ne trebam tražiti.
U najvećoj potištenosti vraćao sam se pokrajnjim uličicama, prelazeći preko malenih
mostića i odlutao u dubinu grada koji se budio, zbog čega, nisam znao.
Bio sam pomalo iznenađen kada sam shvatio da sam se vratio do kuće ubijenih. Bio sam
iznenađen kada sam vidio da je predvorje još otvoreno, kao da će se sluga pojaviti u svakom
času.
Nitko se nije pojavio.
Nebo je polako dozrijevalo do blijedo bijele boje i tada svijetlo plave. Iznad kanala vukla
se maglica. Prešao sam preko malog mostića do predvorja i ponovno se uspeo stubama.
Blijeda svjetlost dopirala je iz nemarno zastrtih prozora. Pronašao sam svečanu dvoranu
u kojoj su još gorjele svijeće. U zraku se osjetio intenzivan miris duhana, voska i prodoran
miris hrane.
Ušao sam i promotrio mrtvace koji su ležali onako kako smo ih ostavili, raščupani i sada
već lagano požutjeli poput voska, bili su plijen mušicama i muhama. Nije se čulo ništa osim
zujanja muha.
Na stolu se proliveno vino osušilo u lokvicama. Na leševima nije bilo nikakvog traga
nasilne smrti.
Ponovno mi je bilo mučno, toliko da sam drhtao pa sam duboko udahnuo da ne bih
povratio. Tada sam shvatio zbog čega sam došao.
Muškarci su u to vrijeme nosili kratke ogrtače preko jakni, pokatkad i pričvršćene, kao
što vjerojatno znaš. Bio mi je potreban jedan takav pa sam ga uzeo, otrgnuvši ga od grbavca
koji je ležao gotovo na licu. Bio je to lepršavi ogrtač svijetložute boje obrubljen bijelom
lisicom i podstavljen teškom svilom. Svezao sam ga u čvorove i od njega načinio čvrstu,
duboku vreću, zatim sam prošao duž stola i skupljao čaše, prvo izlijevajući njihov sadržaj i
tada ih stavljajući u vreću.
Uskoro je moja vreća bila crvena od kapljica vina i masna jer sam je stavio na stol.
Kad sam završio, stajao sam kako bih se uvjerio da mi nije promaknula nijedna čaša.
Imao sam ih sve. Promatrao" sam mrtvaca – mojega uspavanoga crvenokosog Martina,
njegovo lice na golu mramoru u lokvici prolivena vina, i Francisca, iz čije je glave curio
tanak mlaz potamnjele krvi.
Muhe su zujale i brujale nad tom krvlju kao i nad masnoćom koja se skupila oko ostataka
pečenog praščića. Pojavilo se i mnoštvo malih crnih bubica, tako uobičajenih u Veneciji jer ih
prenosi voda, koje su preko stola krenule prema Martinovu licu.
Prigušeno toplo svjetlo dopiralo je kroz otvoreno predvorje. Došlo je jutro.
Posljednji pogled utisnuo je pojedinosti tog prizora u moj um za sva vremena, nakon
čega sam izašao i pošao kući.
Dječaci su bili budni i zaposleni kada sam stigao. Tamo je već bio stari tesar i popravljao
vrata koja sam razbio sjekirom.
Dao sam sluškinji svoju nezgrapnu vreću zveckajućih čaša, a ona ju je, pospana jer je tek
stigla, uzela bez pitanja.
Osjetio sam stezanje u sebi, mučninu, iznenadan osjećaj da ću se rasprsnuti. Moje se
tijelo činilo premalim, previše nesavršenim za sve što sam znao i osjećao. U glavi mi je
bubnjalo. Želi sam leći, ali sam prije toga morao vidjeti Riccarda. Morao sam pronaći njega i
starije dječake.
Morao sam.
Hodao sam kućom sve dok ih nisam pronašao, okupljene za učenje s mladim
odvjetnikom koji je samo jednom ili dva puta mjesečno dolazio iz Padove da bi nas podučio
početnim lekcijama iz prava. Riccardo me je vidio na vratima i pokazao mi da budem tiho.
Učitelj je govorio. Ja nisam imao ništa reći. Samo sam se naslonio na vrata i gledao svoje
prijatelje. Volio sam ih. Da, zaista sam ih volio. Umro bih za njih! Znao sam to i s ogromnim
olakšanjem počeo sam plakati.
Riccardo je vidio da sam se okrenuo i iskravši se, došao je do mene.
– Što je, Amadeo? – upitao je.
Bio sam previše zbunjen vlastitim očajem. Ponovno sam vidio ljude umorene na zabavi.
Okrenuo sam se prema Riccardu i obavio ga rukama, utješen njegovom toplinom i njegovom
ljudskom mekoćom u usporedbi s Gospodarom, i tada sam mu rekao da bih umro za njega, za
bilo koga od njih, i za Gospodara.
– Ali zašto, što je ovo, zbog čega mi se zaklinješ? – upitao je.
Nisam mu mogao reći o ubojstvima. Nišani mu mogao reći o hladnokrvnosti kojom sam
promatrao kako ljudi umiru.
Otišao sam u spavaonicu svojega Gospodara i legao pokušavajući zaspati.
Kasno poslijepodne, kada sam se probudio i otkrio da su vrata zatvorena, izašao sam iz
kreveta i prišao stolu svojega Gospodara. Na moje iznenađenje, primijetio sam da je njegova
knjiga tamo, knjiga koju je uvijek skrivao kada bi bila izvan njegova vidokruga.
Dakako da ne bih mogao okrenuti ni stranicu, ali, bila je otvorena, a stranica je bila
ispisana latinskime, i iako se činilo da je taj latinski jezik bio neobičan, meni prilično
nerazumljiv, zadnje su riječi bile jasne: Kako tolika ljepota može skrivati ranjeno i čelično
srce, i zbog čega ga moram voljeti, zbog čega u svojoj iscrpljenosti moram naginjati njegovoj
neodoljivoj, pa ipak neukrotivoj snazi? Nije li on smežurani posmrtni duh mrtvaca u liku
djeteta?
Osjetio sam čudno bockanje u vlasištu i po rukama.
Jesam li to Ja? Ranjeno i čelično srce i Smežurani posmrtni duh mrtvaca u liku djeteta?
Oh, ali ja to nisam mogao poreći; nisam mogao reći da to nije istina. Pa ipak, kako je to bilo
uvredljivo, kako se doimalo potpuno okrutno. Ne, ne okrutno, tek nemilosrdno i potpuno
točno i s kakvim sam pravom očekivao bilo što drugo?
Počeo sam plakati.
Legao sam u naš krevet, kao što mi je bio običaj, i namjestio najmekše jastuke da bih
načinio gnijezdo za skvrčenu lijevu ruku i glavu.
Četiri noći. Kako ću to izdržati? Što je želio od mene? Da posjetim sve ono što sam
poznavao i volio i pozdravim se sa svime time kao smrtnik. To je ono čemu me je naputio. I
to trebam učiniti.
Sudbina mi je dopustila samo nekoliko sati.
Probudio me je Riccardo, koji mi je pred lice gurnuo zapečaćenu poruku.
– Tko je to poslao? – upitao sam pospano. Sjeo sam i palcem slomio voštani pečat.
– Pročitaj i reci ti meni. Dostavila su je četvorica, četvorica ljudi. Mora da je prokleto
važno. – Da, – rekao sam otvarajući poruku, – da, i uspjelo te je tako uplašiti. – Stajao je
prekriženih ruku. Čitao sam: Najdraži, Ostani u kući. Nizašto ne napuštaj kuću i zabrani
ulazak bilo komu. Tvoj pokvareni engleski plemić, grof Harlech, otkrio je tvoj identitet
besramno njuškajući uokolo i u svojoj se mahnitosti zaklinje da će te povesti sa sobom u
Englesku ili te ostaviti raskomadanoga na vratima tvojega Gospodara. Priznaj sve svojem
Gospodaru. Samo te njegova snaga može spasiti. I pošalji mi pismeni odgovor, da ne bih
izgubila razum zbog tebe i zbog ovih strašnih priča koje ovog jutra svatko može čuti u
svakom kanalu i na svakom trgu.
Tvoja odana Bianca – Prokletstvo, rekao sam savijajući pismo. – Mariusa neće biti četiri
noći i sada ovo. Trebam li se ove četiri presudne noći skrivati pod ovim krovom? – I bolje ti
je, rekao je Riccardo.
– Ti, dakle, znaš priču. – Bianca mi je rekla. Englez je slijedio tvoj trag do nje i kada je
čuo da govore da si stalno tamo, bio bi joj razrušio kuću da ga gosti nisu zajedničkim
naporima zaustavili. – Zašto ga, za Ime Boga, nisu ubili, rekao sam mu s gnušanjem. Izgledao
je zabrinuto i suosjećajno.
– Mislim da očekuju da će naš Gospodar to učiniti, – rekao je, – budući da taj čovjek želi
tebe. Kako možeš biti siguran da Gospodar namjerava biti odsutan četiri noći? Kada je rekao
takvo što? On dolazi i odlazi ne govoreći nikomu ništa. – Hmmm, nemoj mi se
suprotstavljati, odgovorio sam strpljivo. – Riccardo, on se neće vratiti kući četiri noći, a ja
neću ostati zatvoren u ovoj kući, ne dok lord Harlech podiže prašinu. – Bolje ti je da ostaneš
ovdje! – odgovorio je Riccardo. – Amadeo, taj je Englez poznat po svojemu maču. On vježba
s učiteljem mačevanja. On je strah i trepet gostionica. Znao si to kada si pošao s njim,
Amadeo. Razmisli što ćeš učiniti! On je poznat po svemu lošemu i ni po čemu dobromu. –
Pođi, onda, sa mnom. Ti ćeš mu odvući pozornost, a ja ću ga zgrabiti. – Ne, ti si vješt maču,
to je istina, ali ne možeš se suočiti s čovjekom koji vježba s oštricom od kada si se ti rodio. –
Legao sam na jastuke. Što mi je činiti? Gorio sam od želje da izađem u svijet, od želje da
promatram zbivanja sa svojim snažnim osjećajem za dramu i znakovitosti svojih zadnjih dana
među živima, i sada ovo! Nema sumnje da je čovjek koji je bio vrijedan nekoliko noći
buntovnog, grubog zadovoljstva, na sve strane izražavao svoje nezadovoljstvo.
Bilo je to nepodnošljivo, ali, činilo se da moram ostati kod kuće. Ništa se nije moglo
učiniti. Veoma sam želio ubiti tog čovjeka, ubiti ga vlastitim mačem i bodežom, čak sam i
pomislio da imam izglede to i učiniti, ali što je bila ta beznačajna pustolovina u usporedbi s
onime što me očekuje kada se moj Gospodar vrati?
Istina je da sam već napustio svijet običnih događanja, svijet uobičajenih dugova koje
treba podmiriti, i nisam mogao biti uvučen u budalastu pogrešku zbog koje bih mogao
izgubiti neobičnu sudbinu prema kojoj sam se kretao.
– Dobro, je li Bianca sigurna od tog čovjeka? – upitao sam Riccarda.
– Prilično sigurna. Ona ima više obožavatelja no što ih može proći kroz vrata njezine
kuće, i sve je njih, zbog tebe, okrenula protiv njega. Napiši joj nešto zahvalno i razumno i
zakuni mi se da ćeš ostati u kući. – Ustao sam i pošao do Gospodarova stola. Uzeo sam pero.
 Zaustavila me je strahovita lomljava i nakon toga niz prodornih, uznemirujućih krikova.
Odzvanjali su kamenim sobama. Riccardo je skočio u položaj pripravnosti i stavio ruku na
držak mača.
Ja sam uhvatio svoje oružje, izvadivši iz korica i svoj lagani mač i bodež.
– Isuse dobri, nije valjda u kući. – Strahovit vrisak privukao je ostale.
Najmanji od nas, Giuseppe, pojavio se na vratima, blistavo bijelog lica i velikih, okruglih
očiju.
– Što se, do vraga, događa, zahtijevao je Riccardo hvatajući ga. – Ranjen je, pogledaj,
krvari! – rekao sam.
– Amadeo; Amadeo! – glasno je odzvanjalo uz kameno stubište. Bio je to Englezov glas.
Dječak se savijao od boli. Rana je prodirala u njegovu trbušnu šupljinu, krajnje okrutno.
Riccardo je bio izvan sebe. – Zatvori vrata! – viknuo je.
– Kako da ih zatvorim, odvratio sam, – kada i drugi dječaci mogu nabasati na njega? –
Potrčao sam van, u veliki salon i u predvorje, najveću prostoriju u kući.
Drugi dječak, Jacopo, ležao je skvrčen na podu, odupirući se koljenima. Vidio sam kako
krv teče kamenim podom.
– Oh, ovo je prevršilo svaku mjeru, ovo je pokolj nevinih! – viknuo sam. – Lorde
Harleche, pokaži se. Vrijeme je da umreš. – Čuo sam kako Riccardo viče iza mene. Dječak je
očito bio mrtav.
Potrčao sam prema stubama. – Lorde Harleche, ovdje sam! – zazvao sam. – Izađi, ti
okrutna kukavice, ti ubojico djece! Imam mlinski kamen koji čeka na tvoj vrat! – Riccardo
me je okrenuo. – Tamo, Amadeo, šapnuo je. – Ja sam uz tebe. – Oštrica njegova mača je
zapjevala kada ga je izvukao. Bio je mnogo vještiji od mene na maču, ali, ovo je bila moja
bitka.
Englez je bio na drugom kraju predvorja. Nadao sam se da će pijano posrtati, ali nisam
bio te sreće. U času sam shvatio da su nestali svi snovi o tomu da će me silom odvesti; ubio je
dva dječaka i znao je da ga je njegova požuda dovela do konačnog okršaja. To nipošto nije
bio neprijatelj ranjen ljubavlju.
– Isuse na Nebesima, pomozi nam! – prošaptao je Riccardo.
– Lorde Harleche, – viknuo sam, – usuđuješ se stvarati nered u kući mojega Gospodara!
– odmaknuo sam se od Riccarda da bih nam obojici dao mjesta, pozivajući Riccarda da krene
naprijed, podalje od stuba. Osjetio sam težinu laganog mača. Nije bio dovoljno težak. Iskreno
sam požalio što nisam više vježbao.
Englez mi je prilazio, viši no što sam do tada primijetio, na dohvat ruke, što će biti važna
prednost, njegov je ogrtač lepršao, stopala su mu bila zaštićena u teškim čizmama, uzdignuta
mača i s dugačkim talijanskim bodežom, spremnim, u drugoj ruci. Barem nije imao pravi,
teški mač.
Iako je bio poput patuljka u velikoj prostoriji, bio je velika pojava s divljom britanskom
bakrenom kosom. Njegove su plave oči bile zakrvavljene, ali je hodao sigurnim korakom i
gledao me nepomičnim pogledom ubojice, lice mu je bilo vlažno od gorkih suza.
– Amadeo, . zazvao je preko ogromne prostorije dok mi je prilazio. – Izvadi mi srce iz
prsa dok još živim i dišem i ponesi ga sa sobom! Ove ćemo noći zajedno biti u paklu.

6.

Dugačko i visoko predvorje naše kuće, ulazna dvorana, činilo se savršenim mjestom za
umiranje. Ništa u njemu nije kvarilo veličanstveni mozaički pod s velikim krugovima od
mramora te svečanim uzorkom vitičastog cvijeća i sićušnih, divljih ptica.
Za borbu smo imali cijelo polje na kojemu nije bilo ni stolca koji bi nas zaustavio u
pokušaju da ubijemo jedan drugoga.
 Krenuo sam prema Englezu prije no što sam stigao doista priznati da još nisam vješt u
mačevanju, da nikada nisam pokazao sklonost i nisam naslućivao što zapravo moj Gospodar
želi da učinim, odnosno, što bi mi savjetovao da je bio ovdje.
Nekoliko sam puta hrabro nasrnuo na lorda Harlecha, što je on tako vješto izbjegao da
sam trebao izgubiti hrabrost. Ali, upravo kada sam pomislio da ću doći do daha i možda čak
pobjeći, zamahnuo je bodežom i porezao me po lijevoj ruci. Posjeklina me je zapekla i
razbjesnjela.
Ponovno sam nasrnuo na njega, uspijevajući ovog puta, uz veliku sreću, dohvatiti
njegovo grlo. Bila je to samo ogrebotina, ali je intenzivno krvarila po njegovoj tunici, a on je
posjeklinom bio razbješnjen jednako kao ja.
– Ti užasni, prokleti mali vraže, rekao je. – Natjerao si me da te obožavam da bi me
mogao raščetvoriti i izvaditi mi utrobu kada ti se prohtije. Obećao si mi da ćeš se vratiti! –
Zapravo, tijekom cijelog okršaja nastavio je s tim napadima riječima. Činilo se kao da mu je
to bilo potrebno, poput bojnog bubnja i frule.
– Dođi, ti odvratni mali anđele, odsjeći ću ti krila! – rekao je.
Tjerao me je na uzmak nizom brzih napada. Posrnuo sam, izgubio ravnotežu i pao, ali
sam se uspio pridignuti, koristeći taj niži položaj da ubodem opasno blizu njegovih mošnji,
što ga je izazvalo. Potrčao sam na njega znajući da time ne mogu ništa postići.
Izmaknuo se mojoj oštrici, nasmijao mi se i dohvatio me bodežom, ovog puta po licu.
– Svinjo! – zarežao sam prije no što sam se uspio zaustaviti. Nisam znao da sam tako
tašt. Ni manje ni više nego po licu. Zarezao me je. Po licu. Osjetio sam kako se krv slijeva
kao što se već slijeva iz rana na licu, i ponovno se zaletio u njega, ovog puta zaboravljajući
sva pravila borbe i režući zrak mačem u bijesnom, pomahnitalom nizu krugova. I dok se
panično izmicao na desno i lijevo, sagnuo sam se i ubo ga bodežom u trbuh te zaparao prema
gore zastavši kod debele, zlatom optočene kože njegova pojasa.
Uzmaknuo sam dok me je pokušavao dohvatiti s oba oružja, a tada ih je odbacio i uhvatio
se, kao što je to normalno, za ranu iz koje je liptala krv.
Pao je na koljena.
– Dokrajči ga! – vikao je Riccardo. Stajao je u pozadini, častan čovjek. – Dokrajči ga
odmah, Amadeo, ili ću ja to učiniti. Sjeti se što je učinio pod ovim krovom. – Podignuo sam
mač.
On je krvavom rukom iznenada uhvatio svoj mač i zamahnuo prema meni, iako je ječao i
trzao se od boli. Ustao je i pojurio prema meni u jednom pokretu. Odskočio sam. Pao je na
koljena. Bilo mu je mučno i drhtao je. Ispustio je mač ponovno dodirujući svoj ranjeni trbuh.
Nije bio mrtav, ali se više nije mogao boriti.
– Oh, Bože, rekao je Riccardo. Čvrsto je stiskao svoj bodež. Ali, očito se nije mogao
natjerati da raspori nenaoružana čovjeka.
Englez se prevrnuo na bok. Privukao je koljena trbuhu. Zgrčio je lice i stavio glavu na
kamen, ukočena lica i duboko dišući. Borio se sa strahovitom boli i izvjesnošću svoje smrti.
Riccardo je prišao i stavio vrh svojeg mača na obraz lorda Harlecha.
– On umire, dopusti mu da umre, rekao sam. Ali, čovjek je nastavio disati. Poželio sam
ga ubiti, doista sam to želio, ali, bilo je nemoguće ubiti nekoga tko je ležao tako mirno i
hrabro.
Oči su mu poprimile mudar, pjesnički izraz. – Ovdje sve završava, rekao je tihim glasom
koji Riccardo možda nije ni čuo.
– Da, završava, – rekao sam. – Dovrši to plemenito. – Amadeo, on je ubio dvoje djece! –
rekao je Riccardo.
– Uzmi svoj bodež, lorde Harleche! – rekao sam. Gurnuo sam mu oružje. Gurnuo sam ga
tik do njegove ruke. – Uzmi ga, lorde Harleche, rekao sam. Krv je tekla niz moje lice i vrat,
golicava i ljepljiva. Nisam to mogao podnijeti. Više sam želio obrisati svoje rane nego se
zamarati njime.
 Okrenuo se na leđa. Krv mu je tekla iz usta i trbuha. Lice mu je bilo vlažno i sjajno, teško
je disao. Ponovno se doimao mladim, mladim kao što je bio kada mi je prijetio, pretjerano
izrastao dječak s velikom grivom plamenih kovrča.
– Sjeti me se kada se budeš počeo znojiti, Amadeo, rekao je i dalje tihim, ali sada
hrapavim glasom. – Sjeti me se kada shvatiš da je i tvoj život završen. – Probodi ga, rekao je
Riccardo šapatom. – Moglo bi potrajati dva dana da umre s tom ranom. – A nemaš dva dana,
– rekao je lord Harlech s poda, teško dišući, – uz otrovne posjekline koje sam ti zadao.
Osjećaš li nešto u očima? Oči ti gore, zar ne, Amadeo? Otrov ulazi u tvoju krv i prvo pogađa
oči. Osjećaš li vrtoglavicu? – Ti huljo, rekao je Riccardo. Probo ga je svojim mačem kroz
tuniku jednom, dva, tri puta. Lice lorda Harlecha se zgrčilo. Zatreptao je vjeđama, a iz usta
mu je iscurio posljednji mlaz krvi. Bio je mrtav.
– Otrov? – šapnuo sam. – Otrov na oštrici? – Nagonski sam osjetio posjeklinu na ruci. Na
mojem je licu, međutim, bila mnogo dublja rana. – Ne diraj njegov mač ili bodež. Otrov! –
Lagao je, dođi da te operem, – rekao je Riccardo. – Nemamo vremena za gubljenje. –
Pokušao me je izvući iz sobe.
– Što ćemo s njim, Riccardo! Što možemo učiniti? Sami smo bez Gospodara. U ovoj je
kući troje mrtvih, možda i više. – Dok sam govorio, čuo sam korake na oba kraja velike sobe.
Dječaci su izlazili iz svojih skrovišta, a s njima sam vidio i jednog učitelja koji ih je, očito,
čuvao.
Nisam bio potpuno siguran što osjećam. Ali, to su sve bila djeca, i učitelj, nenaoružan
čovjek, bespomoćni učenjak. Svi su stariji dječaci bili izašli kao što je ujutro bio običaj. Ili
sam barem tako mislio.
– Dođi, moramo ih sve odnijeti na primjerenije mjesto, rekao sam. – Ne diraj oružje. –
Pozvao sam malene da dođu. – Odnijet ćemo ga u najbolju spavaonicu, dođite. I dječake. –
Dok su maleni oklijevali poslušati me, neki su počeli plakati.
– Ti, pomozi nam! – rekao sam učitelju. – Čuvaj se otrovnog oružja. – Začuđeno je zurio
u mene. – Stvarno to mislim. Otrovno je. – Amadeo, ti krvariš posvuda! – panično je vrištao.
– Koje otrovno oružje? Dobri Bože, spasi nas! – Oh, prestani! – rekao sam. Ali više nisam
mogao podnositi tu situaciju i, pošto je Riccardo preuzeo odnošenje tijela, pojurio sam u
Gospodarovu sobu pobrinuti se za svoje rane.
U žurbi sam izlio cijeli pehar vode u posudu i uzeo ručnik kojim sam brisao krv što mi je
niz vrat tekla po košulji. Ljepljivi, ljepljivi užas, proklinjao sam. U glavi mi se zavrtjelo i
zamalo sam pao. Hvatajući se za rub stola, govorio sam sebi da neću dopustiti da me zavara
lord Harlech.
Riccardo je bio u pravu. Lord Harlech Je izmislio tu laž o otrovu! Otrovati oštricu,
doista!
Ali, dok sam se u to uvjeravao, pogledao sam prema dolje i po prvi put ugledao
ogrebotinu na lijevom zapešću koju sam vjerojatno zadobio od njegova mača. Ruka mi je
oticala kao da je to otrovno djelo nekoga kukca.
Opipao sam ruku i lice. Rane su oticale, ispod posjeklina su se oblikovali veliki otoci.
Ponovno sam osjetio vrtoglavicu. Znoj se iz mene cijedio u posudu s vodom, koji je sada bio
pun crvene vode, nalik vinu.
– Oh, Bože, taj mi je vrag to učinio, rekao sam. Okrenuo sam se, a cijela je soba počela
podrhtavati i plutati. Zaljuljao sam se.
Netko me je uhvatio. Nisam vidio tko. Pokušao sam izgovoriti Riccardovo ime, ali mi je
jezik otekao u ustima.
Zvukovi i boje su se pomiješali u vreloj, pulsirajućoj maglici. A tada sam, sa
zapanjujućom jasnoćom vidio izvezeni baldahin Gospodarova kreveta iznad glave. Riccardo
je stajao kraj mene.
Govorio mi je brzo i pomalo očajnički, ali nisam mogao razabrati što je rekao. Zapravo,
činilo se da govori nekim stranim jezikom, vrlo lijepim, vrlo pjevnim i ugodnim, ali nisam
mogao razumjeti nijednu njegovu riječ.
 – Vruće mi je, rekao sam. – Gorim, toliko mi je vruće da to ne mogu podnijeti. Moram
doći do vode. Stavi me u Gospodarovu kadu. – Činilo se da me uopće nije čuo. Nastavio je sa
svojim očitim preklinjanjima. Osjetio sam na čelu njegovu ruku koja me je palila, doslovce
palila. Preklinjao sam ga da me ne dira, ali on to nije čuo, a nisam ni ja! Nisam čak ni
govorio. Želio sam govoriti, ali mi je jezik bio pretežak i prevelik. Ti ćeš se otrovati, poželio
sam viknuti. Nisam mogao.
Zatvorio sam oči. Milostivo sam otplovio. Vidio sam veliko svjetlucavo more, vode
otoka Lido, namreškane i prelijepe na podnevnom suncu. Plutao sam na tomu moru, možda u
malenom čamcu, a možda samo na leđima. Nisam mogao osjetiti samu vodu, ali se činilo da
nema ništa između mene i njezinih nježnih, bacakajućih valova, velikih, polaganih, laganih,
koji su me nosili gore, pa dolje. U daljini je na obali svjetlucao veliki grad. Isprva sam
pomislio da je to Torcello, ili čak Venecija, i da sam nekako okrenut i da plutam prema
kopnu. Tada sam vidio da je to mnogo veće od Venecije, s velikim, stršećim, sjajnim
tornjevima, kao da su cijeli načinjeni od sjajna stakla. Oh, bili su prelijepi.
– Idem li tamo? – upitao sam.
Činilo se da su me valovi tada poklopili, ali ne kao voda koja bi me ugušila, već poput
mirnog pokrova od teška svjetla. Otvorio sam oči. Vidio sam crvenilo tafta na baldahinu
iznad sebe. Vidio sam zlatne rese prišivene na baršunaste zavjese kreveta, a tada sam iznad
sebe ugledao Bianku Solderini. U ruci je imala krpu.
– Na Hm oštricama nije bilo dovoljno otrova da bi te ubio, rekla je. – Samo ti je pozlilo.
Slušaj me sada, Amadeo, moraš disati polako i odlučiti boriti se protiv te mučnine i ozdraviti.
Moraš zamoliti sam zrak da te ojača i vjerovati u to, to je sve, moraš disati duboko i polako,
da, upravo tako, i moraš shvatiti da taj otrov znojenjem izlazi iz tebe i ne smiješ vjerovati u
njega, ne smiješ se plašiti. – Gospodar će doznati, rekao je Riccardo. Izgledao je iscrpljeno i
jadno, a usne su mu drhtale. Oči su mu bile pune suza. Oh, to je, sasvim sigurno, loš znak. –
Gospodar će nekako doznati. On zna sve. Gospodar će prekinuti putovanje i vratiti se kući. –
Umij mu lice, rekla je Bianca tiho. – Umij mu lice i budi tiho. – Kako li je bila hrabra.
Micao sam jezikom, ali nisam mogao oblikovati riječi. Želio sam reći da mi moraju reći
kada sunce zađe jer tada, i samo tada, Gospodar može doći. Tada je bilo izgleda. Tada i samo
tada. Mogao bi se pojaviti.
Okrenuo sam glavu na stranu, od njih. Tkanina me je palila.
– Polako, polako, rekla je Bianca. – Udahni zrak, da, i ne plaši se. – Mnogo je vremena
prošlo dok sam tako ležao, lebdeći tik ispod potpune svjesnosti i zahvalan što njihovi glasovi
nisu bili prodorni i što njihov dodir nije bio tako strašan, ali je znojenje bilo užasno i
očajnički sam želio biti hladan.
Jednom sam se okrenuo i pokušao ustati, ali mi je bilo strahovito mučno, mučno do
povraćanja. S velikim sam olakšanjem shvatio da su me polegnuli natrag.
– Primi se za moje ruke, rekla je Bianca i osjetio sam kako njezini prsti hvataju moje
prste, tako mali i previše vrući, vrući kao i sve ostalo, vrući poput pakla, pomislio sam, ali,
bilo mi je previše mučno da mislim na pakao, previše mučno da mislim na bilo što osim na
povraćanje u posudu i odlazak nekamo gdje je hladno. Oh, otvorite barem prozore, otvorite ih
da uđe zima; nije me briga, otvorite ih!
Pomisao na smrt činila mi se tek kao neugodnost i ništa više. Osjećati se bolje bilo je
mnogo važnije i nije me mučilo ništa vezano za moju dušu ili svijet koji je trebao doći.
Tada se, iznenada, sve promijenilo.
Osjećao sam kako se dižem prema gore, kao da me je netko za glavu povukao iz kreveta i
podignuo me kroz crveni baldahin i kroz strop sobe. Zapravo, gledao sam dolje i, na moje
beskonačno iznenađenje, vidio sam sebe kako ležim na krevetu. Vidio sam se kao da nema
baldahina koji bi mi zakrivao pogled.
Izgledao sam mnogo ljepše no što sam se ikada zamišljao. Znaj da je to bilo potpuno
ravnodušno. Nisam osjećao ushićenost zbog vlastite ljepote. Samo sam pomislio, kakav lijep
dječak. Kako li je Bog prema njemu bio velikodušan. Pogledaj njegove duge, nježne ruke,
kako leže pokraj njega, i pogledaj tu duboku crvenkasto smeđu boju njegove kose. A takav
sam bio cijelo vrijeme, no nisam to znao niti sam razmišljao o tomu, ili o tomu kakav učinak
ima moja ljepota na one koji su me promatrali dok sam se kretao kroz život. Nisam vjerovao
njihovim laskanjima. Osjećao sam samo prijezir prema njihovoj strasti. Zapravo, do tada mi
se čak i moj Gospodar činio slabim i zaluđenim bićem zato što me je ikada poželio. Ali, sada
sam razumio zbog čega su ljudi pokatkad gubili razum. Taj dječak tamo, koji je umirao na
krevetu, dječak koji je bio razlog plača u cijeloj sobi, taj se dječak doimao kao samo
utjelovljenje čistoće i samo utjelovljenje mladosti na rubu života.
Ono što nisam razumio bilo je događanje u sobi. Zbog čega su svi plakali? Vidio sam
svećenika u predsoblju, svećenika kojega sam poznavao iz obližnje crkve i mogao sam vidjeti
da su dječaci raspravljali s njim i plašili se pustiti ga blizu mene koji sam ležao na krevetu da
se ne bih uplašio. Sve se to činilo kao besmislena zbrka. Riccardo ne bi trebao lomiti prste.
Bianca se ne bi trebala tako truditi sa svojom mokrom krpom i nježnim, ali očito očajničkim
riječima.
O, jadno dijete, pomislio sam. Mogla si biti malo suosjećajnija prema svima da si znala
kako si lijepa, i mogla si se smatrati malo jačom i sposobnijom kako bi postigla nešto za sebe.
Ali, ti si igrala podmukle igrice s onima oko sebe jer nisi imala vjere u samu sebe niti si znala
tko si.
Činilo mi se to potpuno jasnime, ta pogreška u svemu tomu. Ali, ja sam napuštao to
mjesto! Ista sila koja me je povukla iz lijepoga mladog tijela što je ležalo na krevetu, vukla
me je prema gore u tunel od žestokog, bučnog vjetra.
Vjetar je vijorio oko mene zatvarajući me potpuno i čvrsto u taj tunel, ali sam ipak u
njemu mogao vidjeti druga bića koja su gledala unatoč tomu što su bila uhvaćena i kretala se
neprekidnim divljanjem tog vjetra. Vidio sam oči koje su me gledale; vidio sam usta otvorena
kao u očaju. Nešto me je vuklo više i više kroz taj tunel. Nisam osjećao strah, ali sam osjećao
kobnost. Nisam si mogao pomoći.
To je bila tvoja pogreška, kada si bio onaj dječak tamo dolje, pomislio sam. Ali, ovo je
zaista beznadno. Tek što sam to zaključio, stigao sam na kraj tog tunela; nestao je. Stajao sam
na obali prelijepa svjetlucava mora.
Valovi me nisu smočili, ali poznavao sam ih, i rekao sam to glasno: – Oh, tu sam, došao
sam na obalu! Pogledaj, tamo su stakleni tornjevi. – Podigavši pogled, vidio sam da je grad
vrlo daleko, iza niza tamnozelenih brežuljaka, i da prema njemu vodi staza, da cvijeće cvate
obilno i raskošno s obje strane staze. Nikada nisam vidio takvo cvijeće, nikada nisam vidio
takve oblike i raspored latica, i nikada, nikada u životu nisam vidio takve boje. U slikarskoj
paleti boja za te boje nije bilo imena. Nisam ih mogao imenovati s nekoliko pogrešnih,
neprimjerenih imena koja sam poznavao.
Oh, kako bi slikari Venecije bili zapanjeni nad ovim bojama, pomislio sam, a kada sam
pomislio kako bi promijenile naš rad, kako bi zapalile naše slike kada bi samo mogle biti
otkrivene u nekom izvoru koji bi mogao biti samljeven u pigment i pomiješan s našim uljima.
Ali, kako bi to bilo besmisleno. Slikanje više nije bilo potrebno. Sva veličanstvenost koja se
može postići bojom bila je ovdje u ovomu otkrivenom svijetu. Vidio sam je u cvjetovima;
vidio sam je u šarenoj travi. Vidio sam je u beskrajnom nebu koje se uzdizalo iznad mene i
iza udaljenoga tajanstvenoga grada koji je također blještao i sjao tim izvanrednim skladom
boja, pretapajući se, svjetlucajući i blistajući kao da su njegovi tornjevi načinjeni od čudesne
bujajuće energije, a ne od mrtve zemaljske tvari ili mase.
Iz mene se izlijevala velika zahvalnost; cijelo se moje biće predalo zahvalnosti. –
Gospode, sada vidim, rekao sam glasno. – Vidim i razumijem. – Na trenutak mi se to činilo
potpuno jasnim, taj duboki smisao raznolike i neprestano rastuće ljepote, taj pulsirajući,
blistavi svijet. Sve je bilo tako nabijeno značenjem da su sva pitanja bila odgovorena, sve je
bilo konačno razriješeno. Šaptao sam riječ »da« neprestano i iznova. Kimao sam glavom,
mislim, a tada mi se učinilo besmislenime zamarati se time da uopće nešto kažem riječima.
 Iz te je ljepote isijavala veličanstvena sila. Okružila me je kao da je dah povjetarca ili
voda, ali nije bilo ništa od toga. Bilo je to mnogo razrjeđenije i prožimajuće, i, iako me je
držalo neopisivom snagom, bilo je nevidljivo, bez pritiska ili opipljiva oblika. Ta je sila bila
ljubav. Oh, da, pomislio sam, to je ljubav, to je savršena ljubav, a u svojoj savršenosti ona
daje smisao svemu što sam ikada poznavao, jer, svako je razočaranje, svaka bol, svaki
prijestup, svaki zagrljaj, svaki poljubac bio tek nagovještaj ovoga apsolutnog prihvaćanja i
dobrote, jer su mi loši koraci rekli što mi je nedostajalo, a ono dobro, zagrljaji, pokazali su mi
na trenutak kakva može biti ljubav.
Ta je ljubav cijeli moj život učinila smislenime, ne izostavljajući ništa, i dok sam se tomu
divio, prihvaćajući je potpuno i bez požurivanja i pitanja, započeo je začudan proces. Cijeli
mi se moj život vratio u obliku svih onih koje sam ikada poznavao.
Vidio sam svoj život od njegovih prvih trenutaka pa sve do trenutka koji me je doveo
tamo. To nije bio osobito dojmljiv život; nije sadržavao nikakvu veliku tajnu, preokret ili
plodnu zamisao koja bi promijenila moje srce. Upravo suprotno, bio je to tek prirodan i
uobičajen niz bezbrojnih malih događaja, a ti su događaji uključivali sve druge duše s kojima
sam došao u dodir; sada sam vidio boli koje sam prouzročio i svoje riječi koje su donijele
utjehu i vidio sam posljedice najobičnijih i najnevažnijih postupaka koje sam učinio. Vidio
sam svečanu dvoranu Firentinca, i još jednom sam, medu njima, vidio teško podnosivu
osamljenost s kojom su zalutali u smrt.. Vidio sam zasebnost i tugu njihovih duša dok su se
borili da ostanu živi.
Ono što nisam vidio bilo je lice mojega Gospodara. Nisam vidio tko je on bio. Nisam
vidio u njegovu dušu. Nisam vidio što mu je značila moja ljubav ili što je njegova ljubav
značila meni. Ali, to nije bilo važno. Zapravo, to sam shvatio tek naknadno, kada sam
pokušao u mislima ponovno proživjeti cijeli događaj. Sada je bilo važno samo to da
razumijem što je značilo ljubiti druge i ljubiti sam život. Shvatio sam što je značilo kada sam
slikao slike, ne rubinsko crvene krvareće i treperave slike Venecije, već stare slike u starom
bizantskom stilu, koje su nekoć tako spontano i savršeno istjecale iz moga kista. Tada sam
spoznao da sam slikao začudne prizore i uvidio učinke onoga što sam slikao... i činilo se da
me je preplavila gomila podataka. Zapravo, bilo ih je u takvu obilju i tako ih je bilo lako
shvatiti da sam osjetio veliku, laganu radost.
Znanje je bilo poput ljubavi i poput ljepote; zapravo, sa snažnim osjećajem sveobuhvatne
sreće shvatio sam da je sve to – znanje, ljubav i ljepota – jedno.
– Oh, da, kako čovjek to ne primjećuje. To je tako jednostavno! – pomislio sam.
Da sam imao tijelo s očima, plakao bih, ali to bi bio sretan plač. Zapravo, moja je duša
odnijela pobjedu nad svim malim, iscrpljujućim stvarima. Mirno sam stajao, a znanje,
činjenice, onakve kakve su uistinu bile, stotine i stotine malih pojedinosti bile su poput
prozirnih kapljica čarobne tekućine koja ulazi u mene i prožima me, ispunjavajući me i
nestajući da bi oslobodila prostor za veliki pljusak istine – doimalo se kao da sve to iznenada
blijedi.
Tamo preko nalazio se stakleni grad, a iza njega modro nebo, modro kao nebo u podne,
jedino nebo, koje je sada bilo prepuno svih poznatih zvijezda.
Krenuo sam prema gradu. Zaista, krenuo sam s takvom žestinom i takvom uvjerenošću
da su bila potrebna trojica ljudi da me zadrže na mjestu.
Stao sam. Bio sam prilično zapanjen. Ali sam poznavao te ljude. Bili su to svećenici, stari
svećenici moje domovine koji su umrli mnogo prije no što sam se ja odazvao svojem pozivu,
što mi je sada bilo potpuno jasno, a znao sam i njihova imena i kako su umrli. Oni su,
zapravo, bili sveci mojega grada i velike nastambe od katakombi u kojoj sam živio.
– Zbog čega me držite? – upitao sam. – Gdje je moj otac? On je sada ovdje, nije li? –
Nisam još ni izgovorio svoje pitanje, a već sam ugledao svojeg oca. Izgledao Je upravo onako
kako Je oduvijek izgledao. Bio je visok, dlakav čovjek, odjeven u kožu za lov, s bujnom
sijedom bradom i gustom, dugom kestenjastom kosom potpuno iste boje kao što je bila i
moja kosa. Obrazi su mu bili ružičasti od hladnog vjetra, a njegova je donja usna, koja se
nazirala između gustih brkova i prosijede brade, bila vlažna i ružičasta, upravo onakva kakvu
pamtim. Oči su mu bile iste svijetlo kinesko plave boje. Mahnuo mi je. Mahnuo mi je veselo
kao i inače i nasmijao se. Izgledao je baš kao da se sprema poći u stepu unatoč svim
savjetima i oprezu s kojim su ostali polazili u lov, bez imalo straha od Mongola ili Tatara koji
su se okomili na njega. Na posljetku, imao je sa sobom svoj veliki luk, luk koji je samo on
mogao napeti, kao da je mitski junak beskrajnih travnatih polja, a imao je i vlastite, naoštrene
strijele i svoj široki mač kojim je jednim udarcem čovjeku mogao odrubiti glavu. – Oče, zašto
me drže? – upitao sam.
Djelovao je bezizražajno, njegov je osmijeh jednostavno izblijedio, a lice mu je izgubilo
svaki izraz, a tada je, na moje razočaranje, na moje strahovito, potresno razočaranje, u
cijelosti izblijedio kao da ga nije ni bilo.
Svećenici pokraj mene, ljudi dugih sijedih brada i u crnim odorama, obratili su mi se
tihim, suosjećajnim šapatom i rekli: – Andrej, još nije tvoje vrijeme da dođeš. – Bio sam
duboko očajan, duboko. Zapravo, bio sam toliko tužan da nisam mogao pronaći riječi
prosvjeda. Zapravo, znao sam da nijedan moj prosvjed ne bi imao važnost, a tada me je jedan
od svećenika uzeo za ruku.
– Ne, uvijek si bio takav, rekao je. – Pitaj. – Dok je govorio, nije micao usnama, ali to i
nije bilo potrebno. Čuo sam ga sasvim jasno i znao sam da nije želio biti zloban prema meni.
Za takvo što bio je nesposoban.
– Zašto, dakle, upitao sam, – ne mogu ostati? Zbog čega mi ne možete dopustiti da
ostanem, kada to želim i kada sam već stigao ovamo. – Razmisli o svemu što si vidio. Ti znaš
odgovor. – I morao sam priznati da sam u času znao odgovor. Bio je složen, pa ipak sasvim
jednostavan, a odnosio se na sve znanje koje sam stekao.
– Ne možeš to ponijeti natrag sa sobom, rekao je svećenik. – Zaboravit ćeš sve
pojedinosti koje si ovdje naučio. Ali, upamti općenitu pouku da je važna tvoja ljubav prema
drugima, njihova ljubav prema tebi i bujanje ljubavi u samom životu oko tebe. – Bila je to
čudnovata i sveobuhvatna rečenica! Nije se doimala poput jednostavnog, otrcanog izraza.
Doimala se tako beskrajnom, tako suptilnom, a opet tako općenitom da bi sve smrtne
poteškoće pokleknule pred tom istinom.
Odjednom sam vraćen u svoje tijelo. Odjednom sam bio dječak kestenjaste kose koji je
umirao na krevetu. Osjetio sam škakljanje u dlanovima i stopalima. Zgrčio sam se, a
strahovita je bol sijevnula niz moja leđa. Gorio sam cijelim tijelom, znojeći se i grčeći
jednako kao i prije, ali su sada moje usne bile vrlo ispucane, a jezik mi je bio izrezan i
izranjavan od zuba.
– Vode, rekao sam, – molim vode. – Čuo sam nježne jecaje oko sebe. Bili su pomiješani
sa smijehom i izrazima strahopoštovanja.
Bio sam živ, a oni su mislili da sam mrtav. Otvorio sam oči i pogledao Bianku.
– Neću sada umrijeti, rekao sam.
– Što je, Amadeo? – upitala je. Sagnula se i približila uho mojim usnama.
– Nije vrijeme, rekao sam.
Donijeli su mi rashlađeno bijelo vino. Bilo je pomiješano s medom i limunom. Uspravio
sam se i pio gutljaj za gutljajem. – Nije mi dosta, rekao sam tiho, slabašno, ali sam već tonuo
u san.
Spustio sam se na jastuke i osjetio kako mi Bianca krpom briše čelo i oči. Kako li je to
bio divan blagoslov i kako je bilo plemenito pružiti tu malu utjehu koja mi je bila sve na
svijetu. Sve na svijetu. Sve na svijetu.
Zaboravio sam što sam vidio s onu stranu! Oči su mi se naglo otvorile. Prisjeti se,
očajnički sam pomislio. Ali, sjećao sam se svećenika, živo kao da sam s njim upravo
razgovarao u drugoj sobi. Rekao je da se neću sjećati. A bilo je još toliko mnogo toga,
beskrajno mnogo toga što bi samo moj Gospodar mogao razumjeti.
Zatvorio sam oči. Spavao sam. Snovi mi nisu dolazili. Bio sam previše iznemogao,
previše grozničav, ali na neki svoj način, opružen ponad svjesnosti vlažnoga, vrućega kreveta
i zagušljiva zraka ispod baldahina, ponad nejasnih riječi dječaka i Biankine nježne upornosti,
zaista sam spavao. Sati su prolazili. Osjećao sam ih, a postupno sam pronalazio utjehu u
činjenici da sam se priviknuo na znoj koji je gušio moju kožu i na žeđ koja je ranjavala moje
grlo i ležao sam bez riječi, omamljen, čekajući svojega Gospodara.
Toliko ti toga moram reći, pomislio sam. Bit će ti poznat stakleni grad! Moram ti reći da
sam nekoć bio... ali, nisam se mogao sasvim prisjetiti. Slikar, da, ali kakav slikar, i kako, i
moje ime? Andrej? Kada su me tako zvali?

7.

Na moju svjesnost o bolesničkoj postelji i vlažnoj sobi polako se spustio taman veo Raja.
U svim su se smjerovima prostirale zvijezde stražari, veličanstvene u svojem sjaju koji su
bacale na svjetlucave tornjeve staklenoga grada, a u tom polusnu, potpomognutome
najspokojnijim i najblaženijim priviđenjima, zvijezde su mi pjevale.
Svaka je sa svojega utvrđenog položaja u konstelaciji i praznini ispuštala krasan tinjajući
zvuk kao da se u svakoj plamtećoj kugli trza sjajna žica i kao da se pomoću svoje savršene
vrtnje prenosi cijelim svijetom.
Takve zvukove nikada nisam čuo svojim zemaljskim ušima. I ništa nije ni približno
slično toj prozračnoj i profinjenoj glazbi, tom suglasju i simfoniji svečanosti.
O, Gospode, ako si Ti glazba, ovo je Tvoj glas i nema disonance koja Te može nadjačati.
Ti ćeš očistiti zemaljski svijet od svakoga uznemiravajućeg zvuka pomoću toga najvišeg
izraza Tvojega najsloženijeg i veličanstvenog plana, a sve će beznačajnosti izblijedjeti
pokorene tim odjekujućim savršenstvom.
To je bila moja molitva, moja iskrena molitva koja je, dok sam drijemao, pristizala na
nekomu drevnom jeziku sasvim blisko i bez napora.
Ostanite uz mene, prelijepe zvijezde, preklinjao sam, i ne dopustite da više ikada
pokušam dokučiti to jedinstvo zvuka i svjetla, već da mu se predajem potpuno i bez pitanja.
Zvijezde su bujale do beskonačnosti u svojoj veličanstvenoj, hladnoj svjetlosti i sva je
noć polako nestajala, a ostala je samo sjajna, uzvišena svjetlost koja nije imala svoj izvor.
Nasmiješio sam se. Nevidljivim prstima na svojim usnama osjetio sam taj osmijeh i dok
je svjetlo postajalo sve jače i sve bliže, kao da je sam ocean, osjetio sam izvanrednu,
spasonosnu svježinu u svojim udovima.
– Ne blijedite, nemojte nestati, ne ostavljajte me. – Moj je šapat bio slabašan i tužan.
Glavu, u kojoj je bubnjalo, utisnuo sam u jastuk.
Ali, njezino je vrijeme prošlo, vrijeme te veličanstvene i uzvišene svjetlosti i ona sada
mora izblijedjeti i dopustiti da uobičajeni titraji svijeće priđu mojim poluotvorenim očima i
moram vidjeti svjetlucavu tamu oko mojega kreveta i obične stvari poput krunice od
rubinskih kuglica i zlatnoga križa položene na moju desnu ruku, poput otvorenog molitvenika
s moje lijeve strane, čije je listove nježno okretao lagani povjetarac koji je pomicao i glatki
nabrani taft u drvenom okviru iznad moje glave.
Kako je sve to izgledalo lijepo, te jednostavne i obične stvari od kojih je bio sačinjen ovaj
tihi trenutak trajanja. Kamo su otišli moja ljupka bolničarka labuđeg vrata i moji uplakani
prijatelji? Je li ih noć iscrpila i odvela na počinak da bih mogao uživati u ovim spokojnim
trenucima neopažene budnosti? Moj se um polako punio tisućama živih prisjećanja.
Otvorio sam oči. Nije bilo nikoga osim jednoga koji je sjedio pokraj mene na krevetu,
gledajući me očima istodobno sanjivima, dalekima i ledeno plavima, očima mnogo
svjetlijima od ljetnog neba i ispunjenima jasnom svjetlošću, koje su bile tako ravnodušno i
nezainteresirano prikovane za mene.
Moj je Gospodar ovdje, ruku sklopljenih u krilu, i doima se poput stranca koji promatra
sve oko sebe kao da to ne može dotaknuti njegovu isklesanu uzvišenost. Ozbiljan izraz
njegova lica djelovao je kao da se tu nastanio zauvijek.
 – Nemilosrdno! – šapnuo sam.
– Ne, o ne, rekao je. Usne mu se nisu micale. – Ispričaj mi još jednom cijelu priču. Opiši
mi taj stakleni grad. – Ah, da, razgovarali smo o tomu, nismo li, o tim svećenicima koji su
rekli da se moram vratiti i o tim starim slikama, tako drevnima, koje sam smatrao prelijepima.
Nisu bile djelo ljudskih ruku, shvaćaš, već djelo moći koja mi je podarena, koja je prolazila
kroz mene, a ja sam samo trebao uzeti kist i razotkriti Djevicu i svece. – Ne odbacuj te stare
oblike, rekao je, a njegove usne ni ovog puta nisu pokazale trag glasa koji sam tako jasno
čuo, glasa koji je prodirao u moje uši kao i bilo koji drugi ljudski glas, svojom bojom, svojim
osobitim zvukom. – Jer, oblici se mijenjaju, današnja razboritost sutra je praznovjerje, a u
tomu starom ograničavanju skrivena je plemenita, uzvišena namjera, neumorna čistoća. Pričaj
mi opet o staklenom gradu. – Uzdahnuo sam. – Vidio si lijevano staklo kao i ja, – rekao sam,
– izvađeno iz peći željeznom motkom, kao blistava lopta zastrašujuće vrućine, koja se topi i
kaplje kako bi je umjetnikov štapić mogao razvući ili je napuniti zrakom ne bi li oblikovao
savršeno zaobljenu posudu. Dakle, bilo je to kao da je to staklo nastalo od same vlage majke
Zemlje, rastaljena bujica koja se uzdiže do oblaka, a iz mlazova te tekućine nastali su gusto
načičkani tornjevi toga staklenoga grada – koji ne oponašaju nijedan oblik stvoren ljudskom
rukom, ali su savršeni, kao što je uzavrela sila Zemlje prirodno odredila, i nezamislivih boja.
Tko živi na takvu mjestu? Kako se dalekim doimao, pa ipak potpuno dostižnim. Tek kratka
šetnja preko brežuljaka omekšanih lelujavom zelenom travom i raskošnim, treperavim
cvijećem istih čarobnih nijansi i boja, jednostavno gromoglasno i nevjerojatno snoviđenje. –
Pogledao sam ga jer sam do tada gledao u svoju viziju.
– Reci mi što to znači, zamolio sam. – Gdje se nalazi to mjesto i zbog čega mi je bilo
dopušteno vidjeti ga? – Tužno je uzdahnuo i sam odvratio pogled, pa ga ponovno vratio na
mene, suzdržanog i nepomičnog lica kao i prije, ali sam sada u njemu vidio gustu krv, i još
jednom, kao i noć prije, bilo je ispunjeno ljudskom toplinom iz ljudskih žila, što je bez
sumnje bio njegov zadnji obrok te večeri.
– Zar se nećeš ni nasmiješiti sada kada se opraštamo? – upitao sam. – Je li ta
nepodnošljiva hladnoća sve što osjećaš, hoćeš li dopustiti da umrem od ove podivljale
groznice? Smrtno sam bolestan, i ti to znaš. Poznata ti je mučnina koju osjećam, poznata ti je
bol u mojoj glavi, poznate su ti boli u svim mojim zglobovima i kako ove posjekline pale
moju kožu svojim neuništivim otrovom. Zbog čega si tako daleko, a ipak ovdje, zašto dolaziš
kući sjesti kraj mene i ne osjećaš ništa? – Osjećam ljubav koju sam uvijek osjećao kada bih te
pogledao, – rekao je, – dijete moje, sine moj, moje drago, izdržljivo biće. Osjećam je.
Zatočena je unutra gdje treba i ostati i, možda, pustiti te da umreš, da, umrijet ćeš, a tada će te
tvoji svećenici možda uzeti, jer, kako te ne bi uzeli kada nema povratka? – Ali, što ako
postoji mnogo krajeva? Što ako se nakon drugog pada nađem na drugoj obali na kojoj
sumpor suklja iz uzavrele Zemlje a ne ljepota koja mi se prvi put pokazala? Boli me. Ove me
suze peku. Toliko je toga izgubljeno. Ne mogu se sjetiti. Čini mi se da sam te riječi mnogo
puta izgovorio. Ne mogu se sjetiti! – Pružio sam ruku. Nije se pomaknuo. Ruka mi je postala
teška i spustila se na zaboravljeni molitvenik. Pod prstima sam osjetio krute pergamentne
stranice.
– Što je ubilo tvoju ljubav? Možda ono što sam ja učinio? To što sam ovamo doveo
čovjeka koji je ubio moju braću? Ili to što sam umro i vidio takva čuda. Odgovori mi. – I
dalje te volim. Voljet ću te svih mojih noći i svih prospavanih dana, zauvijek. Tvoje je lice
poput dragulja koji mi je podaren i koji nikada ne mogu zaboraviti, iako bih ga neoprezno
mogao izgubiti. Njegov će me sjaj zauvijek proganjati. Amadeo, razmisli ponovno o tomu,
otvori svoj um kao da je školjka i dopusti mi da vidim biser svega čemu su te poučili. –
Možeš li to, Gospodaru? Možeš li shvatiti kako ljubav i samo ljubav može značiti toliko
mnogo i kako cijeli svijet može biti sastavljen od ljubavi? Vlati trave, lišće na drveću, prsti
ove ruke koja poseže za tobom? Ljubav, Gospodaru. Ljubav. I tko bi povjerovao nečemu tako
jednostavnome i izvanrednome kada postoje domišljata i zamršena stajališta i filozofije koje
je stvorio čovjek u svoj njihovoj primamljivoj složenosti? Ljubav. Čuo sam njezin zvuk.
Vidio sam je. Jesu li to bila priviđenja grozničava uma, uma koji se plaši smrti? – Možda,
rekao je i dalje bezosjećajna i nepomična lica. Oči su mu bile uske, zatočenice vlastitog
stezanja zbog onoga što su vidjele. – Ah, da, rekao je. – Umrijet ćeš i ja ću te pustiti i mislim
da za tebe postoji samo jedna obala na kojoj ćeš ponovno naći svoje svećenike i svoj grad. –
Nije mi još vrijeme, rekao sam. – Znam to. Takva se izjava ne može opovrgnuti za samo
nekoliko sati. Razbij sat koji otkucava. Željeli su reći da, prema utjelovljenom životu duše,
još nije vrijeme. Određena sudbina urezana u mojemu dječjem dlanu neće tako skoro biti
ispunjena ili tako lako poražena. – Ja mogu promijeniti smjer sudbine, dijete moje, rekao je.
Ovog su se puta njegove usne pomicale. Blijedi, ljupki koralj zasjao je na njegovu licu, a oči
su mu se proširile i otkrile ono poznato biće koje sam poznavao i ljubio. – Tako lako mogu
uzeti i posljednji djelić snage koji je ostao u tebi. – Nagnuo se nad mene. Vidio sam sićušne
šare u zjenicama njegovih očiju, sjajne duboko usađene zvijezde iza sve tamnijih šarenica.
Njegove usne, tako čudesno ukrašene svim sićušnim crtama ljudskih usana, bile su ružičaste
kao da je na njima počivao ljudski poljubac. – S lakoćom ću ispiti posljednji, kobni gutljaj
tvoje dječje krvi, posljednji požudni gutljaj svježine koju toliko volim, a u svojim ću rukama
držati tijelo toliko raskošne ljepote da će plakati svi koji ga ugledaju, a to mi tijelo neće ništa
govoriti. Tebe neće biti, toliko ću znati, i ništa više od toga. – Govoriš li to zato da me mučiš?
Gospodaru, ako ne mogu poći tamo, želim biti s tobom! – Usne su mu se zgrčile u čistom
očajanju. Doimao se poput čovjeka, i samo poput čovjeka, crvena krv umora i tuge lebdjela je
na rubovima njegovih očiju. Njegova ruka, sada ispružena da bi dotaknula moju kosu, drhtala
je.
Uhvatio sam je kao da je visoka, lelujava grana drveta iznad mene. Privukao sam njegove
prste svojim usnama kao da su listovi i poljubio ih. Okrećući glavu, stavio sam ih na svoj
ranjeni obraz. Osjetio sam pulsiranje otrovne rane ispod njih. Ali sam još snažnije osjetio
drhtaje u njima.
Trepnuo som. – Koliko ih je večeras umrlo da bi te nahranilo? – šapnuo sam. – I kako je
to moguće, kako je moguće da je ljubav ono od čega je stvoren svijet? Ti si previše lijep da bi
te se previdjelo. Ja sam izgubljen. Ne mogu to razumjeti. Ali, bih li mogao, kada bih od ovog
časa nastavio živjeti kao običan smrtni dječak, bih li to mogao zaboraviti? – Ti ne možeš
živjeti, Amadeo, rekao je tužno. – Ti ne možeš živjeti! – Glas mu se slomio. – Otrov je
preduboko ušao u tebe, predaleko i na sve strane da bi ga maleni mlazovi moje krvi mogli
svladati. – Lice mu je bilo prepuno očaja. – Ja te ne mogu spasiti, dijete. Zatvori oči. Primi
moj oproštajni poljubac. Između mene i onih na dalekoj obali ne postoji prijateljstvo, ali
morat će uzeti ono što je umrlo tako prirodno. – Gospodaru, ne! Ne mogu to sam pokušati.
Gospodaru, poslali su me natrag, i ti si ovdje gdje i trebaš biti, kako je moguće da oni to nisu
znali? – Amadeo, oni nisu marili. Čuvari mrtvih su potpuno ravnodušni. Oni govore o
ljubavi, a ne o stoljećima zabludjelog neznanja. Kakve su to zvijezde koje tako lijepo pjevaju
kada cijeli svijet propada u disonanciji? Želio bih da ih silom uhvatiš za ruku, Amadeo. –
Glas mu se lomio u boli. – Amadeo, kakvo pravo oni imaju da me zaduže za tvoju sreću? –
Nasmijao sam se slabašno i tužno.
Prodrmala me je groznica. Obuzeo me je veliki val mučnine. Da sam se pomaknuo ili
progovorio, pretrpio bih jalovu mučninu koja bi me potpuno iscrpila. Radije bih umro nego to
osjetio.
– Gospodaru, znao sam da ćeš dobro promisliti, rekao sam. Nastojao sam izbjeći ogorčen
ili sarkastičan osmijeh tražeći jednostavnu istinu. Sada mi je već bilo teško disati. Činilo mi
se da sam bez poteškoća mogao odustati od disanja. Vratili su mi se svi Biankini neumoljivi
poticaji. – Gospodaru, – rekao sam, – nema užasa u ovom svijetu koji je lišen konačnog
iskupljenja. – Da, ali za neke, – bio je uporan, – koja je cijena takva spasenja? Amadeo, kako
se usuđuju učiniti me oruđem za provođenje svojih tajanstvenih planova! Nadam se da su to
bile prikaze. Nemoj mi više govoriti o njihovu čudesnom svjetlu. Ne misli o tomu. – Ne,
gospodine? Komu za utjehu ja sada čistim svoj um? Tko ovdje umire? – Odmahnuo je
glavom.
 – Samo naprijed, istisni krvave suze iz svojih očiju, rekao sam. – I kakvu smrt za sebe
očekuješ, gospodine, budući da si mi rekao da je za tebe nemoguće umrijeti? Objasni mi,
odnosno, ako još ima vremena prije no što sva svjetlost koju ću ikada vidjeti počne žmirkati i
prije no što Zemlja proguta utjelovljeni dragulj koji smatraš poželjnime! – Nikada
poželjnime, šapnuo je.
– Ma hajde, kamo ćeš poći, gospodine? Utješi me, molim te. Koliko mi je minuta
preostalo? – Ne znam, prošaptao je. Okrenuo se od mene i pognuo glavu. Nikada ga nisam
vidio tako nesretnoga.
– Daj da vidim tvoj dlan, tiho sam rekao. – U sjeni gostionica Venecije kriju se vještice
koje su me poučile čitati crte na dlanu. Reći ću ti kada bi mogao umrijeti. Daj mi ga. –
Gotovo da nisam mogao vidjeti. Na sve se stvari spustila maglica. Ali, ja sam mislio ozbiljno.
– Kasniš, odgovorio je. – Nije ostala ni jedna crta. – Držao je dlan tako da ga mogu
vidjeti. – Vrijeme je izbrisalo ono što ljudi nazivaju sudbinom. Ja je nemam. – Žao mi je što
si uopće došao, rekao sam. Okrenuo sam se od njega. Okrenuo sam se na čistom, svježem
jastuku. – Bi li me sada ostavio, moj voljeni učitelju? Radije bih želio društvo svećenika i
moje stare bolničarke, ako je nisi poslao kući. Volio sam te svim srcem, ali ne želim umrijeti
u tvojoj uzvišenoj prisutnosti. – Kroz maglicu sam vidio njegov obris kako mi se približava.
Osjetio sam kako njegove ruke hvataju moje lice i okreću ga prema sebi. Vidio sam sjaj
njegovih plavih očiju, hladan plamen, nejasan, ali rasplamsan.
– Dobro, najljepši. Ovo je taj trenutak. Hoćeš li poći sa mnom i biti poput mene? – Glas
mu je bio snažan i umirujući, iako prepun boli.
– Da, oduvijek i zauvijek tvoj. – Zauvijek se potajno naslađivati krvlju zločinaca, kao što
se ja naslađujem, i živjeti s tim tajnama do kraja svijeta, ako je potrebno. – Hoću. Želim to. –
Učiti od mene sve lekcije koje ti mogu dati. – Da, sve. – Podignuo me je s kreveta. Srušio
sam se na njega, u glavi mi se vrtjelo, a bol je bila tako jaka da sam potiho plakao.
– Još samo malo, ljubavi, moja mlada i nježna ljubavi, rekao mi je u uho.
Spustio me je u toplu vodu u kadi, nježno mi svukao odjeću i brižljivo položio glavu na
popločan rub. Pustio sam da mi ruke plutaju u vodi. Osjetio sam kako mi zapljuskuje ramena.
Rukama je grabio vodu i kupao me. Prvo mi je umio lice, a tada me je cijeloga okupao.
Njegovi tvrdi, svileni prsti prelazili su preko mojeg lica.
– Nijedna dlaka još nije zalutala na tvoju bradu, ali si stidnim dlakama obdaren poput
muškarca, a sada se moraš uzdignuti iznad zadovoljstava koja si tako volio. – Da, hoću,
šapnuo sam. Obraz me Je žestoko zapekao. Rana je bila širom otvorena. Pokušavao sam je
dodirnuti. Ali mi je on zaustavio ruku. Njegova je krv pala na otrovnu ranu. I dok je meso
peckalo i gorjelo, osjetio sam kako se zatvara. Isto je učinio i s porezotinom na mojoj ruci, a
nakon toga i s malom porezotinom na zapešću. Zatvorenih očiju predao sam se tomu
jezovitom, paralizirajućem zadovoljstvu.
Njegova me je ruka ponovno dotaknula, nježno se spuštajući niz moja prsa, preko mojih
spolnih organa, ispitujući prvo jednu nogu, a potom drugu, tragajući, možda, za najmanjom
ranicom. Ponovno su me obuzeli obilni, pulsirajući valovi užitka.
Osjetio sam kako me je podignuo iz vode, toplo umotao, a tada sam doživio šok strujanja
zraka, što je značilo da me je nosio, da se kretao brže no što je bilo koje znatiželjno oko
moglo vidjeti. Osjetio sam mramor pod bosim stopalima, a u groznici ta mi je strahovita
hladnoća godila.
Stajali smo u studiju. Leđima smo bili okrenuti slici na kojoj je radio prije nekoliko noći,
sučeljeni s još jednim majstorskim platnom iznimne veličine na kojoj je, ispod blještavog
sunca i kobaltnog neba, šumarak gustog drveća okruživao dva lika koja su se povijala pod
vjetrom.
Žena je bila Dafne, čije su se ruke, ispružene u vis, pretvarale u lovorove grane, bujnog
lišća, a stopala su joj prerasla u korijenje koje je žudjelo za dubokom, smeđom zemljom pod
njom. A iza nje, očajni i prelijepi bog Apolon, junak zlatne kose i lijepih mišićavih udova,
stiže prekasno da bi je zaustavio u njezinom pomahnitalom, začaranom bijegu iz njegovih
prijetećih ruku, da bi zaustavio njezinu kobnu metamorfozu.
– Pogledaj ove ravnodušne oblake gore, šapnuo mi je u uho moj Gospodar. Pokazao je na
sjajne Sunčeve zrake koje je naslikao vještije od ljudi što su ih svakodnevno gledali.
Izgovorio je riječi koje sam povjerio Lestatu tako davno kada sam mu pričao svoju priču,
riječi koje je tako milostivo izvukao iz nekoliko slika tog vremena koje sam mu mogao dati.
Čujem Mariusov glas kada ponavljam te riječi, posljednje što sam čuo kao smrtno dijete:
– Ovo je jedino sunce koje ćeš ikada više vidjeti. Ali, tisućljeće noći bit će tvoje da vidiš
svjetlost koju nijedan smrtnik nije vidio, da je ukradeš dalekim zvijezdama, kao da si
Prometej, beskonačnu svjetlost pomoću koje ćeš sve razumjeti. – A ja, koji sam vidio daleko
čudesniju nebesku svjetlost u tom carstvu iz kojega sam otpravljen, žudio sam za time da je
zauvijek zamrači.

8.

Gospodarovi privatni saloni: niz soba zidove kojih je prekrio besprijekornim kopijama
radova smrtnih slikara kojima se divio – Giotta, Fra Angelica, Bellinija.
Stajali smo u sobi velikog djela Benozza Gozzolija iz crkve Medici u Firenci: Procesija
magova.
Sredinom tog stoljeća Gozzoli je stvorio tu viziju, omatajući u nju tri zida male
posvećene prostorije.
Ali je moj Gospodar pomoću svojega natprirodnog pamćenja i vještine raširio to veliko
djelo oslikavši njime cijeli kat, s jednoga kraja te dugačke i široke galerije na drugi kraj.
Doimao se savršenim poput Gozzolijeva izvornog djela, s mnoštvom lijepo odjevenih
mladih Firentinaca, svako je blijedo lice bilo studija nevinosti, koji jašu na prekrasnim
konjima slijedeći istaknuti lik samog Lorenza de' Medicija, mladića svijetlosmeđe meke
kovrčave kose do ramena i putenog rumenila na blijedim obrazima. On se doima kao da
spokojnog izraza gleda promatrača slike, otmjen u svojoj zlatnoj jakni, dugih prerezanih
rukava, ukrašenoj krznom, sjedeći na prelijepo opremljenu konju. Nijedna pojedinost te slike
nije bila manje važna od neke druge. Čak su i konjske uzde i oprema bili brižljivo izrađeni od
zlata i baršuna, što je bilo u skladu s uskim rukavima Lorenzove tunike i njegovim crvenim
baršunastim čizmama koje su mu dopirale do koljena.
Ali, čarolija slike bila je najočitija na licima mladića, jednako kao na licima nekoliko
starijih ljudi koji su upotpunjavali golemu, naguranu povorku, svi su imali male, blage usnice
i oči koje su bježale na stranu kao da će pogled ravno pred sebe prekinuti čaroliju. Dolazili su
iz daljine prolazeći pokraj dvoraca i planina, vijugajući prema Betlehemu.
Da bi se osvijetlilo to remek-djelo, bile su upaljene svijeće na desecima srebrnih
višestrukih svijećnjaka na podu i uz strop na obje strane prostorije. Debele bijele svijeće od
najčistijega pčelinjeg voska davale su raskošnu svjetlost. Visoko gore, veličanstveni niz
naslikanih oblaka okruživao je skupinu lebdećih svetaca koji su jedni drugima dodirivali
ispružene ruke gledajući prema nama dobroćudno i zadovoljno.
Nije bilo namještaja koji bi prekrivao brižljivo ulaštene pločice ružičastog Carrara
mramora na podu. Zalutali rubni uzorak zelenog lišća vinove loze označavao je velikim
kvadratima granice mramornih pločica, no, pod je inače bio bez uzorka i vrlo sjajan, svileno
gladak pod bosim stopalima.
S divljenjem, grozničava uma stajao sam u toj dvorani veličanstvenih površina. Procesija
magova, koja se uzdizala prekrivajući cijeli zid s moje desne strane, doimala se kao da
ispušta mnoštvo stvarnih zvukova... prigušeni zvuk koraka konjskih kopita, težak korak onih
koji hodaju pokraj njih, šuštanje grmlja posutoga crvenim cvjetićima u pozadini, pa čak i
udaljeni povici lovaca koji su sa svojim vitkim lovačkim psima jurili planinskim puteljcima u
pozadini.
 Moj je Gospodar stajao u samom središtu dvorane. Skinuo je svoj dobro poznati crveni
baršun. Bio je odjeven samo u otvorenu odoru od zlatne tkanine s dugačkim, zvonolikim
rukavima koji su mu dopirali do zapešća, a rub odore ovijao se oko njegovih bosih stopala.
Doimalo se kao da njegova kosa čini aureolu žute blistavosti koja lagano pada na njegova
ramena.
Ja sam nosio jednako neukrašenu i jednostavnu odoru.
– Dođi, Amadeo, rekao je.
Bio sam slab, žeđao sam za vodom i jedva da sam bio sposoban stajati. Međutim, on je to
znao i nijedno opravdanje ne bi bilo dovoljno dobro. Koračao sam polako i nesigurno sve dok
nisam došao do njegovih raširenih ruku.
Ruke su mu kliznule mojim zatiljkom.
Iskrivio je usne. Prožeo me je osjećaj strahovite i užasne konačnosti.
– Sada ćeš umrijeti da bi sa mnom dijelio vječni život, šapnuo mi je u uho. – Ni trenutka
se ne smiješ plašiti. Tvoje će srce biti sigurno u mojim rukama. – Njegovi su se zubi žarili u
mene, duboko i okrutno, preciznošću dvostrukog bodeža i čuo sam kako mi srce bubnja u
ušima. Moja se utroba zgrčila, a želudac mi se svezao u bolni čvor. Pa ipak, divlje
zadovoljstvo prostrujalo je mojim žilama, zadovoljstvo koje se kretalo prema ranama na
mojem vratu. Mogao sam osjetiti kako moja krv struji prema Gospodaru, prema njegovoj
žeđi i mojoj neizbježnoj smrti.
Čak su i moje šake bile ukočene od toga treperava osjećaja. Zapravo, iznenada mi se
učinilo kao da sam tek zemljovid kružnoga kretanja, potpuno užaren, dok je moj Gospodar,
uz tih, jasan i odmjeren zvuk pio iz mene krv života. Zvuk njegova srca, polagano,
ujednačeno, duboko odjekujuće kucanje, ispunilo je moje uši.
Bol u mojoj utrobi pretvorena je u blagi, čisti zanos; moje je tijelo izgubilo svoju težinu i
svaku spoznaju o sebi u prostoru. Kucanje njegova srca bilo je u meni. Moje su ruke osjećale
duge, svilene uvojke njegove kose, ali se nisam držao za njih. Lebdio sam, držali su me samo
neumorni otkucaji srca i ushićujuća struja moje krvi koja je brzo tekla.
– Sada umirem, prošaptao sam. Tu ekstazu nisam mogao izdržati.
Svijet je naglo umro.
Stajao sam sam na pustoj, vjetrovitoj obali mora.
Bila je to zemlja u koju sam već bio doputovao, ali, kako li je sada bila drugačija, lišena
blistavog sunca i raskošnog cvijeća. Svećenici su bili tu, ali su njihove odore bile prašnjave,
tamne i vonjale su na zemlju. Poznavao sam te svećenike, dobro sam ih poznavao. Znao sam
njihova imena. Poznavao sam njihova uska, bradata lica, njihovu tanku, masnu kosu i crne
pustene šešire koje su nosili. Poznavao sam zemlju pod njihovim noktima i gladne šupljine
njihovih utonulih, sjajnih očiju.
Pozvali su me da dođem.
Ah, da, natrag, onamo kamo pripadam. Penjali smo se sve više sve dok se nismo našli na
strmini staklenoga grada koji se prostirao u daljini s naše lijeve strane, a kako li je bio
napušten i prazan.
Sva rastaljena energija koja je davala sjaj mnoštvu njegovih prozirnih tornjeva bila je
mrtva, nestala, prekinuta na samom izvoru. Ništa nije preostalo od blistavih boja osim
duboka, mutna taloga boja pod bezobličnim lukom beznadna siva neba. Oh, tužno, tužno je
vidjeti stakleni grad bez njegove magične vatre.
Iz njega je dopirao zbor zvukova, zvonjava, kao da staklo muklo udara u staklo. U tomu
nije bilo glazbe. Bio je to tek zamagljen, svijetleći očaj.
– Nastavi hodati, Andrej, rekao mi je jedan od svećenika. Dotaknula me njegova,
zemljom onečišćena ruka na kojoj su se skrutnuli komadići blata, i gurnula me, ranjavajući
moje prste. Pogledao sam u svoje prste i otkrio da su tanki i sablasno bijeli. Zglobovi su sjali
kao da je meso već oguljeno s njih, iako nije bilo tako.
Moja je koža visjela s mene, gladna i opuštena poput njihove.
 Pred nama se prostirala voda rijeke, puna ledenih krhotina i velikih nakupina potamnjelih
grana, potapajući ravnicu i čineći mračno jezero. Morali smo proći kroz njega, a njegova nas
je hladnoća boljela. Pa ipak, nastavili smo hodati, nas četvorica, tri svećenika-vodiča i ja.
Iznad nas su se nazirale nekoć zlatne kupole Kijeva. Bila je to naša Sveta Sofija, koja je
mirno stajala nakon strahovitih pokolja i požara Mongola koji su opustošili naš grad, svu
njegovu raskoš i sve njegove pokvarene i svjetovne muškarce i žene.
– Dođi, Andrej. – Poznavao sam to predvorje. Bio je to Samostan špilja. Samo su svijeće
osvjetljavale te katakombe, miris zemlje nadjačao je sve, pa čak i vonj osušenog znoja na
blatnjavu i bolesnu mesu.
U ruci sam držao grub, drveni držak male lopate. Zario sam je duboko u hrpu zemlje.
Rušio sam mekan zid od osušene zemlje sve dok nisam spazio čovjeka koji nije bio mrtav,
već je sanjao, zemlja je prekrivala njegovo lice.
– Jesi li još živ, brate? – šapnuo sam njegovoj duši zakopanoj do vrata.
– Još sam živ, brate Andrej, daj mi samo toliko da preživim, rekle su ispucane usne.
Bijele se vjeđe nisu podizale. – Daj mi samo toliko, tako da naš Gospod i Spasitelj, Krist
osobno može izabrati trenutak kada se trebam vratiti kući. – Oh, brate, kako si hrabar, rekao
sam. Prinio sam vrč vode njegovim usnama. Blato se cijedilo s njih dok je pio. Glava mu je
počivala na mekoj zemlji.
– A ti, dijete, – rekao je teško dišući, neznatno se odmaknuvši od ponuđenog vrča, – kada
ćeš ti imati snage izabrati svoju zemljanu ćeliju kao i mi, svoj grob, i čekati Kristov dolazak?
– Uskoro, brate, nadam se, odgovorio sam. Odmaknuo sam se. Podigao sam lopatu.
Počeo sam kopati sljedeću ćeliju i za čas me je zapahnuo užasan, nepogrešiv vonj.
Svećenik koji je stajao pokraj mene zaustavio je moju ruku.
– Naš dobri brat Joseph je napokon kod Gospoda, rekao je. – Zapravo, otkrij njegovo lice
da bismo se uvjerili da je spokojno umro. – Vonj je bio sve intenzivniji. Samo mrtva ljudska
bića vonjaju tako intenzivno. To je vonj samotničkih grobova i zaprega, koji dopire iz onih
područja koja su najteže pogođena kugom. Plašio sam se da će mi pozliti. Ali, nastavio sam
kopati sve dok napokon nismo otkrili glavu mrtvaca. Ćelavu, lubanje omotane u smežuranu
kožu.
Od braće iza mene dopirala je molitva. – Zatvori je, Andrej. – Kada ćeš smoći hrabrosti,
brate? Samo ti Bog može reći kada... – Hrabrosti za što! – poznavao sam taj bučni glas, tog
čovjeka obješenih ramena koji krči svoj put kroz katakombu. Nisam mogao zamijeniti
njegovu kestanjastu kosu i bradu, njegov kožni kaput i oružje koje je visjelo s njegova
kožnog pojasa.
– Evo što treba učiniti s mojim sinom, slikarom svetih slika! – Uhvatio me je za rame,
kao što je učinio tisuću puta, istom onom ogromnom šapom koja me je luđački udarala.
– Pusti me, molim te, ti nemogući, neuki vole, šapnuo sam. – Nalazimo se u Božjoj kući.
– Povukao me je tako da sam pao na koljena. Moja se odora parala, crna se tkanina razdirala.
– Oče, prestani i odlazi od mene, rekao sam.
– Duboko u ovim jazbinama treba zakopati ovog dječaka koji slika anđeoskim umijećem!
– Brate Ivane, prestani galamiti. Bog će odlučiti što će svaki od nas učiniti. – Svećenici su
trčali za mnom. Odvukao me je u radionicu. Nizovi svetih slika visjeli su sa stropa,
prekrivajući cijeli zid. Otac me je bacio u stola za velikim, teškim stolom. Podignuo je
željezni svijećnjak s treperavom, pobunjenom svijećom da bi zapalio sve tanke voštane
svijeće postavljene uokolo.
Rasvjeta je zapalila vatru na njegovoj velikoj bradi. Duge, sijede dlake stršale su iz
njegovih obrva, počešljane prema gore, dijabolično.
– Ponašaš se poput seoske budale, oče, prošaptao sam. – Čudo je što i sam nisam postao
slinavi, bijedni prosjak. – Umukni, Andrej. Nitko te ovdje nije naučio lijepom ponašanju, to
je potpuno jasno. Trebao bih te istući. – Odalamio me je šakom po glavi. Uho mi je utrnulo.
– Mislio sam da sam te dovoljno tukao prije no što sam te doveo ovamo, ali nije tako. –
Ponovno me je udario.
 – Oskvrnuće! – viknuo je svećenik naginjući se nad mene. – Ovaj je dječak posvećen
Bogu. – Posvećen je gomili luđaka, rekao je moj otac. Izvadio je zavežljaj iz svojega kaputa.
– Vaša jaja, braćo! – prijezirno je rekao. Odmotao je meku kožu i izvadio jedno jaje. – Slikaj,
Andrej. Slikaj kako bi podsjetio ove luđake da posjeduješ Božji dar. – Bog je i Onaj koji slika
sliku, povikao je svećenik, najstariji među njima, čija se ljepljiva sijeda kosa s vremenom
toliko natopila masnoćom da je bila gotovo crna. Ugurao se između stolca i mojeg oca.
Moj je otac spustio sva jaja osim jednoga. Naginjući se nad malu glinenu posudu na
stolu, razbio je ljusku jajeta brižljivo skupljajući žumanjak na jednu stranu i puštajući da se
ostatak prolije po komadu kože. – Evo, evo, čisti žumanjak, Andrej. – Uzdahnuo je i bacio
razbijenu ljusku na pod.
Uzeo je mali pehar i ulio vodu u žumanjak.
– Izmiješaj to, izmiješaj svoje boje i radi. Podsjeti ove... – On radi kada ga Bog pozove
na rad, – izjavio je Stariji, – a kada ga Bog bude pozvao da se zakopa u zemlju, da živi
životom samotnika, pustinjaka, tada će on to i učiniti. – Vraga hoće, rekao Je moj otac. – Sam
princ Mihael tražio je sliku Djevice. Andrej, slikaj! Naslikaj mi tri slike tako da mogu princu
dati onu koju je tražio, a preostale ću odnijeti u daleki dvorac njegova rođaka, princa Fjodora,
kako je tražio. – Taj je dvorac razrušen, oče, rekao sam s prijezirom. – Divlja su plemena nad
Fjodorom i njegovim ljudima obavila pokolj. Tamo u divljini nećeš naći ništa, ništa osim
kamenja. Oče, znaš to jednako kao i ja. Jahali smo dovoljno daleko da bismo se sami uvjerili
u to. – Poći ćemo ako princ želi da pođemo, – rekao je moj otac, – i ostavit ćemo sliku među
granama drveta najbližega onomu mjestu gdje je umro njegov brat. – Taština i ludilo, rekao je
Stariji. U sobu su ušli i ostali svećenici. Bilo je mnogo galame.
– Govori jasno i prekini s poezijom! – vikao je moj otac. – Pustite mojeg dječaka da
slika. Andrej, miješaj boje. Pomoli se i počni. – Oče, ponižavaš me. Prezirem te. Stidim se što
sam tvoj sin. Ja nisam tvoj sin. Ne želim biti tvoj sin. Zatvori svoja pokvarena usta ili neću
ništa naslikati. – Ah, to je moj dragi dječak s čijeg jezika teče med, a pčele koje su ga tamo
stavile, ostavile su i svoj ubod. – Ponovno me je udario. Ovog mi se puta zavrtjelo, ali sam
odbio podignuti ruke prema glavi. U uhu mi je bubnjalo.
– Ponosan na sebe, Ivan Budala! – rekao sam. – Kako da slikam kada ne mogu vidjeti niti
sjediti na stolcu? – Svećenici su vikali. Svađali su se među sobom.
Pokušao sam se usredotočiti na mali niz glinenih posudica koje su spremno čekale
žumanjak i vodu. Najbolje je da počnem raditi i tako ih sve ušutkati. Čuo sam oca kako se
zadovoljno smije.
– Pokaži im, dakle, pokaži im što znači zazidati se živ u hrpi blata. – Za ime Boga, rekao
je Stariji.
– Za ime glupih budala, rekao je moj otac. – Nije dovoljno imati vrsnog slikara. Vi
morate imati i sveca. – Ti ne znaš što je tvoj sin. Bog te je vodio da ga dovedeš ovamo. –
Vodio me je novac, rekao je moj otac. Od svećenika su dopirali uzdasi.
– Ne laži im, rekao sam ispod glasa. – Prokleto dobro znaš da je to bio ponos. – Da,
ponos, rekao je moj otac, – što moj sin može poput slikarskog majstora naslikati Kristovo
Lice ili Njegovu Blagoslovljenu Majku! A vi, kojima predajem toga genija, vi ste previše
neuki da biste to vidjeli. – Počeo sam pigmente koji su mi bili potrebni drobiti u meki,
smeđe-crveni prah, i nakon toga mu primiješao žumanjak i vodu sve dok svaka trunčica
pigmenta nije bila razbijena i dok boja nije postala glatka i savršeno rijetka i jasna. Nastavio
sam sa žutom, a zatim s crvenom.
Prepirali su se oko mene. Moj je otac podignuo šaku na Starijega, ali se ja nisam zamarao
time da podignem pogled. Ne bih se usudio. U očaju me je udario u nogu, izazivajući grč u
mojemu mišiću, ali nisam rekao ništa. Nastavio sam miješati boju.
Jedan od svećenika prišao mi je s lijeve strane i pred mene stavio čistu, izbijeljenu drvenu
ploču, premazanu i spremnu za svetu sliku.
Barem sam bio spreman. Pognuo sam glavu. Na naš način načinio sam znak križa,
dodirujući prvo desno rame, a ne lijevo.
 – Dragi Bože, daj mi moć, daj mi viziju, vodi moje ruke onako kako ih samo Tvoja
ljubav može voditi! – Odjednom sam imao kist, nesvjestan da sam ga uzeo, i kist je počeo
juriti otkrivajući tragove ovalnoga Djevičinog lica, a zatim nakošene obrise njezinih ramena i
nakon toga obrise njezinih sklopljenih ruku.
Sada su njihovi uzdasi bili izmamljeni slikom. Moj se otac pobjedonosno i zadovoljno
smijao.
– Ah, moj Andrej, moj drski, sarkastični, neposlušni, nezahvalni božanski genij. – Hvala,
oče, prošaptao sam zajedljivo, iz samog središta svoje usredotočenosti koja je bila nalik
transu, dok sam i sam sa strahopoštovanjem promatrao kretanje kista. Evo njezine kose,
priljubljene uz tjeme i razdijeljene po sredini. Nije mi bilo potrebno nikakvo pomagalo da bih
naslikao savršeno okrugle obrise njezine aureole.
Svećenici su mi pridržavali čiste kistove. Jedan je u ruci držao čistu krpu. Zgrabio sam
kist za crvenu boju koju sam zatim pomiješao s bijelom smjesom sve dok nije bila
odgovarajuće boje puti.
– Nije li to čudo! – O tomu i jest riječ, – kroza zube je procijedio Stariji. – To je čudo,
brate Ivane, a on će učiniti kako je Božja volja. – On se neće zazidati ovdje, prokleti bili, ne
dok sam ja živ. On ide sa mnom u divljinu. – Prasnuo sam u smijeh. – Oče, – rekao sam s
podsmijehom, – ovdje je moje mjesto. – On je najbolji izdanak moje obitelji i on ide sa
mnom u divljinu, rekao je moj otac ostalima koji su se prepustili sveopćoj bujici prosvjeda i
nijekanja.
– Zbog čega si našoj Blagoslovljenoj Majci stavio tu suzu u oko, Andrej? – Bog joj je
dao tu suzu, rekao je jedan od njih. – To je Majka svih žalosti. Ah, pogledaj kako se njezina
odora lijepo presavija. – Ah, pogledajte dijete Krista! – rekao je moj otac, čak Je i njegovo
lice odavalo poštovanje. – Ah, jadno malo Božje novorođenče, uskoro će biti razapeto i
umrijet će! – Njegov je glas ponovno bio prigušen i gotovo blag. – Ah, Andrej, kakva
nadarenost. Oh, pogledajte djetetove oči i njegovu malenu ručicu, njegov palac, njegovu malu
ručicu. – Čak si i ti dirnut Kristovim svjetlom, rekao je Stariji. – Čak i takav glup i nasilan
čovjek kao ti, brate Ivane. – Svećenici su se u krugu nagurali oko mene. Moj je otac ispružio
dlan pun svjetlucavih dragulja. – Za aureole, Andrej. Požuri, princ Mihael je naredio da
pođemo. – To je besmislica, kažem ti! – Svi su glasovi odjednom zabrujali. Moj se otac
okrenuo i podignuo šaku.
Podignuo sam pogled i posegnuo za novom, čistom drvenom pločom. Čelo mi je bilo
vlažno od znoja. Radio sam bez prestanka.
Naslikao sam tri slike.
Osjećao sam toliku sreću, toliku čistu sreću. Bilo je ugodno ogrijati se na njoj, biti je
potpuno svjestan, i znao sam, iako nisam ništa rekao, da je moj otac to omogućio, moj otac,
tako veseo, rumenih obraza i nadmoćan zbog svojih širokih ramena i blistava lica, taj čovjek
kojega sam trebao mrziti.
Žalosna Majka sa svojim Djetetom, i rupčić za njezine suze, i samoga Krista. Naslonio
sam se, umoran i zamućenih očiju. Bilo je nepodnošljivo hladno. Oh, kada bi tu bilo samo
malo vatre. A moja ruka, moja lijeva ruka bila je zgrčena od hladnoće. Samo mi je desna ruka
bila u redu zbog brzine kojom sam slikao. Poželio sam sisati prste svoje lijeve ruke, ali to ne
bi bilo primjereno, ne ovdje i u ovom času, kada su se svi skupili da bi gugutali nad slikama.
– Majstorski. Božje djelo. – Obuzeo me je strahovit osjećaj vremena, osjećaj da sam
otišao daleko od ovog časa, daleko od Samostana špilja kojemu sam obećao svoj život,
daleko od svećenika koji su bili moja braća, daleko od mojega glupog oca koji je psovao i
koji je, unatoč svojoj neukosti, bio vrlo ponosan.
Iz očiju su mu potekle suze. – Moj sin, rekao je. Ponosno mi je stisnuo rame. Bio je lijep
na svoj način, čvrst, jak muškarac koji se nije plašio ničega, princ među svojim konjima,
psima i sljedbenicima od kojih sam i ja, njegov sin, bio jedan.
– Ostavi me na miru, ti tupoglavi glupane, rekao sam. Smiješio sam se ne bih li ga još
jače razbjesnio. On se smijao. Bio je previše sretan, previše ponosan da bih ga izazvao.
 – Pogledajte što je moj sin načinio, njegov je glas bio promukao od brbljavosti. Doimao
se kao da će zaplakati. A nije čak ni bio pijan.
– To nije djelo ljudskih ruku. – rekao Je svećenik.
– Ne, dakako da nije! – prolomio se prezriv glas mojeg oca. – To je djelo ruku mojeg sina
Andreja, i to je sve. – Neki svileni glas rekao mi je u uho: – Hoćeš li ti sam postaviti dragulje
u aureole, brate Andrej, ili da ja to učinim? – Pogledaj, gotovo je, ljepilo je naneseno, dragulji
su postavljeni, pet na liku Krista. Kist je ponovno bio u mojoj ruci da bi pomilovao smeđu
Kristovu kosu, razdijeljenu po sredini i zataknutu iza ušiju tako da se samo manji dio nazirao
na svakoj strani Njegova vrata. U mojoj se ruci stvorila metalna pisaljka da bih podebljao i
potamnio crna slova na otvorenim stranicama knjige koju je Krist držao u lijevoj ruci.
Gospod Bog je zurio, ozbiljan i ukočen sa slike, Njegove su usne bile crvene i ravne ispod
vrhova Njegovih smeđih brkova.
– Dođi, princ je ovdje, princ je došao. – Izvan ulaza u samostan snijeg je padao u
okrutnoj mećavi. Svećenici su mi pomogli odjenuti kožni kaputić, moju jaknu od kože mlade
ovce. Zakopčali su mi pojas. Bilo je ugodno ponovno osjetiti miris te kože, udisati hladan,
svjež zrak. Moj je otac držao moj mač. Bio je težak, star, otet u davnoj bitki protiv teutonskih
vitezova daleko na istoku, dragulji su odavno otrgnuti s njegova drška, no, unatoč tomu, bio
je to dobar, dobar borbeni mač.
Kroz snježnu mećavu pojavio se lik na konju. Bio je to princ Mihael sa svojom krznenom
kapom, krznom obrubljenim ogrtačem i rukavicama, veliki vladar koji je vladao Kijevom u
ime naših rimokatoličkih osvajača, čiju vjeru nismo željeli prihvatiti i koji nam je dopustio
zadržati svoju vjeru. Bio je okićen stranim baršunom i zlatom, otmjena pojava primjerena
litvanskom kraljevskom dvoru, o kojemu smo čuli čudnovate priče. Kako je podnio Kijev,
uništeni grad?
Njegov se konj propeo na stražnjim nogama. Moj je otac potrčao uhvatiti uzde i uplašio
životinju kao što je ona uplašila mene.
Slika za princa Fjodora bila je čvrsto umotana u vunu da bih je mogao nositi.
Stavio sam ruku na držak svojeg mača.
– A, nećeš ga povesti sa sobom na to bezbožno putovanje, viknuo je Stariji. – Prinče
Mihaelu, Vaše Veličanstvo, naš moćni vladaru, reci ovomu bezbožnom čovjeku da ne može
odvesti našeg Andreja. – Kroz snijeg sam vidio prinčevo lice, pravokutno i snažno, sa sivim
obrvama, bradom i velikim, nemilosrdnim plavim očima. – Pusti ga, oče, viknuo je
svećeniku. – Taj je dječak lovio s Ivanom od svoje pete godine. Nitko nikada nije donio takvo
obilje na moj stol, a ni na tvoj, oče. Pusti ga. – Konj Je poskočio unatrag. Moj je otac
povukao uzde. Princ Mihael je otpuhnuo snijeg sa svojih usana.
Naše su konje odveli na čelo, očeva moćnog pastuha otmjeno savijena vrata i nižega
uškopljenoga konja koji je pripadao meni prije no što sam došao u Samostan špilja.
– Vratit ću se, oče, rekao sam Starijemu. – Daj mi svoj blagoslov. Kako se mogu
usprotiviti svojemu plemenitom, dobroćudnom i beskrajno pobožnom ocu kada princ Mihael
sam tako nalaže? – O, zatvori ta svoja prljava usta, rekao je moj otac. – Misliš li da ću to
slušati cijelim putem do dvorca princa Fjodora? – Slušat ćeš to cijelim putem do pakla! –
izjavio je Stariji. – Mojega najboljeg novaka vodiš u smrt. – Novak, novak za rupu u zemlji!
Ti uzmi ruke koje su naslikale ta čuda... – Bog ih je naslikao, – prošaptao sam zajedljivo, – i
ti to znaš, oče. Hoćeš li, molim te, prestati javno pokazivati svoju bezbožnost i ratobornost. –
Bio sam na konju. Slika je bila umotana u vunu i čvrsto sam je držao uz prsa.
– Ne vjerujem da je moj brat Fjodor mutav! – rekao je princ trudeći se vladati svojim
konjem, poravnati ga s konjem mojeg oca. – Možda su ti putnici vidjeli neku drugu ruševinu,
neku staru... – Ništa više ne može preživjeti u stepi, preklinjao je Stariji. – Prinče, nemoj
odvesti Andreja. Nemoj ga odvesti. – Svećenik je dotrčao do mojega konja. – Andrej, nećeš
pronaći ništa; pronaći ćeš samo travu koju povija vjetar i drveće. Stavi sliku među grane
drveća. Postavi je tamo u ime Boga, tako da Tatari, kada je pronađu, spoznaju njezinu
božansku moć. Postavi je tamo za bezbožnike. I vrati se kući. – Snijeg je padao tako gusto da
mu nisam mogao vidjeti lice.
Podignuo sam pogled prema ogoljelim i opustošenim kupolama naše katedrale, tom
ostatku bizantske veličajnosti što su nam ga ostavili mongolski napadači, koji su sada
iznuđivali svoj pohlepni danak pomoću našega katoličkog princa. Kako je opustošena i
napuštena bila ta moja domovina. Zatvorio sam oči i žudio za svojom blatnjavom ćelijom u
špilji, za mirisom zemlje svuda oko mene, za snovima o Bogu i Njegovoj dobroti koja će me
stići kada jednom budem napola zakopan.
Vrati se, Amadeo. Vrati se. Ne dopusti da ti srce stane!
Osvrnuo sam se oko sebe. – Tko me to zove? – Gusti bijeli veo snijega otvorio se i otkrio
u daljini stakleni grad, crn i svjetlucav, kao da ga grije pakleni plamen. Dim se uzdizao da bi
nahranio zloslutne oblake sve tamnijeg neba. Jahao sam prema staklenom gradu.
– Andrej! – bio Je to očev glas iza mene.
Vrati se, Amadeo. Ne dopusti da ti srce stane!
Slika mi je ispala iz lijeve ruke dok sam pokušavao obuzdati svojega konja. Vunena se
tkanina odmotala. Nastavili smo jahati. Slika je padala niz brdo okrećući se i poskakujući na
kutovima, a dok je padala, odmotavao se smotak vunene tkanine. Vidio sam svjetlucavo
Kristovo lice.
Uhvatile su me snažne ruke i povukle me prema gore kao vihor. – Pusti me! – bunio sam
se. Osvrnuo sam se. Na smrznutoj zemlji ležala je slika, a Kristove su oči upitno zurile.
Kruti prsti stisnuli su moje lice s obje strane. Trepnuo sam i otvorio oči. Soba je bila puna
topline i svjetlosti. Nazirao sam poznato lice mojega Gospodara odmah iznad sebe, njegove
plave oči natopljene krvlju. – Pij, Amadeo, rekao je. – Pij iz mene. – Moja je glava pala na
njegovo grlo. Krv je počela teći; izbijala je iz njegove žile gusto se izlijevajući na ovratnik
njegove zlatne odore. Prekrio sam je usnama. Polizao sam krv.
Ispustio sam vrisak kada me je krv zapalila.
– Siši iz mene, Amadeo. Siši snažno! – Usta su mi se ispunila krvlju. Moje su se usne
priljubile uz njegovu svilenu bijelu put da ne bih propustio ni kapljicu. Gutao sam duboko. U
nejasnom bljesku vidio sam svojeg oca kako jaše kroz stepu, moćnu pojava odjevenu u kožu,
mača čvrsto privezanoga za pojas, savijenih nogu u ispucanim i iznošenim smeđim čizmama
uguranima u stremen. Okrenuo se na lijevo, jašući vješto i savršeno, velikim koracima
svojega bijeloga konja.
– Dobro, ostavi me, kukavico, ti drski i bijedni dječače! Ostavi me! – Gledao je pred
sebe. – Molio sam za to, Andrej, molio sam da te ne uhvate u svoje prljave katakombe, svoje
mračne zemljane ćelije. Pa, moje su molitve uslišane! Idi s Bogom, Andrej. Idi s Bogom. Idi
s Bogom! – Lice mojega Gospodara bilo je ushićeno i prelijepo, poput bijelog plamena u
titravoj zlatnoj svjetlosti bezbrojnih svijeća. Stajao je nada mnom.
Ležao sam na podu. Moje je tijelo pjevalo krvlju. Pridignuo sam se na noge, a glava mi
se klimala. – Gospodaru. – On je stajao u udaljenom dijelu sobe, bosih stopala stisnutih jedno
uz drugo na sjajnom, ružičastom podu, raširenih ruku. – Dođi k meni, Amadeo, kreni prema
meni, dođi k meni, uzmi ostatak. – Nastojao sam ga poslušati. Soba oko mene bjesnjela je
bojama. Vidio sam Procesiju tragajućih magova. – Oh, tako je živa, tako potpuno oživljena!
– Dođi k meni, Amadeo. – Preslab sam, Gospodaru, onesvijestit ću se, umrijet ću u ovomu
veličanstvenom svjetlu. – Hodao sam korak po korak lako ml se to činilo nemogućim.
Stavljao sam jedno stopalo ispred drugog stopala, prilazeći mu sve bliže. Pao sam. –
Četveronoške, dođi. Dođi k meni. – Uhvatio sam se za njegovu odoru. Morao sam se uspeti
do njegove znatne visine ako sam to želio uzeti. Posegnuo sam prema gore i uhvatio se za
njegovu savijenu desnu ruku. Pridignuo sam se, osjećajući zlatnu tkaninu na sebi. Ispružio
sam noge i stao. Još sam ga jednom zagrlio; još sam jednom pronašao izvor. Pio sam, pio i
pio.
 Krv je u pozlaćenim gutljajima silazila u moju utrobu. Prožimala je moje noge i moje
ruke. Bio sam Titan. Drobio sam ga pod sobom. – Daj mi, šaptao sam. – Daj mi. – Krv je
lebdjela na mojim usnama, a zatim se slila niz moje grlo.
Osjećao sam kao da su njegove hladne, mramorne ruke čvrsto zgrabile moje srce. Čuo
sam kako se bori, udara, kako se zalisci otvaraju i zatvaraju, mokar zvuk krvi koja se ulijeva
u njega, zapljuskivanje zalistaka koji je dočekuju s dobrodošlicom, prihvaćajući je, srce mi je
postajalo sve veće i sve moćnije, moje su žile bile poput mnoštva neuništivih metalnih
provodnika te strahovito moćne tekućine.
Legao sam na pod. On je stajao nada mnom, a njegove su me ruke očekivale. – Ustani,
Amadeo. Dođi, digni se, dođi u moj zagrljaj. Uzmi. – Plakao sam. Jecao sam. Moje su suze
bile crvene, a crvene mrlje bile su i na mojim rukama. – Pomozi mi, Gospodaru. – Ja ti
pomažem. Dođi, potraži to sam. – Pomoću te nove snage našao sam se na nogama, kao da
sam bio oslobođen svih ljudskih ograničenja, kao da su to bili lanci i užad koji su nestali.
Skočio sam na njega, odmičući njegovu odoru da bih lakše pronašao ranu.
– Načini novu ranu, Amadeo. – Zagrizao sam u meso probijajući ga i krv je šiknula na
moje usne. Prekrio sam je usnama. – Poteci u mene. – Oči su mi se zatvorile. Vidio sam
divljinu, travu koja se povija, modro nebo. Moj je otac i dalje jahao s malom družinom za
sobom. Jesam li i ja bio među njima?
– Nadao sam se da ćeš pobjeći, – zazvao me je uz smijeh, – i pobjegao si. Proklet bio,
Andrej. Prokleti bili i ti i tvoj oštar jezik i tvoje magične slikarske ruke. Proklet bio, ti pogano
derište, proklet bio. – Smijao se i smijao i jahao sve dalje, a trava se pred njim povijala i
padala.
– Oče, pogledaj! – pokušao sam viknuti. Želio sam mu pokazati kamene ruševine dvorca.
Ali, moja su usta bila puna krvi. Bili su u pravu. Utvrda princa Fjodora bila je uništena, a on
je davno nestao. Očev se konj naglo propeo kada je došao do prve hrpe kamenja prekrivene
vinovom lozom.
Šokiran, osjetio sam pod sobom mramorni pod, tako divno topao. Ležao sam na njemu
opružen na trbuhu. Podignuo sam se. Ružičasti je uzorak bio tako gust, tako dubok, tako
začudan, kao da se voda smrznula da bi načinila najfiniji kamen. Zauvijek bih mogao gledati
u njegovu dubinu.
– Ustani, Amadeo, još jednom. – Oh, ovog se puta bilo lako dignuti, uhvatiti se za
njegovu ruku pa za njegovo rame. Probio sam kožu njegova vrata. Pio sam. Krv me je
ispirala još jednom otkrivajući cijelo moje obličje uz šok u tmini mojeg uma. Vidio sam
dječačko tijelo koje je bilo moje, ruke i noge, i u tom sam obliku udisao toplinu i svjetlost
oko sebe, kao da sam u cijelosti postao jedan veliki organ s više otvora za gledanje, za
slušanje i za disanje. Disao sam milijunima malenih i sićušnih snažnih usta.
Krv me je ispunila toliko da je više nisam mogao uzeti.
Stajao sam pred svojim Gospodarom. Na njegovu sam licu vidio tek tračak iscrpljenosti,
tek laganu patnju u njegovim očima. Po prvi sam put vidio prave crte njegove nekadašnje
ljudskosti na njegovu licu, meke, neizbježne bore u kutovima njegovih naboranih očiju.
Tkanina njegove odore je svjetlucala, svjetlost je putovala po njoj kako se tkanina
pomicala s njegovim najmanjim pokretom. Pokazao je prstom. Pokazao je prstom na sliku
Procesija magova.
– Tvoja duša i tvoje fizičko tijelo sada su zauvijek prikovani jedno za drugo, rekao je. –
A kroz svoja vampirska osjetila, osjetila vida i dodira, mirisa i okusa spoznavat ćeš svijet. Ne
tako što ćeš mu okrenuti leđa u mračnoj zemljanoj ćeliji, već tako što ćeš raširiti ruke
beskonačnoj veličanstvenosti i tako uvidjeti apsolutnu uzvišenost Božjeg stvaralaštva i čuda
stvorenih ljudskim rukama u Njegovoj Božanskoj Milosti. – Doimalo se kao da se u svilu
odjevena gomila na Procesiji magova zaista kreće. Ponovno sam čuo konjska kopita na
mekoj zemlji i korake nogu u čizmama. Još mi se jednom učinilo da sam vidio kako u daljini
lovački psi skakuću po planini. Vidio sam kako se cvjetovima posuto grmlje riaginje zbog
pritiska pozlaćene procesije; vidio sam kako latice lepršaju s cvjetova. Čudnovate životinje
skakutale su gustom šumom. Vidio sam ponosnog princa Lorenza, na njegovu konju, koji je
okrenuo svoju mladenačku glavu, baš kao što je to moj otac učinio, i gledao me. Iza njega je
promicao svijet, svijet stjenovitih padina, lovaca na njihovim smeđim konjima i
poskakujućih, razigranih pasa.
– Nestala je zauvijek, Gospodaru, rekao sam, a moj je glas zvučao puno i zvonko,
primjereno svemu što sam vidio.
– Što to, dijete moje? – Rusija, svijet divljine, svijet onih mračnih, strašnih ćelija u
vlažnoj utrobi Majke Zemlje. – Okretno sam se oko sebe. Dim se uzdizao iz mnoštva gorućih
svijeća. Vosak se cijedio i kapao na izrezbareno srebro koje ih je pridržavalo, pa čak i na
besprijekoran, svjetlucav pod. Pod je bio poput mora, iznenada tako proziran, tako svilen, a
visoko gore bili su naslikani oblaci u beskonačnom, najljepšem plavetnilu. Doimalo se kao da
maglica isparava iz tih oblaka, topla ljetna maglica nastala iz spajanja kopna i mora.
Ponovno sam pogledao sliku. Prišao sam joj, ispružio ruke prema njoj i zurio u bijele
dvorce na brežuljcima, u brižljivo oblikovano drveće, u okrutnu uzvišenu divljinu koja je
tako strpljivo čekala na polagano putovanje mojega kristalno jasnog pogleda.
– Toliko toga! – šapnuo sam. Nema riječi koje bi mogle opisati duboke smeđe i zlatne
boje u bradi egzotičnog maga, ili igru sjena na naslikanoj glavi bijeloga konja ili na licu
ćelavog čovjeka koji ga je vodio, ili ljupkost deva povijenih vratova ili izgaženo bujno
cvijeće pod bešumnim stopalima.
– Vidim je cijelim svojim bićem, uzdahnuo sam. Zatvorio sam oči i naslonio se na sliku,
savršeno se prisjećajući svih pojedinosti sve dok palača mojeg uma nije postala ta prostorija,
a ja sam oslikao njezin zid. – Vidim je bez ikakva propusta. Vidim je, šaptao sam.
Osjetio sam ruke svojega Gospodara oko svojih prsa. Osjetio sam njegov poljubac na
svojoj kosi.
– Možeš li ponovno vidjeti stakleni grad? – upitao je.
– Mogu ga načiniti! – viknuo sam. Pustio sam da mi glava klone unatrag na njegova prsa.
Otvorio sam oči i iz slike pred sobom izvukao upravo one boje koje sam želio te u svojoj
mašti načinio tu metropolu od bujajućeg i rastućeg stakla sve dok njezini tornjevi nisu probili
nebo. – Ondje je, vidiš li ga? – Opisivao sam ga, smijući se, bujicom riječi, blistavo zelene,
žute i plave tornjeve koji su svjetlucali i ljeskali se u Rajskoj svjetlosti. – Vidiš li ga? –
viknuo sam.
– Ne. Ali ti ga vidiš, rekao je moj Gospodar. – A to je i više nego dovoljno. – Toga
mračnog jutra odijevali smo se u tamnoj odaji.
Ništa nije bilo teško, ništa nije imalo prijašnju težinu i otpor. Činilo se kao da moram
samo prijeći prstima preko prsluka da bih ga zakopčao.
Požurili smo niza stube koje su naizgled nestajale pod mojim stopalima, van u noć.
Uspeti se klizavim zidovima palače bila je sitnica, učvrstiti stopala bezbroj puta u
pukotine kamena, održavati ravnotežu na busenu paprati i vinovoj lozi dok posežem za
rešetkama na prozoru i napokon izvlačim cijeli okvir, bila je to sitnica, i s kakvom sam
lakoćom pustio da teška metalna rešetka padne u blistavu vodu ispod mene. Kako je lijepo
bilo gledati kako tone, kako voda zapljuskuje teret koji Je tonuo, vidjeti odsjaj baklji u vodi.
– Padam u nju. – Dođi. – U sobi je čovjek ustao od svojeg stola. Omotao je vrat vunenom
tkaninom da bi se zaštitio od hladnoće. Njegova je tamnoplava odora bila ukrašena bisernim
zlatom. Bogat čovjek, bankar. Firentinčev prijatelj nije oplakivao svoj gubitak nad tim
pergamentnim stranicama koje su vonjale na crnu tintu, već je računao neizbježan dobitak
budući da su svi partneri poubijani oštricom i otrovom, čini se, u privatnoj svečanoj dvorani.
Je li sada pretpostavio da smo mi to učinili, čovjek u crvenom ogrtaču i dječak
kestenjaste kose koji su te zimske noći ušli kroz njegov prozor na četvrtom katu?
Zgrabio sam ga kao da je on ljubav mojega mladenačkog života i odmotao vunenu
tkaninu s arterije na kojoj ću se nahraniti.
 Preklinjao me je da prestanem, da kažem svoju cijenu. Kako je moj Gospodar djelovao
spokojno, gledajući samo mene, dok je čovjek preklinjao, a ja sam ga ignorirao, osjećajući
samo tu široku, pulsirajuću, neodoljivu žilu.
– Vaš život, gospodine, moram ga imati, prošaptao sam. – Krv lopova je jaka, nije li,
gospodine? – O, dijete, – vikao je sav izvan sebe, – šalje li Bog svoju presudu u tako
neprimjerenom obliku? – Ta je ljudska krv bila oštra, jetka i neobično gusta, začinjena vinom
koje je popio i začinskim travama iz hrane koju je pojeo, gotovo ljubičasta na svjetlosti
njegovih svjetiljaka dok je potekla mojim prstima prije no što sam je stigao polizati.
Čim sam prvi put povukao, osjetio sam kako mu je srce stalo.
– Lakše malo, Amadeo, šapnuo je Gospodar.
Zastao sam i srce je ponovno počelo kucati.
– Tako, hrani se polako, polako, pusti da srce tjera krv, da, da, i neka ti prsti budu nježni
da ne bi nepotrebno patio, jer on sada proživljava najgoru sudbinu, a to je spoznaja da umire.
– Hodali smo zajedno uskim dokom. Više nije bilo potrebe da održavam ravnotežu iako je
moj pogled zalutao u dubinu raspjevane, zapljuskujuće vode, pokrete koje su dolazili iz
povezanosti s dalekim morem.
Stajali smo na malom trgu, napuštenome, pred pravokutnim vratima visoke kamene
crkve. Sada su bila zatvorena zasunom. Na svim su prozorima kapci bili zatvoreni, a sva su
vrata bila zaključana. Noćni počinak. Tišina.
– Još jednom, prelijepi moj, Jer to će ti dati snagu, rekao Je moj Gospodar, a njegovi su
me kobni očnjaci probadali dok me je čvrsto držao u rukama.
– Hoćeš li me prevariti? Hoćeš li me ubiti? – šapnuo sam ponovno se osjetivši
bespomoćnim jer nije bilo dovoljno jake nadnaravne moći koju bih mogao prizvati da bih se
oslobodio njegova stiska.
Krv je istjecala iz mene u plimnom valu zbog kojeg su se moje ruke ljuljale i drhtale, a
noge plesale kao da sam obješen. Borio sam se da ostanem pri svijesti. Odupirao sam se o
njega. Ali, krv je i dalje tekla iz mene, iz svakoga mojeg tkiva, u njega.
– A sada još jednom, Amadeo, uzmi je natrag od mene. – Lagano me je udario u prsa.
Zamalo sam se srušio. Bio sam toliko slab, pao sam prema naprijed uspjevši se uhvatiti za
njegov ogrtač. Podignuo sam se i uhvatio ga rukom oko vrata. On je zakoračio unatrag
uspravivši se, otežavajući mi. Ali ja sam bio previše odlučan, previše izazvan, previše
odlučan narugati se njegovim poukama.
– U redu, dragi Gospodaru, rekao sam, ponovno parajući njegovu kožu. – Imam te i imat
ću svaku tvoju kapljicu, gospodine, osim ako ne budeš brz, vrlo brz. – Tek sam tada shvatio!
I ja sam imao dva sićušna očnjaka.
Počeo se tiho smijati, a činjenica da se to na čemu se hranim smije pod mojim novim
očnjacima, samo je povećala moje zadovoljstvo.
Svom svojom snagom pokušao sam mu iščupati srce iz grudi. Čuo sam kako je vrisnuo i
tada se iznenađeno nasmijao. Sisao sam i sisao njegovu krv, gutajući uz odvratan i neugodan
zvuk.
– Hajde, daj da još jednom čujem kako vrištiš! – šapnuo sam požudno sišući krv,
proširujući ranu zubima, mojim naoštrenim, produženim zubima, tim zubima očnjacima koji
su sada bili moji i stvoreni za pokolj. – Hajde, moli za milost, gospodine! – Njegov je smijeh
bio ugodan.
Uzimao sam njegovu krv gutljaj po gutljaj, zadovoljan i ponosan zbog njegova
bespomoćnog smijeha, zbog činjenice da je pao na koljena na trgu i da ga još imam, a on sada
mora podignuti ruke da bi me odgurnuo.
– Ne mogu više piti! – izjavio sam. Legao sam na kamen.
Smrznuto je nebo bilo crno i posuto platnenim zvijezdama. Zurio sam u njih ugodno
svjestan kamena pod sobom, tvrdoće pod mojim leđima i glavom. Nema više zabrinutosti za
prljavštinu, vlagu, prijeteće bolesti. Nema više zabrinutosti hoće li gmižuća noćna stvorenja
doći blizu.
 Nema više zabrinutosti o tomu što će misliti ljudi koji vire kroz prozore. Nema više
zabrinutosti zbog kasnoga noćnog sata. Pogledajte me, zvijezde. Pogledajte me kao što ja
gledam vas.
Tihe i blistave, te sićušne rajske oči.
Počeo sam umirati. Jenjavajuća bol započela Je u mojem želucu, a zadrti se preselila u
trbuh.
– Sada će te napustiti sve što je preostalo od smrtnog dječaka, rekao je moj Gospodar. –
Nemoj se plašiti. – Nema više glazbe? – šapnuo sam. Okrenuo sam se i zagrlio Gospodara
koji je ležao pokraj mene, glave položene na lakat. Privukao me sebi.
– Hoćeš li da ti otpjevam uspavanku? – rekao je nježno.
Odmaknuo sam se od njega. Nečista tekućina počela je teći iz mene. Osjetio sam
nagonski sram, koji je ipak polako nestao. Podignuo me je lako kao i uvijek i zarinuo moje
lice u svoj vrat. Vjetar se podignuo oko nas.
Tada sam osjetio hladnu vodu Jadrana i otkrio da se valjam po nepogrešivim morskim
valovima. More je bilo slano, ugodno i u sebi nije sadržavalo nikakvu prijetnju. Valjao sam
se i okretao, a otkrivši da sam sam, pokušao sam dokučiti gdje se nalazim. Bio sam daleko na
pučini, blizu otoka Lido. Pogledao sam natrag prema kopnu i mogao sam kroz mnoštvo
usidrenih brodova vidjeti plamene baklje Duždeve palače, vidom koji je bio strahovito jasan.
Do mene su dopirali pomiješani glasovi mračne luke kao da sam potajno plivao među
brodovima, iako nisam.
Kakva je izvanredna moć čuti te glasove, biti sposoban usredotočiti se na jedan izdvojeni
glas i čuti njegovo ranojutarnje mumljanje, a zatim svoj sluh usmjeriti na neki drugi glas i
pustiti riječi da teku.
Neko sam vrijeme plutao pod nebom sve dok sva bol u meni nije nestala. Osjećao sam se
pročišćenime i nisam želio biti sam. Okrenuo sam se i bez napora zaplivao prema luci,
krećući se ispod površine vode u blizini brodova.
Ono što me je tada zapanjilo bila je činjenica da mogu vidjeti pod vodom! Za moje je
vampirske oči bilo dovoljno života da bih mogao vidjeti ogromna sidra smještena na
muljevitom dnu lagune i zakrivljena dna galija. Bio je to cijeli podvodni svemir. Poželio sam
ga još istraživati, ali sam čuo glas svojega Gospodara – ne telepatski glas, kako bismo ga sada
mogli nazvati, već njegov čujan glas – kako me blago zove da se vratim na trg gdje me je
čekao.
Svukao sam svoju nečistu odjeću i gol izašao iz vode, žureći prema njemu kroz hladnu
tamu, oduševljen što hladnoća nije imala gotovo nikakav utjecaj na mene. Kada sam ga
ugledao, raširio sam ruke i nasmiješio se.
U rukama je držao krzneni ogrtač koji je rastvorio da bi me dočekao, trljajući njime moju
kosu i umatajući me.
– Ti osjećaš svoju novu slobodu. Duboka hladnoća kamena ne dopire do tvojih bosih
stopala. Ako se porežeš, tvoja će otporna koža u času zacijeliti, a nijedno malo, gmižuće
mračno stvorenje neče u tebi izazvati odvratnost. Ona ti ne mogu nauditi. – Obasuo me je
poljupcima. – Hranit će te samo najotrovnija krv, a tvoje će je nadnaravno tijelo pročistiti i
upiti. Ti si moćno biće, a duboko unutra? U tvojim prsima, koja sada dodirujem rukom,
nalazi se tvoje srce, tvoje ljudsko srce. – Je li to doista tako, Gospodaru? – upitao sam. Bio
sam ushićen, bio sam razigran. – Zbog čega i dalje tako ljudsko? – Amadeo, jesi li primijetio
da sam ja nečovječan? Jesi li primijetio da sam okrutan? – Moja je kosa otresla vodu i osušila
se gotovo u času. Napustili smo trg, rukom pod ruku, a ja sam bio zaogrnut teškim krznenim
ogrtačem.
Kako nisam odgovorio, zastao je, ponovno me zagrlio i započeo sa svojim požudnim
poljupcima.
– Voliš me, rekao sam, – ovakvoga kakav sam sad još više nego prije. – O, da, rekao je.
Grubo me je zagrlio i ljubio po cijelom vratu, pa po ramenima, a zatim je počeo ljubiti moja
prsa. – Sada ti ne mogu nauditi, sada ne mogu ugasiti život u tebi nekim slučajnim
zagrljajem. Ti si moj, od moje krvi i mojeg mesa. – Zastao je. Plakao je. Nije želio da to
vidim. Okrenuo se na drugu stranu kada sam pokušao uhvatiti njegovo lice svojim drskim
rukama.
– Gospodaru, ja te volim, rekao sam.
– Pazi, rekao je odgurnuvši me, očito razdražen suzama. Pokazao je prema nebu. – Znat
ćeš kada dolazi jutro budeš li pazio. Osjećaš li? Čuješ li ptice? U svim krajevima svijeta
postoje ptice koje pjevaju neposredno prije zore. – Na um mi je pala misao, mračna i
strahovita, da mi je, između ostaloga, u dubokom Samostanu špilja nedostajao pjev ptica.
Vani u divljini, loveći s ocem, jašući od šumarka do šumarka, uživao sam u pjevu ptica. U
bijednim kolibama Kijeva nikada nismo bili predugo bez tih zabranjenih putovanja u divljinu
iz koje se toliko njih nije vratilo.
Ali, toga više nije bilo. Oko sebe sam imaju cijelu, divnu Italiju, divnu Serenissimu. Imao
sam svojega Gospodara i uzvišenu, senzualnu čaroliju ove preobrazbe.
– Zbog ovoga sam jahao u divljinu, šapnuo sam. – Zbog ovoga me je onoga zadnjeg dana
odveo iz samostana. – Moj me je Gospodar sjetno gledao. – Nadam se da je tako, rekao je. –
Ono što ja znam o tvojoj prošlosti, naučio sam iz tvojeg uma kada je bio otvoren za mene, ali,
sada je zatvoren, zatvoren zbog toga što sam te načinio vampirom, jednakime sebi, i sada više
nikada nećemo moći čitati umove jedan drugomu. Previše smo bliski, krv koju dijelimo
zaglušujuće buči u našim ušima kada u tišini pokušavamo razgovarati, i zato zauvijek
napuštam te strašne prizore podzemnog samostana koji se u bljeskovima tuko jasno
pojavljivao u tvojim mislima i uvijek uz patnju, uvijek vrlo blizu očaja. – Da, očaja, i sve je
to nestalo kao listovi poderane knjige bačene u vjetar. Upravo tako, nestalo. – Požurivao me
je. Nismo išli kući. Bio je to neki drugi put kroz mračne uličice.
– Sada idemo u našu kolijevku, – rekao je, – koja je naša grobnica, naša postelja, koja je
naš grob. – Ušli smo u staru, ruševnu palaču koju je nastanjivalo tek nekoliko pozaspalih
siromaha. Nije mi se svidjela. Naviknuo me je na raskoš. Ali, uskoro smo ušli u podrum,
naoko nemoguć u raskošnoj i vlažnoj Veneciji, ali to je zaista bio podrum. Spustili smo se
kamenim stubama, prošli kroz debela brončana vrata koja čovjek ne bi mogao otvoriti, sve
dok u potpunoj tami nismo stigli na odredište.
– Ovo je vještina, šaptao je moj Gospodar, – za koju ćeš jedne noći i sam biti sposoban. –
Čuo sam pucketanje i malu eksploziju i u njegovoj je ruci zasjala velika plamena baklja.
Zapalio ju je ničim drugim do vlastitim umom.
– Sa svakim ćeš desetljećem biti sve jači, a nakon toga sa svakim stoljećem i mnogo puta
u svojemu dugom životu otkrit ćeš da su tvoje moći načinile magičan skok. Iskušavaj ih
oprezno i zaštiti ono što otkriješ. Mudro se koristi svime što otkriješ. Nikada ne odbacuj bilo
koju moć, jer to je besmisleno, kao da čovjek odbacuje svoju snagu. – Kimnuo sam, očaran
zureći u plamen. Nikada još u običnoj vatri nisam vidio takve boje i prema njoj nisam osjećao
odbojnost iako sam znao da je to jedina stvar koja me može uništiti. On je tako rekao, nije li?
Pokazao je rukom. Trebao bih promotriti sobu.
Kako li je to bila veličanstvena prostorija. Bila je popločana zlatom! Čak je i strop bio od
zlata. U njezinu su središtu stajali kameni sarkofazi, a svaki je od njih bio ukrašen
izrezbarenim likom u starom stilu, odnosno, više strogom i svečanom nego prirodnom; i dok
sam im se približavao, vidio sam da su to likovi vitezova s kacigama i u dugim tunikama s
teškim širokim mačevima izrezbarenima tik uz njihova bedra, njihove ruke u rukavicama bile
su sklopljene u molitvi, a oči sklopljene u vječnom snu. Svaki je bio pozlaćen, posrebren i
posut bezbrojnim, sićušnim draguljima. Pojasevi su bili optočeni ametistom. Safiri su
ukrašavali ovratnike njihovih tunika. Topaz je blistao na koricama njihovih mačeva.
– Nije li ovo bogatstvo kušnja za lopova? – upitao sam. – Ležeći samo tako ovdje ispod
te ruševne kuće? – Glasno se nasmijao.
– Već me učiš da budem oprezan? – upitao Je smiješeći se. – Kakva drskosti Nijedan
lopov ne može ući ovamo. Nisi procijenio svoju vlastitu snagu kada si otvorio vrata. Pogledaj
zasun koji sam spustio za nama, kad si već tako zabrinut. Provjeri sada možeš li podignuti
poklopac tog lijesa. Hajde. Provjeri je li tvoja snaga jednaka tvojoj drskosti. – Nisam želio
biti drzak, bunio sam se. – Hvala Bogu što se smiješiš. – Podignuo sam poklopac i prebacio
niži dio na drugu stranu. Bilo je to sasvim lako, iako sam znao da je kamen vrlo težak. – Ah,
shvaćam, rekao sam ponizno. Uputio sam mu topao i nevin osmijeh. Unutrašnjost je bila
obložena jastucima od kraljevski ljubičastog damasta.
– Uđi u tu kolijevku, dijete moje, rekao je. – Ne plaši se dok čekaš izlazak sunca. Kada
sunce izađe, ti ćeš već čvrsto spavati. – Ne mogu li spavati s tobom? – Ne, ovdje, u ovom
krevetu koji sam odavno pripremio za tebe, ovdje ti je mjesto. Ja imam svoj vlastiti uski
prostor odmah uz tebe, koji nije dovoljno prostran za dvoje. Ali, ti si sada moj, moj, Amadeo.
Udostoji me još jednim jatom poljubaca, ah, divno, da, divno... – Gospodaru, nemoj mi
nikada više dopustiti da te razljutim. Nemoj mi više nikada dopustiti... – Ne, Amadeo, budi
moj izazivač, budi moj ispitivač, budi moj odvažan i nezahvalan učenik. – Doimao se pomalo
sjetnim. Nježno me gurnuo. Pokazao je na lijes. Ljubičasti satenski damast je blistao.
– I tako ja liježem u njega, – šapnuo sam, – tako mlad. – Ugledao sam sjenku boli na
njegovu licu pošto sam to izgovorio. Požalio sam. Poželio sam reći nešto da bih to ispravio,
ali mi je on rukom pokazao da uđem u lijes.
Oh, kako su bili hladni, prokleti jastuci, i kako tvrdi. Spustio sam poklopac na njegovo
mjesto i mirno ležao, osluškujući, osluškujući zvuk gašenja baklje i zvuk trenja kamena dok
je otvarao svoju grobnicu.
Čuo sam njegov glas: – Laka ti noć, moja mlada ljubavi, moja dječja ljubavi, sine moj,
rekao je.
Opustio sam se. Kako je ugodno bilo to jednostavno opuštanje. Kako je sve bilo novo.
Daleko, u zemlji u kojoj sam se rodio monasi su pjevali svete pjesme u Samostanu špilja.
U polusnu razmišljao sam o svemu čega sam se sjećao. Otišao sam kući u Kijev. Od
svojih sjećanja načinio sam sliku iz koje ću naučiti sve što bih mogao znati. A u posljednjim
trenucima moje noćne svjesnosti zauvijek sam im rekao zbogom, zbogom njihovim
vjerovanjima i njihovim ograničenjima.
Zamišljao sam Procesiju magova koja veličanstveno blista na Gospodarovu zidu,
procesiju koju ću proučavati kada sunce ponovno zađe. U mojoj divljoj i strastvenoj duši, u
mojemu novorođenomu vampirskom srcu činilo mi se da magovi nisu došli samo zbog
Kristova rođenja već i zbog mojega ponovnog rođenja.

9.

Ako sam pomislio da je moja preobrazba u vampira označila kraj mojeg naukovanja i
školovanja kod Mariusa, nisam bio u pravu.
Nisam bio istog časa oslobođen da bez zadrške uživam u radostima svojih novih moći.
Noć nakon moje metamorfoze doista je započelo moje naukovanje. Sada sam trebao biti
pripremljen za vječnost, a ne za privremeni život.
Moj mi je Gospodar dao do znanja da je on pretvoren u vampira prije gotovo tisuću i
petsto godina, i da se pripadnici naše vrste nalaze širom svijeta. Tajnoviti, sumnjičavi i često
očajno osamljeni, te noćne lutalice, kako ih je moj Gospodar nazivao, često su bili loše
pripremljeni za besmrtnost i od svojeg postojanja nisu učinili ništa osim niza strahovitih
užasa sve dok ih očaj ne bi potpuno svladao i dok se ne bi žrtvovali na nekoj groznoj lomači
ili odlaskom na Sunčevu svjetlost.
Vrlo stari, oni koji su poput mojega Gospodara uspjeli podnijeti promjene carstava i
epoha, bili su, uglavnom, mizantropi, koji su za sebe tražili gradove u kojima bi mogli
preuzeti vrhovnu vlast među smrtnicima, tjerajući mlađe koji su pokušali s njima dijeliti to
područje, čak i ako je to značilo uništenje stvorenja koje pripada njihovoj vlastitoj vrsti.
 Venecija je nepobitno bila teritorij mojega Gospodara, njegovo lovište i njegova vlastita,
privatna arena u kojoj je mogao upravljati igrama koje je izabrao kao bitne za njega u ovom
razdoblju njegova života.
– Nema ničega što neće dotrajati, – rekao je, – osim tebe samoga. Moraš slušati ono što
govorim jer su moje lekcije prve i najvažnije lekcije preživljavanja; zadovoljstva će doći
poslije. – Prva je lekcija bila da ubijamo samo zločince. To je nekoć, u najmaglovitijim
stoljećima našeg vremena, bila uzvišena ovlast krvopija, a u drevno pogansko doba kada su
vampiri bili obožavani kao izvršitelji pravde nad onima koji su činili zlo okruživala nas je čak
i tajanstvena religija.
– Nikada više nećemo dopustiti da se za nas i za misterij naših moći veže takvo
praznovjerje. Mi nismo nepogrešivi. Nemamo nikakav Božji zadatak. Mi lutamo Zemljom
kao velike mačke u prostranim prašumama i nemamo ništa više prava na one koje ubijamo od
bilo kojeg stvorenja koje želi živjeti.
Ali, neoborivo je načelo da će te ubijanje nevinih dovesti do ludila. Vjeruj mi kada ti
kažem da se, zbog svojega osobnog mira, moraš hraniti zlom, moraš ih naučiti voljeti u svoj
njihovoj prljavštini i izopačenosti i moraš se naslađivati vizijama njihovih zločina koje će
neizbježno ispuniti tvoje srce i dušu tijekom ubijanja.
Ubij nevinoga, i prije ili poslije osjećat ćeš krivnju, a s njom će doći nemoć i na posljetku
očaj. Možda misliš da si previše nemilosrdan i bezobziran za takvo što. Možda ćeš osjećati
nadmoć nad ljudskim bićima i opravdavati svoje pretjerane lovačke nagone činjenicom da
samo tražiš krv koja ti je nužna za život. Ali, dugoročno to neće funkcionirati.
Nakon određenog vremena spoznat ćeš da si više čovječan nego čudovišan, sve
plemenito u tebi potječe iz tvoje čovječnosti, a tvoja će te usavršena priroda potaknuti da još
više cijeniš ljude. Sažalijevat ćeš one koje ubijaš, čak i one koji se ne mogu iskupiti za svoja
zlodjela, i zavoljet ćeš ljude toliko očajnički da će biti noći kada će ti biti draža glad od
krvava obroka. – Prihvatio sam to potpuno iskreno i sa svojim Gospodarom brzo zaronio u
mračno podzemlje Venecije, u bezuman svijet gostionica i poroka koje nisam, kao
tajanstveni, u ljubičasto odjeveni »naučnik« Mariusa De Romanusa, nikada prije vidio. Bila
su mi, dakako, poznata mjesta za opijanje, bile su mi poznate otmjene kurtizane poput naše
voljene Bianke, ali nisam zaista upoznao venecijanske lopove i ubojice, a to su oni na kojima
ću se hraniti.
Ubrzo sam shvatio što je moj Gospodar mislio kada je rekao da moram razviti ukus za
zlo i zadržati ga. Vizije koje su dolazile od mojih žrtava postajale su jasnije sa svakim
ubojstvom. Ubijajući, počeo sam opažati sjajne boje. Zapravo, pokatkad bih vidio boje kako
plešu oko moje žrtve i prije no što bih joj se približio. Neki su se ljudi doimali kao da hodaju
okruženi crvenim sjenkama, a drugi su isijavali plamenu narančastu svjetlost. Gnjev mojih
najpodlijih i najtvrdokornijih žrtava bio je često blistavo žut, što me je zasljepljivalo i pržilo
čim bih napao pa sve dok bih ispijao posljednju kapljicu krvi.
Na samom početku bio sam strahovito nasilan i nagonski ubojica. Kada bi me Marius
doveo u gnijezdo ubojica, bacao sam se na posao s nespretnom gorljivošću, izvlačeći svoj
plijen iz gostionice ili ruševne kuće, grabeći ga na molu i razdirući mu grlo poput divljeg psa.
Pio sam pohlepno, često parajući žrtvino srce. Kada je srce jednom mrtvo, kada je čovjek
mrtav, ništa više ne može tjerati krv. A to i nije tako dobro.
Ali, moj me je Gospodar, sa svim svojim nadahnutim govorima o ljudskim vrlinama i
svojim nepopustljivim isticanjem naših odgovornosti, učio da ubijam na profinjeni način.
– Polako, govorio bi. Hodali smo uskim pristaništima kanala, tamo gdje ih je bilo.
Putovali smo gondolom i svojim nadnaravnim sluhom osluškivali razgovore koji su nam se
činili važnima. – Većinom ne moraš ulaziti u kuću da bi izvukao žrtvu. Stani ispred kuće,
pročitaj njegove misli i baci mu tihi mamac. Ako si pročitao njegove misli, gotovo je sigurno
da on može primiti tvoju poruku. Možeš ga izmamiti bez riječi. Možeš mu nametnuti
neodoljivu silu koja će ga izvući van. Kada izađe k tebi, tada ga uzmi.
 I nikada nema potrebe da žrtva pati ili da krv bude prolivena. Zagrli svoju žrtvu, voli je
ako želiš. Nježno ga pomiluj i brižljivo zarij svoje zube. Tada se naslađuj što polaganije
možeš. Na taj će ti način njegovo srce služiti sve do kraja.
Što se tiče vizija i tih boja o kojima govoriš, nastoj učiti iz njih. Neka ti umiruća žrtva
kaže sve što može o samom životu. Ako ti se ukažu slike njegova dugog života, promatraj ih
ili, još bolje, proživi ih. Da, proživi ih. Gutaj ih polako kao što gutaš njegovu krv. A boje,
pusti da te prožmu. Neka te preplavi cijelo iskustvo. Odnosno, budi istodobno aktivan i
potpuno pasivan. Vodi ljubav sa svojom žrtvom. I uvijek osluškuj onaj trenutak u kojemu
srce prestaje kucati. U tom ćeš času osjetiti neporecivo senzualan osjećaj, ali njega je moguće
previdjeti.
Nakon toga se pobrini za tijelo i provjeri jesi li polizao svaki trag prohodnih rana na grlu
žrtve. To ćeš postići malom kapljicom svoje krvi na vršku svojeg jezika. Trupla su u Veneciji
uobičajena. Nije potrebno da prolaziš kroz takvu patnju. Ali, kada budemo lovili u obližnjim
selima, tada ćeš često biti prisiljen zakopati tijelo. – Žudio sam za svim tim znanjem. Naš
zajednički lov bio je veličanstveno zadovoljstvo. Ubrzo sam shvatio da je Marius bio
nespretan u svojim dotadašnjim ubojstvima koja je počinio pred mojim očima prije no što
sam bio transformiran. Tada sam znao, kao što sam možda objasnio i u ovoj priči, da je želio
da osjećam sažaljenje za te žrtve; želio je da iskusim užas. Želio je da smrt shvatim kao
odvratnost. Ali zbog moje mladosti, moje privrženosti njemu i zbog nasilja koje sam pretrpio
u svojemu kratkomu smrtnom životu,, nisam odgovorio onako kako je očekivao.
Kako bilo, on je sada bio mnogo vještiji ubojica. Često bismo zajedno uzimali istu žrtvu,
ja bih pio s grla našeg plijena, a on se hranio na njegovu zapešću. Pokatkad bi uživao čvrsto
držeći žrtvu sve dok joj ja ne bih popio svu krv.
Budući da sam bio početnik, svake sam noći bio žedan. Mogao sam preživjeti tri ili više
noći bez ubijanja, da, pokatkad bih to i uspio, ali pete noći odricanja – ovo je potvrđeno – bio
sam previše slab da bih izašao iz sarkofaga. To je zapravo značilo da bih morao ubijati svake
četvrte noći kada bih bio sam.
Mojih prvih nekoliko mjeseci bilo je poput orgija. Svako se ubojstvo činilo sve
uzbudljivijim, ugodnijim od prethodnoga. Sam pogled na ogoljeli vrat mogao je u meni
izazvati takvu uzbudenost da sam postajao poput životinje, nesposobne za govor ili
suzdržavanje. Kada bih otvorio oči u hladnoj kamenoj tami, ugledao bih ljudsku put. Mogao
sam je osjetiti svojim golim dlanovima, žudio sam za njom, i noć za mene ne bi imala
nikakav drugi sadržaj sve dok ne bih svoje moćne dlanove stavio na onoga kojega ću
žrtvovati svojoj potrebi.
Dugo nakon ubojstva, kroz mene bi prolazili ugodni valovi dok bi topla, mirisna krv
pronalazila sve zakutke mojeg tijela, dok bi se njezina veličanstvena toplina uspinjala u moje
lice.
Samo to je bilo dovoljno da me, tako mladoga, potpuno obuzme.
Ali, Marius nije imao namjeru dopustiti mi da se iživljavam u krvi kao neobuzdani mladi
lovac koji nema nikakvu drugu želju osim prežderavati se svake noći.
– Zaista moraš ozbiljno početi učiti povijest, filozofiju i pravo, rekao mi je. – Sada ti više
nije suđeno sveučilište u Padovi. Suđeno ti je trajati. – Pošto bismo priveli kraju naše tajne
pohode i vratili se u toplinu palače, tjerao bi me mojim knjigama. Želio me je držati na
određenoj udaljenosti od Riccarda i ostalih, barem toliko da ne postanu sumnjičavi zbog
promjene koja se dogodila.
Zapravo, rekao mi je da oni »znaju« za tu promjenu bez obzira na to jesu li toga svjesni.
Njihova su tijela znala da ja više nisam čovjek, iako će njihovim umovima možda biti
potrebno određeno vrijeme da prihvate tu činjenicu.
– Pokaži im samo svoju ljubaznost i ljubav, samo potpunu uslužnost, ali im se ne
približuj previše, rekao mi je Marius. – Do trenutka kada shvate da je istinito ono što su
smatrali nezamislivim, uvjerit ćeš ih da nisi njihov neprijatelj, da si i dalje onaj Amadeo
kojega vole i da se, unatoč tomu što si se promijenio, nisi promijenio prema njima. –
Razumio sam to. Odjednom sam osjetio još veću ljubav prema Riccardu. Osjetio sam je za
sve dječake.
– Ali, Gospodaru, – upitao sam, – zar nikada ne postaneš nestrpljiv s njima zato što
sporije razmišljaju, zato što su tako nespretni? Volim ih, da, ali ti ih, sasvim sigurno, vidiš u
još pogrdnijem svjetlu od mene. – Amadeo, – rekao je blago, – svi će oni umrijeti. – Lice mu
je bilo prožeto tugom.
Osjetio sam je u času i potpuno, a od tada je uvijek bilo tako s osjećajima. Nailazili bi u
bujici i odjednom otkrivali svoje pouke.
Svi će oni umrijeti. Da, a ja sam besmrtan.
Nakon toga, mogao sam samo biti strpljiv s njima i zapravo sam se naslađivao načinom
na koji sam ih promatrao i proučavao i, ne dajući im to do znanja, uživao sam u svim
njihovim pojedinostima kao da su tako neobični jer... oni će umrijeti.
Previše je toga za opisivanje, previše. Ne znam kako bih izrekao sve što sam shvatio u tih
prvih nekoliko mjeseci. Nije bilo ničega što sam u vrijeme spoznao, a što poslije nije bilo
produbljeno.
Prolaženje vremena vidio bih kamo god bih pogledao; mogao sam namirisati raspadanje,
ali sam također spoznao tajnu rasta, čaroliju onoga što cvjeta i dozrijeva, zapravo,
oduševljavalo me je i ushićivalo svako prolaženje vremena, bez obzira na to kreće li se nešto
prema zrelosti ili prema grobu, osim rasplinjavanja ljudskog uma.
Moje proučavanje državnog upravljanja i prava bilo je popriličan izazov. Iako sam
čitanje svladao neusporedivo brže i s gotovo trenutnim shvaćanjem sintakse, morao sam se
prisiliti da pokažem zanimanje za teme poput povijesti rimskog prava iz drevnih vremena i
poznatog zakonika cara Justinijana nazvanoga Corpus Juris Civilis, koji je moj Gospodar
smatrao jednim od najboljih zakonika ikada napisanih.
– Svijet postaje sve bolji, podučio me je Marius. – Sa svakim stoljećem civilizacija
postaje sve zaljubljenija u pravdu, obični ljudi grabe velikim koracima prema dijeljenju
bogatstva koje je nekoć bilo ratni plijen moćnih, a umjetnost se unaprjeđuje sa svakim
porastom slobode, postaje sve maštovitija, sve domišljatija i sve ljepša. – To sam mogao
razumjeti samo teoretski. Nisam vjerovao u pravo niti me je ono zanimalo. Zapravo, osjećao
sam potpuni prijezir prema idejama mojega Gospodara. Ne želim reći da sam osjećao prijezir
prema njemu, već sam osjećao duboko ukorijenjeni prijezir prema pravu, zakonskim
institucijama i institucijama vlasti, koji je bio toliko snažan da ga ni sam nisam razumio.
Moj je Gospodar rekao da ga on razumije.
– Rođen si u sumornoj, primitivnoj zemlji, rekao je. – Volio bih kada bih te mogao
odvesti dvije stotine godina unatrag u vremenu, u doba prije no što je Batu, sin Džingis-kana,
razorio veličanstveni grad Kijev Rus, u vrijeme kada su kupole Svete Sofije zaista bile zlatne,
a njezini ljudi mudri i puni nade. – S gnušanjem sam slušao o toj staroj slavi, rekao sam tiho,
ne želeći ga razljutiti. – Gušili su me pričama o tim starim vremenima, kada sam bio dječak.
U bijednoj drvenoj kućici u kojoj smo živjeli, samo nekoliko metara od smrznute rijeke,
slušao sam te besmislice dok sam drhtao uz vatru. U našoj su kući živjeli štakori. U njoj nije
bilo ničega lijepoga osim svetih slika i pjesama mojeg oca. Nije bilo ničega osim oskudice, a
govorimo, kao što znaš, o ogromnoj zemlji. Ne možeš znati koliko je Rusija velika ako nisi
bio tamo, ako je nisi proputovao kao što sam je ja proputovao sa svojim ocem, od
nepojmljivo hladnih sjevernih šuma do Moskve, ili do Novgoroda, ili na zapad do Krakowa.
– Slomio sam se. – Ne želim uopće misliti na ta vremena ili to mjesto, rekao sam. – U Italiji
nitko ne može ni pomisliti da bi preživio na takvu mjestu. – Amadeo, razvoj prava ili
državnog upravljanja razlikuje se od zemlje do zemlje i od naroda do naroda. Ja sam izabrao
Veneciju, kao što sam ti davno rekao, zbog toga što je to slavna republika i zato što su njezini
ljudi čvrsto povezani s Majkom Zemljom jednostavnom činjenicom da su trgovci, da se bave
trgovinom. Volim Firencu jer je njezina slavna obitelj Medici bankarska obitelj, oni nisu
besposleni aristokrati s plemićkim naslovima koji preziru svaki trud u ime onoga za što
vjeruju da im je bogomdano. Velike talijanske gradove podignuli su ljudi koji rade, ljudi koji
stvaraju, ljudi koji djeluju i zbog toga se u svim sustavima osjeća veća milost, a mogućnosti
za muškarce i žene svih zanimanja mnogo su veće. – Cijela me je ova priča obeshrabrila.
Zbog čega je to važno?
– Amadeo, svijet je sada tvoj, rekao je moj Gospodar. – Moraš promatrati veće povijesne
pokrete. S vremenom će te stanje u svijetu početi opterećivati i otkrit ćeš, kao i svi
besmrtnici, da ne možeš jednostavno zatvoriti svoje srce za to, osobito ne ti. – Zbog čega je
tako? – upitao sam pomalo ljutito. – Mislim da mogu zatvoriti oči. Zbog čega bih trebao
mariti je li čovjek bankar ili trgovac? Zbog čega bi mi trebalo biti važno to što živim u gradu
koji je sagradio svoju vlastitu trgovačku flotu? Zauvijek mogu gledati slike u ovoj palači,
Gospodaru. Još nisam ni počeo uviđati sve detalje Procesije magova, a još ih je toliko
mnogo. I što je sa svim slikama u ovom gradu? – Odmahnuo je glavom. – Proučavanje
slikarstva odvest će te u proučavanje čovjeka, a proučavanje čovjeka odvest će te u
oplakivanje ili slavljenje stanja u ljudskom svijetu. – Nisam u to vjerovao, ali nije mi bilo
dopušteno promijeniti nastavni plan. Učio sam onako kako mi je rečeno.
Moj je Gospodar posjedovao mnoge talente koje ja nisam imao, ali mi je rekao da ću ih s
vremenom razviti. On je mogao zapaliti vatru svojim umom, ali sam, ako su uvjeti bili
optimalni – odnosno, mogao je zapaliti baklju koja je prethodno pripremljena i natopljena.
Mogao se bez napora uspeti uz građevinu tako što bi se nekoliko puta brzo uhvatio za
prozorske daske, otiskujući se prema gore vještim odapinjućim pokretima, a mogao je i
plivati na svakoj morskoj dubini.
Dakako da su njegovi vampirski vid i sluh bili daleko izoštreniji i moćniji od mojih, a za
razliku od mene kojega su glasovi uznemirivali, on je znao kako Ih potpuno isključiti. Morao
sam to naučiti i zaista sam na tomu očajnički radio, jer je bilo trenutaka kada se cijela
Venecija doimala kao krajnje nesuglasje glasova i molitava.
Ali, velika moć koju je on posjedovao, a ja nisam, bila je sposobnost da se vine u zrak i
prijeđe velike udaljenosti izvanrednom brzinom. To mi je mnogo puta pokazao, ali me je
gotovo uvijek kada bi me podignuo i nosio, natjerao da pokrijem oči ili bi mi pognuo glavu
tako da ne vidim kamo idemo i na koji način.
Zbog čega je bio tako šutljiv o tomu, nisam razumio. Na posljetku, kada je jedne noći
odbio prenijeti nas nekom vrstom čarolije na otok Lido da bismo promatrali jednu od noćnih
svečanosti vatrometa i bakljama osvijetljenih brodova na vodi, postavio sam mu to pitanje.
– To je zastrašujuća moć, rekao je hladnokrvno. – Zastrašujuće je biti neusidren na
zemlji. U početnim su fazama česte pogreške i nesreće. Kako stječeš tu vještinu, uzdižući se
polako u najvišu atmosferu, postaje hladno ne samo tijelu već i duši. To se ne doima
nadnaravnim, već mnogo višim od toga. – Vidio sam da ga je to mučilo. Odmahnuo je
glavom. – To je jedina sposobnost koja se čini istinski neljudskom. Ne mogu od ljudi naučiti
kako se njome najbolje koristiti. Ljudi su moji učitelji za svaku drugu sposobnost. Ljudsko je
srce moja škola. S ovime nije tako. Ja postajem čarobnjak; postajem vještac. To je
primamljujuća sposobnost i lako se može postati njezin rob. – Ali, kako to? – upitao sam ga.
Bio je u nedoumici. Nije uopće želio razgovarati o tomu. Na posljetku je izgubio
strpljenje.
– Pokatkad me, Amadeo, mučiš svojim pitanjima. Pitaš me dugujem li ti podučavanje toj
sposobnosti. Vjeruj mi, ne dugujem. – Gospodaru, ti si me stvorio i zahtijevaš od mene
poslušnost. Zbog čega bih čitao Abelardovu Povijest nevolja i zapise Dunsa Scotta sa
sveučilišta u Oxfordu kada me ti ne bi na to tjerao? – Zastao sam. Sjetio sam se oca i kako ga
nisam prestajao podbadati riječima, ishitrenim odgovorima i uvredama.
Obeshrabrio sam se. – Gospodaru, rekao sam. – Objasni mi to. – Odmahnuo je rukom
kao da je želio reći: – O, tako jednostavno, ha? – U redu, nastavio je. – Evo o čemu je riječ.
Mogu se vinuti vrlo visoko u zrak i mogu se kretati vrlo brzo. Često ne mogu prodrijeti u
oblake. Oni su uglavnom iznad mene. Ali, mogu se kretati toliko brzo da svijet postaje
nejasan. Kada se spustim, nalazim se u stranoj zemlji. I kažem ti, unatoč svoj toj čaroliji, to je
duboko potresan i uznemirujući događaj. Pokatkad sam izgubljen, omamljen, nesiguran u
svoje ciljeve ili svoju želju za životom, pošto iskoristim tu moć. Prijelazi su prebrzi; odnosno,
možda. Nikada nisam nikomu govorio o ovomu, a sada govorim tebi, a ti si dječak i ne možeš
me ni iz daleka razumjeti. – I nisam.
Ali, uskoro je izrazio želju da pođemo na putovanje duže od bilo kojega dotadašnjega.
Bila je riječ o nekoliko sati, ali, na moje veliko iznenađenje, putovali smo od zalaza sunca do
rane večeri u daleku Firencu.
Tamo sam, spušten u potpuno drugačiji svijet od onoga u Veneciji, hodajući tiho među
sasvim drugačijom vrstom Talijana i ulazeći u crkve i palače drugačijeg stila, po prvi put
shvatio što mi je želio reći.
Moraš shvatiti da sam Firencu vidio i prije, putujući kao Mariusov smrtni naučnik sa
skupinom ostalih dječaka. Ali, taj letimični pogled nije bio ništa prema onomu što sam vidio
kao vampir. Sada sam posjedovao mjerne naprave manjeg boga.
Ali, bila je noć. U gradu je bilo uobičajeno vrijeme počinka. A kamenje Firence doimalo
se tamnijim, sumornijim, ostavljajući dojam utvrde, ulice su uske i sablasne, jer nisu, kao
naše, bile osvijetljene blistavim vodenim vrpcama. Firentinskim su palačama nedostajali
pretjerani maurski ukrasi venecijanskih znamenitosti, veličanstvena kamena pročelja visokog
sjaja. Oni su zidovima ogradili svoju raskoš, što je prilično uobičajeno za talijanske gradove.
Pa ipak, grad je bio slikovit, prepun detalja i užitaka za oči.
Na posljetku, bila je to Firenca – prijestolnica čovjeka zvanoga Lorenzo Veličanstveni,
zadivljujuće pojave koja je dominirala Mariusovom kopijom velikog murala koji sam vidio u
noći mojega mračnoga ponovnog rođenja, čovjeka koji je umro prije nekoliko godina.
Zatekli smo grad neuobičajeno živahan iako je bilo prilično mračno, grupice muškaraca i
žena zadržavale su se na popločanim ulicama, a neka zloslutna vrsta nemira mogla se osjetiti
na Piazzi della Signoria, koji je bio jedan od najvažnijih od svih, brojnih trgova u gradu.
Tog je dana bilo obavljeno pogubljenje, nimalo neuobičajen događaj u Firenci, ili čak
Veneciji. Bila je to lomača. Osjećao sam miris drva i pougljenjenog mesa iako su svi tragovi
bili uklonjeni prije noći.
Imao sam urođenu odbojnost prema takvim zbivanjima, koju, usput, nema svatko, i
oprezno sam se primicao mjestu tog događaja, ne želeći da moja izoštrena osjetila budu
uznemirena nekim užasnim tragom te okrutnosti.
Marius nas je, kao dječake, uvijek upozoravao da ne »uživamo« u takvim predstavama,
već da se mentalno postavimo u položaj žrtve ako želimo naučiti što više iz onoga što
opažamo.
Kako ti je poznato iz povijesti, okupljene su gomile na tim pogubljenjima često bile
nemilosrdne i buntovne, ljudi bi se pokatkad izrugivali žrtvi, čini mi se, zbog straha. Nama,
Mariusovim dječacima, bilo je strahovito teško mentalno se poistovjetiti s čovjekom kojega
vješaju ili spaljuju. Jednom riječju, uništio bi nam svaku zabavu.
Dakako, budući da su se ti obredi gotovo uvijek događali danju, Marius nikada nije bio
prisutan.
Sada, dok smo ulazili u veliku Piazzu della Signoria, mogao sam vidjeti da ga je
uznemirio pepeo koji je još lebdio u zraku, kao i užasan vonj.
Primijetio sam, također, da smo lako klizili pokraj drugih ljudi kao dvije mračne, hitre
pojave. Naša stopala gotovo da nisu proizvodila nikakav zvuk. Bila je to vampirska
sposobnost koja nam je omogućavala da se krećemo tako neopaženo, da s nagonskom
spretnošću brzo umaknemo iznenadnim i slučajnim pogledima smrtnika.
– Kao da smo nevidljivi, – rekao sam Mariusu, – kao da nas ništa ne može ozlijediti, jer
mi zapravo ne pripadamo ovamo i uskoro ćemo otići. – Podignuo sam pogled prema
sablasnim grudobranima koji su gledali na trg.
– Da, ali nismo nevidljivi, upamti to, šapnuo je. – Ali, tko je danas ovdje umro? Ljudi su
ispunjeni užasom i strahom. Slušaj. Čuje se zadovoljstvo, a čuju se i jecaji. – Nije odgovorio.
Postalo mi je neugodno.
 – Što je? To ne može biti nešto uobičajeno, rekao sam. – Grad je previše pripravan i
nemiran. – Bio je to njihov veliki reformator Savonarola, rekao je Marius. – Danas je umro,
obješen i nakon toga spaljen ovdje. Hvala Bogu što je već bio mrtav kada se vatra
rasplamsala. – Ti tražiš milost za Savonarolu? – upitao sam. Bio sam zbunjen. Tog su
čovjeka, velikog reformatora u očima nekih ljudi, proklinjali svi koje sam poznavao. On je
osudio sva osjetilna zadovoljstva, odričući vrijednosti i samoj školi za koju je moj Gospodar
smatrao da se u njoj može naučiti sve.
– Tražim milost za bilo kojeg čovjeka, rekao je Marius. Pozvao me je da ga slijedim, i
krenuli smo prema obližnjoj ulici. Odmicali smo od toga jezovitog mjesta.
– Čak i ovoga koji je uvjerio Botticellija da baci svoje vlastite slike na Lomaču taština? –
upitao sam. – Koliko si mi puta pokazao detalje svojih vlastitih kopija Botticellijevih djela da
bi me upoznao s dražesnom ljepotom koju nisi želio da zaboravim? – Hoćeš li mi proturječiti
do kraja svijeta! – rekao je Marius. – Drago mi je da ti je moja krv dala novu snagu u svakom
smislu, ali moraš li imati primjedbu na svaku riječ koja izađe iz mojih usta? – Dobacio mi je
ljutit pogled, dopuštajući da svjetlost obližnjih baklji potpuno osvijetli njegov polupodrugljiv
osmijeh. – Neki učenici vjeruju u metodu da se velike istine spoznaju neprestanom prepirkom
učitelja i učenika. Ali ne ja! Ja vjerujem da moraš dopustiti da se moja poduka slegne u tišini
u tvojem umu barem pet minuta prije no što kreneš u protunapad. – Pokušavaš se naljutiti na
mene, ali ti to ne polazi za rukom. – Oh, kakva zbrka! – rekao je kao da psuje. Brzo je hodao
ispred mene.
Mala firentinska ulica bila je jezovita, više nalik prolazu u velikoj kući nego gradskoj
ulici. Žudio sam za povjetarcima Venecije ili, točnije, moje je tijelo žudjelo, iz navike. Bio
sam prilično očaran što sam ovdje.
– Nemoj se tako uzrujati, rekao sam. – Zbog čega su se okrenuli protiv Savonarole? – Daj
ljudima dovoljno vremena i okrenut će se protiv bilo koga. Tvrdio je da je prorok, božanski
nadahnut od Boga, i da su ovo Sudnji dani, a to je najstarija i najzamornija kršćanska pritužba
na svijetu, vjeruj mi. Sudnji dani! Kršćanstvo je religija koja se temelji na ideji da živimo
Sudnje dane! To je religija koju pokreće ljudska sposobnost da se zaborave sve grube
pogreške prošlosti i još se jednom pripreme za Sudnje dane. – Nasmiješio sam se, ali gorko.
Poželio sam riječima izraziti snažnu slutnju da smo oduvijek živjeli Sudnje dane, i da je to
zapisano u našim srcima, jer mi smo smrtnici, kada sam iznenada i potpuno shvatio da više
nisam smrtnik, osim onoliko koliko je i sam svijet smrtan.
Činilo mi se da sam više nagonski nego ikada shvatio da je ozračje smislene tmine
obilježilo moje djetinjstvo u dalekom Kijevu. Ponovno sam vidio zemljane katakombe i
poluzakopane redovnike koji su me poticali da postanem jedan od njih.
Otresao sam tu sliku, i kako je nakon toga Firenca izgledala sjajno kada smo zakoračili
na prostranu, bakljama osvijetljenu Piazzu del Duomo – pred veliku katedralu Santa Maria
del Fiore.
– Ah, moj učenik s vremena na vrijeme zaista sluša, govorio mi je Marius ironičnim
glasom. – Da, drago mi je što Savonarole više nema. Ali, radovati se nečijem kraju ne znači i
odobravati beskonačnu povorku ljudske okrutnosti. Volio bih da je drugačije. Javno
pogubljenje postaje groteskno sa svakog aspekta. Ono otupljuje osjetila puka. U ovom je
gradu, više nego u ostalima takvo što pravi spektakl. Firentinci uživaju u tomu kao što mi
uživamo u našim regatama i procesijama. Savonarola je, dakle, mrtav. Pa, ako je bilo koji
smrtnik to zaslužio, onda je to Savonarola, predviđajući kraj svijeta, proklinjući prinčeve sa
svoje propovjedaonice, navodeći velike slikare da žrtvuju svoja djela. Do vraga s njim. –
Gospodaru, pogledaj, krstionica, pođimo, pođimo pogledati s vrata. Trg je gotovo prazan.
Dođi. Sada imamo mogućnost pogledati brončane figure. – Povukao sam ga za rukav.
Slijedio me je, prestao je gunđati, ali nije bio sabran.
Ono što sam želio vidjeti jest rad koji i sada možeš vidjeti u Firenci i, zapravo, svaku
dragocjenost ovoga grada, jednako kao i Venecije koju sam ti opisao, možeš vidjeti i danas.
Moraš samo otići tamo. Moj su užitak bile figure na vratima koje je izradio Lorenzo Ghiberti,
ali je bilo i starijih radova autor kojih je Andrea Pisano, koji je prikazao život Svetog Ivana
Krstitelja, a to nisam namjeravao propustiti.
Vampirski je vid tako oštar da sam se jedva suzdržavao da ne uzdišem od zadovoljstva
dok sam promatrao te detaljno izrađene brončane figure.
Taj je trenutak tako jasan. Mislim da sam tada vjerovao da me više ništa ne može
povrijediti ili rastužiti, da sam otkrio melem spasenja u toj vampirskoj krvi, i čudno je da
sada, kada ti pričam ovu priču, opet mislim isto tako.
Iako sam sada nesretan, što ću vjerojatno biti zauvijek, ponovno vjerujem u najvišu
važnost ljudskog tijela. Misli mi lutaju prema riječima D. H. Lawrenca, pisca dvadesetog
stoljeća koji u svojim zapisima o Italiji ponovno u sjećanje priziva Blakeovu metaforu „Tigre,
tigre, svijetli plame / U dubini šumske tame.“ – Lawrencove su riječi: To je nadmoć ljudskog
tijela koja proždire sve i preobražava se u veličanstveni prugasti plamen, u gorući grm.
To je način preobražaja u vječni plamen, preobražaj kroz ushit tijela.
Ali, ovdje sam pripovjedača doveo u pomalo neugodnu situaciju. Napustio sam tijek
radnje svoje priče i siguran sam da će mi vampir Lestat (koji je možda mnogo vještiji od
mene, i tako zaljubljen u metaforu Blakeova tigra u noći, i koji je, bez obzira na to hoće li on
to priznati ili ne, na isti način iskoristio tigra u svojim djelima) to napomenuti, te se zato
moram hitro vratiti onom času na Piazzi del Duomo, gdje sam nas ostavio stajati, mene i
Mariusa, promatrajući ulašteno Ghibertijevo remek-djelo u kojemu pjeva svoju brončanu
pjesmu o Sibili i svecima.
Nismo žurili. Marius je blago rekao da je Firenca, odmah nakon Venecije, njegov
izabrani grad jer je ovdje toliko toga veličanstveno procvalo.
– Ali ne bih mogao živjeti bez mora, čak ni ovdje, povjerio mi je. – A kao što vidiš svuda
oko sebe, ovaj grad čvrsto zaogrće svoje blago s mračnom opreznošću, za razliku od Venecije
u kojoj su sama, mjesečinom obasjana, blistava pročelja naših palača ponuđena Svemogućem
Bogu. – Gospodaru, služimo li mi Njemu? – bio sam uporan. – Znam da prezireš redovnike
koji su me odgojili, znam da prezireš Savonarolina naklapanja, ali ti imaš namjeru odvesti me
drugim putem natrag samom Bogu? – Upravo je to, Amadeo, ono što činim, – rekao je
Marius, – i ne mislim da kao poganin to mogu tako lako priznati, kako ta složenost ne bi bila
pogrešno shvaćena. Ali, priznajem. Ja otkrivam Boga u krvi. Otkrivam Boga u čovječjem
tijelu. Smatram da nije slučajno što tajanstveni Krist mora zauvijek, za svoje sljedbenike,
prebivati u Tijelu i Krvi Kruha trans-supstancijacije. – Ove su me riječi duboko dirnule!
Činilo se kao da je sunce, kojeg sam zauvijek odrekao, ponovno došlo obasjati noć.
Kliznuli smo kroz bočna vrata zamračene katedrale zvane Duomo. Stajao sam
promatrajući kameni pod prolaza koji je vodio prema oltaru.
Je li moguće da Krista mogu poimati na novi način? Možda Ga se ipak nisam zauvijek
odrekao. Pokušao sam Gospodaru prenijeti te uznemirujuće misli. Krista... na novi način.
Nisam to mogao objasniti i na posljetku sam rekao: – Ja posrćem na riječima. – Amadeo, svi
mi posrćemo, kao i svi oni koji ulaze u povijest. Koncept Svevišnjeg bića posrće stoljećima;
Njegove riječi i načela koja mu se pripisuju kotrljaju se za Njim; tako Krista i njegova
duhovna putovanja uzdiže, s jedne strane moralni puritanac, s druge strane prljavi izgladnjeli
pustinjak, ovaj pozlaćeni Lorenzo de' Medici koji slavi svojega Gospoda bojom i kamenim
mozaikom. – Ali, je li Krist živući Bog? – šapnuo sam.
Nije bilo odgovora.
Patnja mi je razdirala dušu. Marius me je uhvatio za ruku i rekao da ćemo potajice otići u
samostan Svetog Marka.
– To je sveta kuća koja je izručila Savonarolu, rekao je. – Ušuljat ćemo se u nju tako da
nas ne opaze njezini pobožni stanari. – Ponovno smo se kretali kao pomoću čarolije. Osjećao
sam samo Gospodarove snažne ruke i nisam okrznuo čak ni dovratak kada smo izlazili i
kretali prema drugomu mjestu.
 Znao sam da mi namjerava pokazati djela umjetnika poznatoga pod imenom Fra
Angelico, odavno mrtvoga, koji je kao slikar-redovnik cijelog života radio u tom samostanu,
kao što je vjerojatno i meni bilo suđeno u mračnom Samostanu špilja.
Za nekoliko sekundi bešumno smo se spustili na vlažnu travu pravokutnog trijema San
Marca, mirnog vrta ograđenoga Michelozzovim lukovima, zaštićenoga unutar njegovih
zidina.
Odjednom sam čuo mnogo molitava koje su dopirale do mojega unutrašnjega,
vampirskog sluha, očajničke, uzrujane molitve braće koja su bila odana ili naklonjena
Savonaroli. Pokrio sam glavu rukama kao da ta budalasta ljudska kretnja može dojaviti
Božanstvu da je to više nego što mogu podnijeti.
Moj je Gospodar prekinuo tu struju nadolazećih misli svojim umirujućim glasom.
– Dođi, rekao je hvatajući me za ruku. – Ušuljat ćemo se u jednu po jednu ćeliju.
Dovoljno je svjetla da možeš vidjeti djela tog redovnika. – Hoćeš reći da je Fra Angelico
oslikao zidove ćelija u kojima redovnici spavaju? – Očekivao sam da se njegov rad nalazi u
kapelici i u ostalim javnim i zajedničkim prostorijama.
– Zbog toga želim da vidiš ovo, rekao je moj Gospodar. Odveo me je uza stubište u širok
kameni hodnik. Načinio je da se prva vrata otvore i mi smo oprezno ušli, hitro i tiho, ne
uznemiravajući redovnika koji je sklupčan ležao na svojoj tvrdoj postelji dok mu se glava
znojila na jastuku.
– Ne gledaj u njegovo lice, rekao je blago moj Gospodar. – Pogledaš li ga, vidjet ćeš
teške snove koji ga muče. Pogledaj zid. Što vidiš, pogledaj! – Shvatio sam u času. Ta
umjetnost Fra Giovannija, zvanoga Angelico, u čast njegovoj uzvišenoj nadarenosti, bila je
čudna mješavina senzualne umjetnosti našeg vremena i pobožne, zavjetne umjetnosti
prošlosti.
Promatrao sam svijetlo, izvrsno uprizorenje Kristova uhićenja u geth-semanskom vrtu.
Vitki, plošni likovi u mnogočemu su nalikovali izduženim i gipkim likovima ruskih svetih
slika, ali su lica bila slikovita i omekšana iskrenom, dirljivom emocijom. Činilo se da je
dobrota ovdje prožimala sva bića, a ne samo našega Gospoda, kojemu je bilo suđeno da ga
izda jedan od Njegovih, dakle i apostole koji su to promatrali, pa čak i nesretnog vojnika u
tunici od pletene žice, koji je pružio ruku da odvede našega Gospoda, a vojnici su gledali.
Bio sam zapanjen tom nedvojbenom dobrotom, tom prividnom nevinošću koja je ostavila
trag na svakomu, tim potpunim umjetnikovim sažaljenjem za sve sudionike ove tragične
drame koja je prethodila spasenju svijeta.
Odmah sam se našao u drugoj ćeliji. Još su se jednom vrata pokorila Mariusovoj
zapovijedi, a usnuli stanar nije bio svjestan da smo bili tamo.
I ova je slika prikazivala vrt patnje i Krista prije uhićenja, samoga među usnulim
apostolima, ostavljenoga da svojega nebeskog Oca moli za snagu. Još sam jednom primijetio
povezanost sa starim stilovima u koje sam ja, kao ruski dječak, bio tako siguran. Nabori
tkanine, korištenje lukova, aureola za svaku glavu, uređenost cjeline – sve je bilo vezano za
prošlost, no ipak je tu blistala i nova talijanska toplina, neporeciva talijanska ljubav za
ljudskost svih likova, čak i samoga Gospoda.
Išli smo od ćelije do ćelije. Putovali smo naprijed i natrag kroz Kristov život, posjetivši
prizor Njegove prve Svete pričesti u kojem je, tako dirljivo, Krist pružao kruh koji je
sadržavao Njegovo tijelo i Njegovu krv kao da je hostija na misi, zatim propovijed na gori,
gdje se glatko, položeno kamenje doimalo kao da je načinjeno od tkanine poput njegove
skladne odore.
Kada smo stigli do razapinjanja, gdje Gospod svoju Blaženu Majku predaje Svetom
Ivanu, patnja na Kristovu licu pogodila me je duboko u srce. Kako je lice Djevice bilo tužno
u njezinoj nesreći i kako je svetac do nje bio pomiren sa sudbinom, blagoga svijetloga
firentinskog lica, toliko nalik licima tisuća drugih naslikanih likova u ovom gradu, jedva
uokvirenoga svijetlosmeđom bradom.
 Upravo kada sam pomislio da sam potpuno shvatio lekcije svojega Gospodara, našli smo
se pred još jednom slikom, a ja sam osjećao još snažniju povezanost s davnim blagom mojeg
dječaštva i nenametljivim, jasnim sjajem dominikanskog redovnika koji je ukrasio ove
zidove. Na posljetku smo napustili to čisto, prelijepo mjesto suza i prošaputanih molitava.
Izašli smo u noć i vratili se u Veneciju putujući kroz hladnu i bučnu tamu te stigli kući na
vrijeme, tako da smo još malo mogli sjediti u toploj svjetlosti raskošne spavaonice i
razgovarati.
– Shvaćaš li? – Marius je bio uporan. Sjedio je za svojim stolom s perom u ruci. Umakao
ga je i pisao dok je govorio, okrećući velike pergamentne listove svojeg dnevnika. – U
dalekom Kijevu ćelije su bile od zemlje, vlažne i čiste, ali mračne i sveproždiruće, usta koja
na posljetku proždiru sav život, koja će uništiti svu umjetnost. – Drhtao sam. Sjeo sam, trljao
ruke i gledao ga.
– Ali, što je tamo u Firenci profinjeni učitelj fra Angelico ostavio u nasljedstvo svojoj
braći? Veličanstvene slike koje će ih podsjećati na patnju našega Gospoda? – Napisao je
nekoliko rečenica prije no što je zaključio.
– Fra Angelico je ispunio tvoje oči zanosom, ispunio tvoj vid svim bojama koje te je Bog
učinio sposobnim vidjeti, jer on ti je dao dva oka, Amadeo, a ne da budeš... ne da budeš
zatvoren u mračnoj unutrašnjosti zemlje. – Dugo sam razmišljao. Jedno je znati sve ovo
teoretski. A proći kroz utišane i uspavane prostorije samostana, vidjeti načela mojega
Gospodara koja je uprizorio taj redovnik – to je bilo nešto sasvim drugo.
– Ovo sada su slavna vremena, rekao je Marius blago. – Ono što je bilo dobro u prošlosti
sada je ponovno otkriveno i oblikovano na novi način. Pitaš me je li Krist Bog? Ja kažem,
Amadeo, da on to ne može biti jer on nikada nije propovijedao ništa osim ljubavi, ili su nas
njegovi apostoli, znajući ili ne, doveli do tog vjerovanja... Čekao sam jer sam znao da nije
završio. Soba je bila tako ugodno topla, čista i svijetla. Pogled na njega u tom času zauvijek
će ostati u mojem srcu, na visokoga svijetlokosog Mariusa, njegov crveni ogrtač zabačen da
bi oslobodio ruku za pero koje je držao, njegovo glatko i zamišljeno lice, njegove plave oči
koje su tražile istinu dalje od tog vremena i bilo kojega drugog vremena u kojem smo živjeli.
Teška je knjiga bila naslonjena na nizak prenosivi stalak da bi mu omogućila prikladan kut.
Malena bočica tinte bila je postavljena u bogato ukrašen srebrni držač. A teški svijećnjak iza
njega sa svojih osam debelih svijeća koje su se topile bio je ukrašen bezbrojnim urezanim
anđelima do pola položenima u srebro, s krilima kojima se, možda, nastoje osloboditi,
sićušnih lica okruglih obraza okrenutih na sve strane i velikih, zadovoljnih očiju ispod
opuštenih, zavojitih uvojaka.
Doimalo se to poput skupa malih anđela koji promatraju i slušaju Mariusa dok govori,
toliko mnogo, mnogo sićušnih lica koja ravnodušno vire iz srebra, poprilično otporna na
potočiće čistog, rastopljenog voska.
– Ne mogu živjeti bez ove ljepote, rekao sam iznenada, iako sam imao namjeru pričekati.
– Ne mogu izdržati bez nje. O, Bože, pokazao si mi pakao i on se prostire iza mene, sasvim
sigurno u zemlji u kojoj sam rođen. – On je čuo moju malu molitvu, moju malu ispovijest,
moju očajničku molbu.
– Ako je Krist Bog, – rekao je vraćajući se svojoj misli, vraćajući nas obojicu toj lekciji,
– ako je Krist Bog, tada je to prelijepo čudo, taj kršćanski misterij... – Oči su mu se prevukle
suzama. – Da je Bog sam došao na Zemlju i zaodjenuo se čovječjim tijelom da bi nas bolje
upoznao i shvatio. Oh, koji je Bog ikada stvoren Njegovom zamisli u liku Čovjeka bio bolji
od onoga koji će postati Tijelo? Da, kažem ti, da, tvoj Krist, njihov Krist, Krist čak i onih
redovnika u Kijevu, On je Bog! Samo, zapamti zauvijek laži koje govore u Njegovo ime, kao
i djela koja čine. Jer, Savonarola je zazivao Njegovo ime kada je veličao stranog neprijatelja
koji je ugnjetavao Firencu, kao i oni koji su spalili Savonarolu kao lažnog proroka, i oni su,
dok su palili lomaču ispod njegova tijela koje se ljuljalo, i oni su zazivali Krista Boga. –
Svladale su me suze.
 On je sjedio u tišini, možda obazrivo, ili je samo sabirao misli. Zatim je ponovno umočio
svoje pero i dugo pisao, mnogo brže no što ljudi umiju, ali vješto i spretno, ne podcrtavajući
nijednu riječ.
Napokon je odložio pero. Pogledao me je i nasmiješio se.
– Nakanim ti nešto pokazati i nikada ne Ispadne onako kako sam planirao. Želio sam da
večeras uvidiš opasnost te moći letenja, da se i mi lako možemo prenijeti na druga mjesta i da
je taj osjećaj lakoće kretanja zapravo obmana koje se moramo čuvati. Ali, pogledaj kako je
sve završilo drugačije. – Nisam mu odgovorio.
– Želio sam, rekao je, – da se malo uplašiš. – Gospodaru, rekao sam brišući nos
nadlanicom, – računaj na to da ću biti primjereno uplašen kada dođe vrijeme. Ja ću imati tu
moć, znam to. I sada je mogu osjetiti. A, za sada, mislim da je izvanredna, i zbog nje, te
moći, jedna mračna misao preplavljuje mi srce. – Koja je to misao? – upitao je sasvim blago.
– Znaš, mislim da tvoje anđeosko lice nije ništa primjerenije za tugu od onih lica koja je
naslikao fra Angelico. Kakvu to sjenu vidim? Kakva je to mračna misao? – Odvedi me
natrag, Gospodaru, rekao sam. Drhtao sam, ali, ipak sam to izgovorio. – Dopusti da
iskoristimo tvoju moć i prijeđemo milje i milje Europe. Pođimo na sjever. Odvedi me natrag
da vidim tu nemilosrdnu zemlju koja je u mojoj mašti postala čistilište. Odvedi me natrag u
Kijev. – Nije žurio s odgovorom.
Jutro se primicalo. On je privukao svoj ogrtač i odoru, ustao sa stolca i poveo me sa
sobom uza stube na krov.
Vidjeli smo udaljene vode Jadrana koje su već blijedjele, svjetlucajući pod mjesecom i
zvijezdama iza poznate šume brodskih jarbola. Sićušna su svjetla treperila na udaljenim
otocima. Vjetar je bio blag, pun soli, morske svježine i osobite ugode koja se pojavljuje tek
kada osoba izgubi svaki strah od mora.
– Tvoj je zahtjev hrabar, Amadeo. Ako to zaista želiš, sutra navečer krenut ćemo na
putovanje. – Jesi li ikada do sada putovao tako daleko? – U miljama, u prostoru da, mnogo
puta, rekao je. – Ali, u nečijoj potrazi za razumijevanjem? Ne, nikada tako daleko. – Zagrlio
me je i poveo u palaču u kojoj je bila skrivena naša grobnica. Do časa kad smo stigli do
nečistoga kamenog stubišta na kojem su spavali mnogi siromasi, bio sam potpuno promrzao.
Prolazili smo između njih sve dok nismo stigli do ulaza u ćeliju.
– Upali baklju, gospodine, rekao sam. – Dršćem. Želio bih vidjeti zlato koje nas
okružuje, ako smijem. – Evo, izvoli, rekao je. Stajali smo u našoj grobnici s dva ukrašena
sarkofaga ispred nas. Stavio sam ruku na poklopac mojeg sarkofaga i sasvim iznenada
preplavila me je još jedna slutnja da će sve što sam volio trajati još vrlo kratko vrijeme.
Marius je morao primijetiti moje oklijevanje. Prošao je desnom rukom kroz vatru baklje i
toplim prstima dodirnuo moj obraz. Tada me je poljubio na mjestu na kojem je lebdjela ta
toplina, a njegov je poljubac bio topao.

10.

Trebale su nam četiri noći da stignemo u Kijev. Lovili smo samo u ranim satima prije
zore.
Svoje smo grobnice pronalazili na stvarnim mjestima pokopa, u tamnicama starih
zapuštenih dvoraca i u grobnicama ispod napuštenih i porušenih crkava u kojima je običan
puk tada čuvao svoju stoku i sijeno.
Mnogo je priča koje bih mogao ispričati o tom putovanju, o prkosnim utvrđenim
gradovima kojima smo lutali pred jutro, o planinskim selima u kojima smo pronalazili
zločince u njihovim bijednim brlozima.
Marius je, dakako, u svemu tomu otkrivao učenje, podučavajući me kako je jednostavno
pronaći skrovište i hvaleći brzinu kojom sam se kretao kroz gustu šumu bez straha od
raspršenih primitivnih naselja koja smo posjetili zbog moje žeđi. Pohvalio me je jer nisam
uzmicao pred mračnim, prašnjavim gnijezdima od kostiju u kojima smo počivali tijekom
dana podsjetivši me da je malo vjerojatno da će ta pokapališta, budući da su već opljačkana,
ljudi uznemiravati čak i pri dnevnoj svjetlosti.
Naša je otmjena venecijanska odjeća uskoro bila onečišćena zemljom, ali smo na put
ponijeli krznene ogrtače koji su prekrivali sve. Čak je i u tomu Marius vidio pouku da
moramo upamtiti kako nam naša odjeća osigurava slabu i neznatnu zaštitu. Smrtnici
zaboravljaju kako nositi odjeću laka srca te da je to tek pokrivalo za tijelo i ništa više.
Vampiri to nikada ne smiju zaboraviti jer mi smo mnogo manje ovisni o odjeći nego ljudi.
Zadnjeg jutra prije našeg dolaska u Kijev i predobro sam upoznao stjenovite šume
sjevera. Strahovita sjeverna zima bila je svuda oko nas. Naišli smo na jedno od mojih
najzanimljivijih sjećanja: postojanje snijega.
– Više mi nije neugodno držati ga, rekao sam stišćući mekan, ugodan, hladan snijeg u
rukama i pritišćući ga uz lice. – Više me ne hladi sam pogled na njega, i kako je zaista
prekrasan dok prekriva najsiromašnije gradiće i kolibe svojim pokrivačem. Gospodaru,
pogledaj, pogledaj kako odražava svjetlost i najslabijih zvijezda. – Nalazili smo se na granici
kraja kojega nazivaju Zlatnom Hordom – južnih stepa Rusije, koje su dvije stotine godina, od
osvajanja Džingis-kana, previše opasne za seljake i često su značile smrt za vojsku ili
vitezove.
Kijev Rus je nekoć obuhvaćao tu plodnu i prelijepu preriju, protežući se daleko na zapad,
gotovo do Europe, kao i južno od grada Kijeva u kojemu sam rođen.
– Posljednji dio puta će biti sitnica, rekao mi je moj Gospodar. – Prijeći ćemo ga sutra
navečer kako bi bio svjež i odmoran kada ugledaš svoj dom. – Dok smo stajali na stjenovitoj
litici gledajući u bujnu travu koja je ispod nas lelujala pod zimskim vjetrom, po prvi put sam
u noćima od kada sam postao vampir, osjetio strahovitu čežnju za suncem. Želio sam vidjeti
ovu zemlju na dnevnoj svjetlosti. Nisam se usudio to priznati svojem Gospodaru. Na
posljetku, koliko blagoslova može željeti neko biće?
Zadnje sam se noći probudio odmah nakon zalaza sunca. Pronašli smo skrovište ispod
crkve u selu u kojemu baš nitko nije živio. Strašno mongolsko pleme, koje je neprestano
iznova uništavalo moju domovinu, odavno je spalilo ovaj grad do temelja, ili mi je barem
Marius tako rekao, a ta crkva nije imala čak ni krov. Nije bilo nikoga tko bi kamenje iz poda
iskopao za prodaju ili gradnju, i tako smo se spustili zaboravljenim stubištem da bismo legli s
redovnicima pokopanima na tomu mjestu prije tisuću godina.
Ustajući iz groba, visoko iznad sebe ugledao sam pravokutni komad neba na mjestu na
kojemu je moj Gospodar odmaknuo mramorni kamen poda, nesumnjivo nadgrobni kamen sa
zapisom, da bih se mogao uspeti. Uzletio sam prema gore. Odnosno, savio sam koljena i,
koristeći se svom svojom snagom, odapeo se prema gore kao da mogu letjeti i prošao kroz taj
otvor dočekavši se na noge.
Marius, koji je, kao i uvijek, ustao prije mene, sjedio je u blizini. U času se očekivano i s
odobravanjem nasmijao.
– Jesi li taj mali trik čuvao za ovakav trenutak? – rekao je.
Gledajući oko sebe, bio sam zbunjen snijegom. Kako sam se uplašio samo gledajući
smrznute borove koji su niknuli posvuda uokolo ruševina sela. Jedva da sam mogao
progovoriti.
– Ne, uspio sam prozboriti. – Nisam znao da to mogu učiniti. Ne znam koliko visoko
mogu skočiti ili koliku snagu posjedujem. Ti si, međutim, zadovoljan? – Da, zašto ne bih
bio? Želim da budeš toliko jak da ti nitko ne može nauditi. – A tko bi mi naudio, Gospodaru?
Mi putujemo svijetom i tko uopće može znati kada odlazimo i kada dolazimo? – Ima i drugih,
Amadeo. A ima ih i ovdje. Mogu ih čuti ako želim, ali postoji dobar razlog što ih ne slušam.
– Razumio sam. – Ako otvoriš svoj um da ih čuješ, oni će znati da si ovdje? – Da, mudrace.
Jesi li spreman poći kući? – Zatvorio sam oči. Načinio sam znak križa na naš stari način,
dodirujući desno rame prije lijevog ramena. Pomislio sam na svojeg oca. Bili smo u divljini,
a on je stajao visoko u svojim stremenima sa svojim ogromnim lukom, lukom koji je samo on
mogao napeti, poput mitskog Odiseja, odapinjući strijelu za strijelom u smjeru konjanika koji
su jurili prema nama, jašući kao da je i sam Turčin ili Tatar, tako je bio vješt. Strijelu za
strijelom izvlačio bi brzim potezom iz torbice na njegovim leđima, postavljao je u luk i
odapinjao preko lelujave trave čak i ako je njegov konj galopirao punom brzinom. Njegova je
crvena brada vijorila na jakom vjetru, a nebo je bilo tako modro, tako intenzivno modro da...
Prekinuo sam ovu molitvu i zamalo izgubio ravnotežu. Gospodar me je uhvatio.
– Moli se da sve ovo završiš što prije, rekao je.
– Daj mi svoje poljupce, – rekao sam, – daj mi svoju ljubav, daj mi svoje ruke kao što si
to uvijek činio, trebam ih. Vodi me. Ali, daj mi svoje ruke, da. Dopusti da glavu stavim uz
tebe. Trebam te, da. Da, želim da bude brzo i svršeno i da sve svoje pouke spremim ovdje, u
svoj um, i da ih ponesem kući. – Smiješio se. – Dom je sada Venecija? Tako si brzo odlučio?
– Da, znam to čak i u ovom času. Ono što se nalazi tamo u daljini je zemlja rođenja, a to nije
uvijek i dom. Hoćemo li poći? – Stisnuvši me rukama, podignuo me je u zrak. Zatvorio sam
oči propustivši čak i posljednji pogled na nepomične zvijezde. Činilo mi se da spavam uz
njega, bez snova i bez straha.
Tada me je postavio na noge.
U času sam prepoznao to veliko mračno brdo i ogoljelu hrastovu šumu smrznutih stabala
i grana nalik na kosture. Daleko ispod sebe vidio sam blistavu prugu rijeke Dnjepar. Srce mi
je divlje lupalo. Pogledom sam potražio vjetrom šibane kule grada na uzvisini, grada koji smo
zvali Vladimirov Grad, što je bio stari Kijev.
Gomile kamenja koje je jednom činilo gradske zidine, nalazile su se tek nekoliko metara
od mene.
Krenuo sam naprijed s lakoćom se penjući preko njih i tumarajući među ruševnim
crkvama, crkvama koje su bile na glasu zbog svoje raskoši kada je Batu-kan spalio grad
1240. godine.
Odrastao sam među tom prašumom starih crkava i razrušenih samostana, često žureći na
misu u katedralu Svete Sofije, jedne od nekoliko građevina koje su Mongoli poštedjeli. U
svoje vrijeme to je bio veličanstven prizor zlatnih kupola, dominirajući nad svim ostalim
crkvama, a govorilo se i da je raskošnija od njezine imenjakinje u dalekom
Konstantinopolisu, budući da je veća i krcata dragocjenostima.
Ono što sam ja poznavao bio je veličanstveni ostatak, ranjena ljuštura.
Sada nisam želio ući u crkvu. Bilo mi je dovoljno vidjeti je izvana jer, sada sam znao,
nakon sretnih godina provedenih u Veneciji, kako je ta crkva nekoć bila raskošna. Shvatio
sam iz divnih bizantskih mozaika, slika u San Marcu i iz stare bizantske crkve na
venecijanskom otoku Torcello kakva je ljepota postojala ovdje tako da su je svi mogli vidjeti.
Kada sam pomislio na živahnu gomilu u Veneciji, njezine učenike, učenjake, odvjetnike,
trgovce, mogao sam dočarati zgusnutu životnost na ovomu sumornomu i razorenomu mjestu.
Snijeg je bio dubok i gust, a nekoliko je Rusa bilo vani te ledene večeri. Bio je, dakle,
samo naš dok smo s lakoćom hodali kroz njega bez potrebe da se probijamo kao što to čine
smrtnici.
Stigli smo do dugoga grudobrana, koji je sada pod snijegom bio bezobličan zid, i stojeći
tamo, spustio sam pogled na grad u nizini, grad koji smo zvali Podil, jedini pravi grad Kijeva
koji je preostao, grad u kojemu sam odrastao u kući od neobrađenih trupaca i zemlje, tek
nekoliko metara od rijeke. Gledao sam ulegnute krovove, slamnate krovove prekrivene
pročišćavajućim snijegom, dimnjake iz kojih se dimilo i uske, zavojite, snijegom zatrpane
ulice. Velika skupina takvih kuća i ostalih građevina davno se formirala uz rijeku i uspjela
preživjeti požar za požarom pa čak i najgore tatarske provale.
Taj su grad podignuli trgovci, nakupci i obrtnici, svi vezani za rijeku i blago koje je
donosila s Orijenta kao i novac koji su neki bili spremni platiti za robu koju bi ona ponijela na
jug u europski svijet.
Moj otac, neukrotivi lovac, trgovao je medvjeđim kožama koje je sam, bez ičije pomoći,
donosio iz srca velike šume koja se proteže prema sjeveru. Lisica, kuna, dabar, ovca, svim je
tim kožama trgovao, a njegova snaga i sreća bile su tako iznimne da nijedan muškarac ili
žena u našem domaćinstvu nisu trebali prodavati svoje rukotvorine ili oskudijevati hranom.
Ako smo gladovali, a to se događalo, bilo je to zbog toga što je zima pojela svu hranu, mesa
više nije bilo kao ni bilo čega što bi se moglo kupiti očevim zlatom.
Osjetio sam vonj Podila dok sam stajao na grudobranima Vladimirova grada. Osjetio sam
vonj pokvarene ribe, stoke, nečistih tijela i riječnog mulja.
Zaogrnuo sam se svojim krznenim ogrtačem, otpuhujući snijeg s krzna kada bi mi došao
do usana i ponovno sam pogledao prema nebu, prema crnim kupolama katedrale.
– Pođimo dolje, prođimo pokraj Vojvodinog dvorca, rekao sam. – Vidiš onu drvenu
građevinu, u dalekoj Italiji nikada je ne bih nazvao palačom ili dvorcem. Ovdje je to dvorac.
– Marius je kimnuo glavom. Načinio je malu, umirujuću kretnju. Nisam mu dugovao
objašnjenje za ovo čudno mjesto odakle potječem.
Vojvoda je bio naš vladar, a u moje vrijeme to je bio princ Mihael iz Litve. Ne znam tko
je vojvoda sada.
Iznenadio sam se time što sam pronašao pravu riječ za njega. U svojim smrtnim, snenim
vizijama nisam bio svjestan jezika, a čudna riječ za vladara, – vojvoda, nikada nije prešla
preko mojih usana. Ali, tada sam ga jasno vidio s njegovom okruglom, crnom krznenom
kapom, u tamnoj, debeloj tunici od baršuna i u pustenim čizmama.
Krenuo sam.
Prišli smo zbijenoj zgradi, koja se prije doimala kao utvrda nego bilo što drugo,
izgrađenoj od ogromnih trupaca. Njezini su se zidovi uzdizali pod skladnim nagibom; njezine
su brojne kule imale četveroredne krovove. Vidio sam središnji krov, veliku peterostranu
drvenu kupolu neke vrste, koja se jasno ocrtavala na zvjezdanom nebu. Baklje su plamtjele na
njezinu veliku predvorju i duž vanjskih zidova građevine. Svi su prozori bili čvrsto zatvoreni
zbog zime i noći.
Nekoć sam smatrao da je to najvelebnija građevina koja je podignuta u kršćanskom
svijetu.
Nije bilo teško zaslijepiti čuvare s nekoliko brzih lijepih riječi i naglih pokreta da bismo
prošli pokraj njih i ušli u sam dvorac.
Ušli smo kroz stražnju ostavu i neopazice stigli do povoljnog mjesta s kojeg smo mogli
promatrati malenu skupinu u krzno odjevenih aristokrata ili plemića koji su se okupili u
velikoj dvorani, ispod golih greda drvenog stropa, oko rasplamsale vatre.
Sjedili su na brojnim prostrtim izvanrednim turskim sagovima u velikim ruskim stolcima
izrezbareni geometrijski likovi kojih nisu bili nepoznati mojem oku. Pili su iz zlatnih čaša, a
vino su točila dva dječaka odjevena u kožu, njihove duge odore stegnute pojasom bile su
plave, crvene i zlatne boje, jednako intenzivne kao i brojni uzorci na tepisima.
Europske tapiserije prekrivale su zidove grubo prevučene gipsom. Isti prizori lova u
beskrajnim šumovitim krajevima Francuske, Engleske ili Toskane. Na dugačkom stolu bile
su postavljene rasplamsale svijeće i jednostavan obrok od komada mesa i peradi.
U sobi je bilo tako hladno da su ti plemići nosili ruske krznene kape.
Kako mi je sve to izgledalo začudno u djetinjstvu kada su mene i mojeg oca doveli pred
princa Mihaela, koji je mojem ocu bio beskrajno zahvalan zbog njegovih hrabrih pothvata
nakon kojih je iz divljine donosio ukusnu lovinu ili isporučivao svežnjeve dragocjenosti
njegovim saveznicima u litvanskim utvrdama na zapadu.
Ali, to su bili Europljani. Njih nikada nisam poštovao.
Moj me je otac predobro podučio da su to tek kanovi ulizice koji plaćaju svoje pravo da
vladaju nama.
– Nitko se ne suprotstavlja tim lopovima, rekao je moj otac. – Zato neka pjevaju svoje
pjesme o časti i junaštvu. To ne znači ništa. Ti slušaj pjesme koje ja pjevam. – A moj je otac
znao pjevati pjesme.
Osim izdržljivosti u sedlu, spretnosti s lukom i strijelom te slijepe, okrutne sile mača,
imao je i sposobnost svojim dugim prstima izmamiti glazbu iz žica stare harfe i nadareno
pjevati narativne pjesme o drevnim vremenima kada je Kijev bio velika prijestolnica, kada su
se njegove crkve nadmetale s bizantskima, a njegovoj se raskoši divio cijeli svijet.
U trenutku sam bio spreman poći. Bacio sam posljednji pogled na te ljude da bih ih
sačuvao u sjećanju, šćućurene ponad zlatnih čaša s vinom, njihove velike, krznom okićene
čizme koje su počivale na pomodnim turskim osloncima za stopala, njihova pognuta ramena,
njihove sjene koje su prekrile zidove. A tada smo, a da i nisu znali da smo bili tamo, nečujno
nestali.
Sada je bilo vrijeme da posjetimo još jedan grad na uzvisini, Pečersk, pod kojim su se
nalazile brojne katakombe Samostana špilja.
Zadrhtao sam na samu pomisao na njega. Činilo mi se da će me usta samostana progutati,
a ja ću rovati kroz vlažnu Majku Zemlju zauvijek tražeći svjetlost zvijezda i nikada ne
pronalazeći izlaz.
Ali, otišao sam tamo probijajući se kroz blato i snijeg i ponovno sam, vampirskom
svilenom lakoćom, pronašao ulaz i ovog sam puta išao prvi, tiho lomeći brave svojom
nadmoćnom snagom i podižući vrata čim sam ih otvorio da nikakav teret ne bi pao na njihove
škripave šarke, jureći brzo kroz prostorije da oči smrtnika ne bi opazile ništa više od hladnih
sjena, ako su uopće nešto i opažale.
Zrak je ovdje bio topao i nepomičan, pravi blagoslov, ali sjećanje mi govori da za
smrtnog dječaka nije bio tako strahovito topao. U pisarnici, uza zadimljenu svjetlost jeftina
ulja, nekoliko je braće bilo nagnuto nad nakošene stolove radeći na prepisivanju kao da ih se
tisak uopće ne tiče, što je doista i bilo tako.
Vidio sam tekstove na kojima su radili i poznavao sam ih – Paterikon kijevskog
Samostana špilja sa svojim čudnovatim pričama o utemeljiteljima samostana i brojnim
zanimljivim svecima.
U toj sam prostoriji, radeći na tekstu, potpuno naučio čitati i pisati. Sada sam puzao uza
zid sve dok pogledom nisam uhvatio stranicu koju je prepisivao Jedan od redovnika,
pridržavajući lijevom rukom raspadnutu knjigu iz koje je prepisivao.
Taj dio Paterikona znao sam napamet. Bila je to priča o Izaku. Demoni su obmanuli
Izaka; došli su pred njega kao prelijepi anđeli, čak se i pretvarajući u samoga Krista. Kada je
Izak nasjeo na njihove trikove, plesali su od veselja i ismijavali ga. Ali nakon duge meditacije
i pokore, Izak se suprotstavio tim demonima.
Redovnik je upravo umočio pero i pisao riječi koje je Izak izgovorio: Kada ste me
obmanuli u liku Isusa Krista i anđela, bili ste nedostojni te časti. Ali sada se pojavljujete
onakvi kakvi jeste...
Okrenuo sam glavu. Nisam pročitao ostatak. Čvrsto prianjajući uza zid mogao sam
zauvijek ostati neopažen. Polako sam pogledao ostale stranice koje je taj redovnik prepisao i
ostavio da se osuše. Pronašao sam prethodni odlomak koji nikada neću zaboraviti, a koji
opisuje Izaka dok je ležao, povučen od cijelog svijeta, nepomičan i bez hrane dvije godine:
Jer Izak je oslabio duhom i tijelom i nije se mogao okrenuti na bok, ustati ili sjesti; samo je
ležao na boku i često bi se pod njegovim bedrima skupljali crvi iz njegova izmeta i mokraće.
Izaka su na to natjerali demoni svojom obmanom. Ja sam se nadao da ću iskusiti takva
iskušenja, takve vizije, takvu smetenost i takvu pokoru tijekom cijeloga svojeg života kada
sam kao dijete došao ovamo.
Slušao sam kako pero grebe po papiru. Povukao sam se, neopaženo kao da nisam ni
došao.
Osvrnuo sam se na svoju braću učenjake.
Svi su bili mršavi, odjeveni u jeftinu crnu vunenu tkaninu, vonjajući na stari znoj i
nečistoću, njihove su glave bile gotovo obrijane. Dugačke su im brade, bile rijetke i
neraščešljane.
Učinilo mi se da poznajem jednoga od njih, da sam ga čak donekle i volio, ali, čak se i to
činilo dalekim i nevrijednim daljnjeg razmišljanja.
 Povjerio sam Mariusu, koji je stajao pokraj mene kao vjerna sjenka, da ne bih to mogao
izdržati, ali smo obojica znala da je to bila laž. Vrlo je vjerojatno da bih to izdržao i umro bih
nikada ne upoznavši bilo koji drugi svijet.
Krenuo sam prema prvomu dugom tunelu u kojem su redovnici bili zakopani, i
zatvorenih očiju, priljubljen uz blatni zid, osluškivao sam snove i molitve onih koji su bili
živi zakopani u ime Božje ljubavi.
Sve je bilo upravo onako kako sam zamišljao i kako sam se sjećao. Čuo sam poznate i ne
više tajanstvene riječi prošaptane na crkvenome slavenskome. Vidio sam precrtane slike.
Osjetio sam razbuktali plamen iskrene odanosti i istinskog misticizma, raspaljen na slaboj
vatri života krajnjeg poricanja.
Stajao sam pognute glave. Pustio sam da mi sljepoočnica počiva uza zemlju. Poželio sam
pronaći dječaka, čiste duše, koji je otvorio ove ćelije da bi samotnjacima donio upravo toliko
hrane i pića koliko je bilo potrebno da bi se održali na životu. Ali, nisam mogao pronaći tog
dječaka. Nisam mogao. Osjećao sam samo divlje sažaljenje zbog toga što je ikada morao
ovdje propatiti, mršav i jadan, očajan i neuk, oh, tako strahovito neuk, uz jedino osjetilno
zadovoljstvo, a to je bilo promatranje kako boje svetih slika gore.
Teško sam disao. Okrenuo sam glavu i omamljen pao u Mariusovo naručje.
– Ne plači, Amadeo, blago mi je rekao u uho.
Odmaknuo mi je kosu s očiju i svojim je mekim palcem čak obrisao moje suze.
– Sada se oprosti od svega, sine, rekao je. Kimnuo sam.
U trenutku smo bili vani. Nisam govorio. Slijedio me je. Krenuo sam niz padinu prema
gradu na obali.
Vonj rijeke bivao je sve jači, zadah ljudi bivao je sve jači i na posljetku sam stigao do
kuće za koju sam znao da je bila moja vlastita. Kako mi se to iznenada činilo kao mahnitost!
Što sam tražio? Izmjeriti sve ovo novim mjerilima? Potvrditi sebi da kao smrtno dijete nikada
nisam dobio ni najmanju mogućnost?
Dragi Bože, nije bilo opravdanja za to što sam bio, bezbožni krvopija koji se hranio u
raskošnim javnim kućama grješnoga venecijanskog svijeta, znao sam to. Je li sve ovo bio
uzaludan pokušaj samoopravdanja? Ne, nešto me je drugo vuklo prema dugoj pravokutnoj
kući, koja je bila poput mnogih drugih, debelih zemljanih zidova odijeljenih neobrađenim
trupcima, četverorednoga krova s kojeg su visjele ledene svijeće, ta velika i primitivna kuća
bila je moj dom.
Čim smo došli do nje, šuljao sam se uza zidove. Snježna se bljuzgavica pretvorila u vodu
i, zapravo, voda iz rijeke tekla je ulicama i posvuda, jednako kao i kada sam bio dijete. Voda
je pronašla put i u moje fino sašivene venecijanske čizme. Ali se sada moja stopala nisu
ukočila kao nekoć jer sam sada crpio svoju snagu od, ovdje nepoznatih, bogova i stvorenja za
koja su ovi prljavi seljaci, od kojih sam i ja bio jedan, bili bezimeni.
Naslonio sam glavu uz grubi zid, jednako kao što sam to učinio i u samostanu,
priljubljujući se uz žbuku kao da me čvrstoća može zaštititi i prenijeti mi sve što sam želio
znati. Mogao sam vidjeti kroz sićušne otvore u napuknutim grudama zemlje koja se mrvila
oduvijek, i ugledao sam poznati plamen svijeća i jasniju svjetlost svjetiljaka, obitelj
okupljenu oko topline velike peći od opeka.
Sve sam ih poznavao, te ljude, iako su imena nekih od njih umaknula mojem pamćenju.
Znao sam da je to moja obitelj i poznavao sam ozračje koje su dijelili.
Ali, morao sam vidjeti dalje od toga malog skupa. Morao sam znati Jesu li ti ljudi dobro.
Morao sam znati jesu li nakon onoga kobnog dana kada sam otet i kada je moj otac,
nesumnjivo, ubijen u divljini, uspjeli nastaviti živjeti svojom uobičajenom živahnošću.
Morao sam znati, možda, što su molili kada su pomislili na Andreja, dječaka nadarenoga za
slikanje savršenih svetih slika, slika koje nisu načinjene ljudskim rukama.
Čuo sam harfu, čuo sam pjesmu. Glasovi su pripadali mojim ujacima od kojih je jedan
bio tako mlad da mi je mogao biti brat. Njegovo je ime bilo Boris i od ranog je djetinjstva bio
dobar u pjevanju, pamteći s lakoćom stare dume ili sage o vitezovima i junacima, i sada je
pjevao jednu od njih, vrlo ritmičnu i tragičnu. Harfa je bila malena i stara, očeva harfa, a
Boris je trzao njezine žice u skladu s rečenicama kojima je gotovo izgovarao priču o žestokoj
i kobnoj bitki za drevni i slavni Kijev.
Čuo sam poznate kadence koje naši ljudi stotinama godina prenose s pjevača na pjevača.
Podignuo sam prste i odlomio komadić žbuke. Kroz sićušan otvor ugledao sam kutak sa
svetim slikama – točno nasuprot obiteljskog skupa uza svjetlucavu vatru otvorene peći.
Ah, kakav prizor! Među desecima dogorjelih svijeća i glinenih svjetiljaka punih ulja koje
je gorjelo, stajalo je poduprto nekih dvadesetak ili više svetih slika, neke vrlo stare i
potamnjele u svojim zlatnim okvirima, a neke blistave, kao da su jučer oživjele Božjom moći.
Među slikama bila su nagurana oslikana jaja, jaja prelijepo ukrašena i obojena uzorcima koje
sam dobro pamtio iako sam, unatoč svojim vampirskim očima, bio predaleko da bih ih sada
vidio. Mnogo sam puta promatrao žene kako ukrašavaju ta sveta jaja za Uskrs, nanoseći na
njih vruć, rastopljen vosak drvenim pisaljkama kako bi nacrtale vrpce, zvijezde, križeve, crte
koje su označavale ovnove rogove ili simbol koji je označavao leptira ili rodu. Kada se vosak
nanese, jaje se umoči u hladnu i zadivljujuće duboku boju. Činilo se kao da postoje bezbrojne
mogućnosti za značenja u tim jednostavnim uzorcima i znakovima.
Ta krhka i prelijepa jaja čuvala su se za liječenje bolesnih ili za zaštitu od oluje. Ja sam
takva jaja skrivao u voćnjaku, za sreću pri nadolazećoj žetvi. Jedno sam jaje stavio iznad
vrata kuće u koju je moja sestra otišla živjeti kao mlada nevjesta.
Za ta ukrašena jaja vezana je prelijepa predaja da će, dokle god se slijedi taj običaj, dokle
god postoje takva jaja, svijet biti siguran od čudovišta Zla koje je oduvijek priželjkivalo doći i
progutati sve živo.
Bilo je ugodno vidjeti ta jaja stavljena u taj ponosni kut svetih slika, kao i uvijek, medu
Svetim licima. Činjenica da sam zaboravio taj običaj činila mi se sramotnom i upozorenjem
na nadolazeću tragediju.
Ali, moj su pogled iznenada prikovala Sveta lica i ja sam zaboravio sve ostalo. Vidio sam
Kristovo lice kako plamti na svjetlosti vatre, mojega sjajnoga, namrštenoga Krista kakvoga
sam tako često slikao. Načinio sam toliko mnogo takvih slika, pa ipak, kako je upravo ova
bila nalik slici koja je izgubljena onog dana u dubokoj travi divljine!
Ali, to je bilo nemoguće. Kako je bilo tko mogao spasiti sliku koju sam ispustio kada su
me zarobili konjanici? Ne, to zasigurno mora biti neka druga jer, kao što sam rekao, načinio
sam ih mnogo prije no što su moji roditelji skupili hrabrosti da me odvedu redovnicima. Pa,
moje su se slike nalazile po cijelom gradu. Moj ih je otac čak odnio princu Mihaelu kao
darove kojima se ponosio i princ je bio taj koji je rekao da se redovnike mora upoznati s
mojom vještinom.
Kako li je naš Gospod sada izgledao ukočeno u usporedbi sa sjećanjima na blagoga,
zamišljenoga Krista fra Angelica ili Bellinijeva plemenitoga, žalosnoga Gospoda. Pa ipak,
bio je topao od moje ljubavi! Bio je to Krist u našem stilu, starom stilu, pun ljubavi u strogim
potezima, pun ljubavi u tamnim bojama, pun ljubavi na način moje zemlje. I bio je topao od
ljubavi za koju sam vjerovao da mi je upravo On pružio!
Obuzela me je mučnina. Osjetio sam Gospodarove ruke na svojim ramenima. Nije me
odvukao prema natrag, kako sam se plašio. Samo me je držao i naslonio obraz uz moju kosu.
Nakanio sam poći. Bilo je dovoljno, nije li sada? Ali, glazba je utihnula. Neka žena, moja
majka, nije li? Ne, mlađa, moja sestra Anja, odrasla žena, govorila je čeznutljivo o tomu da bi
moj otac mogao ponovno pjevati kad bi nekako mogli skriti sav alkohol od njega i natjerati
ga da se pribere.
Moj stric Boris prezrivo se nasmijao. Ivan je beznadan, rekao je Boris. Ivan nikada više
neće trijezan proživjeti niti jedan dan ili noć i uskoro će umrijeti. Ivan je zatrovan alkoholom,
finim pićima koja je dobivao od trgovaca prodajući ono što bi ukrao iz ove kuće i piva koje je
dobivao od onih koje bi premlatio ili tlačio, budući da je i dalje u gradu bio strah i trepet.
Sav sam se naježio. Ivan, moj otac, živ? Ivan, živ da bi ponovno umro tako nečasno?
Ivan nije ubijen u divljini?
 No, u njihovim su tvrdim glavama istodobno nestale i riječi i misli o njemu. Moj je stric
zapjevao još jednu pjesmu, plesnu pjesmu. U toj kući nitko nije htio plesati, svi su bili umorni
od rada, a poluslijepe žene nastavljale su popravljati odjeću koja je u hrpama ležala u
njihovim krilima. Ali, glazba ih je razveselila i jedan od njih, dječak mlađi no što sam ja bio
kada sam umro, da, moj mlađi brat, šaptao je tihu molitvu za mojeg oca, da se moj otav noćas
ne smrzne do smrti, što mu je zamalo pošlo za rukom toliko mnogo puta kada bi pijan pao u
snijeg.
– Molim te, dovedi ga kući, čuo se dječakov šapat.
Tada sam čuo iza sebe kako Marius, pokušavajući srediti situaciju i smiriti me, govori: –
Da, čini se da je to, bez ikakve sumnje, istina. Tvoj je otac živ. – Prije no što me je stigao
upozoriti, pošao sam okolo i otvorio vrata. Bio je to nagao potez, nepromišljen potez i trebao
sam tražiti Mariusovo dopuštenje, ali, ja sam bio, kao što sam ti rekao, neposlušan učenik.
Morao sam to učiniti.
Vjetar je projurio kroz kuću. Šćućurene su spodobe zadrhtale i privukle svoja teška krzna
na ramena. Duboko u ustima peći od opeke vatra je prelijepo plamtjela.
Znao sam da trebam skinuti kapu, što je u ovoj prigodi bila moja kapuljača, da se trebam
okrenuti kutu sa svetim slikama i prekrižiti se, ali to nisam mogao učiniti.
Zapravo, da bih se prikrio, povukao sam kapuljaču preko glave dok sam zatvarao vrata.
Stajao sam sam uz njih. Držao sam krzneni ogrtač preko usta da ništa ne bi bilo vidljivo osim
mojih očiju i, možda, pramena crvenkaste kose.
– Zbog čega je piće uništilo Ivana? – šapnuo sam, prisjetivši se staroga ruskog jezika. –
Ivan je bio najsnažniji čovjek u ovom gradu. Gdje je sada? – Bili su oprezni i ljuti zbog
mojeg upada. Vatra je u peći zapucketala i zaplesala zbog obilja svježeg zraka. Sam po sebi,
kut sa slikama doimao se poput pramena blistavih plamičaka sa svojim sjajnim slikama i
ponekom svijećom, još jedna vatra, ali drugačija, vječna. Pod treperavom svjetlošću jasno
sam vidio Kristovo lice, oči koje su se doimale kao da me ukočeno promatraju dok sam tako
stajao na vratima.
Moj je stric ustao i bacio harfu u ruke mlađem dječaku kojega nisam poznavao. U sjeni
sam vidio djecu koja su sjedila u svojim krevetima s mnoštvom pokrivača. Vidio sam njihove
sjajne oči koje su me gledale iz tame. Ostali su se u svjetlosti vatre stisnuli jedan uz drugoga i
gledali me.
Vidio sam svoju majku, iscrpljenu i tužnu kao da su prošla stoljeća otkada sam je ostavio,
staricu koja u kutu čvrsto drži prekrivač što joj je prekrivao krilo. Promatrao sam je
pokušavajući dokučiti uzrok njezina propadanja. Bezuba, oronula, kvrgavih prstiju,
nažuljanih i sjajnih od rada, možda je samo bila žena koju je rad velikom brzinom tjerao u
smjeru groba.
Odjednom sam osjetio snažnu navalu misli i riječi, kao da sam bio zasut udarcima.
Anđeo, vrag, noćni posjetitelj, užas iz mraka, što si ti? Vidio sam kako se ruke panično
podižu čineći znak križa. Ali misli su dolazile jasne kao odgovor na moje pitanje.
Tko još ne zna da je Ivan Lovac postao Ivan Grješnik, Ivan Pijanica, Ivan Pomahnitali
zbog onog dana u divljini kada nije mogao spriječiti Tatare da otmu njegova voljenog sina
Andreja?
Zatvorio sam oči. To što mu se dogodilo bilo je gore od smrti! I nikada se nisam ni pitao,
nikada se nisam ni usudio pomisliti da je živ, nikada nisam mario dovoljno da bih se nadao da
je živ ili razmišljati o tomu kakva bi mu bila sudbina da je preživio? Posvuda u Veneciji bile
su radionice iz kojih sam mu mogao poslati pismo, pismo koje su slavni venecijanski trgovci
mogli odnijeti do neke luke odakle je moglo biti isporučeno čuvenom kanovom poštom.
Sve sam to znao. Sebičan mali Andrej je sve to znao, pojedinosti koje su mogle zapečatiti
prošlost tako čvrsto da bi je on mogao zaboraviti. Mogao sam napisati: Obitelji, živ sam i
sretan iako se nikada ne mogu vratiti kući. Primite ovaj novac koji vam šaljem za moju braću
i sestre i moju majku...
Ali tada doista nisam znao. Prošlost je bila bijeda i kaos.
 Kada god bi i najbeznačajnija slika oživjela, zavladala je patnja.
Moj je stric stajao preda mnom. Bio je visok kao i moj otac i jednako dobro odjeven u
kožnu tuniku s pojasom i pustene čizme. Gledao me je mirno, ali strogo.
– Tko si ti koji dolaziš u našu kuću na takav način? – upitao je. – Kakav je to princ koji
stoji pred nama? Nosiš li nam poruku? Tada govori i oprostit ćemo ti što si slomio bravu na
našim vratima. – Udahnuo sam. Više nisam imao pitanja. Znao sam da mogu pronaći Ivana
Pijanicu. Da je u gostionici s ribarima i trgovcima krznom, jer to je bilo jedino zatvoreno
mjesto koje je, osim svojeg doma, volio.
Posegnuo sam lijevom rukom i pronašao torbicu koju sam uvijek nosio sa sobom,
privezanu, kao što i treba biti, za svoj pojas. Odvezao sam je i predao je tom čovjeku. Jedva
da ju je i pogledao. Tada se uspravio, uvrijeđen, i zakoračio unatrag.
Doimao se sastavnim dijelom prizora kuće. Vidio sam kuću. Vidio sam rukom
izrezbareno pokućstvo, ponos obitelji koja ga je načinila, rukom izrezbarene drvene križeve i
svijećnjake koji su pridržavali brojne svijeće. Vidio sam naslikane simbole koji su ukrašavali
drvene okvire prozora i police na kojima su bili izloženi lončići, lonci i zdjele domaće
proizvodnje.
Vidio sam ih tada sve ponosne, cijelu obitelj, žene s vezom kao i one koje su krpale i s
umirujućom ugodom sjetio sam se postojanosti i topline njihova svakodnevnog života.
Pa ipak, bilo je to tužno, oh, bolno tužno u usporedbi sa svijetom koji sam upoznao!
Zakoračio sam naprijed i još mu jednom ponudio torbicu, govoreći prigušenim glasom, i
dalje prekrivajući lice: – Molim te da uzmeš ovo u znak ljubaznosti prema meni da bih
mogao spasiti svoju dušu. To je od tvojeg nećaka, Andreja. On je daleko, daleko u zemlji u
koju su ga odveli trgovci robljem i nikada se neće vratiti kući. Ali, on je dobro i mora nešto
od onoga što posjeduje podijeliti sa svojom obitelji. Zamolio me je da mu kažem tko je od
vas živ, a tko mrtav. Ako vam ne predam ovaj novac i ako ga vi ne uzmete, bit ću osuđen na
pakao. – Nije odgovorio riječima. Ali ja sam uzeo ono što mi je bilo potrebno iz njihovih
umova. Uzeo sam sve. Da, Ivan je bio živ i sada ja, stranac, govorim da je i Andrej također
živ. Ivan je oplakivao sina koji ne samo da je živio već je i uživao u blagostanju. Život je
tragedija, kako god se okrene. Izvjesno je jedino da ćeš umrijeti.
– Molim te, rekao sam.
Moj je stric uzeo ponuđenu torbicu, ali sumnjičavo. Bila je puna zlatnih dukata kojima se
moglo kupovati bilo gdje.
Pustio sam da moj ogrtač padne i skinuo svoju lijevu rukavicu, a zatim i prstenje koje je
prekrivalo svaki prst moje lijeve ruke. Opal, oniks, ametist, topaz, tirkiz. Prošao sam pokraj
muškaraca i dječaka oko vatre i s poštovanjem ih položio u krilo starice koja je bila moja
majka, a tada je podignula pogled.
Vidio sam da će u trenutku shvatiti tko sam. Ponovno sam pokrio lice, ali sam lijevom
rukom izvadio bodež iz pojasa. Bio je to tek kratki Misericorde, mali bodež koji ratnik nosi sa
sobom u bitku da bi odriješio svoje žrtve koje više nije moguće spasiti, a još nisu mrtve. Bila
je to ukrasna stvarčica, ukrasni predmet prije nego oružje, a njegove pozlaćene korice bile su
gusto optočene savršenim biserima.
– Za vas, rekao sam. Za Andrejevu majku koja je uvijek voljela svoju ogrlicu od riječnih
bisera. – Uzmite ovo za Andrejevu dušu. – Položio sam bodež do njezinih nogu.
A tada sam se duboko, duboko naklonio tako da mi je glava gotovo dodirnula pod i
izašao bez osvrtanja, zatvarajući vrata za sobom i zadržavajući se u blizini da bih ih čuo kako
skaču i skupljaju se ne bi li vidjeli prstenje i bodež, dok su se drugi pobrinuli za bravu.
Na trenutak su me svladale emocije. Ali, ništa me nije moglo spriječiti da učinim ono što
sam nakanio učiniti. Nisam krenuo prema Mariusu jer bi bilo kukavički tražiti njegovu
potporu u ovomu ili pristati na nju.
Krenuo sam niz blatnu, snježnu ulicu, kroz bljuzgavicu prema gostionici koja se nalazila
blizu rijeke, gdje sam mislio da bi mogao biti moj otac.
 Kao dijete sam malokad tamo ulazio, a i tada samo da bih pozvao oca da dođe kući.
Nisam posjedovao stvarna sjećanja na to mjesto osim kao na kuću u kojoj su nepoznati ljudi
pili i psovali.
Bila je to dugačka zgrada izgrađena od istih, neobrađenih i nedovršenih trupaca kao i
moja kuća, s istom žbukom od blata i istim, neizbježnim napuklinama i pukotinama koje su u
unutrašnjost propuštale strahovitu hladnoću. Njezin je krov bio vrlo visok sa šest redova niz
koje je klizio težak snijeg, a s njezinih je streha visjelo mnogo ledenih svijeća, jednako kao i s
onih na mojoj kući.
Zadivilo me je što ljudi mogu tako živjeti, što ih sama hladnoća nije prisilila da sagrade
nešto trajnije što pruža bolji zaklon, ali ovdje je to oduvijek bilo tako, činilo mi se,
siromašnima, bolesnima, preopterećenima i gladnima okrutna je zima otimala previše, a
kratko proljeće i ljeto davalo im je premalo i ravnodušnost je na kraju postala njihova najveća
vrlina.
Ali, možda tada u svemu tomu nisam bio u pravu i možda sada nisam u pravu. Ono što je
važno jest da je to bilo mjesto beznađa i, iako nije bilo ružno jer drvo, blato, snijeg i tuga nisu
ružni, to je mjesto bilo bez ljepote, osim svetih slika i, možda, dalekih obrisa skladnih kupola
Svete Sofije, visoko na brdu, pod zvijezdama posutim nebom. A to nije bilo dovoljno.
Kada sam ušao, na prvi sam pogled izbrojio nekih dvadesetak ljudi što su pili i
razgovarali s otvorenošću koja me je iznenadila zbog spartanske prirode ovog mjesta koje
nije bilo ništa više nego sklonište od noći, koje im je omogućilo da se u sigurnosti poredaju
oko velike vatre. Ovdje nije bilo svetih slika da ih tješe. No, neki su od njih pjevali, a tu je bio
i neizbježan svirač harfe koji je prebirao po žicama svojega maloga žičanoga glazbala, te još
jedan koji je puhao u malu sviralu.
Bilo je mnogo stolova, neki su bili prekriveni stolnjacima, a ostali su bili nepokriveni i za
njima su se okupili momci od kojih su neki bili stranci, kao što sam se prisjetio. Trojica su
bila Talijani, to sam odmah čuo i pretpostavio sam da su iz Genove. Bilo je, zapravo, mnogo
više stranaca no što sam očekivao. Ali, ti su ljudi bili privučeni riječnom trgovinom i možda u
Kijevu sada i nije bilo tako loše.
Iza tezge, gdje je gostioničar prodavao svoju robu na čaše, bilo je mnogo bačvica s pivom
i vinom. Vidio sam mnogo boca talijanskog vina, nesumnjivo prilično skupoga, i sanduke
španjolskog pjenušca.
Da ne bih privukao pozornost, krenuo sam prema naprijed i na lijevo, u duboku sjenu,
gdje europski putnik odjeven u raskošno krzno možda neće biti primijećen jer, na posljetku,
skupocjeno su krzno doista i sami posjedovali.
Ti su ljudi bill previše pijani da bi marili tko sam. Gostioničar se pokušao uzbudili zbog
pojave novoga gosta, ali je tada nastavio drijemati na dlanu svoje ruke. Glazba se nastavila,
još jedna od duma, no ova je bila mnogo manje vesela od one koju je moj stric pjevao kod
kuće jer mislim da su glazbenici bili vrlo umorni.
Ugledao sam svojeg oca.
Ležao je na leđima, potpuno opružen, na širokoj, neobrađenoj masnoj klupi, odjeven u
kožni kaputić i njegov najveći, najteži krzneni ogrtač, brižljivo preklopljen preko njega kao
da su mu ostali na taj način pokazali poštovanje kada se onesvijestio. Bila je to medvjeđa
koža, njegov ogrtač, koja ga je označavala kao prilično imućnog čovjeka.
Hrkao je u svojemu pijanu snu, a isparavanja alkohola uzdizala su se iz njega i nije se ni
pomaknuo kada sam kleknuo do njega i pogledao ga u lice.
Njegovi su obrazi, iako mršaviji, još bili ružičasti, ali su se ispod kostiju nazirala
udubljenja, a bilo je i sjedina, najvidljivijih na brkovima i dugoj bradi. Učinilo mi se da je
nešto kose s njegovih sljepoočnica nestalo i da mu je fina, glatka obrva bila strmija, ali to je
možda bio privid. Koža oko njegovih očiju doimala se nježnom i tamnom. Ruke mu,
sklopljene ispod ogrtača, nisam mogao vidjeti, ali sam vidio da je još snažan, moćne građe, a
njegova ga ljubav prema piću još nije uništila.
 Iznenada me je uznemirio osjećaj o njegovoj životnoj snazi; mogao sam namirisati
njegovu krv i njegov život kao da je moguća žrtva koja mi se našla na putu. Sve sam to
odbacio iz svojeg uma i zurio u njega, volio ga i mislio samo kako mi je drago što je živ!
Izvukao se iz stepe. Pobjegao je skupini konjanika koji su se tada doimali kao glasnici same
smrti. Privukao sam stolac da bih u tišini mogao sjediti pokraj svojeg oca, promatrajući
njegovo lice.
Nisam bio navukao rukavicu.
Položio sam svoju, sada hladnu ruku na njegovo čelo, lagano, ne želeći biti nepristojan, i
on je polako otvorio oči. Bile su mračne, ali ipak još prelijepo svijetle, unatoč popucanim
kapilarama i vlažnu sjaju, a on me je neko vrijeme gledao blago i bez riječi, kao da nema
razloga pomaknuti se, kao da sam priviđenje blisko njegovim snovima.
Osjetio sam da mi je kapuljača skliznula s glave i nisam učinio ništa da bih to zaustavio.
Nisam mogao vidjeti što je on vidio, ali sam znao što je to bilo – njegov sin, glatko izbrijana
lica, kakvo je imao njegov sin kada ga je taj čovjek poznavao, i duge kestenjaste kose u
snijegom posutim uvojcima.
Malo podalje, ostali su pjevali ili razgovarali dok su im tijela bila tek nezgrapni obrisi na
ogromnom plamenu vatre. A vino je teklo.
Ništa nije stalo između mene i ovog trenutka, između mene i ovog čovjeka koji je dao
sve od sebe ne bi li oborio Tatare, koji je slao strijelu za strijelom prema svojim
neprijateljima čak i dok su njihove strijele uzaludno pljuštale po njemu.
– Nisu te ranili, prošaptao sam. – Ja te volim i tek sada znam kako si bio snažan. – Je li
moj glas uopće bio čujan?
Treptao je dok me je gledao, a tada sam opazio kako jezikom prelazi preko usana. Usne
su mu bile sjajne, poput koralja, blistajući kroz gust crveni obrub brkova i brade.
– Ranili su me, rekao je prigušenim glasom, tihim, ali ne i slabim. – Pogodili su me, dva
puta su me pogodili, u rame i u ruku. Ali me nisu ubili i nisu pustili Andreja. Pao sam s
konja. Ustao sam. Nisu me pogodili u noge. Potrčao sam za njima. Trčao sam i trčao i
nastavio odapinjati strijele. Iz mojeg je desnog ramena stršala prokleta strijela. – Njegova se
ruka pojavila ispod krzna i on ju je stavio na tamnu krivulju svojega desnog ramena.
– Nastavio sam odapinjati strijele. Nisam je čak ni osjetio. Vidio sam kako odlaze.
Odveli su ga. Ne znam čak ni je li bio živ. Ne znam. Bi li se zamarali time da ga uzmu da su
ga pogodili? Strijela je bilo posvuda. Strijele su pljuštale s neba! Mora da ih je bilo pedeset.
Ubili su sve ostale! Govorio sam im, morate nastaviti odapinjati strijele, ne zastajte ni
trenutka, ne skrivajte se, gađajte, gađajte i gađajte, a kada vam ponestane strijela, podignite
mač i navalite na njih, jašite ravno na njih, sagnite se, sagnite se tijesno uz glavu svojega
konja i jašite ravno na njih. Pa, možda su i učinili tako. Ne znam. – Spustio je vjeđe.
Pogledao je oko sebe. Želio je ustati i tada me je pogledao.
– Daj mi nešto za popiti. Plati mi nešto pošteno. Ovaj čovjek ima španjolskog pjenušca.
Donesi mi malo, bocu pjenušca. Do vraga, nekada sam ležao na obali rijeke čekajući trgovce
i nikada ni od koga nisam morao ništa kupovati. Donesi mi bocu pjenušca. Vidim da si bogat.
– Znaš li tko sam? – upitao sam.
Gledao me je potpuno zbunjen. To mu uopće nije palo na pamet, ovo pitanje.
– Ti dolaziš iz dvorca. Govoriš narječjem Litvanaca. Nije me briga tko si. Plati mi vino. –
Narječjem Litvanaca? – blago sam upitao. – Kakva strahota. Mislim da je to venecijanski
naglasak i stidim se. – Venecijanski? Pa, nemoj se stidjeti. Bog zna da su pokušali spasiti
Konstantinopolis, pokušali su. Sve je otišlo do vraga. Svijet će skončati u ognju. Donesi mi
pjenušca prije no što skonča, može? – Ustao sam. Jesam li uopće imao još novca? Razmišljao
sam o tomu kada se je nad mene nadvila mračna, tiha pojava mojega Gospodara koji mi je
dodao bocu španjolskog pjenušca, otvorenu i spremnu da je moj otac popije.
Uzdahnuo sam. Taj mi miris sada više nije ništa značio, ali sam znao da je to fino, dobro
vino, a osim toga, to je bilo ono što je želio.
 On je u međuvremenu sjeo na klupu, zureći ravno u bocu koja je visjela iz moje ruke.
Posegnuo je za njom, uzeo je i pio požudno kao što ja pijem krv.
– Dobro me pogledaj, rekao sam.
– Ovdje je previše mračno, idiote, rekao je. – Kako mogu bilo što dobro pogledati?
Hmmm, ovo je dobro. Hvala ti. – Iznenada je zastao s bocom na ustima. Čudan je bio način
na koji je zastao. Bilo je to kao da je u šumi i kao da je upravo osjetio medvjeda koji mu se
približava, ili neku drugu krvoločnu životinju. Ukočio se s bocom u ruci, a pomicale su se
samo njegove oči dok je podizao pogled prema meni.
– Andrej, šapnuo je.
– Živ sam, oče, rekao sam blago. – Nisu me ubili. Uzeli su me kao ratni plijen i prodali
za određenu svotu. Brodom su me odveli na jug, pa ponovno na sjever, gore u Veneciju i
tamo sada živim. – Oči su mu bile mirne. Zapravo, oblio ga je prelijepi spokoj. Bio je previše
pijan za svoje razloge da se razljuti ili za bezvrijedno iznenađenje koje bi ga oduševilo.
Upravo suprotno, istina mu se prikradala u valovima, svladavajući ga, a on je shvatio sve
njezine pojedinosti da nisam patio, da sam bogat i da sam dobro.
– Bio sam izgubljen, gospodine, rekao sam blagim šapatom, koji je sasvim sigurno samo
on mogao čuti. – Bio sam izgubljen, ali me je pronašao jedan ljubazan čovjek i bio sam
spašen i od tada više nisam patio. Dugo sam putovao da bih ti ovo rekao, oče. Nisam znao da
si živ. Nisam ni sanjao. Hoću reći, mislio sam da si umro onog dana kad je za mene umro
cijeli svijet. A sada sam ti došao reći da me nikada, nikada ne smiješ oplakivati. – Andrej,
šapnuo je, ali na njegovu licu nije bilo nikakve promjene. Samo smireno čuđenje. Sjedio je
mirno, s objema rukama na boci koju je spustio u krilo, širokih i uspravnih ramena i lepršave
crvene i sijede kose, kao što je još nisam vidio, koja se stapala s krznom ogrtača.
Bio je lijep, lijep čovjek. Bile su mi potrebne oči čudovišta da bih to opazio. Bio mi je
potreban demonski vid da bih opazio snagu u njegovim očima koja je odgovarala snazi
njegova divovskog tijela. Samo su njegove okrvavljene oči odavale njegovu slabost.
– Sada me zaboravi, oče, rekao sam. – Zaboravi me kao da su me redovnici otjerali. Ali
upamti, zahvaljujući tebi nikada neću biti zakopan u blatnim grobnicama samostana. Ne,
nešto ml se drugo može dogoditi. Ali zbog toga neću patiti. Zbog tebe, zato što to nisi
dopustio, zato što si došao onog dana i zahtijevao da odjašem s tobom, da budem tvoj sin. –
Okrenuo sam se u namjeri da odem. On se naglo nagnuo prema naprijed, držeći lijevom
rukom bocu za grlo i snažnom desnicom hvatajući moju ruku. Povukao me k sebi, kao da sam
tek obični smrtnik, svojom starom snagom, i utisnuo svoje usne na moju pognutu glavu.
Oh, Bože, ne daj da sazna! Ne daj da osjeti promjenu u meni! Bio sam očajan. Zatvorio
sam oči.
Ali, bio sam mlad i ne tako krut i hladan kao moj Gospodar, ne, ne čak ni upola, ni
polovicu od te polovice. A on je osjetio samo mekoću moje kose i možda hladnu, ledenu
mekoću moje kože koja je mirisala na zimu.
– Andrej, moje anđeosko dijete, moj nadareni, zlatni sine! – Okrenuo sam se i čvrsto ga
uhvatio lijevom rukom. Ljubio sam ga po cijeloj glavi, što nikada, nikada ne bih učinio kao
dijete. Bio mi je u srcu.
– Oče, nemoj više piti, rekao sam mu u uho. – Ustani i ponovno budi lovac. Budi ono što
jesi, oče. – Andrej, nitko mi neće vjerovati. – A tko su oni da ti kažu takvo što ako ponovno
budeš onaj stari, muškarac? – upitao sam.
Gledali smo se u oči. Držao sam usta čvrsto zatvorenima da nikada, nikada ne bi vidio te
oštre zube u mojim ustima, koje mi je podarila moja vampirska krv, sićušne, kobne
vampirske zube kakve bi on, tako pronicav čovjek, lovac po svojoj prirodi, sasvim sigurno
mogao vidjeti.
Ali on sada nije tražio takve nedostatke. On je samo želio ljubav, i ljubav smo jedno
drugom pružili.
– Moram poći, nemam izbora, rekao sam. – Ukrao sam ovo vrijeme da bih došao k tebi.
Oče, reci mojoj majci da sam ja bio onaj koji je maloprije došao u kuću i da sam ja bio onaj
koji joj je dao prstenje i koji je tvojem bratu dao torbicu. – Odmaknuo sam se. Sjeo sam
pokraj njega na klupu jer je on spustio noge na pod. Skinuo sam desnu rukavicu i pogledao
sedam ili osam prstena koje sam nosio, sve od srebra ili zlata, nakićene draguljima, a zatim
sam ih skidao jednoga po jednoga, unatoč njegovu glasnom uzviku prosvjeda, i cijelu sam mu
šaku prstena predao u ruku. Kako li je njegova ruka bila meka i topla, kako rumena i živa.
– Uzmi ih jer ja ih imam cijelu gomilu. A ja ću ti pisati i poslati ti još, još više da više
nikada ne bi morao raditi ništa osim onoga što želiš raditi jahati i loviti, i uz vatru
pripovijedati stare priče. Kupi od ovoga dobru harfu, kupi knjige za malene ako želiš, kupi
što god želiš. – Ne želim to; želim tebe, svojeg sina. – Da, i ja želim tebe, svojeg oca, ali ovo
malo moći je sve što bismo mogli imati. – Primio sam njegovu glavu objema rukama,
pokazujući svoju snagu, možda neoprezno, ali umirujući ga dok sam ga obasipao poljupcima,
a zatim sam, nakon dugog, toplog zagrljaja ustao da pođem.
Tako sam brzo izašao iz sobe da je mogao vidjeti tek vrata koja su zalupila.
Padao je snijeg. Ugledao sam svojega Gospodara udaljenoga nekoliko metara, pošao sam
mu u susret i zajedno smo krenuli uz brdo. Nisam želio da moj otac izađe. Želio sam
umaknuti što sam brže mogao.
Upravo sam želio zamoliti da vampirskom brzinom nestanemo iz Kijeva kada sam
ugledao pojavu koja je žurila prema nama. Bila je to niska žena koja je za sobom po vlažnom
snijegu vukla teška krzna. U rukama je nosila nešto sjajno.
Stajao sam kao ukopan, a moj me je Gospodar čekao. Bila je to moja majka koja me je
došla vidjeti. Bila je to moja majka koja je probijala put prema gostionici, a u njezinim
rukama, okrenuta prema meni, bila je ikona namrštenoga Krista, ona koju sam tako dugo
promatrao kroz napuklinu u zidu kuće.
Udahnuo sam. Podignula je sliku primivši je s obje strane i pokazala mi je.
– Andrej, prošaptala je.
– Majko, rekao sam. – Čuvaj je za malene, molim te. – Zagrlio sam je i poljubio. Kako se
doimala mnogo starijom, kako jadno starijom. Rađanje djece je to učinilo od nje, crpilo snagu
iz nje, čak i novorođenčad koja je bila zakopana u malenim grobovima u zemlji. Pomislio
sam na to koliko je mnogo novorođenčadi izgubila tijekom moje mladosti, a koliko su ih tek
izbrojili prije no što sam se rodio. Ona ih je nazivala svojim anđelima, svojom malenom
dječicom, nedovoljno velikom za život.
– Zadrži to, rekao sam joj. – Zadrži to ovdje za obitelj. – Dobro, Andrej, rekla je. Gledala
me je svijetlim očima punim patnje. Vidio sam da umire. Iznenada sam shvatio da ju je
iscrpilo vrijeme, a ne mučenje s djecom. Bila je bolesna iznutra i zaista je uskoro trebala
umrijeti. Gledajući je, osjetio sam takav užas zbog cijeloga smrtnog svijeta. Bila je to samo
zamorna, uobičajena, neizbježna bolest.
– Zbogom, dragi anđele, rekao sam.
– Zbogom i tebi, moj dragi anđele, odgovorila je. – Moje srce i duša su sretni što si
ponosni princ. Ali, pokaži mi, činiš li znak križa na pravilan način? – Kako Je zvučala očajno.
Ona je to doista mislila. Jednostavno se pitala jesam li postigao sve to očigledno obilje
prešavši na vjeru Zapada. To je ono što je mislila.
– Majko, stavljaš me pred lak ispit. – Načinio sam za nju znak križa, na naš način, Istočni
način, od desnog ramena prema lijevom ramenu, i nasmiješio se.
Kimnula je glavom. A tada je iz unutrašnjosti svoje teške vunene haljine brižljivo nešto
izvadila i pružila mi to, ispuštajući tu stvar tek kada sam dlanom za to načinio kolijevku. Bilo
je to tamno, rubinsko crveno, oslikano Uskršnje jaje.
Tako savršeno i iznimno ukrašeno jaje. Bilo je po dužini omotano dugačkim žutim
vrpcama koje su u njegovu središtu oblikovale savršenu ružu ili osmokraku zvijezdu.
Pogledao sam ga i zatim joj kimnuo.
Izvadio sam rupčić od fine flamanske tkanine i umotao jaje u njega, pomno ga oblažući, a
taj sam mali zavežljaj brižljivo stavio u nabore moje tunike ispod kaputića i ogrtača.
 Sagnuo sam se i ponovno poljubio njezin mek, suh obraz. – Majko, – rekao sam, –
Radost svih Tuga, to je ono što si ti za mene! – Moj dragi Andrej, odgovorila je. – Idi s
Bogom ako već moraš otići. – Pogledala je sliku. Željela je da je vidim. Okrenula ju je da bih
mogao vidjeti blistavo zlatno Božje lice, navošteno i lijepo kao i onog dana kada sam ga
naslikao za nju. Samo što ga nisam naslikao za nju. Ne, bila je to upravo ona ikona koju sam
onog dana ponio na naš pohod u divljinu.
Oh, kako je začudno to što ju je moj otac donio sa sobom kući, cijelim putem s poprišta
onakva gubitka. Pa opet, zbog čega ne bi? Zbog čega takav čovjek ne bi učinio takvo što?
Snijeg je padao na sliku. Padao je na ukočeno lice našeg Spasitelja koji je, kao nekom
čarolijom, blistav izronio ispod mojega jurećega kista, lice ukočenih i glatkih usana i lagano
izvijenih obrva koje je izražavalo ljubav. Krist, moj Gospod, mogao bi izgledati još
ukočenije, motreći iz mozaika San Marca. Krist, moj Gospod, mogao bi izgledati jednako
ukočeno na mnogim starim slikama. Ali Krist, moj Gospod, na bilo koji način i u bilo kojem
stilu bio je pun bezgranične ljubavi.
Vjetar je padao u naletima i činilo se kao da se topi u dodiru s Njegovim licem.
Plašio sam se za tu krhku drvenu ploču i svjetlucavu lakiranu sliku koja je trebala sjati za
sva vremena. Ali, i ona je na to mislila te je brzo svojim ogrtačem zaklonila sliku od vlage
otopljenog snijega.
Nikada je više nisam vidio.
No, postoji li itko tko bi me trebao upitati što mi znači ikona? Postoji li itko tko bi želio
znati zbog čega sam, kada sam pred sobom ugledao Kristovo lice na Veronikinu velu, kada
ga je Dora držala visoko, taj veo koji je Lestat osobno donio iz Jeruzalema i vremena
Kristove muke, kroz pakao i u svijet, pao na koljena i povikao: – To jest Gospod?

11.

Putovanje iz Kijeva doimalo se kao putovanje naprijed u vremenu, prema mjestu kojemu
sam zaista pripadao. Nakon mojeg povratka, činilo se da cijela Venecija dijeli svjetlucanje
zlatom popločane prostorije u kojoj se nalazila moja grobnica. U bunilu, provodio sam noći
lutajući, s Mariusom ili bez njega, upijajući svjež zrak Jadrana i promatrajući veličanstvene
kuće i vladarske palače na koje sam naviknuo tijekom proteklih nekoliko godina.
Večernje su me mise privlačile kao što med privlači muhe. Upijao sam glazbu crkvenih
zborova, napjeve svećenika i iznad svega radostan, osjetilan odnos vjernika, kao da je sve to
iscjeljujući balzam za one moje dijelove koji su oguljeni i ranjeni od mojeg povratka iz
Samostana špilja.
Ali, u dubini svojeg srca sačuvao sam postojan i vreo plamen poštovanja prema ruskim
redovnicima iz Samostana špilja. Bacivši pogled na nekoliko riječi posvećenog brata Izaka,
živio sam s jasnim sjećanjem na njegovo učenje – brata Izaka koji je bio lud za Bogom i
osamljenik, vidjelac duhova, žrtva Vraga, a nakon toga i njegov pokoravatelj u ime Krista.
Moja je duša bila religiozna, u to nije bilo sumnje, i dana su mi dva iznimna oblika
religiozne misli, a sada, predajući se u bitki između ta dva oblika, zaratio sam se sa samim
sobom, iako nisam imao namjeru odreći se raskoši i slave Venecije, zauvijek blistave ljepote
fra Angelicova učenja te zapanjujućih i pozlaćenih postignuća svih onih koji su ga slijedili,
stvarajući ljepotu za Krista, potajne; sam učinio blaženime gubitnika u mojoj bitki, blaženog
Izaka, za kojeg sam, u svojem djetinjem umu, pretpostavljao da je krenuo pravim putem
prema Gospodu.
Marius je znao za moja previranja, znao je za utjecaj koji Kijev ima na mene i bio je
svjestan da mi je to od presudne važnosti. Bolje od bilo koga znao je da svako biće ratuje sa
svojim vlastitim anđelima i demonima, da svako biće podliježe nekomu suštinskom sustavu
vrijednosti, nekoj osnovnoj odrednici koja je neodvojiva od življenja primjerenog života.
 Za nas, život je bio vampirski. Ali, to je u svakom smislu bio život, osjetilan, puten život.
Nisam mogao pobjeći u njega od pritisaka i opsjednutosti koje sam osjećao kao smrtni
dječak. Upravo suprotno, sada je to tek bilo pojačano.
Tijekom mjesec dana nakon povratka, shvatio sam da sam odredio način svojeg pristupa
svijetu oko sebe. Naslađivat ću se opojnom ljepotom talijanskog slikarstva, glazbe i
arhitekture, da, ali ću to činiti žarom ruskog sveca. Pretvorit ću sva putena iskustva u dobro i
čistoću. Učit ću, povećavat ću razumijevanje, povećavat ću suosjećanje za smrtnike oko sebe
i nikada neću prestati tjerati svoju dušu da bude ono za što sam vjerovao da je dobro.
Dobro je bilo iznad svega; to je značilo biti blag. To je značilo ne protratiti ništa. To je
značilo slikati, čitati, učiti, slušati, čak i moliti, iako nisam bio siguran komu se molim, i to je
značilo iskoristiti svaku mogućnost za velikodušnost prema smrtnicima koje neću ubiti.
A što se tiče onih koje sam ubijao, oni su trebali biti odriješeni milostivo, a ja sam trebao
postati apsolutni Gospodar milosti, nikada ne uzrokujući bol ili zbunjenost, zapravo mameći
žrtvu koliko sam god to mogao čarolijama proizvedenima mojim nježnim glasom ili dubinom
mojih očiju u kojima se ogleda moja duša, ili nekom drugom moći za koju se činilo da je
posjedujem ili da sam je sposoban razviti, moći da svojim umom prodrem u um jadnog,
bespomoćnog smrtnika i da mu pomognem da stvori vlastite utješne vizije kako bi smrt
postala treptaj plamena u zanosu, a nakon toga najugodnija tišina.
Usredotočio sam se, također, na uživanje u krvi, na dublje poniranje, ispod nemirne
nužnosti vlastite žeđi, okusiti tu životnu tekućinu koju sam otimao svojoj žrtvi i potpuno
osjetiti ono što je nosila sa sobom do konačne propasti, sudbinu smrtne duše.
Moje učenje s Mariusom na neko je vrijeme bilo prekinuto. Ali, najzad mi je prišao blago
i rekao mi da je vrijeme za ponovno, ozbiljno učenje, da moramo nešto učiniti.
– Ja samostalno učim, rekao sam. – Ti to dobro znaš. Znaš da nisam bio besposlen u
svojim lutanjima i znaš da je moj um jednako gladan kao i moje tijelo. Ti to znaš. Zato me
ostavi na miru. – To je sve dobro i u redu, mladi Gospodaru, – rekao mi je ljubazno, – ali se
moraš vratiti u školu koju držim za tebe. Posjedujem ono što moraš upoznati. – Odbijao sam
ga pet noći. A tada, drijemajući na njegovu krevetu nešto poslije ponoći, pošto sam večer
proveo na Piazzi San Marco na velikom festivalu slušajući glazbenike i promatrajući
žonglere, uplašio sam se osjetivši udarac njegove šibe na stražnjoj strani nogu.
– Probudi se, dijete, rekao je.
Okrenuo sam se i podignuo pogled. Bio sam uplašen. Stajao je, držeći dugu šibu,
prekriženih ruku. Bio je odjeven u dugu tuniku s pojasom od ljubičastog baršuna, a kosa mu
je bila svezana na zatiljku.
Okrenuo sam se od njega. Pretpostavio sam da dramatizira i da će otići. Šiba se ponovno
spustila praćena pljuskom udaraca.
Udarce sam osjetio na način na koji ih nikada nisam osjetio kao smrtnik. Bio sam jači,
mnogo otporniji na njih, ali na djelić sekunde svaki je udarac prodirao kroz moju nadnaravnu
zaštitu i prouzročio malu, osjetnu eksploziju boli.
Bio sam bijesan. Pokušao sam ustati iz kreveta, a možda bih ga čak i udario, toliko sam
bio ljut jer se tako ponašao prema meni. Ali, on mi je koljenom pritisnuo leđa i nastavio me
udarati šibom sve dok nisam vrisnuo.
Tada je ustao i povukao me za ovratnik. Drhtao sam od bijesa i zbunjenosti.
– Želiš li još? – upitao je.
– Ne znam, rekao sam odgurnuvši njegovu ruku, što je dopustio s laganim osmijehom. –
Možda je tako! U jednom ti je času moje srce od velike važnosti, a sljedećeg sam časa tek
školarac. Je li tako? – Imao si dovoljno vremena da tuguješ i oplakuješ, rekao je, – i da
procijeniš sve što ti je dano. Sada se vrati na posao. Pođi za stol i pripremi se za pisanje. Ili ću
te još malo išibati. – Pustio sam bujicu riječi. – Neću dopustiti da se ovako ponašaš prema
meni; za to uopće nema potrebe. Što bih trebao pisati? U duši sam napisao bezbrojne sveske.
Misliš da me možeš natjerati u odvratan mali kalup poslušnog učenika, misliš da je to
primjereno kataklizmičkim mislima koje moram domisliti, misliš... – Pljusnuo me je preko
lica. Zavrtjelo mi se. Kada mi se vid razbistrio, pogledao sam ga u oči.
– Želim ponovno tvoju pozornost. Želim da izađeš iz svoje meditacije. Pođi za stol i
napiši mi sažetak onoga što ti je značilo putovanje u Rusiju i što sada vidiš ovdje, a što prije
nisi vidio. Neka bude sažeto, iskoristi svoje najbolje usporedbe i metafore i napiši mi to jasno
i brzo. – Kakva okrutna taktika, promrmljao sam. Ali, moje je tijelo bubnjalo od udaraca.
Bilo je to potpuno različito od boli smrtnog tijela, ali bilo je loše i mrzio sam to.
Sjeo sam za stol. Namjeravao sam napisati nešto doista grubo poput „Naučio sam da sam
rob tiranina.“ – Ali kada sam podignuo pogled i opazio kako stoji sa šibom u ruci,
predomislio sam se.
Znao je da je to savršen trenutak da mi priđe i poljubi me. To je i učinio, a ja sam shvatio
da sam podignuo glavu za njegov poljubac i prije no što je on svoju sagnuo. To ga nije
zaustavilo.
Osjetio sa sveobuhvatnu sreću zbog toga što mu se predajem. Obgrlio sam ga oko
ramena, Pustio me je da uživam u dugom, ugodnom trenutku, a nakon toga sam ispisao
mnogo rečenica koje su uglavnom govorile o onomu što sam već opisao. Pisao sam o bitki
koja se u meni događala između putenoga i asketskoga; pisao sam o svojoj ruskoj duši koja
traga za najvišom razinom uznesenja. Otkrio sam je slikajući ikone, ali, ikona je zadovoljila
potrebu za osjetilnime jer je bila prelijepa. I dok sam pisao, shvatio sam po prvi put da je stari
ruski stil, drevni bizantski stil, u sebi sadržavao borbu između putenoga i asketskoga, likovi
su bili prigušeni, plošni, ukroćeni usred raskošne boje, a cjelina je pružala čisti užitak za oči
iskazujući odricanje.
Dok sam pisao, moj je Gospodar otišao. Bio sam toga svjestan, ali to mi nije bilo važno.
Zadubio sam se u pisanje i postupno sam izmaknuo raščlanjivanju i počeo pripovijedati staru
priču.
U davno doba, kada Rusi nisu poznavali Isusa Krista, slavni princ Vladimir od Kijeva – a
u to je vrijeme Kijev bio veličanstven grad – poslao je svoje izaslanike da prouče tri
Gospodnje religije: muslimansku, za koju su ti ljudi ustvrdili da je mahnita i da ne miriše na
dobro; papinskog Rima, u kojoj ti ljudi nisu otkrili nikakvu uzvišenost; i, konačno,
kršćanstvo Bizanta. U gradu Konstantinopolisu Rusi su odvedeni u razgledavanje velebnih
crkava u kojima su grko-katolici štovali svojeg Boga, a oni su te građevine smatrali toliko
lijepima da nisu znali nalaze li se u Raju ili su jošna Zemlji. Ti Rusi nikada nisu vidjeli nešto
tako veličanstveno; tada su bili sigurni da Bog prebiva među ljudima u religiji
Konstantinopolisa i tako je Rusija prihvatila upravo to kršćanstvo. Ljepota je, dakle, bila ta
koja je rodila našu rusku crkvu.
U Kijevu su ljudi nekoć mogli smatrati da se Vladimir nastojao zabaviti, ali sada, kada je
Kijev porušen i kada su Turci prisvojili Svetu" Sofiju u Konstantinopolisu, čovjek mora doći
u Veneciju da bi vidio slavni Theotokos, Djevicu koja je Bogorodica i Njezina sina kada
postaje Pantokrator, Božanski stvaratelj svega postojećega. U Veneciji sam u svjetlucavim
zlatnim mozaicima i mišićavim likovima novog doba otkrio ono čudo koje je donijelo svjetlo
Krista našega Gospoda u zemlju u kojoj sam rođen, svjetlo Krista našega Gospoda koje još
gori u svjetiljkama Samostana špilja.
Odložio sam pero. Odgurnuo sam list, položio glavu na ruke i tiho, za sebe plakao u tišini
sjenovite spavaće sobe. Nisam mario što me je istukao, udarao ili zanemario.
Na posljetku je Marius došao po mene da me odvede u našu grobnicu, i sada, stoljećima
nakon toga, shvaćam, gledajući unatrag, da sam zbog njegove prisile da pišem, zauvijek
upamtio poduke tog vremena.
Sljedeće noći, pošto sam pročitao ono što sam napisao, pokajao se zbog toga što me je
istukao i rekao mi je da mu je teško ponašati se prema meni kao prema djetetu, ali da ja nisam
dijete. Prije sam duh nego dijete – naivan i manijakalan u svojoj potrazi za određenim
odrednicama. Nikada nije očekivao da će me toliko voljeti.
 Želio sam biti daleko i nedodirljiv, zbog šibanja, ali to nisam mogao. Divio sam se tomu
što su mi njegovi dodiri, njegovi poljupci i njegovi zagrljaji sada značili više nego kad sam
bio čovjek.
 12.

Volio bih da se sada mogu išuljati iz sretne priče o Mariusu i meni u Veneciji i prenijeti
pripovijest u New York, u suvremeno doba. Želim se vratiti u trenutak u sobi u New Yorku
kada je Dora držala Veronikin veo, relikviju koju je Lestat donio sa svojeg putovanja u
pakao, jer tada bi priča bila ispričana u dvije savršene polovice – o djetetu koje sam bio i
vjerniku koji sam postao te o stvorenju kakvo sam sada.
Ali, ne mogu se tako lako zavarati. Znam da je ono što se dogodilo Mariusu i meni tih
mjeseci nakon putovanja u Rusiju važan dio mojeg života.
Ništa se drugo ne može učiniti osim prijeći Most uzdaha u mojem životu, dugačak,
mračan most koji premošćuje stoljeća mojega mučnog postojanja i koji me povezuje sa
suvremenim dobom. To što je taj moj prijelaz Lestat već tako dobro opisao, ne znači da mogu
pobjeći ne dodajući nekoliko svojih vlastitih riječi i, iznad svega, svoje priznanje da sam tri
stotine godina bio lud za Bogom.
Volio bih da sam umaknuo toj sudbini. Volio bih da je Marius izbjegao onomu što nam
se dogodilo. Sada je jasno da je našu odvojenost proživio s daleko većim uvidom i snagom no
što sam je ja proživio. Ali, na posljetku, on je iza sebe već imao stoljeća i bio je mudro biće, a
ja sam još bio dijete.
Naši posljednji mjeseci u Veneciji bili su neopterećeni slutnjom onoga što će doći.
Gorljivo me je podučavao osnovnim znanjima.
Jedno od najvažnijih bilo je kako se doimati kao čovjek među ljudskim bićima. Sve
vrijeme nakon moje preobrazbe, nisam bio u dobrim odnosima s ostalim naučnicima, a
izbjegavao sam i svoju voljenu Bianku, kojoj sam dugovao veliku zahvalnost, ne samo za
prošlo prijateljstvo već i za to što me je njegovala kad mi je bilo tako loše.
Sad sam se morao suočiti s Biankom, ili je barem tako naložio Marius. Ja sam bio taj koji
joj je trebao napisati ljubazno pismo i objasniti joj da je zbog svoje bolesti nisam mogao prije
posjetiti.
Tada, Jedne večeri, nakon kratkog lova tijekom kojeg sam popio krv dviju žrtava, pošli
smo je posjetiti, noseći joj darove, i zatekli smo je okruženu engleskim i talijanskim
prijateljima.
Marius je za tu prigodu odjenuo otmjeni, tamnoplavi baršun i, po prvi put, ogrtač iste
boje, što je bilo neuobičajeno za njega, a meni je predložio da se odjenem u nebesko plavu,
njegovu omiljenu boju za mene. U košari sam joj nosio ukusne smokve i slatke kolačiće.
Njezina su vrata, kao i uvijek, bila otvorena i ušli smo nenametljivo, ali nas je ona odmah
opazila.
Čim sam je ugledao, osjetio sam očajničku žudnju za nekom vrstom bliskosti, odnosno,
poželio sam joj ispričati sve što se dogodilo! To je, dakako, bilo zabranjeno, a Marius je
zahtijevao da naučim voljeti je a da joj se ne povjeravam.
Ustala je, prišla mi, obavila ruke oko mojeg vrata prihvaćajući uobičajene, strastvene
poljupce. Odmah sam shvatio zbog čega je Marius te večeri zahtijevao dvije žrtve. Bio sam
topao i preplavljen krvlju.
Bianca nije osjetila ništa što bi je uplašilo. Njezine su svilene ruke kliznule niz moj vrat.
Blistala je u haljini od žute svile i tamnozelenog baršuna, u žutom rublju posutome izvezenim
ružama, a bijele su joj grudi bile jedva pokrivene, kao što ih samo kurtizane nose.
Kada sam je počeo ljubiti, brižljivo skrivajući svoje sićušne očnjake, nisam osjećao glad
jer mi je krv mojih žrtava bila i više nego dovoljna. Ljubio sam je s ljubavlju i samo s
ljubavlju, a moje su misli brzo utonule u erotska sjećanja, moje je tijelo nedvojbeno
iskazivalo neodoljivu potrebu koju je već u prošlosti doživjelo za njom. Želio sam je
dodirivati posvuda kao što bi slijepac dodirivao skulpturu kako bi svojim rukama što bolje
upoznao svaku njezinu oblinu.
– Oh, ne samo da si dobro, odlično si, rekla je Bianca. – Ti i Marius, uđite, dođite,
pođimo u sobu. – Bezbrižnom gestom obratila se svojim gostima koji su ionako bili
zabavljeni razgovorom, raspravama i kartanjem u malim skupinama. Povela nas je u nešto
skrovitiji salon odmah do spavaće sobe, sobu krcatu strahovito skupocjenim damastnim
naslonjačima i ležaljkama, i rekla mi da sjednem.
Sjetio sam se svijeća i da im se nikada ne smijem previše približavati, već da moram
koristiti sjenu kako nijedan smrtnik ne bi došao u mogućnost promatrati moju izmijenjenu i
daleko savršeniju kožu.
Ovo i nije bilo tako teško jer je, unatoč svojoj ljubavi prema svjetlosti i njezinoj sklonosti
raskoši, zbog ugođaja zasjenila svjetiljku.
Nedostatak svjetla učinit će i sjaj mojih očiju manje primjetnim; i to sam znao. A što
budem više govorio, što živahniji postanem, to ću se doimati ljudskijim.
Tišina je opasna za nas kada se nalazimo medu smrtnicima, podučio me je Marius, jer se
u tišini smrtnicima doimamo besprijekornima, nezemaljskima i, na posljetku, čak
zastrašujuće užasnima, a oni osjećaju da nismo onakvi kakvima se činimo.
Slijedio sam ta pravila. No, preplavila me je strepnja da joj nikada neću moći ispričati što
mi je učinjeno. Počeo sam govoriti. Objašnjavao sam joj da je bolest posve nestala, ali da mi
je Marius, daleko mudriji od bilo kojeg liječnika, naredio samoću i odmor. Kada nisam bio u
krevetu, bio sam sam, nastojeći vratiti svoju snagu.
– Nastoj biti blizu istine koliko god možeš, to je bolje nego da potpuno slažeš, smatrao je
Marius. Sada sam slijedio njegove riječi.
– Oh, ali ja sam mislila da sam te izgubila, rekla je. – Kada si poslao poruku, Mariuse, da
se oporavlja, isprva ti nisam vjerovala. Mislila sam da želiš ublažiti neizbježnu istinu. – Kako
je bila ljupka, savršeni cvijet. Plava joj je kosa bila je razdijeljena po sredini, sa svake je
strane po jedan pramen bio omotan biserima i na zatiljku povezan kopčom ukrašenom
biserima. Ostatak je kose padao a la Botticelli, u sjajnu plavu slapu preko ramena.
– Ti si ga potpuno izliječila kao što bi to moglo i bilo koje drugo ljudsko biće, rekao joj je
Marius. – Moj je zadatak bio dati mu neke lijekove za koje samo ja znam. A tada dopustiti da
lijekovi učine svoje. – Govorio je jednostavno, ali se meni činio tužnim.
Uhvatila me je strahovita tuga. Nisam joj mogao reći što sam ja ili da se sada doima
drugačijom, da se, u usporedbi s nama, doima bogato ispunjena ljudskom krvlju i da je njezin
glas za mene poprimio novi prizvuk koji je bio sasvim ljudski, koji je nježno poticao moja
osjetila kada bi izgovorila samo i jednu riječ.
– Dakle, obojica ste ovdje i obojica morate često dolaziti, rekla je. – Nemojte ikada više
dopustiti da se dogodi takva odvojenost. Mariuse, došla bih k tebi, ali mi je Riccardo rekao da
želiš mir i samoću. Njegovala bih Amadea u bilo kojem stanju. – Znam da bi, draga, rekao je
Marius. – Ali, kao što sam rekao, njemu je bila potrebna samoća, a tvoja je ljepota opojna,
tvoje riječi podražuju mnogo snažnije no što misliš. – U tomu nije bilo prizvuka laskanja, već
je zvučalo kao iskrena ispovijest.
Zatresla je glavom pomalo tužno. – Otkrila sam da Venecija nije moj dom ako ti nisi
ovdje. – Oprezno je pogledala prema prednjem salonu, a tada je progovorila tihim glasom. –
Mariuse, oslobodio si me onih koji su me držali u šaci. – To je bilo sasvim lako, rekao je. –
To je, zapravo, bilo zadovoljstvo. Kako su pokvareni bili ti ljudi, ti tvoji rođaci, ako se ne
varam, i spremni iskoristiti tebe i tvoju glasovitu ljepotu u svojim pokvarenim novčanim
poslovima. – Ona je porumenjela, a ja sam podignuo ruku kako bih ga zamolio da bude
obazriviji u onomu što govori. Sada sam znao da je tijekom pokolja u svečanoj dvorani
Firentinca iz umova žrtava pročitao mnogo toga što je meni bilo nepoznato.
– Rođaci? Možda, rekla je. – To sam sasvim ugodno zaboravila. Da su bili strahovita
prijetnja onima koje su namamili u velike zajmove i opasne mogućnosti, to mogu reći bez
sumnje. Mariuse, dogodilo se nešto vrlo čudno, nešto za što nikada ne bih očekivala da će se
dogoditi. – Volio sam ozbiljan izraz na njezinim nježnim crtama lica. Doimala se prelijepom
da bi imala mozak.
– Otkrila sam da sam bogatija, rekla je, – kao da mi se povećao prihod, a drugi ljudi – to
je ono što je čudno – drugi su me ljudi, u znak zahvalnosti što je nestao naš bankar i
iznuđivač, zasipali bezbrojnim darovima zlata i dragulja, da, čak i ovom ogrlicom, pogledaj,
ti znaš da su to morski biseri i da su svi jednake veličine, cijela niska, sve su mi to dali, iako
sam stotinu puta porekla da sam to učinila. – Ali, što je s optužbom? – upitao sam. – Što je s
opasnošću od javnog optuživanja? – Njih nitko ne brani niti ne oplakuje, brzo je odvratila.
Posadila je još jedan mali buketić poljubaca na moj obraz. – A danas su ovdje, kao i uvijek,
bili moji prijatelji iz Velikog vijeća da bi mi pročitali nekoliko novih pjesama i sabrali se u
tišini, ovdje gdje mogu pronaći mir od klijenata i beskrajnih zahtjeva svojih obitelji. Mislim
da me nitko neće optužiti za bilo što, a, kao što svi znaju, u noći ubojstava bila sam ovdje u
društvu onoga groznog Engleza, Amadeo, onoga koji te je pokušao ubiti, koji, dakako, ima...
– Da, što? – upitao sam.
Marius je stisnuo oči kad me je pogledao. Načinio je malu kretnju lagano se udarivši po
sljepoočnici prstima u rukavicama. Čitaj njezine misli, želio je reći. Ali, nisam mogao ni
pomisliti na takvo što. Njezino je lice bilo previše ljupko.
– Englez, rekla je, – koji je nestao. Pretpostavljam da je negdje utopljen, da je, teturajući
pijan po gradu, upao u jedan od kanala ili, još gore, u zaljev. – Moj mi je Gospodar, dakako,
rekao da se pobrinuo za sve neugodnosti vezane za Engleza, ali ga ja nikada nisam upitao na
koji je način to učinio.
– Oni, dakle, misle da si unajmila ubojice da odriješe Firentince? – upitao ju je Marius.
– Čini se da je tako, odgovorila Je. – A ima i onih koji misle da sam dala ubiti i Engleza.
Postala sam prilično moćna žena, Mariuse. – Oboje su se nasmijali, njegov je smijeh bio
dubok, metalan smijeh nadnaravnog bića, a njezin je bio viši, ali bogatiji prizvukom ljudske
krvi.
Poželio sam ući u njezine misli. Pokušao sam, no odmah sam odbacio tu zamisao. Bio
sam onemogućen, jednako kao i s Riccardom i dječacima koji su mi bili najbliži. Zapravo, to
se doimalo kao užasan napad na privatnost osobe, pa sam tu moć koristio samo pri lovu, da
bih pronašao one koji su bili zli i koje bih mogao ubiti.
– Amadeo, porumenio si, što je? – upitala je Bianca. – Tvoji su obrazi crveni. Daj da ih
poljubim. Oh, vruć si kao da se groznica vratila. – Pogledaj u njegove oči, anđele, rekao je
Marius. – Bistre su. – U pravu si, rekla je gledajući u moje oči s takvom ljupkom, iskrenom
radoznalošću da mi je postala neodoljiva.
Odmaknuo sam žutu tkaninu njezina rublja i težak baršun njezine tamnozelene haljine te
joj poljubio golo rame.
– Da, dobro si, gugutala mi je u uho dodirujući ga vlažnim usnama.
Dok sam se odmicao, još sam bio rumen.
Pogledao sam je i ušao u njezine misli; doimalo se kao da sam otkopčao zlatnu kopču
ispod njezinih grudi i razmaknuo tešku, tamnozelenu suknju. Zurio sam u procijep među
njezinim poluizloženim grudima. S krvlju ili bez nje, mogao sam se prisjetiti svoje uzavrele
strasti prema njoj, a osjetio sam je i sada i potpuno me je obuzela, nije bila kao prije
ograničena na zaboravljeni organ. Poželio sam uzeti njezine grudi u ruke i polako ih sisati,
uzbuđujući je, čineći je vlažnom i mirisnom za mene i natjerati je da zabaci glavu. Da,
rumenio sam. Hvatala me je maglovita, ugodna nesvjestica.
Želim vas, želim vas odmah, tebe i Mariusa u svojem krevetu, zajedno, muškarca i
dječaka, boga i anđela. To je bilo ono što mi je govorio njezin um, prisjećala me se. Vidio
sam se u zamagljenu zrcalu, dječaka odjevenoga samo u otvorenu košulju dugih rukava koji
sjedi do nje na jastucima, ističući svoj napola uzdignuti organ, potpuno spreman da ga ona
potpuno uzbudi svojim nježnim usnama ili dugim, skladnim, bijelim rukama.
Otjerao sam sve to. Usredotočio sam svoj pogled samo na njezine prelijepe, ovalne oči.
Promatrala me je, ne sumnjičavo, već s divljenjem. Njezine usne nisu bile obojene na
prostački način, već po svojoj prirodi duboko ružičaste, a njezine su se dugačke trepavice,
potamnjene i uvijene samo prozirnom kremom, doimale poput krakova zvijezda oko blistavih
joj očiju.
Želim vas, želim vas odmah. To su bile njezine misli. Udarale su u moje uši. Pognuo sam
glavu i podignuo ruke.
– Dragi anđele, rekla Je. – Obojica! – šapnula Je Mariusu. Uzela me je za ruke. – Dođite
sa mnom. – Bio sam siguran da će on to zaustaviti. Upozorio me je da izbjegavam pobliže
promatranje. Ali, on je samo ustao iz svojeg naslonjača i krenuo prema spavaćoj sobi,
odgurnuvši dvoja oslikana vrata.
Iz udaljenih salona dopirao je neprekinuti zvuk razgovora i smijeha. Tomu je bilo
pridruženo i pjevanje. Netko je svirao na virginalu. Sve se to nastavilo.
Uvukli smo se u njezin krevet. Drhtao sam cijelim tijelom. Vidio sam da je moj
Gospodar bio odjenuo debelu tuniku i prelijepi tamnoplavi prsluk koji prije gotovo da i nisam
primijetio. Na rukama je imao meke, glatke tamnoplave rukavice, rukavice koje su savršeno
prianjale uz njegove prste, a njegove su noge bile prekrivene debelim, mekim čarapama od
kašmira sve do njegovih lijepo zašiljenih cipela. Prikrio je svu svoju krutost, pomislio sam.
Smjestivši se uz uzglavlje kreveta, nije osjećao grižnju savjesti pomažući Bianki da
sjedne odmah do njega. Bio sam mu nasuprot, smjestivši se pokraj nje. Dok se okrenula
prema meni, hvatajući moje lice rukama i ponovno me ljubeći sa zanosom, ugledao sam kako
on izvodi nešto što do tada još nisam vidio.
Podignuvši njezinu kosu, činilo se kao da joj ljubi vrat. Ona to nije osjetila niti
primijetila. Kada se, međutim, odmaknuo, usne su mu bile krvave. Podižući prst u rukavici,
razmazao je tu krv, njezinu krv, tek nekoliko kapi iz površinske ogrebotine, po cijelom licu.
To mi se činilo kao životni sjaj, a njoj bi to izgledalo sasvim drugačije.
To je oživjelo pore njegove kože, koje su postale vidljive, i produbilo nekoliko bora oko
njegovih očiju i usana, koje inače ne bi bile primjetne. To mu je dalo mnogo ljudskiji izgled, i
potpuno poslužilo kao prepreka njezinu pogledu, koji je sada bio tako blizak.
– Imam svoju dvojicu, kao što sam oduvijek sanjala, rekla je nježno.
Marius se premjestio ispred nje i, uguravši svoju ruku ispod nje, počeo ju je ljubiti
požudno kao što sam i ja to činio. Na trenutak sam bio zapanjen, i ljubomoran, ali tada me je
pronašla njezina slobodna ruka i povukla me prema sebi, a ona se okrenula od Mariusa,
zaslijepljena požudom, i poljubila me.
Marius se sagnuo i stisnuo me bliže uz nju, tako da sam bio na njezinim mekim oblinama
i osjećao svu toplinu koja je isijavala iz njezinih pohotnih bedara.
On je legao na nju, ali lagano, ne dopuštajući da je opterećuje njegova težina, zatim joj
desnom rukom podignuo suknju i prelazio prstima između njezinih nogu.
To je bilo hrabro. Ja sam joj ležao na ramenu, gledajući u njezine izbočene grudi i, iza
njih, sićušan, paperjasti brežuljak njezina spolovila koje je on obuhvatio cijelom rukom.
Odbacila je svaku doličnost. On joj je ljubio vrat, prstima milovao stidne dlake, a ona je
počela uzdisati s neprikrivenom žudnjom, usta su joj bila otvorena, a njezine su vjeđe titrale,
cijelo joj se tijelo iznenada ovlažilo, mirisno zbog te nove vreline.
Bilo je to čudo, shvatio sam, da ljudsko biće može biti dio takve topline i uslijed nje
ispuštati sve svoje slatke mirise, pa čak i snažan, nevidljiv odsjaj emocija; bilo je to kao
loženje vatre sve dok se ne pretvori u oganj.
Krv mojih bivših žrtava slijevala se u moje lice dok sam je ljubio. Činilo se kao da je
ponovno postala živuća krv, zagrijana strašću, ali, ipak, moja strast nije bila demonski
usmjerena. Pritisnuo sam usne uz kožu njezina vrata, prekrivajući mjesto na kojemu se
isticala arterija, poput plave rijeke koja je istjecala iz njezine glave. Ali, nisam je želio
ozlijediti. Nisam osjećao potrebu da je ozlijedim. Umjesto toga, osjećao sam samo ugodu dok
sam je grlio, dok sam rukom kliznuo između nje i Mariusa, kako bih je mogao milovati dok
se on nastavljao poigravati s njom, podižući i spuštajući prste na nježan, mali brežuljak
njezina spolovila.
 – Izluđuješ me, Mariuse, šapnula je bacakajući glavu. Jastuk ispod nje bio je vlažan i
natopljen mirisom njezine kose. Poljubio sam njezine usne. One su se priljubile uz moja usta.
Da bih spriječio da njezin jezik otkrije moje vampirske zube, ugurao sam u nju svoj jezik. Ni
njezine donje usne nisu mogle biti slađe, uže i vlažnije.
– Ah, onda ovo, draga, rekao je Marius nježno, klizeći prstima u njezinu unutrašnjost.
Podignula je kukove kao da je njegovi prsti podižu kako je i željela.
– Oh, nebesa, pomozite mi, šapnula je, a tada je njezina strast naišla u svoj svojoj punoći,
lice joj je potamnjelo od krvi, a ružičasta se vatra širila niz njene grudi. Odmaknuo sam
tkaninu i ugledao kako joj crvenilo preplavljuje grudi, a bradavice su joj bile ukočene poput
sićušnih grožđica.
Zatvorio sam oči i legao kraj nje. Dopustio sam sebi osjetiti strast koja ju je ljuljala, a
tada je vrelina u njoj počela slabiti i činilo se da postaje pospana. Okrenula je glavu na stranu.
Lice joj je bilo mirno. Njezine su vjeđe bile prelijepo prevučene preko zatvorenih očiju.
Uzdahnula je, a lijepe su joj se usne prirodno rastvorile.
Marius je odmaknuo njezinu kosu od lica, gladeći sićušne kovrčice koje su bile uhvaćene
u vlazi, a tada joj je poljubio čelo.
– Sada spavaj znajući da si sigurna, rekao joj je. – Zauvijek ću se brinuti za tebe. Ti si
spasila Amadea, šaptao je. – Održavala si ga na životu sve dok ja nisam stigao. – Okrenula se
sanjivo 1 pogledala ga mirnim i sjajnim očima.
– Nisam li dovoljno lijepa da bi me samo zbog loga volio? – upitala je.
U času sam shvatio da joj je to što je izgovorila bilo bolno, i da mu je time darovala
povjerenje. Mogao sam osjetiti njezine misli!
– Volim te bez obzira na to odijevaš li se u zlato i nosiš bisere, bez obzira na to govoriš li
mudro i domišljato, bez obzira na to stvaraš li dobro osvijetljeno i otmjeno mjesto na kojem
se mogu odmarati, volim te zbog tvojeg srca koje je došlo Amadeu iako si znala da postoji
opasnost da te oni koji su poznavali ili voljeli Engleza mogu ozlijediti, volim te zbog
hrabrosti i zbog toga što poznaješ samoću. – Oči su joj se načas širom otvorile. – Zbog toga
što poznajem samoću? Oh, vrlo dobro znam što znači biti potpuno sama. – Da, hrabra moja, a
sada znaš i da te volim, šapnuo je. – Oduvijek si znala da te Amadeo voli. – Da, volim te,
šapnuo sam, ležeći do nje i držeći je u zagrljaju.
– Pa, sada znate da i ja vas volim. – Promatrala ga je najbolje što je mogla u svojoj
iznemoglosti. – Toliko mi je mnogo pitanja na vrhu jezika, rekla je.
– Ta pitanja nisu važna, rekao je Marius. Poljubio ju je i mislim da je dopustio da njegovi
zubi dodirnu njezin jezik. – Ja ću uzeti sva tvoja pitanja i odbaciti ih. Spavaj sada,
djevičansko srce, rekao je. – Voli koga god hoćeš i budi sigurna u ljubav koju mi osjećamo
prema tebi. – Bio je to znak za povlačenje.
Dok sam stajao kod podnožja kreveta, on ju je pokrio izvezenim pokrivačima, brižljivo
omotavši finu flamansku lanenu plahtu oko ruba grubljeg, vunenog pokrivača, i tada je
ponovno poljubio, a ona je, poput malene djevojčice, meka i zaštićena, čvrsto zaspala.
Vani, dok smo stajali na rubu kanala, on je svoju ruku u rukavici podignuo do nosnica i s
njih udisao njezin miris.
– Danas si mnogo naučio, nisi li? Ne možeš joj reći ništa o tomu tko si. Ali, vidiš li sada
kako se tomu možeš približiti? – Da, rekao sam. – Ali samo ako ne želim ništa za uzvrat. –
Ništa? – upitao je. Gledao me je prijekorno. – Ona ti je pružila odanost, naklonost, bliskost;
što više možeš željeti za uzvrat? – Sada ništa, rekao sam. – Dobro si me podučio. Ali ono što
sam prije imao bilo je njezino razumijevanje, ona je bila zrcalo u kojemu sam mogao
proučavati svoj odraz i tako procijeniti svoj rast. Ona sada ne može biti zrcalo, zar ne? – Da,
može, na mnogo načina. Pokaži joj kretnjama i jednostavnim riječima tko si. Nije potrebno
da joj pričaš priče o krvopijama, koje bi je samo izludjele. Ona te izvanredno dobro može
tješiti a da nikada ne sazna što te boli. A ti, ti moraš upamtiti da ispričati joj sve znači uništiti
je. Zamisli to. – Dugo sam šutio.
 "Nešto ti se dogodilo, rekao je. – Djeluješ ozbiljno. Govori. – "Može li ona biti
pretvorena u ono što mi... – Amadeo, dovodiš me do sljedeće poduke. Odgovor je ne. – Ali,
ona će ostarjeti i umrijeti, i... – "Dakako da hoće, kao što i treba. Amadeo, koliko nas mnogo
može bili? I na temelju čega bismo je doveli k sebi? I, bismo li željeli da nam zauvijek bude
družica? Bismo li je željeli za svoju učenicu? Bismo li željeli čuti njezine vriskove ako je
čarobna krv dovede do ludila? To nije za bilo koju dušu, ta krv, Amadeo. Ona zahtijeva
veliku snagu i veliku pripremu, sve što sam pronašao u tebi. Ali, to ne vidim u njoj. –
Kimnuo sam. Shvatio sam što je mislio. Nisam morao ponovno razmišljati o svemu što mi se
dogodilo, ili se čak u mislima vraćati u surovu kolijevku Rusije u kojoj sam odrastao. Bio je u
pravu.
– Tu ćeš moć poželjeti podijeliti sa svima njima, rekao je. – Upamti da ne smiješ. Upamti
da sa svakime kojega stvoriš dolazi i strahovita obveza i strahovita opasnost. Djeca se okreću
protiv svojih roditelja, a sa svakim krvopijom kojega stvoriš, stvaraš dijete koje će zauvijek
živjeti u ljubavi prema tebi, ili u mržnji. Da, u mržnji. – Ne trebaš mi više ništa govoriti,
šapnuo sam. – Znam. Razumijem. – Zajedno smo pošli kući, u jarko osvijetljene prostorije
palače.
Tada sam shvatio da želi da se družim sa svojim starim prijateljima među dječacima, da
budem ljubazan, osobito prema Riccardu, koji je sebe optuživao, uskoro sam shvatio, za smrt
nekolicine nezaštićenih što ih je Englez ubio onoga kobnog dana.
– Pretvaraj se, i jačaj sa svakom obmanom, šapnuo mi je u uho. – Još bolje, približi se,
budi pun ljubavi i voli, bez povlastice potpune iskrenosti. Jer, ljubav može sve premostiti. –
13.
Sljedećih sam mjeseci naučio više no što sada mogu nabrojiti. Učio sam sa žarom i
obraćao pozornost čak i na gradsku vlast, koju sam, u osnovi, smatrao dosadnom kao i svaku
drugu vladu, pohlepno sam čitao velike kršćanske učenjake, krateći vrijeme Abelardom,
Dunsom Scotusom i ostalim misliocima koje je Marius priznavao.
Marius je također za mene pronašao gomilu ruske literature, tako da sam po prvi put
mogao u pisanom obliku proučavati ono što sam u prošlosti poznavao samo iz pjesama mojih
stričeva i mojeg oca. Isprva sam to smatrao previše bolnim za ozbiljnije proučavanje, ali je
Marius postavio pravilo, i to mudro. Vrijednost koju je taj predmet sadržavao uskoro je
progutala moja bolna sjećanja, iz čega su proizašle veće spoznaje i razumijevanje.
Svi su ti zapisi bili na crkvenome slavenskome, napisane pismom mojeg djetinjstva, i
uskoro sam se u njihovo čitanje upustio s izvanrednom lakoćom. Balada o Igorovim vojnim
pohodima me je oduševljavala, ali sam volio i zapise Svetog Ivana Chrysostoma prevedene s
grčkoga. Otkrio sam, također, čudesne priče kralja Solomona i Silazak Djevice u pakao,
radove koji nisu bili dijelovi prihvaćenoga Novog Zavjeta, ali koji su snažno prizivali rusku
dušu. Pročitao sam i našu slavnu kroniku, Priču o prošlim vremenima. Pročitao sam i Molitvu
o propasti Rusije i Priču o uništenju Riasana.
Ta vježba, čitanje priča iz moje domovine, pomogla mi je da ih bolje shvatim i uskladim
s ostalim spoznajama koje sam stekao. Ukratko, tako sam ih izdignuo iz carstva vlastitih
snova.
Postupno sam uviđao mudrost svega toga. Mariusu sam podnosio izvješća s više zanosa.
Tražio sam još rukopisa na crkvenome slavenskome i uskoro sam za čitanje dobio Pripovijest
o pobožnom princu Dovmontu i njegovoj hrabrosti i Junačka djela Merkurija iz Smolenska.
Na posljetku sam radove na crkvenome slavenskome smatrao čistim zadovoljstvom, držao
bih ih satima nakon uobičajenog učenja kada sam mogao plakati nad starim pričama i čak iz
njih sastavljati svoje vlastite tužaljke.
Pokatkad bih ih pjevao ostalim naučnicima kada su odlazili na počinak. Oni su jezik
smatrali vrlo neobičnim, a pokatkad su ih samo glazba i tužan zvuk mojega glasa mogli
rasplakati.
Riccardo i ja smo u međuvremenu ponovno postali bliski prijatelji. Nikada me nije pitao
zbog čega sam i ja sada biće noći poput Gospodara. Nikada nisam izmjerio dubinu njegova
uma. Dakako da bih to učinio kada bih to bio prisiljen učiniti zbog svoje i Mariusove
sigurnosti, ali koristio sam svoju vampirsku mudrost da ga procijenim na drugi način, i uvijek
sam otkrivao da je odan, i bezuvjetno vjeran.
Jednom sam upitao Mariusa što Riccardo misli o nama.
– Riccardo mi previše duguje da bi dovodio u pitanje bilo što od onoga što činim,
odgovorio je, ali bez ikakve oholosti ili ponosa.
– Tada je on mnogo bolje odgojen od mene, nije li? Jer ja ti dugujem jednako mnogo, a
tražim objašnjenje za sve što kažeš. – Ti si mudar mali vragolan oštra jezika, da, priznao je
Marius s osmijehom. – Riccarda je u kartaškoj igri od njegova oca dobio zvjerski trgovac koji
ga je danonoćno tjerao na rad. Riccardo je prezirao svojeg oca, što ti nisi. Riccardo je bio star
osam godina kada sam ga kupio za zlatnu ogrlicu. On je upoznao najgore ljude u kojima
djeca ne bude prirodno sažaljenje. Vidio si što ljudi mogu učiniti s dječjim tijelima radi
svojeg zadovoljstva. To nije tako loše. Riccardo, nesposoban vjerovati da malo, krhko
stvorenje može izazvati bilo čiju suosjećajnost, nije vjerovao ni u što sve dok ga nisam
zaogrnuo sigurnošću, ispunio ga znanjem i rekao mu jezikom koji može razumjeti da je on
moj princ.
Ali, da bih odgovorio na tvoje pravo pitanje, Riccardo misli da sam čarobnjak i da sam s
tobom odabrao podijeliti svoje čarolije. On zna da si bio na vratima smrti kad sam ti podario
svoje tajne, i da ne izazivam ni njega ni ostale tom čašću, već to smatra nečime što ima
strašne posljedice. On ne traga za našim spoznajama. A branit će nas po cijenu vlastita života.
– Prihvatio sam to. Nisam imao potrebu povjeriti se Riccardu kao što sam to učinio s
Biankom.
– Osjećam potrebu da ga zaštitim, rekao sam svojem Gospodaru. – Moli se da nikada
neće imati potrebu zaštititi mene. – I ja to osjećam, rekao je Marius. – Osjećam to za sve njih.
Bog je tvojem Englezu podario veliku milost time što nije bio živ kad sam ja došao kući i
pronašao malene koje je ubio. Ne znam što bih učinio. Bilo je dovoljno loše i to što je ranio
tebe. To što je položio dvije dječje žrtve na moja vrata u ime svojeg ponosa i ogorčenosti, to
je bilo još odvratnije. Ti si vodio ljubav s njim i ti si se mogao boriti s njim. Ali, oni su bili
nevinašca koja su mu se našla na putu. – Kimnuo sam. "Što se dogodilo s njegovim
ostacima? – upitao sam.
– To je bilo vrlo jednostavno, rekao Je slegnuvši ramenima. – Zbog čega želiš znati? I ja
mogu biti praznovjeran. Razbio sam ga u djeliće i raspršio ih u vjetar. Ako su istinite stare
priče koje govore da će njegov duh čeznuti za ponovnim sastavljanjem svojeg tijela, tada
njegova duša luta s vjetrovima. – Gospodaru, što će se dogoditi s našim duhovima ako naša
tijela budu uništena? – To samo Bog zna, Amadeo. Plašim se saznati. Živio sam predugo da
bih razmišljao o uništenju sebe. Moja je sudbina vjerojatno ista kao i sudbina cijeloga
pojavnog svijeta. Potpuno je moguće da smo stvoreni iz ništavila i da ćemo se u ništavilo
vratiti. Ali, uživajmo u našim iluzijama o besmrtnosti, kao što smrtnici uživaju u svojima. –
Dovoljno.
Moj je Gospodar dva puta bio odsutan iz palače kada je otišao na tajanstvena putovanja
koja mi ni sada, kao ni prije, nije želio pobliže objasniti.
Mrzio sam ta izbivanja, ali, znao sam da su to ispiti mojih novih moći. Morao sam vladati
u kući blago i nenametljivo i morao sam samostalno loviti te mu, nakon Mariusova povratka,
podnijeti izvješće o tomu što sam radio u svoje slobodno vrijeme.
Nakon drugog putovanja vratio se kući vrlo iscrpljen i neuobičajeno tužan. Rekao je, kao
što je rekao već jednom prije, da se čini da su »Oni koje treba štovati« u miru.
– Mrzim to što ta stvorenja jesu! – rekao sam.
– Ne, nikada mi više nemoj reći takvo što, Amadeo! – prasnuo je. U tom sam ga času
vidio bješnjega i rastresenijega no ikada do tada u našim životima. Nisam siguran da sam ga
ikada vidio zaista bijesnoga.
Prišao mi je, a ja sam uzmaknuo uistinu uplašen. Do trenutka kada me je snažno udario
posred lica, sabrao se i to je bio samo uobičajeni udarac za otrežnjavanje.
 Prihvatio sam ga, a tada mu dobacio ogorčen, ispitivački pogled. – Ponašaš se kao dijete,
– rekao sam, – dijete koje izigrava Gospodara, a ja moram Gospodariti svojim osjećajima i
podnositi to. – Dakako da mi je bila potrebna sva moja snaga da bih to izgovorio, osobito
kada mi se vrtjelo u glavi, a na svoje sam lice navukao takvu bezdušnu masku prijezira da je
iznenada prasnuo u smijeh.
I ja sam se počeo smijati.
– Ali, doista, Mariuse, – rekao sam, osjećajući se vrlo drskim, – kakva su to stvorenja o
kojima govoriš? – Svoju sam mudrost učinio ljubaznom i poniznom. Moje je pitanje, na
posljetku, bilo iskreno. – Dolaziš kući očajan, gospodine. Znaš da je tako. Što su, dakle oni i
zbog čega ih treba štovati? – Ne pitaj me više, Amadeo. Pokatkad tek nešto prije svitanja,
kada su moji strahovi najjači, pretpostavljam da imamo neprijatelje među krvopijama i oni su
u blizini. – Drugi? Tako jaki kao ti? – Ne, oni koji su dolazili prethodnih godina nisu bili tako
jaki kao ja i zbog toga su nestali. – Bio sam zapanjen. Već mi je prije dao naslutiti da je naše
područje održavao čistim od drugih, ali nije želio opširnije govoriti o tomu, a sada se doimao
smekšan jadom i spreman govoriti.
"Pretpostavljam da postoje drugi i da će doći narušiti naš mir. Za to neće imati dobar
razlog. Nikada ga nemaju. Željet će loviti u Veneciji ili će sastaviti nekakvu spremnu malu
postrojbu i pokušati nas uništiti samo radi zabave. Pretpostavljam... ali, želim reći, dijete
moje – a ti jesi moje dijete, mudrace! – da ti neću govoriti o drevnim tajnama više od onoga
što trebaš znati. Tako nitko neće moći čeprkati po tvojemu pripravničkom umu u potrazi za
njegovim najdubljim tajnama, uz tvoju suradnju, bez tvojeg znanja ili protiv tvoje volje. –
Ako posjedujemo povijest vrijednu spoznavanja, gospodine, tada bi mi trebao reći. Kakve
drevne tajne? Ograđuješ me zidovima knjiga o ljudskoj povijesti. Natjerao si me da naučim
grčki, pa čak i ono bijedno egipatsko pismo koje nitko drugi ne poznaje, i neprestano me
ispituješ o sudbini starog Rima i Atene, o bitkama svakoga križarskoga vojnog pohoda koji je
s naših obala krenuo u Svetu zemlju. Ali što je s nama? – Oduvijek smo tu, – rekao je, –
rekao sam ti. Stari kao i samo čovječanstvo. Oduvijek smo tu i oduvijek nas je vrlo malo,
uvijek ratujemo i najbolje je kada smo sami i kada trebamo ljubav samo još jednoga ili,
najviše dvojice. To je povijest, jasna i jednostavna. Očekujem da ćeš mi to ispisati na svih pet
jezika koje poznaješ. – Sjeo je na krevet, mrzovoljan, dopustivši da njegova blatna čizma
zaroni u saten. Pao je na jastuke. Bio je doista ranjen, čudan i naizgled mlad.
– Ma hajde, Mariuse, tješio sam ga. Bio sam za stolom. – Kakve drevne tajne? Što su Oni
koje treba štovati? – Pođi prekopati naše tamnice, dijete, rekao je pridodajući svojem glasu
sarkazam. – Pronađi kipove koje tamo držim još od takozvanih poganskih dana. Pronaći ćeš
korisne stvari poput Onih koje treba štovati. Ostavi me na miru. Reći ću ti jedne noći, ali za
sada ti dajem ono što je važno. Trebao si učiti u mojoj odsutnosti. Reci mi sada što si naučio.
– Zapravo je zahtijevao da naučim cijelog Aristotela, ne iz rukopisa koji su bili u
uobičajenom optoku na trgu, već iz njegovih starih zapisa za koje je tvrdio da su pisani na
čišćemu grčkomu. Sve sam ih pročitao.
– Aristotel, rekao sam. – I Sveti Toma Akvinski. Ah, dakle, veliki sustavi pružaju utjehu,
a kada osjećamo da klizimo u očaj, trebali bismo izvesti velike planove iz ništavila oko nas, i
tada nećemo kliznuti, već ćemo se uhvatiti za vlastitu konstrukciju, beznačajnu kao i
ništavilo, ali previše bogatu pojedinostima da bi je se olako napustilo. – Odlično, rekao je sa
znakovitim uzdahom. – Možda ćeš jedne noći u dalekoj budućnosti prihvatiti stajalište koje
pruža više nade, ali budući da se doimaš potpuno motiviranim i zadovoljnim, nemam se zbog
čega žaliti. – Mi moramo od nekuda potjecati, rekao sam nastavljajući drugo pitanje.
Bio je previše potišten da bi odgovorio.
Na posljetku je ustao podižući se s jastuka i pošao prema meni. – Izađimo. Pronađimo
Bianku i odjenimo je na neko vrijeme u muškarca. Ponesi svoju najbolju odjeću. Moramo je
osloboditi iz tih odaja zbog čarolije. – Gospodine, ovo će ti možda biti neugodan šok, ali
Bianca, poput mnogih žena, već ima tu naviku. Odjevena poput dječaka, ona se neprestano
iskrada iz kuće da bi obišla grad. – Da, ali ne u našem društvu, rekao je. – Pokazat ćemo joj
najgora mjesta! – Načinio je dramatično, smiješno lice. – Dođi. – Bio sam uzbuđen.
Čim smo joj izložili naš mali plan, i ona je bila uzbuđena.
Upali smo s rukama punima fine odjeće, a ona se odmah s nama iskrala da bi se odjenula.
– Što ste mi donijeli? Oh, večeras ću biti Amadeo, odlično, rekla je. Zatvorila je vrata za
svojim društvom koje je, kao i uvijek, nastavilo bez nje, nekoliko je ljudi pjevalo uz virginal,
a drugi su žučno raspravljali oko kocke.
Svukla je svoju odjeću i iskoračila iz nje, naga, kao Venera iz mora. Obojica smo je
odjenula u plave čarape, tuniku i prsluk. Čvrsto sam stegnuo njezin pojas, a Marius je skupio
njezinu kosu u meku, baršunastu kapu.
– Ti si najljepši dječak u Veneciji, rekao je odmaknuvši se. – Nešto mi govori da ću te
morati braniti po cijenu naših života. – Hoćete li me doista odvesti na najgora okupljališta?
Želim vidjeti opasna mjesta! – Podignula je ruke. – Dajte mi moj bodež. Ne očekujete valjda
da ću poći nenaoružana. – Imam za tebe sve prikladno oružje, rekao je Marius. Ponio je mač s
prelijepim dijagonalnim pojasom posutim dijamantima, koji joj je pričvrstio na bok. –
Pokušaj ga izvući. To nije lagani plesni mač. To je bojni mač. Dođi. – Ona je uhvatila držak
objema rukama i izvukla mač širokim, sigurnim zamahom. – Voljela bih da imam
neprijatelja, povikala je, – koji je spreman umrijeti. – Pogledao lam Mariusa. On je pogledao
mene. Ne, ona ne bi mogla bili jedna od nas.
– To bi bilo previše sebično, šapnuo mi je u uho.
Nisam mogao izbjeći pitanje bi li me ikada učinio vampirom da nisam umirao nakon
okršaja s Englezom, da me nije obuzela znojna mučnina?
Požurili smo stubama do mola. Tamo nas je čekala naša nadsvođena gondola. Marius je
rekao adresu.
– Jeste li sigurni da želite poći onamo, Gospodaru? – upitao je gondolijer, iznenađen zato
što je poznavao taj kraj u kojem su se okupljali, opijali i tukli najgori strani pomorci.
– Sasvim sam siguran, rekao je.
Dok smo plovili crnim vodama, zagrlio sam krhku Bianku. Naslanjajući se na jastuke,
osjećao sam se neranjivim, besmrtnim, sigurnim da ništa nikada neće poraziti mene i
Mariusa, a uz našu brigu Bianca će uvijek biti sigurna.
Kako sam se grdno varao.
Možda smo bili zajedno devet mjeseci nakon našeg puta u Kijev. Devet ili možda deset,
ne mogu označiti vrhunac ni prema kojemu vanjskom događaju. Reći ću samo, prije no što
prijeđem na krvavu katastrofu, da je Bianca tih zadnjih mjeseci neprestano bila s nama. Kada
nismo uhodili pijance, bili smo u našoj kući gdje je Marius slikao njezine portrete,
prikazujući je kao ovu ili onu boginju, kao biblijsku Juditu s glavom Firentinca, kao njezina
Holoferna, ili kao Djevicu Mariju koja zaneseno promatra malenoga novorođenoga Krista,
koju je tako savršeno načinio kao i bilo koju drugu sliku.
Te slike – možda su neke od njih preživjele do današnjeg dana.
Jedne noći, kada su svi spavali, osim nas troje, Bianca je, spremna opustiti se na ležaljci
dok je Marius slikao, uzdahnula i rekla: – Previše mi se sviđa vaše društvo. Ne želim nikada
otići kući. – Volio bih da nas je voljela manje. Volio bih da nije bila tamo one kobne večeri
1499. godine, netom prije smjene stoljeća, kada je uzvišena renesansa bila na svojem vrhuncu
da bi je zauvijek slavili umjetnici i povjesničari, volio bih da je bila na sigurnome kada je naš
svijet izgorio u plamenu.

14.

Ako si pročitao Vampira Lestata, znaš što se dogodilo jer sam sve to u vizijama pokazao
Lestatu prije dvije stotine godina. Lestat je pismeno zabilježio prizore koje sam mu
rasvijetlio, bol koju sam podijelio s njim. I iako sada namjeravam ponovno proživjeti te
strahote, po prvi ću put ispričati priču svojim riječima, postoje trenuci u kojima ne mogu
nadmašiti njegove riječi, i možda ću ih slobodno prizvati s vremena na vrijeme.
Počelo je iznenada. Probudio sam se i otkrio da je Marius podignuo pozlaćeni poklopac
sarkofaga. Na zidu iznad njega plamtjela je baklja. – Požuri, Amadeo, ovdje su. Namjeravaju
zapaliti našu kuću. – Tko, Gospodaru? I zašto? – Izvukao me je iz sjajnog lijesa i ja sam
pojurio za njim uz ruševne stube u prizemlje srušene nastambe.
On je nosio svoj crveni ogrtač s kapuljačom i kretao se tako brzo da sam morao upregnuti
svu svoju snagu kako bih držao korak s njim.
– Jesu li to Oni koje treba štovati? – upitao sam. On je obavio ruku oko mene i krenuli
smo prema krovu naše palače.
– Ne, dijete, to je gomila budalastih krvopija, odlučnih da unište sav moj rad. Bianca je
tamo, prepuštena njihovoj milosti, a i dječaci. – Ušli smo kroz vrata na krovu i sišli
mramornim stubama. Dim se uzdizao s nižih katova.
– Gospodaru, dječaci, oni vrište! – povikao sam.
Bianca je dotrčala do podnožja stuba.
– Mariuse! Mariuse, to su demoni. Upotrijebi svoju čaroliju! – viknula je, kosa joj je bila
raspuštena, a odjeća raskopčana. – Mariuse! – Njezin je vrisak odjekivao kroz tri kata palače.
– Dobri Bože, sve sobe gore! – povikao sam. – Treba nam vode da je ugasimo.
Gospodaru, slike! – Marius je preskočio preko ograde i iznenada se pojavio dolje kraj nje.
Dok sam trčao k njemu, spazio sam skupinu pojava u crnim odorama koje mu se približile. I,
na moj užas, pokušavate zapaliti njegovu odjeću bakljama kojima su mahale, ispuštajući
užasne krikove i sikćuće kletve ispod svojih kapuljača.
Ti su demoni dolazili odasvuda. Krikovi smrtnih naučnika bili su strahoviti.
Marius je odgurnuo svoje napadače, okrećući ruku u velikom luku, baklje su se kotrljale
po mramornom podu. Zaogrnuo je Bianku svojim ogrtačem.
– Oni nas žele ubiti! – vrisnula je. – Žele nas spaliti, Mariuse, ubili su dječake, a ostale su
uzeli kao zatočenike! – Iznenada je dojurilo još crnih pojava prije no što su prvi napadači
uspjeli ustati. Vidio sam što su. Svi su imali ista bijela lica i ruke poput nas; svi su
posjedovali čarobnu krv.
Bila su to stvorenja poput nas!
Ponovno su napali Mariusa, a on ih je sve oborio. Tapiserije u velikoj dvorani bile su
zapaljene. Taman, zagušljiv dim sukljao je iz susjednih prostorija. Dim je ispunio stubište
iznad nas. Paklenska treperava svjetlost iznenada je osvijetlila kuću kao da je dan.
Bacio sam se u borbu s demonima otkrivajući da su zapanjujuće slabi, Podižući jednu od
njihovih baklji, pojurio sam na njih, tjerajući ih na uzmak, dalje od sebe, jednako kao što je i
Marius činio.
– Bogohulnik, heretik! – siktao je jedan. – Štovatelj demona, poganin! – proklinjao je
drugi. Oni su nailazili, a ja sam se borio protiv njih, paleći njihove odore, tako da su vrištali i
pobjegli u sigurnost voda kanala.
Ali, bilo ih je previše. Sve ih je više dotjecalo u dvoranu čak i dok smo se borili protiv
njih.
Iznenada, na moj užas, Marius je odgurnuo Bianku od sebe prema otvorenim vratima
palače.
– Trči, draga, trči. Nestani iz kuće. – Divljački se borio protiv onih koji su je namjeravali
slijediti, pojurivši za njom, obarajući ih jednoga po jednoga dok su je pokušavali zaustaviti,
sve dok nisam ugledao da nestaje kroz otvorena vrata.
Nije bilo vremena da se uvjerim da je stigla na sigurno. Sve me je više njih opkoljavalo.
Goruće tapiserije pale su sa svojih motki. Kipovi su prevrnuti i razbijeni na mramoru. Zamalo
su me oborila dvojica malih demona koji su mi ščepali lijevu ruku, sve dok nisam podigao
baklju jednomu u lice i drugoga potpuno zapalio.
– Na krov, Amadeo, dođi! – viknuo je Marius.
– Gospodaru, slike, slike u ostavama! – povikao sam.
 – Zaboravi slike. Prekasno je. Dječaci, bježite odavde, izlazite odmah, spasite se od vatre.
– Odgurujući napadače, jurnuo je stubištem i pozvao me s najviše ograde. – Dođi, Amadeo,
bori se, vjeruj u svoju snagu, dijete, bori se. – Stigavši na prvi kat, bio sam opkoljen sa svih
strana, i nisam još stigao zapaliti nijednoga kada su me, ne želeći me zapaliti, zgrabili za ruke
i noge. Uhvatili su sve moje udove dok mi na posljetku nisu istrgnuli baklju iz ruke.
– Gospodaru, ostavi me, bježi! – vikao sam. Okrenuo sam se, ritajući i otimajući se, i
podigavši pogled vidio sam da je ponovno opkoljen, ali je ovog puta stotinu baklji nasrtalo na
njegov lepršavi crveni ogrtač, stotine plamtećih baklji udaralo je u njegovu zlatnu kosu i
njegovo bijesno, bijelo lice. Bilo je to poput roja plamtećih kukaca, a zbog brojnosti i takve
taktike, taj ga je roj prvo učinio bespomoćnim; a tada je, uz silovitu, bučnu provalu dima
cijelo njegovo tijelo nestalo u plamenu.
– Mariuse! – vrištao sam i vrištao, nesposoban skinuti pogled s njega, i dalje se boreći s
onima koji su me zarobili, oslobađajući noge, da bi ih oni ponovno uhvatili svojim hladnim
prstima koji su mi nanosili bol, odgurujući se rukama, da bih još jednom bio prikliješten. –
Mariuse! – Taj je vrisak izašao iz mene noseći svu moju najveću patnju i užas.
Činilo se da ništa čega sam se ikada plašio ne bi moglo biti tako neizrecivo, tako
neizdrživo kao pogled na njega, visoko gore, uz kameni rukohvat, potpuno progutanoga
plamenom. Njegova je duga, vitka figura u sekundi postala crn obris, i učinilo mi se da sam
vidio njegov profil, zabačene glave, dok je njegova kosa eksplodirala, a njegovi su prsti bili
poput crnih paukova koji grabe izlaz iz vatre žudeći za zrakom.
– Mariuse! – viknuo sam. Svaka utjeha, sva dobrota, sve nade gorjele su u toj crnoj figuri
koju moje oči nisu mogle napustiti, čak i kada je iščezavala i izgubila svaki vidljiv oblik.
Marius! Moja je volja umrla.
Preostao je samo njezin ostatak, a taj se ostatak, kao da mu zapovijeda druga duša nastala
iz čarobne krvi i moći, nastavio bezumno boriti.
Prebacili su mrežu preko mene, mrežu od čeličnih očica tako gustu da iznenada nisam
vidio ništa, samo sam se osjećao sputanim u njoj, a neprijateljske su me ruke bez prestanka
prevrtale. Nosili su me iz kuće. Svuda oko sebe čuo sam krikove. Čuo sam trčeće korake onih
koji su me nosili, a kada je vjetar prohujao pokraj nas, znao sam da smo stigli na obalu.
Odnijeli su me u potpalublje broda, a moje su uši još bile pune smrtnih krikova. Naučnici
su zajedno sa mnom odvedeni u zarobljeništvo. Bacili su me dolje među njih, njihova meka,
pomahnitala tijela bila su nagomilana na meni i uz mene, a ja, čvrsto zarobljen u mreži, nisam
mogao ni progovoriti da bih im rekao koju riječ utjehe, a osim toga, nisam ni znao što bih im
rekao.
Osjećao sam kako se vesla podižu i spuštaju, čuo sam neminovno pljuskanje vode, a
velika je drvena galija podrhtavala i kretala se prema pučini. Postizala je brzinu kao da nije
noć koja bi joj otežavala kretanje, a veslači su sjekli more silom i snagom kojom smrtnici ne
bi mogli upravljati, tjerajući brod prema jugu.
– Bogohulnik, čuo sam šapat blizu svojeg uha.
Dječaci su jecali i molili.
– Prestanite sa svojim bezbožnim molitvama, – rekao je hladan, nadnaravan glas, – vi
sluge poganina Mariusa. Umrijet ćete zbog grijeha svojega Gospodara, svi vi. – Čuo sam
zloban smijeh koji je grmio poput niske grmljavine nad vlažnim, mekim zvucima njihove
patnje i boli. Čuo sam dug, suh, okrutan smijeh.
Sklopio sam oči, pošao sam duboko u sebe. Ležao sam u blatu Samostana špilja, moj
duh, vraćen natrag u najsigurnija i najstrašnija sjećanja.
– Dragi Bože, – šapnuo sam ne mičući usnama, – poštedi ih i kunem ti se da ću se
zauvijek živ zakopati među redovnicima, odreći ću se svih zadovoljstava, neću činiti ništa
osim slaviti Tvoje ime iz sata u sat. Gospode, Bože, spasi me. Kriste, Bože... – Ali, kako je
mahnitost panike bila sve jača, kako sam gubio svaki osjećaj o vremenu i prostoru, zazvao
sam Mariusa. – Mariuse, za ime Boga, Mariuse! – Netko me je udario. Ruka odjevena u kožu
udarila me je po glavi. Druga me je udarila po rebrima, a treća je drobila moju ruku. Svuda
oko mene bila su ta zločinačka stopala koja su me udarala i ranjavala. Opustio sam se. Boli
udarca vidio sam kao mnogo boja, i ogorčeno sam pomislio, ah, kakve prelijepe boje, da,
boje. Tada sam čuo sve glasnije krikove svoje braće. I oni vjerojatno trpe ovo, a kakvo su oni
imali mentalno utočište, ti krhki mladi učenici od kojih je svaki bio tako voljen, podučavan i
pripreman za veliki svijet, našavši se prepušteni nemilosti tih demona čiji mi je cilj bio
nepoznat, čiji je cilj bio izvan svega što sam mogao pojmiti.
– Zbog čega nam to činite? – šapnuo sam.
– Da bismo vas kaznili! – čuo sam blag šapat. – Da bismo vas kaznili za sva vaša
isprazna i bogohulna djela, za svjetovan i bezbožan život koji ste živjeli. Što je pakao prema
ovomu, mladiću? – Ah, to su krvnici smrtnog svijeta izrekli tisuću puta kada su vodili
heretike na lomaču. – Što je paklenski oganj prema ovomu kratkom trpljenju? – Oh, kakve
samouslužne i drske laži.
– Zaista misliš da je tako? – čuo se šapat. – Budi oprezan sa svojim mislima, mladiću, jer
ima onih koji mogu lišiti tvoj um svih misli. Za tebe možda ne postoji pakao, dijete, ali
postoji beskonačna patnja. Tvoje raskošne i pohotne noći su gotove. Sada istina čeka na tebe.
– Još sam se jednom povukao u svoje najdublje mentalno skrovište.
Više nisam imao tijelo. Ležao sam u samostanu, u zemlji, ne osjećajući svoje tijelo.
Zaposlio sam svoj um zvukovima u svojoj blizini, tako nježnim i jadnim glasovima.
Raspoznavao sam dječake po imenima i polako ih brojio. Više od polovice naše male
družine, naše divne anđeoske družine, bilo je u ovomu užasnom zatvoru.
Nisam čuo Riccarda. Ali tada, pošto su naši mučitelji nakratko prekinuli zlostavljanje,
čuo sam ga.
Pjevao je litaniju na latinskome, hrapavim i očajničkim šapatom. – Blagoslovljen budi,
Bože. – Ostali su brzo odgovorili. – Blagoslovljeno Njegovo sveto ime. – Molitve su se
nastavile, a glasovi su postupno postajali sve slabiji, sve dok samo Riccardo nije molio.
Ja nisam odgovarao.
On je, ipak, sada kada su njegovi štićenici, na sreću, spavali, nastavio moliti da bi utješio
sam sebe, ili možda samo u slavu Boga. S litanijje prešao na Oče naš, a zatim na utješne,
prastare riječi Zdravo, Marijo koje je neprestano ispočetka izgovarao, kao da moli krunicu,
potpuno sam, dok je ležao zarobljen u potpalublju broda.
Nisam mu se obratio. Nisam mu čak ni dao do znanja da sam tamo. Nisam ga mogao
spasiti. Nisam ga mogao utješiti. Nisam čak mogao ni objasniti tu strašnu kob koja nas je
snašla. Iznad svega, nisam mogao otkriti što sam to vidio: Gospodara kako nestaje, kako
uzvišeni nestaje u jednostavnoj i vječnoj agoniji vatre.
Kliznuo sam u šok blizak očaju. Dopustio sam umu da prizove prizor Mariusa u plamenu,
Mariusa kao živuće baklje, kako se okreće i grči u vatri, a njegovi tanki prsti posežu prema
nebu poput paukova u narančastom plamenu. Marius je bio mrtav; Marius je izgorio. Bilo ih
je previše za njega. Znao sam što bi rekao kada bi došao kao duh-tješitelj: – Jednostavno ih je
bilo previše, Amadeo, previše. Nisam ih mogao zaustaviti iako sam nastojao. – Utonuo sam u
mučne snove. Brod je i dalje plovio kroz noć odnoseći me daleko od Venecije, daleko od
ruševina svega u što sam vjerovao, svega što mi je bilo drago.
Probudili su me zvukovi pjesme i miris zemlje, ali to nije bila ruska zemlja.
Više nismo bili na moru. Bili smo zatočeni na kopnu.
I dalje sputan mrežom, slušao sam duboke, nadnaravne glasove koji su sa zločinačkim
zanosom pjevali strahovitu pjesmu Dies irae ili Dan gnjeva.
Potmuli bubanj određivao je veseli ritam kao da je to plesna pjesma, a ne strahovita
tužaljka o Posljednjim danima. Bez prestanka su se nastavljale latinske riječi koje su govorile
o danu kada će cijeli svijet biti pretvoren u pepeo, kada će se slavne Gospodove trube zaoriti
da bi najavile otvaranje svih grobova. I sama smrt i priroda protrnut će od straha. Sve će duše
biti skupljene, a nijedna od njih više neće biti sposobna skriti bilo što od Gospoda. Iz
Njegove će knjige svaki grijeh biti glasno pročitan. Odmazda će pogoditi svakoga. Tko je bio
tamo u našu obranu osim samog Suca, našega uzvišenoga Gospoda? Jedina nada bila nam je
milost našeg Boga, Boga koji je za nas trpio na križu, koji neće dopustiti da njegova žrtva
bude uzaludna.
Da, prelijepe stare riječi, ali, izlazile su iz zlih usta, usta onoga koji uopće nije poznavao
njihovo značenje, koji je udarao po svojemu neobuzdanom bubnju kao da je spreman za
gozbu.
Prošla je jedna noć. Bili smo utamničeni, a sada su nas pustili iz naše tamnice dok je
strašan glasić pjevao uza svoj nadahnuti mali bubanj.
Čuo sam šapat starijih dječaka koji su nastojali utješiti malene, i siguran Riccardov glas
koji ih je sve uvjeravao da će zasigurno ubrzo otkriti što ta stvorenja žele i možda će ih
pustiti.
Samo sam ja čuo šuškanje, đavolski smijeh svuda uokolo. Samo sam ja znao koliko se
mnogo nadnaravnih čudovišta šulja oko nas, kad su nas doveli na svjetlost čudovišne vatre.
Strgnuli su mrežu s mene. Okrenuo sam se hvatajući se za travu. Podignuo sam pogled i
vidio da se nalazimo na velikoj čistini ispod uzvišenih i nezainteresiranih sjajnih zvijezda. U
zraku se osjećalo ljeto, a okruživalo nas je visoko zeleno drveće. Ali, plamen razbješnjeloga
krijesa sve je činio izopačenim. Dječaci, povezani lancima, poderane odjeće i izgrebenih lica
prošaranih krvlju, počeli su mahnito vikati kada su me ugledali, ali me je od njih odvelo i
čvrsto za obje ruke držalo jato malih demona u kapuljačama.
– Ne mogu vam pomoći! – viknuo sam. Bilo je to sebično i užasno. Dolazilo je iz mojeg
ponosa. To je samo stvorilo paniku među njima.
Vidio sam kako se Riccardo, užasno premlaćen kao i svi ostali, okreće na sve strane
pokušavajući ih utišati, ruku vezanih na trbuhu, a njegov je prsluk bio gotovo zderan s
njegovih leđa.
Pogledao me je, a zatim smo zajedno pogledali oko sebe u veliku skupinu tamno
odjevenih pojava koje su nas okružile. Je li on mogao vidjeti bjelinu njihovih lica i ruku? Je
li, na instinktivnoj razini, znao što su?
– Budite brzi ako nas namjeravate ubiti! – povikao je. – Mi nismo učinili ništa. Ne znamo
tko ste i zbog čega ste nas odveli. Mi smo nevini, svi do jednoga. – Dirnula me je njegova
hrabrost i sabrao sam se. Moram se prestati grčiti od užasa zbog posljednjeg sjećanja na
mojega Gospodara i zamišljati ga živim i domisliti što bi mi on rekao da učinim.
Propadao sam sve niže i niže u vrelinu, opružen u grmljavini pucketajućeg drveta i
zaigranih narančastih plamenova. Tako ja umirem! Pomislio sam, ako sam uopće išta mislio,
ali mislim da sam osjećao samo paničan strah i predaju, predaju onomu što će biti neizreciva
bol.
Uhvatile su me ruke, goruće je drvo propadalo i grmjelo poda mnom. Netko me je
izvukao iz vatre. Netko me je vukao po tlu. Stopala su gazila po mojoj gorućoj odjeći.
Otrgnuta mi je spaljena tunika. Hvatao sam zrak. Cijelim sam tijelom osjećao bol, strahovitu
bol spaljena mesa i namjerno sam okrenuo očima da bih pronašao zaborav. Dođi, Gospodaru,
dođi ako postoji raj za nas, dođi k meni. Zamislio sam ga, crni kostur, a on je ispružio ruke da
bi me dočekao.
Netko je stajao nada mnom. Legao sam na vlažnu Majku Zemlju, hvala Bogu, dim se još
uzdizao iz mojih spaljenih ruku, lica i kose. Visoka je pojava imala široka ramena i crnu
kosu. Podignuo je svoje dvije snažne, bijele ruke izraženih zglobova i odmaknuo kapuljaču s
glave, otkrivajući bujnu, sjajnu crnu kosu, njegove su oči bile velike, s biserno bijelim
bjeloočnicama i crnim zjenicama, a njegove su obrve, iako vrlo guste, bile lijepo podignute i
zaobljene nad njegovim očima. Bio je vampir kao i ostali, ali on je bio jedinstvene ljepote i
sjajnog držanja i gledao me je s visine kao da je više zainteresiran za mene nego za sebe, iako
je očekivao da će sve oči biti uprte u njega.
Lagana drhtavica zahvalnosti prošla je kroz mene jer je zbog ljepote svojih očiju i svojih
glatkih usana nalik na Kupidov lik posjedovao privid ljudskog razuma.
– Hoćeš li služiti Bogu? – upitao je. Glas mu je bio uljudan i blag, a u očima mu nije bilo
poruge. – Odgovori mi, hoćeš li služiti Bogu, jer ako nećeš, bit ćeš bačen nazad u vatru. –
Osjećao sam bol po cijelom tijelu. Nijedna mi misao nije došla osim da su riječi koje je
izgovorio nemoguće, da nemaju smisla, i zbog toga nisam mogao odgovoriti.
Njegovi su me zli pomagači u trenutku ponovno podignuli smijući se i glasno pjevajući u
ritmu pjesmu koja nije prestajala: – U vatru, u vatru! – Ne! – povikao je vođa. – U njemu
vidim čistu ljubav našeg Spasitelja. – Podignuo je ruku. Ostali su popustili stisak iako su me i
dalje držali sputanoga, ruku i nogu ispruženih u zraku.
– Ti si dobar? – očajnički sam mu šapnuo. – Kako je to moguće? – plakao sam.
Prišao mi je bliže. Nagnuo se nad mene. Kakvu je ljepotu posjedovao! Njegove su pune
usne činile savršeni Kupidov luk, kao što sam rekao, ali sam tek sada vidio njihovu duboku,
tamnu boju, sasvim prirodnu, i jednoliku sjenu brade, nesumnjivo posljednji put obrijanu u
njegovu smrtnom životu, koja je pokrivala donji dio njegova lica dajući mu izražajan izraz
muškarca. Njegovo visoko, široko čelo doimalo se kao načinjeno od čiste bjelokosti, u
usporedbi sa širokim, zaobljenim sljepoočnicama i zašiljenim rubom kose, s kojega su
njegove tamne kovrče ljupko padale prema natrag i tako stvorile dojmljiv okvir za njegovo
lice.
Ali njegove su oči, kao i inače, njegove su oči zadržale moju pozornost, velike, ovalne i
svjetlucave oči.
– Dijete, šapnuo je. – Bi li trpio takve strahote kada one ne bi bile za Boga? – Plakao sam
sve jače.
Više me nije bilo strah. Nisam mario za bol. Bol je bila crvena i zlatna kao što je bio i
plamen koji je prodro kroz mene kao da je tekući, ali, iako sam je osjećao, nije me ozlijedila i
nisam mario za nju.
Nisam se bunio i zatvorio sam oči kada su me odnijeli u prolaz u kojem su užurbana
stopala što su me nosila proizvodila mek zvuk drobljenja, koji se odbijao od niskog stropa i
zidova.
Kada su me pustili da se otkotrljam na zemlju, okrenuo sam se licem prema njoj, tužan
što ležim na gnijezdu od starih tepiha i što ne mogu osjetiti vlažnu Majku Zemlju kada mi je
potrebna, ali ni to nije imalo nikakvu važnost, i stavio sam obraz na prljavu tkaninu i utonuo,
kao da su me tamo ostavili da spavam.
Moja je opržena koža bila dio mene i nije bila dio mene. Ispustio sam dug uzdah znajući,
iako nisam oblikovao riječi u svojem umu, da su svi moji jadni dječaci sada u sigurnosti
smrti. Vatra ih nije mogla predugo mučiti, ne. Njezina je vrelina bila prejaka i njihove su
duše sasvim sigurno poletjele prema nebu poput slavuja uvučenih u nalet dima.
Moji dječaci više nisu bili na Zemlji i nitko im nije mogao nauditi. Sve ono dobro što je
Marius učinio za njih, učitelji, vještine kojima su podučeni, lekcije koje su naučili, njihov
ples, njihov smijeh, njihova pjesma, radovi koje su naslikali – sve je to nestalo, a duše su
mekim krilima poletjele prema nebu.
Bih li i ja pošao za njima? Bi li Bog primio dušu krvopije u svoj zlatni, pahuljasti raj?
Bih li napustio ovaj užasni zvuk demona koji pjevaju na latinskome za carstvo anđeoske
pjesme?
Zbog čega su mi oni pokraj mene dopustili ovakve misli, zacijelo su ih pročitali iz mojeg
uma. Osjetio sam prisutnost vođe, crnookoga, moćnoga. Možda sam bio sam s njim? Kada bi
on svemu ovomu mogao dati smisao, kad bi svemu mogao pridružiti značenje i tako
zaustaviti tu čudovišnost, tada bi bio neki Božji svetac. Vidio sam prljave i izgladnjele
redovnike u špiljama.
Okrenuo sam se na leđa, naslađujući se zapljuskujućom crvenom i žutom bojom koje su
me oplakivale, i otvorio oči.
 15.

Obratio mi se mek i utješan glas, izravno meni: – Svi beznačajni radovi tvojega
Gospodara su spaljeni; od njegovih je slika sada preostao samo pepeo. Bože, oprosti mu što
je koristio svoje uzvišene moći ne u službu Boga, već u službu Svijeta, Puti i Vraga, da,
Vraga, iako je Vrag naš uobičajeni pomoćnik, jer Nečastivi je ponosan na nas i zadovoljan
našom patnjom; ali, Marius je služio Vragu ne obazirući se na Božje želje, a Bog nam je
udijelio milost da vladamo u sjenkama Zemlje da ne bismo gorjeli u plamenom ognju. – Ah,
šapnuo sam. – Shvaćam tvoju izvrnutu filozofiju. – Nije bilo odgovora.
Postupno se, iako mi je bilo draže samo slušati glas, moj vid počeo izoštravati. U
zemljani svod iznad moje glave bile su utisnute ljudske lubanje, izblijedjele i prekrivene
prašinom. Lubanje su, pričvršćene žbukom, prekrile cijeli svod poput čistih, bijelih školjaka
iz mora. Školjke za mozak, pomislio sam, jer, što je ostalo od njih dok vire iz ožbukane
zemlje osim svoda koji pokriva mozak i okrugle, crne duplje u kojima su nekada bile utisnute
hladetinaste oči, živahne poput plesača, uvijek spremnih da oklopljeni um izvijeste o
divotama svijeta.
Sve lubanje, svod od lubanja te dio na kojem se svod spuštao i dodirivao sa zidovima,
posvuda uokolo obrub od bedrenih kostiju, a ispod njih nasumične kosti smrtnog oblika, nisu
stvarale nikakav uzorak jednako kao što ga ne stvaraju ni nasumice odabrani kameni kada su
na sličan način utisnuti u žbuku da bi stvorili zid.
Sve kosti, cijeli prostor bio je osvijetljen svijećama. Da, osjetio sam miris svijeća,
najčišćega pčelinjeg voska, kao u bogataša.
– Ne, – rekao je glas obazrivo, – prije kao u crkvi, jer ovo je Božja crkva, iako je Vrag
naš vrhovni poglavar, svetac utemeljitelj našeg reda, pa zašto ne pčelinji vosak? Prepuštam to
tebi, besposlenom i svjetovnom Venecijancu, da razmišljaš o tomu kao o raskoši, da to
pobrkaš s obiljem u kojim si se valjao poput svinje u svojem izmetu, – Blago sam se
nasmijao. – Daj mi još svoje plodne i idiotske logike, rekao sam. – Budi Vražji Aqiunas.
Nastavi govoriti. – Ne rugaj mi se, rekao je molećivo i iskreno. – Spasio sam te od vatre. –
Da nisi, sada bih bio mrtav. – Zar želiš gorjeti? – Ne, ne želim tako trpjeti, ne, ne mogu
podnijeti ni samu pomisao na to da bih ja, ili bilo tko drugi, mogao tako trpjeti. Ali, umrijeti,
da. – A što misliš koje će biti tvoje odredište ako umreš? Nisu li vatre pakla pedeset puta
žešće od onih koje smo zapalili za tebe i tvoje prijatelje?
Ti si dijete pakla; bio si to od prvog časa kada te je bogohulnik Marius prožeo našom
krvlju. Nitko ne može poreći tu prosudbu. Ostao si na životu pomoću krvi koja je prokleta,
neprirodna i ugodna Sotoni, a ugodna je i Bogu samo zato što On mora imati Sotonu da bi
iskazao svoju dobrotu i da bi čovječanstvu omogućio izbor da bude dobro ili zlo. – Ponovno
sam se nasmijao, ali s poštovanjem koliko god sam to mogao. – Vas je mnogo, rekao sam.
Okrenuo sam glavu. Brojne su me svijeće zasljepljivale, ali to nije bilo neugodno. Bilo je to
kao da neka druga vrsta plamena pleše na stijenju za razliku od one koja je progutala moju
braću.
– Jesu li oni bili tvoja braća, ti pokvareni i razmaženi mali smrtnici? – upitao je. Glas mu
je bio siguran.
– Vjeruješ li ti u sve gluposti koje govoriš? – upitao sam oponašajući njegov ton.
Sada se on nasmijao, a to je bio pristojan, crkveni smijeh, kao da se došaptavamo o
besmislenosti propovijedi. Ali, Blagoslovljeni sakrament nije bio ovdje kao što bi bio u
posvećenoj crkvi, zbog čega, dakle, šaptati?
– Dragi moj, rekao je. – Bilo bi tako lako mučiti te, izokrenuti tvoj bahati mali um i od
tebe načiniti tek glazbalo za hrapave krikove. Bila bi sitnica zazidati te da nam tvoji krikovi
ne bi bili preglasni, već tek ugodna podloga našoj noćnoj meditaciji. Ali, mene ne privlači
takvo što. Zbog toga tako dobro služim Vragu; nikada nisam zavolio okrutnost ili zlo. Ja ih
prezirem, a kada bih mogao pogledati raspelo, učinio bih to i plakao kao što sam plakao dok
sam bio smrtnik. – Dopustio sam svojim očima da se zatvore, napuštajući sve rasplesane
plamenove kojima je bila posuta tama. Poslao sam u njegov um svoju najsnažniju, najtajniju
moć, ali naišao sam na zatvorena vrata.
– Da, to je moja vizija da te zadržim vani. Bolno bukvalna za tako obrazovanog
nevjernika. Ali, tvoja je posvećenost Kristu Gospodu bila njegovana medu neukima i
naivnima, nije li? Ali evo, dolazi netko s darom za tebe, koji će uvelike olakšati naš dogovor.
– Dogovor, gospodine, kakav će to biti dogovor? – upitao sam.
I ja sam čuo nekoga. Intenzivan i odvratan vonj prodirao je u moje nosnice. Nisam se
pomaknuo niti otvorio oči. Čuo sam ga kako se smije dubokim glasom nalik na grmljavinu
koju su luko usavršili oni što su pjevali Dies irae na tako besraman način. Vonj je bio
ubitačan, bio je to vonj ljudskog mesa ili nečega takvoga. Mrzio sam ga. Okretao sam glavu i
pokušao se zaustaviti. Zvuk i bol sam mogao izdržati, ali ne taj odvratan, odvratan vonj.
– Dar za tebe, Amadeo, rekao je drugi.
Podignuo sam pogled. Zurio sam u oči vampira u liku mladog čovjeka svijetlo plave kose
i visoke, vitke pojave Norvežanina. Objema je rukama držao veliku urnu. A tada ju je
okrenuo.
– Ah, ne, prestani! – podignuo sam ruke. Znao sam što je to. Ali, bilo je prekasno.
Pepeo je u bujici padao na mene. Gušio sam se, plakao i okretao. Nisam ga mogao
izvaditi iz očiju i usta.
– Pepeo tvoje braće, Amadeo, rekao je norveški vampir. Otvorio je put divljem, zvonkom
smijehu.
Bespomoćan, ležeći na trbuhu, s rukama na sljepoočnicama, drhtao sam cijelim tijelom,
osjećajući toplu težinu pepela. Na posljetku sam se okrenuo, skočio na koljena i na noge.
Naslonio sam se na zid. Dugi željezni niz svijeća nastavio je gorjeti, a mali plamenovi
podrhtavali su u mojoj zamagljenoj viziji, i same su voštanice potmulo udarale o zemlju. Čuo
sam klepetanje kostiju. Prekrio sam lice dlanovima.
– Što se dogodilo s našom usiljenom sabranošću? – upitao je Norvežanin. – Ti si uplakani
anđeo, nisi li? Tako te je tvoj Gospodar zvao, anđeo, zar ne? Evo ti! – Povukao me je za ruku
i drugom rukom pokušao razmazati pepeo po meni.
– Ti prokleto čudovište! – povikao sam. Poludio sam od bijesa i srdžbe. Zgrabio sam
njegovu glavu rukama i iz sve je snage okrenuo u vratu, lomeći sve kosti, a zatim sam ga
snažno udario nogom. Pao je na koljena, stenjući, i dalje živ i slomljenog vrata, ali neće
živjeti u jednom komadu, zakleo sam se, i udarajući ga desnom nogom svom snagom,
otrgnuo sam njegovu glavu i, dok je koža pucala i parala se, a krv šiktala iz zjapećeg trupa,
potpuno sam je otrgnuo.
– Ah, pogledaj se sada, gospodine! – rekao sam zureći u njegove užasnute oči. Zjenice su
i dalje podrhtavale. – Oh, umri, hoćeš li, za svoje vlastito dobro. – Prste lijeve ruke ukopao
sam duboko u njegovu kosu i okrećući se oko sebe, desnom sam rukom pronašao svijeću,
otrgnuo je željeznom čavlu koji ju je pridržavao i zabio je u njegove očne duplje, jednu za
drugom, sve dok više nije vidio ništa.
– Ah, to se dakle može učiniti i na ovaj način, rekao sam podižući pogled i žmirkajući u
zasljepljujućoj svjetlosti svijeća.
Polako sam opazio njegov obris. Njegova je kovrčava crna kosa bila raspuštena i
zamršena i sjedio je u jednom kutu, njegova je crna odora padala preko stolca i bio je
neznatno okrenut od mene, ali me je gledao da bih na svjetlosti lako mogao ugledati crte
njegova lica. Plemenita i lijepa lica zavijenih usana, izražajnih kao i njegove velike oči.
– Nikada mi se nije sviđao, – rekao je blago, podižući obrve, – iako moram reći da si me
zadivio i nisam očekivao da će tako brzo nestati. – Drhtao sam. Strahovita hladnoća prošla je
cijelim mojim tijelom, bezdušni, odvratni gnjev, navala tuge, navala ludila, navala nade.
 Gadila mi se glava koju sam držao i poželio sam je ispustiti, ali je ta stvar još živjela.
Krvave su očne duplje drhtale, a jezik je visio s jedne strane usta. – Oh, ovo je ogavno! –
viknuo sam.
– On je uvijek govorio takve neobične stvari, rekao je crnokosi. – Znaš, on je bio
poganin. Ti to nikada nisi bio. Hoću reći, on je vjerovao u bogove sjeverne šume i u Tora koji
oduvijek kruži svijetom sa svojim čekićem u ruci... – Hoćeš li prestati govoriti? – upitao sam.
– Moram zapaliti ovo čak i nakon ovoga, zar ne? – upitao sam.
Dobacio mi je sasvim ugodan, nevin osmijeh.
– Lud si jer si ovdje, – šapnuo sam. Ruke su mi se nekontrolirano tresle.
Ne čekajući odgovor, okrenuo sam se i otrgnuo još jednu svijeću, budući da sam
prethodnu tako temeljito ugasio, i zapalio kosu mrtvog bića. Vonj je u meni izazvao mučninu.
Ispustio sam zvuk poput dječaka koji plače.
Ispustio sam goruću glavu na obezglavljeno tijelo u odori. Bacio sam svijeću u plamen da
bi ga vosak nahranio. Skupivši ostale svijeće koje sam srušio, nahranio sam njima vatru i
odmaknuo se dok je snažna vrelina isijavala iz mrtvaca.
Doimalo se kao da se glava kotrlja u plamenu, više no što je bilo vjerojatno, pa sam
zgrabio željezni svijećnjak koji sam bio srušio i koristeći ga kao žarač, uronio sam ga u
goruću masu da bih poravnao i zdrobio ono što je ležalo pod vatrom.
Na kraju su se njegove ispružene ruke zgrčile, a prsti su se zarinuli u dlanove. Ah, imati
život u ovom stanju, pomislio sam očajnički i žaračem pogurnuo ruke uz trup. Vatra je
vonjala na tkaninu i ljudsku krv, krv koju je, bez sumnje, popio, ali se nije osjećao nikakav
drugi ljudski miris, a u očaju sam primijetio da sam ga zapalio usred pepela svojih prijatelja.
Pa, to se činilo primjerenim. – Osvećen si u jednomu od njih, rekao sam s uzdahom
razočaranja. Bacio sam neobrađeni svijećnjak. Ostavio sam ga tamo. Prostorija je bila velika.
Otišao sam potišten, bosih stopala Jer su moje lagane pustene cipele izgorjele u vatri, do
drugoga širokog prostora medu svijećnjacima na kojem je vlažna, dobra zemlja bila crna i
naizgled čista i tu sam legao, kao i prije, ne mareći što me je crnokosi mogao sasvim dobro
vidjeti kao da sam bio pred njim više nego prije.
– Poznaješ li taj sjeverni kult? – upitao je kao da se nije dogodilo ništa užasno. – Oh, da
Tor zauvijek kruži sa svojim čekićem u ruci, a krug je sve manji i manji, a iza njega leži kaos,
a mi smo ovdje, osuđeni unutar sve manjega kruga topline. Jesi li to ikada čuo? On je bio
poganin kojeg su stvorili odmetnuti čarobnjaci koji su ga koristili za ubijanje svojih
neprijatelja. Drago mi je što sam ga se riješio, ali, zbog čega plačeš? – Nisam odgovorio. Ovo
je bilo izvan svake nade, ova užasna, nadsvođena prostorija lubanja, bezbrojne svijeće
osvjetljavale su samo ostatke smrti, a ovo biće, ovo prelijepo, snažno građeno crnokoso biće
vladalo je među svim tim užasom i nije osjećalo ništa za smrt onoga koji mu je služio, koji je
sada bio tek gomila tinjajućih, smrdljivih kostiju.
Zamislio sam da sam kod kuće. Bio sam siguran u spavaonici svojega Gospodara. Sjedili
smo zajedno. On je čitao iz latinskog zapisa. Nije bilo važno koje su bile riječi. Posvuda oko
nas nalazila se civilizirana odjeća, zgodne i lijepe stvari, sve tkanine u sobi bile su izrađene
ljudskim rukama.
– Bezvrijedne stvari, rekao je crnokosi. – Bezvrijedne i budalaste, ali uvidjet ćeš to. Jači
si no što sam pretpostavljao. Ali, ipak, on je bio star nekoliko stoljeća, tvoj Tvorac, nitko se
čak i ne sjeća vremena kada nije bilo Mariusa, osamljenog vuka koji nije podnosio nikoga na
svojem području, Mariusa, uništavatelja mladih. – Nikada nisam vidio da je uništio bilo koga
tko nije bio zao, rekao sam šapatom.
– Mi smo zli, nismo li? Svi smo mi zli. I zato nas je uništavao bez grižnje savjesti. Mislio
je da je siguran od nas. Okrenuo nam je leđa! Smatrao nas je nevrijednima svoje pozornosti i
pogledaj kako je svom svojom snagom obasipao jednog dječaka. Ali moram reći da si ti
najljepši dječak. – Čuli su se zvukovi, zloslutno šuškanje, sasvim poznato. Osjetio sam miris
štakora.
 – Oh, da, moja djeca, štakori, rekao je. – Oni dolaze k meni. Želiš li vidjeti? Okreni se i
pogledaj me ako hoćeš? Nemoj više misliti na Svetog Franju s njegovim pticama,
vjevericama i vukom. Misli na Santina s njegovim štakorima. – Pogledao sam. Zastao mi je
dah. Sjedio sam na zemlji i zurio u njega. Veliki sivi štakor sjedio je na njegovu ramenu,
njegova je sićušna, brkata njuškica gotovo ljubila njegovo uho, a njegov mu se rep ovijao oko
glave.
Drugi je štakor došao i sjeo mirno, kao začaran, u njegovo krilo. Ostali su se skupili oko
njegovih nogu.
Ne želeći se pomaknuti da ih ne bi uplašio, brižljivo Je gurnuo desnu ruku u zdjelu s
osušenim mrvicama kruha. Tek sam tada osjetio miris, pomiješan s vonjom štakora. Ponudio
je punu šaku mrvica štakoru na svojem ramenu, koji je jeo zahvalno i neobično obazrivo, a
tada je nekoliko mrvica bacio u svoje krilo gdje su se odjednom na gozbi našla tri štakora.
– Misliš li da mi se sviđaju takve stvari? – rekao je. Pozorno me je promatrao, oči su mu
se širom otvorile naglašavajući njegove riječi. Njegova je crna kosa činila gust, zamršen veo
na njegovim ramenima, a čelo mu je bilo vrlo glatko i blistavo bijelo na svjetlosti svijeća.
– Misliš li da volim živjeti ovdje u utrobi svijeta, – upitao je tužno, – pod slavnim
gradom Rimom, gdje se zemlja osipa od pogane gomile iznad nas, i imati ovu gamad za svoje
srodnike? Misliš li da ja nikada nisam bio od krvi i mesa ili da, pretrpjevši ovu promjenu u
ime Svemogućeg Boga i Njegova Božanskog plana, ne žudim za životom koji si ti živio sa
svojim pohlepnim Gospodarom? Nemam li i ja oči da vidim sjajne boje koje je tvoj Gospodar
nanosio na svoja platna? Ne volim li i ja zvukove bezbožne glazbe? – Ispustio je mek uzdah
pun patnje.
– Što je Bog ikada stvorio ili dopustio da bude stvoreno, a da je mrsko samo po sebi? –
nastavio je. – Grijeh sam po sebi nije odbojan; kako li je apsurdno misliti tako. Nitko ne
uspijeva zavoljeti bol. Možemo se samo nadati da ćemo je izdržati. – Zbog čega sve ovo? –
upitao sam. Od mučnine sam zamalo povraćao, ali sam se suzdržao. Disao sam duboko
koliko sam god mogao kako bih dopustio da svi mirisi ove prostorije preplave moja pluća i
prestanu me mučiti.
Sjeo sam prekriživši noge da bih ga mogao promatrati. Obrisao sam pepeo s oka. – Zbog
čega? Tvoje su mi zamisli potpuno poznate, ali kakvo je ovo carstvo vampira u crnim
redovničkim odorama? – Mi smo Branitelji Istine, rekao je iskreno.
– Oh, tko nije branitelj istine, za ime Boga, rekao sam cinično. – Pogledaj, krv tvojeg
brata po Kristu je na mojim rukama! A ti sjediš kao groteskna kopija ljudskog bića puna krvi
i zuriš u sve to kao da je ovo tek čavrljanje među svijećama! – Ah, ti imaš oštar jezik za
nekoga s tako ljupkim licem, rekao je u hladnom čuđenju. – Doimaš se tako povodljivim
zbog svojih nježnih smeđih očiju i tamne, jesensko crvene kose, ali si mudar. – Mudar? Ti si
spalio mojega Gospodara! Uništio si ga. Spalio si njegovu djecu! Ja sam ovdje tvoj zatočenik,
nisam li? Zbog čega? I ti meni govoriš o Gospodinu Isusu Kristu? Ti? Ti? Odgovori mi,
kakvo je to leglo pokvarenosti i uobrazilje, oblikovano od zemlje i blagoslovljenih svijeća! –
Nasmijao se. Oči su mu se naborale u kutovima, a njegovo je lice bilo veselo i ljupko.
Njegova je kosa, unatoč svojoj prljavštini i zapetljanosti zadržala svoj nadnaravni sjaj. Kako
bi bio pristao kada bi se oslobodio zapovijedi ove noćne more.
– Amadeo, rekao je. – Mi smo Djeca tame, strpljivo je objašnjavao. – Mi smo vampiri
stvoreni da budemo pošast ljudi, kao i kuga. Mi smo dio trpljenja i kušnji ovog svijeta; mi
pijemo krv i ubijamo u slavu Boga koji želi iskušati svoja ljudska stvorenja. – Ne govori
strahote. – Rukama sam pokrio uši. Zgrčio sam se.
– Oh, ali ti znaš da je to istina, nastavio je ne podižući glas. – Znaš to kao što vidiš mene
u mojoj odori i kao što gledaš uokolo moje prostorije. Suzdržan sam zbog Živućega Gospoda
kao što su to bili i drevni redovnici prije no što su naučili oslikavati svoje zidove erotskim
slikama. – Govoriš budalaštine i ne znam zbog čega to činiš. – Nisam se želio prisjećati
Samostana špilja!
 – Činim to zato što sam ovdje pronašao svoj smisao kao i smisao Boga, a ništa nije
uzvišenije od toga. Bi li ti bio proklet i sam, sebičan i bez smisla? Bi li okrenuo leđa tako
veličanstvenom planu da niti jedno maleno dijete nije zaboravljeno! Jesi li mislio da možeš
živjeti zauvijek bez sjaja velikog plana, nastojeći poreći Božje djelo u svakoj lijepoj stvari
koju si priželjkivao i prisvojio? – Uronio sam u tišinu. Ne misli na stare ruske svece. On,
uviđavno, nije navaljivao. Upravo suprotno, vrlo tiho, bez sotonskog ritma, počeo je pjevati
pjesmu na latinskome...
Dies irae, dies ilia Solvet saeclum in favilla Teste David cum Sibylla Quantus tremor est
futurus...
Taj dan gnjeva, taj će dan zemlju pretvoriti u pepeo. Kao što prorekoše i David i Sybelle
Kako će silan biti taj potres...
– A tog dana, toga Sudnjeg dana, mi ćemo imati obvezu prema Njemu, mi Njegovi Crni
anđeli vodit ćemo zle duše u pakao kako će biti Njegova Božanska volja. – Ponovno sam ga
pogledao. – I zatim konačno zaklinjanje ove pjesme da On bude milostiv prema nama, nije li
njegovo trpljenje bilo za nas? – Pjevao sam tiho na latinskome: Recordare, Jesu pie, Quod
sum causa tuae viae...
Sjeti se, milostivi Isuse, Da ja bijah razlog tvojeg puta...
Nastavio sam, gotovo bez volje, da bih potpuno osvijestio taj užas. – Koji se redovnik u
samostanu mojeg djetinjstva nije nadao da će jednog dana biti s Bogom? Što mi to sada
govoriš, da mi, Djeca Tame, služimo Njemu bez ikakve nade da ćemo ikada biti s Njime?
Iznenada se doimao slomljenim.
– Moli se da postoji neka tajna koju ne znamo, šapnuo je. Gledao je u prazno kao da
zaista moli. – Kako On ne bi volio Sotonu kada je ovaj bio tako uspješan? Kako ne bi volio
nas? Ne razumijem, ali ja sam to što Jesam, a to je ovo, i ti si isti. – Pogledao me je ponovno
blago podižući obrve da bi naglasio svoje čuđenje. – A mi Mu moramo služiti. Inače smo
izgubljeni. – Ustao je sa stolca i krenuo prema meni, smjestio se na podu nasuprot mene,
prekriženih nogu i pružajući svoju dugu ruku da bi položio dlan na moje rame.
– Veličanstveno biće, – rekao sam, – i pomisli da je Bog stvorio tebe jednako kao što je
stvorio i dječake koje si noćas uništio, savršena tijela koja si predao vatri. – Bio je duboko
očajan. – Amadeo, uzmi drugo ime i dođi s nama, budi s nama. Mi te trebamo. I što bi radio
sam? – Reci mi zašto si ubio mojega Gospodara. – Pustio me je, a ruka mu je pala u krilo
koje je činila njegova crna odora raširena preko njegovih koljena.
– Zabranjeno nam je koristiti se našim sposobnostima da bismo zadivili smrtnike.
Zabranjeno nam je tražiti utjehu u njihovu društvu. Zabranjeno nam je hodati po svjetlosti. –
Ništa me od toga nije iznenadilo.
– Mi smo redovnici čistih srca jednako kao i oni u Clunyju, rekao je. – Naši su samostani
strogi i sveti, a mi lovimo i ubijamo da bismo usavršili Vrt našega Gospoda kao Dolinu suza.
– Zastao je, a tada je, još mekšim i začudnim glasom, nastavio. – Mi smo poput pčela koje
bodu i štakora koji kradu žito; mi smo poput Crne smrti i dolazimo uzeti mlade i stare, lijepe i
ružne, da bi muškarci i žene drhtali pred Božjom moći. – Gledao me je preklinjući za
razumijevanje.
– Katedrale se uzdižu iz prašine, rekao je, – da bi čovjeku pokazale čudo. A u kamenu
ljudi klešu mrtvačko kolo da bi pokazali da je život kratak. Mi nosimo kose u vojsci kostura u
odorama koje su izrezbarene na tisućama vrata, tisućama zidova. Mi smo sljedbenici Smrti,
čiji je okrutni lik narisan u milijunima malenih molitvenika koje u svojim rukama jednako
drže i bogati i siromašni. – Oči su mu bile velike i sanjive. Gledao je oko nas u sablasnu
nadsvođenu ćeliju u kojoj smo sjedili. Vidio sam svijeće u zjenicama njegovih očiju. Oči su
mu se na trenutak zatvorile, a tada se otvorile jasnije i sjajnije.
– Tvoj je Gospodar to znao, rekao je sa žaljenjem. – Znao je. Ali, on je, iz poganskog
doba, tvrdokoran i gnjevan, uvijek odbijao Božju milost. U tebi je vidio Božju milost jer
tvoja je duša čista. Ti si mlad, nježan i otvoren poput velikoga krasuljka koji prima svjetlost
noći. Sada nas mrziš, ali shvatit ćeš. – Sumnjam da ću ikada više bilo što shvatiti, rekao sam.
– Ja sam hladan i malen i sada ne razumijem osjećaje, žudnju, čak ni mržnju. Ne mrzim vas
iako bih trebao. Prazan sam. Želim umrijeti. – Ali, Božja je volja kada ćeš umrijeti, Amadeo,
rekao je. – Ne tvoja vlastita. – Pozorno je zurio u mene i znao sam da više ne mogu od njega
skrivati svoja sjećanja – redovnike Kijeva koji polako izgladnjuju u svojim zemljanim
ćelijama i govore da moraju uzeti skroman obrok jer je Božja volja kada će umrijeti.
Pokušavao sam to sakriti, nacrtao sam te malene sličice za sebe i zapečatio ih. Nisam
mislio ni na što. Jedna mi je riječ bila na vrhu jezika: užas. A tada i misao da sam prije ovog
vremena bio budala.
Još je netko došao u sobu. Bila je to vampirica. Ušla je kroz drvena vrata brižljivo ih
zatvarajući za sobom, kao što bi to učinila časna sestra, ne bi li spriječila stvaranje nepotrebne
buke. Prišla mu je i stala pred njega.
Njezina je bujna kosa bila zapetljana i nečista, kao i njegova, i oblikovala je skladan veo
lijepe težine i gustoće na njezinim ramenima. Njezina su odjeća bili stari dronjci. Nisko na
kukovima nosila je pojas koji je ukrašavao bezobličnu haljinu koja je otkrivala njezin uzak
struk i lagano zaobljene bokove, pristojan kostim kakav se može vidjeti izrezbaren na
kamenim figurama raskošnih sarkofaga. Njezine su oči, poput njegovih, bile velike kao da
žele k sebi dozvati svaku dragocjenu česticu svjetla u tami. Usne su joj bile izražajne i pune,
a nježne kosti jagodica i čeljusti jasno su se isticale zbog tankog sloja srebrne prašine koja ju
je pokrivala. Vrat i grudi bili su joj gotovo goli.
– Hoće li on biti jedan od nas? – pitala je. Glas joj bio tako ugodan, tako utješan da sam
bio dirnut njime. – Molila sam za njega. Čula sam kako plače iznutra iako ne ispušta ni glasa.
– Odvratio sam pogled s nje, osjećajući se obveznim gnušati je se, moje neprijateljice koja je
ubila one koje sam volio.
– Da, rekao je Santino, crnokosi. – Bit će jedan od nas, a može biti i voda. On ima toliku
snagu. Ubio je Alfreda tamo, vidiš li? Oh, bilo je krasno gledati kako je to učinio s tolikim
bijesom i svojim namrštenim dječjim licem. – Pogledala je iza mene, u ostatke onoga što je
bio vampir, a ni ja nisam znao što je ostalo od njega. Nisam se okrenuo da bih pogledao.
Duboka, gorka tuga omekšala je izraz njezina lica. Kako li je bila lijepa u životu; kako bi
još bila lijepa kad bi prašina nestala s nje.
Iznenada me prostrijelila optužujućim pogledom, a tada se smekšala.
– Isprazne misli, dijete moje, rekla je. – Ja ne živim za zrcala, kao što je živio tvoj
Gospodar. Meni nije potreban baršun ili svila da bih služila svojem Gospodu. Ah, Santino, on
je pravo novorođenče, pogledaj ga. – Govorila je o meni. – Tijekom prohujalih stoljeća
mogla sam pisati stihove o takvoj ljepoti da nam dođe i uljepša uprljano Božje stado, on je
ljiljan u tami, vilinsko dijete pod Mjesečevom svjetlošću podmetnuto u kolijevku dojilje da bi
zadivilo svijet djevojačkim pogledom i muževnim šapatom. – Njezino me je laskanje
razbjesnilo, ali ne bih mogao podnijeti da u ovom paklu izgubim čistu ljepotu njezina glasa,
njegovu duboku milozvučnost. Nisam mario za ono što je govorila. I dok sam gledao u
njezino bijelo lice na kojem je mnogo žila postalo nalik brazdama u kamenu, uvidio sam da je
previše stara za moju neobuzdanu nasilnost. Ipak ubij, otrgni joj glavu od tijela, da, i probodi
svijećama, da. Razmišljao sam o tome stisnutih zuba, i njega, kako bih ga ubio jer on nije bio
tako star, čak ni upola toliko, sa svojom maslinastom kožom, ali ti su nagoni nestali poput
korova niknuloga iz mojeg uma potaknutoga sjevernim vjetrom, dubokim ledenim vjetrom
moje volje koja je umirala u meni.
Ah, ali bili su lijepi.
– Nećeš se odreći sve ljepote, rekla je blago, pošto je možda upila moje misli unatoč svim
mojim pokušajima da ih prikrijem. – Vidjet ćeš drugu vrstu ljepote – grubu i izmijenjenu
ljepotu – kada oduzmeš život i ugledaš kako taj veličanstveni tjelesni lik postaje sjajna mreža
dok ga sišeš do posljednje kapi, a umiruće misli padaju na tebe poput žalobnog vela,
zamagljuju ti pogled i načine od tebe tek školu za te jadne duše koje tjeraš prema blaženstvu
ili prokletstvu – da, ljepotu. Vidjet ćeš ljepotu u zvijezdama koje zauvijek mogu biti tvoja
utjeha. I u zemlji, da, u samoj zemlji, pronaći ćeš tisuću nijansi tame. To će biti tvoja ljepota.
Odreći ćeš se žarkih boja čovječanstva i prkosne svjetlosti bogatih i taštih. – Ničega se neću
odreći, rekao sam.
Nasmiješila se, a lice joj se ispunilo toplom i neodoljivom toplinom kao i njezin veliki,
dugi pokrivač bijele kose koja se na mjestima kovrčala na plamenom titranju svijeća.
Pogledala je Santina. – Kako samo dobro razumije ono što govorimo, rekla je. – Pa ipak
se doima poput nestašnog dječaka koji u neznanju sve ismijava. – Zna on, zna, odgovorio je
drugi s iznenađujućim sarkazmom. Hranio je svoje štakore. Pogledao je nju i tada mene.
Činilo se da je utonuo u misli i da ponovno pjevuši stari gregorijanski napjev.
Čuo sam ostale u tami. A u daljini, bubnjevi su i dalje udarali, ali to je bilo neizdržljivo.
Pogledao sam u strop tog mjesta, oslijepljene lubanje bez usta koje su sve promatrale s
neograničenom strpljivošću.
Gledao sam ih, sjedeći Santinov lik, prepušten ili izgubljen u svojim mislima, a iza i
iznad njega njezin obris nalik na kip u dronjcima, sijede kose razdijeljene po sredini, lica
ukrašenoga prašinom.
– Oni koje treba štovati, dijete, tko su oni bili? – iznenada je upitala.
Santino je podignuo desnu ruku da bi načinio umornu kretnju.
– Allesandra, o tomu on ne zna ništa. Budi sigurna u to. Marius je bio previše mudar da
bi mu rekao. I što je s tom legendom za kojom tragamo nebrojeno mnogo godina? Oni koje
treba štovati. Ako su takvi da ih treba štovati, tada više ne postoje, jer više nema ni Mariusa
da bi ih štovao. – Prošla me je drhtavica, užasan strah da ću se slomiti u nekontroliranom
plaču, da ću im dopustiti da to vide, ne, odvratno. Marius više ne...
Santino je požurio nastaviti, kao da se plaši za mene.
– Bog je tako htio. Bog je htio da se sve građevine sruše, da svi zapisi budu ukradeni ili
spaljeni, da svako svjedočanstvo o misteriju bude uništeno. Razmisli o tomu, Allesandra.
Razmisli. Vrijeme je potkopalo sve one riječi pisane rukom Mateja, Marka, Luke, Ivana i
Pavla. Je li ostao ijedan pergamentni svitak koji nosi Aristotelov potpis? I Platon, da imamo
barem jedan list koji je u žaru pisanja bacio u vatru...? – Što nama znače te stvari, Santino? –
upitala je prijekorno, ali je njezina ruka dodirnula njegovu glavu dok je spuštala pogled.
Pogladila ga je po kosi kao da je njegova majka.
– Želim reći da je to način na koji Bog djeluje, – rekao je Santino, – način Njegova
stvaranja. Čak i ono što je zapisano u kamenu s vremenom se ispire, a gradovi leže pod
vatrom i pepelom razbješnjelih planina. Želio sam reći da zemlja jede sve, a sada je uzela
njega, tu legendu, tog Mariusa, mnogo starijega od bilo koga kojega poznamo po imenu, a s
njim je otišla i njegova dragocjena tajna. Neka tako bude. – Čvrsto sam stisnuo dlanove jedan
uz drugi da bih spriječio njihovo drhtanje. Nisam ništa rekao.
– Bio je gradić u kojem sam živio, nastavio je mrmljajući. Sada je u rukama držao
debeloga crnog štakora, milujući njegovo krzno kao da je najljepša mačka, a štakor sićušna
oka doimao se nesposobnim pokrenuti se, rep mu je, iskrivljen poput kose, visio prema dolje.
– Bio je to lijep gradić, visokih debelih zidina, i kakav sajam svake godine; riječi ne mogu
opisati gdje su sve trgovci izlagali svoju robu, u svu su selu, 1 obližnja i udaljena, slala i
mlado i staro da kupuju, prodaju, plešu, sudjeluju u gozbi... to se doimalo kao savršeno
mjesto! Pa ipak ga Je odnijela kuga. Kuga je došla ne poštujući nijedna vrata, zid ili kulu,
nevidljiva Božjim ljudima, ocu u polju i majci u njezinu povrtnjaku. Kuga je odnijela sve, sve
osim, naizgled, najpokvarenijih. U kući su me ogradili natečenim truplima moje braće i
sestara. Pronašao me je vampir, jer u potrazi za hranom lamo nije mogao pronaći nijednu
drugu krv koju bi popio osim moje. A bilo ih je tako mnogo! – Ne odričemo li se naše smrtne
prošlosti u ime Božje ljubavi? – upitala je Allesandra vrlo obazrivo. Njezina je ruka prolazila
kroz njegovu kosu i odmicala je od čela.
Njegove su oči bile širom otvorene od misli i sjećanja, a kada je progovorio, ponovno me
je pogledao i možda me čak nije ni vidio.
– Sada tamo nema zidova. Prekrilo ih je drveće, rascvjetana trava i gomile kamenja. A u
udaljenim dvorcima mogu se pronaći kameni koji su nekoć bili dio tvrđave našega
Gospodara, naših najboljih, kamenom popločanih ulica, naših najdičnijih kuća. U samoj je
prirodi ovog svijeta da sve bude progutano i da je vrijeme zapravo grlo, jednako krvavo kao i
bilo koje drugo. – Spustila se tišina. Nisam mogao zaustaviti drhtanje. Tijelo mi se treslo. S
usana mi se prolomio jecaj. Pogledao sam zdesna nalijevo i pognuo glavu, rukama čvrsto
držeći vrat da ne bih vrisnuo.
Kada sam ponovno podignuo pogled, progovorio sam.
– Neću vam služiti! – šapnuo sam. – Shvaćam vašu igru. Poznajem vaše spise, vašu
pobožnost, vašu ljubav prema rezignaciji! Vi ste pauci sa svojim mračnim, zapletenim
mrežama, ništa više od toga, a množiti se radi krvi je sve što znate, sve što znate i oko čega
pletete svoje odvratne zamke, bijedni poput ptica koje grade svoja gnijezda u prljavštini na
mramornim prozorima. Zato predite svoje laži. Mrzim vas. Neću vam služiti! – S koliko su
me ljubavi oboje pogledali.
– Oh, jadno dijete, rekla je Allesandra s uzdahom. – Tek si počeo trpjeti. Zbog čega to
mora biti u ime ponosa, a ne u ime Boga? – Proklinjem vas! – Santino je zapucketao prstima.
Bila je to tako jednostavna kretnja.
Ali iz sjene, kroz vrata nalik na tajanstvena nijema usta u zemljanim zidovima, dolazili su
njegovi sluge, u odorama s kapuljačama kao i prije. Okupili su se i uhvatili moje udove, a ja
se nisam opirao.
Odvukli su me u ćeliju sa željeznim rešetkama i zemljanim zidovima. A kada sam
pokušao prokopati izlaz iz nje, moje kandže od prstiju naišle su na kamenje okovano
željezom, i nisam mogao dalje kopati.
Legao sam. Plakao sam. Plakao sam za svojim Gospodarom. Nisam mario hoće li me
itko čuti ili mi se narugati. Nisam mario. Osjećao sam samo gubitak, a u tom gubitku i pravu
veličinu svoje ljubavi, a shvaćajući veličinu svoje ljubavi, mogao sam na neki način osjetiti
njezinu veličanstvenost. Plakao sam i plakao. Okrenuo sam se i puzao po zemlji. Stisnuo sam
se uz nju, grebao po njoj, a zatim mirno ležao dok su tekle tihe suze.
Allesandra je stajala s rukama na rešetkama. – Jadno dijete, šapnula je. – Ja ću biti s
tobom, zauvijek s tobom. Samo me moraš pozvati. – Zašto to kažeš? Zašto? – viknuo sam, a
moj se glas odbijao o kamene zidove. – Odgovori mi. – Zar u samoj dubini pakla, rekla je, –
demoni ne vole jedni druge? – Prošao je jedan sat. Noć je bila na izmaku.
Žeđao sam.
Gorio sam od žeđi. Ona je to znala. Zgrčio sam se na podu, pognute glave, sjedeći na
petama. Umrijet ću prije no što ponovno popijem krv. Ali, to je bilo sve što sam vidio, sve o
čemu sam razmišljao, sve što sam želio. Krv.
Nakon prve noći pomislio sam da ću umrijeti od žeđi.
Nakon druge mislio sam da ću nestati vrišteći.
Nakon treće sam samo sanjao o tomu plačući i očajavajući, ližući vlastite krvave suze s
vrhova prstiju.
Nakon šest noći kada više nisam mogao podnositi žeđ, doveli su mi žrtvu koja se otimala.
Niz dug, mračan hodnik osjetio sam miris krvi. Osjetio sam njezin miris prije no što sam
opazio svjetlost baklje.
Prema mojoj ćeliji vukli su velikoga, smrdljivoga mišićavog mladića koji ih je udarao i
proklinjao, ričući i slineći poput luđaka, vrišteći na sam pogled na baklju kojom su ga mučili
tjerajući ga prema meni.
Ustao sam, gotovo preslab čak i za taj napor, i pao na njega, na njegovu sočnu, vrelu put i
razderao njegovo grlo, plačući i smijući se istodobno, dok su se moja usta gušila krvlju.
Ričući i zamuckujući, pao je pod mene. Krv se pjenila iz arterije preko usana i mojih tankih
prstiju. Kako su izgledali poput kostiju, moji prsti. Pio sam, pio i pio sve dok više nije stalo u
mene i dok sva bol nije nestala iz mene, i dok nije nestao sav očaj u čistom zadovoljavanju
gladi, čistom, proždrljivom, sebičnom gutanju blagoslovljene krvi.
Ostavili su me toj proždrljivoj, bezumnoj, nedoličnoj gozbi.
 Tada sam, klizeći na stranu, ponovno osjetio svoju jasnu viziju u mraku. Zidovi oko
mene ponovno su blistali svojim sićušnim komadićima zlata poput zvjezdanoga nebeskog
svoda. Pogledao sam i shvatio da je žrtva kojoj sam oduzeo život bio Riccardo, moj voljeni
Riccardo, moj sjajni i dobroćudni Riccardo – nag, očajno nečist, uhranjeni zatočenik kojega
su cijelo ovo vrijeme držali u nekoj smrdljivoj zemljanoj ćeliji upravo zbog ovoga.
Vrisnuo sam.
Udarao sam po rešetkama i lupao glavom o njih. Moji stražari bijelih lica potrčali su
prema rešetkama, a tada uzmaknuli u strahu i promatrali me preko mračnoga hodnika. Pao
sam na koljena plačući.
Podignuo sam truplo. – Riccardo, pij! – zagrizao sam svoj jezik i ispljunuo krv na
njegovo masno, zureće lice. – Riccardo! – Ali, bio je mrtav i prazan, a oni su otišli,
ostavljajući ga tamo da trune sa mnom, da trune pokraj mene.
Počeo sam pjevati »Dies irae, dies Ma« i smijati se pjevajući.
Tri noći poslije, vrišteći i proklinjući, rastrgao sam smrdljivo Riccardovo truplo ud po ud
da bih te komade mogao izgurati iz ćelije. Nisam to mogao podnijeti! Zamahivao sam iznova
natečenim trupom o rešetke i tada pao, jecajući, nesposoban da zarijem svoju šaku ili stopalo
u njega da bih razbio tu masu. Otpuzao sam u najudaljeniji kut da bih pobjegao od toga.
Došla je Allesandra. – Dijete, što mogu reći da te utješim? – Bestjelesni šapat u tami.
Ali bio je tu još netko, Santino. Okrećući se, ugledao sam, u nekoj lutajućoj svjetlosti
koju samo vampirsko oko može primijetiti, kako je stavio prst na usne i zatresao glavom,
nježno je ispravljajući. – Sada mora biti sam, rekao je Santino.
– Krv! – vrisnuo sam. Poletio sam na rešetke i ispružio ruke tako da su se oboje uplašili i
naglo se odmaknuli.
Na izmaku daljnjih sedam noći, kada sam izgladnio toliko da me čak ni miris krvi nije
uzbuđivao, položili su žrtvu – malenog dječaka s ulice koji je molio za milost – ravno u moje
ruke.
– Oh, nemoj se plašiti, nemoj, šapnuo sam brzo zarivši zube u njegov vrat. – Hmmmmm,
vjeruj mi, šaptao sam uživajući u okusu krvi, pijući je polako, nastojeći suspregnuti smijeh
zadovoljstva dok su moje krvave suze olakšanja padale na njegovo malo lice. – Oh, sanjaj,
sanjaj lijepe i ugodne snove. Postoje sveci koji će doći; vidiš li ih? – Nakon toga sam legao
na leđa, zadovoljen, i istraživao na zemljanom stropu iznad svoje glave one beskonačno
malene zvijezde od čvrstoga, sjajnoga kamena ili tvrdo željezo koje je ležalo ukopano u
zemlji. Pustio sam da mi se glava okrene na stranu, od tijela jadnog djeteta koje sam, umjesto
u mrtvački pokrov, brižljivo položio uza zid iza sebe.
Ugledao sam pojavu u svojoj ćeliji, malenu pojavu. Vidio sam njegov magličasti obris na
zidu, koji je stajao uz njega promatrajući me. Još jedno dijete? Ustao sam zaprepašten. Od
njega nije dopirao nikakav miris. Okrenuo sam se i pogledao u truplo. Ležalo je kao i prije.
Pa ipak, tamo uza zid nalazio se upravo taj dječak, malen, blijed i izgubljen i gledao me.
– Kako je to moguće? – šapnuo sam.
Ali jadno malo stvorenje nije moglo govoriti. Moglo je samo zuriti. Bio je odjeven u istu
bijelu košulju koju je nosilo i njegovo truplo, a njegove su oči bile velike, bezbojne i blago
zamišljene.
Udaljeni zvuk dopro je do mojeg sluha. Bio je to zvuk teškoga koraka u dugačkoj
katakombi koja je vodila do moje male tamnice. To nije bio korak vampira. Podignuo sam se,
a moje su nosnice lagano titrale dok sam pokušavao uhvatiti miris tog bića. Ništa se nije
promijenilo u vlažnu, pljesnivu zraku. Jedini miris u mojoj ćeliji bio je miris smrti, miris
jadnoga, maloga slomljenog tijela.
Prikovao sam pogled za upornoga malog duha.
– Zbog čega se zadržavaš ovdje? – očajnički sam ga upitao šapatom. – Zašto te mogu
vidjeti? – Pomaknuo je svoja mala usta kao da ima namjeru govoriti, ali je samo blago
zatresao glavom, što je sažaljivo govorilo o njegovoj zbunjenosti.
 Koraci su se približavali. Ponovno sam nastojao uhvatiti miris. Ali nije bilo ničega, čak
ni vonja vampirskih prašnih odora, samo to, približavanje zvuka teškoga koraka. I napokon je
do rešetaka došla visoka sjenovita pojava oronule žene.
Znao sam da je mrtva. Znao sam. Znao sam da je mrtva jednako kao i maleni koji je
lebdio uza zid.
– Govorite sa mnom, oh, molim vas, preklinjem vas, govorite sa mnom! – vikao sam.
Ali, nijedna od tih prikaza nije mogla skinuti pogled s druge. Dijete je brzim mekim
korakom pojurilo u ženin zagrljaj, a ona je, okrećući se sa svojim ponovno pronađenim
djetetom, počela nestajati čak iako su njezina stopala još jednom proizvela hrapavi zvuk na
tvrdu zemljanu podu, zvuk koji ju je i najavio.
– Pogledajte me! – preklinjao sam tihim glasom. – Samo jedan pogled. – Zastala je.
Gotovo da više ništa nije ostalo od nje. Ali, okrenula je glavu i prigušena svjetlost njezina oka
prikovala se za mene. Tada je bešumno, potpuno nestala.
Legao sam na leđa, nemarno raširio ruke u očaju i osjetio djetetovo truplo, koje je još bilo
malo toplo, pokraj mene.
Nisam uvijek vidio njihove duhove.
Nisam nastojao ovladati načinima da to postignem.
Oni mi nisu bili prijatelji – bilo je to novo prokletstvo – ti duhovi koji bi se s vremena na
vrijeme okupili oko prizora mojega krvavog uništavanja. Na njihovim licima nisam vidio
nadu kada bi prošli kroz te trenutke moje odvratnosti, kada je krv u meni bila najtoplija. Nije
ih okruživala jarka svjetlost nade. Je li mi izgladnjelost omogućila tu moć?
Nikomu nisam govorio o njima. U toj ukletoj ćeliji, na tomu prokletomu mjestu na kojem
je moja duša lomljena tjedan za tjednom čak i bez utjehe zatvorenog lijesa, plašio sam ih se, a
zatim sam ih počeo mrziti.
Samo će mi sjajna budućnost otkriti da ih ni ostali vampiri, najveći dio njih, nikada ne
vide. Je li to bio blagoslov? Nisam znao. Ali, požurio sam.
Vratit ću se tomu neizdržljivu vremenu, toj kušnji.
U toj je patnji prošlo nekih dvadesetak tjedana.
Više nisam čak ni vjerovao da je sjajan i bajkovit svijet Venecije ikada postojao. I znao
sam da je moj Gospodar mrtav. Znao sam to. Znao sam da su mrtvi svi koje sam volio.
Ja sam bio mrtav. Pokatkad bih sanjao da sam kod kuće u Kijevu, u Samostanu špilja,
svetac. Tada bih se probudio uz patnju.
Kada bi me Santino i sijeda Allesandra posjetili, bili su ljubazni kao i uvijek, a Santino je
lijevao suze gledajući me takva i rekao: – Dođi k meni, dođi odmah, dođi ozbiljno proučavati
sa mnom, dođi. Čak ni oni odvratni kao mi ne bi trebali patiti kao što ti patiš. Dođi k meni. –
Predao sam se njegovim rukama, otvorio sam svoje usne njegovima, pognuo sam glavu da
bih prislonio lice uz njegova prsa i dok sam slušao otkucaje njegova srca, disao sam duboko,
kao da mi je do tog časa bio uskraćen i sam zrak.
Allesandra je tako nježno stavila na mene svoje hladne, meke ruke.
– Jadno siroče, rekla je. – Izgubljeno dijete, oh, tako si dalek put prešao da bi došao k
nama. – A kako je čudno bilo to što je sve što su mi učinili izgledalo kao nešto što smo
dijelili, zajednička i neizbježna katastrofa.
SANTINOVA ĆELIJA Ležao sam na podu u Allesandrinu naručju, a ona me je ljuljala i
milovala mi kosu.
– Želim da noćas pođeš s nama u lov, rekao je Santino. – Pođi s nama, s Allesandrom i sa
mnom. Nećemo dopustiti da te ostali muče. Gladan si. Tako si jako gladan, nisi li? – I tako je
počelo moje trajanje s Djecom noći.
Iz noći u noć lovio sam u tišini sa svojim novim družbenicima, mojim novim voljenima,
mojim novim Gospodarom i mojom novom Gospodaricom, i tada sam bio spreman zaista
započeti svoje naukovanje, a Santino me je, moj učitelj, uz Allesandrinu povremenu pomoć,
učinio svojim vlastitim učenikom, što je u tom saboru bila velika čast, barem su mi drugi
požurili to reći čim su uhvatili prigodu.
 Naučio sam ono što je Lestat već napisao iz onoga što sam mu otkrio, vrhovne zakone.
Prvo, da smo okupljeni u saborima širom svijeta, da svaki sabor treba imati svojeg vođu,
a meni je bilo suđeno da budem jedan od njih, nešto poput nadstojnika sabora, sva pitanja
ovlasti trebaju biti u mojim rukama. Samo sam ja mogao odrediti kada bi novi vampir trebao
biti stvoren i pridružiti nam se; samo sam se ja mogao pobrinuti da se preobrazba provede na
pravilan način.
Drugo, Dar mraka, jer tako smo to nazivali, nikada ne smije biti dan onima koji nisu bili
lijepi, jer je porobljavanje lijepe osobe Mračnom krvlju bilo ugodnije Pravednom Bogu.
Treće, vrlo stari vampir nikada ne smije stvoriti novog vampira jer se naše moći s
vremenom povećavaju, a moć starijih je prevelika za mlade. To dokazuje moja tragedija jer
me je stvorio posljednji od poznate Djece tisućljeća, veliki i strašni Marius. Posjedovao sam
snagu demona u tijelu djeteta.
Četvrto, nijedan do nas, osim vođe sabora koji mora u svakom trenutku biti spreman
uništiti neposlušnoga u svojem stadu, ne smije uništiti drugoga. Sve vampire lutalice koji ne
pripadaju nijednom saboru mora uništiti vođa na tom području.
Peto, nijedan vampir nikada ne smije otkriti svoj identitet ili svoju magičnu snagu
smrtniku i nakon toga biti ostavljen na životu. Nijedan vampir nikada ne smije napisati ijednu
riječ koja bi otkrila te tajne. Zapravo, nijedno vampirsko ime ne smije biti poznato u smrtnom
svijetu, a svaki dokaz našeg postojanja koji bi ikada umaknuo u to carstvo mora pod svaku
cijenu biti uklonjen, zajedno s onima koji su dopustili tako strašnu povredu Božje volje.
Bilo je i drugoga. Bilo je obreda, vraćanja, bilo je običaja svih vrsta.
– Mi ne ulazimo u crkve jer će nas Bog na mjestu ubiti ako to učinimo, izjavio je Santino.
– Ne gledamo raspelo, a samo njegova prisutnost na lančiću oko vrata žrtve dovoljna je da
smrtniku spasi život. Mi odvraćamo pogled i prste od kolajni Djevice. Skrivamo se pred
likovima svetaca.
Ali, sa svetim zanosom udaramo onoga koji je nezaštićen. Naslađujemo se okrutno kada i
gdje želimo, na nevinima i na onima najobdarenijima ljepotom i obiljem. Ali, ne hvalimo se
pred svijetom onime što činimo, niti se hvalimo jedan pred drugime.
Veliki dvorci i dvorske odaje za nas su zatvoreni, jer se ne smijemo nikada, nikada
upletati u sudbinu koju je Krist naš Gospod dosudio onima što su stvoreni prema Njegovu
liku, ništa više no što to čine grabežljivci, plameni oganj ili Crna smrt.
Mi smo prokletstvo sjenki; mi smo tajni. Mi smo vječni.
A kada dovršimo svoj posao za Njega, okupljamo se bez utjehe u raskoši i obilju, na
onim mjestima koja smo pod zemljom posvetili svojem počinku, i tamo se samo pod jedinom
svjetlošću svijeća i vatre dolazimo zajedno moliti, pjevati pjesme i plesati, da, plesati oko
vatre, i na taj način ojačati svoju volju, na taj način dijeliti s našom braćom i sestrama našu
snagu. – Prošlo je šest dugih mjeseci tijekom kojih sam proučavao sve to, tijekom kojih sam
se odvažio izaći na mračne uličice Rima da bih lovio s ostalima, da bih se prežderavao na
onima koje je napustila njihova sudbina i koji su tako lako padali u moje ruke.
Više nisam tragao za zločinačkim umom koji bi opravdao moje krvoločno naslađivanje.
Više nisam koristio profinjenu vještinu ispijanja bez patnje za žrtvu, više nisam zaštitio
bijednog smrtnika od užasa mojeg lica, mojih očajničkih ruku, mojih očnjaka.
Jedne sam se noći probudio i otkrio da sam okružen svojom braćom. Sjedokosa mi je
žena pomogla izaći iz olovnog lijesa i rekla mi da trebam poći s njima.
Zajedno smo pošli van pod zvijezde. Podignut je visoki kriješ kao i one noći kada su
umrla moja smrtna braća.
Zrak je bio prohladan i ispunjen mirisima proljetnog cvijeća. Čuo sam pjesmu slavuja. A
u daljini, šapat i mrmljanje velikoga, napučenoga grada Rima. Pogledao sam prema gradu.
Vidio sam njegovih sedam brežuljaka prekrivenih treperavim svjetlima. Iznad nas sam vidio
oblake prožete zlatom kako se spuštaju nad te raspršene i prelijepe svjetionike, kao da je
nebeska tama bremenita.
 Vidio sam da se oko vatre oblikovao krug. Djeca tame stajala su u dva i tri reda. Santino
mi je, u skupocjenoj novoj odori od crnog baršuna, ah, kakva povreda tako strogih obrednih
pravila, prišao i poljubio me u oba obraza.
– Šaljemo te daleko, u sjevernu Europu, – rekao je, – u Pariz, gdje je vođa sabora nestao,
kao što svi nestajemo prije ili poslije, u vatri. Njegova te djeca čekaju. Čuli su priče o tebi, o
tvojoj blagosti, tvojoj pobožnosti i tvojoj ljepoti. Bit ćeš njihov vođa i njihov svetac. – Moja
su braća, jedan po jedan, dolazila poljubiti me. I moje sestre, kojih je bilo tek nekoliko,
usadile su poljupce na moje obraze.
Nisam rekao ništa. Mirno sam stajao, i dalje slušajući pjesmu ptica u obližnjim borovima,
a pogled bi mi s vremena na vrijeme pobjegao na nebesa koja su se spuštala, pitao sam se
hoće U biti kiše, kiše čiji sam miris mogao osjetiti, tako čist i snažan, jedine pročišćavajuće
vode koja mi je sada dopuštena, ugodne rimske kiše, blage i tople.
– Zaklinješ li se da ćeš predvoditi sabor u skladu Običajima tame kako je po volji Sotoni
i njegovu Gospodu i Stvaratelju, Bogu? – Zaklinjem se. – Zaklinješ li se da ćeš poštovati sve
naredbe koje će ti poslati rimski sabor? – Zaklinjem se... – Riječi, riječi i riječi.
Drvo se gomilalo u vatri. Začuli su se bubnjevi. Svečani zvukovi.
Zaplakao sam.
A tada sam osjetio meke Allesandrine ruke, njezinu meku kosu na svojem vratu.
– Ja ću s tobom poći na sjever, dijete moje, rekla je.
Preplavila me je zahvalnost. Zagrlio sam je, čvrsto sam stisnuo njezino tvrdo, hladno
tijelo uza se i drhtao jecajući; – Da, dragi, dragi maleni, rekla je. – Ja ću ostati s tobom. Ja
sam stara i ostat ću s tobom sve dok ne dođe vrijeme da pođem pred Božji sud, kao što svi to
moramo. – Sada ćemo slavljenički zaplesati! – viknuo je Santino. – Sotona i Krist, braćo u
Božjoj kući, predajemo vam ovu usavršenu dušu! – Podignuo je ruke.
Allesandra se odmaknula od mene dok su joj u očima blistale suze. Nisam mogao misliti
ni na što drugo osim na svoju zahvalnost jer će ona biti sa mnom, jer na ovo strahovito
putovanje neću poći sam. Sa mnom, Allesandra, sa mnom. Oh, lud za Sotonom i Bogom koji
ga je stvorio!
Stajala je pokraj Santina, visoka, veličanstvena kada je i sama podignula ruke i
zamahivala kosom s jedne strane na drugu.
– Neka ples započne! – povikala je.
Bubnjevi su zagrmjeli, rogovi su jadikovali, a udarci tamburina ispunili su moje uši.
Dug, dubok uzvik prolomio se iz velikoga kruga vampira i odjednom su svi, hvatajući se
za ruke, počeli plesati.
Povukli su me u lanac koji su oblikovali oko razbješnjeloga krijesa. Naguravali su me
zdesna nalijevo dok su se pojave okretale amo-tamo, a tada sam se oslobodio i zavrtjevši se
skočio u zrak.
Osjetio sam vjetar na zatiljku dok sam se okretao, dok sam skakao. Posegnuo sam sa
savršenom točnošću i uhvatio ruke s obje strane, a tada se nagnuo nadesno, pa ponovno
nalijevo.
Iznad nas, tihi su oblaci bili sve gušći, sve su se više nabirali i plovili preko mračnog
neba. Kiša je počela padati, a njezin se mek šum gubio među povicimn pomahnitalih plesača,
medu pucketanjem vatre i bukom bubnjeva.
Ja sam je čuo. Okrenuo sam se, skočio visoko u zrak i dočekao je, srebrnu kišu koja je
padala na mene kao blagoslov iz mračnih nebesa, kao krsna voda prokletih.
Glazba je jeknula. Divlji ritam prolomio se posvuda, uredni lanac zaboravljenih plesača.
Na kiši i uz nezasitan plamen ogromne vatre vampiri su širili ruke, zavijali, previjali se,
grčeći udove tako da su toptali pognutih leda, udarali petama o zemlju, a tada nesputano
skakali, raširenih ruku, otvorenih usta, ljuljajući kukovima dok su se okretali i skakali, a
uhvaćena u razuzdanoj buci iz svega glasa ponovno se čula pjesma Dies irae, dies ilia. Oh,
da, oh, da, nesretni dan, oh, dan ognja!
 Poslije, kad je kiša padala svečano i uporno, kad je kriješ bio tek crni ostatak, kad su svi
otišli u lov, kad ih je tek nekoliko drobilo tamno tlo Sabata pjevajući svoje molitve u bolnom
zanosu, mirno sam ležao, a kiša me je ispirala kad sam prislonio lice uz tlo.
Činilo se kao da su tamo i redovnici iz starog samostana u Kijevu. Smijali su mi se, ali
blago. Rekli su: – Andrej, zbog čega si pomislio da možeš pobjeći? Nisi li znao da je Bog
pozvao tebe? – Odlazite od mene, vi niste ovdje, i ja nisam nigdje; izgubljen sam u mračnoj
pustoši beskrajne zime. – Pokušao sam Ga zamisliti, Njegovo Sveto lice. Ali, tu je bila samo
Allesandra koja mi je došla pomoći da ustanem. Allesandra koja je obećala da će mi pričati o
mračnim vremenima, davno prije no što je Santino stvoren, kada joj je pružen Dar mraka u
šumama Francuske u koju ćemo sada poći zajedno.
– Oh, Gospode, poslušaj moju molitvu, šapnuo sam. Kada bih samo mogao vidjeti Sveto
lice.
Ali, nama je takvo što bilo zabranjeno. Mi ne smijemo nikada, nikada pogledati u Njegov
lik! Do kraja svijeta radit ćemo bez te utjehe. Pakao je odsutnost Boga.
Što sada mogu reći u svoju obranu?
Što mogu reći?
Drugi su ispričali priču da sam stoljećima bio nepokolebljivi vođa pariškog sabora, da
sam proživio te godine u neznanju i sjeni, poštujući stare zakone sve dok više nije bilo
Santina i rimskog sabora koji bi mi ih slao, da sam u dronjcima i tihom očajavanju ostao
vjeran staroj vjeri i starim pravilima dok su drugi odlazili u vatru da bi se uništili ili
jednostavno odlutali.
Što mogu reći u obranu preobraćenika i sveca koji sam postao? Tri stotine godina bio
sam lutalica, anđeosko Sotonino dijete, bio sam njegov ubojica dječjeg lica, njegov
namjesnik, njegova luda. Allesandra je uvijek bila kraj mene. Kada bi ostali nestali ili me
napustili, tu je bila Allesandra koja je očuvala vjeru. Ali, to je bio moj grijeh, to je bilo moje
putovanje, to je bila moja strahovita ludost i sam moram nositi taj teret dokle god postojim.
POSLJEDNJE JUTRO u Rimu, prije no što sam se otputio na sjever, odlučeno je da mi
treba promijeniti ime.
Amadeo, ime koje u sebi sadrži riječ koja označuje Boga, bilo je potpuno neprimjereno
za dijete tame, osobito za onoga koji je trebao predvoditi pariški sabor.
Iz širokog izbora koji mi je bio ponuđen, Allesandra je izabrala ime Armand.
Tako sam postao Armand.

DRUGI DIO

MOST UZDAHA

16.

Odbijam dalje pretresati prošlost. Ne volim je. Ne marim za nju. Kako ti mogu govoriti o
nečemu što me ne zanima? Bi li to trebalo zanimati tebe?
Problem je u tomu što je već previše toga napisano o mojoj prošlosti. Ali, što ako nisi
pročitao te knjige? Što ako se nisi naslađivao u kićenim opisima vampira Lestata u kojima
govori o meni i mojim navodnim zabludama i pogreškama?
Dobro, dobro. Još samo malo, ali samo da bih doveo priču u New York, u trenutak kada
sam ugledao Veronikin veo, da se ne bi trebao vraćati i čitati njegove knjige, da bi moja
knjiga bila dovoljna.
Dobro. Moramo nastaviti prelaziti Most uzdaha.
 Tri stotine godina bio sam vjeran Santinovim starim pravilima, čak i pošto je sam Santino
nestao. Moraš shvatiti da taj vampir ni na koji način nije bio mrtav. Pojavio se u suvremeno
doba, sasvim zdrav, snažan, tih i bez isprike za vjerovanja kojima me je šopao 1500. godine,
prije no što su me poslali na sjever u Pariz.
Tijekom tog razdoblja bio sam lud. Vodio sam sabor, a postao sam i začetnik i meštar
njegovih obreda, njegovih neobičnih mračnih litanija i krvavih krštenja. Moja je tjelesna
snaga svake godine bila sve veća, kao što je to sa svim vampirima, a pijući pohlepno od
svojih žrtava, jer to je bilo jedino zadovoljstvo o kojemu sam mogao sanjati, hranio sam svoje
vampirske moći.
Oko onih koje sam ubijao izvodio sam čarolije, a birajući lijepe, obećavajuće, najhrabrije
i najdivnije za svoju gozbu, ipak sam im prenosio bajkovite vizije da bih otupio njihov strah
od trpljenja.
Bio sam lud. Kako su mi bila uskraćena mjesta svjetlosti, utjeha ulaska i u najmanju
crkvu, te podčinjen savršenstvom starih pravila, lutao sam kao prašnjava utvara najmračnijim
uličicama Pariza, pretvarajući njegovu najplemenitiju poeziju i glazbu u prigušenu buku
voskom pobožnosti i slijepog vjerovanja kojima sam začepio svoje uši, slijep za uzvišenu
veličanstvenost njegovih katedrala i palača.
Saboru sam pružio svu svoju ljubav uz čavrljanje u mraku o tomu kako najbolje možemo
biti Sotonini sveci, ili, treba li lijepom i odvažnom trovatelju ponuditi naš demonski ugovor i
učiniti ga jednime od nas.
Ali, pokatkad sam s prihvatljivog ludila prelazio u stanje opasnosti koje sam samo ja
poznavao. U svojoj zemljanoj ćeliji u tajnim katakombama ispod velikoga pariškoga Groblja
nevinih, gdje smo načinili svoje počivalište, iz noći u noć sanjao sam o neobičnoj i
beznačajnoj stvari: što se dogodilo s onom divnom malom dragocjenošću koju mi je dala
moja smrtna majka? Sto se dogodilo s tom čudnom rukotvorinom iz Podila koju je uzela iz
kuta s ikonama i stavila je u moje ruke, s oslikanim jajetom, tim grimiznim oslikanim jajetom
na kojem je tako lijepo bila naslikana zvijezda? Gdje bi sada moglo biti? Što se dogodilo s
njim? Nisam li ga ostavio, čvrsto umotanoga u krzno, u zlatnom lijesu u kojem sam nekada
prebivao, ah, je li se sve to zaista dogodilo, taj život za koji sam smatrao da ga se prisjećam iz
sjajnih palača popločanih bijelim pločama, svjetlucavih kanala i sjajnoga, divnoga sivog
mora napučenoga brzim i skladnim brodovima duga vesla kojih se pokreću savršeno
jednolično kao da su živa bića, ti brodovi, ti prelijepo oslikani brodovi, tako često okićeni
cvijećem i najbjeljim jedrima. Oh, to nije moglo biti stvarno, a zamisliti samo zlatnu odaju u
kojoj se nalazi zlatni lijes, i ta osobita dragocjenost, ta krhka i krasna stvarčica, to oslikano
jaje, to lomno i savršeno jaje čiji je oslikani pokrov u svojoj unutrašnjosti, u potpunoj
savršenosti, zatočio vlažnu, tajanstvenu mješavinu životnih tekućina – oh, kakva neobična
sanjarenja. Ali, što se dogodilo s njime? Tko ga je pronašao!
Netko jest.
Ili to, ili je još bilo tamo, sakriveno duboko ispod palače u tomu plutajućem gradu,
sakriveno u vodootpornoj tamnici sagrađenoj duboko u prokopanoj zemlji, ispod voda
zaljeva. Ne, nikada. Ne tako, ne tamo. Ne misli o tomu. Ne misli o bezbožnim rukama koje
uzimaju tu stvarčicu. I ti znaš, ti lažljiva, izdajnička dušice, da se nikada, nikada nisi vratio u
neko takvo mjesto kao što je nizinski grad s ledenom vodom na ulicama, gdje je tvoj otac,
zasigurno mitsko biće i besmislica, pio vino iz tvojih ruku i oprostio ti što si otišao i postao
mračna i snažna krilata ptica, noćna ptica koja stremi više i od kupola Vladimirova grada, kao
da je netko razbio to jaje, to brižljivo i začudno oslikano jaje koje je tvoja majka svim srcem
voljela kada ti ga je predala, razbio to jaje odvratnim palcem, probio ga, a iz te pokvarene
tekućine, te smrdljive tekućine, rođen si ti, noćna ptica koja leti visoko iznad dimnjaka
Podila, iznad kupola Vladimirova grada, više i dalje, sve dalje preko divljine i preko svijeta u
tu mračnu šumu, tu duboku, mračnu i beskrajnu šumu iz koje nikada nećeš pobjeći, tu hladnu
divljinu koja ne pruža nikakvu utjehu, divljinu gladnog vuka, hitrog štakora, gmižućeg crva i
vrišteće žrtve, Allesandra bi dolazila. – Probudi se, Armand. Probudi se. Sanjaš tužne snove,
snove koji prethode ludilu, ne smiješ me ostaviti, dijete moje, ne smiješ, a ja se plašim smrti
više no što se plašim toga i ne želim biti sama, ne smiješ poći u vatru, ne smiješ otići i
ostaviti me ovdje. – Ne. Nisam mogao. Nisam imao želju za takvim korakom. Nisam se
nadao ničemu iako desetljećima nije bilo vijesti iz rimskog sabora.
Ali, došao je kraj mojim dugim stoljećima u Sotoninoj službi.
Došao je odjeven u crveni baršun, odijelo koje je moj stari Gospodar tako volio, kralj
snova, Marius. Došao je šepireći se i prolazeći osvijetljenim pariškim ulicama kao da ga je
Bog stvorio.
Ali, bilo je to vampirsko dijete, poput mene, sin tisuću i sedamstote, kako su tada
računali vrijeme, blistav, drzak, ohol, nasmijan i podrugljiv krvopija pod krinkom mladića,
koji je došao ugušiti sve ostatke svete vatre, koji su možda još gorjeli u raspuklu ranjenu
tkivu moje duše, i raspršiti pepeo.
Bio je to vampir Lestat. To nije bila njegova pogreška. Da je netko od nas bio sposoban
dotući ga jedne noći, raspoloviti ga vlastitim kićenim mačem i zapaliti ga, možda bismo imali
još nekoliko desetljeća naših bijednih zabluda.
Ali, nitko to nije mogao. Bio je previše, prokleto jak za nas.
Stvorio ga je moćan i star odmetnik, legendarni vampir po imenu Magnus, tog Lestata,
staroga dvadeset smrtnih godina, lutalicu i siromašnoga seoskog plemića iz divljina
Auvergne, koji je odbacio običaje, ugled i bilo kakvu nadu u dvorski položaj, od čega ionako
nije posjedovao ništa budući da čak nije znao ni čitati ni pisati i bio je previše uvredljiv da bi
služio bilo kojem kralju ili kraljici, koji je postao plavokosa slavna ličnost uličnih kazališnih
predstava, ljubavnik žena i muškaraca, nasmijani, bezbrižni, slijepo ambiciozni, samoljubivi
genij najgore vrste, tog Lestata, tog plavookog i beskrajno samosvjesnog Lestata, koji je
ostao siroče na samu noć svojeg stvaranja, a staro čudovište koje ga je stvorilo, ostavilo mu je
u nasljedstvo cijelo bogatstvo u tajnoj odaji u ruševnomu srednjovjekovnom dvorcu i tada
pošlo u vječnu utjehu sveproždirućeg plamena.
Taj se Lestat, ne znajući ništa o starim saborima i starim pravilima, o čađavim zločincima
koji su napredovali pod grobljima i vjerovali da imaju pravo proglasiti ga heretikom,
otpadnikom i kopiletom mračne krvi, nastavio šepiriti širom pomodnog Pariza, odbačen i
mučen svojom nadnaravnom obdarenošću, ali i uživati u svojim novim moćima, plešući u
Tuilleriesu s najraskošnije odjevenim ženama, uživajući u radostima baleta i dvorskoga
kazališta i lutajući ne samo mjestima svjetlosti, kako smo ih nazivali, već je 1 tugaljivo šetao
samom Notre Dame de Paris, točno Ispred njezina glavnog oltara a da ga nije na mjestu
pogodila Božja munja. On nas je uništio. On je uništio mene.
Allesandra, do tada već luda kao što je bila i većina starih u to vrijeme, imala je jednu
veselu raspravu s njim pošto sam ga po dužnosti zatočio i odvukao pred naš podzemni Sud da
bi mu se sudilo, a nakon toga je i ona pošla u plamen, ostavljajući me s očitim besmislom: da
je s našim starim pravilima svršeno, da su naša praznovjerja očito smiješna kao i naše
prašnjave crne odore, da su naša pokora i samoodricanje besmisleni, naša vjerovanja da
služimo Bogu i Vragu samodopadna, naivna i bezumna, naša je organizacija bila besmislena
u razigranomu ateističkomu pariškom svijetu u Doba razuma kao što se vjerojatno doimala
mojemu voljenom Venecijancu Mariusu prije nekoliko stoljeća.
Lestat je bio izvanredan, nasmijani gusar koji nije štovao ništa i nikoga, i uskoro je
napustio Europu da bi pronašao vlastito sigurno i ugodno područje u koloniji New Orleansa u
Novom svijetu.
On za mene nije imao utješnu filozofiju, taj đakon dječjeg lica koji je izašao iz
najmračnijeg zatvora, lišen svih vjerovanja, kako bi odjenuo pomodnu odjeću tog doba i još
jednom prošetao njegovim glavnim ulicama kao što sam ja to činio prije tri stotine godina u
Veneciji.
A moji sljedbenici, njih nekoliko koje nisam mogao svladati i odlučno predati plamenu,
kako su bespomoćno posrtali u svojoj novoj slobodi – slobodni pokrasti zlato iz džepova
svojih žrtava i odjenuti njihovu svilu i njihove bijele, napudrane perike i sjediti u zadivljenu
čuđenju pred oslikanom pozornicom, raskošnim skladom stotina violina i lakrdijama glumaca
kazivača.
Što je trebala biti naša sudbina dok smo zadivljenih očiju predvečer krčili svoj put
avenijama, palačama i raskošno ukrašenim plesnim dvoranama?
Hranili smo se u satenom presvučenim budoarima i na damastnim jastucima pozlaćenih
kočija. Kupili smo fine ljesove za sebe, bogato ukrašene maštovitim rezbarijama i obložene
baršunom i preko noći se skrivali u pozlaćenim podrumima obloženima mahagonijem.
Što bi se dogodilo s nama, raspršenima, s mojom djecom koja su me se plašila i sa mnom
koji nisam bio siguran kada će ih taština i ludilo francuskoga grada svjetlosti natjerati na
nesmotrenu i strahovito destruktivnu lakrdiju?
Lestat je bio taj koji mi je dao ključ, Lestat mi je dao mjesto na kojem sam mogao smiriti
svoje poludjelo srce što je snažno udaralo, na kojem sam mogao okupiti svoje sljedbenike
radi privida pomodnoga zdravog razuma.
Prije no što me je ostavio prepuštenoga propasti mojih starih pravila, ostavio mi je vrlo
staro kazalište u kojem je nekoć bio mladi pastir Commedie dell'Arte. Svi smrtni glumci su
nestali. Nije preostalo ništa osim otmjene i primamljive ljuske s pozornicom šareno oslikanih
kulisa i pozlaćenim lukom proscenija, baršunastim zastorima i praznim klupama koje čekaju
bučnu publiku. U njemu smo pronašli naše najsigurnije utočište, željni skriti se iza krinke
glamura i šminke koja je besprijekorno prikrivala našu glatku bijelu kožu i fantastičnu
spretnost i okretnost.
Postali smo glumci, uobičajena družina besmrtnika okupljenih da bi veselo izvodili
raspojasane pantomime za smrtnu publiku koja nikada nije posumnjala da smo mi, glumci
blijedih lica, bili čudovišniji od bilo kojeg čudovišta koje smo predstavili u našim malim
farsama ili tragedijama.
Rođeno je Kazalište vampira.
A bezvrijedna olupina kakav sam bio, odjeven kao ljudsko biće s manje prava na taj
naslov no ikada prije u svim godinama mojeg neuspjeha, postao sam njegov mentor.
Bilo je to najmanje što sam mogao učiniti za svoju siročad stare vjere, a oni su bili
budalasti i sretni u kićenom i bezbožnom svijetu na rubu političke revolucije.
Zbog čega sam tako dugo vodio to zaštitničko kazalište, zbog čega sam godinu za
godinom ostajao s tim saborom najgore vrste, nije mi poznato, znam jedino da mi je to bilo
potrebno, potrebno jednako kao što su mi oduvijek bili potrebni Marius i naše kućanstvo u
Veneciji, ili Allesandra i sabor ispod pariškoga Groblja nevinih. Bilo mi je potrebno mjesto
na koje ću se uputiti prije izlaza sunca i gdje sam znao da su ostali moje vrste sigurni na
svojem počinku.
A mogu i iskreno reći da sam bio potreban svojim vampirskim sljedbenicima.
Bilo im je potrebno da vjeruju u moje vodstvo, a kada je bilo najgore, ja ih nisam
iznevjerio, obuzdavajući one neoprezne besmrtnike koji su nas s vremena na vrijeme
ugrožavali svojim javnim pokazivanjima nadnaravne moći ili krajnjom okrutnošću, i
upravljajući aritmetičkim znanjem slaboumnog učenjaka našim poslovnim odnosima sa
svijetom.
Porezi, ulaznice, oglasi, ogrjev, svjetiljke, poticanje oštrih basnopisaca, za sve to sam se
brinuo.
A s vremena na vrijeme, u tomu pronalazim izvanredan ponos i zadovoljstvo.
Rasli smo iz sezone u sezonu, kao i naša publika, neobrađene klupe ustupile su mjesto
baršunastim sjedalima, a bezvrijedne pantomime mnogo poetičnijim izvedbama.
Mnoge noći, dok sam zauzimao svoje mjesto sam u svojemu baršunom prekrivenom
kovčegu, očito imućan gospodin u uskim hlačama tog vremena, primjerenom prsluku od
otisnute svile i kratkom kaputu od svijetle vune, kose začešljane prema natrag pod crnom
vrpcom ili napokon pod rezane iznad visoka kruta okovratnika, razmišljao sam o onim
izgubljenim stoljećima iskvarenih obreda i demonskih snova kao što bi se netko mogao
prisjećati duge i teške bolesti u mračnoj sobi među gorkim lijekovima i besmislenim
čaranjima. To nije moglo biti stvarno, sve to, ta otrcana pošast krvoločnih siromaha kakvi
smo bili, pjevajući o Sotoni u ledenoj tami.
I svi životi koje sam proživio, svi svjetovi koje sam upoznao, činili su se još
nestvarnijima.
Što je vrebalo ispod moje pomodne čipkaste košulje, iza mojih ravnodušnih očiju? Tko
sam ja bio? Ne posjedujem li nikakva sjećanja na topliji plamen od onoga koji je pružio svoj
srebrni sjaj mojemu mlakom osmijehu onima što su ga tražili od mene? Ne sjećam se nikoga
tko je ikada živio i disao u mojem obličju koje se polagano kretalo. Raspelo s naslikanom
krvlju, sladunjava Djevica na stranici molitvenika ili načinjena od pastelno obojenog
porculana, što li su drugo bile te stvari do prostački ostaci surovog, beskrajnog vremena kada
su moći, sada napuštene, lebdjele nad zlatnim kaležom ili bojažljivo blistale u licu iznad
sjajnog oltara.
Nisam znao ništa o takvim stvarima. Križevi otrgnuti s djevojačkih vratova bivali su
otopljeni da bi se načinilo zlatno prstenje. Krunice su bile odbačene s ostalim dragim
kamenjem dok su lopovski prsti, moji, trgali žrtvine dijamantne gumbe.
Tijekom tih osam desetljeća Kazališta vampira – preživjeli smo Revoluciju sa
zapanjujućom otpornošću, a publika je burno reagirala na naš prividno isprazan i morbidan
program – razvio sam i zadržao, dugo pošto je s kazalištem bilo svršeno, do kasnoga
dvadesetog stoljeća, tihu, prikrivenu narav, dopuštajući da moje dječje lice zavara moje
protivnike, moje tobožnje neprijatelje (malokad sam ih shvaćao ozbiljno) i moje vampirske
robove.
Bio sam najgori vođa, odnosno, nezainteresirani hladni vođa koji izaziva strah u srcima
svih i ne zamara se time da voli bilo koga, a Kazalište vampira, kako smo ga nazivali, održao
sam do kasnih sedamdesetih godina devetnaestog stoljeća, kada je u njega dolutalo Lestatovo
dijete, Louis, tražeći odgovore na drevna pitanja, koje mu njegov bahat i drzak tvorac nikada
nije dao: Odakle dolazimo mi, vampiri? Tko nas je stvorio i zbog čega?
Ah, ali, prije no što prijeđem na dolazak čuvenog i neodoljivog vampira Louisa, i
njegove male, izvrsne ljubavnice Claudie, dopusti mi da se osvrnem na događaj koji se
dogodio početkom devetnaestog stoljeća.
To možda ne znači ništa; ili je to možda izdaja nečijega tajnog bivanja. Ne znam.
Spominjem ga samo zato što na neki neobjašnjiv način, ako ne i izvjesno, dodiruje onu koja
je odigrala dramatičnu ulogu u mojoj priči.
Ne mogu odrediti godinu tog događaja. Reći ću samo da je Chopinova divna, sanjiva
klavirska glazba bila prilično cijenjena u Parizu, da su romani George Sand bili u modi, a ta
se žena već odrekla oskudnih, lascivnih imperijalnih haljina i odijevala je ogromne,
višeslojne, u struku sužene haljine od tafta u kojima se tako često pojavljuje na starim,
sjajnim fotografijama.
Kazalište je cvjetalo, kao što bi se reklo u suvremenom govoru, a ja, upravitelj, umoran
od njegovih predstava, lutao sam jedne noći šumovitim krajem podno pariških svjetala,
nedaleko od seoske kuće prepune veselih glasova i plamtećih svijećnjaka.
Tamo sam naišao na drugu vampiricu.
Odmah sam je prepoznao po njezinoj bešumnosti, izostanku mirisa i gotovo božanskoj
spretnosti kojom se probijala kroz šikaru, pridržavajući širok lepršavi ogrtač i raskošnu
suknju malim, blijedim ručicama, prema svojem cilju, obližnjim blistavo osvijetljenim i
primamljivim prozorima.
Ona je opazila moju prisutnost jednako brzo kao što sam i ja osjetio njezinu; što je
prilično upozoravajuće za mene u mojim godinama s mojim moćima. Ukočila se, ne okrećući
glavu.
Iako su zli vampirski glumci iz kazališta zadržali svoje pravo da smaknu otpadnike ili
uljeze među Nemrtvima, ja, vođa, nakon mojih godina obmanutog sveca, nisam uopće mario
za takvo što.
 Nisam želio nauditi tom stvorenju i neoprezno sam, blagim, spontanim glasom, na
francuskome dobacio upozorenje.
– Opustošeno područje, draga moja. Ovdje nema lovine koja već nije rezervirana. Kreni
prije izlaza sunca prema nekomu sigurnijem gradu. – Nijedno ljudsko uho to nije moglo čuti.
Stvorenje nije odgovorilo, njezina kapuljača od tafta skliznula je dok je očito pognula
glavu. A tada se okrenula i otkrila mi se u dugoj zraci zlatnog svjetla koje je dopiralo s
višestrukih staklenih prozora iza nje.
Poznavao sam to stvorenje. Poznavao sam njezino lice. Poznavao sam ga.
I u strašnom času – kobnom času – shvatio sam da me ona možda ne poznaje, ne s
mojom kosom koju sam u to doba svake noći kratko podrezivao, ne u tim tamnim hlačama i
tamnom ogrtaču, ne u tomu tragičnom času kada sam nastupio kao muškarac, tako potpuno
drugačiji od bogato nakićenog dječaka kojeg je poznavala, nije mogla.
Zbog čega nisam povikao? Bianca!
Ali, nisam to mogao pojmiti, nisam mogao vjerovati u to, nisam mogao potaknuti svoje
otupjelo srce da se veseli onomu za što su mi oči govorile da je zbiljsko, da je osobito ovalno
lice uokvireno zlatnom kosom i kapuljačom od tafta bilo njezino, sasvim sigurno, uokvireno
točno onako kako je moglo biti u to doba, i to je bila ona, ona čije je lice bilo urezano u moju
grozničavu dušu prije i pošto mi je pružen bilo kakav Dar mraka.
Bianca.
Nestala je! U djeliću sekunde vidio sam njezine velike, oprezne oči, prepune vampirske
strepnje, mnogo ozbiljnije i uplašenije no što to bilo koji čovjek može pokazati, a tada je
pojava iščeznula, nestala iz šume, nestala iz tog područja, nestala iz cijelog, velikog, bujnog
vrta koji sam pretražio, detaljno, klimajući glavom, mrmljajući za sebe, govoreći: – Ne, to ne
može biti, ne, dakako, ne. Ne. – Nikada je više nisam vidio.
Čak ni u ovom času ne znam je li to stvorenje bila Bianca. Ali u svojoj duši sada
vjerujem, dok kazujem ovu priču, vjerujem u duši koja je zacijelila i kojoj nada više nije
strana, da je to bila Bianca! Mogu je savršeno vidjeti dok se okrenula prema meni u tom
perivoju, a u toj slici leži jedna pojedinost koja sve potvrđuje – jer, te je noći u okolici Pariza,
u svojoj plavoj kosi imala upletene bisere. Oh, kako je Bianca voljela bisere i kako ih je
voljela upletati u kosu. A vidio sam ih na svjetlosti te seoske kuće, ispod sjene njezine
kapuljače, nizove sićušnih bisera upletene u njezinu plavu kosu, a u tom je liku bila
firentinska ljepota koju nikada ne mogu zaboraviti -jednako ljupka u vampirskoj bjelini kao
stoje bila ljupka kada je bila ispunjena fra Filippo Lippijevim bojama.
Tada me to nije povrijedilo. Nije me potreslo. Moja je duša bila previše blijeda, previše
otupjela, previše naviknuta promatrati sve kao djeliće u nizu nepovezanih snova. Vrlo je
vjerojatno da nisam mogao dopustiti sebi da povjerujem u takvo što.
Ali sada molim da je to bila ona, moja Bianca, i da mi netko, a možeš pogoditi tko bi to
mogao biti, da mi netko može reći je li to bila moja draga kurtizana ili nije.
Je li neki član omraženoga, zločinačkoga rimskog sabora, jureći za njom kroz
venecijansku noć, pao na njezine čari tako da je napustio svoja pravila tame i načinio je
zauvijek svojom ljubavnicom? Ili ju je moj Gospodar, preživjevši strahovitu vatru, kao što
znamo da jest, potražio radi okrjepljujuće krvi i doveo je u besmrtnost da bi mu pomagala u
njegovu oporavku?
Ne mogu se natjerati da postavim Mariusu to pitanje. Možda ćeš ti to učiniti. A možda mi
je draže nadati se da je to bila ona i ne čuti poricanje koje bi to učinilo manje vjerojatnim.
Morao sam ti to reći. Morao sam ti reći. Mislim da je to bila Bianca.
Dopusti da se sada vratim u Pariz 1870-ih godina – nekoliko desetljeća nakon toga – u
trenutak kada je mladi vampir iz Novog svijeta, Louis, došao na moja vrata, sjetno tražeći
odgovore na strahovita pitanja o tomu zašto smo ovdje i zbog koje svrhe.
Kako je tužno što je Louis ta pitanja morao postaviti meni. Kako tužno za mene.
Tko se mogao bešćutnije od mene izrugati cijeloj ideji poretka izbavljenja za stvorenja
noći koja, budući da su nekoć bila ljudska stvorenja, nisu nikada mogla biti odriješena od
bratoubojstva, svojega gozbovanja ljudskom krvlju? Upoznao sam zadivljujući, mudar
humanizam renesanse, mračan povratak asketizma u rimskom saboru i hladan cinizam
razdoblja romantizma.
Što sam trebao reći tom vampiru dražesna lica, Louisu, toj previše ljudskoj tvorevini
snažnijeg i drskijeg Lestata, osim da će u svijetu pronaći dovoljno ljepote da ga održi na
životu i da u svojoj duši mora pronaći snagu za trajanje, ako je doista njegov izbor da nastavi
živjeti bez osvrtanja na likove Boga ili Vraga da mu pruže umjetni spokoj kratka vijeka.
S Louisom nikada nisam podijelio svoju gorku povijest; međutim, ispovjedio sam mu
užasnu, tjeskobnu tajnu da 1870. godine, pošto sam već četiri stotine godina postojao među
Nemrtvima, nisam poznavao nijednoga krvopiju starijega od sebe.
To je priznanje u meni izazvalo razoran osjećaj osamljenosti, a kada sam pogledao
Louisovo izmučeno lice, kada sam slijedio njegovu, tanku, nježnu pojavu dok je probijala
svoj put kroz metež i Pariz devetnaestog stoljeća, znao sam da je taj, u crno odjeveni,
tamnokosi uglađeni gospodin, tako vitak, tako fino oblikovan, tako osjetljiv u svim svojim
značajkama, bio zavodljivo utjelovljenje jada koji sam osjećao.
On je oplakivao gubitak lakoće jednoga ljudskoga životnog vijeka. Ja sam oplakivao
gubitak lakoće nekoliko stoljeća. Povodljiv za stilom tog vremena koji ga je oblikovao – dao
mu njegov lepršavi, crni ogrtač i fini prsluk od bijele svile, njegov visok okovratnik nalik na
svećenički i čipkaste košulje od besprijekornih tkanina – beznadno sam se zaljubio u njega, i
ostavljajući Kazalište vampira u ruševinama (spalio ga je do temelja u bijesu i s vrlo dobrim
razlogom), lutao sam s njim svijetom duboko u ovo suvremeno doba.
Vrijeme je na posljetku uništilo našu međusobnu ljubav. Vrijeme je uništilo našu nježnu
bliskost. Vrijeme je progutalo svaki razgovor ili zadovoljstvo koje smo nekoć s užitkom
dijelili.
Još je jedna strahovita, neizbježna i nezaboravna pridošlica sudjelovala u našem
uništenju. Ah, ne želim govoriti o tomu, ali tko će mi od nas dopustiti da šutim o Claudiji,
djetetu vampiru za koju me svi oduvijek optužuju da sam je uništio?
Claudia. Tko danas medu nama, onima za koje kazujem ovu pripovijest, tko medu
suvremenim čitateljstvom koje čita ove priče kao ugodno štivo nema na umu njezinu životnu
sliku, dijete vampira zlatnih kovrča, koje su Louis i Lestat načinili jedne izopačene i
budalaste noći u New Orleansu, dijete vampira čiji su um i duša postali neizmjerni kao u
besmrtne žene dok je njezino tijelo ostalo tijelo dragocjene i savršeno oslikane porculanske
figurice francuske lutkice?
Neka se zna da ju je pogubio moj sabor pomahnitalih demona glumaca i glumica, jer,
kada se pojavila u Kazalištu vampira s Louisom kao svojim tugaljivim, grizodušjem
opterećenim zaštitnikom i ljubavnikom, svima je postalo vrlo jasno da je pokušala ubiti
svojega glavnog tvorca, vampira Lestata. Bio je to zločin koji se kažnjavao smrću, ubojstvo
svojeg stvaratelja ili pokušaj njegova ubojstva, ali se ona našla među osuđenima onog časa
kad je postala poznata pariškom saboru, jer ona je bila zabranjena stvar, besmrtno dijete,
previše malena, previše krhka da bi samostalno preživjela unatoč svoj svojoj ljupkosti i
prepredenosti. Ah, jadno bogohulno i prelijepo stvorenje. Njezin milozvučan, jednoličan glas
koji je izlazio iz njezinih sićušnih i opojnih usana, zauvijek će me proganjati.
Ali, ja nisam potaknuo njezino smaknuće. Umrla je smrću strašnijom no što bi itko ikada
pomislio, a ja nemam snage ispričati tu priču. Reći ću samo da sam joj, prije no što je bila
izgurana van u zazidani prostor gdje će čekati smrtnu presudu boga Phoebusa, pokušao
ispuniti najveću želju da ima tijelo žene, prikladan oblik za tragičnu dimenziju njezine duše.
Dakle, nisam uspio u svojoj nespretnoj alkemiji odvajanja tijela od glava i njihovoj
međusobnoj transplantaciji. Jedne noći, kada budem opijen krvlju mnogo žrtava i više sklon
ispovijedanju no što sam sada, ponovno ću se vratiti na to, moje sirove i opake operacije koje
sam obavljao spremnošću čarobnjaka i dječačkom zabludom, i do sablasnih i grotesknih
pojedinosti opisati grčevitu, otimajuću katastrofu koja je proizlazila ispod mojeg skalpela i
moje kirurške igle i konca.
 Ovdje ću reći da je ponovno bila ona stara, užasno izranjavana, zakrpana prispodoba
anđeoskog djeteta koje je bila prije mojih pokušaja, kada je bila ostavljena na otvorenome
toga okrutnog jutra da bi bistra uma dočekala svoju smrt. Nebeska vatra uništila je užasan,
nezacijeljen dokaz moje sotonske operacije dok ju je pretvarala u hrpicu pepela. Nije ostao
nikakav dokaz o njezinim posljednjim satima u komori za mučenje mojega privremenog
laboratorija. Nitko nije nikada trebao saznati to što sada govorim.
Progonila me je mnoge godine. Nisam mogao odagnati užasavajuću sliku njezine
djevojačke glave i neposlušnih kovrča nezgrapno pričvršćenih upadljivim crnim šavovima za
mlitavo, posrćuće i sablažnjivo tijelo vampirice čiju sam glavu bacio u vatru.
Ah, kako je to bila sjajna katastrofa, žena-čudovište dječje glave, nesposobna govoriti,
mahnito pleše u krug dok se krv slijeva iz njezinih drhtavih usta, okreće očima, a ruke joj
klepeću kao slomljene kosti nevidljivih krila.
Bila je to istina za koju sam se zakleo da ću je zauvijek skrivati od Louisa de Pointe du
Lac i svakoga tko bi me o tomu pitao. Bolje je ostaviti ih u uvjerenosti da sam je osudio bez
pokušaja da joj omogućim bijeg i od vampira u kazalištu i od nesretne dvojbe njezina
malenoga, zamamnoga, plošnoga anđeoskog lika svilene kože.
Nije ju bilo moguće spasiti nakon neuspjeha mojeg mesarenja; bila je poput zatočenika
podvrgnutoga okrutnosti mučitelja, koji se može samo zlobno i sanjivo smiješiti dok je
raskomadanu i jadnu vode prema konačnom užasu lomače. Bila je poput pacijenta kojemu
nema pomoći, u smrdljivu, antiseptičnom odjeljku smrti u suvremenoj bolnici, napokon
oslobođena iz ruku mladolikih i previše zanesenih liječnika, da bi mogla sama ispustiti dušu
na bijelom jastuku.
Dosta. Ne želim to ponovno proživjeti.
Ne želim.
Nikada je nisam volio. Nisam je poznavao.
Ostvario sam svoje zamisli s hladnom ravnodušnošću i s paklenskim pragmatizmom.
Budući da je bila osuđena, a prema tomu, nitko i ništa, bila je savršen primjerak za moju
zamisao. Upravo je to bilo najstrašnije od svega, potajni užas koji je zasjenio svaku vjeru
koju sam mogao zagovarati poslije u pretjeranoj hrabrosti svojih pokusa. I tako je tajna ostala
sa mnom, s Armandom, koji je svjedočio stoljećima neizrecivih i usavršenih okrutnosti, priči
neprimjerenoj nježnim ušima očajnog Louisa, koji nikada ne bi mogao podnijeti takve opise
njezina poniženja ili trpljenja i koji uistinu, u svojoj duši, nije prebolio njezinu smrt u svoj
njezinoj okrutnosti.
A ostali, moje glupo, cinično stado, koje je tako požudno pred mojim vratima osluškivalo
krikove, koje je možda pretpostavilo razmjere mojega neuspješnog čarobnjaštva, ti su
vampiri umrli od Lestatove ruke.
Zapravo, cijelo je kazalište platilo njegovu tugu i njegov bijes, a možda i opravdano.
Ne mogu prosuditi.
Nisam volio te dekadentne i cinične francuske glumce. Oni koje sam volio i oni koje bih
mogao voljeti bili su, osim Louisa de Pointe du Laca, potpuno izvan mojeg dosega.
Moram imati Louisa, to je bila moja izričita nakana. Nisam poznavao druge. Zato se
nisam upleo kada je Louis zapalio sabor i zloglasno kazalište, udarivši, riskirajući vlastiti
život, plamenom i kosom u ranu zoru.
Zbog čega je nakon toga otišao sa mnom?
Zbog čega se nije gnušao onoga kojega je okrivljavao za Claudijinu smrt? Ti si bio
njihov vođa; mogao si ih zaustaviti. – Doista mi je izgovorio te riječi.
Zbog čega smo tolike godine lutali zajedno, jureći poput otmjenih sablasti u čipkastim i
baršunastim mrtvačkim pokrovima u jarka električna svjetla i elektroničku buku suvremenog
doba?
Ostao je sa mnom zato što je morao tako učiniti. To je bio jedini način na koji je mogao
nastaviti trajati, jer za smrt on nikada nije imao hrabrosti niti će je ikada imati.
 I tako je on preživio Claudijinu smrt jednako kao što sam ja preživio stoljeća tamnice i
godine uličnih parada lažnog sjaja, ali, s vremenom je naučio biti sam.
Louis, moj družbenik lišen vlastite slobodne volje poput prelijepe ruže koja je vješto
osušena u pijesku da bi zadržala svoj oblik, štoviše, čak i svoj miris i svoju boju. Unatoč svoj
krvi koju je ispijao, postao je suh, bezdušan, stranac sam sebi kao i meni.
I predobro razumijevajući ograničenja mojega izopačenog duha, zaboravio me je mnogo
prije no što me je napustio, ali i ja sam naučio nešto od njega.
Kratko vrijeme, u zbunjenosti i strahopoštovanju prema svijetu, i ja sam nastavio sam –
možda po prvi put uistinu i potpuno sam.
Ali, koliko dugo bilo tko od nas može izdržati bez drugoga? Sa mnom je, u mojim
najtežim vremenima bila vremešna redovnica starih pravila, Allesandra, ili barem žamor onih
koji su me smatrali malim svecem.
Zbog čega u ovomu posljednjem desetljeću tražimo jedni druge ako ne zbog nekoliko
usputnih riječi i razmjene zabrinutosti? Zbog čega smo se okupili ovdje u ovomu starom i
prašnjavom samostanu tolikih zidanih praznih soba da bismo plakali zbog vampira Lestata?
Zbog čega je najstariji među nama došao ovamo svjedočiti dokazu njegova nedavnog i
užasavajućeg poraza?
Mi to ne možemo podnijeti, biti sami. Ne možemo to izdržati ništa više no što su to mogli
pradavni redovnici, ljudi koji su se, unatoč tomu što su se odrekli svega u ime Krista, okupili
u zajednicama da bi bili jedan uz drugoga, čak iako su si nametnuli stroga pravila zasebnih,
samotničkih ćelija i neprekinute tišine. Nisu mogli podnijeti da budu sami.
Mi smo previše muškarci i žene; mi smo tek oblikovani prema liku Stvoritelja, a što
možemo sa sigurnošću reći o Njemu osim da nas je On, tko god on bio – Krist, Jahve, Alah –
On nas je stvorio, nije li, jer čak ni on u svojoj beskrajnoj savršenosti nije mogao podnijeti da
bude sam.
S vremenom sam prirodno začeo drugu ljubav, ljubav za smrtnog dječaka Daniela,
kojemu je Louis ispričao svoju priču, objavljenu pod apsurdnim naslovom Razgovor s
vampirom, i kojega sam poslije pretvorio u vampira zbog istog razloga zbog kojeg je Marius
tako davno stvorio mene: dječak, koji je bio moj prelijepi smrtni družbenik, i samo pokatkad
nepodnošljiva gnjavaža, bio je na samrti.
To samo po sebi nije tajna, stvaranje Daniela. Osamljenost će nas neizbježno natjerati na
takvo što. Ali, ja sam bio čvrsto uvjeren da će nas oni koje sami stvorimo prezirati zbog toga.
Ne mogu tvrditi da nikada nisam prezirao Mariusa, i zato što me je stvorio i zato što se
nikada nije vratio da bi me uvjerio da je preživio strahovitu vatru koju je zapalio rimski
sabor. Ja sam se radije priklonio Louisu nego da stvorim druge. A stvorivši Daniela, na
posljetku sam uvidio kako se za kratko vrijeme ostvaruju moji strahovi.
Daniel, iako živ i nemiran, iako ljubazan i obazriv, ne može podnijeti moje društvo ništa
više no što ja mogu podnijeti njegovo. Naoružan mojom moćnom krvlju, on se može
suprotstaviti bilo komu tko bi bio dovoljno glupav da mu poremeti planove za večer, mjesec
ili godinu, ali, ne može se suprotstaviti mojoj stalnoj prisutnosti, a ja se ne mogu suprotstaviti
njegovoj.
Daniela sam iz morbidnog romantičara pretvorio u istinskog ubojicu; u njegovim
prirodnim krvnim stanicama oživotvorio sam užas za koji je umišljao da ga razumije u meni.
Zarinuo sam njegovo lice u tijelo prvoga mladog nevinašca koje je trebao ubiti zbog svoje
neizbježne žeđi i tako pao s pijedestala na koji me je postavio u svojemu poremećenomu,
previše maštovitomu, grozničavo pjesničkomu i nadasve plodnomu smrtnom umu.
Ali, imao sam druge oko sebe kada sam izgubio Daniela ili, točnije, kada sam dobio
Daniela za naučnika, izgubio sam ga kao smrtnog ljubavnika i postupno ga puštao da ode.
Imao sam druge jer sam ponovno, zbog razloga koje ne mogu objasniti ni sebi ni bilo
komu, stvorio još jedan sabor – još jednog nasljednika pariškog sabora pod Grobljem nevinih
i Kazališta vampira, a to je bilo otmjeno, suvremeno skrovište za najstarije, najučenije i
najizdržljivije pripadnike naše vrste. Bila je to košnica raskošnih odaja skrivenih u
najskrovitijoj građevini – suvremenom hotelu-odmaralištu i trgovačkom središtu na otoku u
blizini Miamia na Floridi, otoku na kojem se svjetla nikada nisu gasila, a glazba nikada nije
prestala svirati, otoku na koji su s kopna u malim čamcima dolazile tisuće muškaraca i žena
da bi pretraživali skupe prodavaonice ili vodili ljubav u luksuznim, dekadentnim,
veličanstvenim i uvijek pomodnim hotelskim apartmanima i sobama.
– Noćni otok, tako sam ga nazvao, s uzletištem za helikoptere i marinom, tajnim,
nezakonitim kockarnicama, gimnastičkim dvoranama sa zrcalima, pregrijanim bazenima,
kristalnim vodoskocima, srebrnim dizalima, blještavim carstvom potrošnih stvarčica,
barovima, gostionicama, hotelskim predvorjima i kazalištima, gdje sam, odjeven u elegantne
baršunaste jakne, uske hlače od trapera i sunčane naočale, kose podrezivane svake noći (jer bi
svakog dana narasla do svoje renesansne dužine), mogao lutati u miru i anonimnosti,
plutajući među mekim, milujućim žamorom smrtnika oko sebe, tražeći, kada je žeđ tako
nalagala, onog pojedinca koji me je uistinu trebao, onog pojedinca koji se zbog zdravstvenih
razloga, siromaštva, zdravog razuma ili ludila želio predati u ispitivačke i nikada svladane
ruke smrti i dopustiti da se iz njega isiše sva krv i sav život.
Nisam gladovao. Svoje sam žrtve ispuštao u duboke, tople i čiste vode Kariba. Otvorio
sam svoja vrata svima Nemrtvima koji su bili spremni obrisati svoje čizme prije ulaska. Bilo
je to kao da su se vratila stara vremena u Veneciji kada su vrata Biankine palače bila otvorena
svim damama i svoj gospodi, odnosno, svim umjetnicima, pjesnicima, sanjarima i
spletkarima, koji su se usudili predstaviti.
Ali, ta se vremena nisu vratila.
Nisu bili potrebni skitnice u crnim odorama da rastjeraju sabor Noćnog otoka. Zapravo,
oni koji su tamo kratko vrijeme boravili jednostavno su sami odlutali. Vampiri, zapravo, ne
žele društvo drugih vampira. Oni žele ljubav drugih besmrtnika, da, uvijek, i potrebna im je, a
potrebne su im i duboke veze odanosti koje neizbježno niču među onima koji odbijaju postati
neprijatelji. Ali, društvo im nije potrebno.
I moji su raskošni saloni na Noćnom otoku, obloženi zrcalima, uskoro bili prazni, a i ja
sam mnogo prije toga počeo sam lutati tjednima, pa čak i mjesecima.
Još je tamo, Noćni otok. Tamo je, i povremeno mu se vraćam i pronalazim nekoga
osamljenog besmrtnika koji je odsjeo, kako kažemo u suvremeno doba, da bi vidio kako smo
mi ostali, ili netko drugi koji je možda također došao u posjet. Taj veliki kompleks prodao
sam za smrtno bogatstvo – ali sam zadržao vlasništvo nad četverokatnom vilom (privatni
klub: ime, II Villagio), s dubokim, tajnim podzemnim grobnicama u koje su dobrodošli svi
pripadnici naše vrste.
Svi pripadnici naše vrste.
Nema ih tako mnogo. Ali, dopusti da ti kažem tko su oni. Dopusti da ti kažem tko je
preživio stoljeća, tko se ponovno pojavio nakon stotina godina tajanstvene odsutnosti, tko se
pokazao da bi ga se ubrojilo u nepisani popis pripadnika suvremenih živih mrtvaca.
Tu je Lestat, prvi i najistaknutiji, autor četiriju knjiga o njegovu životu i njegovim
pustolovinama u kojima obuhvaća sve što bi ikada mogao poželjeti znati o njemu i nekima od
nas. Lestat, oduvijek otpadnik i nasmijani lupež. Visok gotovo dva metra, u vrijeme svojega
stvaranja mladić od dvadeset godina, velikih, toplih plavih očiju i guste, sjajne plave kose,
širokih čeljusti, punih, prelijepo oblikovanih usana i kože potamnjene boravkom na suncu,
što bi ubilo slabijeg vampira, ženskar, Oscar Wildeovska uobrazilja, zrcalo pomodnosti,
najodvažniji i najdrskiji skitnica prema potrebi, samotnik, lutalica, lomitelj srdaca i mudrijaš,
kojeg je kao »Princa derište« stvorio moj stari Gospodar – da, zamisli, moj Marius, da, moj
Marius koji je doista preživio baklje rimskog sabora – stvorio ga je Marius kao Princa derište,
iako bih volio znati na čijem dvoru, čijim božanskim pravom i od čije kraljevske krvi. Lestat,
prožet krvlju najstarijega od naše vrste, zapravo samom krvlju Eve naše vrste, onoga koji je
pet do sedam tisuća godina nadživio njezin Raj, potpuni užas koji je, izranjajući iz varljiva
poetskog naslova Kraljice Akaše Onih koje treba štovati, gotovo razorio svijet.
 Lestat, sasvim dobar kao prijatelj za kojega bih dao svoj besmrtni život, onaj čiju sam
ljubav i društvo često tražio, onaj koga smatram zaluđujućim, zadivljujućim i nepodnošljivo
uznemiravajućim, onaj bez kojega ne mogu postojati.
Toliko o njemu.
Louis de Pointe du Lac, već prethodno opisan, ali kojega je uvijek zabavno dočarati:
vitak, nešto niži od Lestata, svojeg tvorca, crne kose, ispijene i bijele kože, začuđujuće dugih
i tankih prstiju i stopalima koja ne proizvode ni najmanji šum. Louis, u čijim se zelenim
očima odražava njegova duša, pravim zrcalima strpljive patnje, nježna glasa, vrlo ljudskoga,
slab, tek dvjestogodišnjak, nesposoban čitati misli, levitirati ili začarati ostale osim nehotice,
što može biti urnebesno smiješno, besmrtnik u kojeg se zaljubljuju smrtnici. Louis, ubojica
koji ne čini razliku zato što ne može zadovoljiti svoju žeđ bez ubijanja iako je preslab da bi
riskirao smrt žrtve u svojim rukama i zato što ne posjeduje ponos ili taštinu koji bi ga odveli
do hijerarhije namjerno odabranih žrtava, i zbog toga uzima onoga koji mu se nađe na putu,
bez obzira na dob, tjelesnu obdarenost ili blagoslove prirode ili sudbine. Louis, ubojit i
romantičan vampir, ona vrsta noćnog stvorenja koja se zadržava u dubokoj sjeni Opere da bi
slušao Mozartovu Kraljicu noći dok pjeva svoju prodornu i neodoljivu pjesmu.
Louis koji nikada nije iščeznuo, koji je oduvijek bio poznat drugima, kojemu je lako ući
u trag i kojeg je lako napustiti, Louis koji neće stvarati druge nakon njegovih tragičnih
pogrešaka s vampirskom djecom, Louis koji je iza sebe ostavio potragu za Bogom, Vragom,
Istinom ili čak ljubavIju.
Dragi, prašnjavi Louis koji čita Keatsa uz svjetlost svijeće. Louis koji stoji na kiši, na
skliskoj, praznoj ulici u središtu grada i kroz izlog prodavaonice promatra sjajnoga mladoga
glumca Leonarda DiCapria kao Shakespearova Romea dok ljubi svoju krhku i ljupku Juliju
(Clare Danes) na zaslonu televizora.
Gabrielle. Ona je sada ovdje. Bila je i na Noćnom otoku. Svi je mrze. Ona je Lestatova
majka i ostavlja ga stoljećima i na neki način ne uspijeva obratiti pozornost na Lestatove
povremene i neizbježne, panične pozive u pomoć, za koje je, budući da ih ne može primiti jer
je on njezin naučnik, mogla čuti od ostalih vampirskih umova koji se uzbude kada se
svijetom proširi vijest da je Lestat u nevolji. Gabrielle, ona izgleda poput njega, osim što je
žena, potpuno žena, to jest, izraženijih oblina, uska struka, velikih grudi, očiju blagih na
obeshrabrujući i nepošten način, prekrasna u crnoj svečanoj haljini i s raspuštenom kosom,
često prašnjavom, bespolnom, zaogrnuta u meku kožu ili u pojasom stegnutu kaki tkaninu,
sigurna koraka, vampirica tako prepredena i hladna da je zaboravila što znači biti ljudsko biće
ili osjećati bol. Zapravo, mislim da je to zaboravila preko noći, ako je ikada to i znala. U
smrtnom životu bila je jedno od onih stvorenja koja uvijek žele znati čime se drugi bave.
Gabrielle, duboka glasa, nenamjerno opaka, ledena, neumoljiva, uskogrudna, lutalica
snježnim šumama dalekog sjevera, ubojica velikih bijelih medvjeda i bijelih tigrova,
beznačajna legenda nepokorenih plemena, srodnija pretpovijesnim gmazovima nego
ljudskom biću. Prelijepa, prirodno plave kose upletene u pletenicu koja joj se spušta niz leđa,
gotovo kraljevska pojava u kožnoj safari jakni boje čokolade i malom šeširu za kišu ovješena
oboda, hvalisavica, hitri ubojica, nemilosrdna i naizgled zamišljena, ali beskrajno tajnovita
pojava. Gabrielle, gotovo beskorisna bilo komu osim sebi samoj. Pretpostavljam da će jedne
noći nekomu nešto reći.
Pandora, dijete dvaju tisućljeća, družica mojega vlastitoga, voljenog Mariusa tisuću
godina prije no što sam se rodio. Boginja, načinjena od krvava mramora, moćna ljepotica iz
najdublje i najstarije duše rimske Italije, strastvena zbog duhovnog tkiva staroga senatorskog
staleža najvećeg carstva koje je zapadni svijet ikada poznavao. Ja je ne poznajem. Njezino
ovalno lice blista ispod plašta od valovite smeđe kose. Ona se doima prelijepom da bi ikomu
naudila. Njezin je glas nježan, oči nevine i molećive, njezino besprijekorno lice odaje
trenutačnu ranjenost i toplinu suosjećanja, tajnu. Ne znam kako ju je Marius ikada mogao
ostaviti. U kratkoj haljini od tanke svile, s narukvicom u obliku zmije na goloj ruci ona je
previše zanosna za smrtne muškarce, a u žena pobuđuje zavist. U svojim dužim,
prikrivajućim haljinama kreće se poput priviđenja kroz sobe oko sebe kao da nisu stvarne, a
ona, duh plesačice, traži savršen prostor koji samo ona može pronaći. Njezine se moći
zasigurno nadmeću s Mariusovima. Ona je pila iz Rajskog izvora, odnosno, krv Kraljice
Akaše. Ona može zapaliti potpuno suhe predmete snagom svojeg uma, levitirati i nestati u
mračnom nebu, ubiti mlađe krvopije ako joj dodijavaju, pa ipak se doima bezopasnom,
zauvijek ženstvena iako nezainteresirana za spol, blijeda i tugaljiva žena koju želim uzeti u
zagrljaj.
Santino, stari rimski svetac. On je dolutao u katastrofe suvremenog doba sa svom svojom
neokaljanom ljepotom, i dalje širokih ramena, snažnih prsa, maslinaste kože, koja je sada bila
svjetlija zbog djelovanja žestoke čarobne krvi, velike glave i crne kovrčave kose koju često
podrezuje svake večeri pri zalazu sunca, možda zbog anonimnosti, s razlogom, savršeno
odjeven u crno. On nikomu ne govori ništa. Gleda me šutljivo kao da nikada nismo
razgovarali o teologiji i misticizmu, kao da nikada nije razorio moju sreću, pretvorio moje
mlađe u pepeo, natjerao mojeg Stvaratelja na stoljetni oporavak, onemogućio mi svaku
utjehu. Možda nas on zamišlja žrtvama družbenicama moćne intelektualne duhovnosti,
zaluđenosti s konceptom svrhe, dvojicom izgubljenih, veteranima istog rata.
S vremena na vrijeme doima se oštrim, pa čak i punim mržnje. On mnogo zna. On ne
podcjenjuje moći starijih koji, odričući se društvene nevidljivosti prošlih stoljeća, sada s
lakoćom dolaze među nas. Kada me gleda, njegove su crne oči neumoljive i strpljive. Sjena
njegove brade, utisnuta zauvijek u sićušne, odrezane dlake ukorijenjene u njegovoj koži,
lijepa je kao što je oduvijek bila. On je, sve u svemu i po svim pravilima muževan, svježe
bijela košulja otkopčana uz vrat da bi pokazao komadić gustih, kovrčavih, crnih dlaka koje
prekrivaju njegova prsa, a slično, zavodljivo crno runo pokrivalo je vidljivi dio kože njegovih
ruku na zapešćima. On voli otmjene, ali čvrste crne kapute s reverima od kože ili krzna, niske
crne automobile koji se kreću brzinom od tri stotine dvadeset kilometara na sat, zlatne
upaljače koji vonjaju na zapaljivu tekućinu, koje neprestano pali da bi promatrao plamen.
Gdje on zapravo živi i kad će se pojaviti, nitko ne zna.
Santino. Ništa više od toga ne znam o njemu. Držimo se na pristojnoj udaljenosti jedan
do drugoga. Pretpostavljam da je njegovo trpljenje bilo strahovito; ne nastojim probiti
pomodni oklop njegova držanja da bi ispod njega otkrio neku bolnu, krvavu tragediju. Uvijek
će biti vremena za upoznavanje Santina.
Dopusti mi sada da za najdjevičanskije čitatelje opišem mojega Gospodara Mariusa
kakav je sada. Sada nas dijeli toliko mnogo vremena i iskustva da se doima kao da se između
nas nalazi ledenjak, i mi zurimo jedan u drugoga preko bliješteće bjeline neprohodnog
prostranstva, sposobni razgovarati jedino prigušenim i pristojnim glasovima, tako uljuđeno,
mlado stvorenje kakvim se doimam, previše ugodna lika za nedosljedno vjerovanje, i on,
uvijek svjetovno profinjen, učenjak trenutka, filozof stoljeća, etičar tisućljeća, povjesničar
svih vremena.
On hoda uspravno kao i uvijek, i dalje gospodska izgleda u ukroćenoj modi dvadesetog
stoljeća, krojeći svoje ogrtače od starog baršuna da bi ostavili slabašan trag raskoši koja je
nekoć bila njegova svakonoćna odjeća. Sada s vremena na vrijeme podreže svoju dugu,
lepršavu plavu kosu koju je tako ponosno nosio u staroj Veneciji. I dalje je brza uma i jezika i
žudi za razumnim rješenjima, posjeduje beskrajno strpljenje, neutaživu radoznalost i odbija
odustati od svoje sudbine, ili naše, ili sudbine ovog svijeta. Nema znanja koje ga može
poraziti; prekaljen vatrom i vremenom, on je prejak za strahote tehnologije ili čarolije
znanosti. Ni mikroskopi ni računala nisu poljuljali njegovu vjeru u beskonačno, iako su
njegovi uzvišeni štićenici – Oni koje treba štovati, koji su u sebi nosili takvo obećanje
otkupljujućeg značenja – odavno zbačeni sa svojih drevnih prijestolja.
Plašim ga se. Ne znam zašto. Možda ga se plašim zato što bih ga ponovno mogao
zavoljeti, a voleći ga, razvio bih potrebu za njime, a imajući potrebu za njime, učio bih od
njega, a učeći od njega, ponovno bih u svemu bio njegov vjerni učenik, da bih ponovno
otkrio da njegovo strpljenje prema meni nije zamjena za strast koja je davno plamtjela u
njegovim očima.
Ja trebam tu strast! Trebam je. Ali, dosta o njemu. Preživio je dvije tisuće godina
sudjelujući u samoj struji ljudskog života i izlazeći iz nje bez imalo grizodušja, veliki
praktičar vještine ljudskosti, koji oduvijek sa sobom nosi uznositost i tiho dostojanstvo
Augustova vremena naizgled nepobjedivog Rima u kojem je rođen.
Postoje ostali koji sada nisu ovdje sa mnom, iako su bili na Noćnom otoku i ja ću ih
ponovno vidjeti. Tu su stare blizanke Mekare i Maharet, čuvarice iskonskog izvora krvi iz
kojeg su potekli naši životi, korijenje vinove loze, da tako kažem, nad kojime mi tako uporno
i lijepo cvatemo. One su naše Kraljice prokletih.
Tu je i Jesse Reeves, naučnik dvadesetog stoljeća kojeg je stvorila Maharet, najstarija i
prema tomu zapanjujuće čudovišna, ne poznajem je, ali joj se naširoko dive. Donoseći sa
sobom u svijet Nemrtvih neusporedivo znanje povijesti, paranormalnoga, filozofije i jezika,
ona je ono što je nepoznato. Hoće li je progutati vatra, kao što je progutala tolike druge koji,
umorni od života, nisu mogli prihvatiti besmrtnost? Ili će joj njezina mudrost dvadesetog
stoljeća dati neki radikalan i neuništiv oklop za nepojmljive promjene za koje sada znamo da
nas sasvim sigurno očekuju?
Ah, ima ih još. Postoje lutalice. S vremena na vrijeme, u noći čujem njihove glasove.
Postoje oni vrlo daleko koji ne znaju ništa o našim običajima i koji su nas nazvali, neskloni
našim zapisima i zabavljeni našim lakrdijama, – Saborom izražajnih, čudna, – neregistrirana
bića raznih dobi, snage, stajališta, koji pokatkad, ugledavši na polici za knjige primjerak
Vampira Lestata, razderu knjižicu i samelju je u prah svojim moćnim rukama punima
prijezira.
Oni mogu u nekoj nepredvidivoj budućnosti posuditi svoju mudrost ili znanje našoj
kronici koja se sve više odmotava. Tko zna?
Za sada, tu je još jedan igrač kojega moram opisati prije no što nastavim priču.
Taj igrač si ti, David Talbot, kojega jedva poznajem, ti, koji zapisuješ strahovitom
brzinom sve riječi što se polako kotrljaju iz mene dok te promatram, donekle opčinjeno
činjenicom da su ti osjećaji kojima sam tako davno dopustio da plamte u meni sada
zabilježeni na naizgled vječnom papiru.
Što si ti, Davide Talbote – više od sedam desetljeća star u smrtnom životu, učenjak,
duboka duša puna ljubavi? Tko to može odrediti? Ono što si bio u životu, iskusan, ojačan
svakodnevnim nevoljama i produbljen tijekom četiri godišnja doba čovjekova vijeka na
Zemlji, sve je to preneseno sa svim netaknutim sjećanjima i spoznajama u veličanstveno
tijelo mlađeg muškarca. I tada je to tijelo, dragocjeni kalež za Gral tvoje vlastite osobnosti
koja je tako dobro poznavala vrijednost obaju elemenata, napao tvoj najbliži prijatelj,
umiljato čudovište, vampir koji bi te želio za svojeg suputnika zauvijek, bez obzira na to
hoćeš li mu to dopustiti, naš voljeni Lestat.
Ne mogu zamisliti takvo nasilje. Predaleko sam od svake ljudskosti, nikada ne
dosegnuvši potpunu muževnost. U tvojem licu vidim snagu i ljepotu Anglo-Hindusa tamno
zlatne kože čije tijelo uživaš, a u tvojim očima spokojnu i pogibeljno dobroćudnu dušu starog
čovjeka. Tvoja je kosa crna, meka i primjereno podrezana ispod ušiju. Odijevaš se s
izraženom taštinom podređenom nepokolebljivom britanskom osjećaju za lijepo. Gledaš me
kao da će me tvoja radoznalost učiniti neopreznime, iako ništa od toga nije istinito.
Povrijedi me i uništit ću te. Nije mi važno koliko si jak ili kakvu ti je krv Lestat dao. Ja
znam više od tebe. Ne moram te nužno i voljeti zato što ti pokazujem svoju bol. Činim to radi
sebe i radi ostalih, za samu ideju ostalih, za bilo koga tko će željeti znati, i za moje smrtnike,
ono dvoje koje sam nedavno prihvatio, ono dvoje dragocjenih bića koje je postalo pokretački
mehanizam moje sposobnosti da nastavim.
Simfonija za Sybelle. I to bi mogao biti naslov ove ispovijesti. A kada dajem sve od sebe
za Sybelle, dajem sve od sebe i za tebe.
 Nije li ovo dovoljno o prošlosti? Nije li to dovoljan prolog trenutku u New Yorku kada
sam ugledao Kristovo lice na velu? Tamo započinje posljednje poglavlje mojega trenutnog
života. Ništa se više ne može reći o tomu. Ti znaš ostalo, a sada se treba tek kratko i bolno
osvrnuti na ono što me je dovelo ovamo.
Budi moj prijatelj, Davide. Nisam ti namjeravao reći takve strahote. Srce me boli.
Potrebno mi je da mi kažeš da mogu nastaviti. Pomozi mi svojim iskustvom. Nije li ovo
dovoljno? Mogu li nastaviti? Želim čuti Sybellinu glazbu. Želim razgovarati o voljenim
spasiteljima. Ne mogu izmjeriti opsežnost ove priče. Samo znam da sam spreman... Stigao
sam na drugu stranu Mosta uzdaha.
Ah, ali to je moja odluka, da, a ti budi spreman zapisati ono što ću reći.
Dopusti mi, dakle da prijeđem na veo.
Dopusti mi da prijeđem na Kristovo lice, kao da hodam uzbrdo u davnoj snježnoj zimi u
Podilu, ispod razrušenih kula Vladimirova grada da bih u Samostanu špilja pronašao boju i
drvo na kojem ću vidjeti kako se oblikuje preda mnom: Njegovo lice. Krist, da, Otkupitelj,
Živući Gospod još jednom.

TREĆI DIO

APPASSIONATA

17.

Nisam želio poći k njemu. Bila je zima i bio sam zadovoljan u Londonu, obilazeći
kazališta da bih pogledao Shakespearove komade te čitajući te komade i sonete cijele noći.
Osim Shakespearea, tada nisam imao drugih misli. Dao mi ga je Lestat. I kada bih bio prepun
očaja, otvorio bih knjige i počeo čitati.
Ali, Lestat je zvao. Lestat je bio, ili je tako tvrdio, uplašen. Morao sam poći. Kad je
posljednji put bio u nevolji, nisam bio slobodan pojuriti mu u pomoć. O tomu postoji priča,
ali ne tako važna kao ova koju sada pripovijedam.
Tada sam znao da moj teško izvojevani duševni mir može biti narušen samim kontaktom
s njim, ali on je želio da dođem, pa sam pošao.
Prvo sam ga pronašao u New Yorku, iako on to nije znao i nije me mogao odvesti u
najgoru snježnu oluju čak i da je pokušao. Te je noći ubio jednog smrtnika, žrtvu u koju je
bio zaljubljen, što mu je u zadnje vrijeme bio običaj – odabrati te slavne ličnosti teških
zločina i strahovitih ubojstava – i prikrasti im se noć prije gozbe.
Što, dakle, želi od mene, pitao sam se. Ti si bio tamo, Davide. Ti si mu mogao pomoći.
Ili je tako izgledalo. Budući da si njegov naučnik, nisi izravno čuo njegov poziv, ali on je
nekako dopro do tebe i vas dvojica, prava gospoda, sastali ste se da biste tihim, profinjenim
šapatom raspravljali o Lestatovim nedavnim strahovima.
Kada sam sljedeći put naišao na njega, bio je u New Orleansu. I rekao mi je jasno i
jednostavno. Ti si bio tamo. Posjetio ga je Vrag pod krinkom čovjeka. Vrag može mijenjati
oblik i u jednom času biti strahovit i sablastan s opnastim krilima i kopitima; a zatim, Vrag
može biti običan čovjek. Lestat je poludio od tih priča. Vrag mu je ponudio užasan prijedlog
da on, Lestat, postane Vražji pomoćnik u služenju Bogu.
Sjećaš li se kako sam mirno odgovorio na njegovu priču, njegova pitanja, njegovo
preklinjanje za savjete? Oh, odlučno sam mu rekao da je ludo slijediti taj duh, vjerovati da
mu je bilo koje bestjelesno biće obvezno reći istinu.
Ali tek sada su ti poznate rane koje je otvorio tom neobičnom i sjajnom pričom. Vrag će
ga, dakle, učiniti paklenskim pomagačem i susljedno tomu Božjim slugom? Mogao sam
prasnuti u smijeh, ili plakati, mašući mu pred licem činjenicom da sam i sam nekoć sebe
smatrao svecem zla, dršćući u dronjcima dok sam vrebao svoje žrtve u pariškoj zimi, sve u
čast i slavu Boga.
Ali, on je znao sve to. Nije ga bilo potrebno dodatno ranjavati, odmaknuti s njega svjetlo
pozornice njegove vlastite priče, koje Lestat, sjajna zvijezda, uvijek mora imati.
Pod mahovinom obraslim hrastovima razgovarali smo uljuđenim glasovima. I ti i ja smo
ga preklinjali da bude oprezan. On je, dakako, ignorirao sve što smo rekli.
U sve je bila umiješana očaravajuća smrtnica Dora koja je živjela upravo u ovoj zgradi, u
ovomu starom samostanu od opeke, kći čovjeka kojeg je Lestat zaskočio i ubio.
Kad nas je obvezao da je potražimo, bio sam ljutit, ali tek neznatno. I ja sam se
zaljubljivao u smrtnike. I ja bih mogao ispričati takve priče. Sada sam zaljubljen u Sybelle i
Benjamina, koje nazivam svojom djecom, a bio sam i tajni trubadur ostalim smrtnicima u
maglovitoj prošlosti.
U redu, bio je zaljubljen u Doru, stavio je svoju glavu na smrtne grudi, želio je krv
njezine maternice koja njoj neće nedostajati, bio je očaran, zaluđen, progonjen duhom njezina
oca i zavođen Princem zla osobno.
A ona, što mogu reći o njoj? Da je posjedovala moć Rasputina iza lica redovničke
pripravnice, dok je u stvarnosti bila iskusna teologinja, a ne mistik, bahati, bučni vođa, a ne
vizionar, čije bi crkvene ambicije zasjenile ambicije svetaca Petra i Pavla zajedno, i da je,
dakako, poput svakog cvijeta koji je Lestat ikada ubrao u Divljem vrtu ovog svijeta: lijepo i
dopadljivo stvorenjce, veličanstveni primjerak Božjeg stvaralaštva – gavranski crne kose,
napućenih usana, porculanskih obraza i očaravajućih udova nimfe.
Dakako da sam znao točan trenutak kada je napustio ovaj svijet. Osjetio sam ga. Već sam
bio u New Yorku, vrlo blizu njega i svjestan da si i ti bio tamo. Nijedan od nas nije imao
namjeru ispustiti ga iz vida, ako je to uopće bilo moguće. Tada je došao trenutak kada je
nestao u mećavi, kada je bio isisan iz Zemljine atmosfere kao da ga nikada nije ni bilo.
Budući da si bio njegov naučnik, nisi mogao čuti savršenu tišinu koja je zavladala kada je
nestao. Nisi mogao znati kako je potpuno bio povučen iz svih stvari, beznačajnih, ali ipak
materijalnih koje su nekoć odzvanjale kucanjem njegova srca.
Ja sam znao, i mislim da sam, da bih nam obojici skrenuo pozornost, predložio da
pođemo ranjenoj smrtnici koja je morala biti skršena smrću svojeg oca u rukama plavokosog,
naočitog, krvoločnog čudovišta koje ju je načinilo svojom bliskom prijateljicom.
Nije joj bilo teško pomoći u kratkim noćima prepunima događanja, koje su uslijedile,
kada su se užasi nizali jedan za drugim, ubojstvo njezina oca bilo je otkriveno, njegov je
iskvareni život u trenutku, čarolijom medija, postao tema podivljalih razgovora širom svijeta.
Čini se da je prošlo stoljeće, što nije kratko vrijeme, otkada smo preselili na jug u ove
prostorije, ostavštinu njezina oca prepunu raspela i kipova, ikona kojima sam rukovao tako
hladnokrvno kao da nikada uopće nisam volio takve dragocjenosti.
Čini se kao da je prošlo stoljeće otkada sam se za nju odijevao primjereno, pronašavši u
nekoj pomodnoj prodavaonici na Petoj Aveniji lijep ogrtač od crvenog baršuna, pjesničku
košulju, kako je sada nazivaju, od škrobljenog pamuka i bogate, lepršave čipke, koju sam
nadopunio pomodno krojenim hlačama od crne vune i sjajnim čizmama koje su se kopčale na
gležnjevima, sve to da bih je pratio na identifikaciju odrubljene glave njezina oca pod
bolničkim fluorescentnim svjetlima neke ogromne i prenapučene mrtvačnice.
Ima nešto dobro u ovomu posljednjem desetljeću dvadesetog stoljeća, a to je što čovjek
bilo koje dobi može nositi bilo koju dužinu kose.
Čini se da je prošlo stoljeće od kada sam raščešljao svoju kosu, bujnu i kovrčavu i barem
jednom čistu, samo zbog nje.
Čini se kao da je prošlo stoljeće otkada smo nepokolebljivo stajali kraj nje, čak je i držali,
tu kratkokosu, očaravajuću vješticu duga vrata, u našem zagrljaju dok je plakala nad smrću
svojeg oca i obasipala nas grozničavim i manijakalno inteligentnim i nepristranim pitanjima o
našoj mračnoj prirodi, kao da bi opsežan brzi tečaj anatomije vampira mogao na neki način
zatvoriti krug užasa koji prijeti njezinoj cjelovitosti i na neki joj način vratiti njezina
pokvarenog, nesavjesnog oca.
Ne, Rogerov povratak nije, zapravo, bilo ono za što je molila; ona je potpuno vjerovala u
sveprisutnost i milost Božju. Osim toga, vidjeti odrubljenu ljudsku glavu pomalo je šokantno,
čak i ako je ta glava smrznuta, a i neki je pas gricnuo Rogera prije no što je bio otkriven, i što
je sa strogim »ne diraj« pravilima sudske medicine, on je – čak i za mene – bio pravi prizor.
(Sjećam se kako mi je mrtvozornikova pomoćnica suosjećajno rekla da sam premlad za takav
prizor. Mislila je da sam Dorin mlađi brat. Kako je to bila draga žena. Možda bi bilo korisno
s vremena na vrijeme krenuti u haranje službenim smrtnim svijetom kako bi me nazvali
»pravim momkom« umjesto Botticellijevim anđelom, što je postao moj nadimak među
Nemrtvima.) Dora Je sanjala o Lestatovu povratku. Što bi joj drugo omogućilo da se oslobodi
naših čini ako ne neki konačni blagoslov od okrunjenog princa osobno?
Stajao sam kod zatamnjenih prozora stana u neboderu, promatrajući duboki snijeg Pete
Avenije, čekajući i moleći s njom, želeći da velika Zemlja nije tako prazna bez mojega starog
neprijatelja i razmišljajući svojim naivnim srcem da će s vremenom tajna njegova nestanka
biti razriješena, kao što je bilo sa svim čudima, s tugom i malim gubicima, tek s malim
otkrićima koja će me ostaviti onako kako su me oduvijek ostavljali od one davne večeri u
Veneciji kada smo moj Gospodar i ja razdvojeni zauvijek, tek nešto malo mudrijega u
pretvaranju da sam još živ.
Nisam se plašio za Lestata, ne uistinu. Nikakve nade nisam vezao za njegovu
pustolovinu, osim da će se prije ili poslije pojaviti i ispričati nam neku fantastičnu pripovijest.
Bio bi to uobičajeni Lestatov način govora jer nitko ništa ne preuveličava onako kao on svoje
nevjerojatne pustolovine. Ne želim reći da on nije zamjenjivao tijelo s ljudskim bićem. Znam
da je to činio. Ne želim reći da nije probudio našu strahovitu boginju Majku, Akašu; znam da
jest. Ne želim reći da nije razorio moj stari praznovjerni sabor u djeliće u ono nemirno doba
prije Francuske revolucije. Već sam ti to rekao.
Izluđuje me način na koji opisuje ono što mu se dogodilo, način na koji povezuje jedan
nemio događaj s drugime kao da su svi ti slučajni i užasni događaji zapravo karike u nekomu
važnom lancu. Oni to nisu. To su skokovi. I on to zna. Ali, on mora napraviti uličnu
predstavu ako nožnim palcem udari o nešto.
Vampirski James Bond, Sam Spade svoje vlastite priče! Rock pjevač koji zapomaže na
smrtnoj pozornici cijela dva sata, i na temelju toga se povlači s gomilom snimaka koje ga do
ove noći iz ljudskih agencija bezobrazno obilno hrane.
On je majstor za stvaranje tragedije iz nevolje, i oprašta sam sebi sve i svašta u svakomu
ispovjedničkom odlomku koji zapiše.
Zapravo ga ne mogu optuživati. Ne mogu trpjeti to što sada leži u komi ovdje na podu
svoje crkve, zureći u šutljivu tišinu, unatoč naučnicima koji kruže oko njega – zbog potpuno
istog razloga kao i ja, da bismo sami otkrili je li ga Kristova krv nekako transformirala, a on
ne predstavlja neko veličanstveno očitovanje čuda transsupstancijacije. Ali, uskoro ću doći do
toga.
Riječima sam sam sebe stjerao u kut. Znam, zbog čega mu toliko toga zamjeram, umiruje
me udarati po njegovu ugledu, udarati šakama njegovu uznositost.
On me je naučio previše. On me je doveo do ovog trenutka, ovdje, gdje stojim kazujući ti
svoju prošlost povezano i miran, što bi bilo nemoguće prije no što sam mu došao pomoći s
njegovim dragim Vragom Memnochom i njegovom malom, ranjivom Dorom.
Prije dvije stotine godina lišio me je iluzija, laži, opravdanja, i bacio me gologa na pariški
pločnik da pronađem put natrag u blaženstvo pod svjetlošću zvijezda koje sam nekoć
poznavao i previše bolno izgubio.
Ali dok smo, na posljetku, u zgodnomu neboderskom stanu iznad katedrale Svetog
Patricka čekali, nisam znao koliko mi toga još može oduzeti, i mrzim ga samo zato što sada
ne mogu zamisliti svoju dušu bez njega, a, dugujući mu sve što sada jesam i sve što znam, ne
mogu učiniti ništa da ga probudim iz njegova ledenog sna.
 Ali dopusti da priđem korak po korak. Kakve koristi od silaska u crkvu da bih ponovno
stavio svoje ruke na njega i preklinjao ga da me sluša, kada leži kao da su ga sva osjetila
uistinu napustila i kao da se nikada neće vratiti.
Ne mogu to prihvatiti. Ne želim. Izgubio sam strpljenje; izgubio sam obamrlost koja je
bila moja utjeha. Ovaj mi je trenutak nepodnošljiv... Ali imam još toga za pričanje.
Moram ti reći što se dogodilo kada sam ugledao veo, i kada me je sunce udarilo, vrlo
bolno za mene, što sam vidio kada sam napokon došao do Lestata i toliko mu se približio da
sam mogao piti njegovu krv.
Da, ostani na tragu. Sada znam zbog čega plete lanac. To nije ponos, zar ne? To je
potreba. Priča se ne može ispričati ako se jedna karika ne poveže s onom drugom, a mi, jadna
siročad vremena koje prolazi, ne poznajemo drugo mjerilo osim mjerila slijeda. Bačen u
snježno crnilo, u svijet gori od praznine, posegnuo sam za lancem, nisam li? Oh, Bože, što
bih dao da sam pri tomu užasnom padu mogao zgrabiti čvrstoću metalnog lanca!
Vratio se iznenada – tebi, Dori i meni.
Bilo je to trećeg jutra, nešto prije zore. Duboko dolje, ispod nas, u staklenoj sam kuli čuo
kako su se zalupila vrata, a zatim taj zvuk, sablastan zvuk koji je svake godine sve glasniji,
otkucaje njegova srca.
Tko je prvi ustao od stola? Ja sam se ukočio od straha. Došao je prebrzo, a oko njega su
se kovitlali mirisi šume i vlažne zemlje. Probio se kroz sve prepreke kao da ga gone oni koji
su ga oteli, ali iza njega nije bilo nikoga. U stan je došao sam, zalupivši vratima u svojem
zaletu i tada stao pred nas, užasniji no što sam to ikada mogao zamisliti, propao mnogo više
no što sam ga ikada prije vidio nakon bilo kojega od njegovih bivših, manjih poraza.
Dora je, s beskrajnom ljubavlju, potrčala prema njemu, a u očajničkoj potrebi koja je bila
previše ljudska, on ju je stisnuo tako snažno da sam pomislio da će je uništiti.
– Sada si na sigurnome, dragi, viknula je nastojeći ga uvjeriti.
Ali mi smo ga samo trebali pogledati da bismo znali da nije svršeno, iako smo i mi
promrmljali iste isprazne riječi unatoč onomu što smo opazili.

18.

Došao je iz vrtloga. Preostala mu je jedna cipela, drugo je stopalo bilo boso, ogrtač mu je
bio poderan, kosa raščupana i prepuna trnja, suhog lišća i komadića zalutalog cvijeća.
U rukama je, uz prsa, čvrsto držao plosnat zavežljaj složene tkanine kao da je na sebi
nosio izvezenu sudbinu cijelog svijeta.
Ali najgore, najužasnije od svega bilo je to što je jedno oko bilo iščupano iz njegova
prelijepog lica, a duplja vampirskih vjeđa stezala se i drhtala, nastojeći se zatvoriti, odbijajući
priznati tu strahovitu unakaženost tijela koje je trebalo zauvijek ostati savršeno jer je postao
besmrtnik.
Poželio sam ga zagrliti. Poželio sam ga utješiti, reći mu da je, bez obzira na to gdje je bio
i što se dogodilo, sada na sigurnome s nama, ali, ništa ga nije moglo smiriti.
Velika nas je iscrpljenost sve spasila neizbježne priče. Morali smo potražiti svoje mračne
kutke daleko od sunca koje je vrebalo na nas, morali smo pričekati sljedeću noć kada će doći
k nama i ispričati nam što se dogodilo.
I dalje čvrsto držeći zavežljaj, odbijajući svaku pomoć, zatvorio se sa svojom ranom.
Nisam imao izbora nego ostaviti ga.
Dok sam tog jutra tonuo u svoje počivalište, siguran u čistoj, suvremenoj tami, plakao
sam i plakao poput djeteta zbog tog prizora. Oh, zašto sam mu došao pomoći? Zbog čega ga
moram vidjeti tako poniženoga kada je trebalo toliko bolnih desetljeća da zauvijek učvrstim
svoju ljubav prema njemu?
Jednom je prigodom, prije stotinu godina, nabasao u Kazalište vampira tragom svojih
odmetnutih naučnika, dragog, nježnog Louisa i prokletog djeteta, i ja ga tada nisam
sažalijevao, kože išarane ožiljcima od Claudijina budalastog i nespretnog pokušaja da ga
ubije.
Tada sam ga volio, da, jesam, ali to je bila tjelesna katastrofa koju će njegova zla krv
izliječiti, a ja sam iz našega starog učenja znao da će tim izlječenjem dobiti još veću snagu
koju bi mu dalo samo vrijeme spokoja.
Ali ono što sam sada vidio na njegovu očajnom licu bila je razorena duša, a pogled na to
jedno plavo oko koje je tako životno blistalo na njegovu izgrebenu i izmučenu licu bio je
neizdržljiv.
Ne sjećam se da smo razgovarali, Davide. Sjećam se samo da nas je jutro rastjeralo, a ako
si i ti plakao, ja te nisam čuo, nisam se sjetio slušati. A zavežljaj koji je držao u rukama, što je
to uopće moglo biti? Mislim da se toga nisam čak ni sjetio.
Sljedeće noći: On je tiho ušao u predvorje stana, čim se spustila tama, zvjezdana tek
nekoliko dragocjenih trenutaka prije no što je užasno počeo padati snijeg. Bio je okupan i
odjeven, njegovo je ranjeno, raskrvavljeno stopalo nesumnjivo zacijelilo. Nosio je nove
cipele.
Ali ništa nije moglo umanjiti grotesknu sliku njegova izgrebenog lica na kojem su
ogrebotine od pandži ili noktiju okruživale vjeđu što je zjapila i stezala se. Tiho je sjeo.
Pogledao me je, a slabašan, dražestan osmijeh razvedrio je njegovo lice. – Ne boj se za
mene, mali vraže Armande, rekao je. – Plaši se za sve nas. Ja sam sada ništa. Ja sam ništa. –
Tiho sam mu šapnuo svoj plan. – Poći ću na ulicu i ukrasti nekom smrtniku, nekom zlikovcu
koji je protratio svaki tjelesni dar koji je Bog ikada podario, jedno oko za tebe! Stavit ću ga
tu, u praznu duplju. Tvoja će krv jurnuti u njega i natjerati ga da progleda. Ti to znaš. To si
čudo već jednom vidio na jednoj od starijih, Maharet, zaista, s parom smrtnih očiju koje su se
kupale u njezinoj osobitoj krvi, očiju koje vide! Učinit ću to. Neće proći ni nekoliko trenutaka
i ja ću u ruci imati oko i osobno ću biti liječnik i staviti ga tu. Molim te. – On je samo
zatresao glavom. Brzo me je poljubio u obraz.
– Zašto me voliš nakon svega što sam ti učinio? – upitao je. Ljepota njegove glatke, od
sunca potamnjele kože bez pora, nije bila narušena, čak i unatoč tamnom procjepu njegove
prazne očne duplje koja se doimala kao da me promatra s nekom tajnom moći da njegov vid
poveže s njegovim srcem. Bio je naočit i blistao je tamnim crvenim sjajem koji je izbijao iz
njegova lica kao da je vidio neku moćnu tajnu.
– Da, jesam, rekao je, i tada je počeo plakati. – Vidio sam, i moram ti reći sve. Vjeruj mi,
kao što vjeruješ u ono što si vidio prošle noći, divlje je cvijeće i dalje zapleteno u mojoj kosi,
ogrebotine – pogledaj moje ruke, zacjeljuju, ali ne dovoljno brzo – vjeruj mi. – Tada si se ti
upleo, Davide. – Reci nam, Lestate. Zauvijek bismo te ovdje čekali. Reci nam. Kamo te je
odveo taj demon Memnoch? – Kako je tvoj glas zvučao utješno i razumno, upravo kao 1
sada. Mislim da si stvoren za to, za rasuđivanje, i podaren si nam, ako smijem nagađati, da bi
nas natjerao da uvidimo naše nesreće u novom svjetlu suvremene svijesti. Ali, o tome
možemo od sada razgovarati mnoge noći.
Dopusti mi da se vratim na mjesto događaja, nas smo trojica sjedila u crnim lakiranim
stolcima okupljenima oko teškoga staklenog stola, i Dora, koja je ušla, u trenutku šokirana
njegovom prisutnošću o kojoj joj njezina smrtna tuga nije dala naslutiti, lijep prizor s
njezinom kratkom, sjajnom, dječačkom crnom kosom, visoko podrezanom da bi pokazala
nježan zatiljak svojega labuđeg vrata, njezino dugo, gipko tijelo bilo je odjeveno u široku
haljinu od ljubičasto-crvene tkanine bez pojasa, koja se izvanredno nabirala oko njezinih
malih grudi i vitkih bedara. Ah, kakav Božji anđeo, ta, pomislio sam, ta nasljednica glave
svojeg oca, kralja droge. Ona podučava svakim svojim korakom koji bi natjerao poganske
bogove požude da je s radošću proglase sveticom.
Oko blijedog, nježnog vrata nosila je tako sićušno raspelo da se doimalo poput pozlaćene
mušice obješene na bestežinski lančić karika sićušnih kao da su ga isplele vile. Što su sada ti
sveti predmeti koji s takvom lakoćom poskakuju na mliječnim grudima ako ne tek beznačajne
sitnice na tržištu? Moje su misli bile nemilosrdne, ali ja sam bio tek ravnodušni bilježnik
njezine ljepote. Njezine izbočene grudi, njihov sjeno viti procijep prilično vidljiv uz
jednostavan kroj njezine tamne, duboko izrezane haljine, govorili su mnogo više o Bogu i
božanstvenosti.
Ali njezin najljepši ukras u tim trenucima bila je uplakana i strastvena ljubav prema
njemu, izostanak straha od njegova unakažena lica, ljupkost njezinih bijelih ruku kad ga je
ponovno obgrlila, tako sigurna u sebe i tako zahvalna za pristajanje njegova tijela uz njezino.
Bio sam tako pun zahvalnosti zbog toga što ga je voljela.
– Princ laži ima, dakle, priču za pričanje, nema li? – upitala je. Nije mogla prikriti
podrhtavanje glasa. – On te je, dakle, odveo u svoj pakao i poslao te nazad? – Rukama je
uhvatila Lestatovo lice i okrenula ga prema sebi. – Reci nam što je to, taj pakao, reci nam
zbog čega se trebamo plašiti. Reci nam zbog čega si ti uplašen, ali mislim da je ovo što sada
vidim u tebi mnogo gore od straha. – Kimnuo je glavom u znak potvrde. Odgurnuo je kineski
stolac i kršeći ruke započeo koračati, neizbježan uvod u njegovo pričanje priče.
– Poslušajte sve što ću reći prije no što prosudite, izjavio je uprijevši pogled u nas, troje
okupljeno oko stola, nestrpljivu malu publiku spremnu učiniti sve što zatraži od nas. Njegove
su se oči zadržale na tebi, Davide, tebi, engleskom učenjaku u muževnom tvidu, koji si ga,
unatoč ljubavi, trijezno promatrao kritičkim okom, spreman procijeniti njegove riječi svojom
prirođenom mudrošću.
Počeo je govoriti. Govorio je satima i satima. Satima su riječi u bujici izlazile iz njega,
grozničave, jureći i pokatkad posrćući jedna preko druge, tako da je bio prisiljen zastati da bi
uhvatio dah, ali nikada nije doista stao, izlijevajući te duge noći priču o svojoj pustolovini.
Da, Vrag Memnoch ga je odveo u pakao, ali, bio je to pakao Memnochova spletkarenja,
čistilište u koje su duše svih koji su ikada živjeli bile dobrodošle po vlastitoj slobodnoj volji
iz vrtloga smrti koji ih je slijedio. A u tom pročišćavajućem paklu, suočeni sa svim djelima
koja su ikada učinili, naučili su najodvratniju od svih pouka, beskonačne posljedice svake
njihove aktivnosti. Ubojice i majke, zalutala djeca ubijena u prividnoj nevinosti i vojnici
okupani krvlju bojnih polja, svi su bili primljeni na ovo užasno mjesto dima i sumporne vatre,
ali samo da bi vidjeli zjapeće rane na drugima koje su im nanijele njihove gnjevne i
nesmotrene ruke, da bi izmjerili dubinu drugih duša i srdaca koja su ranili!
Sav užas na tomu mjestu bio je privid, ali najgori od svih užasa bila je osoba
Utjelovljenog Boga koji je dopustio tu posljednju školu za one koji će biti dostojni ući u
Njegov Raj. I to je Lestat vidio, Raj koji su milijun puta ugledali sveci i žrtve na smrtnoj
postelji, vječno cvatuće drveće i cvijeće bezvremene ljepote, beskrajne kristalne tornjeve
sretnih, sretnih bića, lišenih bilo kakva tijela, i na kraju bezbrojne zborove raspjevanih
anđela.
Bila je to stara priča. Bila je previše stara. Ispričana je previše puta, ta priča – o Raju i
njegovim otvorenim vratima, i o Bogu našem stvoritelju koji šalje svoju beskonačnu svjetlost
onima što se penju mitskim stubama da bi se zauvijek pridružili nebeskom dvoru.
Koliko je smrtnika, probudivši se iz sna nadomak smrti, pokušavalo opisati ista ta čuda!
Koliko je svetaca tvrdilo da je na trenutak ugledalo taj neopisivi i vječni Raj?
I kako je mudro taj Vrag Memnoch izložio svoj primjer da bi preklinjao za suosjećajnost
smrtnika za svoj grijeh, jer se on i samo on suprotstavio nemilosrdnom i nepristranom Bogu
kako bi zamolio to Božanstvo da suosjećajnim očima pogleda dolje prema rasi bića od krvi i
mesa koja su pomoću svoje nesebične ljubavi uspjela začeti duše vrijedne Njegove
pozornosti.
To je, dakle, bio pad Lucifera kao Jutarnje zvijezde s neba – anđeo koji preklinje da
Sinovi i Kćeri Čovjeka dobiju lik i srce anđela.
– Podari im Raj, Gospode, podari im ga jer su u mojoj školi naučili voljeti sve što si
stvorio. – Oh, o njegovim je pustolovinama napisana cijela knjiga. Vrag Memnoch se ne
može ovdje sažeti u nekoliko nepravednih odlomaka.
Ali ovo je sažetak onoga što je doprlo u moje uši dok sam sjedio u toj prohladnoj sobi u
New Yorku, zureći s vremena na vrijeme pokraj Lestatove pomahnitale, ushodane pojave u
nebo bijelo od snijega koji je neprestano padao, isključujući pokraj njegova bučnog
pripovijedanja žamor grada duboko ispod nas i boreći se u sebi s užasnim strahom da ću ga
na vrhuncu njegove priče morati razočarati. Da ću ga morati podsjetiti da nije učinio ništa
više nego oblikovao mistično putovanje tisuća svetaca na nov i izražajan način.
Bila je to, dakle, škola koja zamjenjuje krugove vječne vatre koje je pjesnik Dante opisao
dovoljno potanko da izazove mučninu u čitatelja i koju se čak nježni fra Angelico osjetio
primoranim naslikati, u kojoj su goli smrtnici što su se kupali u ognju, trebali zauvijek trpjeti.
Škola, mjesto nade, obećanje iskupljenja, možda dovoljno veliko da prihvati i nas, Djecu
noći, koji smo među svoje grijehe ubrojili ubojstva brojna poput ubojstava drevnih Huna i
Mongola.
Oh, bilo je to tako ugodno, ta slika života na drugom svijetu, užasi koje je pred nas
postavio mudar, ali suzdržan Bog, i ludost Vraga dočarana s takvom oštroumnom
inteligencijom.
Volio bih da je to bila istina, volio bih da su sve pjesme i slike ovog svijeta tek odraz te
obećavajuće uzvišenosti.
To me je moglo rastužiti; moglo me je slomiti tako da pognem glavu ne mogavši ga
pogledati.
Ali jedan izdvojeni događaj iz njegove priče, onaj koji je njemu bio tek usputni susret,
meni se doimao važnijim od svega ostaloga i utisnuo se u moje misli, i dok je on nastavljao
pričati, ja tu misao nisam mogao odagnati iz svojeg uma: da je on, Lestat, pio samu Kristovu
krv na putu prema Kalvariji. Da je on, Lestat, govorio s tim Utjelovljenim Bogom koji je
svojom voljom hodao prema toj užasnoj smrti na Golgoti. Da je on, Lestat, uplašen i drhtav
svjedok, bio prisiljen stajati na uskim, prašnjavim uličicama Jeruzalema da bi vidio prolazak
Našega Gospoda, i da je taj Gospod, naš Živući Gospod, s prekriženim gredama raspela
pričvršćenima za Njegovo rame, ponudio svoje grlo Lestatu, izabranom učeniku.
Ah, kakva mašta, ta ludost, kakva mašta. Nisam očekivao da ću biti tako povrijeđen bilo
čime u njegovoj priči. Nisam očekivao da će to zapaliti vatru u mojim prsima, stezanje u
mojem grlu iz kojega nijedna riječ nije mogla umaknuti. Nisam to želio. Jedini spas mojemu
ranjenom srcu bila je misao kako je čudno i nerazborito da takav prizor – Jeruzalem,
prašnjava uličica, gnjevna gomila, Bog koji krvari i bičevan šepa pod Njegovim drvenim
teretom – uključuje i staru, lijepu legendu o ženi s raširenim velom da bi utješno obrisala
krvavo Kristovo lice i tako za sva vremena dobila Njegov odraz.
Nije potrebno biti učenjak, Davide, da bi znao da su takve svece stvarali drugi sveci u
nadolazećim stoljećima, kao glumci i glumice odabrani za prikazivanje Isusove muke u
nekom selu. Veronika! Veronika čije ime znači istinska ikona.
A naš je junak, naš Lestat, naš Prometej, s tim velom koji mu je dala sama Božja ruka,
pobjegao iz toga velikog i užasnog carstva Raja i Pakla i postaja Križnog puta vičući: – Ne!
Ja neću! – I vratio se, bez daha, jureći poput luđaka kroz snijeg New Yorka, želeći samo biti s
nama, okrećući leđa svemu tomu.
Vrtjelo mi se u glavi. U meni se vodio rat. Nisam ga mogao pogledati.
On je pričao i pričao, prelazeći preko toga, ponovno govoreći o safirnom Raju i pjesmi
anđela, raspravljajući sam sa sobom, s tobom i s Dorom, a vaš se razgovor doimao poput
gomile razbijena stakla. Nisam to mogao podnijeti.
Kristova krv u njemu? Kristova krv teče njegovim usnama, njegovim nečistim usnama,
njegovim Nemrtvim usnama, Kristova krv čini od njega čudovišni ciborij? Kristova krv?
– Daj mi da pijem! – iznenada sam povikao. – Lestat, daj mi da pijem, od tebe, daj mi da
pijem tvoju krv koja u sebi sadrži Njegovu krv! – nisam mogao vjerovati svojoj vlastitoj
iskrenosti, svojemu vlastitomu divljem očaju. – Lestat, daj mi da pijem. Dopusti mi da svojim
jezikom i svojim srcem potražim tu krv. Daj mi da pijem, molim te; ne možeš mi uskratiti taj
trenutak bliskosti. I, ako je to bio Krist... ako je to bio... Nisam mogao izreći do kraja.
– Oh, mahnito i nerazborito dijete, rekao je. – Sve što ćeš spoznati ako zariješ svoje zube
u mene jest ono što spoznajemo iz vizija koje ugledamo sa svim našim žrtvama. Otkrit ćeš
ono što ja mislim da sam vidio. Otkrit ćeš ono za što mislim da mi je objavljeno. Otkrit ćeš da
moja krv teče mojim žilama, što već i sada znaš. Otkrit ćeš da ja vjerujem da je to bio Krist,
ali ništa više od toga. – Kimao je glavom u znak razočaranja dok me je promatrao.
– Ne, znat ću, rekao sam. Ustao sam od stola, ruke su mi drhtale. – Lestat, daj mi taj
jedan zagrljaj i nikada više neću tražiti ništa od tebe u cijeloj vječnosti. Dopusti da stavim
svoje usne na tvoj vrat, Lestat, dopusti mi da kušam tu priču, dopusti mi da to učinim! –
Slamaš mi srce, ti mala ludo, rekao je dok su mu navirale suze. – Uvijek si to činio. – Ne
prosuđuj me! – viknuo sam.
Nastavio je, govoreći samo meni, umom jednako kao i glasom. Nisam mogao odrediti je
li ga još tko čuo. Ali ja sam ga čuo. Neću zaboraviti niti jednu riječ.
– A što ako je to bila Božja krv, Armand, – upitao je, – a ne tek djelić neke goleme laži,
što bi tada pronašao u meni? Pođi na ranojutarnju misu i ugrabi svoje žrtve od onih koji
upravo dolaze s pričesti! Kako bi to bila zgodna igra, Armand, hraniti se zauvijek na svetim
pričesnicima! Kristovu krv možeš dobiti od bilo koga od njih. Kažem ti, ja ne vjerujem tim
duhovima, Bogu, Memnochu, tim lažljivcima; kažem ti, ja to odbijam! Nisam želio ostati,
pobjegao sam iz njihove proklete škole, izgubio sam oko dok sam se borio s njima, oteli su
mi ga opaki anđeli svojim pandžama dok sam bježao od njih! Želiš Kristovu krv, pođi tada
odmah u mračnu crkvu na ribarsku misu i odgurni pospanog svećenika od oltara, ako želiš, i
zgrabi kalež iz njegovih posvećenih ruku. Samo naprijed, učini to!
– Kristova krv! – nastavio je, a njegovo je lice bilo jedno veliko oko koje me je čvrsto
prikovalo svojom nemilosrdnom zrakom. – Ako je ikada bila u meni, ta sveta krv, tada ju je
moje tijelo rastvorilo i sagorjelo kao što vosak svijeće proždire stijenj. Ti to znaš. Što ostaje
od Krista u utrobi Njegovih vjernika pošto napuste crkvu? – Ne, rekao sam. – Ne, ali mi
nismo ljudska bića! – šapnuo sam, nastojeći na neki način u blagosti utopiti njegovu gnjevnu
gorljivost. – Lestat, ja ću znati! To je bila Njegova krv, a ne pretvoreni kruh i vino! Njegova
krv, Lestat, a ja ću znati nalazi li se ona u tebi. Oh, daj mi da pijem, preklinjem te. Daj mi da
pijem da bih mogao zaboraviti svaku prokletu pojedinost koju si nam ispričao, daj mi da
pijem! – Jedva sam se suzdržao da ga ne uhvatim, podredim svojoj volji, ne obazirući se na
njegovu legendarnu snagu, njegovu jezivu narav. Dočepao bih ga se i natjerao da se pokori.
Uzeo bih tu krv...
Ali, te su misli bile besmislene i isprazne. Cijela je njegova priča bila besmislena i
isprazna, pa ipak sam se okrenuo i u bijesu ispljunuo ove riječi na njega: – Zbog čega nisi
prihvatio? Zbog čega nisi pošao s Memnochom ako te je mogao odvesti od ovoga zemaljskog
pakla koji dijelimo, zbog čega nisi? – Dopustili su ti da pobjegneš, rekao si mu ti, Davide.
Ubacio si se ušutkavajući me malenom, molbenom kretnjom lijeve ruke.
Ali ja nisam imao strpljenja za raščlanjivanje ili neizbježnu interpretaciju. Nisam mogao
iz svojeg uma izbrisati tu sliku, našega okrvavljenoga Gospoda, našega Gospoda s križem
pričvršćenim za njegova ramena, i nju, Veroniku, taj dražestan izmišljeni lik s velom u
rukama. Oh, kako je moguće da takva izmišljotina pusti tako duboko korijenje?
– Mičite se od mene, svi, viknuo je. – Ja imam taj veo. Rekao sam vam. Krist mi ga je
dao. Veronika mi ga je dala. Odnio sam ga sa sobom iz Memnochova pakla, kada su mi ga
svi njegovi demoni pokušali oteti. – Jedva da sam ga čuo. Veo, pravi veo, o kakvoj je podvali
riječ? Glava me je boljela. Ribarska misa. Ako je takvo što postojalo u katedrali Svetog
Patricka, poželio sam poći tamo. Bio sam umoran od te sobe u staklenoj kuli, odvojen od
okusa vjetra i surove, osvježavajuće vlažnosti snijega.
Zbog čega se Lestat naslonio uza zid? Što je izvadio iz svojeg ogrtača? Veo! Neku sjajnu
podvalu da bi potvrdio cijelo ovo remek-djelo sakaćenja?
Podignuo sam pogled dok su mi oči lutale snježnom noći iza staklenog prozora i polako
pronašao njihov otisak: rastvoreno platno koje je držao u rukama, pognute glave, platno
rašireno s istim poštovanjem s kojim ga je možda držala Veronika.
– Moj Gospode! – šapnuo sam. Sve su riječi nestale u vrtlozima bestežinskog zvuka i
svjetlosti. Vidio sam Ga tamo. – Moj Gospod. – Ugledao sam Njegovo lice, ne naslikano,
otisnuto ili na neki drugi način preneseno na sićušna vlakna fine tkanine, već blistajući
plamenom koji neće progutati ono što je nosilo njegovu vrelinu. Moj Gospod, moj Gospod
Čovjek, moj Gospod, moj Krist, Čovjek s crnom, oštrom krunom od trnja i dugom
zamršenom smeđom kosom tako strahovito slijepljenom krvlju, i velikim, začuđenim tamnim
očima koje su zurile ravno u mene, blagim i jasnim predvorjima Božje duše, koja su toliko
zračila svojom neizmjernom ljubavlju da je pred njom umirala sva poezija, i meke, svilene
usne neupitne i neosuđujuće jednostavnosti, otvorene da bi uhvatile tih i očajnički dah upravo
u času kada je veo došao ublažiti to užasno trpljenje.
Plakao sam. Pokrio sam usta rukama, ali nisam mogao zaustaviti riječi.
– Oh, Kriste, moj tragični Kriste! – šapnuo sam. – Nije djelo ljudskih ruku! – povikao
sam. – Nije djelo ljudskih ruku! – Kako su moje riječi bile očajničke, kako nemoćne, kako
ispunjene tugom. – To Čovječje lice, to lice Boga i Čovjeka. On krvari. Za ime Svemogućeg
Boga, pogledajte ga! – Ali, iz mene nije izašao ni najmanji zvuk. Nisam se mogao
pomaknuti. Nisam mogao disati. U šoku i bespomoćnosti pao sam na koljena. Poželio sam
nikada ne skinuti pogled s Njega. Nisam želio ništa više, nikada, ikada. Samo sam želio to
promatrati. Samo sam želio gledati Njega, a vidio sam Ga, i vidio sam unatrag, stoljećima
unatrag, do Njegova lica u svjetlosti glinene svjetiljke koja je gorjela u kući u Podilu,
Njegovo lice koje me promatra s drvene ploče, ispod mojih drhtavih prstiju, među svijećama
pisarnice Samostana špilja, Njegovo lice kakvo nikada nisam vidio na onim veličanstvenim
zidovima Venecije ili Firence gdje sam ga tako dugo i očajnički tražio.
Njegovo lice, Njegovo ljudsko lice prožeto Božanskim, mojega tragičnoga Gospoda koji
me promatra iz ruku moje majke na smrznutoj bljuzgavici pradavne ulice Podila, mojega
voljenoga Gospoda u krvavoj uzvišenosti.
Nisam mario za ono što je Dora rekla.
Nisam mario za to što je vrisnula Njegovo Sveto Ime. Nisam mario. Znao sam.
A kada je izjavila svoju vjeru, kada je otela veo iz Lestatovih ruku i istrčala s njim iz
stana, slijedio sam je, krečući se za njom i za velom – iako se u svetištu svojeg srca nisam ni
pomaknuo.
Nisam se ni uznemirio.
Izvanredan spokoj preplavio je moj um, a moji udovi više nisu bili važni.
Nije bilo važno to što se Lestat borio s njom i upozorio je da ne smije vjerovati u to, to
što smo nas troje stajali na stubama katedrale i što je snijeg padao poput nekoga osobitog
blaženstva iz nevidljiva i nedokučiva Raja.
Nije bilo važno što je sunce trebalo izaći, goruća srebrna kugla iza svoda od oblaka koji
su se topili. Sada bih mogao umrijeti.
Vidio sam Ga, i sve ostalo – Memnochove riječi i njegova zamišljenog Boga, Lestatovo
preklinjanje da pođemo i sakrijemo se prije no što nas jutro sve ne proguta – sve to nije bilo
važno.
Sada bih mogao umrijeti.
– Nije djelo ljudskih ruku, šapnuo sam.
Oko nas se na vratima okupila gomila. Iz crkve je dopro topao zrak u duboku, ugodnu
naletu. To nije bilo važno.
– Veo, veo, vikali su. Vidjeli su! Vidjeli su Njegovo lice.
Lestatovi očajnički, preklinjući pozivi su zamrli.
Jutro je stiglo u svojoj gromovitoj, užareno bijeloj svjetlosti, valjajući se preko krovova,
zgušnjavajući noć u tisuće staklenih zidova i polako oslobađajući svoju čudovišnu
veličajnost.
– Budite svjedoci, rekao sam. Podignuo sam raširene ruke prema zasljepljujućoj
svjetlosti, toj smrti u rastaljenu srebru. – Ovaj grješnik umire za Njega! Ovaj grješnik odlazi k
Njemu. – Baci me u Pakao, oh Gospode, ako je to Tvoja volja. Dao si mi raj. Pokazao si mi
Svoje lice.
A Tvoje je lice bilo ljudsko.
 19.

Sunuo sam u vis. Bol koju sam osjetio bila je potpuna i pržila je svu volju ili moć odabira
trenutka. Eksplozija u meni odaslala me je prema nebu, ravno u bisernu, snježnu svjetlost
koja je dolazila u iznenadnoj poplavi, kao što to uvijek biva, jednog časka iz prijetećeg oka,
šaljući svoje, beskonačne zrake preko panorame grada, do plimnog vala bestežinske
rastaljene svjetlosti, kotrljajući se preko svih velikih i malih stvari.
Išao sam sve više i više, okrećući se kao da sila unutrašnje eksplozije neće izgubiti svoj
intenzitet, i s užasom sam opazio da je moja odjeća izgorjela, a dim se obavijao oko mojih
udova u vrtložnom vjetru. Pogledom sam obuhvatio svoje udove, svoje gole, raširene ruke i
noge stopala okrenutih prema van, koji su se ocrtavali na razarajućoj svjetlosti. Moje je meso
već bilo pougljenjeno, sjajno, prilijepljeno za tetive mojeg tijela, urušivši se do zapetljanog
spleta mišića kojima su bile obložene moje kosti.
Bol je dosegnula vrhunac onoga što sam mogao podnijeti, ali kako mogu objasniti da mi
to nije bilo važno; bio sam na putu prema vlastitoj smrti, a to naizgled beskrajno mučenje bilo
je sitnica, sitnica. Mogao bih izdržati bilo što, čak i žarenje u očima, spoznaju da će se uskoro
otopiti ili eksplodirati u Sunčevoj plamenici, i da će sve što sam bio izaći iz tijela.
Okružje se iznenada promijenilo. Hučanje vjetra je prestalo, moje su oči bile mirne i
usredotočene, a posvuda uokolo čuli su se dobro poznati pripjevi crkvenih pjesama. Stajao
sam kod nekog oltara, a kada sam podignuo pogled, opazio sam pred sobom crkvu prepunu
ljudi, oslikani stupovi su se uzdizali poput brojnih ukrašenih debla stabala iz mnoštva
raspjevanih usta i zadivljenih očiju. Posvuda, na sve strane, vidio sam te ogromne i beskrajne
skupove vjernika. Crkva nije imala zidova koji bi je držali na okupu, a čak su i uzdignute
kupole, ukrašene najčišćim i najblistavijim zlatom i iskovanim svecima i anđelima, otvarale
put divnom, sve rjeđemu i beskrajnomu modrom nebu.
Miris je ispunio moje nosnice. Oko mene su sićušna zlatna zvona jednoglasno zvonila, a
zvukovi te nježne melodije brzo su slijedili jedan drugoga. Dim je palio moje oči, ali tako
ugodno, dok je miris ispunjao moje nosnice i vlažio usta, a moj je vid postao jedno sa svime
što sam okusio, dodirnuo ili čuo.
Ispružio sam ruke i opazio da ih prekrivaju dugi bijeli rukavi sa zlatnim obrubima,
odmaknuti na zapešćima koja su bila prekrivena mekim, pahuljastim runom čovjekovih
prirodnih dlaka. To su bile moje ruke, da, ali moje ruke nakon smrtne točke u kojoj je život
bio zapečaćen u meni. Bile su to ruke muškarca.
Iz mojih je usta krenula pjesma, odzvanjajući glasno i raspjevano nad skupom, njihovi su
se glasovi zaorili kao odgovor, a ja sam još jednom poveo svoje vjerovanje, vjerovanje koje
me je obuzelo do srži: – Krist je došao. Njegovo je Utjelovljenje počelo u svim stvarima i u
svim muškarcima i ženama, i nastavit će se zauvijek! – Ta se pjesma doimala toliko
savršenom da su suze tekle iz mene, i dok sam pognuo glavu i sklopio ruke, pogledao sam i
ugledao pred sobom kruh i vino, okrugao hljeb koji čeka da bude blagoslovljen i razlomljen i
vino u zlatnom kaležu spremno da bude pretvoreno.
– Ovo je Tijelo Kristovo, a ova je krv prolivena za nas sada, prije i zauvijek, i u svakom
času u kojemu živimo! – Zapjevao sam. Stavio sam ruke na hljeb i podignuo ga, iz njega je
izbila veličanstvena zraka svjetlosti, a skup je zapjevao svoj najljepši, najglasniji hvalospjev.
U rukama sam držao kalež. Podignuo sam ga visoko dok su zvona zvonila s tornjeva,
tornjeva i tornjeva, koji su bili načičkani u blizini tornjeva velike crkve, protežući se miljama
u svim smjerovima, cijeli je svijet postao uzvišeno i veličanstveno mnoštvo crkava, a ovdje
pokraj mene zvonili su mali zlatni zvončići.
Ponovno su pristigli oblaci mirisa. Spuštajući kalež, pogledao sam u more lica koje se
protezalo preda mnom. Okrenuo sam glavu slijeva nadesno, a tada sam pogledao prema nebu
u iščezavajuće mozaike koji su postali jedno s uzdižućim, mutno bijelim oblacima.
Vidio sam zlatne kupole ispod neba.
 Vidio sam beskrajne krovove Podila.
Znao sam da je to Vladimirov grad u svoj svojoj veličanstvenosti i da sam stajao pred
velikim svetištem Svete Sofije, svi zasloni koji bi me razdvajali od ljudi bili su uklonjeni, a
svim onim drugim crkvama koje su u mojemu davnom, maglovitom djetinjstvu bile ruševine
vraćen je sjaj, zlatne kupole Kijeva upijale su Sunčevu svjetlost i vraćale je snagom milijuna
planeta koji se vječno griju na plamenu milijuna zvijezda.
– Gospode moj, Bože moj! – povikao sam. Spustio sam pogled prema izvezenoj raskoši
moje odjeće, zelenog satena i niti od čistog, metalnog zlata.
Sa svake moje strane stajala su moja braća po Kristu, bradati, oči su Im blistale dok su mi
pomagali, dok su pjevali pjesme koje sam ja pjevao, dok su se naši glasovi pretapali prelazeći
s pjesme na pjesmu zvukovima koje sam gotovo mogao vidjeti kako se uzdižu ispred mene
prema prozračnomu nebeskom svodu.
– Daj im! Daj im jer su gladni, povikao sam. Razlomio sam hljeb kruha. Razlomio sam
ga na polovine, a tada na četvrtine koje sam užurbano drobio u male zalogaje što su se
gomilali na zlatnoj plitici.
Vjernici su se svi od reda uspeli stubama, a nježne ružičaste ručice posezale su za
zalogajima koje sam im pružao što sam brže mogao, zalogaj po zalogaj, ne rasipajući ni
mrvicu, kruh se dijelio desecima, pa stotinama dok su se gurale prema naprijed, a
novopridošli su onima koji su bili nahranjeni jedva dopuštali da uzmaknu.
Dolazili su i dolazili. Ali pjesma nije prestajala. Glasovi, prigušeni kod oltara, utišani dok
su gutali kruh, uskoro su ponovno zaorili glasno i slavljenički.
Kruh je bio beskrajan.
Neprestano sam iznova trgao njegovu meku debelu koru i stavljao je u ispružene dlanove,
ljupko savijene prste.
– Uzmite, uzmite Tijelo Kristovo! – govorio sam.
Oko mene su se, izlazeći iz blistava zlatnog i srebrnog poda, uzdignuli mračni, treperavi,
sjenoviti oblici. Bila su to debla drveća, a njihove su se grane izvijale prema gore, pa zatim
dolje prema meni, a s tih su grana padali lišće i bobice, dolje na oltar, na zlatnu pliticu i na
posvećeni kruh koji je sada bio velika masa komadića.
– Pokupi ih! – povikao sam. Podignuo sam zelene listove i mirisne žirove i dao ih
željnim rukama. Pogledao sam dolje i ugledao kako žito teče kroz moje prste, žito koje sam
ponudio rastvorenim usnama, žito koje sam usipao u otvorena usta.
Zrak je bio zasićen bešumnim padanjem zelenih listova kojih je bilo tako mnogo da je
meka sjajna nijansa zelene obojila sve uokolo, isprekidana posvuda letom sićušnih ptica.
Milijun vrabaca poletjelo je prema nebu. Milijun zeba vinulo se u vis, a blistavo je sunce
pristajalo na njihova majušna, ispružena krila.
– Zauvijek, beskrajno, uvijek u svakoj stanici i svakom atomu, molio sam. –
Utjelovljenje, rekao sam. – I Gospod je boravio među nama. – Moj je glas ponovno zazvonio
kao da nas je prekrio krov, krov koji je mogao odbijati moju pjesmu, iako je naš krov bio
samo otkriveno nebo.
Gomila je navaljivala. Okružili su oltar. Moja su braća umaknula dok su tisuće ruku
nježno potezale njihove halje, odvlačeći ih od Božjeg stola. Svuda oko mene gurali su se ti
izgladnjeli koji su uzimali kruh dok sam im ga pružao, koji su uzimali žito, koji su uzimali
šake pune žirova, koji su uzimali čak i meko Ušće. Pokraj mene Je stajala moja majka, moja
prelijepa majka tužnog lica, fini izvezeni veo ukrašavao je njezinu gustu sijedu kosu, njezine
su izborane male oči bile prikovane za mene, a u svojim je drhtavim rukama, u svojim suhim
i uplašenim prstima, držala najveličanstvenije darove, oslikana jaja! Crvena i plava, žuta i
zlatna, ukrašena nizovima dijamanata i vjenčićima poljskog cvijeća, jaja su svjetlucala u
svojoj blistavoj ljepoti kao da su divovski ulašteni dragulji.
A tamo, u samom središtu njezinih darova, tih darova koje je držala svojim drhtavim,
izboranim rukama, tamo je ležalo upravo ono jaje koje mi je jednom, tako davno, povjerila,
lagano, sirovo jaje tako veličanstveno ukrašeno sjajnom rubinsko crvenom bojom i zlatnom
zvijezdom u svakom središtu njegova uokvirenog ovala, to dragocjeno jaje koje je zasigurno
bilo njezino najbolje ostvarenje, najbolje postignuće njezinih trenutaka s gorućim voskom i
uzavrelom bojom.
Nije bilo izgubljeno. Nikada nije moglo biti izgubljeno. Bilo je tamo. Ali, nešto se
događalo. Mogao sam to čuti. Čak i uz pjesmu koja se orila iz mnoštva, mogao sam to čuti,
tihi zvuk u jajetu, tihi titravi zvuk, tihi jecaj.
– Majko, rekao sam. Uzeo sam ga. Držao sam ga objema rukama i pritisnuo palce uz
krhku ljusku.
– Ne, sine! – viknula je. Jadikovala je. – Ne, ne, sine moj, ne! – Ali, bilo je prekasno.
Sjajna se ljuska zdrobila pod mojim palcima, a iz njezinih djelića izašla je ptica, prelijepa,
potpuno odrasla ptica, ptica snježno bijelih krila, sićušnoga žutoga kljuna i sjajnih crnih očiju
nalik na komadiće ahata.
Ispustio sam dug, dubok uzdah.
Izašla je iz jajeta, rastvarajući svoja savršena krila prekrivena bijelim perjem, a sićušan se
kljun otvorio u iznenadnom kriku. Poletjela je u vis, ta ptica, oslobođena slomljene crvene
ljuske, više i više, ponad glava vjernika, visoko kroz blagu vrtložnu kišu zelenog lišća i
lepršajućih vrabaca, letjela je visoko kroz veličanstvenu zvonjavu zvona.
Zvona su na tornjevima zvonila tako glasno da su odaslala uskovitlane listove u
atmosferu, tako glasno da su podrhtavali stupovi koji su se uzdizali u vis, da se gomila
zaljuljala i zapjevala još srčanije kao da se želi savršeno uskladiti s bučnim odjekivanjem
zlatnogrlih zvona.
Ptica je iščeznula. Ptica je bila slobodna.
– Krist je rođen, šapnuo sam. – Krist je uzašao. Krist je na Nebu i na Zemlji. Krist je s
nama. – Ali nitko nije mogao čuti moj glas, moj prigušeni glas, i zašto je to bilo važno kada
je cijeli svijet pjevao istu pjesmu?
Zgrabila me je ruka. Grubo, zlonamjerno, poderala je moj bijeli rukav. Okrenuo sam se.
Udahnuo sam da bih vrisnuo i ukočio se od užasa.
čovjek, koji se pojavio niotkuda, stajao je pokraj mene, toliko blizu da su se naša lica
gotovo dodirivala. Promatrao me je. Poznavao sam njegovu crvenu kosu i bradu, njegove
strastvene i bezbožne plave oči. Znao sam da je on moj otac, ali to nije bio moj otac, već neka
užasna sila koja se uvukla u lik mojeg oca, koja me je, ukopana pokraj mene, kao gorostas
pokraj mene, gledala s visoka, ismijavajući me svojom moći i svojom visinom.
Ispružio je ruku i nadlanicom udario o zlatni kalež. Kalež se zaljuljao i pao, a posvećeno
je vino stvaralo mrlje na zalogajima kruha, na pokrovu oltara istkanome od zlata.
– Ali ne smiješ! – viknuo sam. – Pogledaj što si učinio! – Zar me nitko nije mogao čuti
uz pjesmu? Zar me nitko nije mogao čuti uz zvonjavu zvona?
Bio sam sam.
Stajao sam u suvremenoj sobi. Stajao sam ispod bijelo obojanog stropa. Stajao sam u sobi
u nekoj kući. Ponovno sam bio onaj stari, omanja muška pojava sa svojim starim raščupanim
kovrčama do ramena, ljubičasto-crvenim ogrtačem od baršuna i okovratnikom od slojevite
bijele čipke. Naslonio sam se uza zid. Zapanjen i ukočen, stajao sam naslonjen, znajući samo
da je svaka čestica ovog mjesta, svaka moja čestica bila jednako čvrsta i stvarna kao što je to
bila i u djeliću sekunde prije toga.
Sag pod mojim nogama bio je stvaran kao i lišće koje je padalo poput snježnih pahulja
kroz velebnu katedralu Svete Sofije, a moje ruke, moje gole dječačke ruke, bile su jednako
stvarne kao i ruke svećenika trenutak prije toga, svećenika koji je lomio kruh.
Strahovit jecaj uspinjao se uz moje grlo, strahovit vrisak koji ne bih mogao podnijeti čuti.
Moj bi dah zastao da ga nisam ispustio, a ovo tijelo, prokleto ili sveto, smrtno ili besmrtno,
čisto ili iskvareno, zasigurno će se rasprsnuti.
Ali utješila me je glazba. Glazba je polako postajala sve razgovjetnija, besprijekorna i
savršena, potpuno drugačija od velikog, beskrajnog zbora koji sam maloprije slušao.
 Iz tišine su dopirali ti savršeno oblikovani i prigušeni zvukovi, to mnoštvo zvukova koji
su slijedili jedan drugoga, tako da se doimalo da govore jasno i izravno, kao da prkose
poplavi zvukova u kojima sam tako uživao.
Oh, kad pomislim da samo deset prstiju može izvući te zvukove iz drvenoga glazbala u
kojemu batići upornim krutim pokretima udaraju u brončanu harfu čvrsto razapetih žica.
Znao sam je, znao sam tu pjesmu, znao sam tu klavirsku sonatu i volio sam je, a sada me
je potpuno paralizirala. Appassionata. Visoki i niski zvukovi odzvanjali su u nizu divnih,
strastvenih arpeggio, tutnjeći prema staccatu, da bi se zatim ponovno uzdignuli i pojurili.
Živahna se melodija nastavljala, izražajna, slavljenička i potpuno ljudska, zahtijevajući da je
se osjeti jednako kao što je se čuje, zahtijevajući da je se slijedi u svakomu zamršenom
vijuganju i zaokretu. Appassionata.
U pobješnjeloj bujici zvukova čuo sam zvonko odzvanjanje drveta glasovira; čuo sam
vibracije njegove velike, brončane, čvrsto napete harfe. Čuo sam sitne kucaje mnoštva
njegovih žica. Oh, da, glazba se nastavljala, da, nastavljala i nastavljala, sve glasnija, sve
jača, potpuno čista i savršena, povijajući se amo-tamo kao da zvuk može biti bič. Kako
ljudske ruke mogu proizvesti takvu čaroliju, kako iz tih bjelokosnih tipaka mogu istjerati tu
poplavu, tu prštavu, gromovitu ljepotu?
Prestala je. Moja je patnja bila tolika da sam samo mogao zatvoriti oči i oplakivati,
oplakivati gubitak tih razjarenih, kristalnih zvukova, oplakivati gubitak te netaknute jasnoće,
tih zvukova bez riječi koji su mi ipak govorili, preklinjali me da budem svjedok, preklinjali
me da osjetim i razumijem nečiji dubok i krajnje težak zanos.
Potresao me je krik. Otvorio sam oči. Soba oko mene bila je velika i ispunjena
skupocjenim i slučajnim stvarima, uokvirene slike koje su sezale do stropova, cvjetni tepisi
koji su razigrano trčkarali ispod zavijenih nogu suvremenih stolaca i stolova, i glasovir, veliki
glasovir iz kojega je dolazio taj zvuk, blistajući usred očaja, sa svojom dugom prugom
nasmiješenih bijelih tipaka, kao pobjeda srca, duše i uma.
Ispred mene, na podu je u molitvi klečao dječak, mali Arapin sjajnih, kratko podrezanih
kovrča u maloj, savršeno iskrojenoj galabiji, odnosno, pamučnoj pustinjskoj halji. Oči su mu
bile sklopljene, a njegovo je okruglo malo lice gledalo u vis, iako me nije vidio, njegove su se
crne obrve nabirale, a usne su mu se mahnito pomicale, kotrljajući arapske riječi: – Oh, dođi,
neki demone, neki anđele i zaustavi ga, oh, neka dođe nešto iz tame, nije važno što, dođi,
dođi iz svjetlosti i iz volje bogova koji ne mogu podnijeti gledati tlačenje zlih. Zaustavi ga
prije no što ubije moju Sybelle. Zaustavi ga, ja sam Benjamin, sin Abdulle, koji te zaziva,
uzmi moju dušu u zalog, uzmi moj život, ali dođi, neka dođe ono što je jače od mene i spasi
moju Sybelle. – Tišina! – viknuo sam. Ostao sam bez daha. Lice mi je bilo mokro. Usne su
mi nekontrolirano drhtale. – Što želiš, reci mi? – Pogledao me je. Vidio me je. Njegovo je
okruglo malo bizantinsko lice moglo biti začuđeno lice s crkvenih zidova, ali on je bio tu, bio
je stvaran, vidio me je, a ja sam bio ono što je želio vidjeti.
– Pogledaj, ti anđele! – viknuo je, njegov je mlađahan glas bio izoštren arapskim
naglaskom. – Zar ne vidiš tim svojim velikim lijepim očima? – Vidio sam.
Cijela se ta stvarnost odjednom sručila na mene. Ona, mlada žena, Sybelle, opirala se
držeći se za glasovir da ne bi bila otrgnuta od klupe, njezine su ruke grčevito nastojale
dosegnuti tipke, usta su joj bila zatvorena, a strahoviti je krik pritiskao njezine čvrsto stisnute
usne, plava joj je kosa lepršala oko ramena. A čovjek koji ju je tresao, koji ju je vukao, koji je
vikao na nju, iznenada joj je dodijelio jedan snažan udarac šakom koji ju je srušio tako da je
poletjela prema natrag, oteo joj se krik i pala je s klupe na sag kao nespretan čvor udova.
– Appassionata, Appassionata, urlao je na nju, medvjeđe stvorenje megalomanske naravi.
– Ne želim to slušati, ne želim, ne želim, nećeš mi to činiti, mojem životu. To je moj život! –
Pukao je poput bika. – Neću ti dopustiti da nastaviš! – Dječak je skočio i uhvatio me. Čvrsto
je stisnuo moja zapešća, a kada sam ga otresao, zbunjeno zureći u njega, uhvatio se za moje
baršunaste manžete.
 – Zaustavi ga, anđele. Zaustavi ga, vraže! Ne smije je više tući. Ubit će je. Zaustavi ga,
vraže, zaustavi ga, ona je dobra! – Ona je puzala na koljenima, a kosa joj je poput poderanog
vela skrivala lice. Velika mrlja osušene krvi pokrivala je s jedne strane njezin uzak struk,
mrlja se uvukla duboko u cvjetnu tkaninu.
Razbješnjen, gledao sam kako se čovjek povlačio. Visok, obrijane glave, buljavih očiju,
pokrio je uši rukama i psovao: – Luda, glupa kujo, luda, luda sebična kujo. Zar ja nemam
život? Zar za mene nema pravde? Zar ja nemam snove? – Ali ona je ponovno stavila ruke na
tipke. Jurila je ravno prema drugom stavku Appassionate kao da nije ni bila prekinuta.
Njezine su ruke udarale po tipkama. Bujice žestokih zvukova uzdizale su se jedna za drugom,
kao da su napisani upravo u svrhu da mu odgovore, da mu prkose, kao da izvikuju: neću
prestati, neću prestati...
Vidio sam što će se dogoditi. Okrenuo se i gledao je, ali samo zato da bi dopustio svojem
bijesu da dostigne vrhunac, širom otvorenih očiju, usta iskrivljenih bijesom. Pogibeljan
osmijeh oblikovao se na njegovim usnama.
Ona se ljuljala naprijed-natrag na klupi uz glasovir, kosa joj je lepršala, podignuta lica,
njezin um nije imao potrebu vidjeti tipke koje je udarala, odrediti slijed njezinih prstiju koji
su jurili zdesna nalijevo, koji nisu gubili vlast nad bujicom.
Iz njezinih čvrsto stisnutih usana dopiralo je tiho pjevušenje, škrgutavo pjevušenje
usklađeno s melodijom koja je u naletima dopirala iz tipaka. Savinula je leđa i pognula glavu,
a kosa joj je padala preko ruku koje su jurile. Svirala je bez prestanka, prema grmljavini,
prema izvjesnosti, prema odbijanju, prema prkosu, prema potvrdi, da, da, da, da, da. Čovjek
je krenuo prema njoj.
Uplašeni je dječak, ostavljajući me zdvojnoga, pojurio ispriječiti se između njih, a čovjek
ga je odalamio takvom žestinom da ga je oborio na tlo.
Ali prije no što su čovjekove ruke uhvatile njezina ramena, prije no što ju je i dotaknuo –
a ona je ponovno prešla na prvi stavak, ah, ah, aaaah! Appassionate, još jednom ispočetka u
svoj njezinoj snazi – ja sam ga zgrabio i okrenuo ga licem prema sebi.
– Ubiti je, to želiš? – šapnuo sam. – Pa, vidjet ćemo. – Da! – viknuo je, lice mu se
znojilo, a izbuljene oči sjajile. – Ubit ću je! Ona me je dovela do krajnjeg ludila, eto što je
učinila, i umrijet će! – Previše bijesan da bi razmišljao o mojoj prisutnosti, pokušao me
odgurnuti na stranu, a pogled mu je ponovno bio prikovan za nju. – Prokleta bila, Sybelle,
prekini s tom glazbom, prekini! – Njezina melodija i žice ponovno su grmjele. Zamahujući
kosom s jedne strane na drugu stranu, ona je jurišala sve dalje.
Gurnuo sam ga natrag, hvatajući mu lijevom rukom rame, a desnom mu podižući bradu,
otvarajući put da bih mu ustima mogao istražiti vrat, razderati ga i pustiti da se krv slije u
moja usta. Bila je vruća, gusta i prepuna njegove mržnje, puna gorčine, puna njegovih
razorenih snova i osvetoljubivih snatrenja.
Oh, njezina vrelina. Pio sam je u dubokim mlazovima, vidjevši sve, kako ju je volio,
brinuo se o njoj, svojoj nadarenoj sestri, on, njezin lukavi brat pogana jezika i bez sluha, koji
ju je vodio prema vrhuncu njegova dragocjenog i profinjenog univerzuma, sve dok
zajednička tragedija nije prekinula njezin uspon i izludjela je, okrenula je od njega, od
sjećanja, od nastojanja, zatočila je zauvijek u oplakivanju žrtava te tragedije, njihovih
roditelja koji su ih voljeli i hvalili, oborenih na zavojitoj cesti kroz mračnu, daleku dolinu
upravo one noći prije njezina najvećeg trijumfa, njezina prvog pojavljivanja kao virtuozne,
samostalne pijanistice pred cijelim svijetom.
Vidio sam kako njihov automobil klopoće i bruji kroz tamu. Čuo sam kako brat na
stražnjem sjedalu brblja, a njegova sestra do njega čvrsto spava. Vidio sam kako je taj
automobil udario u drugi automobil. Vidio sam zvijezde na nebu koje su bile okrutni i tihi
svjedoci. Vidio sam ranjena i beživotna tijela. Vidio sam njezino ukočeno lice dok je stajala
neozlijeđena, poderane odjeće, uz cestu. Čuo sam kako on vrišti od užasa. Čuo sam kako
psuje u nevjerici. Vidio sam razbijeno staklo. Razbijeno staklo koje je posvuda blistalo na
svjetlosti farova. Vidio sam njezine oči, njezine svijetlo plave oči. Vidio sam kako se njezino
srce zatvara.
Moja je žrtva bila mrtva. Iskliznuo mi je iz ruku. Bio je beživotan kao što su bili i njegovi
roditelji na tomu vrelomu, pustomu mjestu.
Bio je mrtav i zgrčen i više joj nije mogao nauditi, više nije mogao vuči njezinu dugu
plavu kosu, ili je tući, ili je zaustaviti dok je svirala.
Soba je, i uz njezino sviranje, bila ugodno mirna. Ponovno je stigla na treći stavak i
lagano se ljuljala na njegovu tihom početku, njegovim suzdržanim i odmjerenim koracima.
Dječak je skakao od radosti. U svojoj lijepoj, maloj galabiji, bosonog, okrugle glave
prekrivene gustim crnim kovrčama, bio je maleni arapski anđeo koji poskakuje u zrak,
plešući, vičući: – Mrtav je, mrtav je, mrtav je. – Sklopio je ruke, protrljao ih jednu uz drugu,
ponovno ih sklopio, pa ih podignuo u vis. – Mrtav je, mrtav je, mrtav je, nikada je neće
povrijediti, nikada je neće mučiti, zauvijek je dokrajčen, mrtav je, mrtav je. – Ali, ona ga nije
čula. I dalje je svirala, krčeći put kroz te sanjive duboke zvukove, tiho pjevušeći, a tada
rastvarajući usne da bi ispustila jednosložnu pjesmu.
Bio sam pun njegove krvi. Osjetio sam kako me oplakuje iznutra.
Uživao sam u njoj, uživao sam u svakoj njezinoj kapi. Povratio sam dah od napora tako
brzoga gutanja i tada krenuo polako, tiho koliko sam god mogao, kao da me je mogla čuti,
iako to nije mogla, i stao pokraj glasovira gledajući je.
Kako je imala malo, nježno lice, tako djevojačko s dubokim, velikim, svijetlo plavim
očima. Ali, pogledaj modrice na njezinu licu. Pogledaj krvave ogrebotine na njezinu obrazu.
Pogledaj djelić sićušnih crvenih krvavih ranica na njezinoj sljepoočnici gdje je pramen
njezine kose bio iščupan zajedno s korijenom.
Nije marila za to. Zelenkasto-crne modrice na njezinim golim rukama nisu joj značile
ništa. I dalje je svirala.
Kako je njezin vrat bio nježan, čak i s crnim, otečenim tragovima njegovih prstiju, i kako
su skladna bila njezina mala koščata ramena koja su jedva pridržavala rukave njezine tanke
pamučne haljine cvjetnog uzorka. Njezine su se izražajne pepeljaste obrve nabirale i ljupko
mrštile zbog usredotočenosti dok je zurila pred sebe u prazno, u svoju zanosnu, prodornu
glazbu, samo su njezini dugi, glatki prsti iskazivali njezinu titansku i neukrotivu snagu.
Dopustila je da joj pogled doluta na mene i nasmiješila se kao da je vidjela nešto što ju je
u času zadovoljilo; pognula je glavu jednom, dva puta, tri puta u brzom ritmu glazbe, ali kao
da mi je kimala.
– Svbelle, šapnuo sam. Stavio sam prste na svoje usne, poljubio ih i otpuhnuo poljubac
prema njoj, dok su njezini prsti nastavili juriti.
Ali se njezin pogled tada zamaglio i ona je ponovno bila odsutna, stavak je od nje
zahtijevao brzinu, zabacivala je glavu unatrag zbog napora kojim je udarala tipke. I sonata je
još jednom prsnula u svoj pobjednički život.
Progutalo me je nešto moćnije od Sunčeve svjetlosti. Bila je to tako snažna moć da je me
potpuno obuhvatila i isisala me iz te sobe, iz tog svijeta, iz zvuka njezina sviranja, iz mojih
osjetila.
– Neeee, ne uzimaj me sada! – vrisnuo sam. Ali beskrajna crna praznina progutala je taj
zvuk. Letio sam, bestežinski, raširenih pougljenjenih udova i u paklu neizdržljive boli. To ne
može biti moje tijelo, jecao sam ugledavši crnu kožu utisnutu u moje mišiće poput kore,
ugledavši svaku tetivu svojih ruku, svoje nokte savijene i pocrnjele poput komadića izgorjela
roga. Ne, ne moje tijelo, vikao sam, oh, majko, pomozi mi, pomozi mi! Benjamine, pomozi
mi...
Počeo sam padati. Oh, nitko mi sada nije mogao pomoći osim jednog Bića.
– Bože, daj mi hrabrosti, viknuo sam. – Bože, ako je počelo, daj mi hrabrosti, Bože, ne
mogu se odreći svojeg razuma, Bože, daj mi do znanja gdje sam, Bože, dopusti da razumijem
što se događa, Bože, gdje je crkva, Bože, gdje su kruh i vino, Bože, gdje je ona, Bože,
pomozi mi, pomozi mi. – Padao sam sve niže i niže, pokraj staklenih tornjeva, pokraj
rešetaka zazidanih prozora. Pokraj krovova i šiljatih tornjeva. Padao sam kroz surov i divlji
kovitlac vjetra. Padao sam kroz žestoku snježnu mećavu. Padao sam i padao. Padao sam
pokraj prozora kraj kojeg je stajao nezamjenjivi Benjaminov lik držeći se jednom ručicom za
zavjesu, crnih očiju koje su u djeliću sekunde bile prikovane za mene, otvorenih usta, majušni
arapski anđeo. Padao sam sve niže i niže, koža na mojim nogama stegnula se i napela tako da
ih nisam mogao saviti, stezala se i na mojem licu tako da nisam mogao otvoriti usta, i uz
razdiruću eksploziju surove boli udario sam o tvrdu gomilu snijega.
Oči su mi bile otvorene i preplavila ih je vatra.
Sunce je potpuno izašlo.
– Sada ću umrijeti. Umrijet ću! – šapnuo sam. – I u ovomu posljednjem času izgarajuće
paralize, kada cijeli svijet iščezne i kada više ništa ne preostane, ja čujem njezinu glazbu!
Čujem kako svira posljednje note Appassionate! Čujem je. Čujem njezinu neobuzdanu
pjesmu.

20.

Nisam umro. Ni na koji način. Probudilo me je njezino sviranje, ali ona i njezin glasovir
bili su vrlo daleko. Prvih nekoliko sati nakon sumraka, kada je bol bila najgora, koristio sam
zvukove njezine glazbe, koristio sam potragu za njima da bih se suzdržao od pomahnitalog
vrištanja, jer ništa nije moglo zaustaviti bol.
Ležeći duboko u snijegu, nisam se mogao pomaknuti i nisam mogao vidjeti ništa, osim
onoga što je mogao vidjeti moj um ako sam ga odabrao koristiti, a želeći umrijeti, nisam
koristio ništa. Samo sam slušao kako je svirala Appassionatu, a u svojim sam snovima na
trenutke s njom pjevao.
Slušao sam je cijele prve i druge noći, odnosno, kada je bila raspoložena svirati. Satima
ne bi svirala, možda da bi odspavala. Nisam mogao znati. Tada bi ponovno počela, a ja bih
počeo s njom.
Slijedio sam njezina tri stavka dok ih nisam znao, kao što ih je ona morala znati,
napamet. Upoznao sam varijacije koje je ona unijela u svoju glazbu; saznao sam da dvije
glazbene cjeline koje je svirala nikada nisu iste.
Slušao sam kako me Benjamin doziva, čuo sam njegov zvonki glasić koji je govorio vrlo
brzo i vrlo primjereno newyorškom stilu: – Anđele, nisi gotov s nama, što učiniti s njim?
Anđele, vrati se. Anđele, dat ću ti cigarete. Anđele, imam mnogo dobrih cigareta. Vrati se.
Anđele, samo sam se šalio. Znam da si sam možeš nabaviti cigarete. Ali, ovo je zbilja
mučenje, ostavio si to mrtvo tijelo, anđele. Vrati se. – Prolazili su sati a da ne bih čuo ništa od
njih. Moj um nije imao snage da telepatski dopre do njih, samo da ih vidim, jednoga kroz oči
drugoga.
Ne. Ta vrsta snage je nestala.
Ležao sam u nijemoj tišini, spaljen onime što sam vidio i osjetio jednako kao i Sunčevom
svjetlošću, iznutra ranjen i prazan, mrtav u umu i srcu, postojala je samo moja ljubav za njih.
Bilo je prilično jednostavno, nije li, u najcrnjem jadu voljeti dva lijepa stranca, ludu djevojku
i nestašnog, lukavog dječaka koji ju je volio? U tomu nije bilo nikakve osobite povijesti, u
mojem ubijanju njezina brata. Unajmljeni ubojica, i točka. Pet stotina godina povijesti stajalo
je iza boli svega ostaloga.
Bilo je sati kada mi je samo grad govorio, glasni žamor, tutnjava i šumovi grada New
Yorka promet kojega neprestano bruji, čak i u najgušćem snijegu, sa svojim slojevima i
slojevima glasova i života koji se uzdižu do uzvisine na kojoj sam ležao, a zatim iza njega,
daleko iza njega do tornjeva kakve svijet prije ovog vremena nije vidio.
Bio sam svjestan svega oko sebe, ali nisam znao što misliti o tomu. Znao sam da je snijeg
koji me je pokrivao bio sve dublji, pa čak i tvrđi, i nisam razumio kako takvo što kao led
može Sunčeve zrake držati podalje od mene.
 Zasigurno moram umrijeti, pomislio sam. Ako ne ovoga nadolazećeg dana, onda
sljedećega. Mislio sam na Lestata kako drži veo. Mislio sam na Njegovo lice. Ali, žar me je
napustio. Nada me je napustila.
Umrijet ću, mislio sam. Jutro za jutrom, umrijet ću.
Ali nisam.
Daleko dolje u gradu, čuo sam ostale od moje vrste. Nisam ih zapravo nastojao čuti, pa
tako do mene nisu dopirale njihove misli, već s vremena na vrijeme njihove riječi. Lestat i
David su bili tamo, Lestat i David su mislili da sam mrtav. Lestat i David su me oplakivali.
Ali, Lestata su opsjedali daleko veći užasi jer su Dora i svijet oteli veo, a grad je sada bio
napučen vjernicima. Katedrala je jedva mogla obuzdati mnoštvo.
Došli su i drugi besmrtnici, mladi, nejaki i pokatkad, najužasnije, vrlo stari, želeći vidjeti
to čudo, šuljajući se noću u crkvu među smrtne štovatelje i gledajući veo luđačkim pogledom.
Pokatkad bi govorili o jadnom Armandu ili hrabrom Armandu ili svetom Armandu, koji
se u svojoj posvećenosti razapetom Kristu žrtvovao na samim vratima crkve!
Pokatkad bi učinili isto. Tik prije no što bi sunce ponovno izašlo, morao bih ih slušati,
slušati posljednje očajničke molitve dok su čekali svjetlost koja donosi smrt. Jesu li oni prošli
bolje od mene? Jesu li pronašli utočište u Božjem zagrljaju? Ili su vrištali u mukama,
mukama kakve sam ja trpio, neizdržljivo spaljen i nesposoban osloboditi ih se, ili su bili
izgubljeni kao i ja, ostaci u uličicama ili na visokim krovovima? Ne, dolazili su i odlazili,
kakva god da je bila njihova sudbina.
Kako je sve to izblijedjelo, kako je bilo daleko. Bilo mi je tako žao Lestata jer je čak
plakao za mnom, ali ja sam bio taj koji je trebao umrijeti ovdje. Trebao sam umrijeti prije ili
poslije. Što god sam vidio u onom času kada sam se uzdizao prema suncu nije bilo važno.
Trebao sam umrijeti. I to je bilo sve.
Prodirući kroz snježnu noć, elektronički su glasovi govorili o čudu, da je Kristovo lice na
platnenom velu izliječilo bolesne i ostavilo svoj otisak na drugim tkaninama koje su bile
pritisnute uz njega. A tada se čula rasprava crkvenjaka i skeptika, prava buka.
Nisam slijedio nikakav smisao. Trpio sam. Gorio sam. Nisam mogao otvoriti oči, a kada
sam pokušao, moje su trepavice zagreble moje oči i ta je bol bila prevelika da bi se mogla
podnijeti. Čekao sam je u tami.
Prije ili poslije, neminovno, začula se njezina glazba sa svim svojim novim čudesnim
varijacijama, i tada mi ništa nije bilo važno, ni zagonetka toga gdje sam se nalazio, ni što sam
vidio ili što Lestat namjerava učiniti.
Čini mi se da je to bila sedma noć kada su mi se moja osjetila posve vratila i kada sam u
cijelosti shvatio užas stanja u kojem sam se nalazio.
Lestat je nestao. Kao i David. Crkva je bila zatvorena. Iz žamora smrtnika uskoro sam
saznao da je veo bio odnesen.
Mogao sam čuti misli cijeloga grada, buku koja je bila neizdržljiva. Zatvorio sam se od
nje, plašeći se zalutalog smrtnika koji bi možda naišao ako bi uhvatio iskru mojega
telepatskog uma. Nisam mogao podnijeti pomisao na neki pokušaj da me spase besmrtni
neznanci. Nisam mogao podnijeti pomisao na njihova lica, njihova pitanja, njihovu moguću
zabrinutost ili nemilosrdnu ravnodušnost. Skrio sam se od njih, skvrčen u svojemu
ispucanom i zategnutom tijelu. Pa ipak sam ih čuo, kao što sam čuo i smrtne glasove oko njih
koji su govorili o čudima, otkupljenju i Kristovoj ljubavi.
Osim toga, imao sam dovoljno posla razmišljanjem o svojemu tadašnjemu teškom
položaju i kako sam u njega dospio.
Ležao sam na krovu. Tamo se završio moj pad, ali ne pod otvorenim nebom, kao što sam
se nadao ili pretpostavio. Upravo suprotno, moje se tijelo stropoštalo na metalnu kosinu, da bi
se nastanilo ispod potrgane i zahrđale nadstrešnice, gdje ga je neprestano prekrivao vjetrom
nošen snijeg.
Kako sam dospio tamo? Mogao sam samo nagađati.
 Svojom sam se voljom, s prvom eksplozijom svoje krvi na svjetlosti jutarnjeg sunca,
vinuo u zrak, visoko koliko sam god mogao. Stoljećima već znam kako se uzdignuti na velike
visine i kako se tamo kretati, nikada ne iskušavajući zamišljene granice, ali, uz svoju želju za
smrću, uposlio sam svu svoju raspoloživu snagu da krenem prema nebu. Pao sam s velike
visine.
Zgrada ispod mene bila je prazna, napuštena, pogibeljna, bez topline ili svjetlosti.
Nijedan zvuk nije se čuo iz njezinih šupljih, metalnih stubišta ili trošnih, ruševnih soba.
Zapravo, vjetar bi s vremena na vrijeme svirao na toj građevini kao da su to velike orgulje, a
kada Sybelle nije bila za svojim glasovirom, to je bila glazba koju sam slušao, isključujući
šarolikost neskladnih zvukova grada iznad, ispod mene i sa svih strana.
Povremeno bi smrtnici gmizali nižim katovima zgrade. Osjetio sam iznenadan trzaj nade.
Bi li itko bio dovoljno lud da doluta na ovaj krov gdje bih mogao staviti svoje ruke na njega i
ispiti krv koja mi je bila potrebna samo da bih ispuzao ispod nadstrešnice koja me je štitila i
tako se nezaštićen predao suncu? Ovako kako sam ležao, sunce je jedva moglo doprijeti do
mene. Samo me je prigušena bijela svjetlost pržila kroz snježni nanos u koji sam dospio, a s
produživanjem svake noći ta bi se nova bol stopila s prethodnima.
Ali nitko nije došao gore.
Smrt će biti polagana, vrlo polagana. Možda će trebati pričekati dok ne dođe toplije
vrijeme i dok se ne otopi snijeg.
I svakog jutra, dok sam žudio za smrću, uspio sam prihvatiti da ću se buditi, možda
spaljeniji no do tada, ali i još skriveniji zimskom mećavom, kao što sam bio skriven cijelo
vrijeme, od stotina osvijetljenih prozora koji su odozgo gledali na taj krov.
Kada je zavladala smrtna tišina, kada je Sybelle spavala, a Benji se prestao moliti meni i
govoriti mi na prozoru, dogodilo se ono najgore. Hladnokrvno, ravnodušno i nepovezano
razmišljao sam o svemu onome čudnome što me snašlo dok sam padao kroz prostor, jer
nisam mogao misliti ni o čemu drugomu.
Kako je to bilo krajnje stvarno, oltar Svete Sofije i kruh koji sam lomio svojim rukama.
Spoznao sam toliko toga, nešto čega se više nisam mogao prisjetiti ili što nisam mogao
pretočiti u riječi, nešto što ovdje u ovoj pripovijesti ne mogu izraziti čak i kada pokušavam
ponovno proživjeti tu priču.
Stvarno. Opipljivo. Osjetio sam tkaninu pokrova oltara i vidio kako se prolijeva vino
prije no što je ona ptica izašla iz jajeta. Čuo sam zvuk pucanja ljuske. Čuo sam majčin glas. I
sve ostalo.
Ali, moj um ih nije više želio. Nije ih želio. Zanos se pokazao nepostojanime. Nestao je,
nestao poput noći s mojim Gospodarom u Veneciji, nestao kao godine lutanja s Louisom,
nestao kao raskalašeni mjeseci na Noćnom otoku, nestao kao ona sramotna stoljeća s Djecom
tame kada sam bio budala, prava budala.
Mogao sam misliti na veo, mogao sam misliti na Raj, mogao sam misliti kako stojim
pred oltarom izvodeći čuda s Kristovim tijelom u svojim rukama. Da, mogao sam misliti o
svemu tomu. Ali, cjelina je bila previše užasna, a ja nisam bio mrtav, i nije bilo Memnocha
koji bi me molio da postanem njegov pomoćnik, ili Krista raširenih ruku pred kulisom Božje
beskonačne svjetlosti.
Bilo je mnogo ugodnije misliti na Sybelle, prisjećati se da Je njezina soba debelih crvenih
i plavih turskih sagova i potamnjelih, prevelikih slika, jednako stvarna kao i Sveta Sofija u
Kijevu, misliti na njezino ovalno lice kada se okrenula da bi me nakratko pogledala, misliti
na iznenadnu jasnoću njezinih vlažnih, živih očiju.
Jedne večeri, kada su se moje oči napokon otvorile, kada su se vjeđe uistinu povukle
preko jabučica mojih očiju da bih mogao vidjeti kroz bijeli komad leda iznad sebe, shvatio
sam da se oporavljam.
Pokušao sam saviti ruke. Mogao sam ih tek malo podignuti i led koji me je prekrivao
počeo je pucati; kakav izvanredan električan zvuk.
 Sunce me ovdje jednostavno nije moglo dosegnuti, ili barem ne dovoljno da bi se
suprotstavilo nadnaravnoj žestini moćne krvi koju je sadržavalo moje tijelo. Ah, Bože,
pomisli samo, pet stotina godina jačanja, i, prije svega, rođen od Mariusove krvi, čudovišta
od samog početka koje nikada nije spoznalo svoju vlastitu snagu.
Na trenutak se činilo da moj bijes i očaj ne mogu biti veći. Činilo se da žestoka bol u
cijelomu mojem tijelu ne može biti veća.
Tada je Sybelle počela svirati. Počela je svirati Appassionatu, i ništa više nije bilo važno.
Nije bilo važno sve dok glazba nije utihnula. Noć je bila toplija no inače; snijeg se polako
topio. Činilo se da nigdje u blizini nema besmrtnika. Znao sam da je veo bio potajno odnesen
u Vatikan u Rimu. Sada više nije bilo razloga za besmrtnike da dođu ovamo, nije li?
Jadna Dora. Noćne vijesti izvijestile su da joj je oduzet njezin plijen. Rim mora ispitati
veo. Njezine priče o čudnim plavokosim anđelima bile su gradivo za tabloide, a ni ona više
nije bila ovdje.
U času odvažnosti, osnažio sam svoje srce Sybellinom glazbom te uz pritisak i bolove u
glavi poslao svoj telepatski vid, kao da je tjelesan dio mene, jezik koji zahtijeva postojanost,
da bih kroz Benjaminove oči vidio sobu u kojoj su oboje živjeli.
Vidio sam je u divnoj zlatnoj maglici, zidove prekrivene teškim uokvirenim slikama,
vidio sam svoju ljepoticu u pahuljastoj bijeloj kućnoj haljini i iznošenim papučama,
zaposlenih prstiju. Kako je veličanstveno bilo prostiranje te glazbe. I Benjamin, zabrinuti
mališan, koji se mršti, ruku prekriženih na leđima otpuhuje dim crne cigarete, koračajući
bosonog i kimajući glavom dok je mrmljao sam za sebe.
– Anđele, rekao sam ti da se vratiš! – Nasmiješio sam se. Nabori na mojem obrazu boljeli
su me kao da ih je netko načinio oštrim, šiljatim nožem. Zatvorio sam svoje telepatsko oko.
Dopustio sam sebi zadrijemati uz tutnjavu klavirskog crescendo.. Osim toga, Benjamin je
nešto osjetio; njegov um, neiskvaren zapadnjačkom kulturom, uhvatio je tračak moje
radoznalosti. Dosta.
Tada mi je nadošla druga vizija, vrlo jasna, vrlo osobita i neobična, nešto što nije
dopuštalo da bude zanemareno. Ponovno sam okrenuo glavu i led je zapucketao. Držao sam
oči otvorenima. Visoko gore, u izmaglici sam vidio osvijetljene tornjeve.
Neki je besmrtnik dolje u gradu mislio na mene, netko vrlo daleko, mnogo ulica dalje od
zatvorene katedrale. Zapravo, u času sam osjetio prisutnost moćnih vampira, vampira koje
sam poznavao, vampira koji su znali za moju smrt i gorko je oplakivali dok su obavljali neke
važne poslove.
Sada u tomu nije bilo rizika. Sybelle je bila tiha. Oni, moćni vampiri, bili su i dalje
zabavljeni svojim poslom. Odlučio sam pokušati.
Približio sam se svojim bestjelesnim vidom i odmah shvatio da mogu vidjeti jednoga
kroz oči drugoga, ali da obratno to nije radilo.
Razlog je bio jednostavan. Izoštrio sam svoj vid. Gledao sam kroz Santinove oči, oči
mojega staroga Gospodara rimskog Sabora, Santina, a drugi kojega sam vidio bio je Marius,
moj stvaratelj, čiji je um bio zatvoren za mene za sva vremena.
Bila je to velika službena zgrada u kojoj su se oprezno kretali, obojica odjevena kao
suvremena gospoda u primjerenu tamnoplavu odjeću, imali su čak i škrobljene bijele
okovratnike i tanke svilene kravate. Obojica su podrezala kosu u skladu s poslovnom modom.
Ali zgrada kroz koju su se šuljali, čvrsto i bezopasno sputavajući svakog smrtnika koji bi ih
pokušao uznemiriti, nije bila poslovna. Bila je to medicinska zgrada. I uskoro sam
pretpostavio o kakvu je poslu riječ.
Bio je to laboratorij sudske medicine grada kojim su lutali. I iako su si uzeli dovoljno
vremena da u svoje teške torbe prikupe spise, bili su vrlo brzi i napeti dok su iz odjeljaka
hladnjaka vadili ostatke onih vampira koji su se, slijedeći moj primjer, predali milosti sunca.
Dakako, uzimali su ono što je svijet imao o nama. Čistili su sve ostatke. U obične sjajne
plastične vreće stavljali su ostatke iz ladica nalik na lijesove i sjajnih čeličnih plitica. Cijele
kosti, pepeo, zube, ah, da, čak i zube su ubacivali u svoje male vreće. A tada su iz niza
ormarića vadili preostale uzorke odjeće omotane u plastiku.
Srce mi je počelo brže kucati. Promeškoljio sam se u ledu, a led mi je ponovno odvratio.
Oh, srce, budi mirno. Daj da vidim. Bila je to moja čipka, moja čipka, bogati venecijanski
ružin bod, sagorjela na rubovima, i nekoliko poderanih krpica ljubičasto-crvenog baršuna!
Da, moja bijedna odjeća koju su uzeli iz označenog pretinca u ormariću i ubacili u svoje
vreće.
Marius je zastao. Okrenuo sam glavu i um na drugu stranu. Nemoj me vidjeti. Vidi me i
dođi ovamo, i kunem se Bogom da ću... da ću što? Nemam snage čak ni pomaknuti se.
Nemam snage pobjeći. Oh, Sybelle, molim te, sviraj mi, moram pobjeći od ovoga.
Ali tada, prisjetivši se da je on bio moj Gospodar, prisjetivši se da mi može ući u trag
samo kroz slabiji i zbrkaniji um od svojeg družbenika Santina, osjetio sam kako mi se srce
smirilo.
Iz banke nedavnih sjećanja izvadio sam njezinu glazbu, uokvirio sam je brojevima i
datumima, sve male sitnice koje sam joj donio kroz stoljeća: da je Beethoven napisao njezino
divno remek-djelo, da je to sonata br. 23 u f-molu, opus 57. Misli o tomu. Misli o
Beethovenu. Misli o izmišljenoj noći u Beču, izmišljenoj jer ja zaista nisam znao ništa o toj
noći, zamisli ga kako bilježi glazbu bučnim, hrapavim perom, koje on možda nije mogao čuti.
Zamisli kako mu isplaćuju bijedne iznose. I razmišljaj s osmijehom zbog kojega tvoje lice
krvari, o tomu kako su mu donosili glasovir za glasovirom, tako je bio moćan, tako zahtjevan,
tako je žestoko udarao.
A ona, ljupka Sybelle, kako mu je ona bila divna kći, njezini su moćni prsti udarali tipke
sa zastrašujućom snagom koja bi ga sasvim sigurno oduševila da je mogao vidjeti u daleku
budućnost, da je među svojim pomahnitalim učenicima i obožavateljima mogao vidjeti baš tu
osobitu, manijakalnu djevojku.
Te je noći bilo toplije. Led se topio. To se nije moglo poreći. Stisnuo sam usne i ponovno
podignuo desnu ruku. Sada je postojala šupljina u kojoj sam mogao pomicati prste desne
ruke.
Ali ih nisam mogao zaboraviti, neprimjereni par, onoga koji me je stvorio i onoga koji ga
je pokušao uništiti, Mariusa i Santina. Morao sam ih ponovno vidjeti. Oprezno sam poslao
svoju slabu, pokusnu zraku ispitujuće misli. I u času sam ih otkrio.
Stajali su ispred peći za spaljivanje u unutrašnjosti zgrade i bacali u plameno ždrijelo sve
dokaze koje su skupili, vreća za vrećom savijala se i pucketala u plamenu.
Kako čudno. Zar nisu sami željeli pogledati te komadiće pod mikroskopom? Ali, sigurno
je da su drugi od naše vrste to učinili, i zbog čega gledati kosti i zube onih koji su se pržili u
paklu kada možeš odrezati komadić blijedog, bijelog tkiva s vlastitog dlana i staviti ga na
stakleni podložak dok tvoja ruka sama sebe začudno zacjeljuje kao što sam i ja zacjeljivao?
Zadržao sam se na toj viziji. Nejasno sam vidio podrum oko njih. Vidio sam niske grede
ponad njihovih glava. Skupljajući svu svoju moć u moj projicirani pogled, ugledao sam
Santinovo lice, tako izmučeno, blago, lice onoga koji je razorio jedinu mladost koju sam
ikada mogao imati. Vidio sam svojega staroga Gospodara kako gotovo čeznutljivo promatra
plamen. – Gotovi smo, rekao je Marius svojim tihim, zapovjedničkim glasom, govoreći
drugomu na savršenomu talijanskomu. – Ne mogu zamisliti što bismo još trebali učiniti. –
Razoriti Vatikan i ukrasti im veo, odgovorio Je Santino. – Odakle im pravo da prisvoje nešto
takvo? – Mogao sam samo vidjeti Mariusovu reakciju, njegov iznenadan šok, a tada pristojan
i odmjeren osmijeh. – Zašto? – upitao je kao da nema nikakvih tajni. – Što nama znači taj
veo, prijatelju? Misliš da će mu on vratiti razum? Oprosti, Santino, ali ti si tako mlad. –
Razum, vratiti mu razum. To se moralo odnositi na Lestata. Drugo značenje nije bilo moguće.
Riskirao sam. Pretražio sam Santinov um, sve njegove spoznaje i ustuknuo od užasa, ali
čvrsto se držeći onoga što sam vidio.
Lestat, moj Lestat – jer on nikada nije bio njihov, zar ne? – moj je Lestat bio sulud i
pomahnitao kao posljedica ove užasne sage i zatočili su ga najstariji od naše vrste uz konačnu
presudu da će, ako ne prestane narušavati mir, što je, dakako, značilo našu tajnovitost, biti
uništen, onako kako to samo najstariji mogu postići i nitko se neće moći zauzeti za njega ni
zbog kojeg razloga.
Ne, to se ne smije dogoditi! Grčio sam se i savijao. Bolje slala svoje udare kroz mene,
crvene i ljubičaste, koji su pulsirali narančastom svjetlošću. Takve boje nisam vidio od kada
sam pao. Moj se um vraćao, a čemu se vraćao? Da Lestat bude uništen! Lestat je zatočen kao
što sam ja nekoć bio, prije nekoliko stoljeća, ispod Rima, u Santinovim katakombama. Oh,
Bože, ovo je gore od Sunčeva plamena, ovo je gore nego vidjeti toga gada od brata kako
udara plave Sybelline obraze i odbacuje je od njezina glasovira, to što sam osjećao bio je
ubojiti bijes.
Ali manja je šteta bila učinjena. – Dođi, moramo nestati odavde, rekao je Santino. –
Nešto nije u redu, osjećam nešto što ne mogu objasniti. Kao da je netko sasvim blizu nas, pa
ipak nije u blizini; kao da je netko moćan kao i ja čuo moj korak miljama daleko. – Marius je
izgledao blago, radoznalo, mirno. – New York je noćas naš, rekao je jednostavno. A tada je, s
laganim strahom, posljednji put pogledao u ždrijelo peći. – Ako se nešto od duha, tako
privrženog životu, još ne drži za njegovu čipku i baršun koji je nosio. – Zatvorio sam oči. Oh,
Bože, dopusti mi da zatvorim svoj um. Dopusti da ga čvrsto zatvorim.
Njegov je glas i dalje dopirao do mene, probijajući maleni oklop moje svjesnosti na
mjestu gdje sam ga tako omekšao.
– Ali ja nikada nisam vjerovao u takvo što, rekao je. – Mi smo poput same euharistije, na
neki način, ne misliš li tako? Mi smo Tijelo i Krv tajanstvenog boga samo onoliko dugo dok
zadržavamo izabrani oblik. Kakvi pramenovi crvenkaste kose i spaljena i poderana čipka?
Njega više nema. – Ne razumijem te, blago je priznao Santino. – Ali, ako misliš da ga nikada
nisam volio, potpuno si u krivu. – Pođimo, dakle, rekao je Marius. – Naš je posao završen.
Svaki je t rag bilo koga sada zametnut. Ali obećaj mi u svojoj staroj rimokatoličkoj duši da
nećeš poći u potragu za velom. Milijun pari očiju ga je pogledalo, Santino, i ništa se nije
promijenilo. Svijet je svijet, a djeca umiru u svakom kvadrantu pod kapom nebeskom, gladna
i osamljena. – Više nisam mogao riskirati.
Okrenuo sam se pretražujući noć kao prodorna zraka, tražeći smrtnike koji bi ih mogli
opaziti dok napuštaju zgradu u kojoj su obavili svoj važan posao, ali je njihovo povlačenje
bilo previše tajnovito, previše hitro za to.
Osjetio sam kako odlaze. Osjetio sam iznenadnu odsutnost njihova daha, njihova bila i
znao sam da su ih odnijeli vjetrovi.
Napokon, kada je otkucao još jedan sat, pustio sam da moje oči lutaju istim starim
sobama kojima su se i oni šuljali.
Sve je bilo tiho jer su one jadne ošamućene tehničare i stražare nježno začarale utvare
bijelih lica iz drugog svijeta dok su kretale na svoj sablastan zadatak.
Do jutra će biti otkrivena krađa te činjenica da nedostaju svi radovi, a Dorino čudo
pretrpjet će još jedan strahovit udarac, hitro iščezavajući iz ovog vremena.
Trpio sam bolove; plakao sam suhim, promuklim plačem, nesposoban čak i prikupiti
suze.
Mislim da sam jednom u svjetlucavu ledu ugledao svoju ruku, grotesknu pandžu, više
nalik na nešto oderano nego spaljeno, i sjajnocrnu kako sam je upamtio ili vidio.
Tada me je stao mučiti misterij. Kako sam mogao ubiti zlog brata moje jadne ljubavi?
Kako je to moglo biti bilo što osim iluzije, ta brza strahovita pravda, dok sam se uspinjao i
padao pod težinom jutarnjeg sunca?
A ako se to nije dogodilo, ako nisam do posljednje kapi isisao toga užasnoga,
osvetoljubivog brata, tada su i oni bili san, moja Sybelle i moj mali Beduin. Oh, je li to bio
konačni užas?
Došao je najgori noćni sat. Mračni su satovi zvonili u oličenim sobama. Kotači su drobili
hrskavi snijeg. Ponovno sam podignuo ruku. Čulo se neizbježno krckanje i pucketanje. Svuda
oko mene slomljeni se led urušavao poput razbijenog stakla!
 Pogledao sam gore prema jasnim, svjetlucavim zvijezdama. Kako je to divno, ti stakleni
čuvarski tornjevi sa svim svojim postojanim i zlatnim svjetlosnim kvadratima prerezanima i
strmo prema dolje da bi iscrtali eterično crnilo zimske noći, a evo dolazi i vjetar tlačitelj,
zvižduče kroz kristalne kanjone preko ove malene, zapuštene postelje u kojoj leži jedan
zaboravljeni demon i svojim lopovskim vidom velike duše na oblacima iznad sebe promatra
ohrabrujuća svjetla grada. Oh, malene zvjezdice, kako sam vas mrzio i zavidio vam jer u
sablasnom ništavilu s takvom odlučnošću snujete svoju nepromjenjivu putanju.
Ali sada nisam ništa mrzio. Moja je bol bila poput pročišćenja za sve bezvrijedno. Gledao
sam kako se nebo naoblačilo, kako blista, u tihom i veličanstvenom trenutku postaje
dijamant, a tada je ponovno meka, bijela, bezgranična maglica preuzela zlatni odsjaj gradskih
svjetiljaka i kao odgovor poslala najmekši i najlakši snijeg.
Dodirnuo je moje lice. Dodirnuo je moju ispruženu ruku. Dodirivao me je posvuda dok
se topio u sićušnim, čarobnim pahuljicama.
– A sada će doći sunce, – šapnuo sam kao da je uz mene bio neki anđeo čuvar, – čak i
ovamo ispod ove male savijene limene nadstrešnice, pronaći će me kroz ovaj poderani
baldahin i ponijeti moju dušu u daljnje dubine boli. – Neki je glas viknuo prosvjedujući. Neki
je glas preklinjao da ne bude tako. Moj vlastiti, pomislio sam, dakako, zbog čega ne ova
samoobmana? Lud sam ako mislim da mogu podnijeti izgaranje koje sam pretrpio i da ga
svojevoljno mogu izdržati još jednom.
Ali to nije bio moj glas. Bio je to Benjamin, Benjamin u svojim molitvama. Usmjerivši
svoje neutjelovljene oči, ugledao sam njega. Klečao je u sobi dok je ona spavala, ležeći poput
zrele i sočne breskve među mekim, zapletenim pokrivačima. – Oh, anđele, dibuče, pomozi
nam. Dibuče, došao si jednom. Zato dođi ponovno. Mučiš me jer ne dolaziš! – Koliko je sati
do izlaska sunca, maleni čovječe? Šapnuo sam u njegovo uho nalik na morsku školjku, kao
da nisam znao.
– Dibuče, viknuo je. – To si ti, ti mi govoriš. Sybelle, probudi se, Sybelle." Ah, promisli
prije no što je probudiš. To je strahovita pogreška. Ja nisam blistavo biće koje si vidio, i koje
je isisalo krv tvojem neprijatelju i ludovalo zbog njezine ljepote i tvoje radosti. To što dolaziš
spasiti, ako namjeravaš platiti svoj dug prema meni, je čudovište, uvreda tvojim nedužnim
očima. Ali, budi uvjeren, mali čovječe, da ću biti tvoj zauvijek ako budeš tako dobar prema
meni, ako dođeš k meni, ako mi dođeš u pomoć, ako mi pomogneš, jer moja me volja napušta
i ja sam sam, sada bih želio biti spašen, a ne mogu sam sebi pomoći, moje godine sada ne
znače ništa, i plašim se.
Ustao je. Stajao je zureći u udaljeni prozor, prozor kroz koji sam ga vidio u snu dok me je
opazio svojim smrtnim očima, ali kroz koji me sada nikako nije mogao vidjeti, dok sam ležao
na krovu, daleko ispod ugodnog stana koji je dijelio s mojim anđelom. Uspravio je svoja
mala ramena i sada je, s crnim obrvama u savršeno ozbiljnu namrštenu izrazu, bio prava slika
s bizantinskih zidova, anđeo manji od mene.
– Reci, dibuče, dolazim po tebe! – izjavio je i stisnuo svoj moćan mali desni dlan u šaku.
– Gdje si, dibuče, čega se plašiš što ne možemo zajedno pobijediti! Sybelle, probudi se,
Sybelle! Naš se božanski dibuk vratio i potrebni smo mu!

21.

Dolazili su po mene. Bila je to zgrada pokraj njihove, zapuštena ruševina. Benjamin je to

znao. U nekoliko tihih telepatskih šapata preklinjao sam ga da ponese čekić i pijuk kako bi
razbio led koji je preostao, i mekane pokrivače u koje će me umotati.
Znao sam da gotovo da i nemam težinu. Bolno savijajući ruke, razbio sam još malo
prozirnog pokrova. Svojom rukom nalik na pandžu osjetio sam da mi je kosa ponovno
narasla, gusta i crvenosmeđa kao i uvijek. Podignuo sam uvojak prema svjetlu, a tada moja
ruka više nije mogla izdržati goruću bol i pustio sam je da padne, nesposoban saviti ili
pomaknuti svoje sasušene i zgrčene prste.
Morao sam se poslužiti čarolijom, barem kada prvi put dođu. Nisu smjeli vidjeti to što
sam bio, crno, sasušeno čudovište. Nijedan smrtnik ne bi mogao podnijeti pogled na to, bez
obzira na to kakve riječi silazile s mojih usana. Morao sam se nekako prikriti.
A budući da nisam imao zrcalo, kako sam mogao znati kako izgledam i što točno moram
učiniti? Morao sam sanjati, sanjati o starim venecijanskim danima kada sam bio ljepotan
kojega sam dobro upoznao u krojačkom zrcalu, i projicirati tu viziju ravno u njihove umove
pa makar to zahtijevalo svu snagu koju posjedujem; da, to, i moram im dati neke upute.
Mirno sam ležao promatrajući meke, uzbudljive snježne pahuljice, tako različite od
strahovitih mećava koje su se dogodile prije. Nisam se usudio koristiti se svojim
sposobnostima da bih vidio kako napreduju.
Iznenada sam čuo glasnu lomljavu razbijanja stakla. Daleko ispod mene zalupila su se
vrata. Čuo sam njihove neujednačene korake koji su jurili metalnim stubama i preskakali
odmorišta.
Moje je srce snažno kucalo, a sa svakim grčem bol je sijevala kroz mene, kao da me prži
upravo moja krv.
Iznenada su se čelična vrata na krovu naglo otvorila. Čuo sam kako jure prema meni. U
prigušenoj, sanjivoj svjetlosti visokih tornjeva posvuda oko mene vidio sam njihove malene
pojave, nju, ženu-vilu i njega, dijete ne starije od dvanaest godina, kako hitaju prema meni.
Sybelle! Oh, izašla je na krov bez ogrtača, kosa joj je lepršala, kako žalosno, a ni
Benjamin nije bio ništa bolji u svojoj lanenoj galabiji. Ali imali su veliki baršunasti pokrivač
da me pokriju, a ja sam morao stvoriti viziju.
Daj mi dječaka kakav sam bio, daj mi najfiniji zeleni saten i nekoliko okovratnika od
bogate raskošne čipke, daj mi čarape i obrubljene čizme i neka moja kosa bude čista i sjajna.
Polako sam otvorio oči, gledajući jedno za drugim njihova blijeda i začuđena lica. Stajali
su na vjetrom nošenom snijegu poput dviju noćnih skitnica.
– Oh, ali dibuče, tako smo se brinuli, rekao je Benjamin vrlo uzbuđenim glasom, – a,
pogledaj se, tako si lijep. – Ne, nemoj misliti da sam ono što vidiš, Benjamine, rekao sam. –
Požuri sa svojim oruđem, zasjeci u led i stavi pokrivač preko mene. – Sybelle je bila ta koja
je uhvatila drven držak željeznog čekića objema rukama i zamahnula njime razbijajući u
trenutku meki gornji sloj leda. Benjamin je razbijao led pijukom kao da je postao mali stroj,
udarajući bez prestanka na sve strane dok su krhotine frcale zrakom.
Vjetar je uhvatio Sybellinu kosu i mlatio joj njome po očima. Snijeg se hvatao za njezine
vjeđe.
Zadržavao sam predodžbu, bespomoćno dijete odjeveno u saten, mekih, ružičastih
dlanova, okrenutih prema gore, nesposoban pomoći im.
– Ne plači, dibuče, izjavio je Benjamin hvatajući rukama ogromnu tanku ploču leda. –
Izvući ćemo te, ne plači, sada si naš. Mi te imamo. – Bacio je na stranu sjajne, oštre, razbijene
komade, a tada se učinilo da se i sam smrznuo, čvršće od bilo kojeg leda, a dok je zurio u
mene, njegova su usta oblikovala savršen O čuđenja.
– Dibuče, ti mijenjaš boje! – povikao je. Posegnuo je da bi dotaknuo moje iluzorno lice.
– Ne čini to, Benji, rekla je Sybelle.
Bilo je to prvi put da sam čuo njezin glas, a sada sam vidio oprezan, odvažan spokoj
njezina problijedjela lica, oči su joj suzile zbog vjetra, iako je ostala nepokolebljiva. Izvadila
je led iz moje kose.
Obuzela me je strahovita hladnoća, gušeći toplinu, da, a suze su potekle niz moje lice.
Jesu li bile krvave? Ne gledajte me, rekao sam. – Benji, Sybelle, odvratite pogled. Samo mi
stavite pokrivač u ruke. – Njezine su blage oči žmirkale dok je gledala, neposlušno,
nepokolebljivo, stišćući jednom rukom okovratnik svoje tanke pamučne spavaćice na vjetru,
dok je druga lebdjela iznad mene.
 – Što ti se dogodilo od kada si došao k nama? – upitala je ljubaznim glasom. – Tko ti je
to učinio? – Progutao sam s velikim naporom i ponovno stvorio viziju. Istisnuo sam je iz svih
svojih pora kao da je moje tijelo tek sprava za disanje.
– Ne, nemoj to više činiti, rekla je Sybelle. – To ti oduzima snagu i strahovito trpiš. –
Mogu zacijeliti, draga moja, – rekao sam, – obećavam da mogu. Neću uvijek biti ovakav, ne
čak još dugo. Samo me odnesite s ovoga krova. Odnesite me s ove hladnoće tamo gdje sunce
više neće moći doprijeti do mene. Sunce je to učinilo. Samo sunce. Odnesite me, molim vas.
Ne mogu hodati. Ne mogu puzati. Ja sam noćno biće. Sakrijte me u tami. – Dosta, nemoj više
govoriti, povikao je Benji.
Otvorio sam oči da bih vidio briljantno plavetnilo koje se slijegalo na mene kao da je
ljetno nebo došlo biti moj omotač. Osjetio sam meku hrpicu baršuna, a čak je i to bila bol, bol
goruće kože, ali to je bila bol koju je bilo moguće podnijeti jer su njihove brižne ruke bile na
meni, a za to, za njihov dodir, za njihovu ljubav izdržao bih bilo što.
Osjetio sam kako me podižu. Znao sam da sam lagan, pa ipak, kako je užasno što sam bio
tako bespomoćan dok su me umatali.
– Nisam li dovoljno lagan za nošenje? – upitao sam. Glava mi se zabacila prema natrag i
ponovno sam vidio snijeg, a zamišljao sam da ću, kada izoštrim pogled, moći vidjeti i
zvijezde, visoko gore, dok čekaju svoju mogućnost iza maglice jednoga sićušnog planeta.
– Nemoj se plašiti, šapnula je Sybelle, usnama blizu pokrivača.
Miris njihove krvi bio je iznenada snažan i gust poput meda.
Oboje su me držali, podignutoga u svojem zagrljaju, i zajedno potrčali preko krova. Bio
sam slobodan od bolnog snijega i leda, gotovo slobodan zauvijek. Nisam si mogao dopustiti
da mislim o njihovoj krvi. Nisam smio dopustiti da ovo proždrljivo, spaljeno tijelo ispuni
svoju potrebu. To je bilo nezamislivo.
Silazili smo niz metalno stubište, zavoj za zavojem, njihova su stopala odzvanjala tankim
čeličnim stubama, a moje je tijelo bilo potreseno i pulsiralo je od boli. Vidio sam strop iznad
sebe, a tada su me mirisi njihove krvi, pretapajući se jedan u drugi, svladali, i zatvorio sam
oči, čvrsto stisnuo svoje spaljene prste osluškujući kako pritom pucketa sprženo meso.
Zarinuo sam nokte u dlanove.
Čuo sam Sybelle kako mi govori u uho. – Mi te imamo, čvrsto te držimo, nećemo te
pustiti da odeš. Nije još daleko! Oh, Bože, pogledaj, pogledaj što ti je učinilo sunce. – Ne
gledaj! – rekao je Benji ljutito. – Požuri! Misliš li da tako moćan dibuk ne zna što misliš?
Budi mudra, požuri. – Stigli su do donjega kata i do razbijenog prozora. Osjetio sam kako me
Sybelline ruke ispod moje glave i savijenih koljena podižu, a iza nje sam čuo sam Benjijev
glas koji više nije odzvanjao među zidovima.
– To je to, sada ga daj meni, ja ga mogu držati! – Kako je zvučao razjareno i uzbuđeno,
ali ona je sa mnom prošla kroz prozor, toliko sam mogao shvatiti, iako je moj mudri um
dibuka bio potpuno istrošen i nisam bio svjestan ničega, ničega osim boli i krvi i ponovno
boli i krvi, i da oni trče kroz dugu uličicu iz koje nisam mogao vidjeti ni komadić neba.
Ali kako je to bilo ugodno. To zibajuće kretanje, ljuljanje mojih spaljenih nogu i mek
dodir njezinih nježnih prstiju kroz pokrivač, sve je to bilo na izopačen način začudno. To više
nije bila bol, bio je to tek osjećaj. Pokrivač je pao preko mojeg lica.
Oni su žurili, njihova su stopala drobila snijeg, Benji se jednom poskliznuo uz glasan
uzvik, a Sybelle ga je uhvatila. On je hvatao dah.
Kakav je to napor bio za njih po toj hladnoći. Moraju se skloniti od nje.
Ušli smo u hotel u kojem su živjeli. Jedak topao zrak pojurio nas je uhvatiti čim su se
vrata otvorila i, prije no što su se zatvorila, predvorjem su odjekivali odlučni koraci
Sybellinih malih cipelica i brzo koračanje Benjijevih sandala.
Uz iznenadno sijevanje boli kroz noge i leđa osjetio sam kako su me savili, visoko
podignutih koljena i glave tik uz njih dok smo se nagurali u dizalo. Pregrizao sam vrisak u
grlu. Ništa nije moglo biti manje važno.
 Dizalo se, vonjajući na stare strojeve i iskorišteno ulje, uz trzaje i ljuljanje započelo
uspinjati.
– Kod kuće smo, dibuče, šapnuo je Benji svojim toplim dahom uz moj obraz, a njegova
me je ručica tražila kroz pokrivač i bolno pritiskala moje tjeme. – Sada smo na sigurnome,
zarobili smo te i imamo te. – Škljocaj brava, stopala na drvenom podu, miris tamjana i
svijeća, ženskih teških parfema, gustih laštila za fine predmete, starih platna raspucale uljane
boje, svježih i neodoljivo slatkih bijelih ljiljana.
Nježno su položili moje tijelo na pahuljasti krevet i odmaknuli pokrivač da bih mogao
utonuti u slojeve svile i baršuna, činilo mi se da se jastuci tope poda mnom.
Bilo je to ono razbacano gnijezdo u kojemu sam je opazio okom svojeg uma, zlatnu i
usnulu u bijeloj spavaćici, a sada ga je predala takvu užasu.
– Nemoj mi uzeti pokrivač, rekao sam. Znao sam da moj mali prijatelj žarko želi to
učiniti.
On je nježno i neustrašivo povukao pokrivač. Rukom koja se oporavljala pokušao sam ga
uhvatiti, povući ga natrag, ali mogao sam samo saviti svoje spaljene prste.
Oni su stajali pokraj kreveta promatrajući me. Svjetlost se poigravala oko njih pretapajući
se s toplinom, ta dva krhka stvorenja, tanka porculanska djevojka, s čije su mliječno bijele
kože nestale modrice, i mali arapski dječak, beduinski dječarac, jer sam sada shvatio da je
upravo to bio. Neustrašivo su zurili u ono što je bilo užasno za ljudske oči.
– Tako si sjajan! – rekao je Benji. – Boli li te? – Što možemo učiniti! – rekla je Sybelle,
prigušeno, kao da bi me njezin glas mogao ozlijediti. Rukama je pokrila usne. Neposlušni
pramenovi njezine guste, ravne, svijetle kose kretali su se na svjetlosti, a ruke su joj bile
plave od hladnoće i nije mogla zaustaviti drhtanje. Jadno, slabunjavo biće, tako krhko.
Njezina je spavaćica bila izgužvana, tanki bijeli pamuk prošiven cvjetićima i obrubljen
tankom, čvrstom čipkom, stvarčica za djevice. Oči su joj bile pune suosjećanja.
– Upoznaj moju dušu, anđele moj, rekao sam. – Ja sam zlo biće. Bog me nije htio uzeti.
A nije htio ni Vrag. Izašao sam na sunce da bi mogli uzeti moju dušu. Bila je to stvarčica
puna ljubavi, bez straha od paklenskog ognja ili boli. Ali ova zemlja, upravo ova zemlja bila
je moje čistilište i moja tamnica. Ne znam kako sam prošli put došao k vama. Ne znam koja
je to bila sila koja mi je dala te kratke trenutke kada sam stajao ovdje u vašoj sobi i ispriječio
se između tebe i smrti koja se poput sjene nadvijala nad tebe. – Oh, ne, šapnula je uplašeno, a
oči su joj blistale u prigušenoj svjetlosti sobe. – On me nikada ne bi ubio. – Oh, da, ubio bi
te! – rekao sam, a Benjamin je u suglasju sa mnom izgovorio iste riječi.
– Bio je pijan i nije mario za to što je radio, – rekao je Benji u trenutnom bijesu, – a
njegove su ruke bile velike, nespretne i zle, i nije mario za to što čini i pošto te je posljednji
put udario, ležala si nepomično kao mrtva upravo u ovom krevetu, dva sata se nisi
pomaknula! Misliš li da dibuk ubija tvoga vlastitog brata ni za što? – Mislim da ti govori
istinu, ljepotice moja, rekao sam. Bilo mi je tako teško govoriti. Sa svakom riječju morao sam
podizati prsa. U mahnitom očaju iznenada sam poželio zrcalo. Bacakao sam se u krevetu i
kočio se od boli.
Njih je dvoje uhvatila panika.
– Nemoj se micati, dibuče, nemoj! – preklinjao je Benji. – Sybelle, svilu, sve svilene
šalove, donesi ih, omotaj ih oko njega. – Ne! – šapnuo sam. – Navucite pokrivač preko mene.
Ako morate gledati moje lice, ostavite ga nepokrivenoga, ali pokrijte ostatak. Ili... – Ili što,
dibuče, reci mi? – Podignite me tako da sam mogu vidjeti kako izgledam. Postavite me pred
visoko ogledalo. – Utihnuli su u nedoumici. Sybelllna duga, plava kosa lanene boje glatko je
padala niz njezine bujne grudi. Benji je zagrizao svoju malenu usnicu.
Cijela se soba kupala u bojama. Gledaj plavu svilu utisnutu u žbuku zidova, gomile
bogato ukrašenih jastuka posvuda oko sebe, pogledaj zlatne rese, a tamo iza, zanjihana
svjetlucava stakalca visećeg lustera, ispunjena blistavim bojama spektra. Zamišljao sam da
čujem zveckavu staklenu pjesmu dok su se ta stakalca dodirivala. U mojemu nejakomu,
poremećenom umu činilo mi se da nikada nisam vidio takvu raskoš, da sam tijekom svih
svojih godina zaboravio kako je svijet bio sjajan i izvanredan.
Zatvorio sam oči, noseći sa sobom u srce sliku te sobe. Udisao sam, boreći se protiv
mirisa krvi, sladak, intenzivan miris ljiljana. – Hoćete li mi dopustiti da vidim to cvijeće? –
šapnuo sam. Jesu li moje usne bile spržene? Jesu li mogli vidjeti moje očnjake i jesu li oni
požutjeli od vatre? Lebdio sam na svili pod sobom. Lebdio sam i činilo se da sada mogu
sanjati, siguran, potpuno siguran. Ljiljani su bili blizu. Ponovno sam bio u stvarnosti. Osjetio
sam latice na dlanu i suze su mi potekle niz lice. Jesu li bile od čiste krvi? Molim se da nisu,
ali čuo sam Benjijev prostodušan uzdah i kako Sybelle ispušta mek zvuk da bi ga utišala.
– Bio sam dječak od sedamnaest godina, mislim, kad se to dogodilo, rekao sam. – Bilo je
to prije više stotina godina. Bio sam, zapravo, premlad. Moj Gospodar, on je bio pun ljubavi;
on nije vjerovao da smo mi zla bića. Mislio je da se možemo hraniti na zločincima. Da nisam
umirao, to ne bi bilo učinjeno tako brzo. Želio je da naučim ono potrebno, da budem
spreman. – Otvorio sam oči. Bili su očarani! Ponovno su vidjeli dječaka kakav sam bio.
Nisam to učinio namjerno.
– Oh, tako si lijep, rekao je Benji. – Tako si krasan, dibuče. – Maleni, – rekao sam
uzdahnuvši, osjećajući kako se krhka iluzija o meni mrvi u zraku, – od sada me zovi mojim
imenom; to nije dibuk. Mislim da si to ime pokupio od Židova iz Palestine. – Nasmijao se.
Nije ni trepnuo dok sam ponovno iščeznuo u svoj sablasni lik.
– Tada mi reci svoje ime, rekao je. Rekao sam mu.
– Armand, rekla je Sybelle. – Reci nam što možemo učiniti? Ako ne svileni šalovi, tada
melemi, aloja, da aloja će zaliječiti tvoje opekline. – Nasmijao sam se, ali tiho i blago, želeći
samo biti ljubazan.
– Krv je moja aloja, dijete. Potreban mi je zao čovjek, čovjek koji zaslužuje umrijeti.
Dakle, kako ću ga pronaći? – Sto će ta krv učiniti? – upitao je Benji. Sjeo je pokraj mene,
naginjući se nad mene kao da sam najzanimljiviji primjerak.
– Znaš, Armand, crn si poput ugljena, načinjen si od crne kore, nalikuješ onim ljudima
koje upecaju u kaljužama u Europi, sav sjajan i potpuno zatvoren unutra. Gledajući te, mogao
bih naučiti lekciju o mišićima. – Benji, prestani, rekla je Sybelle, boreći se sa svojim
neodobravanjem i zabrinutošću. – Moramo smisliti kako ćemo nabaviti zlog čovjeka. – Misliš
ozbiljno? – rekao je gledajući je preko kreveta. Ona je stajala ruku sklopljenih kao u molitvi.
– Sybelle, to je sitnica. Teško je riješiti ga se nakon toga. Pogledao me je. – Znaš li što smo
učinili s njezinim bratom? – Ona je rukama pokrila uši i pognula glavu. Koliko sam puta i
sam učinio isto kada se činilo da će me bujica riječi i slika potpuno uništiti.
– Tako si sjajan, Armand, rekao je Benji. – Ali, ja ti mogu nabaviti zlog čovjeka, samo
tako, to je sitnica. Želiš zlog čovjeka? Načinimo plan. – Nagnuo se nad mene kao da
pokušava zaviriti u moj mozak. Iznenada sam shvatio da gleda u moje očnjake.
– Benji, – rekao sam, – ne približavaj se. Sybelle, odvedi ga. – Ali što sam učinio? –
Ništa, rekla je. Spustila je glas i zdvojno izustila: – Gladan je. – Podigni ponovno pokrivač,
hoćeš li? – zamolio sam. – Podigni ga, pogledaj me i dopusti da ja pogledam u tvoje oči, neka
to bude moje zrcalo. Želim vidjeti koliko je loše. – Hmmm, Armand, rekao je Benji. – Mislim
da si naskroz lud ili takvo što. – Sybelle se sagnula i svojim brižljivim rukama podignula
pokrivač i odmaknula ga, otkrivajući moje tijelo cijelom dužinom. Ušao sam u njezin um.
Bilo je mnogo gore no što sam zamišljao.
Sjajan užas raspadajućeg trupla, ono što je Benji rekao bilo je potpuno točno, osim užasa
glave obrasle crvenosmeđom kosom, velikih, jasnih smeđih očiju bez vjeđa i bijelih zuba
savršeno poredanih ispod i iznad usana koje su se smežurale i gotovo potpuno nestale. Niz
nategnutu, izboranu crnu koru lica spuštale su se tamnocrvene pruge krvi, što su bile moje
suze.
Zabacio sam glavu u stranu i duboko je ugurao u pahuljasti jastuk. Osjetio sam kako su
me prekrili pokrivačima.
 – Ovo se ne smije nastaviti za vas, čak i ako se nastavi za mene, rekao sam. – To nije ono
što sam vas maloprije natjerao da vidite, jer što duže živite s time, veća je vjerojatnost da ćete
moći živjeti s bilo čime. Ne. To se ne smije nastaviti. – Bilo čime, rekla je Sybelle. Čučnula
je pokraj mene. – Je li moja ruka hladna kada je stavim na tvoje čelo? Je li nježan moj dodir
na tvojoj kosi? – Pogledao sam je Jednim poluotvorenim okom.
Njezin dug, tanak vrat bio je dio njezine drhtave, ispijene ljupkosti. Njezine su grudi bile
putene i uzdignute. Iza nje, u divnomu toplom sjaju sobe ugledao sam glasovir. Zamišljao
sam kako ti dugi, nježni prsti dodiruju tipke. U glavi sam čuo grmljavinu Appassionate.
Čuo se glasan udarac, pucketanje, prasak, a zatim sam osjetio intenzivan miris finog
duhana.
Benji je iza nje koračao naprijed-natrag s crnom cigaretom na usnama.
– Imam plan, izjavio je, s lakoćom nudeći rješenje i čvrsto držeći cigaretu među
poluotvorenim usnama. – Idem dolje na ulicu. Za čas ću srest i lošeg, lošeg momka. Reći ću
mu da sam osamljen ovdje u ovom stanu, ovdje gore u hotelu, s čovjekom koji je pijan, slinav
i lud, a moramo prodati sav taj kokain i ne znam što mi je činiti i potrebna mi je pomoć. –
Počeo sam se smijati unatoč boli.
Mali je beduin slegnuo ramenima i okrenuo dlanove prema gore, otpuhujući dim crne
cigarete, a dim se obavijao oko njega poput čarobnog oblaka.
– Što misliš? To će biti dobro. Gledaj, ja dobro prosuđujem karakter. A ti, Sybelle, makni
mi se s puta i pusti me da dovedem tu bijednu vreću prljavštine, tog zlikovca kojega ću
namamiti u svoju zamku, ravno u krevet i baciti ga na njegovo lice, ovako, podmetnut ću mu
nogu, ovako, i on će pasti, boink, ravno u tvoje ruke, Armand, što misliš o tomu? – A ako
nešto pođe po zlu? – upitao sam.
– Tada će ga moja prelijepa Sybelle raspaliti po glavi čekićem. – Imam bolju zamisao,
rekao sam. – Iako Bog zna da je ovo što si upravo smislio nenadmašivo domišljato. Reci mu,
dakako, da je kokain u zgodnim malim vrećicama razastrtima na sve strane ispod pokrivača,
ali ako ne zagrize taj mamac i dođe ovamo sam se uvjeriti u to, tada pusti da naša prelijepa
Sybelle jednostavno odmakne pokrivač, i kada on vidi što zaista leži u ovom krevetu, nestat
će odavde bez ikakve pomisli da naudi bilo komu! – Tako je! – povikala je Sybelle. Pljesnula
je rukama. Njezine su svijetle, blistave oči bile širom otvorene. – To je savršeno, složio se
Benji.
– Ali pazi, nemoj sa sobom na ulicu ponijeti bakreni novčić. Kada bismo barem imali tek
malo toga odvratnoga bijelog praha kojim bismo namamili zvijer. – Ali imamo, rekla je
Sybelle. – Imamo upravo to, malo praha koji smo uzeli iz džepova mojeg brata. – Pogledala
me je zamišljeno, no nije me vidjela, već je provlačila naš plan kroz uske vijuge njezina
blagog i povodljivog uma. – Izvadili smo sve, tako da kod njega nisu našli ništa kada smo ga
ostavili da ga pronađu. Toliko je mnogo njih koji su na taj način ostavljeni u New Yorku.
Dakako da je bilo užasno vući ga. – Ali mi imamo taj odvratni prah, da! – rekao je Benji
naglo je hvatajući za rame, a tada je odjurio iz mog vidokruga i vratio se u času s malom
kutijicom za cigarete.
– Stavi ga ovamo da mogu pomirisati što je unutra, rekao sam. Vidio sam da nijedno od
njih nije potpuno sigurno.
Benji je škljocnuo poklopcem i otvorio tanku srebrnu kutiju. Tamo je, smješten u malu
plastičnu vrećicu, savijenu besprijekorno uredno, bio prah s upravo onim mirisom koji sam
želio da ima. Nije bilo potrebno da ga stavljam na jezik na kojem bi i šećer imao jednako
nepoznat okus.
– To je dobro. Samo odmah isprazni pola u slivnik, tako da ostane samo malo, i ostavi
srebrnu kutijicu ovdje da ne bi nabasao na neku budalu koja će te zbog nje ubiti. – Sybelle je
drhtala od očitog straha. – Benji, poći ću s tobom. – Ne, to ne bi bilo pametno, rekao sam. –
On može pobjeći od bilo koga mnogo brže od tebe. – Oh, kako si u pravu! – rekao je Benji
povlačeći zadnji dim iz svoje cigarete i tada je ugasivši u velikoj staklenoj pepeljari pokraj
kreveta, gdje ju je čekalo desetak malih bijelih zgnječenih opušaka. – I koliko joj puta to
kažem kada odlazim po cigarete usred noći? Sluša li ona? – Nestao je ne pričekavši odgovor.
Čuo sam mlaz vode iz slavine. Ispirao je polovicu kokaina. Pustio sam da moje oči lutaju
sobom, odvraćajući pogled od nježnog, punokrvnog anđela čuvara.
– Postoje ljudi koji su po svojoj prirodi dobri, – rekao sam, – koji žele pomoći drugima.
Ti si jedna od njih, Sybelle. Neću se smiriti dok god si ti živa. Bit ću kraj tebe. Uvijek ću biti
uz tebe da bih te čuvao i odužio ti se. – Smiješila se.
Bio sam zapanjen.
Njezino mršavo lice s lijepo oblikovanim blijedim usnama razvuklo se u najizvorniji i
najizražajniji osmijeh, kao da je napuštenost i bol nikada nisu izjedali.
– Bit ćeš moj anđeo čuvar, Armand? – upitala je.
– Zauvijek. – Odlazim, izjavio je Benji. Uz pucketanje i prasak zapalio je još jednu
cigaretu. Mora da su njegova pluća bila vreće pune ugljena. – Odlazim u noć. Ali, ako je taj
kujin sin bolestan, prljav ili... – Nema veze. Krv je krv. Samo ga dovedi. I nemoj pokušavati
to luckasto podmetanje noge. Pričekaj dok ga ne budeš imao točno pokraj kreveta, a kada
krene podignuti pokrivač, ti, Sybelle, odmakni pokrivač, a ti, Benji, gurni ga svom svojom
snagom tako da potkoljenicama udari o rub kreveta i padne ravno u moje ruke. A nakon toga
je moj. – Krenuo je prema vratima.
– Čekaj, šapnuo sam. Gdje mi je bila pamet u mojoj pohlepi? Pogledao sam njezino
šutljivo nasmiješeno lice, a zatim njega, mali stroj koji je otpuhivao dim crne cigarete, bez
ičega na sebi za žestoku zimu osim proklete galabije.
– Ne, to se mora učiniti, rekla je Sybelle širom otvorenih očiju. – A Benji će izabrati vrlo
zlog čovjeka, zar ne, Benji? Zločinca koji te želi orobiti i ubiti. – Znam kamo trebam poći,
rekao je Benji uz vragolast smiješak. – Vi samo odigrajte svoje kad se vratim, oboje. Pokrij
ga, Sybelle. Ne gledaj na sat. Ne brini za mene! – Otišao je zalupivši vratima, a velika se
teška brava automatski zaključala za njim.
Dakle, stizala je. Krv, gusta, crvena krv. Dolazila je. Dolazila je i bit će vruća i ukusna i
bit će je cijeli čovjek, i dolazila je, dolazila je za čas.
Zatvorio sam oči, a onda sam, otvarajući ih, pustio da soba ponovno poprimi svoj oblik
sa svojim nebesko plavim zavjesama na svakom prozoru, koje su u bogatim naborima padale
do poda, i tepih, veliki savijeni oval duhovskih ruža. A ona, ta travka od djevojke zurila je u
mene i smiješila se svojim iskrenim, ugodnim osmijehom kao da zločin noći za nju neće biti
ništa.
Kleknula je pokraj mene, opasno blizu, i ponovno dotaknula moju kosu svojom nježnom
rukom. Njezine su meke nesputane grudi dotaknule moju ruku. Čitao sam njezine misli kao
da joj čitam dlan, probijajući se kroz slojeve njezine svjesnosti, vidjevši ponovno mračnu,
zavojitu cestu koja vijuga kroz jordansku ravnicu i njezine roditelje koji su vozili prebrzo za
mrkli mrak, i oštre zavoje, i arapske vozače koji su dolazili jureći još većom brzinom tako da
je svako susretanje farova bilo surova borba.
– Pojesti ribu iz Galilejskog mora, rekla je, a oči su joj odlutale od mene. – To sam
željela. Moja je zamisao bila poći tamo. Imali smo još jedan dan u Svetoj zemlji, a rekli su da
je vožnja od Jeruzalema do Nazareta duga, na što sam ja rekla: 'Ali On je hodao po vodi.' To
je za mene uvijek bila najčudnija priča. Znaš li je? – Znam, rekao sam.
– Da je hodao po vodi kao da je zaboravio da su i apostoli tamo ili da Ga bilo tko može
vidjeti, a oni iz čamca su rekli: 'Gospode!' i uplašili ga. Tako neobično čudo, kao da je bilo
sasvim... slučajno. Ja sam bila ta koja je željela poći. Ja sam bila ta koja je željela pojesti
svježu ribu ravno iz mora, iz iste vode u kojoj su ribarili Petar i ostali. To je bilo moje djelo.
A svi smo bili krenuli kući zbog moje važne noći u Carnegie Hallu, glazbena kuća nakanila je
snimiti koncert u živo. Već sam i prije snimala, znaš. Bilo je mnogo bolje no što je itko
očekivao. Ali te noći... te noći koja se nikada nije dogodila, to jest, trebala sam svirati
Appassionatu. Samo mi je to bilo važno. Volim i ostale sonate, Mjesečevu, Patetičnu, ali za
mene zaista... bila je to Appassionata. Moj otac i moja majka bili su tako ponosni. Ali moj
brat, on je bio taj koji se uvijek borio, uvijek bi mi pronašao prostor, dobar glasovir, učitelje
koji su mi bili potrebni. On je bio taj koji ih je natjerao da shvate, ali on, dakako, uopće nije
imao svoj život, i svi smo vidjeli što će se dogoditi. Razgovarali bismo o tomu noću oko
stola, da mora stvoriti svoj vlastiti život, to što je radio za mene nije bilo dovoljno, ali on bi
tada rekao da ću ga trebati još mnogo godina, da ne mogu čak ni zamisliti. On se brinuo za
snimanja, za izvedbe, za repertoar i naknade koje smo tražili. Agentima se nije moglo
vjerovati. Nisam imala pojma, tvrdio je, kako sam se visoko uspela. – Zastala je, naginjući
glavu na jednu stranu, a lice joj je bilo ozbiljno, ali ipak prostodušno.
– To nije bila odluka koju sam donijela, razumiješ, rekla je. – Jednostavno nisam htjela
činiti bilo što drugo. Oni su bili mrtvi. Jednostavno nisam željela izaći. Jednostavno nisam
željela odgovoriti na telefonski poziv. Jednostavno nisam željela svirati bilo što drugo.
Jednostavno nisam željela slušati što je govorio. Jednostavno nisam željela planirati.
Jednostavno nisam željela jesti. Jednostavno se nisam željela presvlačiti. Samo sam svirala
Appassionatu. – Razumijem, rekao sam blago.
– Poveo je Benjija s nama da se brine o meni. Uvijek sam se pitala kako. Mislim da je
Benji bio kupljen, znaš, kupljen hladnom gotovinom? – Znam. – Mislim da se to dogodilo.
Nije me mogao ostaviti samu, rekao je, čak ni u Kralju Davidu, to je bio hotel... – Da. – ... jer
je rekao da sam stajala pokraj prozora bez odjeće, ili da nisam pustila sobaricu unutra, i da
sam svirala glasovir usred noći tako da on nije mogao spavati. Zato je nabavio Benjija. Volim
Benjija. – Znam. – Uvijek bih učinila ono što je Benji rekao. On se nikada nije usudio udariti
Benjija. Tek pred kraj me je zaista počeo zlostavljati. Prije su to bile samo pljuske, znaš, i
udarci. Ili bi me vukao za kosu. Uhvatio bi me za kosu, svu kosu jednom rukom, i bacio me
na pod. Često je to činio. Ali nije se usudio udariti Benjija. Znao je da ću, ako udari Benjija,
vrištati i vrištati. Ali, pokatkad, kada bi ga Benji pokušao zaustaviti... Ali nisam sigurna u to
jer bi mi se strašno vrtjelo u glavi. Glava bi me boljela. – Razumijem, rekao sam. Dakako,
udario bi Benjija. Razmišljala je, u tišini, i dalje širom otvorenih očiju i tako jasnih bez suza
ili bora.
– Mi smo slični, ti i ja, šapnula je gledajući me. Njezina je ruka ležala pokraj mojeg
obraza i ona je vrlo lagano pritisnula meki vrh kažiprsta uz mene.
– Slični? – upitao sam. – Kako to, zaboga, misliš? – Čudovišta, rekla je. – Djeca. –
Nasmiješio sam se. Ali ona se nije nasmiješila. Doimala se sanjivom.
– Bilo mi je tako drago kada si došao, rekla je. – Znala sam da je mrtav. Znala sam kada
si stajao pokraj glasovira i kada si me pogledao. Znala sam dok si stajao tamo i slušao me.
Bila sam tako sretna jer postoji netko tko ga može ubiti. – Učini to za mene, rekao sam.
– Što? – upitala je. – Armand, učinit ću bilo što. – Pođi odmah do glasovira. Sviraj je za
mene. Sviraj Appassionatu. – Ali, plan, upitala je tihim, upitnim glasom. – Zločinac, na
putuje. – Ostavi to Benjiju i meni. Nemoj se osvrtati da pogledaš. Samo sviraj Appassionatu.
– Ne, molim te, nježno je zamolila.
– Ali zašto ne? – rekao sam. – Zbog čega se moraš podvrgnuti takvu mučenju? – Ne
razumiješ, rekla je širom otvorenih očiju. – Želim to vidjeti!

22.

Benji se dolje upravo bio vratio. Zvuk njegova glasa u daljini, poprilično nečujan za
Sybelle, u času je uklonio bol sa svih površina mojih udova.
– To ti hoću reći, vidiš, – govorio je, – sve je ispod mrtvog tijela, a budući da si ti
policajac, znaš, budući da si iz Odjela za suzbijanje droga, rekli su mi da ćeš ti znati pobrinuti
se za to... – Počeo sam se smijati. Doista je bio ponosan na sebe. Ponovno sam pogledao
Sybelle koja je zurila u mene prilično odlučnim izrazom lica, izrazom duboke inteligencije i
promišljanja.
 – Navuci mi pokrivač preko lica, rekao sam, – i odmakni se, što dalje. Dovodi nam
pravog princa lupeža. Požuri. – Skočila je u akciju. Mogao sam već osjetiti miris te žrtve,
iako se još nalazila u dizalu koje se uspinjalo i razgovarala s Benjijem prigušeno i oprezno.
– I vi to sasvim slučajno imate u tom stanu, ti i ona, i nitko više nije upleten u to? – Oh,
bio je krasan. Čuo sam ubojicu u njegovu glasu.
– Sve sam ti rekao, rekao je Benji sasvim prirodnim glasićem. – Ti nam samo pomogni s
tim, znaš, neću da policija dolazi ovamo! – Šapat. – Ovo je ugledan hotel. Kako sam mogao
znati da će taj momak umrijeti ovdje! Mi to ne koristimo, ti to uzmi, samo odnesi to tijelo
odavde. Pazi, da ti kažem... – Otvorila su se vrata dizala na našem katu.
–... to je tijelo prilično uneređeno i zato nemoj početi sliniti po meni kada ga ugledaš. –
Sliniti po tebi, zarežala je žrtva ispod glasa. Njihove su cipele proizvodile meke, užurbane
zvukove po tepihu.
Benji je nespretno pretraživao ključeve praveći se da je potpuno smeten.
– Sybelle, zazvao Je u znak upozorenja. – Sybelle, otvori vrata. – Ne čini to, rekao sam
tiho.
– Dakako da neću, stigao je njezin baršunast odgovor. Cilindri velike brave su se
okrenuli.
– I taj je momak slučajno došao ovamo i umro kod vas sa svom tom drogom. – Pa, ne
baš, – rekao je Benji, – ali, dobro si se pogodio sa mnom, ne, očekujem da ćeš se držati
dogovora. – Pazi, ti mali derane, nisam se ništa pogodio s tobom. – Dobro, onda ću možda
pozvati pravu policiju. Poznajem te. Svi te u toj gostionici poznaju, tko si ti, uvijek si tamo.
Što ćeš učiniti, momčino? Ubiti me? – Vrata su se zatvorila za njima. Miris čovjekove krvi
preplavio je cijeli stan. Bio je omamljen konjakom, a u svojim je venama imao i otrovni
kokain, ali ništa od toga neće biti važno mojoj pročišćavajućoj žeđi. Jedva sam se
suzdržavao. Osjetio sam kako mi se udovi zatežu i pokušao sam ih saviti pod pokrivačem.
– Dakle, nije li ona prava princeza, rekao je, njegov je pogled očito uhvatio Sybelle.
Sybelle nije odgovorila.
– Pusti sad nju, pogledaj tamo, ispod pokrivača. Sybelle ti dođi ovamo, pokraj mene.
Dođi, Sybelle. – Tamo ispod? Kažeš mi da je tijelo tamo ispod, a kokain je ispod tijela? –
Koliko ti puta moram reći? – upitao je Benji, nesumnjivo uz svoje tipično slijeganje
ramenima. – Gledaj, što ti to ne razumiješ, volio bih znati. Ne želiš taj kokain? Dat ću ga
nekomu drugomu. Bit ću vrlo popularan u tvojoj omiljenoj gostionici. Dođi, Sybelle, ovaj
čovjek kaže da će nam pomoći, pa onda neće pomoći, brblja, brblja, brblja, tipična Vladina
ništarija. – Koga ti to nazivaš ništarijom, mali? – zahtijevao je čovjek s podrugljivom
pristojnošću, miris konjaka bio je sve jači. – Imaš bogat rječnik za tako maleno tijelo. Koliko
ti je godina, mali? Kako si, do vraga, došao u ovu zemlju? Stalno hodaš uokolo u toj
spavaćici? – Da, svakako, zovi me Lawrence od Arabije, rekao je Benji. – Sybelle, dođi
ovamo. – Nisam želio da mu priđe. Želio sam da bude što dalje od toga. Nije se pomaknula, i
to mi je bilo drago.
– Meni se sviđa moja odjeća, Benji je nastavio brbljati. Otpuhnuo je ugodan miris
cigarete. – Možda bih se trebao odijevati kao ovdašnja djeca, pretpostavljam, u traper? Da ne
bi. Moj se narod ovako odijevao dok je Muhamed bio u pustinji. – Napredak prije svega,
rekao je čovjek uz dubok, grlen smijeh.
Prišao je krevetu brzim, odlučnim koracima. Miris krvi bio je tako intenzivan da sam
osjetio kako mu se otvaraju pore moje kože.
Iskoristio sam najmanji djelić svoje snage da stvorim njegovu telepatsku sliku kroz
njihove oči – visok čovjek smeđih očiju, pepeljasto bijele kože, upalih obraza, prorijeđene
smeđe kose, u ručno sašivenomu talijanskom odijelu od sjajne crne svile s blistavim
dijamantnim gumbima na manžetama skupocjene košulje. Bio je nestrpljiv, njegovi su prsti
bili nemirni, bio je gotovo nesposoban stajati mirno, njegov je mozak bio vrtuljak vrtoglava
humora, cinizma i mahnite radoznalosti. Oči su mu bile pohlepne i obijesne. U pozadini
svega bila je nemilosrdnost, a u njemu je bila vidljiva izražena crta drogom potaknutog ludila.
Svoja je ubojstva nosio ponosno kao što je nosio svoje skupocjeno odijelo i sjajne crne
čizme.
Sybelle je prišla krevetu, prodoran, ugodan miris njezine čiste puti miješao se s težim,
intenzivnijim mirisom tog čovjeka. Ali njegova je krv bila ta čiji sam okus osjećao, njegova
krv od koje su se u mojim osušenim ustima stvarali sokovi. Jedva sam se suzdržavao da ne
uzdahnem pod pokrivačem. Osjećao sam svoje udove spremne otplesati iz ove bolne
oduzetosti.
Zlikovac je odmjeravao sobu, pogledavao na lijevo i desno kroz otvorena vrata,
osluškujući ne bi li čuo neke druge glasove, razmišljajući o tomu bi li trebao pretražiti ovaj
raskošan, prenatrpan i prostran stan prije no što učini bilo što drugo. Njegovi su prsti bili
nemirni. U bljesku nijeme misli uhvatio sam brzu spoznaju da je ušmrkao kokain koji je
Benji ponio sa sobom i da odmah želi još.
– O, pa ti si prelijepa mlada dama, obratio se Sybelle.
– Želiš li da podignem pokrivač? – upitala je.
Osjetio sam miris malenog pištolja koji je ugurao u svoju visoku, crnu kožnu čizmu, i još
jedan pištolj, skup i moderan, potpuno drugačiju zbirku metalnih mirisa, u toku ispod njegove
ruke. Na njemu sam osjetio i vonj novca, taj nepogrešivi ustajali vonj prljavog, papirnog
novca.
– Dođi, jesi li kukavica, stari? – upitao je Benji. – Želiš da ja odmaknem pokrivač? Reci
kada. Bit ćeš vrlo iznenađen, vjeruj mi! – Tu ispod nema nikakva tijela, rekao je uz prezriv
osmijeh. – Zašto ne bismo sjeli i malo porazgovarali? Ovo zapravo nije vaš stan, je li tako?
Mislim da vi, djeco, trebate roditeljski nadzor. – Tijelo je potpuno spaljeno, rekao je
Benji. – Nemoj da ti pozli. – Spaljeno! – rekao je čovjek.
Sybellina je duga ruka iznenada naglo odmaknula pokrivač. Hladan zrak kliznuo je preko
moje kože. Zurio sam u čovjeka koji je uzmaknuo s napola prigušenim uzvikom u grlu.
– Za ime Boga! – Moje je tijelo naglo skočilo, privučeno izdašnim izvorom krvi, poput
odvratne lutke na mnoštvu trzajućih žica. Nasrnuo sam na njega i tada ukopao svoje spaljene
nokte duboko u njegov vrat i oko njega obavio drugu ruku u očajničkom zagrljaju, moj je
jezik hvatao krv koja se prolila iz tragova pandži dok sam se primaknuo i, zanemarujući
goruću bol na mojem licu, širom otvorio usta i zarinuo svoje očnjake.
Sada sam ga imao.
Njegova visina, njegova snaga, njegova moćna ramena, njegove velike ruke koje su
grabile moje bolno meso, ništa od toga nije mu moglo pomoći. Imao sam ga. Povukao sam
prvi gusti gutljaj krvi i pomislio da ću se onesvijestiti. Ali moje tijelo nije imalo namjeru to
dopustiti. Moje se tijelo priljubilo uz njega kao da sam nekakvo biće s proždrljivim ticalima.
U trenutku su me njegove mahnite i jasne misli uvukle u šareni vrtlog slika New Yorka,
bezobzirne okrutnosti i grotesknog užasa, divljačke drogom oslobođene energije i zle
raskalašenosti. Pustio sam da me preplave te slike. Nisam mogao ići na brzu smrt. Morao sam
dobiti svaku kapljicu krvi iz njega i zbog toga srce mora crpsti i crpsti; srce se ne smije
predati.
Ako sam ikada okusio tako snažnu, ukusnu i slanu krv, ne sjećam se toga; nema načina
na koji pamćenje može zabilježiti takav divan okus, potpuni zanos utažene žeđi, zadovoljene
gladi, osamljenosti rastvorene u tomu vrućem i bliskom zagrljaju u kojem bi me zvuk mojih
uzdaha, teškog disanja, uplašio da sam mario za to.
Pravio sam takvu buku, tako strahovitu, razuzdanu buku. Moji su prsti gnječili njegove
debele mišiće, moje su nosnice bile utisnute u njegovu njegovanu kožu koja je mirisala na
sapun.
– Hmmm, volim te, ne bih te povrijedio ni za što na svijetu, osjećaš to, ugodno je, nije li?
– šaptao sam mu kroz gutljaje divne krvi. – Hmmm, da, tako ukusno, bolje od najboljega
konjaka, hmmm... – U šoku i nevjerici iznenada se potpuno predao, prepuštajući se bunilu
koje sam poticao svakom svojom riječju. Zaparao sam njegovo grlo proširujući ranu,
razdirući arteriju još više. Krv je nanovo potekla u bujici.
 Izvanredno ugodni trnci spustili su se niz moja leđa; niz stražnju stranu mojih ruku i niz
moju stražnjicu i noge. Bili su to bol i zadovoljstvo pomiješani dok je vruća i životna krv
pronalazila svoj put u sićušna vlakna mojega smežuranog tijela, dok je bubrila u mišićima
ispod spržene kože, dok je tonula u samu srž mojih kostiju. Još, trebalo mi je još.
– Ostani živ, ne želiš umrijeti, ne, ostani živ, pjevušio sam prolazeći prstima kroz
njegovu kosu, osjećajući da su to sada prsti, a ne pterodaktilske pandže od maloprije. Oh, bili
su vrući, bila je to ponovno vatra, bila je to vatra koja je plamtjela u mojim spaljenim
udovima, smrt ovog puta mora doći, nisam to mogao više podnijeti, ali vrhunac je bio
dostignut, a sada kada je bio za mnom, obuzela me snažna, umirujuća bol.
Moje je lice bubrilo i bujalo, moja su usta ponovno bila puna, ponovno i ponovno, a moje
je grlo sada gutalo bez napora.
– Ah, da, živ, tako si jak, tako divno jak... šaptao sam. – Hmmm, ne, ne odlazi... ne još,
još nije vrijeme. – Koljena su mu se savila. Polako je tonuo na tepih, a ja s njim, vukući ga
nježno prema sebi uz rub kreveta, a tada ga puštajući da padne pokraj mene, tako da smo
ležali kao isprepleteni ljubavnici. Bilo je još, još mnogo, više no što sam ikada mogao popiti
u svojemu uobičajenom stanju, više no što sam ikada mogao poželjeti.
Čak i u onim rijetkim prigodama kada sam bio naučnik, pohlepan i neiskusan i kada sam
uzimao dvije do tri žrtve u jednoj noći, nikada nisam pio tako duboko iz bilo koje od njih.
Bio sam na mračnom, ukusnom dnu, izvlačeći same žile u slatkim grudicama koje su se
rastapale na mojem jeziku.
– Oh, tako si divan, da, da. – Ali njegovo srce više nije moglo izdržati. Usporavalo je
prema smrtnom, nepovratnom ritmu. Pritisnuo sam zube uz kožu njegova lica i oderao je
preko čela, ližući guste čvorove krvavih žila koje su pokrivale njegovu lubanju. Tu je bilo
tako mnogo krvi, toliko mnogo krvi iza tkiva lica. Usisao sam tkivo i zatim ga ispljunuo
beskrvno i bijelo, gledajući kako pada na pod kao hrpa sluzi.
Želio sam srce i mozak. Vidio sam kako ih stariji uzimaju. Znao sam kako. Vidio sam
jednom rimsku Pandoru kako poseže ravno u prsa.
Krenuo sam za njim. Zapanjen, vidjevši svoju ruku u njezinu punom obliku iako
tamnosmeđe boje, ukočio sam prste poput smrtonosne lopatice i zabio ih u njega razdirući
tkaninu i lomeći prsnu kost, a zatim dosežući njegovu meku utrobu sve dok nisam uhvatio
srce i držao ga onako kako sam vidio Pandoru da ga drži. Pio sam iz njega. Oh, u njemu je
bilo mnogo krvi. To je bilo izvanredno. Posisao sam ga do posljednje kapi i zatim pustio da
padne.
Ležao sam mirno kao i on, pokraj njega, moja je desna ruka bila na njegovu zatiljku,
glava pognuta na njegovim prsima, teško sam udisao. Krv je plesala u meni. Osjetio sam
kako se moje ruke i noge trzaju. Grč je prošao kroz mene tako da je prizor njegova bijelog,
mrtvog trupla treperio u mojim očima. Soba je bljeskala.
– Oh, kakav divan čovjek, šapnuo sam. – Divan, divan čovjek. – Okrenuo sam se na leđa.
Čuo sam šum njegove krvi u svojim ušima, osjećao sam kako se kreće kroz moje tjeme, kako
škaklje moje obraze i dlanove. Oh, dobro, previše dobro, previše slasno.
– Zlikovac, hmmm? – bio Je to Benjijev glas, negdje daleko, u svijetu živih.
Negdje daleko u nekomu drugom carstvu gdje treba svirati glasovire, a maleni dječaci
trebaju plesati, oni su stajali, njih dvoje poput naslikanih i izrezanih likova na lelujavoj
svjetlosti sobe, mirno me promatrali, on, pustinjski skitnica s otmjenom crnom cigaretom,
otpuhujući dimove, mljackajući usnama i podignuvši obrve, i ona, doimala se kao da lebdi,
odlučna i zamišljena kao i prije, nepotresena, možda nedirnuta.
Sjeo sam i privukao koljena. Ustao sam na noge samo se kratko pridržavši za rub kreveta
da bih se uspravio. Stajao sam gol i gledao nju.
Njezine su oči bile ispunjene dubokom, intenzivnom sivom svjetlošću i smiješila se dok
me je gledala.
– Oh, veličanstveno, šapnula je.
 – Veličanstveno? – rekao sam. Podignuo sam ruke i odmaknuo kosu od lica. – Odvedite
me do zrcala. Požurite. Žedan sam. Ponovno sam žedan. – Počelo je, to nije bila laž. Ukočen
od šoka zurio sam u zrcalo. I prije sam vidio tako unakažene primjerke, ali svaki je od nas
unakažen na svoj način, a ja sam, zbog alkemijskih razloga koje ne mogu javno objaviti, bio
tamnosmeđe stvorenje, savršene boje čokolade s izrazito bijelim očima poput opala i
crvenkasto-smeđim zjenicama. Bradavice mojih prsa bile su crne poput grožđica. Moji su
obrazi bili bolno upali, rebra jasno vidljiva ispod moje sjajne kože, a vene, vene tako pune
uzavrele krvi isticale su se poput konopaca duž mojih ruku i listova nogu. Moja mi se kosa,
dakako, nikada nije činila tako sjajnom, tako bujnom, tako mladenačkom i prirodno zdravom.
Otvorio sam usta. Patio sam od žeđi. Cijelo probuđeno tijelo pjevalo je od žeđi ili me
proklinjalo njome. Bilo je to kao da tisuću zdrobljenih i ugušenih stanica sada nariče za
krvlju.
– Moram dobiti još. Moram. Maknite se od mene. – Projurio sam pokraj Benjija koji je
gotovo plesao uz mene.
– Što želiš, što mogu učiniti? Nabavit ću još jednoga. – Ne, sam ću ga naći. – Pao sam na
žrtvu i odvezao njegovu svilenu kravatu. Hitro sam otkopčao gumbe njegove košulje.
Benji se odmah bacio na otkopčavanje njegova remena. Sybelle je na koljenima povlačila
njegove čizme.
– Pištolj, pazi na pištolj, rekao sam uznemireno. – Sybelle, makni se od njega. – Vidim
pištolj, rekla je umirujući me. Oprezno ga je položila na stranu, kao da je netom ulovljena
riba i kao da bi joj mogla iskočiti iz ruku. Svukla je njegove čarape. – Armand, ta odjeća,
rekla je, – prevelika je. – Benji, imaš li ti cipele? Upitao sam. – Moja su stopala mala. –
Uspravio sam se i žurno odjenuo košulju, zakopčavajući gumbe brzinom koja ih je zapanjila.
– Nemojte me gledati, nađite cipele, rekao sam. Navukao sam hlače, zakopčao ih i uz
pomoć Sybellinih spretnih prstiju zakopčao i mekani kožni remen. Stisnuo sam ga što sam
jače mogao. To će biti dobro.
Ona je kleknula pred mene, njezina je spavaćica oko nje činila veliki cvjetni krug ljepote,
i podvinula nogavice hlača iznad mojih bosih smeđih stopala.
Uvukao sam ruke kroz njegove pomodne, zakopčane manžete košulje a da ih nisam
dotaknuo.
Benji je bacio pred mene crne svečane cipele, otmjene lakirane cipele, koje on nikada
nije ni nosio, božanstveni mali jadnik. Sybelle je držala jednu čarapu pred mojim stopalom.
Benji je dohvatio drugu.
Kada sam odjenuo kaput, bilo je gotovo. Ugodno škakljanje u mojim venama je prestalo.
Ponovno je nastupila bol, počela je rikati, kao da sam prošiven koncem, a vještica s iglom
snažno vuče taj konac kako bi me natjerala da dršćem.
– Ručnik, dragi moji, nešto staro, obično. Ne, nemojte, ne u ovo vrijeme, ne pomišljajte
na to. – Pun gnušanja, spustio sam pogled prema njegovu sivu tijelu. Ležao je beživotno
zureći u strop, meke, sićušne dlake u njegovim nosnicama bile su crne uz njegovu iscijeđenu
i užasnu kožu, zubi su mu bili žuti ponad bezbojne usne. Mnoštvo dlaka na njegovim prsima
bilo je isprepleteno u znoju njegove smrti, a uz veliku zjapeću pukotinu ležala je masa koja je
nekoć bila njegovo srce, ah, to je bio strašan dokaz koji mora svakako biti sklonjen od
pogleda svijeta.
Sagnuo sam se i gurnuo ostatak njegova srca natrag u prsnu šupljinu. Pljunuo sam na
ranu i protrljao je prstima.
Benji je zinuo od čuda. – Pogledaj kako zacjeljuje, Sybelle, povikao je.
– Jedva, rekao sam. – Previše je hladan, previše prazan. – Pogledao sam oko sebe. Tamo
je ležao njegov novčanik, isprave, kožna torba, mnogo zelenih novčanica u pomodnoj
srebrnoj kvačici. Skupio sam sve to. Presavijeni sam novac ugurao u jedan džep, a sve ostalo
u drugi. Što smo još imali? Cigaretu, smrtonosan nazubljeni nož i pištolje, ah, da, pištolje.
Sve sam to stavio u džepove kaputa.
 Boreći se protiv mučnine, sagnuo sam se i podignuo ga, odvratnoga, mlitavoga bijelog
čovjeka u njegovu bijednu svilenu donjem rublju i s pomodnim zlatnim ručnim satom. Moja
mi se stara snaga zaista vraćala. Bio je težak, ali sam ga lako prebacio preko ramena.
– Što ćeš učiniti, kamo ideš? – vikala je Sybelle. – Armand, ne smiješ nas ostaviti.
– Vratit ćeš se! – rekao je Benji. – Hej, daj mi taj sat, nemoj baciti njegov sat. – Ššš,
Benji, šapnula je Sybelle. – Dobro znaš da sam ti kupila najbolje satove.
Ne diraj ga. Armand, kako ti možemo pomoći? – Prišla mi je. – Pogledaj! – rekla je
pokazujući na mlitavu ruku mrtvaca koja je visjela tik ispod mojega desnog lakta. – Ima
njegovane nokte. Kako neobično. – Oh, da, uvijek se dobro brinuo o sebi, rekao je Benji. –
Znaš da sat vrijedi pet tisuća dolara. – Prekini o tom satu, rekla je. – Ne želimo njegove
stvari. – Ponovno me je pogledala. – Armand, čak se i sada još mijenjaš. Tvoje lice, sve je
punije. – Da, i to boji, rekao sam. – Čekajte me. Pripremite mi mračnu sobu. Vratit ću se čim
se nahranim. Moram se odmah nahraniti, nahraniti i nahraniti da bi zacijelile rane koje su
ostale. Otvorite mi vrata. – Daj da vidim ima li koga vani, rekao je Benji uslužno jurnuvši
prema vratima.
Izašao sam u predvorje, s lakoćom noseći truplo, a njegove su bijele ruke visjele, ljuljale
se i mlatarale po meni.
Kakav sam prizor bio u toj prevelikoj odjeći. Mora da sam izgledao kao pomahnitali
školarac-pjesnik koji je poharao prodavaonice u potrazi za najboljim žicama i sada je krenuo
u svijet u modernim novim cipelama tražiti rock grupe.
– Vani nema nikoga, mali moj prijatelju, rekao sam. – Tri su sata i hotel spava. I ako me
pamet dobro služi, ono su vrata požarnih stuba i kraj hodnika, je li točno? Ni na požarnim
stubama nema nikoga. – Oh, mudri Armande, ti me oduševljavaš! – rekao je. Stisnuo je svoje
male crne oči. Bešumno je skakao na tepihu u predvorju. – Daj mi sat! – šapnuo je.
– Ne, rekao sam. – Ona je u pravu. Ona je bogata, ja sam bogat, a tako i ti. Ne budi
prosjak. – Armand, čekat ćemo te, rekla je Sybelle stojeći uz dovratak. – Benji, odmah uđi. –
Oh, čuj ti nju, kako se probudila! Kako samo govori! 'Benji, odmah uđi,' kaže ona. Hej,
dušice, zar nemaš nekog posla upravo sada, recimo, možda, svirati glasovir? – Ona je tiho
prasnula u smijeh usprkos sebi. Nasmiješio sam se. Kako su bili čudan par. Nisu vjerovali
vlastitim očima. Ali to je bilo tipično za ovo stoljeće. Pitao sam se kada će progledati, a kada
progledaju, kada će početi vrištati.
– Zbogom, najdraži moji, rekao sam. – Čekajte me. – Armand, vratit ćeš se. – Oči su joj
bile pune suza. – Obećaj mi. – Bio sam zapanjen. – Sybelle, – rekao sam, – što je to što žene
tako često žele čuti i tako dugo čekaju da to čuju? Volim te. – Ostavio sam ih jureći niza
stube, prebacivši ga na drugo rame kada me je njegova težina na jednoj strani počela previše
boljeti. Bolje prolazila kroz mene u valovima. Šok hladnog zraka vani bio je strašan.
– Hrana, šapnuo sam. I što mi je činiti s njim? Bio je previše gol da bih ga nosio Petom
avenijom.
Skinuo sam mu sat jer je to bilo jedino na njemu po čemu bi ga mogli prepoznati i,
zamalo povrativši od gađenja zbog blizine tih smrdljivih ostataka, brzo sam ga vukao za
sobom kroz pokrajnju uličicu, držeći ga za jednu ruku, a zatim preko male ulice i niz pločnik.
Trčao sam u susret ledenom vjetru, ne zaustavljajući se da bih promotrio onih nekoliko
glomaznih obrisa koji su šepali u vlažnoj tami, ili da bih pomno promotrio jedini automobil
koji je milio niz sjajni, vlažni asfalt.
Za nekoliko časaka prešao sam dvije četvrti i, pronašavši prikladnu uličicu s visokim
vratima koja su držala na udaljenosti noćne prosjake, hitro sam se uspeo na rešetke i odbacio
leš što sam dalje mogao. Pao je u snijeg koji se topio. Riješio sam ga se.
Sada sam morao pronaći krv. Nije bilo vremena za stare igrice, igrice izvlačenja na
otvoreno onih koji su željeli umrijeti, onih koji su istinski žudjeli za mojim zagrljajem, onih
koji su već bili zaljubljeni u daleku zemlju smrti o kojoj nisu znali ništa.
 Morao sam požuriti i putem sam se spoticao u svojoj lepršavoj svilenoj jakni i
podvinutim hlačama, duga kosa obavijala se oko mog lica, jadno, zbunjeno dijete, savršeno
za tvoj nož, tvoj pištolj, tvoju šaku.
Nije dugo trajalo.
Prvi je bio pijana, besciljna skitnica koji me je salijetao pitanjima prije no što je uz
bljesak izvukao nož i krenuo ga zabiti u mene. Gurnuo sam ga uza zid zgrade i hranio se
nezasitno.
Sljedeći je bio obični, očajni mladac, prepun gnojnih rana, koji je već dva puta ubio radi
heroina koji mu je bio očajnički potreban kao što je meni bila potrebna njegova prokleta krv.
Pio sam mnogo sporije.
Najdublje i najgore rane mojeg tijela predavale su se uz popriličan otpor, svrbež,
pulsiranje, i polako se topile. Ali, žeđ, žeđ nije prestajala. Moja se utroba pjenila kao da
proždire samu sebe. U očima mi je pulsirala bol. Ali, hladan, vlažan grad, tako ispunjen
odbojnim, šupljim zvukovima postajao je sve svjetliji. Čuo sam glasove mnogo ulica dalje, i
male elektroničke zvučnike u visokim zgradama. Iza rastrganih oblaka vidio sam prave i
bezbrojne zvijezde.
Gotovo da sam ponovno bio onaj stari.
Tko će, dakle, sada naići, pomislio sam, u ovom jalovom, pustom satu prije zore, kada se
snijeg topi na sve toplijem zraku, a sva su se neonska svjetla već ugasila i svi novinski papiri
lete poput lišća kroz ogoljelu i smrznutu šumu?
Izvadio sam sve skupocjene predmete koji su pripadali mojoj prvoj žrtvi i pobacao ih
uokolo u duboke, šuplje kante za smeće.
Još jednoga, posljednjeg ubojicu, da, molim te sudbino, podari mi to, dok još ima
vremena, i zaista je došao, prokleta budala, izašao iz automobila, a vozač je iza njega čekao
dok je motor radio.
– Što te toliko prokleto dugo zadržalo? – napokon je rekao vozač.
– Ništa, rekao sam ispuštajući njegova prijatelja. Nagnuo sam se da bih ga promotrio. Bio
je opak i glup kao i njegov družbenik. Podignuo je ruku, ali uzaludno i prekasno. Zabacio
sam ga preko kožnog sjedala i sada pio iz čistog zadovoljstva, čistog, ugodnog, mahnitog
zadovoljstva.
Polako sam hodao kroz noć, slobodnih ruku i pogleda usmjerena prema nebu.
Iz raštrkanih crnih rešetaka svjetlucave ulice sukljala je čista bijela para od donjih
zagrijanih mjesta. Smeće u sjajnim plastičnim vrećama činilo je fantastično suvremenu i
blistavu izložbu na rubnicima pločnika sivih poput škriljevca.
Sićušna krhka stabla s malim zimzelenim listovima nalik na kratke svijetlozelene poteze
perom u noći, savijale su svoja tanka debla na vjetru koji je zavijao. Posvuda iza visokih,
prozirnih staklenih vrata zgrada granitnih pročelja nalazila se blistava raskoš krasnih
predvorja. Izlozi prodavaonica izlagali su svoje svjetlucave dijamante, raskošna krzna i
otmjeno krojene kapute i haljine na svečano počešljanim kositrenim lutkama bez lica.
Katedrala je bila neosvijetljeno, bešumno mjesto s mrazom obrubljenim tornjićima i
drevnim šiljatim lukovima, pločnik je bio čist na mjestu na kojemu sam stajao onog jutra
kada me je uhvatilo sunce.
Zadržavajući se tamo, zatvorio sam oči, pokušavajući se, možda, prisjetiti čuđenja i
ushita, hrabrosti i veličanstvenog očekivanja.
Umjesto toga, jasni i blistavi na noćnom zraku, do mene su doprli čisti zvukovi
Appassionate. Grmeći, tutnjeći, jureći, gromovita je glazba dopirala do mene da bi me
pozvala kući. Slijedio sam je.
Sat u predvorju hotela otkucao je šest puta. Zimska će se tama za nekoliko trenutaka
razbiti poput leda koji me je jednom zarobio. Dug, ulašten stol bio je napušten na prigušenoj
svjetlosti.
Na zidnom zrcalu od zamućena stakla uokvirenome u zlato rokokoa, ugledao sam svoj
odraz, blijed poput voska i potpuno čist. Oh, kako su se sunce i led naizmjence dobro
zabavljali sa mnom, žestina jednoga naglo smrznuta nemilosrdnim zagrljajem drugog. Na
mjestima gdje je koža sagorjela do mišića, nije preostao nijedan ožiljak. Bio sam zapečaćeno
i čvrsto biće s beskrajnom patnjom u sebi, sav u jednom komadu, oporavljen, s blistavim,
čisto bijelim noktima i zavijenim trepavicama oko jasnih smeđih očiju, a moja je odjeća bila
bijedna hrpa nečiste, neprimjerene otmjene odjeće na staromu, dobro poznatomu divljem
anđelu.
Nikada prije nisam bio zahvalan kada bih ugledao svoje vlastito previše mladenačko lice,
previše glatku bradu, previše meke i nježne ruke. Ali, u tom bih času mogao zahvaliti
drevnim bogovima za krila.
Visoko gore, glazba se nastavila, tako uzvišena, tako ispunjena tragedijom, žudnjom i
neustrašivim duhom. Tako sam je volio. Tko je na cijelom svijetu mogao svirati tu sonatu
poput nje, svaki odlomak nov poput pjesama koje cijeli svoj život pjevaju ptice što poznaju
samo jedan niz zvukova.
Pogledao sam oko sebe. Bilo je to fino, skupo mjesto sa starom drvenom oplatom,
nekoliko dubokih naslonjača i ključevima poredanima na zidu u malenim, potamnjelim
drvenim kutijama.
Velika vaza s cvijećem, nezaobilazni zaštitni znak prvorazrednoga newyorškoga hotela,
stajala je ponosno i veličanstveno u sredini tog prostora, na okruglu stoliću od crna mramora.
Obišao sam buket i otrgnuo jedan veliki ružičasti ljiljan duboka crvena grla i laticama
zavijenima do žutila na vanjskom rubu, i tada tiho pošao požarnim stubama pronaći svoju
djecu.
Ona nije prestala svirati kada me je Benji pustio unutra. – Zaista dobro izgledaš, anđele,
rekao je.
Ona je i dalje svirala, glava joj se pomicala prirodno i u skladu s ritmom sonate.
Vodio me je kroz niz lijepo uređenih prostorija. Moja je bila daleko najraskošnija, šapnuo
sam, ugledavši prostrtu tapiseriju i jastuke od staroga, ljupkoga izlizanog zlata. Bila mi je
potrebna samo potpuna tama.
– Ali, ovo je najmanje što imamo, rekao je blago slegnuvši ramenima.
Presvukao se u čistu bijelu lanenu halju s lijepom plavom prugom, onakvom kakvu sam
često viđao u arapskim zemljama. Nosio je bijele čarape i smeđe sandale. Pušio je svoju malu
tursku cigaretu i škiljio u mene kroz dim.
– Donio si mi sat natrag, nisi li! – kimao je glavom veselo i sarkastično.
– Nisam, rekao sam. Posegnuo sam u džep. – Ali možeš dobiti novac. Reci mi, budući da
su vrata tvojega malog uma tako čvrsto zaključana, a ja nemam ključ, je li te itko vidio dok si
dovodio tog zločinca sa značkom i pištoljima ovamo? – Stalno ga vidim, rekao je uz nehajan
pokret ruke. – Iz gostionice smo izašli svaki za sebe. Ubio sam dvije muhe jednim udarcem.
Vrlo sam pametan. – Kako to? – upitao sam. Stavio sam ljiljan u njegovu ručicu.
– Sybellin je brat kupovao od njega. Taj je policajac bio jedini kojemu je on nedostajao. –
Nasmijao se. Ugurao je ljiljan u guste kovrče iznad svojega lijevog uha, a zatim ga povukao
dolje i vrtio njegov maleni tučak među prstima. – Pametno, zar ne? Nitko neće pitati za njega.
– Oh, doista, dvije muhe jednim udarcem, u pravu si, rekao sam. – Iako sam siguran da to
nije sve. – Ali, ti ćeš nam sada pomoći, zar ne? – Hoću, dakako. Ja sam vrlo bogat, rekao sam
ti. Ja ću sve srediti. Imam instinkt za to. Posjedovao sam krasno kazalište u dalekom gradu, a
nakon toga cijeli otok pomodnih prodavaonica i tome sličnoga. Čini se da sam ja čudovište na
mnogo područja. Više se nikada, nikada nećeš trebati plašiti. – Ti si uistinu prelijep, znaš,
rekao je podižući jednu obrvu i zatim mi brzo namignuvši. Povukao je dim iz svoje
primamljive male cigarete, a zatim je ponudio meni. Njegova je lijeva ruka pridržavala ljiljan.
– Ne mogu. Ja samo pijem krv, rekao sam. – Pravi vampir, uglavnom, u skladu sa svim
pravilima. Za dnevne svjetlosti, koja će doći vrlo brzo, potrebna mi je tama. Ne smiješ dirnuti
ova vrata. – Ha! – nasmijao se s vragolastim oduševljenjem. – To sam joj rekao! – Zakolutao
je očima i pogledao u smjeru dnevne sobe. – Rekao sam da moramo odmah ukrasti lijes za
tebe, ali je ona rekla ne, ti si već razmislio o tomu. – Bila je u pravu. Soba će biti sasvim
dovoljna, ali ja volim lijesove. Doista ih volim. – I možeš i nas pretvoriti u vampire? – Oh,
nikada. Nipošto. Vi ste čista srca i previše živi, a ja nemam takvu moć. Takvo što nikada nije
učinjeno. To je nemoguće. – Ponovno je slegnuo ramenima. – Tko je onda tebe stvorio? –
pitao je. – Ja sam rođen iz crnog jajeta, rekao sam. – Svi mi. – Podrugljivo se nasmijao.
– Dakle, sve ostalo si vidio, rekao sam. – Zbog čega ne bi vjerovao u najbolji dio svega
toga? – On se samo nasmijao, otpuhnuo dim i obijesno me pogledao.
Glasovir je i dalje pjevao u bujičinim slapovima, hitri su se zvukovi topili jednako brzo
kao što su i nastajali, tako nalik posljednjim, tankim snježnim pahuljicama zime, nestajući i
prije no što bi dotaknule pločnik.
– Mogu li je poljubiti prije no što pođem spavati? – upitao sam.
Nagnuo Je glavu 1 slegnuo ramenima. – Ako joj se ne svidi, ionako neće prestati sa
sviranjem dovoljno dugo da bi to rekla. – Vratio sam se u njezin salon. Kako je sve bilo
svijetlo, veličanstveni crtež raskošnih francuskih krajobraza sa zlatnim oblacima i kobaltnim
nebom, kineskim vazama na njihovim postoljima, teškim baršunom koji je padao s visokih
brončanih nosača nad uskim, starim prozorima. Vidio sam sve odjednom, uključujući i krevet
u kojem sam ležao, sada prekriven svježim, paperjem punjenim pokrivačima i jastucima lica
izvezenih starinskim uzorcima.
I ona, središnji dijamant svega toga, u dugom bijelom flanelu, nabranome na zapešćima i
prošivenome raskošnom starom irskom čipkom, svira na svojoj dugoj, lakiranoj divoti
živahnim prstima koji ne griješe, a njezina je kosa rasprostrta, jednolična, žuta vatra oko
njezinih ramena.
Poljubio sam joj namirisane uvojke, a zatim njezin nježan vrat i uhvatio njezin djevojački
osmijeh i blistav pogled dok je svirala zabacujući glavu unatrag kako bi dodirnula prednji dio
mojega kaputa.
Kliznuo sam rukama niz njezin vrat. Ona je naslonila svoje nježno tijelo na mene.
Isprepleli smo ruke, ja sam obuhvatio njezin struk. Osjetio sam kako joj se ramena pomiču u
mojemu zaštitničkom zagrljaju prateći njezine prste koji su jurili.
Zatvorenih usta i glasom bliskim šapatu odvažio sam se pjevušiti tu melodiju, a ona je
pjevušila sa mnom.
– Appassionata, šapnuo sam joj u uho. Plakao sam. Nisam je želio dodirnuti krvlju. Ona
je bila prečista, preljupka. Okrenuo sam glavu.
Ona se nagnula naprijed. Njezine su ruke udarale gromoviti završetak.
Prolomila se tišina, iznenadna i kristalna kao i glazba prije nje. Okrenula se i zagrlila me,
čvrsto me je držala i izustila riječi koje nisam čuo od smrtnika u cijelomu svojemu dugomu
besmrtnom životu: – Armand, volim te.

23.

Trebam li reći da su savršeni družbenici? Nijedno od njih nije marilo za ubojstva. Nisam
to nikako mogao razumjeti. Oni su brinuli o drugim pitanjima kao što je svjetski mir, jadni,
izmučeni beskućnici na newyorškoj zimi koja se bližila kraju, cijene lijekova za bolesne i
kako je strašno to što su Izrael i Palestina neprestano u sukobu. Ali nimalo nisu marili za
užase koje su gledali vlastitim očima. Nisu marili za to što sam zbog krvi ubijao svake noći,
što sam živio od toga i ni od čega drugoga i što sam ja stvorenje koje je samom svojom
prirodom vezano za uništavanje ljudi.
Nimalo nisu marili za mrtvog brata (usput, njegovo je ime bilo Fox, a prezime mojega
prelijepog djeteta bolje je ostaviti neizrečeno).
Zapravo, ako ovaj zapis ugleda svjetlo stvarnog svijeta, obvezan si promijeniti i njezino i
Benjaminovo ime.
 Ipak, to me sada ne brine. Ne mogu razmišljati o sudbini ovih stranica, osim da su
uvelike posvećene njoj, kao što sam već prije spomenuo, i ako mi je dopušteno nasloviti ih,
mislim da bi to bila Simfonija za Sybelle.
Ne, molim te, shvati da Benjija ne volim ništa manje. Samo za njega nemam taj snažan
zaštitnički osjećaj. Znam da će Benji proživjeti izvanredan i pustolovan život, bez obzira na
to što će snaći mene ili Sybelle. To je u njegovoj prilagodljivoj i izdržljivoj beduinskoj
prirodi. On je istinsko dijete šatora i vjetrom nošenog pijeska, iako je, u njegovu primjeru,
njegov dom bila sumorna kolibica od troske u predgrađu Jeruzalema gdje je navodio turiste
da poziraju s njim i prljavom, frktavom devom za preskupe fotografije.
Fox ga je jednostavno oteo pod podlim uvjetom otkupa ropstva, za što je Fox platio
Benjijevu ocu pet tisuća dolara. Pogodbom je obuhvaćena i lažna emigracijska putovnica. Bio
je, nesumnjivo, dobri duh plemena, dvojio je oko povratka kući, a na ulicama New Yorka
naučio je krasti, pušiti i psovati, upravo tim redom. Iako se kleo svime i svačime da ne zna
čitati, ispostavilo se da zna, i počeo je to činiti opsesivno čim sam ga stao obasipati knjigama.
Zapravo, znao je čitati engleski, hebrejski i arapski, budući da je u svojoj domovini od
kada zna za sebe čitao časopise na sva tri jezika.
Volio je brinuti se za Sybelle. Brinuo se za to da jede, pije mlijeko, kupa se i presvlači u
vrijeme kada je ništa od tih svakodnevnih zadataka nije zanimalo. Ponosio se činjenicom da
svojom domišljatošću može pribaviti što god joj treba, bez obzira na to što joj se dogodilo.
On je bio njezin predstavnik za odnose s hotelom, davao je napojnice sobaricama,
obavljao uobičajene razgovore na recepciji hotela, što je uključivalo izvanredno prepredene
laži o tomu gdje se nalazi mrtvi Fox, koji je u Benjijevoj beskrajnoj sagi postao čuveni
svjetski putnik i amaterski fotograf; on se brinuo za ugađača glasovira kojega je pozivao čak
jednom tjedno jer je glasovir bio postavljen pokraj prozora, izložen suncu i hladnoći, a i zbog
toga što je Sybelle po njemu udarala žestinom koja bi doista ostavila dojam i na velikog
Beethovena. Telefonom je razgovarao s bankom, u kojoj su svi službenici smatrali da je on
njegov stariji brat, David, što se tako i izgovara, a tada odlazio u banku umjesto svojeg brata
kao mali Benjamin.
Kada sam noćima razgovarao s njim, bio sam uvjeren da mu mogu pružiti tako dobru
naobrazbu kao što ju je Marius pružio meni i da će na kraju moći birati sveučilišta, profesiju
ili amaterska traganja za misaonom materijom. Nisam išao predaleko. Ali, prije kraja tjedna,
već sam sanjao o školama za njega, iz kojih bi mogao izaći kao društveni osvajač s američke
istočne obale odjeven u plavi sako sa zlatnim gumbima.
Volim ga toliko da bih mogao rastrgati bilo koga tko bi tek podignuo ruku na njega.
Ali između mene i Sybelle postoji naklonost koja pokatkad smrtnicima i besmrtnicima
izmiče cijelog života. Poznajem Sybelle. Poznajem je. Poznavao sam je kada sam je prvi put
čuo svirati, a poznajem je i sada i ne bih sada bio ovdje s tobom da ona nije pod Mariusovom
zaštitom. Tijekom njezina životnog vijeka nikada se neću odvajati od nje i ne postoji ništa što
bi ona mogla tražiti od mene, a što joj ja ne bih mogao dati.
Pretrpjet ću neizrecivu patnju kada Sybelle neizbježno umre. Ali, to se mora podnijeti.
Sada tu više nemam izbora. Nisam ono stvorenje koje sam bio kada sam ugledao Veronikin
veo, kada sam iskoračio na sunce.
Ja sam netko drugi, a taj netko se duboko i potpuno zaljubio u Sybelle i Benjamina, i tu
nema povratka.
Dakako da sam duboko svjestan da cvjetam u toj ljubavi; budući da sam sretniji no što
sam ikada bio u cijelomu svojemu besmrtnom postojanju, stekao sam veliku snagu imajući to
dvoje za svoje družbenike. Ta je situacija previše bliska savršenstvu da bi bila bilo što osim
potpuno slučajna.
Sybelle nije slaboumna. Nije tomu ni blizu i čini mi se da je savršeno razumijem. Sybelle
je opsjednuta jednime, a to je sviranje glasovira. Od prvog trenutka kada je položila prste na
tipke, nije željela ništa drugo. A njezina karijera, koju su tako velikodušno za nju planirali
njezini ponosni roditelji i gorljivo ambiciozni Fox, njoj nikada nije značila ništa.
 Da je bila siromašna i borbena, možda bi javno priznanje bilo nužno za njezinu ljubavnu
vezu s glasovirom, jer bi joj omogućilo izlaz u nuždi od životnih mučnih kućanskih zamki i
svakodnevnih zadataka. Ali ona nikada nije bila siromašna. A ona je istinski, do same srži
svoje duše, potpuno nezainteresirana za to sluša li je tko dok svira ili ne.
Potrebno joj je samo da ona to čuje i da zna da ne uznemiruje druge ljude.
U tomu starom hotelu, uglavnom punom soba koje se iznajmljuju po danu, sa samo
šačicom stanara koji su dovoljno bogati da žive tamo godinu za godinom, kao što je bila
Sybellina obitelj, može svirati zauvijek a da ne uznemiruje bilo koga.
A nakon tragične smrti njezinih roditelja, pošto je izgubila jedina dva svjedoka koja su
bila bliska njezinu razvoju, jednostavno više nije mogla pristati na Foxove planove za njezinu
karijeru.
Pa, sve sam to razumio, gotovo od početka. Shvatio sam to u njezinu neprekidnom
ponavljanju Sonate br. 23, i mislim, da si je ti čuo, i ti bi to shvatio. Želio bih da je čuješ.
Znaj da uopće neće uznemiriti Sybelle ako se drugi ljudi okupe da bi je slušali. Neće joj
nimalo smetati ako je snime. Ako drugi uživaju u njezinu sviranju i to joj kažu, ona je
oduševljena. Za nju je to jednostavno. – Ah, dakle i ti to voliš, mislit će. – Nije li prelijepa? –
To je ono što su mi rekle njezine oči i njezin osmijeh kada sam joj se prvi put približio.
I pretpostavljam da prije no što nastavim – a imam još mnogo toga što bih želio
zabilježiti o mojoj djeci – moram postaviti sljedeća pitanja: Kako sam joj se približio? Kako
sam se našao u njezinu stanu toga kobnog jutra kad je Dora stajala u katedrali i vikala gomili
o čudesnom velu a ja sam, budući da se moja krv zapalila, zapravo letio prema nebu?
Ne znam. Imam neka dosadna nadnaravna objašnjenja koja se nalaze u knjižurinama koje
čitaju članovi Društva za proučavanje psihičkih pojava ili u scenarijima za Muldera i Scully u
televizijskoj seriji pod naslovom Dosjei X. Ili u tajnom dosjeu o tom slučaju u arhivu reda
psihičkih detektiva pod imenom Talamasca.
Iskreno rečeno, ja na to gledam ovako. Posjedujem najmoćnije sposobnosti bacanja čini,
promjene vidnog polja i prenošenja svojih vizija na daljinu kao i utjecanja na tvar koja je u
blizini i onu izvan vidokruga. Mora da sam nekako, u tomu jutarnjem putovanju prema
oblacima, nekako iskoristio tu moć. Možda je izvučena iz mene u času strahovite boli kada
sam po svim pitanjima bio poremećen i potpuno nesvjestan onoga što mi se događalo. To je
moglo biti posljednje očajničko, histerično odbijanje prihvaćanja mogućnosti smrti ili
strahovite nevolje tako bliske smrti u kojoj sam se našao.
To jest, kada sam pao na krov, spaljen i u neizrecivim mukama, možda sam u očaju
potražio mentalno utočište projicirajući svoj lik i svoju snagu u Sybellin stan dovoljno dugo
da ubijem njezina brata. Duhovi su, sasvim sigurno, sposobni načiniti dovoljan pritisak na
tvar da je promijene. Možda je upravo to ono što sam učinio – projicirao sebe u obličju duha,
položio ruke na tvar koja je bila Fox, i ubio ga.
Ali ja zapravo ne vjerujem u sve to. Reći ću ti zbog čega.
Prije svega, iako Benjamin i Sybelle nisu stručnjaci, unatoč njihovoj pameti i
objektivnosti, po pitanju smrti i forenzične analize koja slijedi nakon nje, oboje su tvrdili da
je Foxovo tijelo bilo beskrvno kada su ga se riješili. Prohodne rane na njegovu vratu bile su
očite. Ukratko, oni do ovog časa vjeruju da sam ja bio tamo, u stvarnom obliku i da sam ja
doista ispio Foxovu krv.
To, dakle, projicirana slika ne može učiniti, barem ne koliko ja znam. Ne, ne može
progutati krv cijeloga cirkulacijskog sustava i zatim se rasplinuti, vraćajući se u onaj kutak
uma iz kojeg je i izašla. Ne, to nije moguće.
Dakako, Sybelle i Benji možda nisu u pravu. Što oni znaju o krvi i tijelima? Ali,
činjenica je da su ostavili Foxa da leži, poprilično mrtav, nekih dva dana, ili su tako barem
rekli, dok su čekali na povratak dibuka ili anđela za kojeg su bili sigurni da će im pomoći.
Nakon toliko vremena, krv ljudskog tijela tone u najniže dijelove leša, a takva bi promjena
bila vidljiva toj djeci. Oni takvo što nisu primijetili.
 Ah, mozak me boli od toga! Činjenica je da ne znam kako sam došao u njihov stan ili
zbog čega. Ne znam kako se to dogodilo. Ono što znam, kao što sam već rekao, jest da je, što
se tiče cijeloga tog iskustva – sve što sam vidio i osjetio u velikoj obnovljenoj katedrali u
Kijevu, nemogućemu mjestu – bilo jednako stvarno kao ono što sam vidio u Sybellinom
stanu.
Postoji još jedna mala pojedinost, no, iako je mala, od presudne je važnosti. Pošto sam
ubio Foxa, Benji je zaista vidio kako moje spaljeno tijelo pada s neba. On me je vidio,
jednako kao što sam ja vidio njega, s prozora.
Postoji jedna strahovita mogućnost. To je sljedeće. Tog sam jutra trebao umrijeti. To se
trebalo dogoditi. Moj je uspon bio tjeran ogromnom voljom i ogromnom Božjom ljubavlju u
koju ni najmanje ne sumnjam dok sada kazujem ove riječi.
Ali možda me Je u presudnom času iznevjerila moja hrabrost. Moje me je tijelo
iznevjerilo. I tražeći neko utočište od sunca, neki način da izbjegnem mučeništvo, nabasao
sam na Sybellinu nevolju i njezina brata, a osjetivši njezinu veliku potrebu za mnom, počeo
sam padati prema skloništu krova na kojem su me snijeg i led brzo prekrili. Moj posjet
Sybelle mogao je biti, prema ovoj interpretaciji, tek prolazna iluzija, moćna projekcija jastva,
kao što sam rekao, željeno ispunjenje potrebe te sasvim slučajne i ranjive djevojke kojoj je
brat prijetio kobnim premlaćivanjem.
Što se Foxa tiče, ja sam ga ubio, nema sumnje. Ali on je umro od straha, od slabosti srca,
možda, od pritiska mojih iluzornih ruku na njegovu krhku vratu, od moći telekineze ili
sugestije.
No, kao što sam već prije izjavio, ja u to ne vjerujem.
Bio sam tamo u katedrali u Kijevu. Razbio sam jaje svojim palcima. Vidio sam kako je
ptica slobodno odletjela.
Znam da je moja majka stajala pokraj mene i znam da je moj otac prevrnuo kalež. Znam
to zato što znam da ne postoji dio mene koji bi mogao zamisliti takvo što. A znam i zbog toga
što boje koja sam tada vidio i glazba koju sam čuo nisu bile načinjene od bilo čega što sam
ikada iskusio.
Dakle, ne postoji nijedan san koji sam ikada sanjao, a o kojemu bih mogao reći takvo što.
Kada sam predvodio misu u Vladimirovu gradu, nalazio sam se u carstvu sastavljenome od
stvari koje moja mašta jednostavno nema na raspolaganju.
Ne želim više govoriti o tomu. Prebolno je i strahovito pokušavati to analizirati. Nisam to
želio, ne svojim svjesnim srcem, i nad time nisam imao svjesnu moć. To se jednostavno
dogodilo.
Volio bih, kada bih mogao, potpuno to zaboraviti. Tako sam iznimno sretan sa Sybelle i
Benjijem da to sasvim sigurno želim zaboraviti za njihova životnog vijeka. Samo želim biti s
njima, kao što sam bio od one noći koju sam ti opisao.
Kao što znaš, bilo mi je potrebno određeno vrijeme da dođem ovamo. Vrativši se među
redove opasnih Nemrtvih, bilo mi je lako iz nemirnih misli ostalih vampira razabrati da je
Lestat siguran ovdje u svojem zatvoru, i zapravo je tebi kazivao cijelu priču o tomu što mu se
dogodilo s Božjim utjelovljenjem i s vragom Memnochom.
Bilo mi je lako razabrati, ne otkrivajući svoje prisutnosti, da me je cijeli svijet vampira
oplakivao s većom tugom i suzama no što sam to ikada mogao pretpostaviti.
I tako, uvjerivši se u to da je Lestat siguran, zbunjen, ali ipak umiren tajanstvenom
činjenicom da mu je njegovo ukradeno oko bilo vraćeno, bio sam slobodan ostati sa Sybelle i
Benjijem i tako sam i učinio.
Uz Benjija i Sybelle ponovno sam se pridružio svijetu na način na koji to nisam činio od
kada me je moj naučnik, moj jedini naučnik Daniel Molloy, napustio. Moja ljubav za Daniela
nikada nije bila potpuno iskrena, uvijek zlobno posesivna i prilično isprepletena s mojom
mržnjom prema cijelom svijetu i mojom zbunjenošću pred suvremenim dobom koje mi se
počelo otkrivati kada sam, potkraj osamnaestog stoljeća, izronio iz katakombi ispod Pariza.
 Ni Daniel nije imao potrebu za ovim svijetom i došao je k meni gladan naše mračne krvi,
a mozak mu je bio preplavljen jezovitim, grotesknim pričama koje mu je ispričao Louis de
Pointe du Lac. Obasipajući ga svakovrsnim obiljem, izazvao sam u njemu mučninu jedino
smrtnim poslasticama, tako da se na posljetku okrenuo od dragocjenosti koje sam nudio,
postavši lutalica. Sulud, lutajući ulicama u dronjcima, zatvorio se za cijeli svijet gotovo po
cijenu smrti, a ja, slab, smeten, mučen njegovom ljepotom i žudeći za živim muškarcem, a ne
vampirom kakav bi mogao postati, doveo sam ga k nama pomoću mračne vještine samo zato
što bi inače umro.
Nakon toga ja za njega nisam bio Marius. Bio sam točno onakav kakav sam pretpostavio
da ću biti: u srcu me je prezirao jer sam ga uveo u Živuću smrt, jer sam u jednoj noći od njega
učinio i besmrtnika i običnog ubojicu.
Kao smrtnik, on nije imao jasnu predodžbu o cijeni koju plaćamo za ono što jesmo, i nije
želio spoznati istinu; izmicao se od nje nerazboritim snatrenjima i prkosnim lutanjima.
I tako se dogodilo upravo ono čega sam se plašio. Učinivši ga svojim družbenikom,
načinio sam miljenika koji me je još jasnije sagledao kao čudovište.
Za nas nikada nije bilo nevinosti, nikada nije bilo proljeća. Nikada nije bilo nikakve
mogućnosti, bez obzira na to koliko su prelijepi bili vrtovi kojima smo lutali u sumrak. Naše
duše nisu bile usklađene, naše su se žudnje sukobljavale, a naša je ogorčenost bila prečesta i
predobro zalijevana za konačno cvjetanje.
Sada je drugačije.
Dva mjeseca ostao sam sa Sybelle i Benjijem u New Yorku, živeći kao nikada prije, od
onih davnašnjih noći s Mariusom u Veneciji.
Sybelle je bogata, što mislim da sam ti rekao, ali samo što se tiče zamorne borbe za život,
s prihodom koji pokriva preveliki stan i svakodnevno služenje obroka, s ostatkom za finu
odjeću, ulaznice za koncerte simfonijskog orkestra i povremene izlete u kupnju.
Ja sam izvanredno bogat. Zato je prvo što sam učinio bilo zasipanje Sybelle i Benjamina
svim dragocjenostima kojima sam nekoć u mnogo većem razmjeru zasipao Daniela Molloya.
Uživali su u tomu.
Sybelle, kada nije svirala glasovir, nije imala ništa protiv toga da sa mnom i Benjijem
odlazi na kinopredstave, koncerte ili opere. Voljela je balet i voljela je voditi Benjamina u
najbolje restauracije, gdje je za konobare postao pravo čudo sa svojim zvonkim, veselim
glasićem i svojim pjevnim načinom na koji je brbljao nazive jela, francuskih ili talijanskih, i
naručivao odležana vina koja su mu točili, bez pitanja, unatoč svim dobronamjernim
zakonima koji zabranjuju posluživanje tako jakih alkoholnih pića djeci.
I ja sam, dakako, uživao u svemu tomu, i bio sam oduševljen otkrivši da je i Sybelle
povremeno bila zaigrano zainteresirana za to da me odijeva, birajući za mene jakne, košulje i
ostalo brzim upiranjem prsta, i odabirući za mene s baršunastih plitica sve vrste prstena s
draguljima, gumba za manžete, lančića i sićušnih raspela od zlata i rubina, kvačice za novac
od čistog zlata i takve stvari.
Ja sam bio taj koji je igrao tu igru Gospodarenja s Danielom Molloyem. Sybelle je igra sa
mnom na svoj sanjarski način, dok se ja brinem za zamorne pojedinosti na blagajni.
Ja, za uzvrat, imam vrhunsko zadovoljstvo nositi Benjija uokolo poput lutke i nagovarati
ga da nosi svu finu zapadnjačku odjeću koju mu kupujem, barem povremeno, na sat ili dva.
Mi smo dojmljiv trio dok večeramo u Luteceu ili Sparksu (ja, dakako ne jedem) – Benji u
svojoj besprijekornoj maloj pustinjskoj halji ili dotjeran u fino krojenu malom odijelu uskih
revera, bijeloj košulji i s malenom kravatom; ja u svojemu potpuno prihvatljivu starom
baršunu i sa šalom od stare sitne čipke; i Sybelle u prelijepim haljinama koje se beskrajno
izlijevaju iz njezina ormara, odjeći koju su nekoć njezina majka i Fox kupili za nju, nisko
izrezanih oko njezinih velikih grudi, uske u struku i uvijek čarobno lepršave oko dugih joj
nogu, porubljene dovoljno visoko da bi otkrile divnu oblinu njezina lista i njegove napetosti
kada klizne svojim stopalom u tamnim čarapama u cipele visokih peta. Benjijeva kratko
podšišana griva kovrča uvijek je bizantinska aureola za njegovo tamnoputo, zagonetno lišće,
njezini lepršavi uvojci padaju slobodno, a moja je kosa renesansni slap ponovno dugih
neposlušnih kovrča koje su nekoć bile moja potajna taština.
Moje najdublje zadovoljstvo s Benjijem je naobrazba. Na samom početku krenuli smo s
vrlo dubokim razgovorima o povijesti i svijetu, i našli se ispruženi na tepihu u stanu,
udubljeni u zemljovide dok smo raspravljali o cjelokupnom napretku Istoka i Zapada i
neizbježnim utjecajima klime, kulture i geografije na povijest čovječanstva. Benji brblja
cijelo vrijeme tijekom televizijskih vijesti, nazivajući svakog voditelja prisno po imenu,
mašući šakom u gnjevu zbog djela svjetskih vođa i jadikujući glasno nad smrću velikih
princeza i dobročinitelja. Benji može gledati vijesti, mirno govoriti, jesti kokice, pušiti
cigarete i povremeno pjevati uz Sybellinu svirku, uvijek tonski usklađeno – iako manje ili
više u vremenskom raskoraku.
Ako se prepustim zurenju u kišu kao da sam ugledao duha, Benji je taj koji me udara po
rukama i vikne: – Što ćemo raditi, Armand? Noćas moramo pogledati tri odlična filma. Ljut
sam, kažem ti, ljut, jer ako pođemo pogledati bilo koji od njih, propustit ćemo Pavarottija u
Metu, a ja ću problijedjeti od mučnine. – Mnogo puta nas dvojica odijevamo Sybelle koja nas
gleda kao da joj nije jasno što činimo. Uvijek sjedimo i razgovaramo s njom dok se kupa, jer
ako to ne učinimo, mogla bi zaspati u kadi, ili jednostavno tamo ostati satima, prelijevajući
vodu preko svojih prelijepih grudi.
Katkad su jedine riječi koje izusti cijele noći nešto poput: – Benji, sveži cipele, ili, –
Armand, on je ukrao srebrninu. Natjeraj ga da je vrati na mjesto, ili s iznenadnim čuđenjem, –
Toplo je, zar ne? – Nikada nisam nikomu ispričao svoju životnu priču kao što je tebi ovdje i
sada kazujem, ali sam se u razgovoru s Benjijem uhvatio kako mu govorim mnogo toga što
mi je Marius rekao – o ljudskoj prirodi, o povijesti prava, o slikarstvu ili čak o glazbi.
U tim sam razgovorima, više no u bilo čemu drugomu, u posljednja dva mjeseca shvatio
da sam promijenjeno biće.
Neki je zagušljiv mračan užas nestao iz mene. Ne gledam na povijest kao na niz
katastrofa, kao što sam nekoć mislio da gledam; i često se uhvatim kako se prisjećam
Mariusovih velikodušnih i divno optimističnih proročanstava – da se svijet neprestano
usavršava; da je rat, unatoč svim razdorima koje opažamo oko sebe, ipak izašao iz mode u
onih na vlasti, i uskoro će nestati iz borilišta trećeg svijeta kao što je nestao i iz borilišta na
Zapadu; i mi ćemo uistinu nahraniti gladne, zaštititi beskućnike i pobrinuti se za one kojima
je potrebna ljubav.
Što se Sybelle tiče, naobrazba i rasprave nisu temelj naše ljubavi. Sa Sybelle je to
bliskost. Ne marim za to što nikada ništa ne govori. Ne ulazim u njezin um. Ona ne želi da
itko to učini.
Jednako potpuno kao što ona prihvaća mene i moju prirodu, ja prihvaćam nju i njezinu
opsjednutost Appassionatom. Satima, noćima slušam Sybelle dok svira, a sa svakim novim
početkom čujem male promjene intenziteta ili izražajnosti koja se izlijeva kroz njezino
sviranje. Postupno, zahvaljujući tomu, postao sam jedini slušatelj kojega Sybelle nikada nije
bila svjesna.
Postupno sam postao dio Sybelline glazbe. Ja sam uz nju i uz odlomke i stavke
Appassionate. Ja sam uz nju i ja sam jedini koji nikada ništa nije tražio od nje osim da čini
ono što želi i ono što čini tako savršeno.
To je sve što Sybelle ikada mora učiniti za mene – ono što želi. Ako se ikada poželi
istaknuti u očima svijeta, ja ću joj prokrčiti put. Ako i kada poželi biti sama, neće me vidjeti
niti čuti. Ako i kada poželi bilo što, pribavit ću joj to.
I ako i kada zavoli smrtnog muškarca ili smrtnu ženu, učinit ću ono što će tražiti od
mene. Ja mogu živjeti u sjenci. Ludo zaljubljen u nju, ja mogu zauvijek živjeti u mraku jer
mrak ne postoji kada sam u njezinoj blizini.
Sybelle često odlazi sa mnom u lov. Sybelle voli gledati kako se hranim i ubijam. Mislim
da smrtniku to još nikada nisam dopustio. Ona mi pokušava pomoći riješiti se ostataka ili
podmetnuti dokaz o uzroku smrti, ali ja sam vrlo snažan, vješt i spretan u tomu, tako da je
ona uglavnom svjedok.
Nastojim izbjegavati voditi Benjija u takve pothvate jer on postaje divlje i djetinjasto
uzbuđen, a to mu ne čini dobro. Na Sybelle to jednostavno ne djeluje.
Ima još toga što bih ti mogao reći – kako smo se pobrinuli za pojedinosti oko nestanka
njezina brata, kako sam prenio ogromne količine novca na njezino ime i utemeljio primjerene
i neosporive zaklade za Benjija, kako sam za nju kupio znatan udio u hotelu u kojemu živi i u
njezin stan, koji je vrlo prostran za hotelski stan, kako sam postavio još nekoliko dobrih
glasovira u kojima ona uživa i kako sam za sebe na sigurnoj udaljenosti od stana uredio
počivalište s lijesom koje je nemoguće pronaći, razbiti i uništiti i kamo povremeno odlazim,
iako sam skloniji spavati u malenoj sobici koju su mi prvi put dali, u kojoj su baršunaste
zavjese pričvršćene preko prozora sve do zračnika.
Ali k vragu sve to.
Ti znaš ono što sam želio da saznaš.
Što nam preostaje nego prijeći na onaj trenutak, na zalaz sunca one noći kada sam došao
ovamo, ulazeći u samu jazbinu vampira, sa svojim bratom s jedne strane i sa svojom sestrom
s druge, da napokon vidim Lestata?

24.

Sve je ovo malo prejednostavno, nije li? Mislim na svoju preobrazbu od zanesenog
djeteta koje je stajalo na ulazu u katedralu u sretno čudovište koje je jedne proljetne noći u
New Yorku odlučilo da je vrijeme da otputuje na jug i posjeti svojega starog prijatelja. Ti
znaš zbog čega sam došao ovamo.
Započet ću s početkom ove večeri. Ti si bio u crkvi kada sam stigao.
Pozdravio si me s neprikrivenom dobrodošlicom, bilo ti je tako drago vidjeti da sam živ i
neozlijeđen. Louis je gotovo zaplakao.
Oni drugi, neuglađeni mladi, koji su se okupili u blizini, dva mladića, mislim, i jedna
djevojka, ne znam tko su oni bili, i još ne znam, samo znam da su poslije odjurili.
Bio sam užasnut kada sam ga vidio nezaštićenoga, kako leži na podu, i njegovu majku,
Gabrielle, kako daleko u kutu samo zuri u njega, hladno, onako kako zuri u bilo što i bilo
koga, kao da nikada nije upoznala ljudski osjećaj.
Užasnulo me je što su posvuda bili mladi lutalice i u času sam osjetio potrebu da zaštitim
Sybelle i Benjija. Nisam se plašio što će vidjeti klasike među nama, legende, ratnike – tebe,
voljenog Louisa, čak i Gabrielle, i sasvim sigurno ne zato što će vidjeti Pandoru ili Mariusa,
koji su svi bili tamo.
Ali nisam želio da moja djeca gledaju obično smeće prožeto našom krvlju, i pitao sam se,
bahato i možda uzaludno, kao što uvijek činim u takvim trenucima, kako su uopće nastali ti
lopovski, neiskusni, šeprtlje od vampira. Tko ih je stvorio, zbog čega i kada?
U takvim trenucima, u meni se budi žestina starog Djeteta Tame, Gospodara sabora ispod
pariškoga groblja koji je odlučivao o tomu kada i kako Mračna krv treba biti podarena i,
ponad svega, komu. Ali ta stara navika autoriteta je lažna i u najboljemu tek gnjavaža.
Mrzio sam te besposličare jer su promatrali Lestata kao da je karnevalska atrakcija, a to
nisam mogao dopustiti. Osjetio sam iznenadan bijes, nagon za uništenjem.
Ali sada među nama nema takvih pravila koja daju ovlaštenje za takva nepromišljena
djela. I tko sam ja da dižem pobunu ovdje, pod tvojim krovom? Tada nisam znao da ti živiš
ovdje, ne, ali ti svakako imaš na brizi Gospodara ovog mjesta i ti si to dopustio, grubijanima i
trojici ili četvorici njih koji su došli poslije i usudili se okružiti ga, od kojih se nijedan,
primijetio sam, nije previše približio.
Dakako svi su bili vrlo zainteresirani za Sybelle i Benjamina. Tiho sam im rekao da
ostanu uz mene i da ne odlutaju. Sybelle nije mogla zaboraviti da joj je glasovir bio nadohvat
ruke i da bi dao potpuno novi prizvuk njezinoj sonati. A Benji, on je koračao uz mene poput
malog samuraja, promatrajući čudovišta svuda uokolo, očima nalik na tanjuriće iako su
njegova usta bila prilično napućena, ukočena i ponosna.
Ljepota crkve me se dojmila. Kako i ne bi? Gipsani su zidovi bijeli i čisti, strop je blago
nadsvođen, kao u najstarijim crkvama, a tamo je i duboka, nadsvođena udubina gdje je nekoć
stajao oltar, koja čini zvučnu školjku, tako da jedan korak tamo meko odjekuje cijelim
prostorom.
S ulice sam vidio blistavo obasjano obojano staklo. Bez crteža, ipak je bilo divno sa
svojim živim bojama, plavom, crvenom i žutom, i jednostavnim spiralnim uzorcima. Svidjeli
su mi se stari crni natpisi davno preminulih smrtnika u čije je sjećanje podignut svaki od tih
prozora. Svidjeli su mi se stari gipsani kipovi razmješteni uokolo, koje sam ti pomogao
skloniti iz stana u New Yorku i poslati na jug.
Nisam ih previše promatrao; skrio sam se od njihovih staklenih očiju kao da su bazilisci.
Ali sada sam ih svakako pogledao.
Tamo je bila ljupka mučenica sveta Rita u crnoj odori i bijelom velu, sa strahovitom,
užasnom ranom na čelu nalik na treće oko. Tamo je i lijepa, nasmiješena Tereza od Lisieuxa,
maleni Isusov cvjetić s Njegovim raspelom i kiticom ružičastih ruža u rukama.
Tamo je i sveta Tereza Avilska, izrezbarena iz drveta i vješto obojana, s očima uperenima
prema nebu i perom u ruci koje ju označava kao crkvenu učiteljicu.
Tamo je i sveti Louis od Francuske sa svojom kraljevskom krunom; sveti Franjo, dakako,
u skromnoj smeđoj redovničkoj odori sa svojim zborom ukroćenih životinja; i neki drugi čija
imena, stidim se reći, nisam znao.
Ono što me se možda čak i više dojmilo od tih raštrkanih kipova koji su stajali poput
mnogo čuvara stare i svete povijesti, bile su slike na zidu koje su predočavale Kristov put
prema Kalvariji: križne postaje. Netko ih je postavio pravilnim redoslijedom, možda čak i
prije no što smo mi došli u svijet tog mjesta.
Pretpostavio sam da su naslikane uljem na bakru u renesansnom stilu, ili ga oponašaju,
ali ipak stilom koji smatram normalnim i koji volim.
Odmah je na vidjelo izašao strah koji je tinjao u meni tijekom mojih sretnih tjedana u
New Yorku. Ne, to nije toliko bio strah koliko jeza.
Moj Bože, šapnuo sam. Okrenuo sam se i pogledao Kristovo lice na visokom raspelu
iznad Lestatove glave.
To je bio mučan trenutak. Mislim da je odraz na Veronikinu velu prekrio ono što sam
tamo vidio izrezbareno u drvetu. Znam da jest. Ponovno sam bio u New Yorku, a Dora je
držala tkaninu da bismo je pogledali.
Vidio sam Njegove tamne, lijepo osjenčane oči savršeno utisnute u tkaninu, kao da je dio
nje, ali ipak ni na koji način apsorbiran, i tamne poteze Njegovih obrva i, iznad Njegova
mirnog, neizazovnog pogleda, kapljice krvi od Njegovih trnova. Vidio sam Njegove
poluotvorene usne kao da ima mnogo toga reći.
Uz šok sam shvatio da je iz daljine, pokraj stuba oltara, Gabrielle prikovala svoje ledeno
sive oči za mene, a ja sam zaključao svoj um i progutao ključ. Nisam želio da dotakne mene
ili moje misli. I osjetio sam ratoborno neprijateljstvo prema svima okupljenima u toj
prostoriji.
Tada je došao Louis. Bio je tako sretan što nisam nestao. Louis je imao nešto reći. Znao
je da sam zabrinut i mučila ga je prisutnost ostalih. Izgledao je uobičajeno asketski, odjeven u
trošnu crnu odjeću lijepoga kroja, ali nevjerojatno prašnjavu, i košulju tako tanku i iznošenu
da se doimala poput vilinske mreže konaca prije nego poput prave čipke i tkanine.
– Puštamo ih unutra, jer, ako to ne učinimo, oni kruže poput šakala i vukova, i ne žele
otići. Zapravo, oni dolaze, pogledaju i odlaze odavde. Ti znaš što žele. – Kimnuo sam. Nisam
imao hrabrosti priznati mu da sam i ja želio upravo to isto. Nikada nisam prestao misliti o
njemu, ni najmanje, ni na trenutak, ispod veličanstvenog ritma svega onoga što me je snašlo
od kada sam razgovarao s njim zadnje noći mojega starog života.
 Želio sam njegovu krv. Želio sam je piti. Mirno sam to Louisu dao do znanja.
– On će te uništiti, šapnuo je Louis. Iznenada ga je preplavio užas. Upitno je gledao u
nježnu, tihu Sybelle, koja je čvrsto držala moju ruku, i Benjamina, koji ga je proučavao
veselim sjajnim očima. – Armand, ne možeš to pokušati. Jedan od njih se previše približio.
On je razbio to stvorenje. Pokret je bio brz, automatski. Ali on ima ruku poput živa kamena i
razbio je to stvorenje u djeliće tamo na podu. Nemoj mu se približavati, nemoj pokušavati. –
A stariji, oni jaki, zar oni nisu nijednom pokušali? – Tada je progovorila Pandora. Ona nas je
cijelo vrijeme promatrala igrajući se u sjenci. Bio sam zaboravio kako je bila prekrasna na
zemaljski i vrlo jednostavan način.
Njezina je duga, bujna smeđa kosa bila začešljana prema natrag, sjena na njezinu vitku
vratu, a izgledala je blistavo i ljupko jer je u lice utrljala fino, tamno ulje da bi se načinila što
prihvatljivije ljudskom. Oči su joj bile izražajne i plamteće. Stavila je ruku na mene ženski
slobodno. Bila je presretna što me vidi živa.
– Ti znaš što je Lestat, rekla je molećivo. – Armand, on je plamenica moći i nitko ne zna
što bi mogao učiniti. – Ali zar ti nikada nisi pomislila na to, Pandora? Zar ti nikada nije palo
na pamet da popiješ krv iz njegova vrata i potražiš viziju Krista dok piješ? Sto ako je u njemu
neoborivi dokaz da je pio krv od Boga? – Ali, Armand, rekla je, – Krist nikada nije bio moj
bog. – To je bilo tako jednostavno, tako iznenađujuće, tako konačno.
Uzdahnula je, ali samo zbog zabrinutosti za mene. Nasmiješila se. – Ja ne bih prepoznala
tvojega Krista da se nalazi u Lestatu, rekla je blago.
– Ne razumiješ, rekao sam. – Nešto se dogodilo, nešto mu se dogodilo kada je pošao s
tim duhom zvanim Memnoch, i vratio se s velom. Ja sam ga vidio. Vidio sam... moć u njemu.
– Vidio si privid, rekao je Louis ljubazno.
– Ne, vidio sam moć, odgovorio sam. Tada sam u času potpuno posumnjao u sebe. Dugi
hodnici povijesti okrenuli su se od mene, a ja sam ugledao sebe uronjenoga u tamu kako
nosim jednu svijeću tražeći ikone koje sam naslikao. I ta bijeda, beznačajnost i čista
beznadnost slomile su moju dušu.
Shvatio sam da sam uplašio Sybelle i Benjija. Njihove su oči bile prikovane za mene.
Nikada me nisu vidjeli takva.
Oboje sam ih obgrlio rukama i privukao k sebi. Lovio sam prije no što sam noćas došao k
njima da bih bio pri punoj snazi, i znao sam da je moja koža ugodno topla. Poljubio sam
Sybelline blijedoružičaste usne, a zatim Benjijevu glavu.
– Armand, ljutiš me, doista, rekao je Benji. – Nikada mi nisi rekao da vjeruješ u taj veo. –
A ti, maleni, rekao sam prigušenim glasom ne želeći privlačiti pozornost ostalih. – Jesi li ti
ijednom pošao u katedralu i pogledao ga kada je tamo bio izložen? – I kažem ti ono što je ova
divna dama rekla. – Slegnuo je ramenima, dakako. – On nikada nije bio moj bog. – Pogledaj
kako se šuljaju, rekao je Louis tiho. Bio je iscrpljen i lagano je drhtao. Zanemario je vlastitu
glad da bi ovdje stražario. – Sada bih ih trebao izbaciti, Pandora, rekao je glasom koji ne bi
mogao uplašiti ni najplahovitiju dušu.
– Neka vide ono zbog čega su došli, rekla je hladnokrvno ispod glasa. – Možda im nije
još mnogo preostalo za uživanje u tom zadovoljstvu.
Zbog njih je svijet okrutniji prema nama, i sramote nas i ne čine ništa za bilo što živo ili
mrtvo. – Smatrao sam to divnom prijetnjom. Nadao sam se da će cijelu tu gomilu istjerati
van, ali sam znao svakako da su mnoga djeca tisućljeća mislila isto o onima poput mene. I
kako sam bio drsko stvorenje kada sam, bez ičijeg dopuštenja, doveo svoju djecu da vide
mojeg prijatelja koji je ležao na podu.
– Ovo dvoje je sigurno s nama, rekla je Pandora, očito čitajući moj uzrujani um. – Ti
shvaćaš da je njima drago što te vide, mladima i starima, rekla je i malom kretnjom pokazala
na sve u sobi. – Ima nekih koji ne žele izaći iz sjene, ali oni znaju za tebe. Oni nisu željeli da
nestaneš. – Ne, nitko to nije želio, rekao je Louis osjećajno. – I poput sna, ti si se vratio. Svi
smo imali takve slutnje, šapate da si viđen u New Yorku, zgodan i snažan kakav si uvijek bio.
Ali ja sam te morao vidjeti svojim očima da bih u to povjerovao. – Kimnuo sam u znak
zahvalnosti za te riječi. Ali sam mislio na veo. Ponovno sam pogledao drvenoga Krista na
drvetu, a tada spustio pogled prema uspavanoj Lestatovoj pojavi.
Tada je došao Marius. Drhtao je. – Nespaljen, neozlijeđen, šapnuo je. – Moj sin. – Imao
je taj užasan, zapušten, stari sivi ogrtač oko ramena, ali tada to nisam primijetio. Odmah me
je zagrlio, što je natjeralo moju djevojčicu i mojeg dječaka da uzmaknu. Ipak, nisu otišli
daleko. Mislim da su bili umireni kada su vidjeli da ga grlim i ljubim nekoliko puta u lice i
usta, kao što smo uvijek činili prije toliko mnogo godina. On je bio tako divan, tako ugodno
pun ljubavi.
– Ja ću čuvati ove smrtnike za tebe ako odlučiš pokušati, rekao je. Pročitao je cijeli
scenarij iz mojeg srca. On je znao da ja to moram učiniti. – Što mogu reći da te spriječim? –
pitao je.
Samo sam odmahnuo glavom. Žurba i nestrpljivost ne bi mi dopustili bilo što drugo.
Predao sam Benjija i Sybelle njegovoj brizi.
Krenuo sam prema Lestatu i hodao pred njim, odnosno, s njegove lijeve strane jer je
ležao meni na desno. Naglo sam kleknuo, iznenađen kako je mramor bio hladan,
zaboravljajući, pretpostavljam, kako je ovdje u New Orleansu hladno i kako se hladnoća
može prikrasti.
Kleknuo sam na pod s rukama pred sobom i pogledao ga. Bio je spokojan, miran, oba
plava oka bila su jednako bistra kao da jedno od njih nikada nije bilo iskopano iz njegova
lica. Zurio je kroz mene, kao što se to kaže, bez prestanka, i iz uma koji se doimao praznim
poput mrtve čahure.
Kosa mu je bila raščupana i puna prašine. Nije ju počešljala ni njegova hladna,
mrzovoljna majka, pretpostavio sam, i to me je razbjesnjelo, ali tada je, u ledenom bljesku
emocija, prosiktala: – On neće nikomu dopustiti da ga dotakne, Armand. – Njezin glas iz
daljine duboko je odzvanjao u unutrašnjosti crkve. – Pokušaš li, uskoro ćeš to i sam otkriti. –
Podignuo sam pogled prema njoj. Privukla je koljena nemarno ih obuhvativši rukama, a
leđima je bila naslonjena na zid. Nosila je svoj uobičajeni debeli i iznošeni kaki, uske hlače i
britansku safari jaknu po kojoj je bila manje ili više poznata, nečistu od divljih prostranstava,
njezina plava kosa, svijetla i sjajna kao i njegova, u pletenici joj se spuštala niz leđa.
Iznenada je ustala, bijesno, i krenula prema meni dopuštajući da njezine obične kožne
čizme oštro i bezobzirno odzvanjaju na podu.
– Zbog čega misliš da su duhovi koje je vidio bili bogovi? – zahtijevala je. – Zbog čega
misliš da su podvale onih uzvišenih bića koja se poigravaju nama išta više od ludorija, a mi
išta više od zvijeri, od najnižih do najviših, koje hodaju Zemljom? – Stajala je na nekoliko
koraka od njega. Prekrižila je ruke. – On je izazvao nešto ili nekoga. To mu biće nije moglo
odoljeti. I što je bio ishod svega toga? Reci mi. Ti bi trebao znati. – Ne znam, rekao sam tiho.
– Volio bih da me ostaviš samoga. – Oh, doista, pa, reći ću ti kakav je bio ishod. Mlada žena,
po imenu Dora, dušobrižnica, kako oni to nazivaju, koja je propovijedala o dobru koje
proizlazi iz brige za slabije, kojima je potrebna, skrenuta je sa svoga kolosijeka! To je bio
ishod – njezine propovijedi, utemeljene na milosrđu i pjevane prema novoj melodiji da bi ih
ljudi mogli čuti, izbrisale su krvavo lice krvava boga. – Moje su se oči napunile suzama.
Mrzio sam to što je sve to tako jasno shvaćala, ali joj nisam mogao odgovoriti i nisam je
mogao ušutkati. Ustao sam.
– Sjatili su se natrag u katedrale, – rekla je prezrivo, – cijela gomila, natrag zastarjeloj,
smiješnoj i potpuno beskorisnoj teologiji koju si ti, čini se, jednostavno zaboravio. – Znam to
vrlo dobro, rekao sam blago. – Mučiš me. Što ja činim tebi? Klečim pokraj njega, to je sve. –
Oh, ali imaš namjeru učiniti više, a tvoje me suze vrijeđaju, rekla je.
Čuo sam kako joj se obraća netko iza mene. Pomislio sam da je to možda Pandora, ali
nisam bio siguran. U iznenadnom, trenutnom bljesku bio sam svjestan svih onih koje je
zabavljao moj jad, ali nisam mario.
– Što očekuješ, Armand? – upitala me prepredeno i nemilosrdno. Njezino usko ovalno
lice bilo je toliko nalik njegovomu, pa ipak nije. On nikada nije bio tako odvojen od osjećaja,
nikada tako nestvaran u svojem bijesu kao što je ona bila sada. – Misliš da ćeš vidjeti ono što
je on vidio, ili da će Kristova krv još biti tamo da bi je ti kušao svojim jezikom? Trebam li ti
citirati katekizam? – Nema potrebe, Gabrielle, rekao sam poniznim glasom. Moje su me suze
osljepljivale.
– Kruh i vino su Tijelo i Krv toliko dugo dok ostaju te vrste, Armand; ali kada više nema
kruha i vina, tada više nema ni Tijela ni Krvi. Što ti, dakle, misliš o Kristovoj krvi u njemu,
da je nekako zadržala svoju čarobnu moć, unatoč stroju njegova srca koji guta krv smrtnika
kao da je tek zrak koji udiše? – Nisam odgovorio. Potiho sam mislio za sebe. To nisu bili
kruh i vino; to je bila Njegova krv, Njegova Sveta Krv i on ju je podario na putu za Kalvariju,
i to ovom biću koje leži ovdje.
Teško sam gutao svoju tugu i svoj bijes jer me je natjerala da se obvežem na taj način.
Poželio sam se okrenuti i pogledati gdje su moji jadni Sybelle i Benji, jer sam po njihovu
mirisu znao da su još u toj prostoriji. Zašto ih Marius nije odveo! Oh, ali to je bilo potpuno
jasno. Marius je želio vidjeti što namjeravam učiniti.
– Nemoj mi reći, rekla je Gabrielle nerazgovjetno, – da je to pitanje vjere. – Podrugljivo
se osmjehnula i odmahnula glavom. – Dolaziš poput nevjernog Tome zarinuti svoje krvave
očnjake upravo u tu ranu. – Oh, prestani, molim te, preklinjem te, šapnuo sam. Podignuo sam
ruke. – Dopusti mi da pokušam, neka me ozlijedi, a ti se tada zadovoljno okreni. – Mislio
sam to upravo onako kako sam rekao, i u tomu nisam osjetio nikakvu moć, samo poniznost i
neizrecivu tugu.
Ali nju je to jako pogodilo, i po prvi put njezino je lice postalo potpuno i krajnje tužno, i
oči su joj se ovlažile crvenilom, a usne su joj bile čvrsto stisnute dok me je gledala.
– Jadno izgubljeno dijete, Armand, rekla je. – Žao mi je zbog tebe. Bilo mi je tako drago
što si preživio sunce. – To, dakle, znači da ti mogu oprostiti, Gabrielle, – rekao sam, – sve
okrutne riječi koje si mi izgovorila. – Zamišljeno je podignula obrve, a tada polako kimnula u
tihom pristanku. Tada je, podignuvši ruke, bešumno uzmaknula i zauzela svoj stari položaj,
sjela na stubu oltara, naslonivši glavu na pričesnu ogradu. Podignula je koljena kao i prije i
samo me promatrala, s licem u sjeni.
Čekao sam. Bila je mirna i tiha, a nikakav zvuk nije dopirao ni od onih koji su se okupili
u crkvi. Mogao sam čuti ravnomjerno kucanje Sybellinog srca i uznemireno Benjijevo
disanje, ali oni su bili dovoljno udaljeni.
Pogledao sam Lestata, koji je ležao kao i prije, njegova je kosa padala kao i prije, malo
preko njegova lijevog oka. Njegova je desna ruka bila ispružena, a prsti savinuti prema gore,
nije se ni najmanje pomaknuo, nije se čuo čak ni udah njegovih pluća ni uzdah njegovih pora.
Ponovno sam kleknuo pokraj njega. Ispružio sam ruku i ne trepnuvši i bez oklijevanja
odmaknuo njegovu kosu od lica.
Mogao sam osjetiti šok u prostoriji. Čuo sam uzdahe, udahe drugih. Ali Lestat se nije
uznemirio.
Polako sam, još nježnije, gladio njegovu kosu i ugledao, u nijemom šoku, kako je jedna
moja suza pala ravno na njegovo lice.
Bila je crvena, pa ipak vodenasta i prozirna i činilo se kao da nestaje dok se spuštala niz
oblinu njegove jagodične kosti u prirodnu udubinu ispod nje.
Spustio sam se bliže, okrećući se na bok, licem prema njemu, a ruka mi je i dalje počivala
na njegovoj kosi. Opružio sam noge uz njega, i ležao tako puštajući da mi lice počiva na
njegovoj ispruženoj ruci. Ona nije bila drugačija ili točno određena, ta ljubav, već samo
ljubav, ona ljubav koju sam možda mogao osjećati za onoga kojega sam ubijao ili mu
pritjecao u pomoć, ili onoga pokraj kojega sam prošao na ulici ili onoga koga sam poznavao i
cijenio onoliko koliko cijenim njega.
Sav teret njegovih žalosti činio mi se nezamislivim, a u mojem se umu misao o njoj
proširila da bi uključila tragediju svih nas, onih koji ubijaju da bi živjeli, i napreduju na smrti
čak i kada je sama Zemlja naređuje, i prokleti su svjesnošću o tomu, i točno poznaju kako oni
koji nas hrane polako pate i na posljetku nestaju. Tuga. Tuga mnogo veća od krivnje, i tako
spremna za obračun, tuga prevelika i za cijeli svijet.
Pridignuo sam se. Oslonio sam težinu tijela na lakat i prstima desne ruke nježno kliznuo
preko njegova vrata. Polako sam pritisnuo usne uz njegovu problijedjelu kožu i udisao njegov
stari, nepogrešivi miris i okus, nešto slatko, neodredivo i potpuno osobno, nešto sastavljeno
od svih tjelesnih darova i onih koji su mu podareni poslije, uronio sam svoje oštre očnjake u
njegovu kožu da bih kušao njegovu krv.
Tada za mene nije bilo crkve, ili bijesnih uzdaha, ili povika strahopoštovanja. Nisam čuo
ništa, a ipak sam znao što je svuda uokolo. Znao sam to kao da je to stvarno mjesto bilo tek
uobrazilja, jer stvarna je bila njegova krv.
Bila je gusta poput meda, duboka i snažna okusa, sirup za same anđele.
Glasno sam ječao pijući je, osjećajući njezinu goruću vrelinu, tako različitu od bilo koje
ljudske krvi. Sa svakim tihim otkucajem njegova moćnog srca dolazio je mali mlaz, sve dok
moja usta nisu bila puna, moje je grlo gutalo bez moje namjere, zvuk njegova srca postajao je
sve glasniji, sve glasniji, crvenkasti je sjaj ispunio moje oči, a kroz taj sjaj ugledao sam divan
vrtlog prašine.
Očajna, strahovita buka polako je dopirala iz ništavila, pomiješana s kiselim pijeskom
koji je ranjavao moje oči. Bilo je to, sasvim sigurno, mjesto u pustinji, staro i puno običnog
puka i običnih stvari, puno znoja, prljavštine i smrti. Buku su stvarali glasovi koji su vikali i
odzvanjali uz sumorne i nečiste zidove. Glasovi su bili sve brojniji, a ruganje, ismijavanje,
krikovi užasa i promuklo, podlo ogovaranje izdizali su se iznad najbolnijih i najstrašnijih
uzvika pogrde i straha.
Stisnula su me oznojena tijela, a ja sam se otimao dok je nakrivljeno sunce palilo moju
ispruženu ruku. Razumio sam žamor svuda oko sebe, drevni je jezik naricao i kukao u mojim
ušima dok sam se borio da priđem bliže izvoru toga vlažnoga i odvratnoga komešanja koje
me je gušilo i pokušavalo zadržati.
Činilo se da će ugušiti sam život u meni, ti priprosti muškarci hrapave kože i žene pod
velovima u svojim grubo ispredenim haljinama, udarajući me laktovima i gazeći mi po
stopalima. Nisam mogao vidjeti što se nalazi preda mnom. Raširio sam ruke, oglušio od
krikova i zlobnog, uzavrelog smijeha, i iznenada, kao po zapovijedi, gomila se razmaknula i
ja sam ugledao to zasljepljujuće remek-djelo.
On je stajao u svojem trnju i krvavoj bijeloj halji, upravo taj Lik čije sam Lice vidio
utisnuto u vlaknima vela. Ruku vezanih debelim, nejednakim željeznim lancima za teške i
ogromne prekrižene grede Njegova raspela, On se pogrbio pod njima, a Njegova je kosa
padala s obje strane Njegova izranjavanog i izmučenog lica. Krv od trnja slijevala se u
Njegove otvorene i mirne oči.
Pogledao me je, prilično iznenađen, čak i pomalo zapanjen. Zurio je širom otvorenih
očiju kao da Ga nije okruživalo mnoštvo i kao da bič nije pucketao preko Njegovih leđa, a
tada je pognuo glavu. Zurio je kroz splet svoje zapetljane kose ispod svojih bolnih i krvavih
vjeđa.
– Gospode! – viknuo sam.
Mora da sam posegnuo za Njim, jer to su bile moje ruke, moje majušne i bijele ruke koje
sam ugledao! Vidio sam kako nastoje dotaknuti Njegovo lice.
– Gospode! – ponovno sam viknuo.
On je ponovno zurio u mene, nepomično, Njegove su se oči susrele s mojima, dok su mu
ruke visjele iz željeznih lanaca, a iz usta mu kapala krv.
Iznenada me je pogodio žestok i strahovit udarac. Gurnuo me je naprijed. Njegovo je lice
potpuno ispunilo moj vidokrug. Pred mojim očima nalazila se mjera svega što bih uopće
mogao vidjeti – Njegova prljava i razderana koža, Njegove navlažene i potamnjele spletene
trepavice, velike svijetle očne jabučice i tamne zjenice Njegovih očiju.
Dolazio je sve bliže i bliže, krv je tekla u Njegove guste obrve i kapala s Njegovih upalih
obraza. Njegova su se usta otvorila. Iz Njega je izašao zvuk. Isprva je to bio uzdah, a zatim
prigušen, sve snažniji dah koji je postajao sve glasniji dok je Njegovo lice postajalo sve veće,
gubeći svoje obrise, i pretvorilo se u ukupnost svih svojih prelijevajućih boja, a zvuk je sada
bio nedvojben i zaglušujući urlik.
U strahu sam vrisnuo. Bio sam odbačen unatrag. Ipak, iako sam vidio Njegov poznati lik
i drevni okvir Njegova lica s krunom od trnja, Lice je bilo sve veće i veće i potpuno
nerazlučivo, i ponovno se doimalo kao da se nadvija nad mene, a zatim iznenada guši cijelo
moje lice svom svojom ogromnom težinom.
Vrisnuo sam. Bio sam bespomoćan, beznačajan, nesposoban udahnuti.
Vrištao sam kao što nikada, tijekom svih mojih bijednih godina nisam vrištao, vriskom
tako glasnim da je nadjačao urlik koji je ispunjavao moje uši, ali vizija nije jenjavala, velika
masa Njegova lica koja je nasrtala na mene i kojoj nisam mogao pobjeći.
– Oh, Gospode! – vrisnuo sam svom snagom svojih gorućih pluća. Taj je vjetar jurnuo u
moje uši.
Nešto me je udarilo u zatiljak tako snažno da mi je razbilo lubanju. Čuo sam kako puca.
Osjetio sam vlažan mlaz krvi.
Otvorio sam oči. Zurio sam pred sebe. Bio sam na drugom kraju crkve, izvaljen pokraj
gipsanog zida, nogu ispruženih pred sobom, obješenih ruku, a glava mi je plamtjela od bola
snažnog potresa pošto sam udario o zid.
Lestat se nije ni pomaknuo. Znao sam da nije.
Nitko mi to nije trebao reći. On nije bio taj koji me je odgurnuo.
Okrenuo sam se na trbuh, povukavši ruku ispod glave. Znao sam da su se posvuda oko
mene okupila stopala, da je Louis u blizini i da je čak i Gabrielle došla, a znao sam i da je
Marius odvodio Benjamina i Sybelle.
U tišini koja je odjekivala čuo sam samo Benjaminov zvonak, smrtni glasić. – Ali što mu
se dogodilo. Što se dogodilo? Plavokosi ga nije udario. Vidio sam. To se nije dogodilo. On
nije... – Skrivenog lica, lica natopljenog suzama, pokrio sam glavu drhtavim rukama, moj
bolan osmijeh bio je neprimijećen, iako su čuli moje jecaje.
Dugo sam plakao i plakao, a tada je polako, kao što sam i očekivao, moje tjeme počelo
zacjeljivati. Zla se krv uspinjala na površinu moje kože i, žareći, pružala svoju zlu uslugu,
sašivši kožu poput male laserske zrake iz pakla.
Netko mi je davao rupčić. Na njoj je bio lagan Louisov miris, ali nisam mogao biti
siguran. Prošlo je mnogo vremena, možda čak i jedan sat, prije no što sam ga napokon
uhvatio i obrisao svu krv sa svojeg lica.
Prošao je još jedan sat, sat tišine tijekom kojeg su okupljeni polako nestajali, prije no što
sam se okrenuo, pridignuo se i sjeo uza zid. Glava me više nije boljela, rana je nestala, krv
koja se sasušila uskoro će otpasti.
Dugo i tiho zurio sam u njega.
Bilo mi je hladno, bio sam osamljen i povrijeđen. Ništa od onoga što je bilo tko
promrmljao nije dopiralo do mojeg sluha. Nisam opažao kretanje ili pokrete oko sebe.
U svetištu svojeg uma ponovno sam prebirao, uglavnom polako, podrobno, ono što sam
vidio, što sam čuo – sve što sam ti upravo ispričao.
Napokon sam ustao. Ponovno sam mu prišao i pogledao ga.
Gabrielle mi je nešto rekla. Nešto grubo i zlobno. Nisam je, zapravo, čuo. Čuo sam samo
zvuk tih riječi, izgovor, odnosno, kao da je njezin stari francuski, koji mi je tako poznat, bio
jezik koji ne razumijem.
Kleknuo sam i poljubio njegovu kosu.
Nije se pomaknuo. Nije se promijenio. Nisam se ni najmanje plašio da hoće, ili se tomu
nadao. Poljubio sam ga još jednom u obraz, a zatim ustao, obrisao ruke rupčićem koji sam još
imao i izašao.
Mislim da sam dugo stajao ukočen, a tada sam se prisjetio nečega, nečega što mi je Dora
davno rekla o tomu da je u potkrovlju umrlo dijete, o malenoj prikazi i o staroj odjeći.
Hvatajući se za to, čvrsto se držeći, uspio sam se vinuti prema stubama.
 Tamo sam ubrzo nakon toga sreo tebe. Sada znaš, u dobru i zlu, što jesam ili nisam vidio.
I tako je moja simfonija završena. Dopusti mi da joj dopišem svoje ime. Kada završiš s
prepisivanjem, darovat ću svoj zapis Sybelle. A možda i Benjiju. A ti s ostatkom možeš činiti
što te je volja.

25.

Ovo nije epilog. Ovo je posljednje poglavlje priče koju sam smatrao završenom. Pišem
ga svojom rukom. Bit će kratko jer u meni više nije preostalo dramatičnosti i moram s
krajnjom obazrivošću rukovati kosturom priče.
Možda će mi poslije nadoći prave riječi kojima ću produbiti svoje opise onoga što se
dogodilo, ali za sada mogu samo zabilježiti.
Nisam napustio samostan pošto sam potpisao svoje ime na primjerak koji je David tako
vjerno ispisao. Bilo je prekasno.
Noć je potrošila samu sebe na riječi i ja sam se trebao povući u jednu od tajnih odaja od
opeke koju mi je David tamo pokazao, mjesto na kojem je Lestat nekoć bio zatočen, i tamo
sam se izvalio na podu u potpunoj tami, previše uzbuđen zbog svega što sam ispričao Davidu
i iscrpljeniji no što sam ikada bio, i zaspao odmah s izlazom sunca.
U sumrak sam ustao, poravnao odjeću i vratio se u crkvu. Kleknuo sam i poljubio Lestata
s neprikrivenom nježnošću, jednako kao i noć prije. Nisam primijetio nikoga i nisam znao tko
je bio tamo.
Držeći Mariusa za riječ, otišao sam iz samostana, okupan ljubičastom svjetlošću rane
večeri, moje su oči s povjerenjem klizile po cvijeću i osluškivao sam zvukove ne bih li čuo
Sybellinu sonatu, koji će me odvesti u pravu kuću.
Za nekoliko trenutaka čuo sam glazbu, udaljene, ali brze odlomke Allegra assai, ili prvog
stavka Sybelline poznate melodije.
Bila je svirana s neuobičajenom, zvonkom točnošću, zapravo, s novom, polaganom
kadencom koja joj je dala moćnu, rubinsko crvenu vjerodostojnost koju sam odmah zavolio.
Dakle, ipak nisam do ludila uplašio svoju djevojčicu. Bila je dobro, bila je sretna, i
možda se predavala ljubavi prema uspavljujućoj, vlažnoj ljepoti New Orleansa kao i mnogi
od nas.
Odmah sam jurnuo prema tomu mjestu i našao se kako stojim, tek malo raščupan
vjetrom, pred ogromnom, trokatnom kućom od crvene opeke u Metairie, seoskom predgrađu
New Orleansa koje je zapravo vrlo blizu grada, uz osjećaj da može biti čudesno daleko.
Divovski hrastovi koje je Marius opisao nalazili su se svuda uokolo te nove američke
palače i, kao što je obećao, sva njegova francuska vrata od blistavo čistih okana bila su
otvorena ranom povjetarcu.
Trava je bila duga i meka pod mojim cipelama, a veličanstvena svjetlost, tako dragocjena
mojemu Mariusu, slijevala se sa svakog prozora kao i zvukovi Appassionate, koja se s
izvanrednom lakoćom kretala prema drugom stavku, Andante con motto, koji obećava biti
ukroćeni dio tog djela, ali ubrzo prerasta u isto ludilo kao i ostatak.
Stao sam na mjestu i slušao. Nikada nisam čuo tako prozračne i prozirne, tako bljeskovite
i izvanredno jasne zvukove. Iz čistog zadovoljstva pokušao sam razlučiti različitosti između
te izvedbe i mnogih koje sam prethodno čuo. Sve su one bile drugačije, čarobne i duboko
dirljive, ali ovo je bilo više od veličanstvenoga, donekle potpomognuto ogromnim tijelom
onoga što sam poznavao kao koncertni glasovir.
Na trenutak me je uhvatio očaj, strahovito, mučno sjećanje na ono što sam vidio kada
sam noć prije pio Lestatovu krv. Dopustio sam si da to ponovno proživim, kao što tako
nevino kažemo, a tada sam, nedvojbeno porumenjevši od ugodnog šoka, shvatio da nikomu
ne moram govoriti o tomu, da sam sve rekao Davidu i da sam kopije koje mi je dao mogao
povjeriti bilo komu koga sam volio, tko bi ikada poželio znati što sam vidio.
 A ja, ja to ne bih pokušavao uobličiti. Ne bih mogao. Osjećaj da onaj kojega sam vidio na
putu za Kalvariju, bez obzira na to je li bio stvaran ili izmišljotina mojeg srca opterećenoga
krivnjom, nije želio da ga vidim i silovito me je odgurnuo, bio je prejak. Zapravo, osjećaj
odbacivanja bio je tako sveobuhvatan da gotovo da i nisam vjerovao da sam ga uspio opisati
Davidu.
Morao sam te misli izbaciti iz svojeg uma. Protjerao sam sve odjeke tog iskustva i
dopustio sebi ponovno utonuti u Sybellinu glazbu, tek stojeći pod hrastovima, uz vječiti
riječni povjetarac koji te ovdje može pronaći bilo gdje, koji me je rashlađivao, umirivao i
izazivao u meni osjećaj da je sama Zemlja ispunjena nezatomljivom ljepotom, čak i za
nekoga poput mene.
Glazba trećeg stavka dosegnula je svoj briljantan vrhunac, a ja sam pomislio da će mi se
srce slomiti.
Tek sam tada, kada su zadnji taktovi bili odsvirani, shvatio nešto što mi je od početka
trebalo biti jasno. Sybelle nije bila ta koja je svirala tu glazbu. Nije mogla biti. Poznavao sam
svaku nijansu Sybelline interpretacije. Poznavao sam njezine načine izražavanja; poznavao
sam tonske značajke koje je njezin osobiti dodir nepromjenjivo proizvodio. Iako su njezine
interpretacije bile beskrajno spontane, ipak sam poznavao njezinu glazbu kao što netko
poznaje nečiji rukopis ili stil slikareva rada. To nije bila Sybelle.
A tada mi je sinula prava istina. To je bila Sybelle, ali Sybelle više nije bila Sybelle.
Na trenutak nisam mogao u to povjerovati. Srce mi je stalo u prsima.
Tada sam ušao u kuću odlučnim, žestokim korakom koji neće stati ni za što osim da
pronađe istinu onoga u što sam vjerovao.
U trenutku sam je ugledao vlastitim očima. U prekrasnoj sobi oni su bili na okupu,
prelijepa gipka Pandorina pojava u haljini od smeđe svile, stegnute u struku u starom, grčkom
stilu, Marius u laganu baršunastu kućnom haljetku preko svilenih hlača, i moja djeca, moja
prelijepa djeca, blistavi Benji u svojoj bijeloj halji koji bos neobuzdano pleše po sobi
ispruženih prstiju kao da njima hvata zrak, i Sybelle, moja prekrasna Sybelle, golih ruku u
haljini duboko ružičaste svile, za glasovirom, duge kose zabačene unatrag preko ramena,
upravo je ponovno jurila kroz prvi stavak.
Svi od njih vampiri, svi do jednoga.
Čvrsto sam stisnuo zube i pokrio usta da moji krikovi ne bi probudili cijeli svijet. Urlao
sam i urlao u svoje klonule ruke.
Izvikivao sam bez prestanka jedini prkosni slog Ne, Ne, Ne. Nisam mogao reći bilo što
drugo, vrisnuti bilo što drugo, učiniti bilo što drugo.
Plakao sam i plakao.
Zubima sam zagrizao tako snažno da me je zaboljela čeljust, a moje ruke, drhtave poput
ptičjih krila, nisu mi dopuštale da dovoljno čvrsto pokrijem usta, i još su jednom suze potekle
iz mojih očiju jednako obilno kao što su tekle i kada sam poljubio Lestata.
Ne, Ne, Ne, Ne!
Tada sam iznenada raširio ruke, stisnuvši šake, i urlik se zamalo oslobodio, prolomio se
iz mene poput razbješnjele bujice, ali Marius me je uhvatio velikom snagom, privukao me na
svoja prsa i stisnuo moje lice uza se.
Nastojao sam se osloboditi. Odgurnuo sam ga svom snagom i udarao šakama.
– Kako si to mogao učiniti! – grmio sam.
Rukama je obuhvatio moju glavu u bezizlaznu klopku, a njegove su me usne nastavile
prekrivati poljupcima koje sam mrzio i koji su mi se gadili i otimao sam se očajničkim
zamahivanjem.
– Kako si mogao? Kako si se usudio? Kako si mogao? – Na posljetku sam skupio
dovoljno snage da ga obaspem nizom udaraca po licu.
Ali što mi je to koristilo? Kako su slabe i beznačajne bile moje šake prema njegovoj
snazi. Kako su bespomoćni, budalasti i slabi bili moji pokreti, a on je samo stajao, podnoseći
sve, lica neizrecivo tužnoga, a očiju suhih, ali punih brižnosti.
 – Kako si to mogao učiniti! – zahtijevao sam. Nisam želio prestati.
Ali iznenada je Sybelle ustala od glasovira i ispruženih ruku potrčala prema meni. I
Benji, koji je cijelo vrijeme gledao, također je pojurio prema meni, i nježno su me zarobili
svojim mekim rukama.
– Oh, Armand, ne ljuti se, nemoj, nemoj biti tužan, Sybelle je tiho govorila u moje uho. –
Oh, moj predivni Armand, nemoj biti tužan, nemoj. Nemoj biti ljut. Mi smo s tobom
zauvijek. – Armand, mi smo s tobom! On je učinio tu čaroliju, viknuo je Benji. – Mi nismo
trebali biti rođeni iz crnih jaja, ti dibuče, za takvo što! Armand, mi nikada nećemo umrijeti,
nikada nećemo biti bolesni, nikada ozlijeđeni i nikada više uplašeni. – Skakao je gore-dolje s
veseljem i vrtio se u još jednom radosnom krugu, zapanjen, smijući se svojoj novoj
životnosti, tomu što može skočiti tako visoko i tako spretno. – Armand, tako smo sretni. –
Oh, da, molim te, tiho je rekla Sybelle dubljim, blagim glasom. – Toliko te volim, Armand,
tako te jako volim. Morali smo to učiniti. Morali smo. Morali smo to učiniti da bismo uvijek i
zauvijek bili s tobom. – Moji su prsti lebdjeli oko nje, želeći je utješiti, a kada je u očaju
stavila svoje čelo na moj vrat, čvrsto me obgrlivši oko prsa, nisam je mogao dodirnuti, nisam
je mogao zagrliti, nisam je mogao umiriti.
– Armand, volim te, obožavam te, Armand, živim samo za tebe, a sada s tobom zauvijek,
rekla je.
Kimnuo sam, pokušao sam progovoriti. Ona je poljubila moje suze. Počela ih je ljubiti
brzo i očajnički. – Prestani, prestani plakati, nemoj plakati, govorila je upornim, tihim
šapatom. – Armand, mi te volimo. – Armand, tako smo sretni! – viknuo je Benji. – Pogledaj,
Armand, pogledaj! Sada zajedno možemo plesati uz njezinu glazbu. Sve možemo činiti
zajedno. Armand, već smo lovili. – Jurnuo je prema meni i savinuo koljena, spreman skočiti
od uzbuđenja želeći naglasiti svoje riječi. Tada je uzdahnuo i ponovno me obgrlio rukama, –
Ah, jadni Armand, potpuno si u krivu, ispunjen pogrešnim snovima. Armand, zar ne shvaćaš?
– Volim te, šapnuo sam tihim glasom u Sybellino uho. Šapnuo sam ponovno, a tada se moj
otpor potpuno slomio i nježno sam je privinuo uz sebe i podivljalim prstima dodirivao
njezinu svilenu bijelu kožu i blistavu mekoću njezine sjajne kose.
I dalje je držeći uza se, šaptao sam: – Nemoj drhtati, volim te, volim te. – Privukao sam
Benjija sebi lijevom rukom. – A ti, nevaljalče, ti ćeš mi jednom sve ispričati. Pusti da te sada
zagrlim. Pusti da te zagrlim. – Drhtao sam. Ja sam jedini drhtao. Ponovno su me zarobili
svom svojom nježnošću, nastojeći me ugrijati.
Na posljetku, milujući ih oboje, pustivši ih uz poljupce, povukao sam se i iscrpljen pao u
stari baršunasti naslonjač.
U glavi mi je udaralo i osjetio sam kako mi ponovno naviru suze, ali sam zbog njih, svom
svojom snagom, progutao te suze. Nisam imao izbora.
Sybelle se vratila glasoviru i udarajući tipke ponovno počela svirati sonatu. Ovog je puta
pjevala prelijepim, dubokim, jednosložnim sopranom, a Benji je ponovno plesao, okrećući se
i poskakujući, udarajući bosim stopalima ljupko prateći Sybellin ritam.
Nagnuo sam se naprijed s glavom među rukama. Želio sam da moja kosa padne i sakrije
me od svih pogleda, ali unatoč gustoći, bila je to samo kosa.
Osjetio sam ruku na svojem ramenu i ukočio se, no nisam mogao prozboriti ni riječ, da
ne bih ponovno počeo plakati i proklinjati svom svojom snagom. Šutio sam.
– Ne očekujem da ćeš razumjeti, rekao je ispod glasa.
Uspravio sam se. On je bio pokraj mene, sjedio je na naslonu za ruke. Gledao me je.
Načinio sam ugodno lice, čak i osmijeh, a glas mi je bio tako baršunast i miran da nitko
ne bi mogao pomisliti da mu govorim o bilo čemu drugomu, nego o ljubavi.
– Kako si to mogao učiniti? Zašto si to učinio? Zar me toliko mrziš? Nemoj mi lagati.
Nemoj mi govoriti gluposti u koje znaš da nikada, nikada neću povjerovati. Nemoj mi lagati
zbog Pandore ili zbog njih. Ja ću se brinuti za njih i voljeti ih zauvijek. Ali, nemoj lagati.
Učinio si to iz osvete, nisi li, Gospodaru, učinio si to iz mržnje? – Kako bih mogao? – upitao
je istim glasom koji je izražavao čistu ljubav, koji se doimao kao nepatvoreni glas ljubavi i
koji mi se obraćao iz njegova iskrena i molećiva lica. – Ako sam ikada učinio išta iz ljubavi,
to je bilo ovo. Učinio sam to zbog ljubavi i zbog tebe. Učinio sam to zbog sveg zla koje ti je
učinjeno, osamljenosti koju si pretrpio, strahota kojima te je svijet obasipao kada si bio
premlad i previše neiskusan da bi znao kako se boriti protiv njih i previše nadjačan da bi bio
bitku cijelim srcem. Učinio sam to zbog tebe. – Oh, lažeš, lažeš srcem, – rekao sam, – ako ne
jezikom. Učinio si to iz prkosa, i upravo si mi to sasvim jasno otkrio. Učinio si to iz prkosa
jer ja nisam bio naučnik kakvoga si želio načiniti od mene. Nisam bio mudar buntovnik koji
se mogao suprotstaviti Santinu i njegovoj bandi čudovišta, i ja sam bio taj, nakon svih tih
stoljeća, koji te je razočarao još jednom i užasno jer sam pošao na sunce pošto sam ugledao
veo. Zbog toga si to učinio. Učinio si to iz osvete, učinio si to iz ogorčenosti, učinio si to
zbog razočaranja, a vrhunski užas je da toga sam nisi svjestan. Nisi mogao podnijeti što se
moje srce nadimalo tako da se zamalo raspuknulo kada sam ugledao Njegovo lice na velu.
Nisi mogao podnijeti da Ga je ovo dijete koje si odveo iz venecijanskog bordela i nahranio
svojom vlastitom krvlju, ovo dijete koje si podučavao iz vlastitih knjiga i svojim rukama,
krikom zazvalo kada je ugledalo Njegovo lice na velu. – Ne, to je tako daleko od istine da mi
slama srce. – Odmahnuo je glavom. Bez suza i bijelo, njegovo je lice bilo savršen izraz tuge
kao da je slika koju je načinio vlastitim rukama. – Učinio sam to jer te oni vole onako kako te
nitko nikada nije volio, i oni su slobodni i u svojim velikodušnim srcima posjeduju duboku
sposobnost koja ne uzmiče pred tobom i svime što jesi. Učinio sam to zato što su oni iskovani
u istom plamenu kao i ja, njih dvoje, prodorna uma i dovoljno snažni da izdrže. Učinio sam to
zato što je ludilo nije porazilo, a siromaštvo i neznanje nisu porazili njega. Učinio sam to
zbog toga što su oni bili tvoji izabrani, potpuno savršeni, a i znao sam da ti to ne bi učinio, i
oni bi te zbog toga zamrzili, mrzili kao što si ti nekoć mrzio mene, prikrivajući to, i ti bi ih
izgubio zbog otuđenosti i smrti prije no što bi popustio.
Oni su sada tvoji. Ništa vas ne odvaja. A moja ih je krv, drevna i moćna, do vrha ispunila
snagom da bi mogli biti tvoji dostojni družbenici, a ne blijeda sjena tvoje duše, što je Louis
uvijek bio.
Među vama ne postoji prepreka Gospodara i naučnika, i ti možeš otkriti tajne njihova
srca kao što oni mogu otkriti tvoje. – Želio sam u to vjerovati.
Tako sam snažno želio u to vjerovati da sam ustao, ostavio ga i, nježno se osmjehnuvši
Benjaminu i lagano poljubivši Sybelle u prolazu, povukao se u vrt te stajao ispod i između
para ogromnih hrastova.
Njihovi moćni korijeni uzdizali su se iz zemlje, oblikujući humke od tvrdog, tamnog,
čvornatog drva. Moja su stopala počivala na tomu neravnom tlu, a glava na bližemu od ta dva
stabla.
Grane su se spuštale i činile veo za mene, kao što sam želio da ga načini moja kosa.
Osjećao sam se zaštićenim i sigurnim u sjeni. U srcu sam bio spokojan, ali je moje srce bilo
slomljeno, a um razoren i bilo je dovoljno da kroz otvorena vrata, u briljantnom blistavilu
svjetla pogledam moja dva bijela vampirska anđela i da ponovno počnem plakati.
Marius je dugo stajao na drugim vratima. Nije me gledao, A kada sam pogledao Pandoru,
ugledao sam je sklupčanu kao da se brani od strahovite boli – vjerojatno samo zbog naše
prepirke – u drugom velikomu, staromu baršunastom naslonjaču.
Na posljetku se Marius sabrao i krenuo prema meni, i mislim da mu je za to bila potrebna
snaga volje. Iznenada se doimao tek malo ljutitim i čak ponosnim.
Nije me bilo briga.
Stao je pred mene, ali nije rekao ništa, i činilo se da je došao suočiti se s bilo čime što
imam reći.
– Zbog čega im nisi dopustio da imaju svoje živote! – rekao sam. – Ti, od svih ljudi, bez
obzira na to što si osjećao prema meni i mojim ludostima, zbog čega im nisi dopustio da
imaju ono što im je priroda dala? Zbog čega si se upleo? – Nije odgovorio, ali ja to nisam
mogao dopustiti. Spuštajući ton da ih ne bih uznemirio, nastavio sam.
 – U mojim najmračnijim trenucima, – rekao sam, – uvijek su me držale tvoje riječi. Oh,
ne mislim tijekom onih stoljeća kada sam bio vezan za izopačenu vjeru i morbidnu obmanu.
Mislim na vrijeme dugo nakon toga, pošto sam izašao iz podzemlja, na Lestatov izazov, i
pročitao što je Lestat napisao o tebi, a zatim te i sam čuo. Ti si bio taj, Gospodaru, koji si mi
omogućio da vidim ono malo što sam mogao o veličanstvenom, sjajnom svijetu koji se
prostirao svuda oko mene na načine koje nisam mogao ni zamisliti u zemlji ili vremenu u
kojemu sam rođen. – Nisam se mogao suzdržati. Zastao sam da bih uhvatio dah i poslušao
njezinu glazbu, a uvidjevši kako je divna, kako tugaljiva, izražajna i iznova tajanstvena,
zamalo sam ponovno zaplakao. Ali nisam mogao dopustiti da se takvo što dogodi. Imao sam
još mnogo toga reći, ili sam barem tako mislio.
– Gospodaru, ti si bio taj koji je rekao da se krećemo u svijetu u kojemu stare religije
praznovjerja i nasilja izumiru. Ti si bio taj koji je rekao da živimo u vremenu kada zlo više ne
teži bilo kojemu nužnom mjestu. Sjeti se, Gospodaru, ti si rekao Lestatu da ne postoji vjera ili
zakonik koji bi mogao opravdati naše postojanje, jer ljudi su sada shvatili što je stvarno zlo, a
stvarno zlo bili su glad, oskudica, neznanje, rat i hladnoća. Ti si to rekao, Gospodaru, daleko
profinjenije i opširnije no što bih to ja ikada mogao reći, ali na tom si razboritom temelju ti
raspravljao, ti, s najgorima od nas, o svetosti i dragocjenoj uzvišenosti ovoga prirodnog i
ljudskog svijeta. Ti si bio taj koji se zauzimao za ljudsku dušu, govoreći da se produbila u
osjećajima, da ljudi više nisu živjeli za ratnu slavu, već su upoznali profinjenije stvari koje su
nekoć bile povlastica samo najbogatijih, a sada ih mogu posjedovati svi. Ti si bio taj koji je
rekao da je novo prosvjetljenje, prosvjetljenje razuma, etičnosti i istinske suosjećajnosti,
ponovno nastupilo, nakon mračnih stoljeća krvave religije, da bi podarilo ne samo svoju
svjetlost već i svoju toplinu. – Prestani, Armand, nemoj ništa više reći, rekao je. Bio je blag,
ali vrlo odlučan. – Sjećam se tih riječi. Sjećam se svega toga. Ali više ne vjerujem u takvo
što. – Bio sam zapanjen. Bio sam zapanjen strahovitom jednostavnošću tog poricanja zavjeta.
To je prelazilo dosege moje mašte, pa ipak sam ga predobro poznavao da sam znao da je
upravo tako mislio. Gledao me je netremice.
– Nekoć sam vjerovao u to, da. Ali, vidiš, to nije bilo vjerovanje utemeljeno na razumu i
na promatranju čovječanstva, kao što sam sam sebe uvjerio da jest. To nikada nije bilo to, i to
sam shvatio, a kada sam shvatio, kada sam vidio cijelu suštinu toga – slijepe, očajničke,
nerazborite predrasude – osjetio sam kako se iznenada i potpuno ruši.
Armand, rekao sam to jer sam ih morao smatrati istinitima. One su bile njihova vlastita
vjera, vjera razuma, vjera ateizma, vjera logike, vjera prepredenoga rimskog senatora koji
mora zatvoriti oči pred mučnom stvarnošću svijeta oko sebe, jer kada bi priznao što je vidio u
bijedi svoje braće i sestara, poludio bi. – Udahnuo je i nastavio okrećući leđa osvijetljenoj
sobi kao da želi zaštititi naučnike od vreline svojih riječi, što sam sasvim sigurno želio da
učini.
– Ja poznajem povijest, čitam je kao što drugi čitaju Bibliju, i neću biti zadovoljan sve
dok ne iznesem na vidjelo sve spoznatljive priče koje su napisane i dok ne razbijem šifre svih
kultura koje su mi ostavile bilo kakav izazovan dokaz koji bih mogao istraživanjem
osloboditi iz zemlje, kamena, papirusa ili gline.
Ali, moj je optimizam bio pogrešan, bio sam neznalica, onakav neznalica kakvim sam
smatrao druge i odbijao sam uvidjeti strahote koje su me okruživale, sve zlo ovog stoljeća,
ovoga razumnog stoljeća, gore no ikada prije.
Osvrni se, dijete, ako ti je do toga, ako želiš osporiti moje tvrdnje. Osvrni se na zlatni
Kijev, koji si poznavao samo iz pjesama pošto su podivljali Mongoli spalili njegove katedrale
i poklali stanovništvo kao gomilu stoke, što su činili u Kijevu Rusu stotinama godina. Osvrni
se na povijesne zapise cijele Europe i gledaj kako se posvuda vode ratovi, u Svetoj zemlji, u
šumama Francuske ili Njemačke, širom plodne zemlje Engleske, da, blagoslovljene Engleske,
i u svakomu azijskom kutku kugle zemaljske.
 Oh, zašto sam se tako dugo zavaravao? Zar nisam vidio te ruske stepe, te spaljene
gradove. Pa, cijela je Europa mogla pasti pod Džingis-kanom. Sjeti se slavnih engleskih
katedrala koje je do temelja porušio bahati kralj Henry.
Sjeti se knjiga Maya koje su španjolski svećenici bacili u vatru. Inke, Azteci, Olmeci –
narodi svih nacija zgaženi do zaborava...
To je užas, užas za užasom, i uvijek je tako bilo, i više se ne mogu pretvarati. Kada vidim
milijune ugušene zbog hira austrijskog luđaka, kada vidim pokolj afričkih plemena i rijeke
ispunjene njihovim nabreklim tijelima, kada vidim kako krajnja glad zahvaća cijele zemlje u
doba proždrljivog obilja, ne mogu više vjerovati u sve te besmislice.
Ne znam koji je to zaseban događaj razorio moju samoobmanu. Ne znam koji je to užas
strgnuo masku s mojih laži. Jesu li to bili milijuni koji su gladovali u Ukrajini, koje je tamo
zatočio njihov diktator, ili tisuće nakon toga koje su umrle od nuklearnih otrova koji su
sukljali prema nebu nad stepom, nezaštićeni od strane istih vladajućih snaga koje su ih
prethodno izgladnjivale? Jesu li to bili samostani plemenitog Nepala, utočišta meditativnosti i
milosti koja su se održala tisućama godina, starija čak i od mene i sve moje filozofije, koja je
razrušila vojska pohlepnih, grabežljivih militarista koji su ratovali bez milosti za redovnike u
odorama boje šafrana, i neprocjenjivo vrijedne knjige koje su bacili u vatru, i drevna zvona
koja su rastalili da više ne bi pozivala plemenite na molitvu? I ovo, ovo unutar dva desetljeća
ovog doba, kada su narodi Zapada plesali u svojim diskotekama, opijali se alkoholom usput
oplakujući bijednu, tužnu sudbinu Dalaj Llame i mijenjali televizijske programe.
Ne znam što je to bilo. Možda su to bili svi milijuni – Kineza, Japanaca, Kambodžana,
Židova, Ukrajinaca, Poljaka, Rusa, Kurda, oh, Bože, litanija se nastavlja u nedogled. Nemam
vjeru, nemam optimizam, nemam čvrsto vjerovanje u razum i etičnost. Ne korim te zbog toga
što si stajao na stubama katedrale ruku ispruženih prema svojemu sveznajućem i savršenom
Bogu.
Ja ne znam ništa zato što znam previše, i ne razumijem ni približno dovoljno niti ću ikada
razumjeti. Ali, ti si me naučio jednako kao i bilo tko koga sam ikada upoznao da je ljubav
nužna, kao što je kiša potrebna cvijeću i drveću, hrana gladnom djetetu i krv nama,
izgladnjelim, žednim grabežljivcima i strvinarima. Ljubav nam je potrebna i ljubav može,
kao možda ništa drugo, učiniti da zaboravimo divljaštvo.
I zato sam ih izvukao iz njihova izvanrednoga, obećavajućega suvremenog svijeta s
njegovim oboljelim i očajnim gomilama. Izvukao sam ih i darovao im jedinu moć koju
posjedujem, i učinio sam to za tebe. Dao sam im vrijeme, vrijeme da možda pronađu odgovor
koji oni smrtnici što sada žive možda nikada neće spoznati.
To je bilo to, to je sve. I znao sam da ćeš plakati, znao sam da ćeš patiti, ali sam znao i da
ćeš ih prihvatiti i voljeti kada to završi, i znao sam da ih trebaš očajnički. I eto te, dakle...
sjedinjenoga sa zmijom, lavom i vukom i vrlo nadmoćnoga najgorim ljudima koji su se u ovo
doba pokazali nevjerojatnim čudovištima, i slobodnoga da se obazrivo hraniš na svijetu zla
koji može progutati sve ostatke ako mu je do toga. – Tišina se ispriječila među nama.
Dugo sam razmišljao, radije nego da se prepustim svojim riječima.
Sybelle je prestala svirati, i znao sam da je zabrinuta za mene i da sam joj potreban,
mogao sam to osjetiti, mogao sam osjetiti snažnu navalu njezine vampirske duše. Trebao sam
otići k njoj, i to što prije.
Ali, uzeo sam si vremena da kažem još nekoliko riječi: – Trebao si im vjerovati,
Gospodaru, trebao si im dopustiti da iskoriste svoju mogućnost. Što god ti mislio o svijetu,
trebao si im dopustiti da prožive svoje vrijeme u njemu. Bio je to njihov svijet i bilo je to
njihovo vrijeme. – Odmahnuo je glavom kao da se razočarao u meni, kao da je pomalo
umoran, a budući da je sve to razriješio u svojem umu možda i prije no što sam se prošle noći
pojavio, doimao se spremnim napustiti sve to.
– Armand, ti si zauvijek moje dijete, rekao je vrlo dostojanstveno. – Sve ono što je
čarobno i božansko u meni ograničeno je ljudskime i uvijek je tako bilo. – Trebao si im
dopustiti da iskoriste svoje vrijeme. Nikakva ljubav prema meni nije trebala potpisati njihovu
smrtnu presudu, ili njihovo primanje u naš čudan i nepojmljiv svijet. Mi ne moramo prema
tvojoj procjeni biti ništa bolji od ljudi, ali mogao si se držati svojeg savjeta. Mogao si ih
ostaviti na miru. – To je bilo dovoljno.
Osim toga, pojavio se David. Već je imao primjerak zapisa na kojem smo radili, ali to mu
sada nije bilo na umu. Prišao nam je polako, jasno najavljujući svoju prisutnost da bi nam dao
vremena da ušutimo, što smo i učinili.
Okrenuo sam se prema njemu, nesposoban se suzdržati. – Jesi li znao da će se ovo
dogoditi? Jesi li znao kada se to dogodilo? – Ne, nisam, rekao je ozbiljno. – Hvala ti, rekao
sam.
– Oni te trebaju, tvoji mladi, rekao je David. – Marius je možda Tvorac, ali su oni
potpuno tvoji. – Znam, rekao sam. – Idem. Učinit ću ono što sam obvezan učiniti. – Marius je
ispružio ruku i dotaknuo moje rame. Iznenada sam shvatio da je zaista na rubu da izgubi
samokontrolu.
Kad je progovorio, njegov je glas drhtao i svjetlucao osjećajima. Mrzio je oluju u sebi i
bio je svladan mojom tugom. To sam sasvim jasno shvatio. To mi uopće nije pružilo
zadovoljštinu.
– Sada me prezireš i možda si u pravu. Znao sam da ćeš plakati, ali na vrlo dubokouman
način, pogrešno sam te procijenio. Nešto o tebi nisam shvaćao. Možda to nikada nisam
shvaćao. – Što je to, Gospodaru? – upitao sam ogorčeno.
– Volio si ih nesebično, – šapnuo je. – Unatoč svim njihovim čudnim nedostacima, i
neobuzdanoj tuzi, oni za tebe nisu bili osramoćeni. Ti si ih možda volio s više poštovanja
nego što sam ja... nego što sam ja ikada volio tebe. – Doimao se tako očaranim.
Mogao sam samo kimnuti. Nisam bio sasvim siguran da je u pravu. Moja potreba za
njima nikada nije dovedena u kušnju, ali mu to nisam želio reći.
– Armand, rekao je. – Znaš da možeš ostati ovdje koliko god želiš. – Dobro, jer bih baš
mogao, rekao sam. – Njima se ovdje sviđa, a ja sam umoran. Zato ti mnogo hvala za to. – Ali
još samo nešto, – nastavio je, – i to mislim iz sveg srca. – Što to, Gospodaru? – rekao sam.
David je stajao pokraj nas, i to mi je bilo drago jer se doimalo kao da igra neku ulogu
brane za moje suze.
– Ja doista ne znam odgovor na to, i pitam te ponizno, rekao je Marius. – Kad si ugledao
veo, što si zapravo vidio? Oh, ne mislim na to je li to bio Krist, je li to bio Bog, ili čudo.
Želim reći sljedeće. To je bilo lice nekog bića, obliveno krvlju, koje je rodilo vjeru
odgovornu za više ratova i više okrutnosti od bilo koje vjere koju je svijet ikada upoznao.
Nemoj se ljutiti na mene, molim te, samo mi objasni. Što je bilo to što si vidio? Je li to bio
samo veličanstveni podsjetnik na svete slike koje si nekoć slikao? Ili je to doista bilo nešto
obliveno ljubavlju, a ne krvlju? Reci mi. Je li to bila ljubav, a ne krv, uistinu bih želio znati. –
Postavljaš mi staro i jednostavno pitanje, – rekao sam, – a, s mojeg stanovišta, ti ne znaš
ništa. Pitaš se kako je On mogao biti moj Gospod, budući da je ovaj svijet onakav kakvim si
ga opisao, i budući da ti znaš Evanđelja i Zavjete otisnute u Njegovo ime. Pitaš se kako sam
ja mogao vjerovati u sve to zato što ti ne vjeruješ, nije li tako? – Kimnuo je. – Da, pitam se.
Zato što te poznajem. I znam da je vjera nešto što ti jednostavno ne posjeduješ. – Bio sam
iznenađen. Ali, u času sam shvatio da je u pravu.
Nasmiješio sam se. Iznenada sam osjetio neku vrstu tragične, zanosne sreće.
– Pa, shvaćam što želiš reći, rekao sam. – I odgovorit ću ti. Vidio sam Krista. Neku vrstu
krvave svjetlosti. Osobnost, ljudsko biće, prisutnost za koju sam osjetio da je poznajem. I On
nije bio Gospod Bog Otac Svemogući i nije bio stvoritelj svemira i cijelog svijeta. I On nije
bio Spasitelj i Otkupitelj grijeha upisanih u moju dušu i prije no što sam se rodio. On nije bio
Druga Osoba Svetog Trojstva, i On nije bio Teolog koji je propovijedao sa Svete gore. On za
mene nije bio to. Možda za druge, ali ne za mene. – Ali, tko je, dakle, bio On, Armand? –
upitao je David. – Ja imam tvoju priču, prepunu čuda i patnje, pa ipak ne znam. Što je bilo
značenje riječi Gospod kada si je ti izgovorio? – Gospod, ponovio sam. – To ne znači ono što
vi mislite. To se izgovara s mnogo više bliskosti i mnogo više topline. To je poput tajnog i
svetog imena. Gospod. – Zastao sam, a zatim nastavio: – On jest Gospod, da, ali samo zato
što je On simbol nečega beskrajno pristupačnijega, nečega beskrajno mnogo važnijega no što
kralj ili Gospodar ikada može biti. – Ponovno sam oklijevao, želeći pronaći prave riječi
budući da su oni bili tako iskreni.
– On je bio... moj brat. – rekao sam. – Da. To je bio, moj brat, i simbol sve braće, i zbog
toga je bio Gospod i zbog toga je Njegova suština jednostavno ljubav. Vi je prezirete. S
nepovjerenjem gledate na ono što govorim. Ali, vi ne shvaćate složenost onoga što je On bio.
Možda je lako osjećati, ali nije tako lako doista vidjeti. On je bio čovjek poput mene. I možda
je za mnoge od nas, milijune i milijune, to sve što je oduvijek i bio! Svi smo mi nečiji sinovi i
kćeri i On je bio nečiji sin. Bio je ljudsko biće, bez obzira na to je li bio Bog ili nije, i trpio je
i činio je to zbog onoga što je smatrao čisto i univerzalno dobrim. A to je značilo da je
Njegova krv jednako mogla biti moja krv. Pa, morala je biti. I možda je upravo to izvor
Njegove uzvišenosti za mislioce poput mene. Rekao si da ne posjedujem vjeru. Ne
posjedujem. Ne u naslove ili u legende, ili u hijerarhiju koju su uspostavila druga bića poput
nas. On nije stvorio hijerarhiju, doista nije. On je bio upravo to. Zbog jednostavnih razloga u
Njemu sam vidio uzvišenost. U onomu što je On bio bilo je krvi i mesa! A to mogu biti kruh i
vino da se nahrani cijela Zemlja. Vi to ne shvaćate. Ne možete. Previše laži plovi vašim
vidokrugom. Ja sam Ga vidio i prije no što sam čuo toliko o Njemu. Vidio sam Ga kada sam
gledao ikone u svojoj kući i kada sam Ga slikao davno prije no što sam i saznao sva Njegova
imena. Ne mogu Ga izbiti iz glave. Nikada nisam mogao. Nikada neću moći. – Nisam više
imao što reći.
Bili su zapanjeni, ali bez osobitog poštovanja, razmišljajući o mojim riječima možda na
sasvim pogrešan način, nisam mogao sa sigurnošću znati. Ionako nije bilo važno što su oni
osjećali. Zapravo i nije bilo tako dobro to što su me pitali ili to što sam se tako jako trudio
reći im svoju istinu. U mislima sam vidio staru ikonu, onu koju mi je majka donijela na
snijegu. Utjelovljenje. Nemoguće ga je objasniti njihovom filozofijom. Pitao sam se. Možda
je užas mojeg života bio to što sam, bez obzira na to što sam činio ili kamo sam išao, uvijek
razumio. Utjelovljenje. Neka vrsta krvave svjetlosti.
Želio sam da me sada ostave samoga.
Sybelle je čekala, što je bilo mnogo važnije, i ja sam je pošao uzeti u zagrljaj.
Mnoge smo sate razgovarali, Sybelle, Benji i ja, i na posljetku Pandora, koja je bila vrlo
uznemirena, ali nije željela reći ništa o tomu, došla je razgovarati s nama neobvezno i veselo.
Pridružio nam se Marius, a i David.
Sjedili smo u krugu na travi, pod zvijezdama. Zbog najmlađih, navukao sam najhrabriji
izraz lica i razgovarali smo o lijepim stvarima, mjestima koja ćemo obići, čudima koja su
Marius i Pandora vidjeli, a s vremena na vrijeme prijateljski bi se porječkali oko nečega
beznačajnoga.
Otprilike dva sata prije zore smo se razišli, Sybelle je sama sjedila duboko u vrtu,
promatrajući vrlo pozorno cvjetove jedan za drugime. Benji je otkrio da može čitati
nadnaravnom brzinom i harao je knjižnicom, što je zaista bilo vrlo dojmljivo.
David je sjedio za Mariusovim stolom i ispravljao svoje pravopisne pogreške i skraćenice
u prijepisu, brižljivo ispravljajući primjerak koji je u žurbi načinio za mene.
Marius i ja smo sjedili pod hrastom vrlo blizu jedan drugomu, rame uz rame. Nismo
razgovarali. Promatrali smo stvari i slušali možda iste pjesme noći.
Poželio sam da Sybelle ponovno svira. Nikada nisam primijetio da je tako dugo bila bez
sviranja, i jako sam želio čuti kako ponovno svira sonatu.
Marius je prvi čuo neobičan zvuk, ukočio se od opreza, a zatim se opustio i ponovo
naslonio pokraj mene. – Što je to bilo? – upitao sam.
– Samo nekakva buka. Nisam mogao... nisam je mogao razabrati, rekao je. Naslonio je
rame na mene kao prije.
Gotovo sam istog časa vidio kako je David podignuo pogled sa svojeg djela. A tada se
pojavila Pandora, koračajući sporo, ali oprezno prema jednima od osvijetljenih vrata.
 Sada sam ja čuo taj zvuk. A čula ga je i Sybelle, jer je i ona pogledala u smjeru vrtnih
vrata. Čak ga se i Benji na posljetku udostojio čuti, ispustio je knjigu u pola rečenice i
odlučnim korakom, ozbiljno se namrštivši, došao do vrata da bi promotrio tu novu situaciju i
stavio je čvrsto pod nadzor.
Isprva sam pomislio da me oči varaju, ali sam ubrzo razlučio identitet osobe koja se
pojavila dok su se vrata otvorila i tiho zatvorila iza njegove ukočene i nespretne ruke.
Šepao je dok se približavao ili se, bolje rečeno, doimao žrtvom iscrpljenosti i gubitka
uvježbanosti jednostavnog čina poput hodanja, kad je izašao na svjetlost koja je padala na
travu pred našim nogama.
Bio sam zapanjen. Nitko nije znao njegove namjere. Nitko se nije pomaknuo.
Bio je to Lestat, i bio je raščupan i prašnjav kakav je bio i na podu crkve. Koliko sam
mogao razabrati, iz njegova uma nisu isijavale nikakve misli, a njegove su se oči doimale
mutnima i punima iscrpljujućeg čuđenja. Stajao je pred nama i samo zurio, a tada sam ustao,
zapravo, poskočio da ga zagrlim; on mi je prišao i šaptao u uho.
Mucao je, a glas mu je bio slab jer ga dugo nije koristio, govorio je vrlo tiho, njegov je
dah tek doticao moju kožu.
– Sybelle, rekao je.
– Da, Lestat, što je, što je s njom, reci mi, rekao sam. Držao sam njegove ruke čvrsto i s
ljubavlju koliko sam god mogao.
– Sybelle, ponovio je. – Misliš li da će mi odsvirati sonatu ako je zamolim?
Appassionatu? – Odmaknuo sam se i pogledao u njegove mutne, nemirne plave oči.
– Oh, da, rekao sam, gotovo bez daha od uzbuđenja, uz preplavljujući osjećaj. – Lestat,
siguran sam da hoće. Sybelle! – Ona se već okrenula. Gledala ga je zapanjeno dok je polako
koračao preko travnjaka prema kući. Pandora je ušla za njim, i svi smo u tišini i s
poštovanjem promatrali kako sjeda pokraj glasovira, leđima okrenut njegovoj prednjoj desnoj
nozi, podignuvši koljena, umorno položivši glavu na svoje prekrižene ruke. Sklopio je oči.
– Sybelle, – upitao sam, – hoćeš li je odsvirati za njega? Appassionatu, još jednom, ako
bi željela. – I ona je, dakako, zasvirala.