VOAJER

Ryan
Danas je trideset i treći dan otkako nijemo blejim kroz prozor.
Trideset i treći dan otkako sam došao u ovo mjestašce, Bogu iza
nogu, samo da pobjegnem od svijeta i ljudi. Svaki dan mi je isti:
buđenje u osam sati, toalet, doručak, vježbe, tablete, televizija, ru-
čak i onda sve iznova do spavanja. Brojim svaki taj dan, poznajem
ga u minutu, svaki me guši i vuče u tamu, svakom priželjkujem
kraj, ali onaj vječni.
Biti sam, osamljen, opet je bolje nego među svim onim ljudima
jer ovako poznajem svaku svoju misao, svaki kutak svoje duše.
Opet, ne poznajem se dovoljno jer se svaki taj prokleti dan pitam
iznova.
Ne znam uopće zašto sam živ, zašto sam preživio ako ne mogu
biti čovjek kakav sam bio. Da mogu vratiti samo jedan dan moga
staroga života, uživao bih više, ljubio bih iskrenije, grlio snažnije i
trošio lovu luđe. Danas nemam s kim uživati, koga ljubiti ni grliti,
a nemam ni s kim trošiti lovu.
Kucanje na vratima trzne me iz razmišljanja, iako nema biti tko
drugi osim Oscara, pa bezvoljno viknem.
„Naprijed.”
Njegova ćelava glava proviri, pa se natjeram podignuti glavu s
jastuka. Pogledam ga dok mi se obraća.
„Donio sam Vam doručak pa bih otišao do dućana po namirnice
i u ljekarnu po lijekove.” Samo kimnem i posegnem za daljinskim
upravljačem da upalim TV.
„Da Vam pomognem iz kreveta?” Ponudi se ljubazno kao i
svaki put.
 Voajer

„Ne treba.” Mrzim ovo pitanje iz dna duše, kao da ništa ne

mogu sam.
Posegnem za mobitelom te konačno upalim zvuk. Dvanaest po-
ziva od sinoć i nekoliko poruka. Znam tko zove. Moja majka.
Prije nego sam doselio ovdje u Odessu, objasnio sam joj zašto
napuštam Toronto. Roditeljska me kuća gušila, smetali su mi svi ti
ljudi koji su svaki dan dolazili i na čijim sam licima gledao sažalje-
nje. Mislim da nitko ne razumije da me to peklo do boli. Trpio sam
mjesecima nadajući se potajno da će me ta bol dokrajčiti. Kad sam
shvatio da neće, jer život ne igra tako, pokušao sam samom sebi
presuditi i okončati ovaj život. Ovo nije život. Ipak, u jednom lu-
cidnom trenu, na samome rubu, odustao sam i ispljunuo sve table-
te van. Nisam to mogao napraviti majci i sestrama, one su jedini
razlog zašto sam živ, iako daleko od njih.
Kako je Lilly sve rjeđe dolazila i kako su me prijatelji, s kojima
sam prije svaki dan provodio, sve rjeđe zvali, shvatio sam da se
moram maknuti. Probudio sam se, izabrao ovo malo mjesto i ku-
pio kuću na osami. Dao sam preurediti ovu najveću sobu na katu,
ugradio dizalo i sobu opremio vrhunskom opremom za vježbanje,
LCD TV-om i stereo uređajem.
Jedini lijek koji me za sada drži da ne poludim je glazba. Kad
potonem i shvatim da se nemam čemu nadati u svom jadnom ži-
votu, uzimam gitaru i sviram. Jedino se tad osjećam živim, jedino
tad kad moji prsti ljube žice i proizvode umjetnost, znam da sam
možda ostavljen na životu zbog svoga talenta. Iako me svaka pje-
sma koja je istekla iz moje duše podsjeća na ono što sam imao, a
sad više nemam; život na kojem su mi zavidjeli, život za koji bi se
sa mnom svi redom mijenjali, a sada… Sada za one koji su mi bili
bitni, ja više ne postojim.
Živ sam dok sviram i u ovim trenucima dok gledam van, u pre-
divan vrt pun šarenoga cvijeća, kojega jedan stariji gospodin svaki

4
dan dolazi zalijevati i brinuti se o njemu. Vrt nije moj, pripada kući
koja se nalazi na samom kraju sela, udaljenoj od moje kuće svega
pedeset metara. Tu nikada nisam nikoga vidio, samo vrtlara.
Svako jutro promatram kako zalijeva, plijevi, presađuje biljke i
kako se pažljivo i nježno odnosi prema svakom cvijetu. Predan mu
je kao da njeguje najkrhkiju ženu.
Šarenilo boja draži moje oči dok gledam dolje kroz zavjese, bo-
žanstveni mirisi donose dah proljeća, koje postoji jedino u ovom
trenu kad sjedim pred balkonom iza zavjesa i gledam van. Iz nekog
razloga ova scena na mene djeluje umirujuće, daje mi osjećaj da
sam dio svijeta koji živi u rapsodiji živopisnih boja i slatkih mirisa.
Pogledam u plavetnilo pa opet u cvjetnu raskoš i potom moju
monotoniju razbije neočekivana pojava.
Moje se oči šire jer prema vrtlaru korača smeđokosa djevojka,
čijim se licem širi prelijepi osmijeh. Ušla je kroz dvorište i krenula
prema čovjeku, potom sve stvari od nestrpljenja i izrazite sreće ba-
cila na pod te prisno zagrlila vrtlara. Nije se snašao, izgleda, a ona
ga i dalje grli srdačno. Stišće oči dok joj osmijeh i dalje postojano
uljepšava lice te drži svoje ruke oko vrata ovog sretnog čovjeka.
Potom se odmakne od njega te se zagleda u njegovo lice, zadrža-
vajući pogled na njemu sve vrijeme dok pričaju.
Njen osmijeh me fascinira. Izgleda toliko iskren i nježan. Dugo
me nijedna žena nije tako pogledala; nakon toliko vremena čežnja
da osjetim ono što taj čovjek sad osjeća preplavi moju dušu, dok
mu se ona osmjehuje. Čežnja za toplim ženskim dodirom i možda
zavodničkim pogledom. Tog mi prije nikada nije manjkalo. Žene
su mi se bacale pred noge, a ja, budala, nisam to koristio jer sam
bio vjeran Lilly. Ženi koja me na kraju iznevjerila. Ženi kojoj sam
htio dati sve, čak sam i prsten kupio.
Buljim i dalje dolje, stvarajući rukom tek mali razmak između
zavjesa, u djevojku koja i dalje priča s vrtlarom, pa posvetim punu

5
 Voajer

pažnju skeniranju njezinoga lica. Njezine su usne pune i sočne,

kosa joj je smeđa i valovita, na njoj je šarena haljinica koja joj seže
do koljena. Zgodna je. Nije baš moj tip, ali što da sad glumim, ja
nemam više svoj tip žene, kad niti jednoj ne mogu pružiti ono što
sam mogao prije.
Ne mogu skloniti pogled s nje jer se sve vrijeme smješka pa dira
čovjeka po ruci odajući koliko su bliski. Okreće se oko sebe i čujem
kako hvali njegovu brigu o vrtu. Prilazi cvijeću i divi se pa korača
sve bliže mom balkonu. Podigne pogled prema gore, ali mislim da
me ne može vidjeti iza zavjesa.
Minute prolaze u njihovom razgovoru, čujem polovično što pri-
čaju, a potom vrtlar pokupi u torbu svoj alat i odlazi, ali ona…
Ostaje? Pratim njezine pokrete po vrtu, a ona se i dalje smješka i
miriše svaki cvijet. On je već spremio stvari u svoj kombi i ona još
jednom mahne prije nego vrtlarev kombi napusti susjedno dvori-
šte. U tom trenu pogled mi padne na plavi auto koji stoji parkiran
do mjesta gdje je bio kombi.
Zar je ovo moja susjeda? Misao je koja bombardira moj mozak i
uštrcava u moje vene dozu neke neopisive znatiželje.
Kuća ne izgleda kao da itko živi u njoj. Jedini znak brige upravo
je vrt. Nikada nitko u kuću nije ni ušao ni iz nje izašao. Znam jer
sate provodim na balkonu. I dalje pratim njezine pokrete dok se
saginje da uzme svoje stvari s poda te potom uđe u kuću. Dalje ne
vidim više ništa, a htio bih, pa me znatiželja natjera da posegnem
za mobitelom i nazovem Oscara.
„Oscare, molim te, kupi mi dalekozor”, izdiktiram mu nakon
što se javi i poklopim gledajući van, iako se više ništa ne zbiva.
Ne odustajem, još petnaest minuta piljim van pogledom probi-
jajući svaki prozor na susjednoj kući, čekajući bilo kakav pokret
koji bi me uputio na nju. Konačno, konačno mi se želja ostvari.
Ugledam njezin lik kako rastvara prozore i balkonska vrata na sobi

6
koja gleda u moju. Njezin balkon duplo je veći od moga i ona izlazi
na njega, naslanja se na ogradu i naginje preko kako bi još malo
uživala u pogledu na svoj šareni vrt.
Moje oči šire se sada još više dok mi ona u ovoj pozi nudi pogled
na svoje bujno poprsje. Ruke su joj naslonjene na ogradu i time
tvore savršeno izazovan dekolte, zbog kojeg mislim da će mi voda
poteći niz bradu. Gotovo da ne dišem dok hipnotizirano upijam
njezinu pojavu. Stoji tamo već nekoliko minuta i samo promatra
sve, kao da ne vjeruje gdje je. Odjednom cikne od sreće i zavrti se
oko sebe plješćući rukama. Svojom zaigranošću izmami mi os-
mijeh, koji jako dugo nije boravio na mome licu, jer ona izgleda
zaista sretno dok šarena haljina i njena valovita kosa lete oko nje.
I ja bih bio sretan da sam na njezinom mjestu, vjerujem.
Odjednom zastane pa opet pogleda u moj balkon. Sklonjen sam
iza zavjese, ne želim da me otkrije. Možda me je osjetila, ne znam,
ali maknula se s balkona i ušla u kuću, time mi opet odnijela os-
mijeh. Nestao mi je izvor zanimacije, jedina novost u ova trideset
i tri dana koja mi je malo razbila monotoniju i sivilo.
Oscar se vrati iz grada nakon dva sata, donese mi ručak i dale-
kozor dok ja opet buljim u TV. Po petnaesti put gledam cijelu se-
zonu Prijatelja. Dosad je barem to uspijevalo podići me iz bezvolj-
nosti, da mi nekako skrati minute koje protječu toliko sporo unutar
ova četiri zida. I oni me opet sve više guše i opet me ništa ne može
učiniti normalnim.
Da, to je ono što ja želim: biti normalan, imati ono što svaki
drugi čovjek ima, ništa više od toga. Ni vile, ni aute, ni bogatstvo,
ni slavu, ni žene. Samo normalan, prosječan, običan život. Kad će
više doći trenutak da prihvatim gdje sam i što sam?! Prestane li čo-
vjek ikada tražiti nadu da će se nešto promijeniti, da će mu biti
vraćeno ono što je igrom sudbine izgubio?
Šaljem poruku Oscaru jer znam što mi je sljedeće na repertoaru:

7
 Voajer

„Sljedeća dva sata nemoj mi smetati.”

Prebacim se na stolac i uzmem utege kako bih vježbao, a potom
potražim program s filmovima za odrasle. Ovako mučim sebe
svaki jebeni dan jer trebam neki znak, makar mali pomak, da ni-
sam upropašten do kraja, da sam i dalje potpun muškarac. Izgleda
da ipak nikada neću prihvatiti ono što mi je doktor rekao prije go-
dinu dana.
Ništa, apsolutno ništa, nikakav pomak, nikakva reakcija. Niti je-
dna scena iz ovih filmova nije me uzbudila. Sad sam silovito ljut,
pa odradim toliko serija s utezima da mi ruke otpadaju. Bacim ih
bijesno na pod tako da je Oscar sigurno čuo u prizemlju kako je sve
odzvonilo. Ljutnja mi stvara glavobolju, dok se grašci znoja cijede
niz moje čelo. Odlučim se istuširati da me barem hladna voda malo
smiri i možda ispere gorčinu u meni, ugasi vatru mržnje naspram
vlastitoga života.
Svjež i malo smireniji, ponovno se približim balkonu i prebacim
u stolac jer mi treba pogled u život. Kad gle, susjeda je na balkonu,
iznosi mali stol i stolac te razvlači ležaljku.
Ne treba mi dalekozor jer jako dobro vidim što radi: skida svoju
šarenu haljinicu preko glave, odlaže je na stol i ostaje u crvenom,
dvodijelnom kupaćem kostimu. Sunčane naočale su joj na očima,
pa ne mogu dobro promotriti njeno lice niti vidjeti kamo gleda.
Pogriješio sam kad sam rekao da nije moj tip. Definitivno jest.
Nije mršava ni vitka, ali je utrenirana i čvrsta. Koža joj izgleda gla-
tko, mliječno bijela, kao savršeno bijeli papir po kojem bih mogao
ispisati svoje note.
Dan je proljetni, okupan jakim suncem i dovoljno je toplo da se
razgoliti i sunča jer ona upravo liježe na ležaljku s tom namjerom,
dohvaćajući sa stola ulje ili kremu za sunčanje. Kosu je svezala u
visoki rep. Istisne malo kreme na svoj dlan i krene laganim pokre-
tima nanositi je na svoju kožu. Prvo razmazuje kremu po jednoj

8
ruci; polako, senzualno, pažljivo prelazi prstima preko svakog cen-
timetra svoje kože. Izvije malo vrat i nagne glavu u stranu, pa i
njega namaže. Istisne još toga, za što shvaćam da je ulje jer se cijela
sjaji, pa prijeđe rukama po svojim bujnim grudima.
Kriste, obje dojke joj se blistaju pod suncem od ulja!
Dah mi se ubrza dok nepomično sjedim i ne propuštam ni se-
kunde ove scene koja mi se posve neočekivano odvija pred očima.
Podigne se malo s ležaljke i krene prelaziti rukama po svojim
nogama. Jagodicama klizi niz svoju kožu te pedantno masira onu
sjajnu tečnost. Jednu nogu podigne malo u zrak, kao oni modeli s
plakata, polako, toliko sporo da me od toga boli glava. Prelazi po
svome tijelu i utrljava ono ulje, tako da skoro mogu osjetiti taj miris
u svome nosu.
Miris ulja, kokosa i njezine kože.
Razmiče bedra i krene se dirati po njima, utrljavajući još ulja,
približavajući se onom najskrivenijem dijelu svoga tijela. Stišćem
čeljust dok ona prstima lijeno miluje unutarnju stranu svojih beda-
ra tako blizu svojega međunožja, da sam primoran uštipnuti se za
ruku da pojmim da ovo nije san ni priviđenje.
Jebeno!
Ovo je bolja scena nego sve one koje sam vidio u pornićima u
ovih godinu dana, a iskreno, nagledao sam se svega. Ovo je defini-
tivno nešto toliko savršeno, intrigantno i primamljivo jer je tu, tako
blizu, a tako daleko od mene, stvarna žena. Ruke makne sa svog
tijela u jednom trenu te se nagne unazad i namješta ih iznad glave
da se osunča. Neka lagana glazba svira joj iz sobe i ona u ritmu
otvara i zatvara koljena, toliko neznatno, ali ipak dovoljno da shva-
tim nešto što me totalno osupnulo.
Moja kita se digla!

9
 Voajer

Digla se na nepoznatu ženu koju potajno promatram dok se

sunča preko puta mojeg balkona. Ne mogu vjerovati, pa ruku sta-
vim na svoje međunožje samo da to osjetim pod prstima!
Draga moja susjedo, ne znam kako da ti zahvalim, ali ne mogu još doći
k sebi da je ta davno otpisana stvar još u funkciji i očito je da reagira na
tebe.
Žena nije napravila ništa da me uzbudi, nije ni svjesna da sam tu
i da je promatram kao neki bolesnik. Prejebeno! Toliko sam sretan
da ću ovo javiti onom jebenom doktoru koji mi je rekao da više
nikada neću moći imati odnose, niti da ću se moći uzbuditi na neku
ženu. Izgleda da hoću i izgleda da je ta žena blizu mene.
Promotrim svoj odraz u prozorskom staklu s lijeve strane; još
uvijek sam zgodan, mlad, privlačan. Rijetko kad se brijem, volim
tu mračnu crtu koju mi daje moja brada. Ženama sam uvijek bio
zanimljiv, na koncertima su znale više ludjeti zbog mene nego zbog
Vancea, našeg pjevača. Ali koja mi je korist od toga što sam još
fizički privlačan, kad nisam potpun čovjek? Koja bi me htjela ova-
kvoga?
Potiskujem ono što me mori u mojim snovima svaku noć i po-
novno buljim u susjedu. Vraćam pogled na onu koja mi je vratila
dio nade, koja me razveselila kao nitko dosad. Okrenula se potrbu-
ške i opet uzima ulje, podiže malo dupe pa maže jedan kuk, a po-
tom i drugi. Zagrizem usnu svjestan da sam i dalje ukrućen od po-
gleda na nju, dok ona pomiče gaćice u stranu pa utrljava još one
sjajne tekućine. Legne na ležaljku i stavi ruke pod bradu, odlučna
da u miru osunča svoje tijelo, bez ideje da je promatram potpuno
napaljen.
Ne mogu skloniti pogled s nje i da želim. Očima upijam svaki
centimetar njezinog tijela, preko svake obline klizim pogledom i
memoriram svaku sliku u svoj mozak. Njezino dupe blista pod sun-
cem, ona se opet malo promigolji i odjednom se podiže iz ležećeg

10
položaja i postavlja na sve četiri, tako da se naguzila točno u onu
pozu u kojoj bi je svaki muškarac volio vidjeti. Malo se zadrži tako
pa sjedne na svoje potkoljenice okrenuta mi leđima te krene listati
neku knjigu. Sjedi kao neka boginja, a moji prsti bride od želje da
se nađu na njezinim leđima, da je dirnu, utrljaju u njezinu kožu još
ulja. Otvorenih očiju sanjarim o njoj, da je na meni, da je osjećam.
O, da je barem svjesna da sam tu i da mi je kita tvrda dok je
promatram bez treptaja. Što bi ona rekla da zna za to, da zna da
diram svoju kitu i zamišljam da je ona na meni? Mislim da bi se
sablažnjavala jer izgleda nevino, neiskvareno, kao jedna od onih
žena koje se sigurno nisu ševile na haubi nečijeg auta ili pušile ne-
poznatom tipu u WC-u kluba.
Ovo, ovo je dobra djevojčica koja sigurno sanja brak i dječicu.
Možda me pali saznanje da ja, crni vrag, ne mogu nikad imati nju,
čistog anđela.

11
 Lucy
Bijeg.
Jedino što mi je palo na pamet jest da pobjegnem. Što dalje i na
što dulje vrijeme. U svom stanu pokupim što više stvari, natrpam
dva velika kofera, uzmem ključeve kuće u Odessi koju mi je djed
ostavio na samrti kao jedinoj unuci, te se sjurim u svoju Hondu
Accord i krećem na put.
Šefu sam odmah ujutro rekla da moram uzeti godišnji odmor
zbog privatnih problema. Začudio se kad sam rekla da ću iskoristiti
čak četiri tjedna, ali nije puno ispitivao jer je u ovih pet godina,
koliko radim kao kustos u Muzeju suvremene umjetnosti, valjda
shvatio da nisam nikad išla na bolovanje, niti jednom zakasnila na
posao, niti se ikad izvlačila od posla.
Sad? Sad sam morala otići. Pokupiti se kao kukavica i pobjeći.
Zašto? Naravno, zbog muškarca. Još jednog neuspjeha u mom ži-
votu. Imam sve: prijatelje, auto, posao, obitelj, stan, ali ljubav i
sreće u ljubavi nemam.
Imam trideset i tri godine i iza mene je bezbroj neuspješnih veza.
Više ih ni ne brojim. Moj posljednji neuspjeh, koji mi je jutros dao
košaricu, zove se Matt; visoki, zgodni fotograf koji me zaludio na
prvu kad smo počeli suradnju tijekom jedne izložbe.
Viđali smo se par mjeseci i zaljubila sam se preko ušiju. Jutros
me dočekao ispred muzeja da odemo na kavu jer je htio popričati
sa mnom. Nisam ni slutila o čemu jer, po meni, sve je među nama
funkcioniralo i nismo se svađali. Sjeli smo za osamljeni stol i od-
mah je počeo s pričom.
 „Lucy, ti si jedna jako slatka cura, ali valjda i sama vidiš da ovo
ne ide. Mislim, meni ne štima. Trebam nešto žešće, nešto što će me
poharati. Neko nadahnuće, muzu, neku inspiraciju…”
Gledala sam u njega u čudu, kao da čujem sve one muškarce
prije njega koji su me ostavljali jer sam previše mirna, predobra,
previše mlaka. Ne razumijem više ništa, oni valjda žele životinje u
krevetu, seks bombe koje će pokazivati uokolo, a ne pitome cure iz
susjedstva koje im nikad neće dozvoliti da ih ševe u guzu.
E, pa jebi se i ti Matt i svi kreteni prije tebe!
Koliko god bila ljuta na njega, žalosna sam jer sam opet vrijeme
potrošila na još jedan neuspjeh. Ulažem sve od sebe u svaku vezu,
ali to očito ni jednom nije dovoljno. Sa suzama u očima pitala sam
šefa za godišnji odmor i evo me na putu u Odessu. Zovem baku i
stavljam je na zvučnik.
„Bok, bako Annie! Kako si?”
„Bok, dušo moja! Dobro, a ti? Ne čujem te najbolje, jesi li ti to
u autu?”
„Jesam, htjela sam ti samo javiti da idem u Odessu na četiri tje-
dna, uzela sam odmor.”
„Neka kćeri i treba ti odmor. Tamo je sve u funkciji, čak sam se
prije mjesec dana dogovorila s Jamesom da počne s brigom oko
vrta. Ja ću tamo tek na ljeto, a ti sad uživaj.”
Pozdravljam se s njom i dajem gas jer želim što prije doći. Iskre-
no, nemam pojma što ću raditi, ali želim biti sama sa svojim mis-
lima. Dan je prelijep, vrijeme je toplo i sunčano pa otvaram prozor,
pojačam glazbu do kraja i pjevam, iako sam do prije sat vremena
plakala za kretenom. Boli me briga, ne čuje me nitko dok se vozim.
Stižem pred zadnju kuću u mjestu i parkiram pokraj Jamesovog
kombija. On je naš obiteljski prijatelj koji je s djedom odrastao
ovdje. Pozdravljam ga srdačno, on mi je zapravo kao drugi djed.

13
 Voajer

Sjećam se svakog ljeta koje sam provodila s njegovim unucima

Deanom, Grantom i unukom Stacy.
Vrt o kojem se James brinuo izgleda savršeno i daje mi onaj
dugo priželjkivani mir. Kuća do naše je uređena gotovo cijela, što
znači da ju je susjed Porter konačno prodao? Pozdravljam se s
Jamesom nakon kratkog razgovora te uživam još malo u vrtu.
Moja intuicija nije uopće razvijena, barem tako mislim jer bih
valjda do sada shvatila da uvijek naletim na kretene kojima nisam
izazov u krevetu. No, otkako sam zakoračila u ovaj vrt imam
osjećaj da me netko gleda. Ogledam se oko sebe, ali ne vidim
nikoga.
Ulijećem u kuću puna energije koju mi ovo mjesto daruje, ras-
tvaram prozore da uđe svježi zrak pa pohitam gore u svoju sobu,
na balkon koji ima pogled na moj predivni vrt. Tamo uvijek tuče
sunce, tako da ću uživati sunčajući se. Ovo će zaista biti odmor iz
snova! Otrčim po kofere presretna; donijela sam i hrpu knjiga koje
čekaju već jako dugo na mojim policama da uživam u njima.
Ovo mi treba, u isto vrijeme da napunim baterije i da se istrošim
čisteći i spremajući kuću, ali i da u samoći sredim svoje misli, da
složim prioritete i možda se preispitam gdje ja to griješim. Smat-
ram se normalnom curom, dobro, ženom u ovim godinama.
Bacim se na posao, pospremim sve iz kofera na svoje mjesto,
pojedem na brzinu sendvič koji sam ponijela sa sobom pa se pres-
vučem u kupaći kostim i odmah izlazim na balkon. Kuća je malo
uvučena s ceste, ali prometa ionako nema previše. Drugih susjeda
osim Portera ni nema. Ovo je milina; ova tišina, ovaj ugođaj…
Upalim glazbu, namažem se uljem i legnem. Sunce me ugodno
grije da bih mogla zaspati.
Opet mi se pojavi onaj osjećaj da me netko gleda.
Jesam li postala paranoična?

14
 Bacam pogled na susjedovu kuću, ali ne vidim nikog, iako imam
osjećaj da netko stoji iza onih zavjesa u sobi koja gleda točno na
moj balkon. Ne vidim da se išta miče jer gledam već pune dvije
minute bez prestanka, iako imam sunčane naočale.
Ništa čudno da sam paranoična, morala bih na neku terapiju
kod psihologa da malo balansira moje sposobnosti. Možda da po-
jača detektor na kretene?
Prisjetim se majčinih prodika.
„Imaš trideset i tri godine, više ne možeš birati kao što si mogla prije,
zašto ti je teško naći nekog normalnog tipa, kad misliš imati djecu, nećeš
rađati s četrdeset?” I tako unedogled prilikom svakog posjeta.
Kao da ja ne bih htjela upoznati normalnog tipa, zaljubiti se u
njega kao i on u mene te živjeti svoju bajku s hrpom djece?
U čemu je problem? Nemam pojma. Očito u meni.
Dovučem se u sobu i pogledam se u ogledalo. Ne izgledam loše,
što ja znam, nisam sad neki model, ali plivam par puta tjedno,
jedem zdravo, puno šećem. Ono, prosječna sam. Viđala sam i ruž-
nije cure kako pod ruku vode predivne tipove. Njegovana sam, ure-
dna, ten mi je zahvalan, kosa sjajna i zdrava, nokti manikirani,
osmijeh lijep. Nisam na kraju krajeva ni glupa, nacerim se svojoj
bajnoj procjeni. Pa u čemu je onda moj problem?
Prisjetim se razloga zbog kojih su moji bivši prekidali sa mnom.
Idemo redom:
Matt mi je rekao da sam previše mlaka, što god mu to značilo.
Dillon je rekao da sam malo dosadna. O.K., profesore matema-
tike, ti si vrhunac uzbuđenja.
Casey je prigovarao da nisam za akciju. Frajeru, nema šanse da
ti dam da me snimaš i bičuješ za vrijeme seksa.
William je rekao da sam čistunka jer sam odbila seks u troje. S
još jednim tipom. Ne sa još jednom ženom, nego sa još jednim
tipom. Nisam uopće znala što da mislim o tome.

15
 Voajer

Todd je htio da se seksamo na javnim mjestima. Ne, hvala, ne

želim kaznu za javno bludničenje.
Uglavnom, kad sve odvagnem, čini se da je ipak problem u
meni. Ili sam zaista magnet za čudake i perverznjake.
Kako god, sad sam na najboljem mjestu na svijetu, svojoj oazi
mira, daleko od svih tih tipova i frikova. Večer provedem brišući
prašinu i čitajući knjigu. Negdje oko ponoći bacim se na čistu
posteljinu i zaklopim oči. Prozor mi je malo otvoren, jer noć je
ugodna i svježa, pa mogu čuti zvuk gitare. Osluhnem bolje; pozna-
jem melodiju, ali ne mogu točno odrediti koja je to pjesma. Tko
god da svira, dao mi je predivan uvod u san. Nikad se nisam bolje
naspavala.
Budim se puna energije i s puno manje gorčine nego jučer. Za-
pravo, na Matta sam već zaboravila. Njegov gubitak. Ako želi
nešto žešće, neka ode u striptiz klub i tamo si nađe inspiraciju. Sle-
gnem ramenima i potom obrišem njegov broj iz mobitela, kao
nekakav znak da sam s njim završila, iako je on zapravo završio sa
mnom.
Opet provedem malo vremena pospremajući i kuhajući. Ovo je
zbilja odmor, nema žurbe, nema jurcanja, polagano sve radim,
posvećujem vrijeme svakoj sitnici i uživam maksimalno u svakoj
minuti. Uzimam muffine s višnjama na tanjuru i izlazim opet na
svoj balkon. James je bio jutros i zalio cvijeće. Sve tako divno mi-
riše.
Liježem na ležaljku u kupaćem kostimu i stavljam naočale. Ne
mogu da se ne upitam, zašto ovo nisam ranije napravila? Potpuno
sam opuštena i sretna dok me sunce svojom toplinom grije i puni
energijom, dok miluje moju kožu, a ovaj opojni mir ulazi u moje
vene i čini me spokojnom.
Zagrizem u jedan muffin pa bacim pogled na susjedni balkon.
Tu zaista netko živi jer vidim da su prozori rastvoreni, a zavjese

16
tek malo pomaknute. Mislim, svjesna sam još od sinoć kad sam
čula gitaru da imam susjede. Pošto su mi naočale na nosu, dopuš-
tam si istraživati pogledom. Potpuno sam sigurna da netko sjedi
iza balkonskih vrata i gleda prema mom balkonu. Dijeli nas, po
mojoj procjeni, tek pedesetak metara i ona tanka zavjesa. Kad bi
barem vjetar malo puhnuo i pomaknuo zavjesu da vidim tko je
tamo.
Osjećam pogled nepoznate osobe na sebi, ali ne odustajem,
piljim i ja nazad. Ovo definitivno nije prilika u kojoj ću ostati dosa-
dna kao inače. U svojoj sam kući i gledam oko sebe. Što, nitko mi
ne može ništa prigovoriti, zar ne?
Uočim neku kretnju, uvjerena sam da je to ruka. Pomiče zavjesu
tek koji centimetar tako da uhvatim dio lika te osobe. Definitivno
je muškarac. Po onome što sam mogla uhvatiti u te dvije sekunde,
crnokosi mlađi muškarac. Sjedi na stolcu i bulji u mene.
Koža mi se ježi od pomisli na to, ali ne odustajem, iako sve u
meni viče da se povučem u kuću. Neću! Neka gleda! Ja sam u
svojoj kući. Mogu i ja buljiti u njega. Izvlačim iz neke rupe svoju
mizernu hrabrost i skidam naočale, te se zabuljim u susjedni bal-
kon bez imalo srama.
Zavjesa kao da se pomaknula još malo i otkrila mi dio lica muš-
karca koji tamo sjedi. Da, sad vidim jasno kako sjedi na stolcu i ne
miče pogled s mene. Ne mogu mu se ni nasmiješiti pa da mu barem
dobrosusjedski mahnem, ništa. Ukočena sam i samo ležim, dok on
pilji bolesno u mene.
Kao da me paralizirao svojim pogledom, ali to me ne sprječava
da i ja buljim, u želji da što više toga saznam o njemu. Gledamo se
minutama kao dvoje luđaka, mislim da sam trepnula tek tri puta,
ako je to uopće moguće, a potom mi pogled klizne s njegovih tam-
nih očiju niže i jedan njegov pokret potpuno me izbaci iz tračnica.
Potpuno sam sigurna da je svoju desnu ruku stavio na prepone i

17
 Voajer

sad prelazi njome gore-dolje. Užasnuta sam potpuno, ali ne mogu

skloniti pogleda s njegove ruke, koja sve jače i sve brže trlja po
njegovom međunožju.
Kriste Bože, zar se on samozadovoljava preda mnom?
Ne mogu se pomaknuti ni milimetra iako moj mozak viče na
mene, ali tijelo ne sluša. Obrazi mi gore, obuzima me neka slabost,
ali ne mogu maknuti pogled s njegove ruke!
„Neeeee, Lucy, neeeee, ne gledaj tamo! Misli, misli! Pogledaj dolje
cvijeće, pogledaj nebo… Uzmi knjigu, stavi barem naočale!” Moj mozak
se i dalje trudi da me izbavi iz ove situacije.
Ne činim ništa od toga jer me moje tijelo očigledno izdalo. Prsti
na nogama su jedini koji se pomiču i grče pred ovom grešnom
scenom. Srce me izdalo i udara bez prestanka, tjerajući me da
dišem plitko i ubrzano.
Zašto on to radi? Zašto to radi na ovakav način? Je li on
normalan?
Ja sam preneražena toliko da se ne mogu pomaknuti s mjesta.
Konačno, u jednom trenu uspijevam pomaknuti pogled s ruke na
njegovo lice. Ozbiljan je, izgleda prilično usredotočen na ono što
radi, a oči mu sve vrijeme počivaju na meni. Ubrza pokrete rukom
po svom međunožju. Iako ne vidim njegovu kitu, prilično sam
sigurna po izrazu njegova lica da je svršio po sebi. I dalje me gleda,
dok mu se neko zadovoljstvo pojavljuje na licu, neka luda sreća,
jer tip se ceri kao manijak!
Jebemu sve, imam voajera za susjeda!

18
 Ryan
Danas se nakon toliko dugo vremena budim malo bolje volje.
Znam zašto: zbog moje sramotne, ali i više nego dobrodošle reak-
cije na slatku susjedu koja se jučer, očigledno, doselila.
Sve odrađujem s nekim poletom: doručak, tuširanje, vježbanje.
Danas nema potrebe da palim porniće jer se nadam da će susjeda
opet nakon ručka biti na svojoj ležaljci, sunčati se i dati mi priliku
da opet osjetim ono uzbuđenje.
Oscar me malo čudno gleda nakon doručka; ovo je valjda prvi
put da mu u ovih mjesec dana nisam prigovorio ni radi hrane ni
tableta niti ga otjerao van iz sobe. Javim se čak i majci na poziv jer
žena je uporna, moram joj priznati trud, iako je ignoriram danima.
„Pa Ryane, sine, konačno da te čujem! Gdje si ti?”
Očito se iznenadila što sam se konačno javio.
„Tu sam, majko, kao da mogu negdje pobjeći!” Već znam što će
me ispitivati. Kao da su mi četiri godine, a ne trideset i četiri.
„Piješ li lijekove?”
„Da, majko.”
„Jedeš li sve što ti Oscar skuha?”
„Da, majko.”
„Vježbaš li i izlaziš li na zrak?”
„Da, majko.” Na svaki odgovor zakolutam očima.
„I Ryane, ne okreći očima. Samo sam zabrinuta za tebe. Dola-
zim za deset dana da te vidim. Sestre te pozdravljaju. Vidimo se!”
„Vidimo se onda za deset dana.”
Pristanem, što ću drugo. Ipak, jedna je majka. Nije ni njoj lako,
ostala je bez svog mezimca. Ja sam najmlađi od nas troje. Aurora
i Daisy su blizanke, starije od mene pet godina. One mi svaki dan
 Voajer

šalju slike i poruke preko društvenih mreža i mole da im pošaljem

barem jednu svoju sliku. Kako da ne. Baš se imam volje naslika-
vati.
Sjetim se vremena kad sam s bendom imao snimanja po par sati,
što spotova, što materijala za naše intervjue. Još prošle godine bili
smo među top pet bendova kojima najbrže raste popularnost u
Kanadi. Danas dečki i dalje sviraju, ali ne kao onda. Našli su
drugog gitarista, ali izgleda da im ipak falim. Gledam njihove nove
spotove, zatim naše stare i ne mogu da ne proklinjem sudbinu jer
mi je oduzela pravo na život. Ne mogu se ne pitati što sam skrivio
da živim ovako.
Vrijeme je ručka i u meni raste pozitivan nemir dok pogledavam
van preko balkona na susjedni. Pitam se hoće li se moja susjeda
opet sunčati? Trebam je opet tamo, trebam to uzbuđenje. Uvijek
sam volio ludilo, adrenalin, onaj neponovljivi osjećaj kad svaka
stanica u tijelu vrišti od ugode, jer se osjeća živom… I to me koš-
talo. Oscar mi donosi ručak i zatekne me pred balkonskim vratima
pa priupita ljubazno.
„Da Vam rastvorim zavjese potpuno?” Nacerim mu se glasno,
što izazove još veće čuđenje kod njega.
Pa da me susjeda vidi… Nema šanse... Za ovo što planiram, zavjese su
moji saveznici…
Otpravim ga rukom, ne skidajući pogled s njezinog balkona,
prizivajući je u sebi da izađe. Za dvadeset se minuta vrata balkona
otvaraju i ona izlazi. Danas na sebi ima samo kupaći kostim, očito
se skinula u sobi. Šteta, volim gledati kako se skida. Iako, već ova
slika nje u kupaćem kostimu tjera mi krv u prepone. Nasmiješim
se, ono jučer ipak nije bio izolirani slučaj.
Ooooo, draga moja susjedo… Darovat ću ti što god želiš ako mi danas
ispuniš želju!

20
 Leži tamo u tišini, danas bez lagane glazbe, nakon što se opet
cijela namazala uljem. Jesam kreten, sjetim se da sam je trebao sni-
mati tako da je imam zauvijek ovjekovječenu, za onda kad mi
zatreba. Moje oči upijaju svaku točkicu na njezinom tijelu.
Savršeno mliječna put, tanki i elegantni gležnjevi, obli kukovi, ra-
van trbuh i sočne grudi. Prsti mi opet bride od želje da posegnem
za njom. Što bih tek dao da je mogu popipati!
Pomaknem malo zavjesu da je bolje promotrim, iako riskiram
da me uoči, ali ne mogu sad maknuti oči s nje i otići po dalekozor
jer je upravo skinula svoje naočale i onim velikim očima gleda u
moj balkon. Kroz zavjese osjećam njezin istraživački pogled na
sebi. Znam da je primijetila da gledam u nju jer se prodorno zapi-
ljila. Neopisivo uzbuđenje teče kroz moje vene dok me njene oči
skeniraju, dok osjećam njen pogled na sebi kako prodire tako du-
boko, želeći otkriti što više toga o tipu iza zavjese.
Ne miče se, skoro da ni ne trepće, samo me gleda intenzivno.
Disanje mi se ubrza, srce mi udara tako jako da ga osjetim kako
huči u ušima, dok mi ruke stežu naslon stolca. Ona tako intenzivno
bulji u mene da moram popustiti nagonu svoga tijela i napraviti što
me traži. Dignem desnu ruku s naslona i položim je na svoju tvrdu
kitu te se počinjem trljati. Oči su mi na njenima, pratim njezinu
reakciju jer želim vidjeti kako će pobjeći i sablažnjavati se nad tim.
Znam da vidi sve.
Ne miče se s mjesta, samo me i dalje gleda! Tjera me time da se
trljam i dalje, sve jače i brže, a ona očito nesvjesno širi svoja usta
jer je u šoku zbog toga što radim pred njezinim očima. Ne odusta-
jem još, osjećam da sam tako blizu, pogotovo dok su njene oči na
mom licu. Kao da čujem njezino ubrzano disanje dok me gleda
onim svojim izražajnim očima u čudu i to me tako gurne da svršim
jako i obilno. Osjećaj koji me nakon ovoga obuzima je jebeno
nevjerojatan, nešto toliko ispunjavajuće što me tjera da se cerim

21
 Voajer

kao budala jer ne mogu suspregnuti osmijeh iz više razloga. Gle-

dam u svoju susjedu koja i dalje nema pojma što se upravo dogo-
dilo pred njenim očima.
Zaista sam pukao!
Svršio sam pred očima nepoznate žene, a ona je samo stajala i
gledala. Nekako imam osjećaj da je htjela pobjeći, ali nije mogla.
Jednim je dijelom ipak htjela gledati u mene i ovo nastrano diranje
koje mi je ona upotpunila. Točno to. Ona mi je pomogla da dose-
gnem vrhunac koji nisam godinu dana doživio. Ovu slobodu i
zadovoljstvo koje nisam mislio da ću ikada više osjetiti.
I dalje se ne mogu pomaknuti s mjesta na kojem sjedim. Gle-
damo se, dok meni pada na pamet da bi mogla pozvati policiju ako
je neka čistunka. Mislim, izgleda mi kao čistunka, imam takav
dojam o njoj. I prenerazila se kao čistunka, ali je ostala gledati kao
pasivni sudionik ove perverzije.
Ne smeta mi, pervertit sam, ali barem sam živ!
Gledamo se i dalje, a ona popušta prva, stavlja naočale i
dohvaća knjigu. Dobro je, ne zove policiju, samo se pravi da se
ništa nije dogodilo.
Kad bih barem mogao nešto pobliže saznati o njoj! Nemam
pojma ni kako se zovu susjedi, nisam to ni pitao agenta za nekret-
nine kad sam kupovao ovu kuću jer je rekao da tamo nitko ne živi.
Izgleda da je ona tu, samo ne znam na koliko dugo. Par dana,
tjedana ili mjeseci? Ova posljednja opcija mi se dopada.
Čitav sat provodi čitajući pa se pokupi i ode u kuću, a ja je sve
vrijeme gledam, iako sam navukao zavjese. Meni je onaj blesavi
cerek još na licu jer sam nakon ovoga još u šoku, pozitivnome
dakako, iako sam ženi priredio predstavu koja spada u kategoriju
perverzije i nastranosti. Baš sam grozan susjed!
Nacerim se još jednom i dok me drži ovaj adrenalin odlučim
nazvati onog seronju, doktora Johna Nolana. Otipkam broj u mo-
bitelu, a on se javi nakon par sekundi.

22
 „Dobar dan, Ryan Adams je.”
„Bok, Ryane, nismo se dugo čuli, kako ti mogu pomoći?” Zvuči
ljubazno, ali i dosta službeno, dok u meni raste poriv da mu proše-
ćem zube ako ga ikada više vidim u životu.
„Vi meni ne možete nikako pomoći, zovem samo da Vam javim
da su Vaše dijagnoze loše i krive. Prošle godine rekli ste mi da se
više nikada neću moći uzbuditi i da krv više ne može sići u moju
kitu. E, pa doktore, gadno ste se prevarili.” Znam da zvučim sar-
kastično, ali baš imam potrebu uvrijediti ga.
„Ryane, razumijem te. Dijagnoza je postavljena za ono stanje u
kojem si izašao iz bolnice, moguće da se nešto promijenilo u među-
vremenu. Zbog toga si trebao dolaziti na preglede.” Svojim prepo-
tentnim stavom samo mi dodatno potpali živce pa dreknem na
njega.
„Dolazio bih na preglede da ste mi rekli da postoji makar mala
mogućnost za ovu promjenu, ali koliko se sjećam, Vaše su riječi
bile da više nikada neću moći zadovoljiti nijednu ženu i da mi se
više nikada neće dići!” U ovome sam trenu neopisivo ljut na sebe
jer sam trebao tražiti još jedno mišljenje osim ovog šarlatana.
„Ryane, samo se javi kad želiš pregled, obavit ćemo sve
pretrage.”
„Hvala na tako velikodušnoj ponudi, ali potražit ću malo stručnije
mišljenje. Zbogom!” Poklopim i bacim mobitel na krevet vidno iz-
nerviran. Odem pod tuš da sperem sa sebe tragove svoje nastrano-
sti pa odjeću ostavim u košari za pranje.
Iako pogledom tražim na balkonu i u vrtu, do kraja dana ne
vidim više svoju malu susjedu. Očito je da ima nekog posla u kući.
Šteta, pomalo sam razočaran jer mi već nedostaje pogled na nju.
Kako bih mogao saznati nešto više o njoj, pitanje je koje me opet
muči, no ostavljam to sad sa strane jer imam potrebu uzeti svoju

23
 Voajer

gitaru u ruke. Prebirem polako po žicama dok sjedim na krevetu,

a neki novi akordi proizlaze iz mojih prstiju i stvaraju novu pjesmu.
Dohvaćam brzo papir i olovku te bilježim svaku notu. Posljednji
put skladao sam prije više od godinu i pol, kad sam Lilly posvetio
pjesmu za naše zaruke. Sjećam se koliko je oduševljena bila zaru-
kama, prošnjom i pjesmom koju sam joj napisao. Malo iza toga
ostavila me jer nije mogla živjeti s čovjekom kakav sam, spletom
okolnosti, postao. Nije bio moj izbor postati takvim, ali ona je po-
kazala da neće ostati uz mene i u dobru i u zlu, kao što je obećala
kad je primala skupi prsten. Klela se u ljubav dok sam je izvodio
na večere, kupovao joj poklone, udovoljavao svim njezinim že-
ljama. Volio sam je, htio sam joj priuštiti sve, dati joj srce na dlanu,
dom, obitelj, baš sve. Voljela me je, osjećao sam to, ali očito nedo-
voljno da ostane sa mnom do kraja života.
Primim papir na kojem sam zapisao note pa zadovoljan napisa-
nim odsviram sve ispočetka. Prije toga dohvaćam mobitel i palim
snimanje. Moram čuti kako zvuči snimljeno.
Nisam zadovoljan, već oduševljen kako ovo odlično zvuči!
Nešto tako dojmljivo, svježe i prodorno, a opet jednostavno i
nepretenciozno. Ne znam od kuda mi sad inspiracija za nove
pjesme, ali presretan sam zbog ovih promjena. Kao da je zora ko-
načno i meni svanula, a onaj mrak koji me uvlačio u sebe i opsjeo
moje misli nestao je s prvim zrakama sunca koje su se pojavile sa
susjednog balkona.

24
 Lucy
Ne znam kako sam se dovukla u kuću nakon onog što mi je moj
susjed voajer priredio na balkonu, a tek sam drugi dan u svojoj
kući, tobože, na opuštajućem odmoru. Noge su mi klimave, izgu-
bila sam svu snagu, čak mi i ruke lagano drhte. Nisam znala što
drugo nakon svega nego se pretvarati kao da se ništa nije dogodilo.
Osjećam veću slabost sada, nakon što sam oduzeto gledala kako
on svršava usred bijela dana, nego u ijednom trenu nakon seksa s
nekim svojim bivšim dečkom.
Bacam se na krevet šokirano piljeći u strop i prisjećam se svake
sekunde njegove predstave, makar se moj mozak borio sam sa so-
bom da to potisnem. Nema šanse. Nema jebene šanse.
Ja stvarno imam ozbiljan problem i moram se prijaviti na neke
psihoterapije. Nešto u meni, očito, privlači te perverznjake. Što
točno, ne znam, možda mi psihijatar to razjasni.
Dobra, blaga, draga, slatka… Prisjetim se kako su me opisivali
bivši.
Očito ih taj moj dobar, blag, drag i slatki karakter toliko privlači
da me žele, što…? Pretvoriti u neku bludnicu, razvratnicu?
Jesam li ja nekakav izazov tim čudacima?
Dobro, ne čudim se što postoje raznorazni luđaci s različitim
fetišima, većina mojih bivših dečki upravo su u toj kategoriji. Mene
zbunjuje moja reakcija na muškarca na susjednom balkonu. Nije
mi se obratio, nije me dirao, nije mi ništa predložio, samo me gle-
dao. Možda sam ja kriva jer sam buljila u njega. Da sam čitala
knjigu, ne bih shvatila što on radi i ne bi mi mozak sad bio prepun
slika njega kako nateže svoju kitu!
 Voajer

Čovjek je u svojoj kući i očito ima potrebu da si olakša malo,

otpusti pritisak u jajima, kako da to već nazovem. Voli biti viđen
dok to radi i voli pritom gledati u žene. Tko zna o čemu razmišlja
dok tako bulji i navlači svoju kitu?
Kriste, je li zamišljao da sam ja pod njim? Ili na njemu? Možda
me je uključio u svoje maštarije? Vrućina mi zapali obraze pri
pomisli da se napalio samo gledajući u mene. Ignoriram vrelinu
koja mi draži kožu i za kaznu si dam posla: sve podove brišem na
koljenima, sve police praznim, čistim i ponovno slažem.
Navečer opet legnem umorna i istrošena, ponovno uz predivnu,
laganu i romantičnu melodiju sa susjednog balkona.
Ujutro palim svoju Hondu i odlazim do grada u dućan kupiti
hrpu stvari kako bih renovirala sobu. Sve dovlačim na kat i pomalo
se bacam na posao. No, u svakom trenutku moj mi susjed voajer
napada misli, iako se zaista svojski trudim da ne razmišljam o
muškarcu iza zavjese.
Tko je on? Živi li sam? Kriste, da ne dođe usred noći i siluje me?
Dobro, sad već izmišljam i preuveličavam, nešto mi govori da nije
opasan, samo se voli… Zadovoljavati preda mnom.
Prilično se umorim postavljajući novi tepih, a sav namještaj po-
mičem i čistim ispod njega. Skidam sa sebe odjeću u kojoj sam či-
stila pa odem prvo pod tuš, a pošto je toliko toplo i sunčano, želim
opet na sunčanje. Tijekom ova dva dana dobila sam malo boje i to
mi se baš sviđa. U totalnoj sam nedoumici i grizem nokte dok mi
glavom kola bezbroj misli.
Hoće li on opet biti na svom balkonu? Što da sad radim? Da se
bojim muškarca koji samo gleda u mene? Nije da sam vidjela nje-
govu kitu, ali jasno sam mogla shvatiti što radi. Da se sljedećih
mjesec dana skrivam u kući? Neće moći, prijatelju!
Ako opet nešto napravi, ne znam… Otići ću tamo i vikati na
njega! Zaprijetiti mu policijom! Što ja znam… Ili najbolje staviti

26
naočale i praviti se da ga ne vidim? Neka se samozadovoljava.
Barem netko uživa u mom tijelu, kad sam svima prije njega bila
premalo, premalo… SVE.
Poslije ručka ipak odlučim izaći na balkon. Znam da sam luda,
ali želim priliku malo bolje vidjeti njegovo lice. U šoku, jučer nisam
obraćala pozornost na crte njegova lica jer me totalno okupirao
izraz njegova lica. Tko zna gdje je danas, možda se neće ni pojaviti.
Valjda me tješi jedan dio moje podsvijesti.
Iiiiii... Izgleda da nemam pravo. Tamo je, opet sjedi kao da me
čeka pogleda uprtog prema meni. Zavjesa mu je još više razmak-
nuta nego jučer pa savršeno vidim njegovo lice.
Jebeno, voajer je ljepotan!
Može li biti gore? Kao da mu to što je ljepotan može ići na ruku
i ublažiti ono što mi je priredio, ali može jer mi sad nije toliko
neugodno i grozno. Smijem se sama sebi, a njegov pogled opet pre-
lazi po mom tijelu dok u kupaćem kostimu opet sjedam na ležaljku.
Stvarno sam dvolična. Da je neki odvratan tip, sigurno bi mi se
gadilo. Ovako mi je malo manje odbojno. On nije normalan, ali
izgleda da nisam normalna ni ja!
Smjestim se na ležaljku i zagledam se u njega dok on sjedi nepo-
mično na stolcu. Na njemu je crna majica kratkih rukava, ramena
su mu široka i razvijena. Crna kosa, crna kratka brada, izgleda kao
neki mračnjak.
Lijepi mračnjak.
Izgleda da će danas samo gledati u mene. Da tip nije nijem? Ili
gluhonijem? Kako god, neki ozbiljan nedostatak ima. Kriste, moj
mozak radi sto na sat okupiran njegovom pojavom na balkonu.
Odignem se iz polu ležećega položaja i sjednem na svoju
ležaljku, namažem se na brzinu uljem te privučem posudu sa slado-
ledom, koju sam ponijela sa sobom, na rub malog stola. Naočale
spustim s glave na oči i odlučim buljiti u vrt. Da, to će me okupirati.

27
 Voajer

No, već nakon par minuta gledanja u vrt više ne znam kamo
pogledati pa konačno uzimam sladoled i žličicu da se malo rashla-
dim jer prokleto osjećam kako me on promatra, kako prati moje
pokrete. Možda traži moju reakciju. Trudim se glumiti da on ne
postoji na pedeset metara od mene. Trudim se, ali mi ne ide, stoga
moja samokontrola popušta pa bacam samo jedan pogled prema
njemu.
Vidim ga jasno. Nekakav samodopadni smiješak je na njegovom
licu dok me njegove oči probijaju, dok mi žare kožu, tjerajući me
da sišem ovu žličicu sve jače, kao da bi mi to pomoglo otjerati
vrućinu koju osjećam zbog njegova pogleda.
Ne znam koliko dugo se ovako gledamo, ali nemam snage
maknuti pogled jer me potpuno hipnotizirao. Vidim obećanje iz
njegovih tamnih očiju i lascivnog osmijeha i znam što će sada
napraviti. Sve u meni titra dok on spušta ruku na svoje međunožje
i opet kreće s diranjem.
Sranje, koji mi se vrag događa? Jer ja… Ja… Pulsiram dolje od
ovih njegovih pokreta?!
Gleda me i dira se pohotno, a osjećaj je kao da je tu na nekoliko
centimetara, kao da me dira svojim prstima, kao da se trlja o mene.
„Ovo je tako pogrešno!” Vičem sama na sebe, ali ne prekidam pogled
jer osjećam da tek sada slijedi nešto što će ga totalno stresti dok me
ovako proždire pogledom.
Tijelo me izdaje, stvara toplinu i vlagu među mojim nogama, a
oči mi i dalje počivaju na njegovom licu, upijaju svaki njegov
pomak. Ne propuštam trzaje na njegovom licu, kao da stišće čeljust
dok s rukom radi sve brže pa najzad otpusti brzi izdah i svrši opet
po sebi.
Ne znam koji je meni vrag, što sa mnom nije u redu, no i ja
odahnem kao da sam u onoj agoniji koja je i njega držala. Ostaje

28
tamo sjediti kao i jučer, gleda me i smiješka se ovaj put nekako
blago, kao da mi… Zahvaljuje?
U ovome trenu nisam uopće ljuta na njega; ljuta sam na sebe!
Uzbudila sam se gledajući ga kako se dira. Glava mi puca od frus-
tracije i bijesa zbog svoga izdajničkog tijela. Skrenem pogled na
ostatak sladoleda koji se potpuno otopio, baš kao i ja; na ovom
suncu pod pogledom mojeg napaljenog susjeda.
Dok vratim pogled na njega, vidim da ga tamo više nema. Oti-
šao je pod tuš, logika mi govori. Jedva se nekako dignem s ležaljke
i dovučem u kuću jer i meni treba hladan tuš. Skidam kupaći kos-
tim i uđem pod prohladnu vodu pa prijeđem prstima preko svog
pulsirajućeg čvorića u nadi da ću naći neko oslobođenje, ali ništa.
Nema šanse. Frustracija je tu, ali ništa ne pomaže da i ja doživim
svoje oslobođenje.
Zadam si popodne još zadataka: bojim hodnik, perem zavjese;
želim se ubiti od posla, šamaram samu sebe jer sam glupa, luda,
bolesna kao i on, ali uzalud mi sve. On je tu, stalno u mojim mis-
lima. Što sad radi, čime se bavi, kako se zove, sve me zanima.
Navečer opet čujem gitaru. To on svira, zaključila sam još sinoć.
Ovo je milina slušati! Nešto tako nježno, a opet tako jako i
dojmljivo. Barem koristi svoje prste za još nešto osim za navlačenje
kite.
Zaista bih morala saznati par stvari o njemu. Izlazi li on iz kuće?
Nisam ga nikad vidjela nigdje osim na balkonu.
Jutro mi obilježi seksualna napetost koja me drži još od
prekjučer i biva sve jača i intenzivnija. Znam dobro zašto se tako
osjećam, postala sam svjesna što se zbiva sa mnom i nisam nimalo
sretna zbog toga.
Zaputim se do grada samo da ne gledam u susjedovu kuću, jer
uhvatila sam samu sebe kako mi pogled stalno bježi prema njego-
vom balkonu i okućnici u nadi da ću ga vidjeti. Vozim kolica po

29
 Voajer

dućanu i utrpavam u njih sokove i grickalice, pa sretnem Deana,

Jamesovog unuka.
„Ne vjerujem da si to ti, Lucy!” Dean me prvi prepozna te mi se
približi, uhvati me u zagrljaj i okrene oko sebe. Izgleda da mu je
jako drago što me vidi.
„Koliko je prošlo? Sigurno deset godina! Čovječe, ti si postala
prava žena!” Njegovo oduševljenje je izrazito dok me odmjerava
od glave do pete. Snažne ruke su mu još na mojim ramenima i drže
me jako blizu njegovoga tijela.
„Hvala ti, ne bih te prepoznala! I ti si se promijenio.” Ne mogu
skloniti pogled s njegova torza i zategnutih bicepsa pod ovom
tananom majicom koju nosi. Definitivno se proljepšao i razvio,
više nije dečko, sada je muškarac.
„Došla si na odmor, je li tako? Do kad si tu? Moramo se družiti.
Samo što nema Granta i Stacy, tako da si osuđena samo na mene.”
Opa, upravo se oblizao kad mu je pogled pao na moj dekolte!
Sjetim se kako je uvijek ranije htio sjediti pokraj mene dok smo
se svi družili. Zapravo, kad bolje razmislim, uvijek me volio grliti i
držati blizu sebe. Ruke su mu i dalje na meni. Oči mu nedvojbeno
sjaje dok me gleda, a osmijeh mu govori više od riječi.
„Već sam četvrti dan ovdje. Bit ću puna četiri tjedna. Uzela sam
odmor od posla i svega”, iskreno mu kažem. Uvijek sam voljela
Deana, njegovo društvo i pažnju koju mi je poklanjao.
„Baš mi je drago, zbilja imamo puno toga za nadoknaditi, svašta
mi moraš ispričati.” Rukom klizne niz moju i primi moj dlan,
nadignuvši obrve dok čeka moj odgovor.
„Može, kako ne, bilo bi mi drago da se podružimo nakon toliko
vremena. Sigurno imaš materijala za pričati o Grantu i Stacy.”
„I o sebi Lucy, i o sebi, ako te zanima.” Namigne mi i zagrize
usnu, odajući time da je nedvojbeno ostao zavodnik kakav je i prije

30
bio. Nacerim se njegovim pokušajima zavođenja te pristanem
izmijeniti brojeve mobitela.
Dok odlazi od mene, uspijem ga bolje promotriti. Zbilja je pos-
tao komad! Trenira li još uvijek hokej? Po onim mišićima rekla bih
da ne izlazi iz teretane. Ona trenirka otkriva prilično zamamno
dupe, a to baš obožavam na tipovima. Cijeli je… Mljac!
Pogledam na sat i vratim se u realnost, opomenuvši svoje las-
civne misli jer znam zbog koga sam u trenutno frustrirajućem sta-
nju. Platim na blagajni te strpam sve u prtljažnik pa jurim doma jer
sam već poprilično gladna. Na brzinu pojedem voća i keks jer
nemam vremena praviti ručak. Sranje, već je vrijeme da izađem na
balkon. On je sigurno već tamo na svom mjestu.
Da, nisam normalna.
Shvatila sam u koje vrijeme moj susjed boravi tamo, kao i činje-
nicu da ne mogu protiv svojih poriva i želja. Da, izaći ću opet tamo
u kupaćem kostimu i gledati što on radi. Ne znam kakav je ovo
poremećaj koji je prenio na mene, ali moram vidjeti njegovo lice,
moram vidjeti što on proživljava zbog mene, moram znati da sam
ja uzrok njegovom uzbuđenju. Ovo je neka bolesna igra u kojoj on
definitivno uživa, a ja sebe mučim.
Zastanem u sobi pred ogledalom, uzdahnem i krenem van ulaze-
ći u svoju ulogu, dok me nedvojbeno obuzima samopouzdanje i
neka doza moći nad njegovim uzbuđenjem. Svjesna sam da sam
pasivni promatrač i, zapravo, objekt.
Smještam se na ležaljku, dohvatim bočicu s uljem, te se pola-
gano cijela namažem. Ruke obrišem u ručnik pa uzmem sa stola
još koju bananu jer mi one dvije jabuke u ovoj brzini nisu utažile
glad; dapače, samo sam gladnija. Onaj jedan keks mi ne znači ništa
osim hrpu praznih kalorija. Ohrabrim se konačno i podignem pog-
led sa svojih nogu prema balkonu. Danas sam odvažna, danas sam
bez naočala.

31
 Voajer

„Bravo, Lucy, luđakinjo!” Rugam se sama sebi.

Tamo je na svom balkonu, sjedi u potkošulji i gleda me sa zani-
manjem. Jedan njegov pogled iz onih tamnih ponora i ja već pa-
dam pod njegov utjecaj. Ponovno vrućina sagorijeva moje obraze,
dok moje ruke i noge gube snagu. Ponovno igramo tu igru. On
vodi, a ja pratim. Postajem gora od njega. Da, priznajem to, kao i
činjenicu da on izgleda još ljepši nego jučer. Zadovoljniji i opušte-
niji.
Evo ga, kreće s ovom našom ludošću nakon što smo se gledali
minutama, kao da se natječemo u buljenju, kao da izazivamo je-
dno drugo. Osjećam ugodnu bol grizući svoju usnicu i gledajući
pokrete njegove desne ruke, dok lijevom stišće naslon stolice kao
da je u agoniji. Usudim li se prekinuti mu agoniju, usudim li se
ostvariti zločesti prijedlog koji moj bolesni um predlaže?
Taj vrag u mojoj glavi, odjeven u crveni korzet i s crvenim rogo-
vima, natjera me da više ne ležim beživotno, već da podignem ko-
ljena i lagano rukama prijeđem preko njih pa ih malo rastvorim.
„Da te vidim sad, frajeru. Hoće li ti ovo pomoći da brže svršiš?”
Potpuno sam zamračila u ovo ludilo dok gledam njegovu reak-
ciju na moja tri pokreta. Sagnuo je glavu, izraz lica mu se mrači, a
pokreti rukom ubrzavaju. Izgleda da ima efekta jer ubrzo svršava,
ali zatvara oči dok to radi. Znači da je bilo intenzivnije nego dosad.
Ne mogu maknuti ovaj blesavi i ponosni cerek sa svoga lica dok
gledam u njegovu iznenađenu facu. Nije očekivao da ću ga potak-
nuti, a potom ostati gledati. Osmijeh je postojan na njegovom lije-
pom licu, vidim da se oblizuje te vrti glavom lagano lijevo-desno,
kao da ne može vjerovati.
Izgleda da smo oboje jednako poremećeni. Samo što je on riješio
svoj problem, a ja sam napaljena kao nikad u životu.

32
 Ryan
Treći je dan otkako je došla moja slatka susjeda, otkako se po-
javljuje svaki dan, kao po dogovoru u isto vrijeme, na balkonu koji
gleda u moj. Treći je dan otkako osjećam da sam ponovno muška-
rac. Treći je dan otkako se, umjesto očajem i depresijom, liječim
gledajući njezino tijelo i sanjajući je pod svojim prstima, slatku i
podatnu.
Vrijeme ručka je prošlo i opet postajem lagano nervozan pogle-
davajući na sat i moleći Boga, kojem se odavno nisam obratio, da
se ona pojavi tamo. Prebacujem se na stolac i čekam da opet izađe
na ležaljku. Treba mi ovo, treba mi ona. Postajem ovisan o ovom
bolesnom osjećaju, ali ne žalim; prodao bih dušu vragu za ovo što
mi ona omogućuje na ovako nastran način.
Opet je tamo preko puta, opet će mi ispuniti želju kao moja mala
zlatna ribica. Došla je tu samo da mene izvuče iz ove jebene depre-
sije, iz mraka u koji sam tonuo godinu dana. Zar je moguće da me
ona izvukla nakon tri dana? Kakav je to utjecaj? Žena mora da je
jebeni anđeo!
Ali, dok se gledamo, dok liže sladoled sa žlice, dok tako zavod-
nički jezikom prelazi preko usna i duguljastog metala, rekao bih da
je sve samo ne anđeo, već jedna mala vražica koja ovo namjerno
radi.
Kvragu, ona me izaziva! Samo ne mogu odlučiti radi li to ne-
svjesno.
„Slatkišu… Ne možeš gledati napaljenog muškarca u oči i oblizivati se
tako slatko!”
 Voajer

Kita mi je tvrda tako da me boli, pa zavlačim ruku u bokserice

jer već vidim da ću brzo svršiti dok njen jezik i dalje tako vragolasto
licka žličicu.
Prejebeno! Zamislim da su njene usne tu, na meni, a to mi je
dovoljno da doživim snažan i brz vrhunac.
Ooo slatkice…
Izgleda da joj se odjednom sviđa što vidi jer više ne sklanja pog-
led, ne sablažnjava se, već me gleda prilično zavodljivo. Da je situ-
acija drukčija, otišao bih joj tamo ili je pozvao da se popne na moj
balkon preko drveta, pa bih joj pomogao da se riješi onog crvenila
koje joj pali obraze.
O tome mogu samo sanjati!
Navečer opet imam potrebu uzeti gitaru u ruke. Ovo je divan
osjećaj, ovo me liječi baš kao da u rukama imam malu, slatku
susjedu, da mi se tako izvija pod prstima dok je diram, da ispušta
slatke jecaje dok prelazim po njoj kao po žicama.
Dohvaćam papir i olovku jer mi opet dolazi inspiracija. Još je-
dna pjesma proistječe iz moje duše, iz onog kutka koji se usuđuje
nadati da za mene ipak postoji neka sreća, neki lijek.
Četvrti dan budim se s erekcijom!
Ovo je još jedna novost. Mala me je izliječila. Jutarnje erekcije
također nisam imao, ali eto, i to se promijenilo. Malo je reći da
sam osupnut, da sam van sebe od sreće zbog ovih događanja, ovih
promjena koje muškarca čine muškarcem, ako mogu tako reći. Ne
znam za što je sve ta žena sposobna samo svojom pojavom, mogu
samo zamisliti kakva bi bila da je pobliže upoznam.
Nije dobra ideja iz više razloga.
Ne bih joj se svidio, a možda se ni ona meni ne bi. Ne znam
zašto sam sebe lažem; sviđa mi se nenormalno, moja mala pilulica
života, moja skrivena strast, moja inspiracija. O, da, četiri dana je
tu i ja već pričam o njoj kao da je boginja iz bajke, izašla i mahnula

34
čarobnim štapićem, te me izliječila na mnoge načine. No, ne pot-
puno, ne onako kako bi trebalo biti u konačnici.
Toliko sam napaljen dok razmišljam o njoj da ne mogu dočekati
vrijeme kada će se pojaviti na balkonu, pa palim porniće i zavlačim
ruku u bokserice. Uzalud. Ništa. Gledam u sve te scene: dvije žene
i jedan muškarac, dvije žene nasamo, grupnjak. Mijenjam kanale
tražeći nešto što će me potaknuti da svršim, ali ne mogu doživjeti
vrhunac. Sranje! Nije vrag da mi samo ona može donijeti to oslobođenje?
Namrštim se na ovu misao.
Ugasim TV, legnem na jastuk, zatvorim oči pa zamišljam nju.
Tu je pokraj mene, rukama prelazi po svom tijelu, smiješi mi se
dok otkopčava grudnjak i baca ga na pod. Jebeno sam tvrd dok
rukom prelazim brzo po svojoj kiti, a ona, u mojim mislima,
upravo skida svoje gaćice i ostaje potpuno gola preda mnom. Scena
od koje ludim, srce mi preskače koliko sam uzbuđen, ali… Ne
pomaže ni to. Treba mi ona, stvarna, živa, dok gleda u mene tamo
na sigurnoj udaljenosti.
Odustanem od svega, maksimalno frustriran i živčan, ali opet
nekako optimističan, iako ne mogu dočekati vrijeme kada će se po-
javiti na balkonu.
Već je prošlo podne, a nje nema. Sjedim pred balkonom i čekam
je. Neki nemir ulazi u mene, pa prstima lupkam po naslonu stolca
dok osluškujem hoće li se vrata na njenom balkonu uskoro otvoriti.
Ležaljka je prazna i čeka da se ona smjesti na nju.
Kucanje na mojim vratima prekine me u zurenju i tihom prizi-
vanju susjede da se konačno pojavi.
„Ryane, trebate li nešto iz dućana?” Okrenem glavu i pogledam
Oscara dok stoji na dovratku moje sobe.
„Kondome”, bubnem na prvu.

35
 Voajer

„Molim?” Začuđeno me upita, pa se krenem smijati bez kon-

trole, a Oscar mi se pridružuje. On dobro zna moje probleme i zato
mu sad nije ništa jasno, misli da ga zajebavam i da sam sarkastičan.
Što će kondomi tipu kojemu se ne diže, a i da mu se diže, nema
žene koju bi poševio?
Ne znam zašto sam to rekao, ali nije čudo jer sve u vezi ove žene
čini me luđakom. Valjda neka luda nada da postoji makar mala
mogućnost da se ona jednom nađe na meni.
Oscar me ostavlja dok mi osmijeh i dalje grči obraze, a oči mi
ponovno počivaju na susjednom balkonu. Postajem sve nervozniji
kako vrijeme prolazi, a ona ne dolazi. Gdje je? Da nije odustala od
naše igre? Pušem nemirno, a potom začujem kako auto ulazi u
njeno dvorište, pa se nagnem tek par centimetara kako bih je uočio.
Odahnem s olakšanjem dok je gledam kako izlazi iz auta. I dalje
je tu. Dobro je. Ova spoznaja mi makne s prsa bojazan da je odus-
tala od ovoga ili još gore… Da je otišla. Vuče neke vrećice i to mi
je znak da još neće otići. Što ako se doselila tu za stalno? Kriste!
Neviđeno uzbuđenje drži me tih nekoliko minuta dok razmišljam
hoće li se konačno pojaviti na ležaljci, a misao da se doselila tu na
duže vrijeme kupa moju dušu nekom neobičnom srećom.
Moja slatka susjeda upravo prekoračuje svoj balkonski prag,
odjevena je u kupaći kostim i nosi zdjelu s voćem. Počinje svoj ri-
tual koji me pomalo vodi u ludilo. Maže se uljem, lagano, nježno,
zavodljivo. Danas je njen pogled otvoren i seksi, zapravo izaziva-
čki.
Gleda u mene sve vrijeme, dok požudno gricka bananu.
Pa jebeš me, zar ona ovo namjerno radi? Jučer sladoled, danas
banana? Može li biti očitije? Izgleda da sam pokvario malog anđe-
la!

36
 Moja ruka već radi ono što mi treba, a onaj mali vrag preko puta
izgleda kao da ima neki plan jer se počinje dirati po nogama i laga-
no ih razmicati. Sve vrijeme me gleda prilično samodopadno u oči
dok to radi. Sad sam siguran da to zaista radi namjerno. Činjenica
da me namjerno draži, da sudjeluje dobrovoljno u ovome jer joj se
sviđa ova naša igra, opet me natjera da brzo svršim.
Nema što, ako ovako nastavimo, ubrzo ću nadoknaditi izgub-
ljenu godinu.
Uzalud sam kupovao dalekozor jer mi ne treba, jako dobro
vidim izraze njenoga lica. Sad vidim zadovoljstvo i samouvjere-
nost. Mislio sam, mala je čistunka, kad ono, seksi napaljenica.
Samo je trebao crni vrag poput mene da je malo pogura. Smješka-
mo se jedno drugome nakon što me opet svojom prisutnošću dove-
la do još jednog razornog vrhunca, a ne mogu da se ne upitam je li
i sama napaljena i vlažna.
Više mi apsolutno ne smeta to što mi dani opet počinju sličiti
jedan drugom. Mogao bih ovako vječno: doza male susjede iza
ručka i sviranje nakon večere.
Noć je začuđujuće topla za ovaj dio godine, pa se prebacujem
na stolac pred balkonska vrata, uzimam gitaru i sviram. Imam još
dvije nove pjesme. Divim se samome sebi, a posebno zahvaljujem
onim velikim predivnim očima koje me i sada gledaju iz sobe preko
puta. Stoji naslonjena rukama na okvir prozora i gleda u mene.
Zapravo, sluša kako sviram. Izgleda da joj se sviđa, čini mi se da
joj vidim osmijeh u ovom polumraku.
Padne mi na pamet odsvirati joj par pjesama jer možda je ovo
način da joj se odužim. Ovo je jedino što joj mogu pružiti.
Ujutro je budna prije mene jer čujem kako pjevuši u vrtu. Predi-
vno buđenje jer mi je prozor ostao otvoren, a zvuk njenog glasa mi
je tako poželjna i dobrodošla melodija. Prebacim se opet na stolac
kako bih bolje čuo što pjeva, a usput i vidio što radi u vrtu. Vrtlar

37
 Voajer

nije dolazio posljednja dva dana jer je ona preuzela brigu na sebe.
Ne vidim je neko vrijeme dok je u onom dijelu vrta ispod mog
balkona, ispod stabla.
Da barem mogu ući u njezinu glavu i vidjeti što ona misli o
ovome svemu. Oscar me prekida u razmišljanju i donosi mi doru-
čak. Pokraj šalice kave ugledam kutiju kondoma.
Ne mogu si pomoći, počnem se glasno smijati. Oscar je car!
„Možda ste se šalili, ali nikad ne znate. Drago mi je da ste živ-
nuli u posljednjih par dana. Možda zbog mlade susjede koja se do-
selila?”
Vidi ti tog Oscara, sve razumije! Malo slegnem ramenima, pa
mu namignem i iskreno priznam.
„Dobro si sve povezao. Susjeda me neočekivano, kako da
kažem… Oživjela. E, da, to me podsjetilo da mi ugovoriš termin
za pregled u klinici, samo nemoj kod onog seronje Nolana nego
kod nekog drugog, može?”
On kimne pa me ostavi samog. Pun sam energije pa malo odvje-
žbam. Pošaljem poruke sestrama, gnjave me već danima jer žele
da dođem nazad u grad na njihov rođendan. Volim ih više nego
sebe, ali ne mogu. Nemam snage pojaviti se na jednoj velikoj pro-
slavi gdje će me svi opet sažaljivo gledati i tobože dobronamjerno
ispitivati jesam li dobro i kako mi prolaze dani. Ne treba mi to.
Uostalom, ne želim ići i izgubiti dan bez susjede. Ružno od mene
prema sestrama, ali želim je svaki dan dok je tu.
Oscar mi oko podne donosi ručak pa mu dodjeljujem još jedan
zadatak.
„Ima li šanse da doznaš tko je ona?” On podigne obrvu pa
kimne.
„Ako želite, otići ću već danas do grada i malo se raspitati.”
Vidim da razumije moj interes i da će pomoći koliko može.
„Bilo bi super. I hvala ti, Oscare.”

38
 „Hvala njoj, jer prvi put čujem tu riječ iz Vaših usta.” E jebiga,
svjestan sam svega i sam.
„Znam da sam bio seronja.” Priznam da Oscar ima nevjerojatne
živce dok se bavi mnome, pogotovo onih dana kada nisam želio
niti disati, kamoli jesti i popiti tablete.
„Ne zamjeram Vam ništa, mladiću. Nije ovo lak život”, nami-
gne i ostavi me samog da pojedem.
Bacam pogled prema susjednom balkonu jer ne mogu dočekati
naše vrijeme. Istuširao sam se, sredio se kao da idem na spoj i
čekam je. Sunce me ponovno obasja, sreća me ponovno napuni jer
ona izlazi u crvenom kupaćem kostimu, sjeda na svoje mjesto i
show počinje.
Kao i svaki dan dosad, gledamo se bez prekida dok moja ruka
prelazi preko izbočine na hlačama, samo što danas moja susjeda
ide korak dalje. Ovaj put ja sam preneražen jer polaže ruke na svoje
grudi, prelazi po njima, dira se i lagano ih stišće. Ona… Ona me
zavodi.
Poludjet ću!
Obrisala mi je osmijeh s lica jer me tjera u očaj, tjera me da je
želim tu na sebi toliko, da mi u grlu stoji molba da dođe tu i popne
se na mene.
Nije uopće svjesna što radi čovjeku koji toliko dugo vremena nije
osjetio ženu, koji je mislio da nikada više neće osjetiti ovakvo iz-
vanredno uzbuđenje.
Glava će mi eksplodirati od ove scene, od uzbuđenja, požude i
strasti koje mi pale krv dok pomno pratim svaki pokret njenih prs-
tiju po tijelu. Izgleda da je i sama napaljena jer se i dalje dira po
grudima, prstima dira svoje bradavice preko tkanine onog grud-
njaka, a kad protrlja bedra… Ja sam gotov.

39
 Lucy
Peti je dan otkako sam u Odessi, a napaljenija sam nego ikada u
životu. Već živčanim i to naveliko, ne osjećam više onaj mir i spo-
koj koji sam trebala, kojem sam težila dok sam dolazila ovamo.
Trajao je ravno jedan dan, dok se moj susjed nije odlučio dirati
pred mojim očima.
Potpuno loše utječe na mene jer radim stvari na koje ranije ne
bih pristala ni u najluđim snovima, ali nema toga što bi me sad
maknulo s ovog puta. Što, nitko me ne vidi osim njega. Ako on
može gledati mene, mogu i ja gledati njega. Ako on može dirati
svoje tijelo, mogu i ja svoje. Mislim, logika i razmišljanje su mi za
smeće, ali ionako sam si dala dijagnozu.
Jučer sam si dozvolila da se diram po nogama što mu je ubrzalo
svršavanje, a danas, danas sam potpuno van sebe od potrebe koja
mi grči unutrašnjost, koja mi cijelo tijelo grije do usijavanja dok
puštam svojim prstima da istražuju moje grudi preko kupaćeg kos-
tima, dok on bulji u mene kao izazvana životinja. Imam osjećaj da
ću ga izludjeti potpuno.
Sranje, ne samo što izluđujem njega, nego izluđujem i sebe jer
mi malo fali da ne spustim prste dolje i ugasim ovu vatru koja mi
pali bedra i širi se mojim venama. Ipak, ne radim to, ostajem s
prstima na bradavicama i izgleda da sam susjeda katapultirala tim
svojim pokretima jer skoro čujem kako dahće nakon vrhunca.
Nacerim se sva ponosna. Nakon ovoga se mogu dobrovoljno
prijaviti za bijelu košulju.
Pozdravimo jedno drugo osmijehom na kraju naše igre, pa se
oboje povučemo u sobe. Dok kuham večeru, razmišljam kako
dosad nismo niti jedne riječi razmijenili. Isključivo pogledi govore
za nas, toliko je ova bolest između nas uznapredovala.
Navečer on opet svira dok sjedi pred balkonom, ja ga gledam sa
svojeg prozora pa utvrđujemo još jedan ritual. Imamo jedan popo-
dnevni i jedan večernji. Ionako nemam što drugo raditi, a izgleda
da on ne izlazi iz sobe pa bismo mogli uvesti i neki jutarnji?
Stvarno mi svašta pada na pamet. Opomenem se da ću skrenuti
totalno pa se povučem u sobu i zaspim nakon dugog okretanja po
krevetu.
Šestog dana jutro osvane oblačno i kišno. Raspoloženje mi poto-
ne jer to znači da neću moći na ležaljku. Izjutra pospremam, iako
nemam nekog nereda, ali nervoza me drži jer ne vjerujem da će
kiša stati. Sigurno neće sunce granuti i omogućiti mi da legnem na
ležaljku.
Skoro je naše vrijeme, ja stojim na balkonu, on je na svome i
gleda u mene. I njemu i meni razmaknute su zavjese. Izgleda neka-
ko razočaran, a mene izluđuje ova želja u dnu mog trbuha, toliko
da ću morati uskoro posegnuti prstima i olakšati si napetost.
I dalje se gledamo, a on mi se nasmiješi i time mi u grudima
stvori neku neobičnu toplinu. Kiša sipi, skoro neprimjetno. Ne
znam zašto ovo radim, ali dovlačim stolac pred balkonska vrata i
sjedam.
Gledamo se preko metalne ograde naših balkona. Noge su mu
malo raširene, pa i ja raširim svoje. On je u hlačama, ja sam u ha-
ljini.
Mislim da nema pojma što ću mu sada prirediti.
Pratim njegove pokrete. On prolazi rukom kroz kosu, pa i ja pro-
đem. Nasmiješi se on, nasmiješim se ja. Okrene glavom lijevo-
desno zabavljen ovom igrom, a ja ponovim njegov pokret. Zastao
je kao da razmišlja što radim. Mislim da je sad već shvatio. Spušta

41
 Voajer

svoju ruku na međunožje, pa napravim isto. Otvorio je usta i gleda

u mene u nevjerici.
Molim te, kišo, samo nemoj jače padati!
Prođe lagano rukom po međunožju, a ja napravim isto. Prođe
brzo, ja ponovim za njim.
Osjećam da mu se pogled mrači, spustio je malo bradu, mogu
prepoznati tu životinjsku požudu u njegovim očima. Ni ja nisam
ništa bolja jer me ekstaza obuzima dok on sve brže navlači svoju
erekciju rukom u hlačama, tjerajući me da uvučem ruku u svoje
gaćice i radim isto. Diram se dok me on gleda, skoro pa me ševi
pogledom, tjerajući me prema razornom vrhuncu koji me tako
pogodio da sam otpustila par jecaja.
Glava mi je zabačena na naslon stolca, prsti su mi mokri, disanje
mi je ubrzano jer me tako potreslo što me gledao.
Konačno se odvažim pogledati ga, a ono što vidim totalno me
razoruža. Gleda me s nježnošću i divljenjem, s blagim osmijehom
na licu. Očekivala sam podrugljiv cerek, neku samodopadnost, ali
izgleda da je on… Očaran?
Ovo me oslobodilo nervoze i napetosti, ali ipak jedna mala doza
srama je tu. Nikada se nisam zadovoljavala ni pred svojim de-
čkima, kamoli pred neznancem.
Da me sad svi moji bivši vide… Što bi rekli?
Pada mi na pamet da sam se zapravo poševila s tipom kojem ne
znam ni ime. Udaljeni jedno od drugoga pedeset metara, mi smo
se poševili.
Bravo Lucy, pit ćeš neke tablete do kraja života!
Večernji ritual ne izostaje; iako pada kiša, on svira. Zvuk kiše
koja udara u tlo i prozorsko staklo pomiješan sa zvukom njegovih
pjesama tjera me da poželim da mi je bliže. Da ga osjetim pod
prstima, da zavučem prste u njegovu kosu, da gricnem njegovu
bradu, da me zagrije toplinom svojeg tijela.

42
 K vrapcu... Sviđa mi se moj voajer!
Samo ja mogu biti toliko poremećena. Večeras zaspem u rekor-
dnom roku, ništa čudno jer sam se riješila napetosti koju mi je moj
susjed danima stvarao u tijelu.
Budim se bez one frustracije zahvaljujući svojoj blesavoj inicija-
tivi da se diram pred strancem. Danas ne pada kiša pa vrt ne treba
moju brigu. Odlučujem jutro provesti s mobitelom u ruci jer se ni-
kome nisam javila otkako sam stigla u Odessu. Zovem baku i
mamu da vidim kako su. Mama po običaju ima par pitanja.
„Jesi li upoznala kakvog muškarca?” Odmaknem mobitel jer se
moram nasmijati i to preglasno!
„Nisam, mama, nikog. Rekla sam ti da ne izlazim po gradu, već
da sam stalno u kući. Vidjela sam samo Deana, Jamesovog
unuka.”
„Oooo, pozovi ga na kavu, on je dobar dečko.” Moja je majka
vječito u lovu potencijalnog zeta.
„Mama, zašto mi odmah tražiš budućeg muža?” Zbilja, zbilja
me frustrira koliko je naporna s tim. Kao da nema niti jedne druge
vražje teme o kojoj možemo pričati.
„Lucy, moram li ti opet objašnjavati? Koliko godina imaš i kada
ćeš se udati? Da ne spominjem, kada ćeš rađati djecu?”
„Mama, možda se nikada neću udati i roditi djecu, možda meni
nije suđeno.” Bubnem sarkastično. Šutnja s druge strane, možda
ju je kap pogodila.
„Lucy, čim dođeš doma, ideš na spoj s dvojicom dečki koje sam
ti našla.” Jedva zauzdam smijeh jer ona ide toliko daleko da mi
traži dečke za slijepe spojeve. Ja sam mislila da sam ja poremećena,
što li je tek ona?
„Dobro, mama, kako ti kažeš.” Povlađujem joj jer ću inače ispa-
liti na živce od iste priče. Jedva dočekam da mi poklopi da mogu
nazvati šefa.

43
 Voajer

„Bok, Sam, Lucy je.”

„Hej, Lucy, jesi li dobro? Godi li ti odmor?” Upita me ljubazno.
„Ne možete ni zamisliti”, odgovaram mu zaigrano dok mi je u
glavi moj susjed.
„Odlično, baš mi je drago.”
„Kako napreduje priprema izložbe o pravcima moderne gla-
zbe?” Na tome radim već dva mjeseca, a otvorenje smo planirali u
studenom.
„Dobro, iako ti nedostaješ. Korina to nekako drži pod kontro-
lom, ali ni blizu kao ti. Hajde, izdržat će još tri tjedna.” Uf, da, nje
se nisam ni sjetila. Nismo si baš dobre, nažalost. Izgleda da joj se
svidio Matt u isto vrijeme kad i meni, dok je radio kao suradnik na
jednoj izložbi. To je barem moj zaključak jer je potpuno zahladila
odnose sa mnom baš kad sam počela hodati s njim.
Nakon ovoga zovem svoju prijateljicu Suzanne. Živimo na is-
tom katu, stan do stana. U istom smo statusu, obje neudane i pot-
lačene od stane naših majki da što prije nađemo muža.
„Heeeej, draga, kako je u Odessi?”
„Odlično! Uživancija!” Govorim dok se približavam prozoru i
uočavam njega na balkonu. Čeka me. Ugleda me i nasmije se
iskreno i nježno. Moguće i da me čuje što govorim Suzanne.
„Kako si ti?”
„Ma ništa posebno, posao, stan, nema tebe da izađemo malo
van. E, da, nećeš vjerovati tko ti je dolazio na vrata? Casey.”
„Što on hoće? Prekinuli smo prošle godine jer sam mu bila do-
sadna.” Nadignem obrvu jer ne znam zašto bi me kreten odjednom
tražio, nisam mu ništa ostala dužna.
„Nemam pojma, samo te tražio, kaže da je izgubio tvoj broj.”

44
 „Ma, možeš misliti, valjda mu je došlo iz guzice u glavu… Sad
bi mu mala, dosadna Lucy bila dobra nakon što se iživio na divlja-
kušama. Neka odjebe!” Kad god pričam o bivšima, imam potrebu
psovati; što njih, kretene, što sebe, glupaču.
„Nema frke, nisam mu dala tvoj broj. Jedva čekam da se vratiš,
dosadno mi je.”
„Pa dođi k meni na par dana”, predložim joj i sama oduševljena
ovom idejom.
„Ne mogu, znaš da sada pred kraj godine imam najviše posla u
školi.”
„Šteta, ali doći ću brzo doma, čujemo se za koji dan.”
Pozdravim se uskoro i s njom, a on me i dalje gleda. Vrijeme je
lijepo, ali mi se ne ide na balkon na ležaljku. Ostajem tu, u sobi, na
balkonskim vratima. Dovlačim stolac i sjedam. Njegov osmijeh
automatski postaje širok i vedar, iz njega zrači oduševljenje. Nada
se da ću ponoviti onu predstavu od jučer. Neću ga razočarati, i ja
to isto želim.
Gledamo se ovaj put prilično dugo prije nego on položi svoju
ruku na prepone, a ja svoju u gaćice. Opet smo u vrtlogu ludila,
gledajući se, dovodimo se do ruba. Završimo oboje sa smiješkom,
a ja pokušavam shvatiti zašto ovo radim i zašto mi ovo toliko godi.
Ne znam, jednostavno se prepuštam toj želji i udovoljavam i njemu
i sebi.
Sutra – ista stvar.
U ono naše vrijeme svatko je na svojoj strani, gledamo se i izlu-
đujemo. Pratimo jedno drugome pokrete, podižemo ulog i upijamo
pogledom svaki izraz i svaki treptaj.
Ovaj naš ritual, zapravo seks, ako se to tako može nazvati, i svi-
ranje gitare, nastavlja se još sljedećih nekoliko dana. Osjećam se
kao da sam ovisna o tome.

45
 Voajer

Čim prođe podne, nemir i uzbuđenje me obuzimaju i ne mogu

dočekati da se on pojavi na balkonu, da ruku položi na svoje među-
nožje i da ja radim isto na svom balkonu, na svom tijelu.
Dovela sam se u stanje da ga trebam vidjeti da bih mogla svršiti.
I ne samo to. Sad ga već želim blizu, želim osjetiti njegov dah na
mom vratu, njegove usne na mojima, dok me grize za usnu, dok
mi prstima utiskuje tragove u kožu i dok prodire u mene u mom
krevetu… Mogu samo zamisliti kako bismo se tu slagali. Ili bi bilo
baš obrnuto?
Možda nam je sigurna udaljenost neophodna za ovo što radimo.

46
 Ryan
Oscar je istog dana saznao tko je ona, tako da sada znam njeno
ime. Lucy Connell.
Ona je vlasnica susjedne kuće, ali adresa joj je u Torontu i to
blizu naše kuće. Toliko vremena mi je bila blizu. Tko zna, možda
sam je nekada negdje i sreo. Ne mogu puno s tom informacijom,
ali trebalo mi je da saznam njezino ime. Ponavljam ga svaki put
tiho kad se ona pojavi na svom balkonu.
Današnji dan započne loše. Jebena kiša! Živčan sam toliko da je
i Oscar primijetio promjenu od jučer. Ne mogu se maknuti s bal-
kona, zureći očajno u njezinu sobu.
Tamo je, stoji na vratima balkona i gleda u mene. Dovlači svoj
stolac pa nastavljamo zurenje. Zamisli koliko moraš biti lud da
tako minutama gledaš u nekoga i poželiš da nikad ne skineš pogled
s te osobe? Poželiš iščitati iz njezinih očiju sve ono što skriva u sebi.
Ono što sada čitam toliko me oduševljava, da mi mami osmijeh
na lice. Ona igra igru. Zeza me, oponaša svaki moj pokret, a ja se
odvažim i povisim ulog, pa je moj sljedeći pokret ruka na međuno-
žju.
„Nemoj sada odustati, slatkišu.”
Nema šanse da odustane. Ona zavlači prste pod svoje gaćice i
radi isto što i ja, dovodi sebe do vrhunca. Uzbudi me više nego
dosad, tako da jedva hvatam zrak od pogleda na ono što ona sebi
radi. Ruka joj polagano, lijeno i erotično masira, kladim se, skliske
nabore, a moj jezik ima neku svoju volju da se nađe na mjestu nje-
nih mokrih prstiju. Slika nje kako drži ruku zavučenu u gaćice, dok
trlja svoj klitoris i gleda u mene ostaje utisnuta u moj mozak dok
jurim prema eksplozivnom vrhuncu.
 Voajer

Mala susjeda me oduševljava iz dana u dan!

I dalje leži u stolcu, opustošena nakon svog vrhunca. Sigurno je
tako mokra… Što bih dao da je sada mogu probati. Totalno me
osvojila! Iskrenim osmijehom dam joj do znanja koliko me fasci-
nira, a da ni ne sluti koliko mi znači ovo što mi daje, što tako ne-
sebično sudjeluje u ovome.
Sutra je ugledam pokraj prozora, priča na mobitel. Čujem ton
njenog glasa, ali ne mogu razaznati što točno govori. Dan je
sunčan i nekako se nadam da će opet sjediti na stolcu, a ne na le-
žaljci. Tako je jako želim vidjeti mokru i zadovoljnu.
Kada dođe naše vrijeme, ona radi ono čemu sam se nadao. Sjeda
na stolac i kreće s našom perverzijom. Prsti su joj u gaćicama, noge
blago razmaknute, osmijeh na usnama. Ne mogu dočekati onaj tre-
nutak kad joj se noge počnu tresti i kada počne stiskati bedra pred
vrhuncem.
Toplina se razlijeva po mojoj ruci, a nešto puno jače razlijeva se
u mojim prsima dok gledam u njezin osmijeh nakon našeg trenu-
tka.
Upotpunjuje moje dane, upotpunjuje moj jadan život svojom
pojavom. Daruje mi pogled u njene intimne trenutke, dijeli sa
mnom nešto tako privatno, nešto što nas snažno veže, nešto što je
naše, tajno i iskreno.
Ne uskraćuje mi ni jedan svoj dan, brojim svaki sat, svaku mi-
nutu koju mi dariva, svaki izraz blaženstva na njenom licu, svaki
pokret prstiju po njenom središtu.
Ona je sve o čemu razmišljam.
Dan za danom obojen je samo njenim imenom, bojom njene
kose, toplinom njezinih očiju. I kad pomislim da je osmi dan naše
igre najbolji dosad jer mi je otkrio nešto više o njoj dok uvija kosu
oko prstiju zavodeći me pogledom ispod trepavica, deveti bude još
bolji jer mi pošalje poljubac utisnut na prste. Navečer me potpuno

48
izludi jer sam siguran da stoji na prozoru svoje sobe u mraku i sluša
moje pjesme, potpuno naga. Ona, gola, tu na dohvat moje ruke, a
opet tako daleko… Činjenica je to koja mi pali krv i u isto me vrije-
me ubija u pojam.
Deseti dan ove naše ludorije počne kucanjem na vratima moje
sobe. Pomislim da je Oscar, kad ono, moja majka. Sranje, potpuno
sam zaboravio da mi se najavila prije deset dana jer sam sve vrije-
me okupiran susjedom.
„Jutro, sine! Jesam li te probudila?”
„Nisi, već sam budan. Uđi.” Sjedne na rub mog kreveta i uhvati
me za ruku.
„Kako si? Dobro mi izgledaš.” Ne mogu da se ne nasmiješim na
ovo, dobro se i osjećam.
„Vidim li ja to osmijeh? Što se događa s tobom? Čujem da si po-
čeo svirati. Jedva sam uspjela iz Oscara izvući tu jednu informa-
ciju.” Nadam se da joj nije spominjao Lucy. To ne treba nitko
znati.
„Ma, ništa, došlo mi je da malo sviram. Moram si nekako skra-
titi dane.” Ne lažem, dajem joj samo polovične informacije.
„Zašto ne bi sa mnom malo pošao do doma? Sestre jedva čekaju
vidjeti te.”
„Majko, ja sam ovdje doma. Ovdje mi je dobro. Ne želim
tamo.” Namršti se, pa joj spomenem pregled kako bih je oraspolo-
žio.
„Doći ću za nešto više od tri tjedna, imam zakazan pregled u
klinici. Onda ću svratiti do kuće. Može? Ne želim doček, ne želim
goste, samo sestre. Inače ne dolazim.”
„Ali, sine, toliko prijatelja bi te htjelo vidjeti.” Pogleda me s neo-
dobravanjem.
„Ja ne želim nikoga vidjeti. Meni ti ljudi ne trebaju u životu. Niti
oni trebaju mene. Čemu da glumim neko oduševljenje? Prošlo me

49
 Voajer

je to. Ne da mi se.” Ne raspravlja više sa mnom, ali vidim da je

naumila nešto jer ima novi prijedlog.
„Hajde, mogli bismo se malo provozati. Znam da uopće ne izla-
ziš iz kuće. Oscar ti je jako odan, ali ipak znam kako iz njega izvući
riječi. Malo na zrak, što kažeš?”
„A što da radim vani? Tu mi je dobro, otvorim prozor i uđe mi
zrak. Pogledam dolje u vrt i vidim cvijeće. Pogledam gore i vidim
nebo. Što mi još treba?”
U mislima mi odzvoni. Lucy.
„Dobro. Ali danas sam s tobom, pripremit ću ti ono što najviše
voliš, moje lazanje i onaj kolač s limunom. Oscar već priprema na-
mirnice, a ja idem to ispeći. Skupa ćemo ručati.” Majka ustane i
poljubi me u kosu te ostavi samoga.
E, pa nije mi po volji jer ću onda propustiti spoj sa susjedom. Čuj
mene. Spoj. Možda da jednu večer postavim stol i svijeće, ja na
svom balkonu, a ona na svom pa da konačno nešto napravimo kao
normalni ljudi. Ma ne, nacerim se i sebi i njoj. Mi ne znamo biti
kao normalni ljudi.
Živo me zanima ima li još ljudi koji rade ovo što radimo ona i
ja, svaki dan iznova. Svaki put je sve bolje jer osjećam da je pozna-
jem, osjećam kako postajem ovisan o njenoj pojavi tamo iza po-
dne, ovisan o tom šutu koji će me držati dvadeset četiri sata do
iduće doze.
Vrijeme odmiče; hvata me nervoza jer majka upravo ulazi u
moju sobu i donosi ručak. Podne je i nema šanse da ona ode za
pola sata.
Ako Lucy bude na svom balkonu, a bit će sigurno, i ja se ne po-
javim… Što će misliti? I ona meni treba toliko da sam živčan dok
jedem ovo što je majka napravila. Ne mogu ni uživati u tome kao
inače jer mi se želudac grči od pomisli da je ona tamo, a ja je ne
vidim. Majka mi priča o svemu i svačemu, a ja je napola čujem.

50
 Donosi mi nakon lazanja još i kolače, nema šanse da išta stavim
u usta, dok me ona gleda i čeka da joj kažem jesu li kolači dobri.
Što sada da radim, putovala je iz daleka da me vidi, da mi skuha,
pa pojedem barem jedan i pohvalim je. Odmah je zadovoljna.
Međutim, kad mi pogled padne na mobitel i kad shvatim da sam
prije petnaest minuta trebao biti na balkonu, na um mi pada bezo-
brazan plan.
„Majko, išao bih se okupati pa odspavati koji sat. Ti odi s Osca-
rom do grada, mogla bi mi kupiti neku novu odjeću, što kažeš?”
„Odlična ideja. Odmori se”, razveseli se ni ne sluteći da je se
time želim riješiti. Grozan sam, ali ne žalim zbog svoje sebičnosti.
Krećem u kupaonicu i stanem pod tuš. To malo potraje, a kad
izađem, majka je još u sobi, lista moje papire, proučava moje
pjesme, ali ništa ne govori. Kako da je sada potjeram? Prebacim se
u krevet, samo u boksericama, još mokrog torza i pokrijem se samo
plahtom. Namjestim se za, tobože, spavanje i pozdravim je. Još i
zijevnem kao pravi glumac.
Čim je majka zatvorila vrata, konačno odahnem. Ima li smisla
da idem sad pred balkon, Lucy je sigurno vidjela da me nema i
odustala, povukla se u sobu i tko zna što misli. Kvragu! Uspravim
se na krevetu i posegnem za odjećom koju sam pripremio, kad
začujem ozbiljan ženski glas.
„Zašto nisi na svome mjestu?”
Pričinjava li se meni ili što?
Polako okrenem glavu na lijevo, a tamo pokraj mojih balkonskih
vrata, malo iza zavjese stoji… Ona.
Trepnem par puta da se uvjerim da zaista nisam potpuno polu-
dio i umislio da je tu. Tu je i gleda me prilično ljutito i nezado-
voljno.
„Ti si zaista gluh ili si gluhonijem. Dobro sam pretpostavila.”
„Lucy…”

51
 Voajer

Jedva sam u stanju izustiti barem njezino ime, a ona se trzne i

namršti.
„Ipak nisi. Čuješ dobro. Onda ću ti ponoviti pitanje. Zašto nisi
tu?” Prstom pokazuje na mjesto gdje inače sjedim na stolcu.
„Čekala sam te.”
Potpuno sam nijem dok je gledam u svojoj sobi, tako blizu, a
ona napravi jedan korak odmaknuvši se iza zavjese i zastane na
mjestu.
Konačno imam priliku da je pobliže pogledam: valovita kosa
boje lješnjaka, predivne velike čokoladne oči, pune sočne usne
stvorene za ljubljenje, mali prćasti nos koji se u ovom trenu mršti.
Kao nestvarna je dok joj bijela haljina ljubi koljena i laska njezinoj
figuri, a tanke naramenice otkrivaju vrat i ramena, na kojima se
moje usne žele naći štujući njenu putenu kožu.
„Ne možeš samo tako nestati i prestati s ovim. Ti si možda za-
počeo, a ja sam prihvatila. I sad kad mi to treba, ne možeš samo ti
odlučiti da je gotovo.” Približi mi se za još jedan korak, držeći ruke
iznervirano na struku i sijevajući očima prema meni.
Gleda me prilično izazvano, izgleda kao da se trudi držati se pod
kontrolom, ali izdaju je oči i obrazi. Ljuta je, zaista je ljuta na
mene.
„Imao sam društvo”, izgleda da ću se morati opravdavati.
„A, da, žensko društvo, rekla bih”, pomalo sarkastično odgo-
vori.
„Da, moju majku.”
„Aha”, kao da je malo odahnula zbog mog odgovora.
„Upravo je otišla, jedva sam je se uspio riješiti i taman sam htio
doći na svoje mjesto.”
„Dobro onda. Da si se nacrtao tu, dok se vratim u svoju sobu”,
naredi mi, samo ovaj put nešto pomirljivije.
„Kako si se popela ovdje?”

52
 „Po stablu”, govori dok mi okreće leđa i hoda prema balkonu.
„Toliko si očajna?” Ne mogu si pomoći, imam potrebu da je ze-
zam i da je zadržim tu, iako bi za nju bilo bolje da ode sad.
„Ti nisi?” Okreće se prema meni i pogleda me ispod obrva. „Ako
si se riješio vlastite majke, rekla bih da si očajniji od mene.” Stoji
tako na mjestu, gleda u mene i očigledno je da i sama razmišlja
treba li otići ili nastaviti se prepucavati sa mnom.
Zadržim dah u trenu kada shvatim da se odlučila za drugu opciju
jer približi se polagano, gotovo oprezno mom krevetu na par ko-
raka i zagrize usnicu dok joj pogled pada na moja gola prsa. Potom
klizne duž mog tijela pod ovom tankom plahtom. Naravno da je
vidjela moju erekciju pod plahtom. Napalila me je čim sam čuo
njezin glas, čim sam ugledao nju, stvarnu ženu, moju opsesiju, u
mojoj sobi.
„Nisam se popeo u tvoju sobu i zahtijevao da se pojaviš na svom
mjestu”, ponovno je zadirkujem, a cijelo tijelo kao da mi neznatno
drhti dok je tu, svega tri metra do mene. Blizina njezina tijela stvara
neopisivu navalu topline u svakoj mojoj stanici dok mi omogućava
da je promatram s ove male udaljenosti.
Kriste, opčinjen sam njenim licem! Lijepa je, napaljena i požu-
dno me odmjerava.
„Želiš li reći da sam ja očajnija od tebe?”
Šutim i samo podignem obrve kao potvrdu. Oči su joj sužene
dok me skenira i približava se polako za cijela dva koraka. Napnem
se cijeli, uočivši kako joj se prsa podižu ubrzano kao da je spremna
na napad.
„Onda se ne bi trebao iznenaditi ako bih iskoristila ovu situaciju
i napravila… Ovo?”
Za još dva koraka smanji udaljenost između nas, koljenom stane
na krevet i opkorači me. Ruke mi automatski polete na njezin
struk, a oči zastanu na njenima. Kao da se soba smanjila, kao da

53
 Voajer

je zrak otežao. Gledamo se bez riječi dok se ona smješta na meni,

ruke polaže na moja ramena, a usne približava mojima. Nemam
pojma do kud namjerava ići sa mnom, ali pustit ću je da radi što
god želi.
Požuda i strast iz njezinih očiju su nemjerljive, jače nego ijed-
nom dosad, uočavam to dok mi je u rukama jer je konačno osjećam
pod prstima. Pokušavam i dalje shvatiti da je ovo stvarnost, da ne
sanjam. Stisnem je jače u struku, samo da je moji prsti još bolje
osjete. Ovo je bolje od ikakvog sna. Udahnem malo njenog mirisa,
božanstvenog mirisa proljetnog vrta.
„Da prekinem ili idemo do kraja?” Pita me glasom koji puca od
potrebe i želje. Ne bih mogao sada prekinuti, ne sada kad je tu,
skoro na mojim usnama. Danas će biti moja, makar mi to bilo za-
dnje. Iskoristit ću ovu priliku dok ništa nije shvatila. Udahnem
zrak za kojim moja pluća vape jer ona mi krade dah, krade mi ra-
zum i, bojim se, dušu, dok me gleda ovako, gotovo kao da me
treba, i više nego ja nju.
„Do kraja.” Tek što prošapćem, ona mi zgrabi glavu i privuče u
poljubac. Isuse dragi!
Nezaustavljiva je u svom napadu, gura mi svoj jezik, hara mojim
usnama. Nemirna je od strasti koja struji kroz nju pa se neumorno
trlja o mene tjerajući me da dišem duboko, da hvatam zrak jer mi
ne pušta usne. Ostvaruje sve moje maštarije dok mi nestrpljivo
grabi kosu i siše usnu požudno. Ruke miče s mojih ramena preki-
dajući naš kontakt, ali zato pomiče plahtu ispod sebe, tako da se
nađe na meni.
Težak uzdah otme joj se iz grla kad je tanka granica između nas
nestala. Ljubi me i dalje nezasitno dok rukama prelazim po njenim
golim nogama pa ih podvlačim ispod njene haljine da dodirnem
njene gaćice. Samo me taj mali komad tkanine sprječava da osjetim

54
njenu vrelinu i vlažnost. Ona pod mojim prstima… Nema ničeg
boljeg na svijetu u ovome trenu!
Kita mi trza od toga kao luda i boli od želje da se nađem u njoj.
„Da se nisi usudio svršiti još!”
Izgleda da je ona još bolnija od mene dok povlači svoje gaćice
u stranu, a potom i moje bokserice niz moje bokove. Odigne se
malo s mene dok to radi, pa pogledam gore u nju, u njeno lijepo
lice, rumeno od želje dok se cereka slatko i grize usnicu kao da je
oduševljena što radi nešto ovako grešno.
Primi moju kitu u svoju ruku i izmami mi još uzdaha. Njena
ruka je na tom mjestu… Neću moći izdržati…
„Ne… Ne… Svršit ću ako me budeš dirala… Hoću odmah biti
u tebi…”
Sjetim se jebenih kondoma. Morat ću Oscaru dati povišicu. Ne
znam koji vrag mislim sad na to pa samo posegnem rukom do po-
lice iznad moje glave gdje sam bacio kondome.
Njoj se osmijeh još više raširi pa me bocne na račun kondoma.
„Izgleda da si se pripremao za mene.” Nemam strpljenja, otva-
ram kondom brzo, odignem je opet sa sebe da ga navučem pa pri-
mim rukom njezinu bradu.
„Hajde, pokaži mi koliko si očajna… Koliko ovo želiš.” Šapnem
joj željno na usne.
„Reci mi svoje ime. Moram znati čije ime zazivam dok svrša-
vam.” Uništava me dok mi ovo govori, dok me njeni dodiri pale
kroz kožu.
„Ryan.”
Istog časa spušta se na mene, njena toplina širi se po mojoj kiti
dok ona zatvara oči i počinje se pomicati na meni.
Koji jebeno savršeni osjećaj!
Grabim je u poljubac, ne mogu se zasititi ove ljepote, ove vatre,
dok mi krv huči u ušima i želja udara u trbuhu, dok se ona steže

55
 Voajer

oko mene, ispunjavajući moju sobu slatkim jecajima. Položim jed-

nu ruku na njezina prsa, želim osjetiti svaki centimetar njenog
tijela. Drugom rukom povlačim njenu glavu prema sebi jer joj že-
lim vidjeti oči dok se raspada na meni.
Pomiče se na meni u ritmu, klizi gore-dolje stežući me svojom
nutrinom dok se rukama drži za moja ramena. Stenje sve jače i tim
slatkim zvukovima gurne me bliže ekstazi pa zabije svoju glavu u
moj vrat izluđujući me dodirom svojih usana na mojoj koži.
Uvučem prste ponovno u njenu kosu da je vratim na svoje usne i
kad ugledam galopirajuću strast na samom rubu u njenim očima,
svjestan sam da me sekunde dijele od vrhunca dok mi ona dahće u
usne. Osjetim da se počela nabijati i stiskati me jače, i ona je blizu.
„Još malo… Blizu sam…” Izgovorim joj tiho, kao obećanje, a
ona se na te riječi pusti i krene prema svom oslobođenju. Stišće me
prstima jako dok ruke drži omotane oko mojih ramena, pa se krene
sve žešće nabijati. Čujem njeno obećanje, ona mrmlja moje ime i
to zvuči tako jebeno dobro!
Dok joj sve još pulsira od ekstaze, sa njenim zadnjim pokretima
na meni i ja se puštam i svršim u nju. Letim prema raju udišući
njen miris, miris našega spajanja, osjećajući vrelinu njene kože pod
mojim jagodicama, a na jeziku njezinu aromu.
Sad mogu umrijeti, sad mi više ništa nije važno, samo ovo što
mi je dala, samo ovaj raj, ova naša ludost, ova nemjerljiva strast i
privlačnost, to samo mi možemo razumjeti i željeti i dalje.
Krene se dizati s mene nakon nekog vremena, kad su nam se
disanja ujednačila, a ja je privučem bliže na svoja prsa jer ne želim
da se makne s mene. Ne želim prekinuti dodir s njezinom kožom,
a prekinut će ga ona sama onog trena, kad sve shvati, i više nikad
je neću osjetiti.

56
 Stišćem oči, nešto me peče, dok je držim na svojim prsima, jer
predosjećam da ću je izgubiti samo sekundama nakon što sam je
dobio.

57
 Lucy
Osjećam nervozu otkako sam ujutro, dok sam išla u vrt, pred
susjedovom kućom ugledala malu crvenu Toyotu Yaris. Ne znam
zašto, ali odmah sam pomislila da je neka žena došla k njemu. Ne-
mir me držao i dok sam jela, tuširala se, prala zube, sređivala kosu
jer sam se nečime morala zabaviti da ne razmišljam tko je kod
njega. Čak sam i manikuru napravila iščekujući naš termin za sus-
ret.
Svejedno, u ono naše vrijeme bila sam i više nego spremna i
čekala na balkonu. Pet minuta je prošlo, on se ne pojavljuje. Rekoh
sama sebi, pričekat ću još pet, možda s razlogom kasni. Hajde još
pet pa onda odustajem.
U narednih dvadeset i pet minuta, koliko sam još stajala na bal-
konu i zurila u njegov, nema što nisam osjetila: razočarenje, neku
neshvatljivu tugu, gnjev, a na kraju i smionu hrabrost, kad sam
potpuno zamračila i odlučila da mu banem u sobu i pitam odakle
njemu ideja da baš on odluči da se jedan dan samo ne pojavi tamo.
Ljuta sam i na sebe jer me drži frustracija. Vlažna sam i napaljena
i treba mi on tamo da doživim orgazam.
E, pa sranje!
Nećeš ti biti još jedan koji će mene otkačiti kad ti dosadim! Nema šanse,
popuši mi i ti, i svi oni prije tebe! Prešutno si mi sve obećao, objeručke
prihvatio i uzeo sve što sam ponudila! I sada, kad ti je dosta, zbogom, Lucy!
E, pa neće moći!
Ovaj put radim scenu, i to kakvu! Ono što nisam priuštila
bivšima pri ni jednom prekidu, sad ću priuštiti onome s kojim
imam najbolesniju vrstu veze.
 Trčim u vrt i penjem se na stablo; nije me briga, radim ovo brzo
dok mi se razum nije vratio u mozak. Prekoračim njegov balkon i
zastanem iza zavjese prije nego uđem u sobu. Ne čujem ništa.
Odvažim se kad sam već došla do ovdje, zakoračim na tamni par-
ket njegove sobe i prijeđem pogledom po sobi, malo zaklonjena iza
zavjese.
On je tu.
Leži na krevetu s moje desne strane naslonjen na jastuk, gol do
struka, prekriven samo plahtom.
Od toga trena pa do onda kad sam svršila po njemu, nemam
pojma što se dogodilo. Došla sam sebi u onom trenu kad je on zas-
tenjao par puta i svršio u mene.
Sve mi je u maglici dok me drži čvrsto na svojim prsima nakon
što sam mu došla u sobu i poševila ga. Dah mi je još ubrzan, a
lagani znoj natapa moja leđa i vrat dok se prisjećam svoga pitanja
zašto nije na svom mjestu. Objasnio je da mu je mama došla pa mi
se rugao da sam očajna. Mislim da me ona scena njega pod bijelom
plahtom totalno raspametila i natjerala da napravim nešto što meni
definitivno nije slično. Zajahala sam ga i poševila se s njim.
Čovječe. Što mi on radi? On je ovo htio jednako kao i ja. Prvi
put u životu preuzela sam inicijativu i ponudila se samo tako na
pladnju; mokra, napaljena, očajna da ga osjetim. Barem sam dobro
upila njegove crte lica, miris njegove kože i okus njegovih usana.
Saznala sam mu ime sekundu prije nego se našao u meni.
Još me drži uza se, kao da mu je moja blizina neophodna, kao
da smo ovo radili bezbroj puta prije.
„E, pa bravo ti. Uspio si od mene napraviti ono što su mnogi
bezuspješno pokušavali”, promrsim u njegova prsa dok gledam
prema balkonu. Jedna ruka mu je u mojoj kosi, a drugom nježno
mazi moja leđa. Čujem otkucaje njegova srca; iako je ovo nešto
potpuno novo, s nepoznatim čovjekom, nekako se osjećam na

59
 Voajer

svom terenu. Čekam taj sram, žaljenje, kajanje… Ali ništa ne dola-
zi. Samo želja da ostane tu gdje je.
„Što sam to napravio od tebe?” Zvuči zabavljeno.
„Ludu nimfomanku koja provali u sobu muškarcu i iskoristi ga.”
Nasmijem se svom opisu, koji je potpuno točan.
„Jesam li se ijednom pobunio?” Glas mu odzvanja u prsima i
tjera mi trnce niz trbuh sve do onog mjesta gdje smo još spojeni.
„Otkud znaš moje ime?” Sad mi padne na pamet da me je zaz-
vao po imenu.
„Saznao sam. Zanimalo me.” Još malo zadovoljstva projuri mo-
jim tijelom.
„Jesmo li nas dvoje bolesni?” Upitam ga grizući usnicu, dok mi
pogled leti po dijelu njegove sobe koja mi je u vidokrugu. Gromki
smijeh odzvoni sobom i njegovom nutrinom, pa me primora da se
i ja opet nasmiješim.
„Nismo, Lucy. Zašto to misliš?”
„Pa pogledaj što radimo danima i gle što smo sad napravili. Po-
ludjela sam kad se nisi pojavio. Ne mogu nikako doći do vrhunca
ako ti nisi tamo i ne gledaš u mene. Zar to nije neki poremećaj?”
„To se zove potreba. Potreban sam ti, kao što si ti potrebna
meni. Zato si tu i zato smo napravili to što smo napravili. Misliš
da je ovo bolesno i perverzno? Ne možeš ni zamisliti što drugi ljudi
rade.”
Prisjetim se svih zahtjeva koje su moji bivši imali na umu da
ostvare sa mnom i ovo mi se učini kao najbezazlenija stvar od svih.
Seks sa zgodnim susjedom u krevetu uz zaštitu. Što je tu bolesno?
Tješim samu sebe, dok me njegovi prsti i dalje istražuju i tjeraju
moju kožu da se ježi. Ostajemo u ugodnoj tišini darivajući se njež-
nim dodirima nakon što smo podijelili nešto toliko strastveno. Žen-
ski mozak konačno uključi svoj analitički dio i skenira ovaj dio nje-
gove sobe, dok i dalje držim glavu na njegovim prsima i gotovo da
mu predem pod prstima. Zamijetim kako je uredan, kako je soba

60
jednostavno i minimalistički uređena, a potom odmjerim onaj sto-
lac s kojeg me danima gleda i nasmiješim se momentalno. Želim i
dalje uživati u njegovom dodiru, ali prekine nas kucanje na vra-
tima. Odignem se s njegovih prsa, a on se trzne i poviče glasno.
„NE ULAZI!” Bacim instinktivno pogled preko ramena prema
vratima.
„Zašto sine, jesi li dobro?” Vrata se pomalo otvaraju i jedna žen-
ska glava proviri unutra.
„Majko, izlazi!!!”
Žena ugleda mene na njemu, zamrzne se na licu mjesta i samo
nijemo zuri. Meni tek sad onaj sram i stid pljusnu u lice dok grabim
plahtu i pokrivam nas. Srećom, moja haljina pokriva mjesto gdje
smo spojeni, dok ja trzam da se podignem s njega, a on me zadr-
žava na mjestu.
„Ryane… Molim te…” Procijedim tiho strijeljajući ga očima da
me pusti da ustanem s njega, jer me sve više sram dok njegova
majka gleda u nas.
„Majko, izađi, molim te! Pozvat ću te unutra za minutu!” Ryan
poviče, žena se konačno pomakne s mjesta, a ja odahnem pa
skočim s njega.
„Oprosti, Lucy… Oprosti mi…” Ispričava mi se skrušeno dok
povlačim svoju haljinu dolje da barem malo ublažim ovaj osjećaj
srama što mi peče prsa i obraze. Kaos!
Ne skidam oči s njega ni dok miče kondom i gleda kamo da ga
baci.
„Daj meni”, priđem mu i pružim ruku. Pogleda me bez riječi i
položi kondom na moj dlan. Ogledam se oko sebe i zapazim kupa-
onicu, pa se zaputim tamo da kondom bacim u koš.
Pažnju mi privuče njegov tuš i ono što se nalazi u njemu. Doz-
volim si još koju sekundu promatrati sve oko sebe dok moj mozak

61
 Voajer

počinje raditi ubrzano, ovaj put neometan požudom. Neki nepoz-

nati osjećaj počne me gušiti u prsima dok se vraćam u njegovu
sobu. Ogledam se oko sebe još malo jer imam neki predosjećaj,
neki jebeno loš predosjećaj.
„Nećeš se obući?” Pitam ga dok leži još polugol u krevetu i pro-
cjenjuje me. Oči mu upijaju izraz mog lica kao da očekuje nešto od
mene, ali ne govori ništa, već se odjednom nagne preko kreveta i s
jednoga stolca povuče majicu i hlače. Čim je to napravio, postane
mi sve jasno. I tuš i činjenica da ne izlazi iz sobe, kao i to da sam
ga uvijek viđala kako sjedi.
Oči mi se šire dok moj mozak povezuje sve detalje u logičan za-
ključak, usne mi se osuše, a bol prostruji kroz moje srce. Spoznaja
me udari u glavu pa jedva prevalim preko jezika pitanje.
„Ryane… Ti… Ti ne možeš hodati?”
On navuče majicu preko glave i pogleda me prilično ravnodu-
šno.
„Ne.”
Ponovno pogledam u onaj stolac, zapravo, u invalidska kolica.
Bez reakcije sam, kao zamrznuta na mjestu, pokraj njegova kre-
veta, oduzetih ruku, mozga u kaši, dok pokušavam shvatiti da sam
upravo iskoristila čovjeka koji je invalid.
Kakva sam ja to, zaboga, osoba?
Gledam u njega pa u kolica pa opet u njega. Ovo je totalno ludi-
lo, ja sam totalno poludjela. Budući da ne znam što napraviti u
ovako ludim situacijama, počnem se smijati samoj sebi, a on me i
dalje gleda, samo ovaj put s onim izrazom lica koji je tebi vrag? Podi-
gne obrvu upitno dok i dalje promatra moju reakciju na činjenicu
da on ne može hodati, iščekujući da mu objasnim.
„Gle, znala sam da moraš imati neku manu. Ne možeš biti toli-
ko savršen.”

62
 Odjednom mu se pogled mijenja kao da razmišlja o mojim riječi-
ma, kao da se u trenu opustio, pa mi se pridružuje tako da njegova
soba odzvanja od našeg smijeha. Priđem mu bliže, sjednem na nje-
gov krevet i ruku položim na njegovu.
„Samo luđakinje poput mene mogu provaliti u nečiju sobu i
iskoristiti nemoćnog čovjeka. Iako, ono što mi je trebalo definiti-
vno nije nemoćno.” Pogledam ga zavodljivo, želeći da iz mog po-
gleda iščita istinu te prijeđem jezikom preko usne dok upijam
grubu ljepotu njegove čeljusti i lica.
„I ne samo to, nego me još i njegova majka uhvati na njemu i
još ga sad zavodim. Ja zaista trebam neke terapije. I to zbog tebe.”
On je, izgleda, bez riječi, dok pilji u mene zaneseno i ne govori
ništa. Valjda je bez reakcije.
„Hajde, ustani i pozovi majku u sobu. Želim se ispričati ženi”,
naredim mu jer moram to napraviti da se riješim barem dijela
srama. Izvuče se ispod plahte pa navlači hlače. Neću mu nuditi
pomoć jer sam sigurna da bih ga ponizila time, vidim da se sam
jako dobro snalazi. Prebacuje se u kolica i dolazi do mene. Spustim
ruku na njegovo rame, a on protrlja svojom snažnom rukom moju
te mi namigne uz osmijeh pa odlazi do vrata i otvara ih.
„Mama, možeš doći sad. Obučeni smo.” Nacerim se u svojoj
muci stojeći na sredini sobe kao krivac. On je zabavan. Žena ulazi
blijeda kao zid, nema snage pogledati ni jedno od nas u oči. On se
spretno okrene na kotačima i zastane preda mnom izazivajući me.
„Evo, ispričaj se, ako i dalje to želiš.” Mogla bih ga zadaviti jer
ga sve ovo zabavlja. Napućim usne pa zakolutam očima njemu
naočigled, a potom pogledam ženu, odlučna da ovo raščistimo.
„Oprostite… Trebali smo zaključati… Nismo baš planirali…
Ovaj… Ja sam susjeda… Oprostite još jednom”, promucam nes-
posobna složiti smislenu rečenicu pa pružim ženi ruku, a ona je
prihvati i konačno me pogleda u lice.

63
 Voajer

„Ja sam kriva, nisam poslušala iako sam čula da mi je rekao da

ne ulazim. Ne znam što sam mislila. Moje isprike.”
Kimnemo jedna drugoj i povučemo ruku. Bacim pogled na
Ryana koji nas obje gleda prilično zabavljeno. Malo manje mi je
neugodno, ali sad me čeka nešto drugo. Izaći preko balkona ili kroz
vrata? Kvragu, njegova mama je sigurno shvatila da sam mu se
popela u sobu preko stabla. Koji cirkus! On se smiješi kretenski,
sav zadovoljan sobom, dok se ja vrpoljim i nespretno okrećem na
peti.
„Ja ću onda ići, Ryane, pa se vidimo… Može?”
„Odi kroz vrata, ne želim da padneš sa stabla, slomiš vrat i zavr-
šiš u kolicima”, podjebava me i smije se vragolasto.
„Nisam ja tako smotana kao ti”, približim mu se i spustim lice
prema njemu, promrmljavši u nadi da njegova majka neće čuti. On
se odvali smijati od svega srca, tako da mi zagrije krv ovim neodo-
ljivim zvukom. Još jednu stvar radim prije nego odem.
„Daj mi svoj mobitel.” Ryan mi pokaže rukom na stolić, a ja
samouvjereno odem tamo, utipkam svoj broj i nazovem se. Jebe
mi se, kao da se mogu osramotiti više nego dosad. Namignem mu
i pobjegnem van iz njegove sobe pa niz stepenice dok mi se usne
šire u osmijeh. Primijetila sam krajičkom oka veliki lift pokraj nje-
gove sobe, a na kraju stepenica dočeka me čovjek u crnoj košulji i
hlačama, ćelav i nasmijan.
„Gospođice Lucy”, kimne mi dok prolazim začuđena pokraj
njega i izlazim iz kuće.
Potrčim prema svojoj kući da se konačno osvijestim odakle sam
došla i koji sam klinac upravo napravila. Što god da jesam, jebeni
smiješak ne silazi mi s lica. Nadam se da će mi ga Ryan još puno
puta staviti. Na lice, Lucy… Smiješak, Lucy… Staviti smiješak na lice…
Lucy, ne budi perverzna!
Zar mogu biti ikakva drukčija kad je on u pitanju?

64
 Ryan
Moj predosjećaj me zeznuo. Gadno me zeznuo, ali oduševljen
sam time.
Nakon onoga što smo podijelili, što mi je tako nesebično daro-
vala, znao sam da će shvatiti da sam oduzet. Njezina reakcija…
Malo je reći da me iznenadila, doslovce me raspametila. Ona se
šalila na moj račun! Prva je koja me nije gledala sažaljivo; zapravo,
gledala me kao potpunog čovjeka. Čak me je i zavodila. Ničim nije
pokazala žaljenje jer se poševila s invalidom. A ja, ja sam jebeno
najsretniji invalid na svijetu! Tko može imati takvu sreću da mu
seksi cura dođe u sobu, zajaše ga i dovede do vrhunca? Kao što me
prije seksa gledala požudno, tako me gledala i nakon svega, čak i
nakon što je saznala da sam u kolicima.
Izgleda da se susjedi sviđam takav kakav jesam.
Majka me gleda sa zanimanjem nakon što je Lucy otišla i vidim
da ne zna što bi rekla. Rijetke su situacije kada ona nema što za
reći.
„Onda, sigurno si šokirana jer se tvoj sin još može dokazati s
nekom ženom u krevetu”, ne mogu maknuti cerek s lica, čak ni
pred majkom dok progovaram posve neprikladne stvari. Ne, nakon
ovakvog seksa koji vraća u život, nakon toliko vremena i nakon
izgubljene svake nade da ću to ikad doživjeti.
„Pa, definitivno sam iznenađena. Mislila sam da si potpuno
oduzet od struka naniže. Znači, bilo je promjena, nisi mi ništa re-
kao?” Stavlja ruku na svoj obraz i čeka da joj objasnim sve.
„Nisam ti stigao reći jer su se promjene počele događati kad se
susjeda doselila. Ne znam zašto, ali na nju reagiram. I kao što vi-
diš, ona reagira na mene. I ne smeta joj moje stanje. Osim ako se
 Voajer

ne predomisli uskoro”, izgovorim samouvjereno ono što me ipak

straši i stvara mi grč duboko u jednom kutku duše. Nadam se da se
to neće dogoditi.
„To su zaista predivne novosti. Zato i ideš na pregled, zar ne?
Divno, sine!” Majka je odjednom oduševljena, izgleda da je zabo-
ravila na scenu od ranije.
„Tako je, obavit ću kompletne pretrage.”
„A ta susjeda… Kakav vi točno odnos imate? Ona je tvoja dje-
vojka, što već?” Majka se počeše po čelu i zagladi kosu.
„Nije mi djevojka, majko. Sviđamo se jedno drugome i kratimo
vrijeme radeći ono što si vidjela. Ništa drugo. Kao da bih ja mogao
imati curu. Kamo da je vodim? Na ljetovanje, skijanje, u kino, u
šetnje? Kamo? Njoj, kao i meni, odgovara da se družimo samo u
mojoj sobi.”
Majka se zacrveni na moj pomalo otresit odgovor.
„Dobro, to je vaša stvar. Oprosti što sam uletjela, srećom, nisam
ništa mogla vidjeti. Znaš, bitno mi je da si sretan jer mi ne moraš
niti reći… Vidim na tebi.” Na kraju mi pokloni jedan osmijeh te
me pomazi po kosi kao nekada, kad sam bio dječak.
Kimnem joj jer se zaista osjećam odlično. Mislim da ovakav ni-
sam bio ni sa Lilly. Možda sam već zaboravio kako je bilo s njom,
ali s Lucy sigurno neću zaboraviti.
Okrenem se prema krevetu koji i dalje nosi naše tragove i pod-
sjeća me da je ona bila tu, da mi se predala onako strastveno. Pog-
ledam mobitel, pa se sjetim da je uzela moj broj, zapravo, nazvala
se da joj ostane memoriran. Ponadam se da će se javiti brzo. Imat
će neka pitanja, siguran sam u to.
S majkom i Oscarom provedem popodne slušajući kako majka
priča o Aurori i Daisy, hvaleći posebno Daisy i njezinu slastičarnu.
Predvečer se oprostim s majkom i obećam da ćemo se vidjeti usko-
ro, kad ću doći na pregled.

66
 Čim je majka otišla, vraćam se s praga svoje sobe do balkona i
prebacujem u stolac. Zašto to uvijek radim, ne znam, ali pred tim
prozorom u tuđe dvorište osjećam se kao da nisam invalid. Ni u
ovom trenutku dok me Lucy opet gleda s balkona i smješka mi se.
Ne smiju se samo njene usne; smiju se i tamne oči, dok stoji naslo-
njena na dovratak balkonskih vrata i maše mi razigrano. Uzimam
mobitel i pišem joj poruku:
„I dalje zavodiš invalida?” Pošaljem i bacim pogled prema njoj u
trenu kad ona uzima mobitel i čita moju poruku. Nestrpljivo če-
kam njezin odgovor.
„Ne znam na kojeg invalida misliš. Muškarac koji mi je priuštio savr-
šeni vrhunac je sve, samo ne to.” Čovječe, ona je zaista posebna. Nema
potrebe da mi laže ni da glumi, nije mi ništa dužna. Da ne želi na-
staviti s ovim nakon što je shvatila moj hendikep, potpuno bih je
razumio. Bio bih razočaran i žalostan, ali bih zaista razumio.
Međutim, ona nastavlja.
„Što je to SVE?” Pitam je pa opet bacim pogled na njezin balkon.
„Izvlačiš komplimente?”
„Ako je moguće. Nije da mi moraš uljepšati dan, već mi je savršen.”
„Divan, nježan, strastven, privlačan, sladak… Mljac! Dovoljno?” Či-
tam njen odgovor i ne vjerujem, obrazi me bole od osmijeha sreće
koji izazivaju njene riječi. Čovječe, ako ovako nastavi… Ne smijem
ni pomisliti na to!
„Ti si zaista posebna”, odgovorim joj iskreno, upravo ono što mi
je na srcu.
„Hvala ti, i ti si.”
„Da, s posebnim potrebama.”
„Oboje smo s istim posebnim potrebama.” Čujem je kako se smije s
balkona našem uvrnutom razgovoru.
„Kad smo kod toga… Sutra, ležaljka, isto vrijeme?” Moram znati na-
stavljamo li s ovim našim ludilom, počinje me to kopkati.

67
 Voajer

„Ne.” Isti čas podignem pogled prema njoj, a ona me gleda ispod
obrva.
Neće biti tamo? Namrštim se i izgubim osmijeh pri ovoj pomisli
jer ipak mi je rekla ne.
Spušta pogled na mobitel i tipka opet. Nemam snage išta napi-
sati dok me ovo razočaranje udara u glavu. Moj mobitel zapišti pa
pročitam njezinu poruku.
„Neću biti na ležaljci, bit ću u tvojoj sobi.” Onaj osmijeh je opet na
mom licu pa bacim još jedan pogled na nju, dok se ona cereka i
uvija pramen kose oko prsta. Ona mene zaista zavodi.
„Čekat ću te”, neki očaj progovara iz mene.
„Kao da možeš negdje drugdje otići.” Kriste, obožavam njen nas-
trani humor! Ne znam ni opisati kako me oduševljava. A pozna-
jem je… Gotovo nikako. Iako se osjećam kao da se znamo oduvi-
jek.
„I da mogu, nema šanse da odem.” Imam bezbroj pitanja na koje
želim odgovore, a najvažnije pitanje od svih jest: hoće li biti ovdje
stalno?
„Moram do dućana, trebaš li išta da ti kupim? Osim zalihe kondoma?”
Ma, gle ti male, kako je odvažna!
„Nastaviš li tako govoriti, morat ćeš se već večeras pojaviti u mojoj
sobi.”
„Nemoj me izazivati.” Sigurno se opet cereka dok ovo piše.
„Izazov ili istina?” Znam s kojim ciljem ovo pitam.
„Istina”, prati igru onako kako sam očekivao, savršena je.
„Sviđam li ti se čak i ovakav kakav jesam?”
„Bez toga ČAK. Potpuno mi se sviđaš. Što je ludo, jer te ne poznajem.
Izazov ili istina?” Puhnem malo jer sam se potpuno uživio u ovo
dopisivanje i izvlačenje istine.
„Istina.” A što drugo, sve izazove s njom svladavam samo tako.
„Sviđam li se ja tebi ovakva?”

68
 „Kakva? Tako savršena? Naravno. Kome se ne bi svidjela?” Opet se
cereka, mala vražica, njen smijeh dopire sve do mojih ušiju.
„Javim ti se kasnije.” Nadam se da hoće jer mi se čini da ću postati
ovisan i o njezinim porukama. Mahnem joj s balkona, a ona mi
pošalje poljubac. Ostanemo tako jedno vrijeme gledati se kao da
oboje razmišljamo je li ovo stvarnost ili san.
Oscar ulazi u sobu i smije se. Izgleda da je sve shvatio, možda je
čak i vidio kad je Lucy odlazila.
„Hajde, reci, vidim da ne možeš dočekati”, okrenem se prema
njemu i stisnem usne, pokušavajući zatomiti veselje koje mi izaziva
sama pomisao na nju.
„Rekao bih po osmijehu mlade Lucy da vam oprema radi bes-
prijekorno.”
Kako mi je taj čovjek mrak! Nacerim se i kimnem, što da mu sad
pričam nadugo i naširoko.
„Morat ću toj curi čestitati idući put na mnogim stvarima”, go-
vori dok polaže pladanj s večerom na stol.
„I ja, Oscare, i ja. Samo ne znam kako”, opet se javi onaj očaj i
krene stvarati mučninu u mom želucu.
„Preporučujem da budete kakvi ste bili dosad. Izgleda da joj se
sviđate takvi kakvi jeste.”
„To i ona kaže.” Ali to nije dovoljno. Ne za mene. Nije dovoljno
za nju.
„Smislit ću nešto čime ću joj zahvaliti. Napisao sam par pje-
sama, jedna je o njoj. Možda je to to”, padne mi na pamet jedina
ideja koja ima smisla.
„Ne postoji žena kojoj se to ne bi svidjelo”, Oscar me uvjerava.
„Nadam se. Nije da joj mogu pružiti išta više od toga. Hm…
Ovaj… Možda će navraćati malo češće… Trebam li joj dati ključ?”
Obojica se opet odvalimo smijati mom prijedlogu. A što drugo da

69
 Voajer

kažem? Mislim da Lucy zaista nije obična cura. Prije spavanja ša-
ljem joj poruku, ne čekajući da se ona prva javi.
„Da ti sviram?”
„Molim te. Ne mogu više zaspati bez tvojih pjesama.” Njen odgovor
u meni izazove dozu nježnosti i sjete. Odsviram dvije nove i kao
posljednju, jednu staru pjesmu mog bivšeg benda.
„Ta posljednja mi je jako poznata. Koja je to pjesma, izluđujem se da-
nima pokušavajući se sjetiti?”
„Bend Angel's Drops. Pjesma Searching for you.”
„Da, sad sam se sjetila! Divna pjesma, predivna.”
„Hvala ti, ja sam je napisao.” Ne odgovara ništa cijelu minutu na-
kon mog odgovora.
„Ti si onaj Adams, gitarist. Morala sam malo proguglati.”
„Sutra ću ti sve ispričati, može? Naspavaj se sada, trebat će ti energija
za sutra, ipak ti moraš sve odraditi”, ponovno započnem s njom našu
igricu.
„Ti si navikao ležati, zašto da ti kvarim naviku?” Ona je zaista jedin-
stvena. Zavrtim glavom u nevjerici, osjećajući ugodu koju mi do-
nosi svojom pojavom i posebnim odnosom prema meni, ovakvim
kakav jesam.
Nakon toliko dugo vremena zaspim s osmijehom na usnama,
dok mi je na umu samo Lucy.

70
 Lucy
Jučer smo se dopisivali do spavanja, ne sjećam se da sam toliko
uživala u tipkanju s nekim tipom kao što uživam s njim. Zabavan
je, imamo sličan smisao za humor, naša konverzacija teče glatko,
a imam toliko pitanja za njega da ne znam odakle početi. Iako, ne
znam hoću li ga sve stići ispitati, budući da je ostalo još nešto više
od dva tjedna prije nego se vratim doma.
Nekako se uopće ne poveselim toj činjenici. Zaista mi se sviđa
tu s njim. Naravno da noćas, nakon onakvog turbulentnog dana i
stotinu poruka, nisam odmah zaspala. Kao tipično žensko seciram
i analiziram prošla i moguća buduća zbivanja. Naravno da sam se
prije svega zapitala što uopće mogu imati s njim. Meni uopće ne
smeta njegovo stanje.
Došla sam do zaključka da mi se sviđa iz razloga jer ne može
pobjeći drugoj pod izlikom da sam mu dosadna. Pomaknuta sam
skroz, ono, zbilja poremećena. Sviđa mi se nemoćan muškarac jer
su manje mogućnosti da će me ostaviti kao svi prije njega. Je li to
razlog zašto mi se sviđa? Možda ipak nije, jer mi je bio napet i zgo-
dan i prije nego sam saznala za njegov hendikep.
Čovječe, kakvim stvarima se ubijam u pojam, dobro da nitko ne
čuje bolesne misli u mom glupom mozgu.
On mi još svira. Kako mi se ne bi sviđao? Zaista nema ništa na
njemu što mi se ne sviđa. Možda, možda bismo ipak mogli nas
dvoje nešto…
Ma zaboravi, Lucy! Moraš se vratiti na posao, imaš život u Torontu,
nećeš se valjda tu doseliti i uzgajati cvijeće? U mom mozgu ipak stanuje
i jedna razumna Lucy koja me podsjeti da život nije bajka.
 Voajer

Prestali smo se dopisivati prije pola sata i dok ležim u krevetu i

razmišljam o nama, u maloj sam dvojbi da mu se sada popnem u
sobu. No, neću navaljivati jer ću mu zbilja biti dosadna. Sutra ću
mu zato ponovo uletjeti.
„Dolaziš li?”
Njegova poruka mi zazvoni već u devet ujutro. Kriste, uzbuđena
sam kao nikad, čak više nego jučer! Ne može ni on čekati da prođe
podne i dođe naše vrijeme.
„Spremim se pa dođem. Da kucam dolje ili da dođem preko balkona?”
„Hajde da nešto napravimo kao normalni ljudi. Kucaj. Oscar će te pu-
stiti gore. I zaključaj kad uđeš.”
Trčim kao luđakinja u kadu, depiliram se potpuno, sredim se
kao za pravi spoj. Izvlačim najseksi komplet rublja koji imam, usku
haljinicu i sandale. Tek malo maskare i sjajila i spremna sam, za-
dovoljna svojim odrazom u ogledalu. Srce mi udara sve jače, kao
da hoće iskočiti iz grudi dok se približavam njegovoj kući, a moje
sandale lupaju po kamenim pločama njegova dvorišta. U ruci stiš-
ćem, kao mali poklon zamotanu kutiju kondoma.
Stojim pred njegovim vratima te otpustim dugačak izdah da smi-
rim malo nervozu i tek što pokucam, Oscar mi otvori vrata kao da
me je čekao.
„Gospođice Lucy, izvolite. Mladi gospodin je, gdje drugdje,
nego u svojoj sobi.” Namigne mi, pa se nasmiješim i krenem gore.
„Hvala Vam, Oscare.”
„Nemojte mi persirati, Vi ne. Uostalom, dužni smo Vam jer ste
Ryana izvukli iz depresije i pokrenuli. Ovo je najveći, zapravo je-
dini napredak u godinu dana.”
„Nema na čemu. Onda nemoj ni ti meni persirati, može?” On
mi namigne opet, a ja krenem uza stepenice. Simpa je taj Oscar,
neka stara škola, elegantan, uglađen, ali ne bih rekla da je stariji od
recimo, četrdeset i pet.

72
 Brojim korake po stepenicama do Ryanove sobe pa pokucam i
uđem ne čekajući da mi on dopusti. Već se ponašam kao da sam
kod sebe doma. Ryan sjedi na krevetu, nije ni u stolici ni u koli-
cima. Izgleda kao savršeno zdrav čovjek. Totalno zgodan. Mislim
da mi sline cure i jezik visi, dok ga odmjeravam s vrata. Na njemu
su kratke hlače i obična bijela majica. Ništa jednostavnije od toga,
ali meni je tako prokleto seksi. Mislim da sam već sada mokrih
gaćica, a moja bedra imaju poriv da se protrljaju zbog ove slike.
Cereka se kao da čita svaku moju misao.
„Dođi ovdje. Vidim da ti se sviđa to što vidiš”, rukom potapša
mjesto na krevetu do sebe.
„I previše mi se sviđa, toliko da sam mokra samo od gledanja”,
iskreno mu kažem, nastavljajući flertovati s njim. Prijeđe jezikom
preko gornje usne, a pogled mu se zamrači dok i dalje stojim na
vratima i upijam svaku točku na njemu.
„Dođi.” Poslušam ga i sjednem pokraj njega. Sve u meni živne
i smiri se u isti mah dok me gleda ovako prodorno, kao da me zna
u dušu.
„Ovo mi je totalno čudno, Ryane, da sam ti ovako blizu.” Za-
buljim se u njegove usne, svjesna da me omamljuje svojim miri-
som. Puna donja usna mami da je zagrizem, a ona crna brada mu
daje poseban muževan izgled. Očito buljim predugo jer mu se usne
razvlače u osmijeh.
„Dišeš li? Nemoj mi se sad onesvijestiti. Trebaš mi živa i pokre-
tna.” Moram se nasmijati dok polaže svoje tople dlanove na moje
obraze i privlači ih svom licu.
„Ti si unikat. Znaš li to?” Njegov dah grije mi lice i draška usne.
Želim ga odmah poljubiti, okusiti njegovu aromu na mom jeziku,
ali on nastavlja pričati ovako udaljen od mene tek koji centimetar.
„Ne poznajem nikog poput tebe. Ti si tračak svjetlosti u mojoj
tami, voda si u mojoj pustinji, put u mom izgubljenom svijetu.”

73
 Voajer

„Nastaviš li tako pričati, svršit ću bez da me dirneš.”

Da ne spominjem da ću sigurno pasti na tebe potpuno!
Palčevima prijeđe nježno preko mojih obraza i dirne kutove mo-
jih usana šaljući mi impulse želje po cijelom tijelu.
„Ryane…” Ne znam zašto zazivam njegovo ime dok držim oči
zatvorene i prepuštam se u njegove ruke. On i dalje sjedi na mjestu
i osjećam kako gleda u moje lice.
„Dovoljno si čudan bio s tim buljenjem, molim te… Samo skini
hlače i daj mi da se popnem na tebe.” Podignem teške kapke, a
dočeka me njegov lagani osmijeh.
„Imaš pravo, imam cijeli dan za gledanje. Sad te želim osjetiti.
Popni se na mene.”
Konačno krećemo prema onom što sanjam od jučer, ali prvo mu
uručim poklon. Uzmem bez riječi njegovu desnu ruku i u nju po-
ložim kutijicu. Cereka se dok skida mašnicu i odmotava papir.
„Kondomi, zar ne? Imam još dva od jučer.” Nasmijem mu se u
facu jer je presladak.
„Misliš li da će ti dva biti dovoljna za danas?”
„Nemoj me preopteretiti, tek sam se vratio u pogon.”
Štipne me za guzu dok se podižem na noge kako bih se skinula,
a on se namješta na krevetu leđima prema uzglavlju. Polagano
skida majicu pružajući mi pogled na njegov čvrsti torzo i definirane
mišiće. Izbočina u njegovim hlačama odvlači mi pozornost i tjera
me da se što polaganije skidam, zavodeći ga, koliko vidim uspje-
šno; ne može maknuti pogled s mene. Vraški je zgodan i utreniran,
vidjela sam njegovu mini teretanu i hrpu utega na podu. Oblizala
bih ga cijeloga koliko je privlačan!
Ostanem u grudnjaku i gaćicama, neopterećena svojim izgle-
dom kad je Ryan u pitanju, a on pruži ruke prema meni pozivajući
me da mu se približim.

74
 „Ne mogu se nagledati ove ljepote. To ću ja skinuti.” Opkoračim
ga i sjednem na njega. Njegova erekcija totalno me izluđuje, ne
vjerujem da ću moći izdržati još dugo kad se konačno nađe u meni,
ali on se sad usredotočio na moje grudi i zuri u njih bez treptaja.
„Dišeš li ti? Ako se ti onesvijestiš, ja te ne mogu podići.”
Mislim da mu nije do zajebancije jer ne može pogleda maknuti
s mojeg grudnjaka, dok polagano prstima prelazi preko mojih re-
bara i čipkane tkanine. Dirne moju kožu na leđima, a potom uzda-
hne kao u agoniji i obliže usne.
„Moram ih probati”, glas mu je dubok i obojen požudom. Zabije
nos u moj dekolte i natjera me da se nasmijem glasno pa posegne
iza da mi otkopča grudnjak. Grudnjak klizne niz moje ruke, a on
raširi oči te povuče prstima lagano obje bradavice.
„Mislim da sam upravo svršio”, izgovori muklo i baci se usnama
na jednu pa drugu bradavicu. Izluđuje me dok ih gricka i siše, dok
se tako predano igra s njima, izazivajući u meni valove ekstaze.
Ruke mu neumorno tumaraju mojim leđima dok se izvijam kako
bih mu se ponudila što više.
„Kriste… Nisam… Ništa… Slađe… Probao… U… Životu…”
Govori mi između nasrtaja i tjera moj klitoris da pulsira nekim
luđačkim ritmom, dok me njegova tvrda kita i dalje stimulira pri
svakom pokretu.
Nemoćna da se i dalje kontroliram, podignem se s njega, po-
vučem njegove hlače i bokserice niže, vratim se na njega i samo
malo pomaknem moje gaćice u stranu.
„Stavi kondom brzo… Ne mogu više čekati.” Posluša me i kroz
nekoliko sekundi spuštam se na njega. Do kraja. Divan osjećaj
ispunjenosti tjera moju krv da kola brže. Ne želim se još pomaknuti
s njega.
„Samo još sekundu… Tako je dobro kad si u meni”, mumljam
mu pokraj uha dok mi utiskuje vruće poljupce u vrat. Posiše me

75
 Voajer

malo jače na jednom osjetljivom mjestu i to me natjera da se

počnem micati na njemu. Ne mogu prestati, ne znam odakle izvla-
čim snagu, a on me drži u struku dok ga jašem sve jače i brže.
Vučem njegovu kosu da mi ponudi svoje usne, jer me raspa-
mećuje ovom strašću, ovim ludilom, tjerajući me u jedan eksplozi-
vni vrhunac. Jezikom prodire u moje usne, uzima sve od mene,
svaki uzdah, svaki jecaj, dok istodobno uklizava u mene mrmlja-
jući mi pokraj uha raznorazne perverzije. To me gurne preko sa-
mog ruba u trenu. Sekundama iza tog osjetim njegove trzaje i par
udisaja u moju kosu, a potom se oboje smirimo i ostanemo zagr-
ljeni, oznojenih i vrućih tijela u ovom intimnom stisku.
„Bog se i meni konačno smilovao i poslao mi svog najljepšeg
anđela”, progovori potiho pa primi moje obraze u dlanove i poljubi
mi usne s nekim poštovanjem.
„Bolje dohvati papir i olovku ako ćeš biti poetski nastrojen.” Ni
u ovakvim intimnim trenucima, nakon što smo konačno prodisali
normalno, ne prestajemo s našim doskočicama.
„Samo se ti rugaj. Sve one nove pjesme došle su zbog tebe.” Gle-
dam ga milo i nježno i dok mi ovako govori, tjera me da mu uzvra-
tim isto. Izvlači to iz mene samo svojim pogledom.
„Što je to u tebi da me tako privlači?”
Položim svoje dlanove na njegovu bradu i zagledam se u ono
divno crnilo u njegovim očima.
„Što je to u tebi da me toliko inspirira i pokreće?” uzvraća mi
jednako zaneseno. Ljubimo se erotično i lijeno, žestinu i silovitost
sad ostavljamo po strani. Sada nam treba ovo.
Privuče me na svoja prsa kao jučer, pa osluškujem otkucaje nje-
gova srca. Prstima prelazi lagano po mojoj koži i kosi. Udahne du-
boko kao da se psihički priprema za govor.

76
 „Nastradao sam prije nešto više od godinu dana. Volio sam
adrenalin, uzbuđenje, brzi život. Želio sam ostvariti sve želje. Do-
godilo se na bungee jumpingu. Jednostavno, kad su me vratili gore
na platformu, nisam mogao stati na noge. Bio sam potpuno oduzet
od struka na niže. Sve moguće pretrage pokazale su da su neki mi-
šići u zdjelici jednostavno otkazali. Zašto? Pretpostavka je zbog
trzaja nakon što sam se bacio s platforme, ali doktor kaže da je
možda i genetski i da je tako moralo biti.”
Uzdahne duboko pa zastane nakratko.
„Možeš li zamisliti da ti je jedan dan svijet na dlanu, muškarac
si kojem tisuće fanova vrišti i skandira dok sviraš na bini, a sutra si
u kolicima i ne možeš gotovo ništa što ostali ljudi mogu? Mrzio
sam to, mrzim i sad. Imao sam zaručnicu. Odustala je od mene.
Nisam ženu osjetio sve dok ti nisi došla. Zapravo, ni moja kita se
nije dizala godinu dana. Sad znaš zašto sam stajao na balkonu i
opčinjeno gledao u tebe. Zbog tebe samo oživio. I fizički i psihički.
Jednom sam bio na rubu da popijem šaku tableta.” Gutam knedle
i suze me peku u očima dok mi se on ovako ispovijeda.
Stisnem ga jače oko vrata i pogledam u oči.
„Drago mi je što nisi to napravio. Jer, propustila bih najbolji seks
u životu.” Konačno se malo nasmiješi.
„Ne znam s kakvim si se jadnicima seksala dosad, kad ti je naj-
bolji ovaj s nemoćnim čovjekom.” Stavim prst na njegove usne da
ga ušutkam jer ne podnosim kad tako priča.
„Ne govori tako o sebi! Meni si ti potpun čovjek. Ne znam kakav
si bio prije, ali ovakav mi se sviđaš cijeli. Ne zaboravi to.”
„Dobro, šefice. Mogu li te zamoliti nešto?” Ja kimnem, a on me
pomakne sa sebe.
„Molim te, samo lezi pokraj mene. Treba mi to. Samo se omotaj
oko mene i zagrli me.”

77
 Voajer

O, Bože, kako da ga odbijem, mislim da ću se rasplakati jer me

suze opet škakljaju i prijete poplavom. Poslušam ga, naslonim
glavu na njegovo rame, obgrlim ga rukama i noge prebacim preko
njegovih. Ležimo tako u tišini dok mu udisaji postaju sve dublji i
teži.
„Jesi li dobro?” Sad me već brine jer osjećam da mu je teško. Ne
želim da se prisjeća svega, želim da bude sretan sad, ovdje, u ovom
trenutku.
„Jesi li doselila tu za stalno?” Znači, to ga muči. Kako da mu
sad kažem istinu, koja ni meni nije draga? Uzdahnem teško i ko-
načno mu odgovorim, nesposobna pogledati ga u oči, pa se zagle-
dam u njegove usne.
„Nisam, Ryane. Došla sam samo na odmor.” Gledam kako
stišće čeljusti i osjetim kako pojačava svoj stisak na mojim rukama.
„Koliko ćeš još biti tu?”
„Još petnaestak dana.” Uzdahne duboko, a ja nastavim.
„Mogu li ja sada tebe nešto zamoliti?”
„Naravno, ti možeš od mene tražiti što god želiš.”
„Hoćeš li mi pokloniti sljedeća dva tjedna i dopustiti mi da svaki
dan provedem pokraj tebe?”
Stisne me još jače i poljubi u čelo. Glas mu skoro pa drhti dok
mi odgovara.
„Ništa me ne bi usrećilo više od toga.”

78
 Ryan
Osjećam pokraj sebe divnu, toplu, podatnu ženu. U mom kre-
vetu, kose prostrte po mojim prsima. Prstima prelazi po mom trbu-
hu, nježno i lagano, tjerajući me da se ježim od njezinih dodira.
Udahnem duboko njen miris i poželim da ostane zauvijek.
Ali nestat će, otići će za dva tjedna. Premalo mi je to da se nauži-
vam. Oživjela me je. Hoće li me svojim odlaskom ubiti?
Ne mogu sakriti od nje ovu nježnost koju izvlači iz mene, želim
joj šaputanjima mamiti osmijeh i rumenilo na lice. Oči joj sa sva-
kom mojom nježnošću jače zacakle i zasjaje.
Moje svjetlo. Moje sunce. Opet ću utonuti u tamu.
Ne dam si potonuti, ne dok je još tu i dok me traži da svaki taj
dan provede pokraj mene. Kao da bih to ikada odbio! Napravit ću
što god me traži da joj ova dva tjedna učinim nezaboravnima.
Ne puštam je iz kreveta, nego je ponovno posjednem na sebe i
opet se izluđujemo dodirima i poljupcima. Njezini slatki jecaji naj-
ljepša su glazba za moje uši, njezini osmijesi najbolja su hrana za
moju izmučenu dušu.
„Ostani na ručku. Zašto da ideš doma? Nemam te namjeru da-
nas pustiti od sebe.”
„Pa nije da imam što drugo raditi osim tebe iskorištavati, tako
da padneš s nogu od umora”, cereka se mali vrag i namjerno me
podjebava, dok nakon još jedne porcije seksa sjedi na meni i prs-
tima prelazi po mom trbuhu i prsima.
„Nisi ni svjesna što bih ti radio da mogu, zaključao bih te tu na
sljedeća dva tjedna i zavezao za moj krevet. Ševio bih te u svim
mogućim pozama, priuštio bih ti nemjerljive ekstaze, izludio bih te
toliko da bi zaboravila kako se zoveš.”
 Voajer

Pokušava nešto reći, ali samo me gleda otvorenih usta dok joj se
rumenilo razlijeva obrazima.
„I… Ovo… Što mi radiš… Je… Nevjerojatno…” Promuca ne-
kako.
„A što ti točno radim? Osim što ležim ispod tebe?”
„Diraš me točno onako kako volim, ljubiš me točno onako kako
trebam i gledaš me tako da u tebi vidim sebe, obožavanu, poželjnu
i savršenu.”
Njene riječi me obuzimaju, utiskuju se u mene, stvaraju mi
nadu na koju nemam pravo. Prije nego stignem išta odgovoriti,
začujem kucanje na vratima, pa je automatski pokrijem plahtom.
„Zaključala sam, što ti je?” Otkriva se, navlači haljinu i boso-
noga ode do vrata.
„Jeste li za ručak?” Čujem Oscarov glas. Izgleda da neće ulaziti
u sobu, već pita s vrata.
„Može, daj joj duplu porciju, treba joj snage”, dobacim, pa ih
začujem oboje kako se smiju na moj komentar. Lucy potom odlaže
oba pladnja na stol i primiče stolac.
„Trebaš li poziv ili da te hranim u krevetu? Hajde, dođi.” Sjedi
tamo i čeka da se izvučem iz kreveta i prebacim u kolica. Sviđa mi
se ovo, sjedimo skupa za stolom i jedemo kao normalni ljudi. Kao
da sam ja potpuno zdrav, a ona kao da je moja… Moja djevojka?
Ryane, otarasi se takvih nemogućih misli. Uskoro odlazi. Budi sretan
da će tih nekoliko dana provesti s tobom. Uživaj dok možeš!
Poslušam svoj glas razuma i prebacim se na pozitivnije razmiš-
ljanje dok je gledam kako jede i bira malo s mog tanjura, potom sa
svog, kao da smo ovo radili bezbroj puta. Nasmiješim se shvaćajući
kako je ugodno s njom u svakom trenutku do sada.
„Onda, kad ćeš me provozati malo?” Poliže s prsta malo umaka,
stvarajući jedan prilično erotski trenutak i time čineći da se opet
uzbudim.

80
 „Odmah!” Povučem je naglo sa stolca u svoje krilo, a ona se
nasmije od srca i zagrli me oko vrata.
„Imaš tu malo umaka, Lucy.”
„Gdje?” Pokušava si obrisati bradu prstima, dok se hranim dodi-
rujući njezino tijelo.
„Ja ću.” Približim se njenom licu i poližem rub njene usnice.
„Kriste, Ryane!” Zatvara oči i smije se glasno, pa se promeškolji
malo na meni te me pogleda u lice.
„Jesi li ti to opet spreman? Opet ti je tvrd!”
„Gle, imam dva tjedna da u njih uguram propuštenu godinu.”
„Bitno da guraš, zar ne? Provozaj me malo pa ćeš se prebaciti na
stolac pred balkonom.”
„Zašto?” Pogledam je, pitajući se što je naumila.
„Zato što sam ja tako rekla. Rekao si da ćeš mi ispuniti svaku
želju. Imam ih par na umu”, podiže obrve zaigrano. Sjedi na meni
držeći usne na mojima i samo mi lagano čupka kosu.
Molim te, nemoj nikada otići!
Ustane s mene pa pokaže na stolac.
„Hoćeš li izvesti striptiz za mene?” Pitam je kad sam se već pre-
bacio i sjeo.
„Ne”, govori dok me odmjerava od glave do pete, tako da se
zaista osjećam kao poželjan muškarac u ovom trenu.
„Hoćeš li me zavezati za stolicu?” Smiješna mi je, tko zna što je
u tom čudnovatom umu.
„Ne.”
„Zaboga, što ćeš napraviti? Sad me je već strah”, zadirkujem je
dok u meni raste uzbuđenje zbog otkrivanja novih detalja o Lucy.
Sve želim, sve mi treba, želim da mi što više pripada.
„Jesi li još nešto poželio dok si me gledao? Nešto što nisi dugo
osjetio?” Ne znam gdje cilja. Ispunila mi je onu najvažniju želju.
Ma sve što sam htio, ona je ispunila.

81
 Voajer

„Ispunila si sve moje želje, Lucy”, priznam joj otvoreno.

„Dobro, ako ne želiš da se spustim na koljena i da ti ga popušim,
onda ništa.” Okrene se od mene i krene prema balkonu, ali je uhva-
tim za ruku.
„Lucy! Dođi tu! Sutra. Sutra ćeš to napraviti i ja ću ti uzvratiti
jednako.”
„Kako si to mislio izvesti?” Gleda me dok pokušava predočiti u
mislima moju glavu među svojim nogama.
„Snaći ćemo se. Ili ćeš mi se smjestiti na jezik ili ćemo pozu še-
zdeset i devet ili ću ja leći potrbuške među tvoja bedra. Vidiš da
imamo opcija. Sutra želim tebe za doručak.” Lagani smiješak na
njenom licu odaje mi da joj se sviđaju moji prijedlozi, pa me u to
ime poljubi lagano.
„Imam par pitanja za tebe”, govorim dok prstima lagano prolazi
kroz moju kosu.
„Pucaj.”
„Koliko godina imaš? Nemaš tamo u Torontu nekog dečka?”
Nisam mogao dočekati da je to pitam, iako mislim da nema.
Osjećam da ona nije cura koja bi varala, ali ipak pitam.
„Trideset i tri godine, i ne, nemam dečka. Inače ne bih bila ovdje
s tobom. Valjda. Nemam sreće u ljubavi. Svima sam nakon nekog
vremena bila dosadna, nemaštovita, mlaka.”
„Ti muškarci nisu normalni”, nasmije se glasno na ovo i lagano
noktima prijeđe po mojoj bradi.
„S njima nisam bila ovakva kakva sam s tobom. Samo ti ovako
djeluješ na mene.”
Pogne glavu i pogleda me malo ispod obrva, kao da se stidi
ovoga kakva je kad je sa mnom.
„Ti ni ne slutiš koliko si divna.”

82
 „Da, to kažeš jer nemaš drugog izbora.” Ceri mi se u facu pa
nadoda: „Možda bih se morala boriti za tebe da je tu na drugoj
strani još neka mlada susjeda.”
Borila bi se za mene? Jebote, mislim da sam na pola puta da se
zaljubim u nju!
Malena, nemoj hraniti moju dušu takvim riječima, povjerovat ću ti sve!
„A koliko ti imaš godina? Nisam htjela previše surfati o tebi, ra-
dije bih čula od tebe.”
„Trideset i četiri. Što te još zanima? Rekao sam ti za nesreću, za
bivšu zaručnicu, za bend.”
„Zašto nisi ostao svirati s njima?” Ruke je sad stavila oko moga
vrata i usne približila mojima.
„Zato što sam upao u potpunu depresiju. Nisam htio da me itko
išta pita, da me itko gleda sažaljivo u kolicima. Htio sam se zavući
u rupu i lizati svoje rane. Zato sam i kupio ovu kuću prije mjesec i
pol i doselio s Oscarom. Iskoristio sam novce od osiguranja i ovdje
se osamio.”
„Živio si u Torontu?”
„Da, i to blizu tebe, s druge strane Monarch parka.” Malo se
odmaknula i raširila oči.
„Ma daj, zezaš? Jesi li dolazio tamo na bazene?”
„Naravno da jesam.”
„Kriste, možda smo se nekada i sreli!”
„To sam i ja pomislio kad sam saznao tvoju adresu.” Priznam
joj da sam je istraživao, a ona nadigne obrve i nagne glavu u stranu,
te me upozori.
„Pa gospon voajeru, malo si previše dopuštate.”
„Samo kad si ti u pitanju.”
Navečer je jedva pustim da ode doma. Sutra ću sigurno tražiti
da ne ide u svoj krevet, već da ostane spavati u mojemu. I sigurno
će pristati. Znam da hoće. Tek dva dana uživam s njom, a već se

83
 Voajer

osjećam usamljen kad nije tu. Dozvolim si samo jednu stvar prije
nego zaspem; napišem joj poruku.
„Hvala ti na svemu. Još četrnaest do kraja.”
Do kraja.
Sranje.
Kraj ovoga s njom.
Isti čas osjetim da sam loše, jer izbrojao sam točno u dan koliko
ima do njezinog odlaska. Tu noć mučim sam sebe i u snovima.
Ona je tu, sjedi na meni dok sam u kolicima, prilazi joj drugi muš-
karac i pruža ruku, a ona prihvaća i odlazi od mene. Ponovno osta-
jem sam u tami, tuzi i boli. Budim se ljut na sebe i na cijeli svijet. I
dok se tuširam, osjećam ogroman pritisak i nervozu zbog misli koje
me more. Legnem na krevet i zatvorim oči, kako bi me sjećanje na
naše lijepe trenutke vratilo u pozitivu. Iz razmišljanja me prene ku-
canje na mojim vratima. Dok podignem glavu, Lucy već ulazi i
kreće prema meni s najljepšim osmijehom na licu.
I samo tako, dan je odmah bolji, jer ona je tu, nije otišla od
mene.

84
 Lucy
„Zašto ne želiš da prvo prošećemo?” Gledam u Ryana dok izlazi
iz kupaonice nakon pranja zubi, odlučna da ga nagovorim da malo
izađemo.
„Nema nikoga tu na ovom puteljku iza naših kuća. Hajde. Uzet
ću dekicu. Možda te usrećim jahanjem u prirodi.” Nadignem obrve
u znak izazova, a on mi priđe blizu, posegne za mnom i snažno
me povuče u stisak, zabivši glavu u moj trbuh.
„Prvo ću doručkovati.”
„Pa sad si doručkovao.”
„Ovo što sad želim pojesti bolje je od ičega. Jedva čekam da to
okusim. Zaključaj vrata.” Poslušam ga pokorno i vratim se do
njega, svjesna gladi koju i ja jednako osjećam prema njemu.
„Kako si to planirao?” Zagrizem usnu dok čekam da mi pokaže
kako je to zamislio. Kroz nekoliko trenutaka on zaista ostvaruje
svoju zamisao na krevetu dok zabija svoj jezik u moje vrelo sredi-
šte, a ja primam njegovu glatku kitu u usta. Zadovoljavamo jedno
drugo tako minutama, dok oboje ne dosegnemo vrhunac.
„Bože, Lucy!” Začujem ga kako mrmlja moje ime pa se preba-
cim na stranu s njega, pokušavajući doći do zraka nakon obostra-
nog užitka.
„Skoro si me ugušio!” Bocnem ga, a on se odvali smijati.
„Slatkišu… Raspametila si me! Što nije u redu sa svim tvojim
bivšima? Jesu li oni veći invalidi od mene? Jebeno si savršena.”
„Za njih nisam”, slegnem ramenima, uspinjući se k njemu da
polegnem glavu na najtoplije mjesto na svijetu, njegovo rame.
„Ali za mene jesi.”
 Voajer

Wow, mislim da ću se rastopiti. Stalno mi govori da sam savr-

šena, a ja mu tako jako želim povjerovati. Mazimo se još neko
vrijeme, njegovi prsti plešu po mojim nadlakticama, a moji po nje-
govim prstima. Sine mi ideja, pa naglo skočim i odem u prizemlje.
„Već odlaziš?” Čujem njegovo pitanje dok silazim stepenicama,
ali ne odgovorim ništa, već potražim pogledom Oscara.
„Oscare?” Zazovem Oscara koji taman ulazi u kuću.
„Reci, Lucy”, odlaže vrećice na stol pa se okrene prema meni.
„Htjela bih Ryana natjerati da malo izađemo van, tu na puteljak
iza kuće. Tamo ga nitko neće vidjeti u kolicima. Ali čovjek je tvrd
orah. Imaš li ti neki način? Je l' uopće izlazio ikada?”
„Nikad. Nema načina. Ako ga ti ne možeš nagovoriti, ne može
nitko.”
„E, pa neću odustati. Tu sam još trinaest dana i želim ih provesti
s njim, da radimo sve ono što nije cijelu godinu napravio. Vidjela
sam da imate kombi koji je prilagođen za kolica. Mogu li ga pog-
ledati?” Oscar kimne i pruži mi ključeve.
Nisam baš sigurna što smjeram ovime, jer teško da bih sama mo-
gla njega smjestiti.
„Nije se tu vozio nikako, osim kad smo dolazili ovamo.” Ugle-
dam unutra jedna kolica, sklopljena u kutu i zavezana.
„Čemu služe ova kolica?”
„Kupio si je nova, modernija, potpuno automatizirana. Ova
ćemo pokloniti nekome.”
„Mogu li ih ja dobiti danas?”
„Što će ti, Lucy?”
„Dobila sam ideju kako ga izvući iz kuće”, podignem prst u zrak
pa zamolim Oscara da skinemo kolica iz auta. Sjedam u njih i idem
do lifta. Imaju mali pogon i nisu toliko dobra kao Ryanova, ali po-
služit će svrsi. Uletim u njima u sobu, a on me pogleda potpuno
zaprepašteno.

86
 „Što to radiš?”
„Idemo u šetnju, ovaj, u vožnju. Hajde, tu iza kuće.” Zatvara
oči i vrti glavom, pa se pokrene konačno i priđe mi bliže.
„Ti stvarno ne prezaš ni pred čim da ostvariš svoj naum.”
„Kad si ti u pitanju, nema toga što mi može biti prepreka.” Već
sad sam potpuno sigurna da ga gledam na onaj način koji me straši.
Bojim se jer ću morati otići i bojim se da će me on pustiti da odem.
Pridobila sam ga, vidim na njegovom licu koliko uživa dok se vo-
zimo dobro utabanim i ravnim putem iza kuća. Sami smo tu, a
pogled puca na šumu, na predivnu hladovinu i travnjake. Ide prvi,
puštam ga da vodi.
„Hvala ti. Dan je divan. Ovo mi je trebalo”, opušten mi se obrati
dok gleda u daljinu, a ja cvatem zbog njega. Zaista ga želim vidjeti
sretnog i zadovoljnog. Kad se smije, kad na onom lijepom licu
stoje samo sreća i zadovoljstvo, u meni nešto raste.
„Hoćemo li tu malo sjesti? Uzela sam deku”, pokažem mu prs-
tom na jedno pristupačno mjesto ispod stabla, gdje će se moći i
nasloniti.
„Može. Trebaš li pomoć da izađeš iz kolica?” Nasmiješim mu se
jer me zeza. Volim kad je ovako raspoložen. Prostirem deku pa mu
prilazim bliže kako bih mu pomogla; ipak treba sjesti na pod. Malo
se uozbiljio dok gleda kako ćemo to izvesti.
„Malo sam pretežak za tebe, pazi da ne padnemo.”
„Nema veze, ako padneš na mene, past ćeš na mekano. Nisam
ja baš tako slaba.”
Nekako ga obgrlim oko struka pa na brzinu sjednemo, a on le-
gne i povuče me na sebe.
„Na ovom svjetlu još si ljepša.” Svaka njegova riječ hrani ženu
u meni koja želi ostati ovdje s njim što duže.
„I ti si.”

87
 Voajer

Zurimo jedno u drugo bez riječi pa se namjestim malo bolje,

tako da potpuno ležim na njemu.
„Jesam li ti teška?”
„Što imaš, pedeset kila? Valjda mogu izdržati jednu takvu curicu
sa svojih devedeset.”
„Šezdeset, molim lijepo, nisam ja baš tako mršava. Svaki tjedan
idem na plivanje.”
„Zbilja? Nema sporta kojim se nisam bavio dok sam bio zdrav,
sve sam isprobao.” Spuštam glavu na njegova prsa jer mi godi ta
prisnost, obožavam ovo raditi. Osjećam sve u njemu dok slušam
otkucaje njegova srca, dok mu se prsa dižu i spuštaju pod mojom
glavom. Ne mogu se ne upitati po tko zna koji put: zašto je kažnjen
ovako divan i krasan čovjek, zašto mora nositi ovakav teret?
„Moraš li se vratiti na posao za trinaest dana?” Prekida našu šu-
tnju i moje sumorno razmišljanje o njegovoj sudbini.
„Da. Radim u Muzeju suvremene umjetnosti. Kustosica sam.
Uzela sam i previše dana slobodnog vremena, pripremamo jednu
izložbu koju otvaramo ranije, u desetom mjesecu umjesto u jeda-
naestom. Jučer mi je šef poslao poruku, ali nije tražio da dođem
ranije s odmora.”
„Kakvu izložbu?”
„O pravcima moderne glazbe u Kanadi.”
„Zašto si došla tu na odmor, sama?”
„Iskreno? Pobjegla sam na osamu jer me taman ostavio dečko.
Razloge sam ti već rekla. Nisam inspirativna, nisam žestoka, ni-
sam kreativna… Što ja znam. Ovu kuću poklonio mi je djed, tako
da je bilo logično da pobjegnem negdje gdje ću biti sama i gdje mi
je predivno. Zar ne?”
„Zaista jest.” Dlan polaže na moja leđa i lagano me pomazi te
se nadoveže.

88
 „Hvala ti što si me natjerala da izađem.” Opet ležimo u tišini,
dok se oko nas širi miris proljetne svježine, života i cvjetnih nota.
„Poljubi me.”
Podignem pogled samo da bi me iznenadio očaj u njegovim
očima.
„Ryane, što te muči? Reci mi.”
„Ništa, slatkišu, samo me poljubi.” Ispunjavam njegovu molbu
i ljubim ga prvo lagano, nježno i milo, a on ubrzava haranje po
mojim usnama, iz očajničke potrebe za mnom. Povučem se na
njega i sjednem mu na bokove pa položim obje ruke oko njegove
glave. Želim ga oraspoložiti, stoga započinjem još jednu igricu.
„Znaš li da si u ovome trenutku i na ovome mjestu prepušten
meni na milost i nemilost? Tu te nitko ne čuje i ne vidi… Ovisiš
potpuno o meni i mojim namjerama.”
„Kakve namjere imaš na umu?” Konačno se malo razvedri jer
mu se, kao i obično, sviđaju naše vragolije.
„Pa recimo… Mogu te skinuti i ostaviti tu gologa.” Nasmiješi se
na moju zamisao i stisne svojim dlanovima moje dupe.
„I što ako naiđe neka prpošna seljančica i iskoristi me tu?”
„Ne može ulaziti na tuđi posjed i dirati ono što joj ne pripada,
tako da nemam brige.”
„A kome pripada?” Širi oči i gleda me prodorno dok čeka moj
odgovor.
„Pripada meni… Barem još sljedećih trinaest dana.” Jedva doče-
kavši moj odgovor, privuče mi glavu brzo i zapečati usne još jed-
nim silovitim poljupcem. Osjetim kako se uzbudio dok se trljam o
njega. K vragu, i ja sam opet napaljena!
„Ryane… Nisam ponijela kondome. Ali pijem pilule. I testiram
se.” Procijedim između vrelih poljubaca.
„Ne brini, i ja sam čist, a da te osjetim bez njih… To će biti po-
seban užitak.” Povučem njegove hlače tek toliko da može izvući

89
 Voajer

svoju tvrdu kitu, pa ga zajašem. Dok me požuda i strast guraju

prema vraški jakom vrhuncu, čujem kako mrmlja moje ime.
„Lucy… Ovo… Je… Nešto... Najbolje… Ti… Si najbolja…”
Od njegovih riječi potpuno se zapalim i ubrzam ritam, dok me
njegove oči žare po licu. Naši uzdasi odjekuju šumom, pomiješani
zvukovima prirode. Ovo je čisto savršenstvo. Ekstaza nas oboje
opustoši, a mene opet baci na njegova prsa.
„Ryane, nemoj me pustiti.”
„Neću.”
Znam što sam mu htjela ovime reći, ali bojim se da nije shvatio
jer mi je prebrzo obećao nešto o čemu nije ni razmislio.

90
 Ryan
Svaki naš trenutak popraćen je tamnim oblakom zbog njezinog
skorašnjeg odlaska. Ne mogu se potpuno opustiti, ne mogu se po-
miriti s tim. Strepim od toga dana. Postoji li ikakva mogućnost da
ona ostane pokraj mene? Zauvijek?
Nikakva, Ryane. Ti joj ne možeš ništa priuštiti.
Mogu barem ove trenutke, dok me gleda ovako, u isti mah i nje-
žno i požudno. Sve više od ovoga ne bi bilo dobro za nju.
„Hajde, zašto ne? Prvo zajedničko kupanje?” Nagovara me da
se skupa istuširamo, dok sjedimo u mojoj sobi.
„Molim te, kako si to zamislila? Kako?”
„Lijepo. Ti gol u onoj velikoj stolici, ja na tebi. Voda pljušti po
nama. Malo kupke i dobro te istrljam. I to je to.”
„Objasni mi, molim te, padaju li tebi takve ideje same na pamet
ili ih pročitaš negdje?”
„Rekla sam ti, sve u vezi tebe dođe mi spontano!” Zgrabi moju
bradu i poljubi me strasno pa ustane s mene, zagrize usnicu i po-
zove me prstom dok hoda unatraške prema kupaonici, skidajući sa
sebe komad po komad odjeće.
„Hajde, dobit ćeš seks i pod tušem. Još nešto novo.”
Ne znam koji vrag sam se protivio. Ovo je jebeno savršenstvo!
Ona gola na meni, okrenula mi je svoja leđa i samo se spušta i
diže s mene. Voda pada po nama dok ljubim njen potiljak i izazi-
vam male jecaje iz njezina grla. Zatvorila je oči i naslonila glavu
na moje rame pa spuštam prste do njezinog klitorisa kako bih je
natjerao da glasno jeca jer me ti zvukovi tako nenormalno pale.
„Slatkišu, molim te, podsjeti me da ti se nikada ne protivim kad
budeš imala slične ideje.”
 Voajer

Stoji ispred mene gola, savršena, nakon što smo jedno drugome
priuštili još jedan ludi vrhunac. Oči mi lutaju po njoj, kapi vode još
se cijede niz njezino tijelo, dok svaka kapljica na njoj bljeska. Os-
mijeh na njezinom licu govori mi sve, kako je zadovoljna i kako
sad ne bi bila nigdje drugdje nego tu, sa mnom.
Dohvati ručnik s police pa protrlja kosu te drugim ručnikom
polako prijeđe po tijelu. Sve što ona radi je tako prokleto seksi, iako
mislim da ona toga nije svjesna. Nije svjesna ni utjecaja koji ima
na mene, niti činjenice da mi je za samo par dana postala središte
svijeta. Pratim kako kupi s tijela svaku kapljicu, a potom stane iza
mene, pa mi krene sušiti kosu ručnikom.
„Pusti da ja nešto napravim za tebe, puno si se umorio sad za
vrijeme seksa”, opet me zadirkuje. Kako da se ne nasmijem, da ne
budem sretan, da ne postanem ovisan o njoj? Postao sam ovisan
čim je zakoračila prvi dan u svoj vrt. Prebacim se u kolica pa sta-
nem pred veliko ogledalo.
„Dođi tu.” Okrenem je sebi leđima i povučem u svoje krilo, tako
da se oboje gledamo u ogledalu.
„Sad ću ja osušiti tvoju kosu.” Ona samo kimne, a ja uzimam
fen i polagano sušim, prelazeći prstima preko svilene kose.
Osjećam kako zuri u mene.
„Hvala ti. Ovo mi je nešto novo”, zahvaljuje mi.
„Lucy, hvala tebi. Za svaki trenutak koji posvećuješ čovjeku po-
put mene.”
„Ryane… Zašto stalno tako pričaš o sebi? Kakvom čovjeku? Što
tebi nedostaje? Dobro, ne možeš trčati kad poželiš, ali živ si, krećeš
se u kolicima, nisi negdje u okovima na zidu, jezik ti dobro radi,
oprema isto, rukama i glavom možeš sve. Sviđaš mi se. Jako. Ne-
normalno jako. Toliko da najradije ne bih išla nazad u Toronto.”
Gledam u nju dok pokušavam shvatiti u svojoj glavi da mi je
upravo rekla ono što toliko očajnički želim čuti.

92
 „Ali morat ćeš otići.” Ne dopuštam si nadati se previše. Ovo su
samo puste želje.
„Znam, Ryane, da moram, ali kažem ti, nije da sam oduševljena
što ću otići.”
Njezino priznanje pomalo me umiri jer je priznala da se boji,
kao što se i ja bojim. Zajedno smo u ovome, u ovom ludilu, ovom
očajničkom odbrojavanju dana koji nam preostaju pred oproštaj.
Ponovno smo za stolom i skupa jedemo.
„Ovih par dana živim na tvoj račun: kupam se kod tebe, jedem
kod tebe. Trebao bi mi ispostaviti račun za usluge.” Nasmijem se
tako da se skoro ugušim, a ona me samo gleda.
„Znaš li ti koja si ti kraljica? Da do kraja života živiš na moj
račun, meni ne bi smetalo.” Tek što progovorim to, postanem svje-
stan što sam joj time rekao, a ona samo podigne obrve i nasmiješi
se.
„Ja ti jako puno pojedem. Lakše me je oblačiti nego hraniti.”
„Tu bih se složio. Ovih dana gotovo da nisi obučena. Nije da
imam išta protiv toga”, namignem joj dok mi pogled pada na nje-
zin dekolte jer jedemo odjeveni samo u donje rublje, kao dvoje pra-
vih luđaka.
„Moram popodne do grada i malo do svoje kuće, već par dana
vrt nisam ni pogledala.” Kimnem, iako ne bih htio da ide od mene.
„Ali večeras dolaziš do mene?” Nadam se da ne osjeti očaj u
mojem glasu i molbi.
„Ako ćeš mi svirati.”
Ljubi me dugo, kao da se ni njoj ne sviđa što me ostavlja samoga
te odlazi pa pozovem Oscara i izlažem mu svoju ideju za večeras.
Popodne sam pred balkonom, ali ovaj put u kolicima jer pogle-
dom tražim Lucy. Ugledam je kako mi maše sa svojega balkona te
pokazuje prstom da ide u vrt. Proguram se u kolicima bliže bal-
konu, kako bih je gledao sve vrijeme. Dolje je, radi već petnaest

93
 Voajer

minuta, kad mi pozornost okupira jedan bijeli auto koji parkira

pred njezinu kuću. Iz auta izlazi kršan tip i zaputi se prema vrtu jer
je ugledao Lucy iz dvorišta.
Tko je sad to?
„Lucy!” Zazove je po imenu, a ona mu se odazove.
„Hej, Dean! Otkud ti?”
„Nisi mi se javila da se vidimo, a obećala si. Prolazio sam pokraj
tvoje kuće pa rekoh, da te pozdravim i vidim što radiš. Imaš li
vremena za kavu?”
„Oprosti, Deane, potpuno sam zaboravila. Zauzeta sam po
cijele dane. Možemo popiti kavu, nema problema.” Osjetim ubode
ljubomore dok on stoji blizu nje, vidim samo njihove glave ispod
mojega balkona i čujem svaku riječ koju razmjenjuju.
Znači, Lucy poznaje ovog tipa od ranije?
Kvragu, što bih dao da sam na njegovom mjestu, da mogu do-
šetati do nje tako ležerno, uzeti je za ruku i odvesti nekamo na
kavu. Hoće li on ući u njezinu kuću? Hoće li ostati zatvoreni unutra
ili će izaći na balkon s njime i tamo popiti tu jebenu kavu? Ubodi
ljubomore se pojačavaju i skoro me guše, kad začujem njezin glas.
„Možemo do grada u kafić jer moram i do dućana po neke
stvari.”
„Može, idemo mojim autom, pa te kasnije vratim?”
„Nema potrebe, Deane, ići ću svojim da ne trošiš svoje vrijeme.”
„Zaista mi nije problem, Lucy. Nisam te vidio godinama i sad
imam priliku da se malo družimo. Hajde, ispuni želju prijatelju koji
je u tebe bio zaljubljen kao klinac.”
„Molim? Ti me zajebavaš?” Ona mu se grohotom nasmije, a
mene posesivnost tjera da se doslovce bacim dolje preko balkona.
„Ne, najozbiljnije ti govorim.”
„Daj me nemoj zezati. Idemo na kavu pa se vraćam doma,
imam posla.” Nestaje iz mog vidokruga, uđe u kuću dok on čeka
vani pokraj svoga auta. Tek malo se umirim jer nije ušla u njegov

94
auto, nego ide svojim. Sljedeća dva sata i petnaest minuta, koliko
nje nema nazad, izluđujem se vlastitim mislima. Da, gledam u sat
svaki tren, dok mi u glavi bubnja od nemira i ljubomore.
Što rade? Dira li je možda previše prisno? Nasmijava li je? Nudi
li joj nešto što ja ne mogu? Gleda li ga ona kao što gleda mene?
Igraju li igrice kao što igramo ona i ja?
Lud sam, potpuno lud dok pogledavam mobitel, grčevito ga
držeći u ruci, samo da odbrojim svaku minutu dok ne dođe doma.
Čeljust me boli koliko je stišćem od živaca, ne mogu protiv ove že-
lje za njom i jebeno ne mogu protiv potrebe da je moja, da je drugi
ne dira i ne gleda.
Nastavim li ovako, ubit ću sam sebe u pojam, a kad ode u Toron-
to, tek onda ću se živ pojesti jer tamo, tamo će sigurno naći nekoga
i biti s njim sretna zauvijek. Ja ću ovdje istrunuti, umjesto da um-
rem odmah, jer će me na životu održavati samo sjećanja na nju, na
dane koje smo proživjeli. Osam dana preostaje nam do kraja.
„Ryane?” Trznem se na zvuk Oscarovog glas. Nisam uopće pri-
mijetio kada je ušao u sobu.
„Je li sve OK? Kucao sam par puta.”
„Sve OK.”
„Nemojte meni lagati, Ryane. Znam što Vas muči, mladiću.
Sama je u dućanu, sad sam je vidio i pozdravio. Natrpala je kolica
svime i svačime.” Podignem obrve i pogledam Oscara. Znam da
on vidi očaj na mom licu, jako me dobro poznaje, posebno moje
loše strane.
„Jebeno sam ljubomoran! Jesam li ja normalan? Ludim, a samo
je otišla na kavu s drugim. Ona ni nije moja, osjećam se kao bole-
snik. Ubijam sam sebe u pojam nenormalnim mislima koje me
jedu kao crvi.”

95
 Voajer

Prođem srdito rukom kroz kosu i malo se počupam, samo da

dođem sebi. Osjećam vatru na licu i u grlu i mislim da je ništa ne
može ugasiti u ovom trenu.
Oscar ništa ne govori, znam da me sažalijeva. Nitko me ne može
utješiti, nitko osim nje, da se pojavi tu i da mi kaže da ne želi nikoga
drugoga.
„Pripremit ću sve za večeras pa kad bude spremno, pošaljite joj
poruku da je čekate. Bit će ugodno iznenađena.” Oscar ima namje-
ru nastaviti s našim planom, ali mislim da je bolje odustati.
„Možda neće doći”, ponovno izgovaram ono što me straši.
„Mladiću, doći će ona, bez brige. Ta cura je zaljubljena.” Okre-
nem se prema njemu i pogledam ga upitno.
„Misliš, u mene?”
„Nego u koga?!”
Tako bih mu rado povjerovao!
Okrenem mu leđa, zagledam se opet preko balkona te pustim
Oscara da odradi sve do kraja. Najzad malo mira uđe u mene kad
vidim da njezin auto ulazi u dvorište. Sama je. Onaj tip nije s njom.
Samo mi nije jasno što će joj toliko hrane što je nakupovala, vuče
valjda četiri velike vrećice, a ja… Ja joj jebeno ne mogu niti pomoći
nositi proklete vrećice. Uzdahnem da nekako odagnam pritisak u
prsima pa legnem u krevet da malo odmorim i smirim. Najzad se
istuširam i sredim. Oscar dolazi u moju sobu i sve dovršava prema
planu. Sve je posve spremno pa pošaljem poruku Lucy.
„Dolaziš li uskoro? Čekam te.” Svjestan sam koliko očajno zvučim,
ali nije me briga. Nije da imam što izgubiti. Kuckam prstima po
stolu dok sjedim smješten u kolicima i čekam minutama da mi
odgovori.
„Upravo sam izašla iz kade. Dolazim za deset minuta. Nadam se da si
spreman.”

96
 Mali osmijeh pojavi se na mojem licu zbog nekoliko njezinih
riječi. Hoće li uvijek na mene tako djelovati? Hoćemo li se nastaviti
dopisivati kad ode? A kad nađe nekoga, hoće li me zaboraviti za-
uvijek? Opet sam nemiran dok se mučim pesimističnim mislima i
ostajem takav dok god se ne pojavi ispred mene.
Palim laganu glazbu, gasim svjetlo i prebacujem se na stolac za
stolom. Čekam. Promatram sve oko sebe. Oscarov trud je više nego
očit, a želja da je očaram u meni raste svakom sekundom. Začujem
kako njezini koraci odzvanjaju pred mojom sobom. Zastala je na
nekoliko sekundi, kao da se priprema, pa pokuca i polako otvori
vrata.
Pogled mi je zalijepljen na njezinom licu dok upijam reakciju.
Oči joj se šire, a usta otvaraju zbog iznenađenja koje ju je dočekalo
u sobi. Kosa joj je ravna, tako joj lijepo ističe one medene usne i
tople oči. Vidim da se našminkala; naglasila je oči i stavila ruž na
usnice. Izgleda predivno. Na njoj je bijela haljina, obula je štikle.
Moj anđeo.
„Kriste, Ryane! Nisam ni sanjala da ćeš mi ovo prirediti! A da
znaš, Oscar mi je samo rekao da se danas sredim za posebne pri-
like. Nisam znala što očekivati, ali ovo… Daj da te vidim!”
Prilazi mi i odlaže svoju torbicu na stol te me uhvati za ovratnik
košulje i zagleda se u moje oči, ne govoreći ništa sekundama. La-
gano se nasloni na mene te me ovlaš poljubi.
„Čovječe, ti si… Malo je reći… Lijep, raspamećuješ me! Srećom
da ne izlaziš odavde jer bih morala lopatom tjerati žene od tebe.”
Ona zvuči kao da zaista vjeruje u to, a ne zna da nijednu ne bih
pogledao, ne ovako kao što gledam nju.
Svjetlost svijeća stvara poseban ugođaj uz glazbu koja svira la-
gano u pozadini. Treptaji svjetlosti bacaju meke sjene na njezino
lijepo lice, čineći da izgleda nestvarno. Možda i jest nestvarna, mo-
žda sam ja ovo sve umislio u nekom svom paralelnom svijetu, jer

97
 Voajer

u kojoj stvarnosti bi ovako drago, lijepo i savršeno biće došlo i os-

tvarilo sve moje želje?
Ponovno se naginje držeći dlanove na mojim prsima te me nje-
žno ljubi. Ne mogu ruke maknuti s naslona stolca jer se bojim da
ću je, zbog nenormalne potrebe koja mi grči utrobu, stisnuti pre-
jako i nikada je više neću pustiti.
„Sve si ovo za mene napravio? Ovo je zaista jako romantično!”
Pogleda na stol na kojem nas čekaju delicije koje je Oscar kupio i
pripremio, a ja ne mogu prestati gledati u njezino nasmijano lice.
„Sjedni. Nisam u mogućnosti izvesti te negdje na večeru, pa sam
morao malo improvizirati. Zapravo, moja je samo ideja, Oscar se
za sve pobrinuo. Ti ionako zaslužuješ puno više.”
Gleda malo u stol, pa u mene, kao da ne zna što bi rekla te na-
pokon sjedne, dok joj lice krasi posebno razdragani izraz, sa zah-
valom u očima. Pruži svoju ruku preko stola i stisne moju pa uočim
kako joj se oči cakle. Mislim da će zaplakati.
„Ma kvragu!” Naglo ustane i uvuče se u moje krilo, pa mi krene
šaputati na uho gotovo očajno.
„Zašto? Zašto? Zašto si mi se morao dogoditi, zašto tu? Zašto
sada? Zašto osjećam toliku potrebu za tobom, toliku želju, toliku
nježnost i strast prema tebi? Volim ovo što izazivaš u meni, ali bo-
jim se, Ryane. Hoću li preživjeti kad odem?”
Ubija me svojim riječima, pogađa me u dušu, kao da čita moje
misli. Stišće me oko vrata i začujem jecaj s njezinih usana. Podig-
nem joj bradu, kvragu, ona plače! Ne mogu to gledati, peče me
svaka topla suza s njezinih obraza kao da je lava, i da otežam i sebi
i njoj, postajem svjestan bolne želje.
Ne želim je pustiti nikada!

98
 Lucy
Stišćem Ryana tako jako, da mislim da ću ga ugušiti. Toliko ga
trebam, toliko ga želim. Moje se ruke ne žele odlijepiti od njega,
moje srce želi i dalje slušati otkucaje njegova, moje oči žele i dalje
u njegovima gledati sva ona prešutna obećanja.
Sranje, svjesna sam da sam se zaljubila u njega!
Kako da ikada odem od njega? Negdje, u jednom kutu moje
podsvijesti, stajalo je upozorenje da ću se zaljubiti u njega, jer on
je sve o čemu sam sanjala… Sve!
Danas, kad sam sjedila u kafiću s Deanom, shvatila sam da sam
potpuno zaljubljena u mojeg jebenog voajera! Samo ja to sebi
mogu napraviti. Još više tuge koja me čeka iza ugla, još više ra-
zočarenja, još jednom slomljeno srce koje, sigurna sam, nikad neću
uspjeti popraviti i zacijeliti.
Kako da iz ovog izađem cijela, neokrhnuta? Ne znam, vidjet ću
za osam dana.
Dean mi je pričao o našim danima, o Grantu i Stacy, posezao
za mojom rukom, nedvojbeno mi davao do znanja da je i sad za-
interesiran za mene, a ja, ja sam sjedila ukočena i razmišljala kako
varam Ryana dok pijem kavu s prijateljem iz djetinjstva.
Dean ni jednom nije pretjerao, bio je ljubazan i drag, čak se šalio
da bi zbog mene preselio u Toronto da se viđamo. Želi ozbiljnu
vezu i sve ono što dolazi nakon nje. Želi šansu sa mnom. Da moja
majka to čuje, dala bi mu moju ruku istog časa. A ja… Ja želim
onoga koji mi ne obećava ništa, osim još tjedan dana vrućih susreta
u njegovom krevetu, koje ću iskoristiti do kraja. Ukrast ću sve što
mi bude pri ruci; poglede i dodire, svaki uzdah i svaku nježnu riječ
s njegovih medenih usana.
 Voajer

Sranje…. Volim ga, zar ne?

Uspjela sam se kontrolirati i glumiti da nisam luda od potrebe
za njim, sve dok mi nije rekao da zaslužujem puno više od ove
večere koju mi je priredio. Zar ne vidi da je on sve što mi treba?
„Zašto? Zašto? Zašto si mi se morao dogoditi? Zašto tu? Zašto
sada? Zašto osjećam toliku potrebu za tobom, toliku želju, toliku
nježnost i strast prema tebi? Volim ovo što izazivaš u meni, ali bo-
jim se, Ryane. Hoću li preživjeti kada odem?”
Rasplačem se od očaja u njegovom zagrljaju i dok me jecaji po-
tresaju, njegovi prsti pronalaze put do mojeg lica i brišu moje suze.
Potom uhvati moje obraze u dlanove i natjera me da ga pogledam
u oči.
„Ne znam, malena, jebeno ništa ne znam. Ne mogu te utješiti
jer ne znam ni što će biti sa mnom kad ti odeš…”
Glas mu nije staložen i čvrst kao inače, mislim da njegove ruke
drhte više od mojih. U njegovim očima jednak je nemir i nadola-
zeća oluja tuge i samoće.
„Molim te, Ryane, vodi ljubav sa mnom. Sada. Trebaš mi…”
Ne znam zašto se ovako otkrivam pred njim, molim ga da mi se
preda potpuno. Želim sve, sve što mogu uzeti sa sobom. Nekako
ću preživjeti, uvjeravam samu sebe. Stisne moju ruku svojim dla-
nom, a potom svaku suzu s mojeg lica obriše svojim usnama.
„Ne trebaš me to niti moliti, Lucy.”
Privlači me tuga u njegovim očima. Moja želja je neupitna, že-
lim voditi ljubav s njim. Sada. Izmigoljim se i nesigurnim korakom
odem do ogledala u kupaonici, samo da se sablaznim kako očajno
izgledam; umrljana suzama, natopljenih obraza, crvenih usana,
očiju staklenih od boli i čežnje za čovjekom koji je pokraj mene,
koji će mi pripasti. Bit će moj još nekoliko dana, i nikad više…

100
 Tražim u svojim očima snagu koja mi je sad prijeko potrebna da
se ne raspadnem u komadiće. Brišem suze gledajući se još minu-
tama u ogledalu, uzdahnem i navučem osmijeh na lice. Ne dam se
slomiti… Ne još… Kad odem, neka se dogodi bilo što, ali dok sam
tu, bit ću najsretnija.
„Jesi li spreman?” Pitam ga s vrata kupaonice, gledajući kako
leži smješten na krevetu, malo odignut na jastuku. Povlačim svoju
haljinu s ramena, spustim je preko bokova te puštam da klizne oko
mojih gležnjeva. Iskoračim iz nje i krenem prema njemu.
„Stani tu ispred mene na sekundu. Želim te malo gledati.”
Još jedan zagušeni jecaj u meni prijeti nakon što me njegova
molba zaustavi na mjestu, ali stišćem zube i ne dam jecaju da me
izda. Moj muškarac je preda mnom, leži polugol, gleda me bez
smiješka dok prelazi očima gladno preko mojeg tijela. Srce mi tuče
kao ludo, dlanovi mi se znoje dok i dalje stojim na mjestu izložena
njegovom pogledu, punom potrebe i čežnje.
„Dođi pokraj mene, ugrij me. Želim nešto napraviti.”
Pruža ruku da mu priđem, pa se uvučem pokraj njega, a on nas
pokrije plahtom do struka. Jednu ruku stavi ispod mog ramena i
privuče me prema sebi, tako da su moje usne na njegovima. Dru-
gom rukom podiže svoj mobitel u zrak i usmjeri kameru prema
nama.
„Smijem li nas uslikati?” Upita potiho dok stišće prste oko mojih
ramena. Izdajničke suze opet krenu iz mojih očiju.
„Naravno da smiješ. Žao mi je što svaki naš trenutak nismo za-
bilježili, ali ubuduće hoćemo”, jedva govorim koliko me guše suze.
Poljubim ga, a bljeskalica zasvijetli i zvuk okidača nam potvrdi da
smo uslikani.
„Daj mi se sad nasmiješi.” Gledamo oboje u kameru, dok on
privlači svoje lice mojem pa pokušam navući osmijeh koji je zatra-
žio od mene. Zašto ne može ovako biti zauvijek?

101
 Voajer

Pokaže mi sliku i to je to. Gotova sam. Plačem u njegovom na-

ručju nesposobna da se oraspoložim, dok ponovno gledam nas
dvoje na slici. Tu želim biti, tu želim ostati, njemu želim pripadati.
Ne govori ništa, samo mi briše suze i ljubi me. Povuče me na sebe
i snažno zagrli. Oboje znamo da se bliži kraj i da će biti teško rastati
se, ali nismo očekivali da će biti ovako bolno.
„Molim te, Lucy, ne plači, ubijaju me tvoje suze. Molim te, ve-
seli se jer je potrajalo… I još će trajati. Tvoj sam i kada odeš.” Je-
cam i ljubim ga, razdire me ovo, želim ga više nego išta, a misao o
odlasku razdire me na pola.
„Molim te, Ryane, daj mi sad ono što mi treba… Daj mi sebe…”
On posluša moju molbu i cijelu me noć drži uza se, nježno, milo,
a opet tako iskreno i snažno. Produbljuje svaki naš poljubac izašao
iz svih okvira početne privlačnosti, sada umotan u prešućenu lju-
bav. Oznojena i umorna, ležim na najdražem mjestu na svijetu, na
njegovim snažnim prsima. Zahvaljujem mu što mi ovo poklanja.
„Ostat ćeš do jutra pokraj mene. I tako svaku noć dok ne odeš.”
„Hoću, Ryane”, jedva se uspijevam nasmijati nakon što smo
ovu noć produbili naš odnos gotovo do granica ljubavi, ali ona zlo-
kobna tama vreba iza ugla, prijeteći i njemu i meni.
Ujutro me bude svjetlost koja dopire kroz njegove prozore i mi-
ris proljeća, dok muškarac mojih snova leži pokraj mene. Ovako bi
trebalo biti zauvijek. Ali on mi ne govori da ostanem, zar ne želi
to? Vidim tu želju u njegovim očima, ali je ne čujem iz njegovih
usta.
Ne želim više suza prolijevati, neću ga rastužiti, znali smo da će
kraj doći. Potrudit ću se da nikada ne zaboravimo sljedeće dane.
Da, ove dane ćemo biti sretni, čvrsto obećam sebi, gledajući
Ryanovo sneno lice, usne koje mi pripadaju, svaku crtu njegova
profila. U meni se rađa želja da mi pripada zauvijek, no potisnem

102
ono što znam da je nemoguće i orijentiram se na sadašnjost. Polju-
bim ga u bradu i razbudim pa ustanem i odem u kupaonicu.
„Danas si bolje?” Čujem ga kako mi dovikuje iz sobe.
„Naravno da sam bolje. Provela sam nezaboravnu noć u krevetu
s mojim muškarcem. Zar ima išta bolje do toga?”
Lažem uvjerljivo dok brišem lice. Dohvaćam novu četkicu i pe-
rem zube pa odem nazad k njemu i motrim ga s dovratka. Ruke je
stavio ispod glave i tako istaknuo svoje snažne bicepse i prsa. Po-
želim ga povesti sa sobom u svoj stan i zatvoriti ga tamo. O, Bože,
to bi bilo tako dobro.
„Što se cerekaš? Što si sada naumila?” Gleda me sa zanimanjem.
„Razmišljam što danas raditi.”
„Imam ja nekoliko prijedloga. Između ostalog, Oscar će otići u
grad po neke stvari koje nam trebaju.”
„Kakve stvari? Što imaš na umu?” Opako me zainteresirao.
„Svašta, ti samo trebaš ostati tu gdje jesi.”
„Danas i sutra ostajem cijeli dan, a prekosutra popodne dolaze
mi stari prijatelji, pa ćemo se malo družiti uz cugu. Očekujem da
ćeš i ti doći. Pripremit ću jedan stol u vrtu i dovući klupe. Doći ćeš,
zar ne?” On kimne, ali nije me baš uvjerio. No, znam da ću ga
nagovoriti.
„Ako misliš da si me uspio prevariti tim mlakim kimanjem, va-
raš se, mili moj. Trebaš malo poticaja. Dođi na to druženje i na-
večer ću ti dozvoliti da mi radiš što želiš. Jezikom, prstima, igra-
čkama… Čime god želiš.”
Iznesem svoj prijedlog odvažno i ostavim ga bez riječi. Šuti dok
me gleda i istodobno se prebacuje u kolica. Neka malo razmisli o
ponudi, sigurna sam da će na kraju pristati. Dovuče se za mnom u
kupaonicu u kolicima, pa ga ostavljam samog, ali ga prije toga
malo bockam.
„Da ti pomognem skinuti hlače?”

103
 Voajer

„Pokraj tebe nema potrebe ni da se oblačim, ha? Samo me želiš

iskoristiti.”
Smiješimo se jedno drugome dok pomalo zaboravljamo onaj jad
od sinoć. Usred noći smo ipak pojeli ono što je pripremio, pa sje-
dam za stol i opet jedem. Što ću, izmorilo me sve ovo.
Mobitel mi se oglasi pa posegnem za njim i ugledam nekoliko
njegovih poruka. Šalje mi slike koje je sinoć uslikao.
Kriste, toliko je lijep, da pokraj njega i ja izgledam lijepo. Izgle-
damo kao par, a ne kao dvoje luđaka koji su u ovo krenuli s pot-
puno nastrane točke, potpunom stranputicom. Jednom rukom
ubacujem hranu u usta, a drugom listam slike i divim se tom prek-
rasnom muškarcu toliko, da me u grudima boli od želje za njim.
Oscar nam popodne donosi vrećice s onim što je Ryan naručio.
Društvene igre!
Zbog još više uzbuđenja, igramo u izazove, poljupce, svlačenje.
Dan je predivan u njegovom društvu dok se ovako slatko smije na-
šim glupostima, dok saznajem o njemu još toliko toga, zbog čega
upadam još dublje. Još se više zaljubljujem… Ako je to uopće
ikako moguće.
Noć opet provedem u njegovom krevetu. Nikad nisam bila sret-
nija; srca ispunjenog, duše kompletne, ali ni svjesnija da dolazi
kraj. Sutra iznova proživljavam najljepše trenutke svojega života
pokraj ovog divnog, šarmantnog, zabavnog muškarca.
„Smiješ li piti alkohol, ako piješ tablete?” Pitam ga dok upijamo
sunce na njegovom balkonu.
„A što će mi se dogoditi ako pomiješam tablete i alkohol? Možda
mi noge otpadnu?”
Izvije usne u predivan osmijeh i natjera me da zagrizem usne od
činjenice da je presladak dok se ovako smije.
„Što misliš o ideji da se napijemo večeras? Još nešto što nisi dugo
radio? Ha?” Vrti glavom, ali vidim da će pristati.

104
 „A zašto ti trebam pijan? Da me iskoristiš? Kako ćeš me podići
ako padnem na pod?”
„Pa iskoristit ću te na podu i ostati ležati pokraj tebe. Ovako
ćemo… Došla sam na tvoj koncert, ti si zgodan gitarist na bini,
bacim ti grudnjak iz publike, a ti mi migom pokažeš da dođem iza
bine. Tamo se pohvatamo u nekom kutu. Ili, izašao si van i želiš
se malo ugrijati, a tamo na šanku gle čuda, darežljiva konobarica
koju iskoristiš nakon smjene.”
„Sad već imaš i scenarije? Dobro da nemamo susjede da čuju
ovakve lascivne prijedloge. Ccccc, skroz sam te pokvario, anđele!”
Rukom posegne preko stolca, pa se krene igrati mojom kosom.
„Gle, s tobom mi mašta radi sto na sat. Imam još toliko ideja,
ali nemam…” Zastanem i zašutim jer sam htjela reći vremena, pa
brzo prebacim temu da ne pokvarim ovo dobro raspoloženje.
„Tekila? Vino? Što voliš?”
„Yukon Jack.”
„Ma daj? I ja. Vidiš, savršen si za mene. Idem odmah do dućana.
Može?” Ustanem sa stolca, prinesem lice njegovom i pomazim nje-
govu bradu. Volim dodir njegovih tvrdih, kratkih dlačica dok grebu
moj dlan.
„Trebaš li ti išta da ti kupim?”
„Sladoled. Hoću ga nakapati na tebe i oblizati te cijelu.”
„Ryane… Kriste, pravi si vrag! Onda će biti sladoled.” Sagnem
se i poljubim ga, a on mi zavuče prste pod haljinu i uvuče hitro u
gaćice. Instinktivno se osvrnem oko sebe jer smo usred dana na
njegovom balkonu.
„Mokra si samo od toga što sam ti najavio da ću ti raditi… Mogu
tek zamisliti kakva ćeš biti kad to ostvarim.” Skoro pa predem od
uzbuđenja dok mi šapuće ova obećanja svojim toplim, hrapavim
glasom.

105
 Voajer

„A da odem kasnije do dućana? Nije pametno da hodam uokolo

napaljena.”
„Kvragu, Lucy!” Poviče razdraženo i posesivno me povuče na
sebe stišćući me uz svoje tijelo.
„Okreni se i podigni haljinu. Uzet ću te tu na balkonu. Znam da
nećeš reći ne.”
„Nema jebene šanse”, mrmljam dok se trljam o njegovu iz-
bočinu, naslonjena leđima na njegova prsa. Uvlači ruke u moj gru-
dnjak dok povlačim haljinu gore da mu dam pristup mojim gaći-
cama. Odigne me pa povuče trenirku dovoljno nisko da mogu sje-
sti na njegovu kitu.
Njegove usne su pokraj mojeg uha, skoro na obrazu, dok me
podiže i spušta rukama na mojem struku. Čujem svaki njegov oštar
udah dok uzima moju ruku i navodi do mojeg međunožja, pa krene
masirati moju osjetljivu točku, želeći da se raspadnem od strasti.
Par njegovih udaha od kojih se ježim cijela, par pokreta dolje i
eto me, jurim prema savršenom oslobođenju, onom od kojeg sam
slobodna, ali koje me veže za njega. Stisne me jače, natjeravši da
se još par puta spustim na njega, pa i on doživi svoj vrhunac.
„Kako svaki put može biti sve bolje?” Promrmlja poharan eks-
tazom pa me poljubi u obraz dok ostajemo tako neko vrijeme jedno
uz drugo.
„Možeš li na noge? Barem jedno mora biti pokretno. Odi po taj
alkohol da se ubijemo.” Potrebno mi je neko vrijeme da prestanem
zadihano puhati i izgledati friško pojebano. Suzanne bi mi se sad
smijala da me vidi, kaže da se na meni uvijek vidi kad mi je dečko
bio u posjeti.
Trčim do auta da što prije odem do dućana i vratim se, ne želim
trošiti vrijeme ni na što osim na Ryana. Vrijeme koje nemam, koje
nam tako brzo protječe.
„Vrijedi za sutra?” Čitam Deanovu poruku dok ulazim u dućan.

106
 „Naravno, veselim se Grantu i Stacy!” Natipkam na brzinu dok gu-
ram kolica kroz redove.
„A meni ne?”
K vrapcu, ne želim mu davati lažnu nadu, makar mislim da se
samo zeza sa mnom.
„Ma i tebi, što ću od tebe. Vidimo se!”
Pokupujem sve što trebam za danas i još par stvari za sutra pa se
vratim k Ryanu. Zar ovo nije lijepo?
Automatski prekidam sebe u tim prokletim mislima, u kojima
mu svaki dan dolazim, a on me čeka doma kao da smo jedno, kao
da smo zajedno, zauvijek. Ulazim tiho u njegovu sobu, a on spava
na krevetu. Pokrio se samo plahtom, kolica su pokraj kreveta, on
diše ujednačeno i mirno.
Približim se i promotrim lice mojeg obožavanog čovjeka. One
sitne bore na čelu odaju koliki teret nosi, a sjena koju često uhvatim
u njegovim očima odaje koliko mu snage treba svake minute da se
nosi sa životom koji mu je uskratio bitnu stvar. Vjerujem da se time
nikada ne pomiriš.
A kako da se ja pomirim time da je ovo jedan od posljednjih
dana koje provodim pokraj njega? Još samo četiri dana mogu gle-
dati njegovo lijepo lice i osjećati njegove tople dodire. Nedostajat
će mi neopisivo, već sad mi nedostaje dok samo razmišljam i ras-
tanku.
Što bih mogla napraviti kad bi zatražio da ostanem? Što?

107
 Ryan
Osjetim njen dah na mom licu, dok još držim oči zatvorene. Pro-
budila me svojim koracima dok je ulazila u sobu, ali ostao sam
miran i pravio se da spavam, samo da vidim što će napraviti.
Sjedi tu pokraj mene na mom krevetu i znam da me samo gleda.
Sam Bog zna što joj je na pameti. Volio bih ući jednom u tu čude-
snu glavicu i sve čuti, svaku misao. Samo njezino prisustvo u mojoj
blizini smiruje moj nemir i moje strahove.
„Diraš li se dok me gledaš?” Upitam je iznenada pa začujem
njen veseli smijeh.
„Budalo! Baš razmišljala kako spavaš kao anđeo, a ono vražićak
s grešnim mislima.” Poljubi me u čelo pa se odmakne i pokaže ru-
kom na stol.
„Gle, cuga je tu, sladoled je dolje u frižideru. S čime počinjemo
prvo?”
„Prvo ćemo jesti, ali s Oscarom, šta kažeš? Dovuci jedan stolac
iz druge sobe, pa ga pozovi da svi skupa jedemo.”
„Ryane, to je odlična ideja!” Dopada joj se moj prijedlog pa od-
juri niz stepenice do Oscara. Vraća se s njim pa donose sve za stol
i konačno sjedamo svi skupa i objedujemo.
„Zar nije ovo lijepo?” Lucy milo gleda Oscara, a on kimne na
njeno pitanje.
„Oscare, obećaj mi da ćeš svaki dan ručati s Ryanom.” Koristi
svoj šarm da dobije potvrdan odgovor, a Oscar joj, kao ni ja, ne
može ništa odbiti pa obećava. Oscar nas poslije ručka ostavlja
same, a ona me tjera u krevet, skida sve sa sebe i uvlači se pokraj
mene.
 „Ryane… Ima li šanse da se jednom vratiš u Toronto?” Otkud
joj sada to pitanje? Zastanem prije nego odgovorim, pa se odlučim
da neću ništa uljepšavati. Reći ću iskreno sve.
„Nema, Lucy. Ne mogu biti među ljudima.”
„Razumijem.” Izraz lica odjednom joj se mijenja pa me pogleda
požudno i spušta svoje usne na moj vrat.
„Opet si raspoložena?” Jedva procijedim rečenicu od trnaca koje
mi stvaraju njezini poljupci na vratu. Jednom rukom prelazi po
mojem međunožju, postajem tvrd u trenu zbog njezinh poljubaca
i dodira. Odjednom odigne plahtu i uvuče se pod nju.
„Što sad radiš?” Pitam dok mi naglo povlači hlače niz bokove i
osjetim kako prima moju kitu u ruku, a potom je uvuče u usta.
„Kriste… Lucy!”
Jebote, što ženska radi, nije normalna!
Jedva da mogu oči otvoriti od navale užitka koji struji kroz
mene, a ona se tako zdušno primila uvlačenja da ne znam kako
diše. Povučem plahtu s nje jer moram vidjeti ovaj prizor. Bolje bi
bilo da je nisam vidio kako se predano trudi da me svojim slatkim
ustima dovede do vrhunca, jer par sekundi gledanja u nju je do-
voljno da se moja jaja stisnu i da joj svršim u usta. Smiješi se dok
se oblizuje, prava mala nevaljala curica.
Što sam napravio od nje u ovih mjesec dana?
„E, sad smo zaslužili zdravicu!” Veselo zacvrkuće, pa se ustane
i uzima već pripremljenu bocu Yukon Jacka te ulije u dvije čaše.
Savije noge poda se i sjedne naspram mene na krevet.
„Pričaj mi o sebi.”
Jedno takvo pitanje i meni se srce stisne. Vidim njezinu želju za
mnom, uočavam njezin trud i potrebu da me usreći.

109
 Voajer

Pričam joj tako o sebi valjda satima; o počecima bavljenja glaz-

bom, mojim skladbama, koncertima, provodima, o mojim ses-
trama, o svim stvarima koje volim i o onima koje ne volim, a ona
tako strpljivo sluša i upija, dok nam sve češće puni čaše.
U jednom trenu vidim da je vani mrak, a oboje se cerekamo i
nesuvislo pričamo neke bezvezarije. Izgleda da smo previše popili
jer nam je sve smiješno.
„Slatkišu… Ti… Ti crni dečko… Ti… Što si me natjerao da se
diram i da te poševim… Dođi da te poljubim…” Jezik joj se petlja
dok slaže rečenicu. Rumena je i oči joj se sklapaju, pa povremeno
zažmiri dok se fokusira gdje gledati.
Ja sam u boljem stanju od nje, ona izgleda nema neki prag tole-
rancije na alkohol.
„Pst… Nešto ću ti reći… Ima taj jedan susjed… Moj slatki sus-
jed… Znaš… Sviđa mi se…”
Naginje se na mene, ali bojim se da ne padne s kreveta ako se
zaljulja, pa je povučem za ramena i spustim na jastuk do mene.
„Ma slušaj me! Ne slušaš me! Taj moj susjed… Strašno me
pali… I mislim da sam… Pssst… Zacopala sam se…. Otet ću ga…
I odvesti svojoj kući…”
Odjednom nisam više polupijan dok gledam u njeno milo lice,
dok diše sve sporije i zatvara oči. Zaspala je u par sekundi, a njene
riječi i dalje odzvanjaju mojim polupraznim mozgom.
Što sada raditi i misliti? Ako je ovo rekla pijana, sigurno nije
lagala. Hoće li se sjećati toga ujutro? Razvedrim se zbog ovog pija-
nog priznanja; Oscar je bio u pravu. Osjetim nemjerljivo zadovolj-
stvo, jer ja sam taj koji se zavukao u njeno srce. Ovime mi daje
mogućnost i odriješene ruke da ja odlučim za nas dvoje.
Da se vratim s njom u Toronto? Nema šanse.

110
 Da je molim da ostane? Ima šanse da ću je pitati. Ako će htjeti
ostati. Vrijedi probati. Imam li ja snage i hrabrosti za to? Ne znam.
Imam još tri dana da odlučim.
U noći se migolji, malo se okreće pa nešto priča, čujem svaki
put. Pravi je slatkiš. Nesanica se nastani u mom umu dok ona diše
ujednačeno pokraj mene, a kroz glavu mi prolaze razni scenariji i
svaki uključuje nju, kao os oko koje se vrti moj jadni život.
Kako bi bilo da se budi pokraj mene ovako svako jutro do kraja
života? Jesam mamuran, ali pokušavam biti i pametan.
Zamislim potom da ostane trudna. Kako da nas ja uzdržavam?
Dobivam novce od autorskih prava na moje pjesme, ali to ne bi
bilo dovoljno za nas. U Odessi možda ne bi mogla naći posao ka-
kav ima u Torontu, ma ne bi ni blizu. Zamislim odmah nju s našim
djetetom i to mi se učini kao najljepša slika na svijetu! Ali stvarnost
mi opali šamar i prizove k sebi.
Ti ne možeš to dijete ni podići s poda kad padne, ne možeš ga voditi za
ručicu u parkiću, ne možeš ništa! A što ako je ovo, što je tebe samo odjed-
nom otrgnulo od života, zaista genetski… Ako se i tvom djetetu jednom
dogodi!? Mogla bi jednom požaliti ako ostavi sve u Torontu i ostane s to-
bom… Možda već prvom prilikom kad ne budeš s njom išao u kino, kaza-
lište, u neki klub. Misliš da će pristati da bude zatvorena s tobom u sobi do
kraja života?
Kvragu, borim se sam sa sobom dok s jedne strane gledam u
najdivnije slike nas dvoje, a s druge… Znam da to nije realno; prije
svega, nije dobro za nju. Pred zoru san me odnese, a razbudim se
kad nam Oscar pokuca i ostavi doručak na stolu. Budi se uskoro i
ona, čupava i preslatka. Pogleda me žmireći na jedno oko.
„Što se ti tako smijuljiš? Glava mi puca! Ne diši tako glasno!”
„Pa dobro, sama si lijevala alkohol u čaše. Hajde, dat će ti Oscar
tabletu, pa ćeš biti kao nova.” Otvori konačno i drugo oko pa sje-
dne na rub kreveta i uvuče ruke u kosu.

111
 Voajer

„Jučer se činila puno bolja ideja nego što mi izgleda danas.”

Krene ustati i kako zakorači, tako izgubi ravnotežu i padne na pod.
„Jebote, Lucy! Jesi li dobro?!” Vičem s moje strane kreveta, ne-
moćan da je uopće vidim pokraj kreveta.
„Lucy!” Zazivam je u očaju jer mi ne odgovara, pa se prebacim
nekako na njezinu stranu kreveta spreman da se dovučem do nje.
Ni nju ne možeš podići s poda ako joj se nešto dogodi!
Sekundama kasnije začujem neki slabašan zvuk kako se poja-
čava, pa se iznenadim jer ona se smije. Ustaje se s poda i umire od
smijeha, pokušavajući sputati svoju bujnu kosu.
„Zbilja sam se nalila. Krasno! Baš sam dama!” Cereći se i dalje,
ode do kupaonice i zatvori se unutra. Odahnuo jesam, ali mi onaj
glas razuma i dalje kucka čekićem po mozgu i ne da mi da prizivam
nadu i želje koje ne mogu ostvariti. Izlazi van osvježena pa poku-
šava svoju kosu svezati u rep.
„Ostala bih najradije s tobom danas u krevetu, ali idem doma,
moram danas pripremiti sve za prijatelje. Dolaziš li popodne? Po-
zvala sam i moju najbolju prijateljicu Suzanne da dođe, tako da ćeš
i nju upoznati. Ostat će tu ova tri dana, pa ćemo skupa nazad u
nedjelju u Toronto. Osim ako se nešto ne promijeni.”
Nadoveže se pažljivo ovom posljednjom rečenicom, dajući mi
do znanja da zaista od mene očekuje da ja nešto odlučim. Ili da je
tražim da ostane ili da idem s njom.
Znam da griješim i znam da ću žaliti, ali u ovom je trenu ne
mogu ništa moliti. Dajem sebi još koji dan da smognem tu hrab-
rost. Mislim da sam jednako zaljubljen u nju kao i ona u mene, ali
život me je prejako udario da bih vjerovao u bajke. Čuda postoje,
u to vjerujem, u obliku divnog anđela koji mi je poslan da me vrati
u život. Pitanje je hoću li biti sebičan vezati tog anđela uza se u
svojoj tamnici ili ću ga pustiti da živi punim plućima, jer zaljublje-
nost prođe, prebrzo ispari kad ti život postavi prepreke kao što ih

112
je postavio meni. Lilly mi se klela u ljubav sve dok nisam ostao u
kolicima.
Koliko će vremena trebati da i Lucy popusti ova zaluđenost i
naša međusobna privlačnost?
Konačno se prisilim nabaciti osmijeh jer me ona gleda s iščeki-
vanjem, pa dok se prebacujem na kolica, odgovorim i sebi pomalo
neuvjerljivo.
„Vidjet ćemo. Volio bih upoznati tvoju prijateljicu da je upitam
par stvari. Doći ću danas.”
Pretrpjet ću makar danas društvo par ljudi, samo zbog nje, jer
znam koliko joj to znači. Toliko toga je napravila za mene u ovih
mjesec dana da mi sat-dva neće naškoditi. Oscar nam se kroz de-
setak minuta pridružuje na doručku, a Lucy me nakon doručka
ljubi dugo i nježno, sjedeći na meni. Jedva se natjera da ode svojoj
kući.
„Vidimo se popodne, nemoj da moram dolaziti po tebe, jesi li
čuo?” Namignem joj pa odlazi nasmiješena.
„Onda?” Čujem Oscarovo pitanje dok posprema stol, nakon što
smo začuli kako Lucy zatvara vrata kuće u prizemlju. Okrenem se
u kolicima prema njemu.
„Što onda?”
„Izaći ćete danas na to druženje?” Gleda me pronicljivo.
„Hoću.”
Vidim da mu osmijeh titra na licu, ali se suzdržava da mi ga po-
kaže.
„A što će se dogoditi u nedjelju? To je posljednji dan njezinog
boravka ovdje. Ide li nazad ili ostaje?”
„Ne znam, Oscare. Razmišljam i dalje o svemu, koliko je pame-
tno za nju da ostane. Ne znam.”
„Dobro, mladiću. Zaslužili ste malo sreće. Možda biste se trebali
boriti za to, što Vam se samo odjednom pojavilo pred nosom?”

113
 Voajer

„Oscare, mogu biti presretan i s ovih savršenih mjesec dana ot-

kako je tu i s ova nevjerojatna dva tjedna koje je provela sa mnom.
U ta dva tjedna osjetio sam više sreće i zadovoljstva nego cijeli ži-
vot. Moram misliti na nju, ne na sebe. Ja znam što bih htio, ali
moram uzeti u obzir i njezinu sreću na duže staze.”
„Imate još tri dana da odlučite. Dobro razmislite.” Ostavlja me
s mojim sumornim mislima, a kad me samoća i sudbina podsjete
na iduća tri dana, posegnem za gitarom jer moram nekako izbaciti
iz sebe sve ovo što me počinje gušiti. Dva sata nakon toga gledam
u note i riječi pjesme koju sam posvetio Lucy.
Riječi su došle same i govore o oproštaju.
U ladicu spremam papire ispisane mojom tugom i odlazim pod
tuš, hladan tuš koji će mi pomoći da malo razbistrim glavu. Da se
oraspoložim, palim komediju i pokušavam zaboraviti da su još dva
i pol dana ostala do rastanka.
Sjedim na balkonu i vidim da je ona već u vrtu; kao mala pčelica
sve priprema i slaže na stolove. Dva auta parkiraju u njezino dvo-
rište, iz njih izlaze dvije cure i dva tipa. Onog velikog sam već vidio
neki dan. Upozorim sebe zbog malodušnosti koja me drži pa kre-
nem i ja dolje. Ne želim da mi Lucy uleti i naljuti se što ne silazim.
Ne želim ni da me čeka, niti da je razočaram.
Uđem polako u lift koji nisam koristio valjda cijelu godinu i spu-
stim se u prizemlje. Oscar je, očito, čuo lift jer me čeka kod vrata i
otvara ih da mogu izaći. Naravno da sam primijetio kako mu se
smije brk dok sam prolazio pokraj njega. Čovječe, nema mi nazad,
idem među nepoznate ljude samo zbog nje. Uvijek se nađe netko s
neumjesnim komentarima, ali nadam se da ovaj put neće biti tak-
vih, zbog Lucy. Njezin vrt ima dobar pristup, popločen je i ravan,
pa se bez problema dovezem kolicima, a ona pohrli k meni čim me
ugleda.

114
 „Došao si!” Poljubi me u usta, što nisam očekivao, pa kratkim
pogledom promatram reakcije nepoznatih ljudi. Nebitnih ljudi
meni, ali bitnih njoj.
„Dođi upoznati moje prijatelje. Suzanne se javila, uzela je taksi
s autobusnog kolodvora i tu je za deset minuta.”
Hoda pokraj mene prema onim tipovima koji stoje s bocama
pive u rukama. Do njih stoje dvije cure i svi četvero gledaju u mene
nekako iznenađeno
„Ovo su Dean, Stacy, Grant i njegova cura Adele. Ovo je Ryan,
moj susjed.”
Onaj veliki samo me pogleda i nagne bocu, drugi mi kimne, a
cure mi bace mali, suzdržani osmijeh. Ljudi nisu ni svjesni kako
svojim govorom tijela fizičkom invalidu daju do znanja koliko su
neuki i zapravo ograničeni. Najčešće se ponašaju kao da imam
kugu koja će prijeći na njih. Gledaju me kao da sam na samrti, kao
da ću se raspasti ako mi se obrate kao normalnom čovjeku.
Pogled s njih vratim na moju malenu i odmah se prisjetim da
sam tu zbog nje, a ne njih. Lucy otkrije kanapeiće koje je pripremila
pa svi sjednu za stol, a ona sjedne meni u krilo.
„Možda nije pametno da sjediš na meni, ne bih da mi se digne
u javnosti”, šapnem joj tiho na uho da nitko ne čuje, a ona se za-
cereka, poljubi me i počne me hraniti. Rekao sam joj to s ciljem da
ustane s mene, ali me ignorira i radi po svome. Ono što me sada
boli je izraz na tuđim licima dok gledaju nju na meni. Jebeno me
peče jer taj izraz nije upućen meni, nego njoj. Točno čitam iz nji-
hovih pogleda što im je na pameti.
Ona nije normalna, što radi s tipom poput njega, sjebat će si život.
Vidim da onaj veliki stišće bocu i naginje sve češće. Dok Lucy
sjedi na meni, svi su malo ukočeni i razgovor ne teče opušteno, a
ja se namjerno smijem i puštam joj da me ljubi i hrani, iako sve u

115
 Voajer

meni umire jer je ovaj put ona meta sažaljivih pogleda. Ne mogu
joj to priuštiti… Ne ovako… Ne svaki dan ako ostane sa mnom…
„Suzanne!!!” Lucy odjednom skoči s mene i pojuri u dvorište.
Okrenem se malo da vidim kako grli crnokosu curu, uzima njezin
mali kofer iz ruke te je dovodi k nama.
„Čovječe, jedva sam te našla! A sad, da vidim ja tog tipa koji je
moju Lucy izliječio od dosade i od trauma iz prošlih veza.” Cura
baci pogled na mene što mi odmah da do znanja da joj je pričala o
meni. Osmjehnem se iskreno pa pružim ruku.
„E, znaš što, Lucy… Nisi fer, ima li on brata da je tako lijep i
zgodan? Gle, možeš s njim što hoćeš, neće ti nigdje pobjeći!”
Nas troje odvalimo se smijati, jer cura je izgleda srodna duša
mojoj Lucy, sudeći po istom smislu za humor. Sviđa mi se, na nje-
zinom licu nema osude niti sažaljenja, samo radost zbog prijate-
ljice. Suzanne je glavna, najglasnija, dok ona mrcina samo gleda u
Lucy, pa je u jednom trenu, vidno iznerviran, pozove na stranu i
nešto joj šapne. Ona mi namigne pa ode s njim u kuću.
Koji vrag?
Pogledavam prema kući kamo je otišla, dok u meni raste neka
nervoza, ali nastavljam pričati sa Suzanne, da bi nakon nekoliko
minuta Lucy došla k nama bezvoljna. Trudila se nabaciti osmijeh,
ali nije me zavarala. Nešto se dogodilo, odnosno, veliki seronja joj
je rekao nešto, što mi se sigurno ne bi svidjelo.
„Dean je morao otići. Rekao je da vi ostanete.”
Obrati se ostalima, dok se zvuk motora i škripa kočnica njegova
auta razliježe dvorištem. Odjurio je kao da ga svi vrazi gone.
„Idemo i mi, Lucy, već je kasno. Bilo nam je drago.”
Pozdravljaju je i njih troje, a ona se vraća iz dvorišta nakon što
ih je otpratila. Hoda polako obgrlivši se rukama. Ne mogu ovo gle-
dati, ne kada znam da sam ja uzrok njezinoj tuzi. Ma, uzrok su
kreteni, ali ja sam povod.

116
 „Dođi, slatkišu. Jesi li dobro? Što ti je Dean rekao?” Pomazim
je po licu kad mi se konačno opet smjestila u krilo.
„Ništa što je bitno i ništa što bi mi trebalo značiti. Neka su otišli!
Sad je ostala prava ekipa!” Trudi se zvučati veselo, ali znam da je
povrijeđena. Mogu samo pretpostaviti što joj je rekao.
Jebeni seronja, rastužio je najveselije biće koje poznajem, najpo-
zitivniju i najdražu osobu u mom životu.
„Onda, imaš li kakvog brata za mene ili da se odmah prestanem
nadati?” Suzanne, kao prava prijateljica, podiže raspoloženje
svima, pa već za nekoliko minuta razgovor zalazi u međusobne
šale i dosjetke. Provedem s njima još čitava tri sata pa poljubim
Lucy i krenem doma.
„Doći ću ti kasnije"”, obećava mi dok stoji nagnuta nada mnom
i omogućava mi direktan pogled na svoj dekolte.
„Pa nećeš Suzanne ostaviti samu, tek ti je došla?” Suzanne očito
sve sluša, pa se nadoveže na moj i Lucyin razgovor.
„Nema frke, Suzanne je navikla biti sama. Naravno da će Lucy
doći! Ja bih je potjerala da samo pomisli ostati doma!” Namignem
im objema pa krenem polako kolicima prema svojoj kući. Začujem
kako joj prijateljica govori.
„Koja si ti sretna glupača! Pobjegneš tu i nađeš ovog ljepotana!
Kriste!” Obje se smiju, a meni taj zvuk grije dušu. Želim je vidjeti
sretnu, ne samo sad, nego i sutra i zauvijek. A pokraj mene ona to
neće biti.
Drugi ljudi neće joj to dopustiti.

117
 Lucy
Današnji dan trebao je biti savršen. Toliko sam se potrudila oko
svega; ugostila Deana, Granta, Stacy i Adele, nagovorila Ryana da
siđe k nama i organizirala da nam i Suzanne dođe. Nisam očeki-
vala da će završiti tako da ću se rasplakati u kupaonici. Suzanne
me tješi, kao što je to radila svaki put nakon mojih prekida ili svađa
s majkom.
„Što je bilo? Što ti je onaj krelac rekao? Znam da je nešto jer si
odmah potonula. Reci mi.” Suzanne me nagovara da joj ispričam
sve, ali ne mogu od suza koje me guše. Potpuno sam razočarana
njegovom izjavom i stavom.
„Lucy, reci mi... Isplači se dobro, a potom se smiri i pođi gore
uživati s onim slatkišem. Jesi li me čula?! Ne dozvoli da ti posljed-
nja dva dana pokvari neki kreten!” Okrećem se prema njoj šmrca-
jući pa joj se bacam oko vrata.
„Zaista me povrijedio. Zamisli ti njega! Pitao me što radim sa
životom. Razmišljam li svojom glavom kad se uvaljujem u sranje
s invalidom? Pitao me je jesam li ja na nekim drogama, pa ne vidim
dalje od nosa. Što će mi invalid? Krivo mu je jer je on zainteresiran
za mene, a ja jašem po invalidu. Potjerala sam ga jer je pretjerao.
Malo mi je falilo da ne zaplačem od jada pred svima, ali nisam
htjela da Ryan vidi. Zamisli kako bi se tek on osjećao da zna za to.
Potpuno ga razumijem što ne želi ići među ljude! Ljudi su glupi!”
Uzdahnem potpuno izmoždeno između jecaja.
„On ovo nije zaslužio. Divan je, Suzanne, toliko divan da sam,
nakon dva tjedna provedena s njim, potpuno i beznadno zaljub-
ljena u njega. Ne postoji ništa što mi se ne sviđa na njemu i znam
da i on jednako uživa sa mnom. Molim te, zagrli me i reci mi da
ću preživjeti kad odem od njega!” Grlim je jako i jecam tako da se
tresem cijela.
„Lucy, a zaboga, zašto ne odeš i kažeš mu da ćeš ostati? Sigurna
sam da bi i on to volio. Da si samo vidjela kako te gleda… Ne po-
znajem ga, ali mislim da s njegove strane sigurno ima osjećaja koje
ti može uzvratiti.” Pustim se iz zagrljaja i kliznem na pod. Potpuno
sam beznadna.
„Nekoliko puta dala sam mu do znanja da ne želim ići, pitala ga
ima li šanse da on dođe u Toronto. Ništa. Nije mi dao nikakvu
nadu. Uživamo sad, to smo obećali jedno drugome. Možda ga pi-
tam još jednom. Mislim da vrijedi, iako ne znam kako bi to funk-
cioniralo. Živim u oblacima. Što ću tu raditi, u okolici nema mu-
zeja ni galerije u kojima bih se zaposlila, on ne radi, ne vjerujem
da će ikad izaći iz svoje sobe. Bojim se, bojim se da će me slomiti,
zauvijek. Želim mu reći da ga želim, da sam zaljubljena u njega, u
njegovu dobrotu, ranjenu dušu, u sve što ga čini onakvim čovje-
kom, u svaku pjesmu i notu koju mi odsvira, svaku riječ kojom me
zavodi, svaki pogled kojim mi govori da me želi.” Suze i dalje pa-
daju na moja koljena, dok ih držim skvrčena i grlim rukama.
„Zaboravi današnji dan, idi pod vrući tuš i onda gore svom še-
ćeru. Usreći ga u ova dva dana, daj mu nešto pred čime neće moći
ostati ravnodušan. Gle mene, dajem ti savjete, a sebi ne mogu naći
ni povremenog jebača.”
Zagrcnem se u suzama, ali sad zbog smijeha. Ne bih mogla bez
moje Suzanne, moje bezrezervne podrške i vječne potpore.
Dobro da me natjerala na ovo, tuš me malo ugrije i prizove moju
prisebnost. Koračam gore k njemu, dok se u meni na momente
izmjenjuju i tuga i sreća. Pokušat ću još jednom. Možda pristane
da ostanem. Prije nego pokucam, čujem iz sobe gitaru.

119
 Voajer

Uđem, a on sjedi pred vratima balkona i svira neku melankoli-

čnu melodiju. Ne želim da bude tužan, pa ga obgrlim oko vrata i
poljubim u obraz.
„Bok, šećeru! Dobio si nadimak od Suzanne!” Odlaže gitaru po-
kraj kolica, pa me posjedne na sebe. Ne govori ništa, samo me pa-
žljivo primiče sebi i gladno poljubi.
„Imaš jako dobru prijateljicu”, progovori kad je konačno mak-
nuo usne s mojih, ostavivši trag vatre na njima.
„Znam, najbolja je.”
„Šteta što ti i ostali prijatelji nisu takvi.”
Izgleda da je ipak primijetio onu scenu danas. Šutim i spustim
glavu, a on podigne moju bradu prema sebi jednim prstom, te se
zagleda u moje oči.
„Da sam znao da će te tako rastužiti, ne bih mu dozvolio da te
odvede nasamo i da ti se uopće obrati. Znam što ti je rekao. Vidio
sam sve u njegovom pogledu.”
„Žao mi je, Ryane.”
„Što se ti ispričavaš? Meni? On se jebeno treba tebi ispričati! Ne
znam koliko ste prisni, ali prijatelj te ne rastuži toliko.”
„Znam. Nije on bitan. Bitan si mi ti, Ryane. Bitni smo mi.” Opet
ništa ne govori, samo me gleda. Kvragu!
Potvrdi mi da smo mi bitni… Molim te… Trebam to…
Tjera me da zatvorim oči, da ne vidi očajnu molbu u mom pog-
ledu, pa se opet obruši na moje usne i prodire do moje duše. U
meni je, u svakom dijelu onog što me čini ženom, kompletnom i
zaljubljenom. Poseže rukom u svoj džep pa vadi mobitel.
„Još jedna slika.”
Obgrlim ga oko vrata dok još sjedim na njemu i naslonim glavu
na njegovo rame dok oboje gledamo u kameru.
„Dođi. Imam namjeru cijelu noć držati te budnom.”
Namigne mi i štipne me za guzu. Goli smo u njegovom krevetu
dok se omotavam oko njega, onako kako on to najviše voli. Nakon

120
vođenja ljubavi gladniji smo i željniji jedno drugoga više nego ika-
da dosad.
„Znaš koliko mi značiš, Lucy, zar ne? Nemoj u to sumnjati. Ali
znaš da te neću zadržati uza se. Neću ti to napraviti.”
Nisam očekivala da će on povući ovo pitanje, a to što mi govori
razara moje srce, rastapa ga tako da me boli u ovom trenutku u
prsima. Knedla mi je u grlu i jedva se oglasim.
„Ryane…”
Ne dopušta mi da govorim, nego me stisne jače u zagrljaj pa na-
stavi.
„Ne, Lucy! Ti zaslužuješ kompletnoga čovjeka, da ne propadaš
sa mnom u zatvorenoj sobi, da ne umireš tu na osami! Ne ti, ne
tvoja vedrina, tvoj zarazni osmijeh, tvoja nježna duša i sve ono u
tebi što te čini tako savršenom. Prije ću umrijeti, nego priuštiti ti
još ružnih pogleda, sažaljenja i nerazumijevanja drugih ljudi. Ubilo
bi te to nakon nekog vremena, zamrzila bi me. Radije bih da me se
uvijek sjećaš s osmijehom, mene, naših sretnih trenutaka, svake se-
kunde koju sam pohranio u svoje sjećanje. Dok budeš gledala naše
slike, znaj da samo ti stanuješ tu, u meni. Samo ti me oživljavaš i
zato budi sretna. I prekosutra kad odeš… Budi sretna… Molim
te…”
Ne mogu ni suze pustiti dok ga slušam ovako, jer je jedan dio
mene znao da on neće htjeti da ostanem uz njega. Znam njegove
razloge. Mislim da je upravo on ubio jedan dio u meni, onaj koji
se nadao, koji ovo želi više od ičega. Onaj koji mu je želio pripa-
dati… ZAUVIJEK.
„Znaj da bih ostala. Da me želiš.” Promucam tiho, dok moja
duša juri prema tmini.
„Želim te! Ali ne ovako. Ne na ovaj način. Ne mogu ti to napra-
viti. Ovakav ti ne mogu ništa pružiti. Ništa. Misliš da nisam raz-
mišljao o tome? O svakom danu koji bi provela pokraj mene, o

121
 Voajer

tome da jednom imamo i djecu? Misliš da nisam bio toliko sebičan

i usudio se zamišljati kako bih te zavezao uza se zauvijek? Bio sam
sebičan, ali danas su me pogledi tvojih prijatelja vratili na zemlju.
Ja nisam bitan, ti si bitna. I što god rekla… Neću ti dopustiti da
ubiješ to što nosiš u sebi, to što vraća u život i ovako beznadan
slučaj kao što sam ja.”
Jesu li mi suze presušile ili još nisam svjesna da mi neće dopustiti
da ostanem, ne znam, ali šutim i grlim ga jako, pa navaljujem na
njega i dio noći ga bez riječi nagovaram svojim dodirima i poljup-
cima.
Ne želim sada spavati, želim gledati u njegove oči, ljubiti nje-
gove usne, uzimati svaki dah, da ga nikada ne zaboravim. Znam
da neću. Znam da se nikad nijedan neće moći mjeriti s njim, ako
ikad ikome i dopustim da me dirne, jer ja…
Ja pripadam njemu.
„Ljepoto, probudi se, nećemo trošiti vrijeme na spavanje”, budi
me šapatom dok mi rukom stišće guzu. Ležim na trbuhu pa okre-
nem glavu u stranu da ga vidim. Toliko sam čvrsto spavala, da ni-
sam ni čula kada je ustao i istuširao se; kosa mu je vlažna, a poneka
kap još sklizne niz njegov vrat i goli torzo. Skočim kad me uštipne,
pa ga malo lupim po ruci.
„Dobro si raspoložen.”
„O, da, sad ću i tebe oraspoložiti!” Vragolasto mi uzvrati pa po-
segne rukom za mnom, ali mu ne dozvoljavam da me uhvati.
„O tome ću ja odlučiti! Možda možemo napraviti neku raz-
mjenu. Ali prvo moram i ja pod tuš, noćas si me potpuno oznojio
i natopio.”
„Idi, pozvat ću Oscara da nam donese doručak.”
Pod njegovim tušem ne dozvoljavam sebi da suze opet teku, a
tu uvijek puštam misli da kolaju dok analiziram svaku njegovu
riječ. Ne, ne, nema suza! Izlazim mokre kose ispod tuša, oblačim

122
njegovu majicu preko grudnjaka i gaćica jer želim nositi njegov mi-
ris i dalje, a Ryan me dočeka odmah kod vrata i posegne za mnom.
„Slatkišu, danas nećeš izlaziti iz moga naručja.” Spušta usne na
moje i još jednom dokazuje da nisam umislila svu silinu naše po-
žude i strasti, koja čini da ne čujem ništa osim našeg disanja i uz-
daha koje mamimo jedno drugome, dok nam se duše spajaju u
ovom poljupcu. Oscar pokuca i zatekne nas u poljupcu.
„Nerado prekidam, mladiću, ali majka Vam je došla.” Ryan pu-
šta moje usne pa me pogleda začuđeno.
„Da se nije nešto dogodilo? Neka dođe gore.”
Ustanem s njega, ali on me vrati na sebe i poljubi u rame. Oscar
izađe iz sobe, a za minutu ulazi Ryanova majka. Ovaj put gleda
nas sa zanimanjem, s laganim osmijehom, iako joj u očima vidim
neku brigu. Ne poznajem ženu i ne znam zašto to zaključujem.
„Bok, sine. Bok, Lucy. Žao mi je što dolazim ovako nenajav-
ljeno, morala sam te vidjeti.”
„Ostavit ću vas da razgovarate, moram ionako osušiti kosu.”
Namignem mu i ustanem s njega pa odem u kupaonicu. U trenu
dok gasim fen začujem Ryanov ljutiti glas i zvuk pucanja stakla.
„Nije me jebeno briga!!!”
Izletim van u brizi pa zastanem na vratima jer se čaša rasprsnula
po cijelom podu, a Ryan i njegova majka pogledaju u mene.
„Jesi li dobro?” Pitam ga zabrinuto dok mu prilazim bliže. Za-
japurio se i majku ubija pogledom, pa mi procijedi.
„Dobro sam. Ne brini. Moja majka je smatrala da mi mora nešto
saopćiti. Nisi trebala dolaziti, majko, pogotovo ne zbog takve glu-
posti. Danas je moj posljednji dan s Lucy i želim ga provesti s
njom. Sretan. Zadovoljan. Živ.”
Naglasi svaku riječ tako da se svaka pora na mom tijelu naježi.
„Ryane. Ionako se moram spakirati, vidimo se kasnije, može?
Doći ću ti. Obavezno.”

123
 Voajer

Pomazim ga po licu da ga umirim pa spustim svoje usne na nje-

gove, a on me zadrži tako duže od planiranog. Nije mi baš ugodno
dok nas njegova majka ovako gleda, a vidjela nas je doslovce dok
je bio u meni. Još se gledaju bez riječi, ali s izrazitom ljutnjom i
netrpeljivošću s njegove strane, dok ja uzimam svoje stvari i izla-
zim iz njegove sobe.
„Došla si mi pokvariti posljednje dane s Lucy??” Čujem kako
Ryanov bijesni glas odzvanja dok se spuštam stepenicama i izlazim
iz kuće. Ne znam što bih zaključila na osnovu svega ovoga, koji
vrag se dogodio da se toliko razljutio?
Oscar me na izlazu pozdravi, izgleda da su i njemu sve lađe po-
tonule. Čim sam zakoračila u svoj dnevni boravak, Suzanne ostav-
lja knjigu koju je čitala, te me pozove u kuhinju.
„Hajde, sjedaj i pričaj. Skuhat ću nam kavu. Što se dogodilo?
Ostaješ li?”
„Ne. Ne želi da ostanem. Zapravo, želi, ali kaže da mi neće do-
pustiti jer mi ne može ništa pružiti.” Izgleda da sam se već pomirila
time, čim to ovako olako izgovaram.
„Prihvaćaš li to samo tako?” Suzanne je nadigla obrve i gricka
usnu.
„A kako da ga prisilim?”
„Lucy, odi sutra doma. Sigurna sam da će ti se kroz dva tjedna
javiti i moliti te da se vratiš. Garantiram ti!”
„Misliš?” Pogledam je beznadno. Ona izgleda uvjerena u to što
priča, ja nažalost ne.
„Ne vjerujem. Jednostavno, mislim da je gotovo. Čak ni kad bih
mu ponudila sve vikende svojega života, ni na to ne bi pristao.
Shvatila sam sve. Misli da bi me zatočio i ugušio ako bih ostala s
njim, a nije svjestan da ću ja ostati tu, u onoj sobi, njegovom kre-
vetu, njegovom naručju, čak i kad sutra moje tijelo bude na putu
za Toronto.”

124
125
 Ryan
Ne znam odakle izvlačim preostale mrvice samokontrole da
majku ne potjeram iz kuće jer me jebeno izbacila iz takta, prekinula
mi posljednji dan sreće i potjerala Lucy od mene.
„Čuješ li ti što ja tebi govorim! NIJE. ME. JEBENO. BRIGA!!!”
Ni za njezinu priču ni za razloge dolaska, ni za pristojnost i pošto-
vanje koje bih trebao imati prema vlastitoj majci.
„Ryane, sine, nemoj vikati, shvatila sam, oprosti. Mislila sam da
je najbolje da čuješ od mene. Takva će te vijest povrijediti pa sam
htjela da budem uz tebe.”
„Jesi li ti čula što sam rekao? Nisi morala dolaziti zbog toga.
Izabrala si divan dan, posljednji koji provodim s Lucy. A za Lilly
me nije briga! Neka se uda za koga god hoće! Jebe mi se. Ni ne
mislim na nju, ta žena kao da nije ni postojala u mom životu.”
Ljutnja mi kola venama jer gubim dragocjene trenutke s Lucy,
raspravljajući o totalno debilnim temama.
„U redu, oprosti. Mislila sam da će ti prijatelji javiti da se udaje.”
„Koji jebeni prijatelji?” Živci su mi na maksimumu.
„Sine, nemoj tako! Ti si taj koji se izolirao i pobjegao od svih
nas. Još ima ljudi koji te vole i trebaju.”
„Majko, molim te da izađeš iz moje sobe jer ne želiš čuti ono što
ću ti reći ako nastaviš pričati jebene gluposti! Odmah!” Izderem se
na nju pa izađe šutke i zatvori vrata.
Kriste, tako sam ljut sada! Ne zbog Lilly, nego zbog Lucy. Što
mi Lilly znači, ništa! Dio je prošlosti koju ne mogu promijeniti. A
ona koja mi može biti budućnost, nju puštam da ode od mene.
Svjesno je puštam, iako mislim da ću umrijeti čim ode preko mo-
jega praga.
 Dovučem se do balkona dok pokušavam svu buru emocija sta-
viti pod kontrolu pa uzimam mobitel i šaljem Lucy hrpu naših slika
koje sam noćas i jutros uslikao. Htio sam ovjekovječiti svaki naš
trenutak tako da me podsjeti na ovo vrijeme kad sam bio živ.
Izađem na balkon da udahnem malo zraka pa nastavim listati tu
hrpu slika i svakoj posvetim vrijeme da je dobro proučim. Tako je
lijepa, tako vesela, iako joj je, sa svakom idućom slikom, u očima
sve veći teret tuge. Gleda u mene s obožavanjem dok ja gledam u
kameru.
Začujem otvaranje njezinog balkona te ugledam Suzanne kako
mi maše. Pozornost mi koju minutu nakon toga privuče onaj bijeli
auto koji parkira pred Lucynu kuću.
Jebena mrcina opet je tu! Što sad hoće? Zar su se svi danas udru-
žili da nam useru dan?
Najradije bih vikao na njega da odlazi, ali ugledam Lucy kako
polako korača prema njemu, dok je on čeka naslonjen na auto. Pri-
čaju dok stoje jedno naspram drugog, a on stavlja ruke na njezina
ramena. Srce mi probija kožu dok gledam kako tuđe ruke diraju
njezino tijelo. I dalje joj nešto govori pa ona kimne i zagrli ga. Ne
mogu ovo gledati, guši me nešto više od ljubomore i posesivnosti,
pa joj pišem poruku.
„Vrati se, molim te.”
U trenu kad joj je moja poruka došla, ona posegne za mobite-
lom, nešto kratko kaže tipu, okrene se i počne žurno koračati
prema mojoj kući. Samo jedna moja poruka bila je dovoljna da ona
ode od drugog muškarca. Ružno od mene, ali tako me je usrećila.
Maknula se od njega samo zbog mene. Činjenica da je upravo ušla
u sobu i zaziva moje ime ispuni mi srce srećom. Znam da bi ona
za mene napravila sve i to mi je dovoljno da barem još danas bu-
dem najsretniji čovjek na svijetu.
„Ryane… Ryane…”

127
 Voajer

„Na balkonu sam, slatkišu.”

„Što se dogodilo?” Priđe mi vidno zabrinuta pa stavi ruke na
moje obraze.
„Ništa, srećo. Nedostaješ mi. Dođi tu.”
„Zato si me zvao?” Pita me dok se smješta na mene.
„Zar to nije dovoljan razlog?” Pogleda me prodorno i znam da
će mi reći nešto duboko, zbog čega ću se još više zaljubiti u nju.
„I više nego dovoljan razlog. Samo reci i ja ću ti uvijek doći.”
Grlimo se snažno; dvoje ljubavnika koji su se našli, dvije oštećene
duše, savršeno zdrave kad su spojene, izliječene, dok zajedno če-
kaju trenutak rastanka i ponovni povratak u tamu.
Ustaje s mene i ulazi nazad u moju sobu pa zaključava vrata.
Skida sve sa sebe i moli me da je uzmem.
„Molim te, dođi k meni. Hoću te još jednom osjetiti na sebi.”
Priđem joj blizu, rukama posegnem za njom i prstima prelazim
preko njezine kože. Uzima moje prste i ljubi svaku jagodicu pa sti-
sne moje ruke na svoja prsa.
„Tu ćeš uvijek biti samo ti. Nemoj to zaboraviti.” Skoro pa pod
prstima osjetim kako joj srce jako udara dok me gleda ovako slom-
ljeno. Pušta moju ruku i podiže mi majicu, te je presvlači preko
glave.
„Molim te, daj mi da nikad ne zaboravim… Dođi k meni i ne
puštaj me...”
Gotovo da plače dok mi govori i smješta se na krevet. Prebacim
se polako do nje, a ona stisne moju ruku.
„Dođi na mene, želim te jedanput na sebi.” Nekako se prebacim
i smjestim na nju, između njenih koljena, dok se oslanjam na svoje
laktove.
„Samo ostani tako, samo ostani”, šapuće mi na uho, dok me
stišće koljenima jače oko mojih kukova i rukama oko leđa. Vodim
ljubav sa ženom svojega života, utiskujem svoje tragove u njezino

128
tijelo i dušu, radimo ovo nježno, istinski duboko i tako ispravno.
Noć je odavno došla; i dalje smo u zagrljaju i samo nas sati dijele
od rastanka.
„Ryane, znaš da… Znaš da sam zaljubljena u tebe? Želim da to
znaš.” Njezin slomljeni glas uništava moje srce.
„Znam, Lucy, znam jer sam i ja zaljubljen u tebe. Znam sve.”
Zagrlimo se jače i ne govorimo više ništa. Malo se pomakne pa me
zabljesne kroz polutamu onim svojim lijepim očima.
„Hvala ti. Nisam mislila da ću ovdje naći nekog toliko posebnog
kao što si ti. Da ću te tako poželjeti, da ćeš mi dati krila i da ću se
pokraj tebe osjećati tako savršeno. Hvala ti što me nisi htio mije-
njati, što si mi dao ovo.” Jedva da trepćem samo da ne prekidam
naše poglede.
„Slatkišu, hvala tebi. Oživjela si me, izvukla iz tame, vratila mi
nadu, dala mi ono najvrjednije što imaš, svoje srce. Iako ću ti ga
sutra slomiti, molim te, nemoj me zbog toga mrziti, razumjet ćeš
jednom da sam ovo napravio zbog tebe.”
„Neću se prestati nadati da ćeš se jednom vratiti u Toronto kad
ti tu dosadi”, podigne usne na silu u mali smiješak i poljubi moju
čeljust.
„Ako sam išta naučio otkako si ti ovdje, to je da čuda postoje.”
Nasmiješim joj se, pa je nastavljam ljubiti sve do zore, kad smo
zaspali zagrljeni. Ujutro se pomiče po meni, prelazi rukama po mo-
jem tijelu kao da me traži, dok su joj oči još zatvorene.
„Ne želim otvoriti oči. Ne želim da je danas nedjelja. Ne želim
ići.”
Glas joj postaje sve tiši i slabiji. Moram sada biti jak, ne smijem
u posljednji čas postati egoističan, popustiti i učiniti joj nažao. Mo-
ram je pustiti.
„Dođi, srećice, idemo svi skupa doručkovati.”

129
 Voajer

Neće me pogledati u oči dok ustaje iz kreveta i odlazi u kupao-

nicu. Pozovem Oscara pa on donese sve na stol. Majka se već po-
pela gore i svi sjedimo za stolom, a Lucy još ne izlazi. Odem do
kupaonice pa pokucam.
„Lucy, jesi li dobro? Idemo li jesti? Oscar i moja majka su tu.”
Čujem otključavanje vrata, pa se konačno ukaže preda mnom. Na-
vukla je osmijeh, ali je oči izdaju da je plakala. Prođe pokraj mene
pa osjetim da je stavila moj parfem.
„Jutro”, pozdravi potiho moju majku i Oscara pa sjedne za stol
do mene.
„Lucy, danas ideš za Toronto, čujem?”
Lucy kimne na majčino pitanje. Majka krene ispitivati Lucy gdje
radi i živi, a Lucy svako malo pogledava u mene, dok bezvoljno
okreće komad kruha po tanjuru bez da išta pojede. Još koji sat i
ona odlazi. Tjeskoba i neizmjerna tuga ulaze u moje srce jer je više
nikada neću osjetiti, poljubiti, vidjeti.
Bože, molim te, čim ode od mene, uzmi me k sebi!
Vidim da je postala nemirna i nervozna nakon doručka, stoga
odlučim privesti stvar kraju.
„Majko, Oscare, molim vas da nas ostavite nasamo.”
Oboje se šutke pokupe, dok Lucy i dalje sjedi na stolcu i cupka
nogom te uzdiše. Znam da suzdržava suze.
„Obećala sam sebi da neću više plakati.” Progovori dok gleda
prema balkonu, jer me ne želi pogledati u oči.
„Nemoj, slatkišu, nemoj zbog mene prolijevati suze. Molim te,
ljepoto. Budi sretna jer smo ovo doživjeli.”
Ustane odjednom sa stolca, pa mi priđe i sjedne u moje krilo.
Grije me i grli nezasitno, očajno i potrebito.
Osjetim kako joj se prsa dižu i spuštaju od jecaja koji je potre-
saju. Ipak nije izdržala da ne zaplače. Kvragu, stišćem zube da i ja
ne počnem plakati.

130
 „Poljubit ću te i otići. Neću te zaboraviti. Ali, molim te, nemoj
mi slati poruke, nemoj me zvati, time ćeš mi samo otežati ovo.
Znat ću da si tu, a da ja ne mogu biti s tobom… Molim te, Ryane,
razumi me…”
Gutam knedlu dok mi suze naviru pa je grlim jako dok mi se
srce cijepa na dva dijela. Još samo jednom da udahnem taj miris
koji oživljava, da osjetim dodire koji me usrećuju, da poljubim
usne koje me obožavaju.
Ljubi me kao nikada do sad, dok nam usne natapaju suze, bol i
očaj, tuga i nemoć. Gorko smo svjesni svega dok stojimo na raskri-
žju naših puteva. Podiže se s mene i pušta moju ruku, te se povuče
unazad jedan korak do vrata.
„Zbogom, Ryane.”
„Zbogom, Lucy.”
Okrene mi leđa i zakorači iz moje sobe.
Istoga trena nestane svjetla, nestane svijeta i smisla.
Zatvorim oči i pustim da iz mene isteče sve što sam obuzdavao
danima. Sjedim nasred sobe u jebenim kolicima, koja će me vječno
podsjećati da sam imao nešto najljepše na svijetu i to izgubio, dok
mi glava leži na prsima, a suze kapaju na bedra.
Ima li svrhe da se uopće mičem s mjesta, dišem, živim?
Čemu? Za koga?
Ne znam koliko dugo tako sjedim sam nasred sobe u svojoj tuzi
i bolu, rastrgan na komadiće, bez one koja me može sastaviti na-
zad. Odjednom, vrata se otvore, a moja ljepotica doleti k meni i
klekne do mojih nogu, gledajući me suznim očima, slomljeno i
očajno.
Stavi glavu na moje jebene noge i samo stisne moje ruke svo-
jima. Plačemo u tišini dok me svaka njena suza gura sve dublje u
tamu. Podigne pogled dok još kleči kao da me moli.
„Volim te.”

131
 Voajer

Njene riječi dokrajče me.

„I ja tebe.”
Zatrepće da otjera suze pa ustane polako i ode preko vrata.
Gotovo.
Ne postojim više.

132
 Lucy
Sve sam napravila. Sve. Plakala, grlila ga, vodila ljubav s njim.
Rekla mu da ga volim, da želim ostati, da sam zaljubljena u njega.
Ništa nije pomoglo. Pustio me je da odem.
Suzanne vozi moj auto, dok ja potpuno oduzeto i izgubljeno gle-
dam kroz prozor. Svakim kilometrom kojim se udaljavam od nje-
gove, od moje kuće, moje srce kuca sve slabije, svijet mi se sma-
njuje, moj život se gasi.
Napravila sam sve što sam mogla, zar ne?
Našla sam čovjeka svojega života tamo gdje ga nisam tražila i
onda sam ostala bez njega. Znam njegove razloge, ali kvragu, zašto
baš sad nije bio sebičan, zašto baš sad mora ispravno odlučiti? Zar
ljubav nije luda? Zar nije slijepa? Od početka smo u ovoj ludosti
zajedno i na kraju on mora postupiti razumno, tobože u moju ko-
rist? Kako je to moja korist kad se osjećam kao da je život isisan iz
mene?
„Jesi li dobro?” Čujem Suzanne kako me zabrinuto pita.
„Nisam. Neću nikada biti dobro.”
Samo uzdahne i pušta me da buljim kroz prozor. Hoće li se ovaj
teret s mojih prsa ikad povući, hoće li se ova bol s moje duše ikad
umanjiti?
Neće.
Prvu noć koju provodim sama, bez da ga moje ruke diraju, bez
da osjetim miris i toplinu voljenog muškarca, zurim kroz prozor i
razmišljam o čemu on sad misli, je li mu teško kao i meni, nedo-
stajem li ja njemu kao što on nedostaje meni. Rana mi je još vruća
i svjesna sam da ću tek osjetiti što je prava bol, iako ću moliti Boga
da vrijeme napravi svoje i da prođe, kao što svi uvijek obećavaju.
 Voajer

Par dana nakon povratka na posao znam da ni bol neće proći

niti će se onaj pritisak u grudima smanjiti, jer on je postao dio
mene, mog bića, a nema ga više u meni, otrgnut je i više nisam
kompletna. Radim kao luda, zatrpavam se poslom, tražim si neku
svrhu u životu i čini mi se da će izložba biti spremna već za mjesec
dana.
Nakon posla idem na plivanje, u šetnje, u kino, na izložbe, a kad
navečer zakoračim u svoj stan, već na vratima krenu suze i sve ono
što me u sjeni pratilo, svako sjećanje na njega, slomi me do kraja.
Kad konačno utonem u san, malo se oporavim pa krećem sve is-
početka, i tako do navečer kad po stanu sve obavljam mehanički,
uz litre suza.
Ne mogu se boriti protiv sebe, protiv potrebe da vidim njegovo
lice, nas dvoje skupa, zagrljene i sretne pa listam naše slike, samo
da se još više ubijem u pojam, da se još jače dokrajčim. Pokrijem
se dekom u praznom i hladnom krevetu dok zamišljam da je tu
pokraj mene, da me opet ljubi strastveno i grli snažno.
Prizivam svaki trenutak u sjećanje da se samo malo utješim, ali
ništa ne pomaže pred spoznajom da ga nikada više neću vidjeti, da
nikada više neće biti moj.
Suzanne mi dolazi svaki dan; ili rano ujutro prije posla ili na-
večer, samo da vidi jesam li se pomaknula s mjesta. Jedem, ali ne
osjećam glad, oblačim se, odlazim na posao. Jedino tamo, dok ra-
dim, osjećam da još postojim, da još nisam skroz skrenula i pomu-
tila um.
„Lucy, ne možeš ovako, pogledaj se. Deset dana je prošlo, izgle-
daš kao lešina. Vidiš li podočnjake? Vidiš li kako izgledaš?” Su-
zanne me pita jedan dan dok sjedimo jedna pokraj druge na kauču.
Gleda me zabrinuto, s borom urezanom na čelu dok skuplja usne.
„Tako se i osjećam. Pusti, proći će me… Moram ga preboljeti.
Samo mi treba vremena.” Izgovaram čistu laž. Nema tog vremena

134
koje će ublažiti moju želju za njim i izbrisati bol zbog našeg ras-
tanka.
„Jesi li dobila njegovu poruku ili poziv?”
„Ništa. Zamolila sam ga da ne radi to. Htjela sam odmah preki-
nuti sve. Srezati u korijenu. Znam što bih napravila, očekivala bih
svaki dan, svaki sat njegovu poruku ili poziv i samo time bih se
hranila. Pogledaj me, ovisnica sam o svemu što me podsjeća na
njega. Stalno listam naše slike. Svaka tužna pjesma podsjeća me na
njega. Neki dan sam pod pauzom plakala u kantini, kad je svirala
pjesma Johna Legenda. Ljudi su me gledali kao da nisam nor-
malna. Jer i nisam. Neću više nikad ni biti. Mislim da vrijeme za-
pravo neće ništa popraviti. Samo ću morati naučiti živjeti s ovime
što me guši.”
„A da odemo van i napijemo se? To ti treba, vjeruj mi”, potapša
me po ruci.
„Možemo se napiti i tu u stanu.”
„Ne, trebaš izaći i napiti se. Možda se pojavi netko tko će te utje-
šiti.”
„Nikad, Suzanne, nikad!”
Nema šanse da ću ikada ikome dozvoliti da me dirne ili poljubi,
kad to ne može napraviti onaj kojem ja pripadam i dušom i tijelom.
Dva tjedna nakon povratka iz Odesse, moja majka se pojavi na
mojim vratima. Krasno, još mi je i ona trebala, zakolutam očima
nakon što je pustim u stan.
„Što se događa? Zašto ne odgovaraš na pozive? I kako to izgle-
daš?” Namrgođena je kao i uvijek. Mala Lucy nikako ne ispunjava
majčine zamisli i ne udovoljava njezinim kriterijima.
„Nisam dobro.”
„To vidim i sama! Zašto? Još jedan loš odabir muškarca?” Pog-
ledam je srdito, samo ona uspijeva izludjeti me u sekundi.
„Ne pričaj, majko, o onome o čemu ne znaš ništa!” Dreknem na
nju.

135
 Voajer

„Pričam jer znam! Loše biraš, kao što vidiš iz iskustva! Ja imam
dva dečka, prava, pristojna, spremna za ženidbu i djecu. Ići ćeš s
njima na spoj i vidjeti kako se slažete. Dužna si to i sebi i meni.
Godine odmiču, a ti ne izgledaš ništa mlađe. Sve je manji izbor.
Kriteriji se snižavaju.” Dođe mi se da se narugam njezinoj naredbi,
ali odustanem jer ona je zbilja ozbiljna s idejom.
„Idem li s obojicom u isto vrijeme na taj tvoj spoj?” Sarkazam
izbija iz mene.
„Lucy… Tko god te tako očajno bacio u depresiju, nije vrijedan
tvoje patnje. Daj sebi šansu, ovi dečki su stvarno solidni. Što te ko-
šta? Radije bi tu gubila dane zatvorena u stanu? Odi na ta dva spoja
i… Obećavam ti, neću ništa više tražiti od tebe.” Pogledam je u
nevjerici.
„Ozbiljno? Nećeš mi više dolaziti s idejom prisilnog braka, slije-
pih spojeva, nećeš mi svaki put kad se vidimo ili čujemo nabijati
na nos moje loše odabire i godine koje prolaze bez muža i djece?”
Udahne i skupi usta u crtu.
„Neću. Ta dva spoja i puštam te da radiš što želiš od života. Ako
želiš dočekati starost sama, onda neka to bude tvoj izbor. Ja ću
znati da sam napravila sve što je u mojoj moći.” Suzim oči i pro-
govorim odlučno na ovu njezinu izjavu.
„Dobro, majko. Dogovori mi za svaku subotu po jedan spoj. Po-
šalji mi samo njihova imena i adrese gdje se moram pojaviti i u
koje vrijeme. Ne košta me ništa. Imaš pravo. Da vidim ja kakve ti
meni muževe biraš.”
Nakon ovoga, izlazi iz stana sva sretna jer joj je plan uspio, a ja
sam izmoždena pa prekopavam po kuhinji i nađem jednu staru
bocu votke koju smo Suzanne i ja načele još davno, nakon njenog
prekida s Joshuom.
Nedjelju provedem doslovce okupana u alkoholu, ležeći na ka-
uču, dok votka grije moju utrobu, ali ne ubija bol za… Njim.

136
 ON.
Uvijek će biti ON.
Ne mogu ni prevaliti njegovo ime preko usana jer me jebeno
peče. Ponovno posežem za našim slikama, ponovno plačem, dok
votku više ni ne nalijevam u čašu nego naginjem iz boce. Prstima
prelazim po ekranu i diram ga, njegove obraze, mekane usne, oštru
bradu, dok ga tiho u sebi molim i pitam zašto nam nije dopustio
da budemo sretni. Zajedno.
Što se dogodilo u nekom trenu, ne znam, valjda sam se onesvi-
jestila. Probudila sam se glave naslonjene na rub kauča. Kad sam
jedva otvorila teške kapke, pogled mi je pao na bljuvotinu na podu.
Jesam li dosegla dno? Mislim da nisam. Dno će biti kad budem
na spoju s neznancima, a već sad me hvata muka od razmišljanja
da time varam Njega. Od same pomisli da bi me tuđe ruke dirale,
usne ljubile, želudac mi se ponovno digne… I opet povratim.
Ponedjeljak mi počne glavoboljom i mamurlukom zbog pola li-
tre votke koju sam nalila u sebe, bez da sam išta pojela prije toga.
Korina mi prilazi u nekom trenu dok sjedim za stolom i držim
glavu naslonjenu na rukama.
„Što se tebi događa? Smrdiš na alkohol.”
„Što tebe boli briga? Jučer sam se napila! Danas nisam pila. Imaš
li problem s tim?”
Nikad veći bijes nije jurio kroz moje vene tolikom brzinom da
bih joj očupala one plave umetke!
„Dobro, ženo, samo pitam! Riskiraš posao ako ti Sam namiriši
alkohol. E, da, još nešto sam ti htjela reći, ali nisam sigurna da je
pametno da sad čuješ.” Nekako lomi prste kao da joj je malo neu-
godno reći to što planira.
„Znam, Korina, sigurno si s Mattom. Uživaj, zaboli me dupe za
njega. Konačno si dočekala. Nemam ti što zamjeriti, ne zanima me
on ni najmanje.” Gleda u mene širom otvorenih očiju, a ja ne znam

137
 Voajer

odakle izvlačim ovaj otrov koji sipam na nju. Nikad nisam bila ta-
kva.
Poslije posla hodam oko Monarch parka. Njegova kuća tu je
negdje s druge strane. Koja mi je korist hodati ovuda, kada on nije
tu. Kad bih ga samo još jednom vidjela... I što onda? Što bi se do-
godilo?
Bol bi prošla? Možda na sekundu.
Suzanne je otišla s razredom na dugi izlet van grada, a doma ne
želim ići jer znam da ću posegnuti za bocom. Postat ću pijanica jer
me alkohol onesvijesti i barem tada ne znam za Njega. Kupaći ko-
stim mi je u torbi pa idem na plivanje. Možda ću imati sreće, pa se
utopim.
Presvučem se u kabini i dovučem do bazena. Uranjam noge po-
lako i idem prema sve dubljem dijelu bazena. Ne želim se micati,
ne želim udahnuti…. Želim umrijeti… Sada... Ovdje… Je li mo-
guće umrijeti ako se samo prepustim želji i naredim svom tijelu da
se ne bori, da ne diše?
Držim oči zatvorene i samo plutam ispod vode. Zrak sam davno
pustila. Slabost me hvata dok mi Njegove slike prolaze pred očima.
Što radi sada? Misli li na mene? Stoji li na onom balkonu? Želi li
mi poslati poruku? Čuti moj glas? Svira li?
Osjećam njegovu blizinu, smješka mi se i poseže rukom prema
meni.
Njegove ruke zaista me izvlače iz vode i na površini umotaju u
svoje naručje. Živa sam dok me ove lijepe crne oči gledaju i vraćaju
k sebi.
„Ryane...” Drži me uza se čvrsto i hipnotizira pogledom.
„Gospođice, što ste zaboga radili dolje tako dugo? Zabrinuli ste
me!”
Ovo… Ovo nije njegov glas… I ovo nisu njegove usne, ali ovo
je njegova crna kosa i brada… I njegove crne oči…

138
 „Jeste li dobro?”
Njegov zabrinuti glas i doza kisika konačno dopru do mog mo-
zga, pa kad zatrepćem par puta, postane mi jasno da ovo nije On.
Ali jako me podsjeća na njega, toliko jako da imam potrebu da me
ne pušta iz svoga naručja. Malo, barem malo mi je ona bol napus-
tila tijelo dok mi je ovako blizu.
„Gospođice? Dišete li?” Nasmije mi se malo dok me i dalje drži
prislonjenu uz svoje tijelo, ruku omotanih oko mene.
„Jesam, dišem. Bolje sam.” I dalje ne mičem pogled s njega jer
je on jedino što me trenutno tješi. Ipak, odmičem se malo od njega,
a on me povuče za ruku i izvede iz bazena.
„Dođi.” Šapne mi tiho.
„Ne znam što ti se upravo dogodilo ni tko je Ryan, ali nemoj piti
i onda doći na bazen. Moglo se svašta dogoditi.” Neznanac se za-
brinuo za mene i potpuno me pročitao. Spasio me, iako spas nisam
tražila na ovaj način. Suze opako prijete da se sliju niz moje lice, a
ruke se počnu tresti.
„Hoćeš li popiti kavu? Dođi. Idemo sjesti, kava će ti dobro doći.”
Puštam neznancu da drži moju ruku i da me vodi do malog kafića
u sklopu kompleksa bazena.
„Nisam danas pila. Nisam ništa planirala napraviti. Samo
sam… Samo sam se… Pustila…” Progovaram iskreno, dok mi glas
podrhtava pred činjenicom da sam poželjela sebi smrt.
„Toliko jako boli?” Neznanac mi drži ruku dok sjedimo u kafiću
i tješi me. Sluša me, a njegove oči i lice me tako podsjećaju na
Njega.
„Da. Boli jako. Nenormalno.”
„Dolaziš li tu često? Nisam te dosada viđao”, prebacuje temu i
odmah malo odahnem.
„Inače utorkom, četvrtkom i subotom, ali danas sam trebala
okupaciju. Nisam htjela biti sama u stanu.”

139
 Voajer

„Evo, nisi sama. Sa mnom si”, nasmiješi mi se nježno, pa mu

uzvratim.
„Ja sam Lucy. I hvala ti što si me spasio.”
„Nema na čemu, Lucy. Ja sam Austin. Tu sam, izgleda, ovim
danima kada ti nisi. Zato se nismo sreli dosad. I ja dolazim nakon
posla da se malo opustim.”
„Ja sam se danas, izgleda, previše opustila.” Po prvi put nakon
deset dana čak i loša šala izađe iz mojih usta, ali barem je šala.
„Želiš li pričati o tome?” Kriste, razoružava me jedan neznanac
dok me gleda ovako s razumijevanjem, kao da čita sve iz mojih
očiju, kao da zaista želi čuti tužnu priču mog života.
„Ne. Ne želim pričati”, odrješito mu odgovorim.
„O čemu želiš pričati?” Podigne obrve u znak brige i suosjećanja.
„Ti mi pričaj o sebi, Austin.”
„Što želiš znati o meni?”
I Austinov osmijeh sladak je kao Njegov.
„Sve.”
Sjedila sam tako dva sata za stolom na kavi s neznancem koji
izgleda kao On. U ta dva sata saznala sam da ima trideset dvije
godine, da je rođen u Torontu, da ima svoj salon za tetoviranje,
nije oženjen, prekinuo je dugu vezu prije dva mjeseca, ima malu
kolibu izvan grada gdje provodi vikende i još hrpu stvari.
Pozdravljam se s njim i krećem doma.
„Bok, Austin. Hvala još jednom za sve.”
„Nema na čemu, Lucy. Dao bih ti svoj broj ako poželiš opet ra-
zgovarati, jako mi je ugodno u tvome društvu. Rijetke su cure koje
zapravo slušaju.” Podignem usne u iskren osmijeh.
„Može. Bilo bi mi drago da se opet vidimo tu, na bazenu. Nećeš
me morati opet spašavati.”
I dok odlazim od njega, ona bol, koja je makar kratko prestala,
zapravo se sakrila i sad opet biva toliko velika da me guši. Hodam

140
prema svojem stanu i opet plačem. Ulazim kao olupina, bacam sve
na pod, posežem opet za ono malo votke na dnu boce.
Hoće li ovo ikada prestati, hoću li ikada više živjeti ako nemam
Njega?

141
 Ryan
Prije više od godinu dana mislio sam da je moj život gotov. Pla-
kao sam, krivio i Boga i ljude i svemir i sudbinu. Žalio i tugovao,
ljutio se i razbijao. Mislio sam da ne postoji ništa gore od tog tre-
nutka kad sam saznao da ću vječno biti vezan uz kolica.
Danas… Danas želim umrijeti, ne želim više postojati. Ne bez
nje, ne bez onog duha i života koji je vratila u mene, ne bez onog
osmijeha i pogleda koji tjeraju čovjeka da zaboravi sve drugo.
Bez nje, više se nemam čemu nadati. Luda, luda glava koja je
morala presuditi, morala ju je pustiti, da je ne uništi do kraja…
Stežem mobitel u ruci jer samo želim čuti njezin glas. Ali ne zo-
vem je. Molila je da ne radim to. Stojim na balkonu već satima
nakon što je otišla i samo gledam u njezine prozore. Neće se tamo
više nikada pojaviti, ali ja ne odustajem i dalje gledam u nadi da
će, kao nekad sunce opet granuti i obasjati moju mračnu dušu.
„Mladiću… Ništa niste pojeli satima”, čujem Oscarov glas iza
mojih leđa.
„Ne trebam ništa. Hoću biti sam.”
Hranim se i dalje svojom patnjom, ovom vatrom koja mi pali
nutrinu, suzama koje mi trebaju donijeti olakšanje, ali me sve više
utapaju. Kažnjavam sam sebe pa liježem u krevet, gdje je njezin
miris i dalje u tragovima. Puštam tuzi da me obuzme dok cijelu
noć oplakujem sjećanja na ženu svog života.
Ujutro majka ulazi u moju sobu.
„Sine. Jesi li dobro?” Nemam volje ni snage da joj išta odgovo-
rim, samo se okrenem na stranu na kojoj je Lucy spavala i zamis-
lim njezinu glavu na jastuku kako me gleda, dok joj lice ukrašava
najslađi osmijeh.
 „Donijet ću ti doručak”, majka se opet oglasi i potom me ostavi
samog.
Više mi ni san nije prijatelj koji me prizove k sebi da ne mislim
na nju. Svake minute, svake sekunde, ona je tu.
Majka opet dolazi i stavlja pladanj na krevet, na mjesto gdje je
moja ljubav ležala. Isti čas, možda nesvjesno rukom posegnem i
bacim onaj pladanj u zid. Sve se rasprsne i taj zvuk me natjera da
vičem kao ranjena životinja koja leži u svojoj muci, zna da joj do-
lazi kraj, a želi još jednom trčati prostranstvima divljine, želi još
jednom piti onu hladnu vodu s rijeke i udisati slobodu.
Oscar ulijeće u sobu i gleda me zabezeknuto s vrata. Priđe mi
mirnim korakom dok trgam jastuke oko sebe i bacam sve na pod.
Stegne me svojim rukama oko ramena i prisili da se smirim. Tre-
sem se kao prut od navale emocija koje su me odjednom pogodile,
izašavši iz mog grla nakon što sam ih sputavao danima.
Čujem majku kako jeca, pa je pogledam. Drži ruku na ustima i
samo me gleda prestrašeno.
„Ostavite me. Odmah”, jedva izustim, dok Oscar popušta stisak
rukama oko mene, a potom ga pogledam i naredim.
„Donesi mi onu bocu.”
Dobro zna što mu govorim i znam da će me poslušati. Majka
bez pogovora izađe, a Oscar se vraća s bocom Yukon Jacka.
„Izvolite. Odradite to pa idemo dalje. Doći ću vas pogledati ka-
snije.”
Ne soli mi pamet, samo me pušta da se ubijem u piću. Kao da
bi to ubilo ovu gorčinu u meni.
Ne pomaže ništa. Apsolutno ništa, jer Ona više nije u ovoj mojoj
tamnici. Nikada više neće zakoračiti preko moga praga, nikada
više neće išetati mokra ispod mog tuša. One tople oči više nikada
neće prodirati u moje s ljubavlju i požudom, nježnošću i željom.
Što da radim sam, bez nje do kraja života? Što?

143
 Voajer

Zaspim potpuno omamljen od alkohola, ali začujem otvaranje

vrata.
„Lucy?” Zašto zazivam njezino ime, ne znam, ali ne stoji ona
tamo. Vidim to nekako dok žmirim kroz kapke, nesposoban da
odignem glavu jače s jastuka.
„Neću Vas pitati jeste li dobro. Znam da niste, mladiću. Trebate
li nešto?”
„Nju. Samo nju.” Toliki očaj čuje se u mom glasu, da se i Oscaru
omakne duboki uzdah. On sjedne pokraj mog kreveta, pa me pog-
leda i izrecitira odlučno.
„Još danas možete tugovati, a sutra idemo.”
„Ne idem nikamo!”
„Idete!” Zagrmi glasno na mene i postavi se na noge ispred mog
kreveta.
„Sad dovršite tu bocu, ubijte to što imate i sutra idemo. Znam
što govorim. Poslušat ćete me, ali ujutro, kada budete trijezni.”
Okrenem se na drugu stranu i zaspem. Sanjam mojeg anđela,
ponovno omamljen alkoholom.
Nisam se ustao iz kreveta čitava dvadeset i četiri sata. Oscar je
opet u mojoj sobi i viče na mene.
„Ustajte, Ryane! Idemo pod tuš. Krevet je namočen urinom.”
Nije me briga da crknem u bljuvotini i urinu, u smradu i jadu.
„Nikamo ne idem. Ne želim, ne mogu.” Ni ne gledam u njega
dok sobom odzvanjaju samo njegovi koraci. Glava mi puca od ma-
murluka, oči ne mogu ni otvoriti, a potom osjetim hladnu vodu
kako udara u moju glavu i leđa.
„Koji kurac radiš?!” Povičem, ali ne mičem s mjesta jer mi godi
ova hladnoća. Možda prodre do mojeg srca i zaustavi ga da kuca.
„Ustat ćete, istuširati se i idemo na pretrage. Ne zanima me Vaše
mišljenje. Izvući ću Vas na silu, Ryane.” Uporan je, ali uporan sam
i ja.

144
 „Ne idem!”
„Idete! A znate zašto? Zbog malene. Zbog nje. Znate što je ona
napravila? Digla Vas je iz mrtvih. Sada ste dopustili da sav njezin
trud padne u vodu nakon njezinog odlaska. Bi li ona to voljela? Da
Vas vidi ovakvog? Zašto gubite nadu? Ona će se vratiti, potražit će
Vas”, zvuči tako siguran u to što govori.
„Neće. Iako me voli, neće se vratiti. Zabranio sam joj. Otjerao
sam je. Nisam je zadržao.”
„Rekla je da vas voli? Pa jebemu sve, Ryane!” Prvi put čujem
njega da psuje i da je bijesan dok trga mokre plahte s mene. Vuče
me ispod pazuha, a pošto ne surađujem, pusti me na pod, pa me
pogleda ozbiljno, gotovo s prijetnjom.
„Vaša majka mi je nešto rekla. Samo to mi je trebalo da povežem
sve. Znate što, Ryane? Dići ćete se, okupati se, otići na pregled,
prohodati i onda vratiti Lucy.”
Kakve bajke on to priča? Gotovo da mu se nasmijem sarkasti-
čno.
„Zašto si tako siguran u to, Oscare?” Po prvi put vidim izraz
njegova lica koji me pomalo plaši.
„Zato što je jedan dan ta mala cura došla i jedan dio Vas je oz-
dravio, a ja sam siguran da će i ostatak. Nećemo vjerovati ničemu
što je doktor Nolan rekao. Vaša bivša se udaje. A znate za koga?
Za doktora Nolana. Nije li Vam to malo… Čudno? Vaša majka je
rekla da se iznenada neki dan zaručila za doktora koji je Vas liječio.
Siguran sam da ju je zaprosio nakon onog Vašeg poziva. Nikakvu
nadu nije Vam dao prije godinu dana, a vidite da je pogriješio. Što
ako je pogriješio i u vezi hodanja? Što ako postoji mogućnost da
prohodate? Idemo sad obaviti sve moguće preglede, nećemo gubiti
nadu.”
Priđe mi bliže i stavi ruke na moja ramena. Još probavljam to
što mi je rekao, ali neću se nadati previše, jer sva moja nada, sav

145
 Voajer

optimizam i vjera napustili su me onog dana, kada je ona otišla

preko moga praga.
„Idemo zbog nje. Njoj ste dužni. Za svaki dan koji se trudila, Vi
se sada potrudite zbog nje. Hajde.”
Poslušam ga, dok me on odvlači u ovom očajnom stanju pod
tuš. Što drugo napraviti? U pravu je. Njoj sam sve dužan. Idem na
taj pregled, tko ga jebe! Ako se i ponadam, pa se razočaram, može
li mi biti gore nego li je sada? Napravit ću to zbog nje, da dokažem
tom jebenom šarlatanu od doktora da je pogriješio, makar djelomi-
čno.
Dva sata nakon toga, sjedim u kombiju na svojem mjestu, dok
Oscar vozi u Toronto.
Majka ispred vozi nas svoj auto. Ništa nije govorila nakon jut-
rošnje scene. Ni ne treba, zar me itko može ičim utješiti?
Kriste, kako se približavamo gradu, tjeskoba stišće ruke oko
moga vrata. Ne zbog pregleda, ne zbog susreta s drugim ljudima,
već zbog činjenice da je Lucy u ovom gradu.
Možda će proći negdje ulicom kojom ja prolazim, možda ću
negdje ugledati njezinu smeđu glavicu!
Kojim se ja ludostima hranim! Sigurno ne postoji to čudo koje
bi mi je dovelo pred oči nakon samo tri dana. A onda se podsjetim
da znam njezinu adresu. Mogao bih otići pred njezin stan… Samo
malo baciti pogled na nju? Zvjeram pogledom uokolo po ulicama,
nesvjestan da me Oscar promatra.
„Nećemo danas imati vremena za to. Možda sutra. Znam što
Vam je na pameti, mladiću”, začujem njegov glas, dok me gleda u
retrovizoru pa odahnem brzo, odbacivši svaku nadu da ću je vi-
djeti.
„Cijelo popodne bit ćemo u klinici na pretragama kod doktora
Atkinsona. Obavit ćete dio danas, dio sutra ujutro. Poslije idemo
kod Vaše majke. Provjerio sam, samo će Vaše sestre biti tamo.

146
Majka Vam je konačno svjesna da Vam nije ni do kakvog društva.
Nemojte se ljutiti na nju, Ryane, ona Vam želi dobro iako ne raz-
mišlja poput Vas, jednostavno ne razumije.” Svjestan sam da se ni
ona ne miri s mojim stanjem, niti razumije kako se ja osjećam.
Sjedim u svojim kolicima u ordinaciji doktora Atkinsona, čo-
vjeka od nekih pedesetak godina, dok Oscar sjedi pokraj mene, a
doktor lista hrpetinu moje dokumentacije.
„Onda, momče, da čujem, kakve su se to promjene dogodile?”
Nalakti se na stol i pogleda me preko naočala.
„Pa prije mjesec dana počele su erekcije. Odjednom. Počeo sam
reagirati na jednu ženu, iako je doktor Nolan rekao da više nikad
neću to osjetiti. Nisam htio opet kod njega na pregled, želim drugo
mišljenje.”
„U redu, poštujem to. Sada ćeš obaviti prvi dio pretraga, sutra
drugi, s tim da će neki nalazi tek krajem tjedna biti gotovi. Možete
onda opet doći ovdje ili se možemo čuti mobitelom. Samo da raz-
jasnimo, reagirao si samo na jednu ženu?”
„Da, samo na jednu. Vidio sam druge, ali ništa. Nisu me privu-
kle niti da ih odmjerim. Čak ni pornići. Samo ona.”
„To ću morati malo istražiti, takav poticaj je očito podsvjestan.
Mladiću, vjeruj u čuda jer ponekad se dogodi da se čovjek izliječi
snagom svoje volje. Ta žena, ona je, očito, tvoje čudo”, zagleda se
opet u moje nalaze pa popravi naočale.
„Mišići koji su prije godinu dana otkazali poslušnost, sada, iz-
gleda, reagiraju. Je li to privremeno ili trajno, je li neki živac opet
proradio… Vidjet ćemo. Sutra su najvažnije pretrage, pa se dobro
naspavajte i odmorite.”
On me savjetuje, pa mi objašnjava što će mi sve sutra raditi i na
što moram biti spreman.
Usudim li se nadati?
Usudim, zbog nje.

147
 Voajer

Ja ionako nisam bitan, ali za nju ću podnijeti sve, svaku iglu koju
će mi sutra uvesti u kralježnicu, svaki ubod koje će moje tijelo osje-
titi, jer sve ionako manje boli od ove boli koju osjećam za njom.

148
 Lucy
Koliko puta u životu zastanete sa svime što radite, zaklopite oči
i prisjetite se onih nekih dana sreće, zadovoljstva i neizmjerne is-
punjenosti? Kad ste tužni, žalosni, sjetni? Kad pustite neku tužnu
pjesmu? Jednom godišnje, mjesečno, tjedno?
Ja? Svaki jebeni dan.
Mirim se time da On nikad neće izaći iz mojih misli. Prati me
uvijek. Zatvaram oči i on briše moje suze. Sjednem za stol da se
prisilim nešto ubaciti u usta, a on sjedi pokraj mene i gleda me. Još
učim živjeti s prazninom koju je ostavio u meni. Želim biti ona
stara, ali ne mogu… Nema povratka, ne nakon njega.
Kriste, toliko ga volim da me to razdire!
Već je sredina lipnja, svaki dan sam na bazenu i često viđam
Austina. U kratko vrijeme postali smo jako bliski. Znam što radim,
želim Austinovu blizinu jer me podsjeća na Njega.
„Što kažeš, majka te tjera na slijepe spojeve?” Zeza me dok sje-
dimo na kavi jedan dan nakon bazena.
„Ne pitaj ništa, molim te! Odradit ću to da mi se makne s glave.
Mora da su to neki specijalci čim su pristali naći se sa mnom, a Bog
zna što im je napričala o meni. Vjeruj, pobjeći će obojica glavom
bez obzira nakon pet minuta.”
Nasmiješi mi se, kao On. Ne mogu da mu ne uzvratim jednako,
jer ovako liječim svoje rane. Pogrešno, ali barem me to drži da ne
poludim.
„A da mene dovedeš majci i predstaviš kao dečka? Nije mi pro-
blem glumiti da me oduševljavaš”, namigne mi i nešto se rastopi u
meni. Čak i namiguje kao On.
 Voajer

„Vjeruj, uzela bi ona tvoj broj i svaki dan provjeravala kako nam
ide, morao bi svaki vikend dolaziti na ručak i podnositi izvještaje.
A najvjerojatnije bi već nakon upoznavanja rezervirala svadbenu
salu. Vjeruj mi. To ne želiš.”
„Lucy, nije mi problem, rado bih ne samo glumio tvog dečka,
nego… Bio pravi. Ako to želiš.” Pogleda me s dozom iščekivanja i
nestrpljenja pa dodirne moju ruku i pošalje valove topline sve do
mog srca.
„Austine… Ne mogu, ne sad, možda nikad. Jako si mi drag, uži-
vam u tvome društvu, ali ne mogu sada ni pomisliti na drugog muš-
karca.”
„Razumijem, treba ti vremena da preboliš. Rado bih ti bio rame
za plakanje. Ti si jedna divna cura, znaš li?”
Tako me tješi, tako je dobar prijatelj. Ali nije On.
Možda samo malo sliči Njemu i smije se kao On, ali ništa u
Austinu ne budi onu ljubav, onu nježnost i neizmjernu potrebu u
meni da ga grlim, ljubim i štitim od svijeta, kao što to želim s Njim.
Nikada nitko neće biti kao On.
Suzanne se odavno vratila s izleta i priča mi o muškarcu kojeg
je upoznala u parku.
„Zabio se biciklom u mene, nije uopće stigao zakočiti! Ne znam
koji mu je vrag bio, ali prepala sam se i pala na guzicu. Ženo
moja… Kad je on skinuo naočale i kacigu, dobro da sam već bila
na guzici… Koji primjerak! Podignuo me na klecave noge, odveo
do klupe i očistio mi haljinu od kamenčića i trave. Nisam mogla
ništa izustiti dok mi je rukama prelazio po nogama. Pažljivo i nje-
žno, skoro pa erotično. Trebala si to vidjeti! Kao scena iz nekoga
filma. Rastopila sam se. Nakon toga, dao mi je svoju vizitku i uzeo
moj broj jer mi se hoće odužiti. Tako da večeras idemo na večeru.”
Odjednom zastane i stisne moju ruku.

150
 „Jesam li ti dosadna s ovom pričom?” Zagleda se u moje oči na-
kon što je odjednom nestalo one radosti s njezinog lica.
„Jesi li ti normalna, Suzy? Ovo me toliko veseli! Konačno čujem
nešto dobro u posljednje vrijeme. Ti si zaista zaslužila nekog nor-
malnog tipa.” Zagrli me snažno i poljubi u obraz.
„I ti si, Lucy. Znam da još nisi dobro, vidim ti u očima.”
„Jednom mora biti bolje. Mislim da nikada neće prestati boljeti,
samo ću naučiti živjeti s tim. A gle, nema boljeg načina nego trošiti
vrijeme s krivima. Večeras idem na spoj s nekim stvorenjem kojeg
mi je majka našla.”
Konačno se i ja nasmiješim, ali od muke. Tip se zove Greg, ima
trideset i sedam godina, radi u nekakvoj reklamnoj agenciji.
„Znači, veselje večeras? Ako ništa, barem neka on plati večeru.”
Cerimo se nakon dugo vremena kao dvije budale. A ja sam bu-
dala jer radim ovo protiv svoje volje, razmišljam dok oblačim ne-
kakvu haljinu i spremam se. Nemam volje. Za koga se sređujem,
za koga se trudim? Odradit ću ovo da majka konačno sjaše s mene
sa svojim prodikama i navaljivanjima.
Stojim pred restoranom, gdje se trebam naći s tim Gregom.
Hrpa ljudi izlazi i ulazi, ali nitko mi ne prilazi. Pogledam prema
parkingu, a prema meni korača visoki smeđokosi tip, zgodan, za-
pravo jako zgodan, dok mi se osmjehuje slatko kada me prepozna.
Sigurno mu je majka pokazala moju sliku. Prilazi mi samouvje-
reno te uzima moju ruku, ljubi mi nadlanicu i izusti mekano.
„Lijepa Lucy… Neizmjerno mi je zadovoljstvo.” Nema što, neki
teži šarmer.
Zatrepćem, jer znam da to očekuje. Shvatim na prvu da je ovo
neki primjerak koji voli pažnju. Sve je na njemu tako umjetno, po-
mno isplanirano unaprijed. Kladim se da sa svakom ženskom ima
isti ulet. Ne govorim ništa, samo ga puštam da me uvede u restoran

151
 Voajer

dok ulazim u ulogu sirote ljepotice koju je jedan ovakav lik uzeo
pod svoje da joj priušti večer iz snova.
„Dopusti mi”, povlači stolac da sjednem, pa se smjesti naspram
mene i gleda sa smiješkom i zanimanjem u očima.
„Dakle, Lucy, čuo sam o tebi sve najbolje i zaista mi nije jasno
što takva djevojka radi sama. Mora da te sudbina za mene čuvala.”
Jao, povratit ću.
Govori tako mazno, što mu uopće ne pristaje uz imidž. Ne znam
koji mi je vrag, ali odlučim prihvatiti njegovu glumu.
„Moguće, iako ne znam čime sam baš ja zaslužila toliko sreću
da se pojaviš na mome putu.”
„Pa mora da si bila jako, jako dobra curica. Ja volim dobre cu-
rice. Jesi li, Lucy? Jesi li bila dobra curica?”
Zaista ću povratiti.
„Ne znam, Greg. Što rade dobre curice?” Kako uspijevam ovako
glumiti nevinost i skrivati grč na licu, ne znam, ali ovo mi se baš
sviđa. Zanima me do kud ćemo dogurati. Nadam se da ću se do
kraja večeri zaista izbljuvati u njegovo krilo.
„Pa, Lucy… Slušaju. Puno slušaju i ispunjavaju naredbe. Onda?
Vidiš li se u toj ulozi?” Prste stavlja na bradu i prelazi po njoj crtaju-
ći nevidljive krugove.
„Nisam sigurna, imaš ovu večer kako bi provjerio”, bacim mu
izazov. Ne mogu dočekati da vidim što će sljedeće napraviti.
„U redu, dobra curica.”
Kriste, kako si je važan! Šteta što je kretenčina, jer zaista je zgo-
dan.
Poziva konobara rukom pa izdiktira našu narudžbu, bez da me
upita što ću.
„Mlada dama će rižoto Stroganov, a ja ću tjesteninu s plodovima
mora. I najbolje crno vino koje imate.”
Opa, sad ćemo se malo i razbacivati lovom? Izgleda da zaista vrijedim!

152
 Cerim se u sebi kretenu, jer mi je palo na pamet da mu je moja
majka možda dala koji dolar samo da me počasti.
„Prvi korak uspješno odrađen, Lucy. Pokorila si se mojoj volji i
pojest ćeš ono što sam ti naručio.”
Moram ovo sada reći jer ću puknuti.
„Greg? A što na kraju dobre curice dobiju? Čime budu nagra-
đene?”
„Jako si znatiželjna, Lucy”, malo se nagne prema meni i šapne.
„Dobiju rumene obraze i rumeno dupe.”
Kriste, tako bih mu se rado nacerila u facu, ali odmaknem se i
glumim da sam izvan sebe od njegovih riječi. Samodopadno se ce-
reka jer misli da sam u šoku.
„Onda, Lucy, želiš li biti rumena?”
„Ne znam, nisam to nikada probala.”
Najvjerojatnije mu se ne diže ako ne unese nasilje u seks. Ovaj
sigurno i davi i tuče dok jebe.
Nisam uopće više gladna, apetit mi je pobjegao preko vrata i po-
ziva mozak da mu se pridruži, da ode što dalje od ovoga bolesnika.
„Budi dobra do kraja večeri pa ćeš imati priliku iz prve ruke pro-
bati.”
Kako bih mu rado maknula onaj arogantni cerek s face!
„Nadam se da ću ispuniti tvoja očekivanja, Greg, izgledaš prili-
čno dominantno, mogu tek zamisliti kakav si u spavaćoj sobi.”
Riječ seks ne mogu niti izgovoriti naglas od mučnine. Igram i dalje
igru, jer je toliko glup da nema pojma da mu se izrugujem.
„Ako si imalo pokorna, Lucy, a izgledaš u potpunosti takva,
onda se nadaj nezaboravnom kraju ove večeri.”
Slabi cerek otme mi se iz usta, pa se ispričam i odem do toaleta.
Čim sam ušla u žensku kabinu, počnem se nekontrolirano smijati!
Tako bih rado nazvala Suzanne da joj kažem kakvog pacijenta
imam za stolom, ali ona je isto na spoju. Nadam se da ona ne mora

153
 Voajer

glumiti poslušnu curicu koja će dobiti batine po guzici na kraju

večeri. Ako ništa, smijem se. Ma, umirem od smijeha!
Primirim se malo, osvježim vodom, pa se vratim za stol, a hrana
već čeka. Ulazim opet u svoju ulogu, a on me pogleda ozbiljno i
naredi.
„Sjedi. Jedi.”
Koji lik! Zaboravio si: „Diši, trepći!”
Pa jebem ti život! Koga ti meni šalješ da me ženi, pička ti materina!
Bijes raste u meni, ali kontroliram se jer mu se želim narugati do
kraja večeri.
Konobar nam prilazi i dolijeva vino u čaše. Čim je otišao, Greg
me ošine pogledom.
„Lucy. Kaznit ću te. Ljut sam.”
„Molim?” Što mu se sad dogodilo? Uz sve, on je i bipolaran!
„Pogledala si konobara duže od dozvoljenog. Tvoje oči smiju
gledati samo mene. Jedino ja mogu postojati u tvojoj glavi. Jedino
mene možeš zamišljati kako te jebem žestoko i snažno dok tvoji
krici odzvanjaju sobom. Idemo! Sada ćeš dobiti kaznu!”
Ustane se brzo i povuče me za lijevu ruku, ali mu moja desna
doleti i zalijepi teški šamar!
„Kretenčino sadistička! Ne bih ti dala ni da me poljubiš, kamoli
da me poševiš i izudaraš! Goni se s tim svojim bolestima nekoj dru-
goj! Marš!”
Vičem kao luđakinja dok cijeli restoran gleda u nas dvoje, a Greg
se još drži za obraz i bulji preneraženo u mene.
„Hoćeš i drugi rumeni obraz? Skidaj gaće da ti i dupe bude ru-
meno! Daj taj remen, pička ti materina nastrana! Ha, volio bi to,
zar ne? To ti je netko već sigurno radio? Zato želiš mlatiti žene?
Samo tada si muškarac?”
Ništa ne govori, ali ja zato letim vani i umirem od smijeha, za-
pravo se toliko nekontrolirano smijem, da se u jednom trenutku,

154
dok se već vozim u taxiju prema svojem stanu taj smijeh pretvara
u suze.
Zovem majku istog trena kad sam ušla u stan. Čim se je javila,
kroz suze joj se obratim.
„Tip ti je za ludnicu, hoće me jebati i mlatiti. Ako ti se sviđa,
uzmi ga sebi. Čini mi se da bi tebi dobro došla jebačina i dobre
batine!” Izdiktiram i bacim mobitel u zid tako da se razletio u ko-
made. Nisam ni svjesna što sam sve rekla vlastitoj majci, ali JEBE
MI SE!
Zaboli me više za ikoga, za išta! Bitna sam ja, bitne su moje želje!
Sljedeće što radim nema smisla, ali mi je potrebno, stoga uzi-
mam ključeve od auta i vozim do Odesse. Idem vidjeti Njega i jebe
mi se, iako je prošlo već mjesec dana koliko se borim da ga zabo-
ravim. Sve će mi pasti u vodu, sav trud da ga prebolim, da nastavim
živjeti normalno, ali moram ga vidjeti.
Vozim kao luđakinja da što prije dođem do njegove kuće, prevr-
ćući po mozgu sve moguće scenarije; što reći, što napraviti kad ga
ugledam. Srce mi se kupa u sreći jer ću mu uletjeti u sobu, probuditi
ga i onda…
Ljubiti do kraja života.
Potpuni je mrak dok parkiram u njegovo dvorište, ne gori niti
jedno svjetlo na njegovoj kući. Ono što ugledam razbije moje srce
na stotine komada, obriše onu kratkotrajnu sreću, pretvorivši je po-
novno u tugu.
Pred kućom stoji znak PRODANO.
Moje oči po deseti put iščitavaju tu riječ, a moj mozak odbija
prihvatiti moguće ishode jer ovo je posljednje što sam očekivala
došavši tu.
On nije tu, nema ga.
Gdje je?
Kamo je otišao?

155
 Voajer

Što se dogodilo?
Posegnem za mobitelom u džep hlača i sjetim se da sam ga raz-
bila!
Minutama sjedim u autu i zurim u njegovu praznu kuću, nespo-
sobna da se pomaknem, da odem negdje, da na kraju krajeva shva-
tim.
Kao da netko drugi vozi moje tijelo nazad u Toronto, jer ja si-
gurno nisam prisutna dušom.
Hoću li ikada više biti ona stara? Želim li biti ona stara?
Ostaje mi samo ova bol koja me podsjeća na njega, ali i nju vo-
lim kao dio sebe.

156
 Ryan
Drugi dan pretraga u Torontu je gotov. Nema što mi nisu radili,
izmrcvarili me, izboli, umorili, ali i to je sada gotovo. Preostaje mi
samo čekati, a vrijeme je sve što imam. Zapravo ga ni ne želim jer
je čitavo moje vrijeme ispunjeno mislima o Lucy. Vjerujem dok-
toru Atkinsonu, ali da vidim onog seronju Nolana, napio bih mu
se krvi.
„Oscare, sutra krećemo doma. Neka sve bude spremno rano uju-
tro”, govorim Oscaru nakon što mi je odnio tablete i doručak.
„Može, Ryane.”
„A što se tiče nalaza koji dolaze u petak, čut ću se s doktorom,
nema potrebe da opet dolazimo u grad. Iako…” Pogledam nesi-
gurno Oscara, jer sigurno zna na što mislim.
„Jeste li sigurni, mladiću? Što ako vidite nešto što Vam se neće
svidjeti?” Namrštim se na ovu izjavu jer o tome nisam razmišljao.
„Misliš da ću je vidjeti s drugim muškarcem?” Jedva dišem dok
to izgovaram.
„Ne, ne to, Ryane. Ona vas voli. Neće imati drugoga. Možda će
biti toliko slomljena i skrhana, pa se poželite otkriti i prići joj. Ima
li svrhe da to radite? Čemu proživljavati drugi rastanak? Želite li je
dokrajčiti? Razmislite dobro. Ako želite, idemo pred njezin stan i
čekamo.”
„Neću, imaš pravo. Idemo sad u boravak, sestre će uskoro doći.”
Odustanem od ideje da uhodim Lucy, time neću olakšati ni sebi ni
njoj.
Popodne provedem u krugu obitelji. Majka se i dalje ne smije,
slabo mi se i obraća.
 Voajer

Povučem je za ruku da dođe za mnom u kuhinju, ostavljajući

Oscara i sestre u boravku.
„Majko, ne mogu te gledati takvu. Ne razumijemo se u nekim
stvarima, ali ne želim da si takva zbog mene. Molim te.”
„Ja tebe, sine, ne mogu takvog gledati. Ne mogu! Ne vidim os-
mijeha… Samo tugu… Propadaš. Moje dijete. Moj mezimac”, glas
joj je plačan, a lice žalosno.
„Ne možeš mi pomoći. Pusti me. Ovo je sada moja sudbina. Pri-
hvati to. Ako bude i male naznake da bih se mogao oporaviti, sve
ću dati da se to ostvari, makar trajalo godinama. Znaš zašto? Jer
volim onu malu curu i ako opet postanem potpun čovjek, ona će
biti moja žena zauvijek. I tada… Jedino tada, ja ću biti dobro”,
izgovorim samouvjereno, kao da zbilja vjerujem i sâm u svaku
riječ, iako si ne dopuštam nadanje.
Kimne mi pa se nagne i poljubi me u obraz. Sestre odjednom
ulijeću u kuhinju, pa se obruše na mene, grle me i ljube, a Daisy
me priupita.
„Ljepotane! Hajde, hoćeš li nam malo svirati? Kaže Oscar da
imaš nove pjesme.”
„Nisam ponio gitaru”, nadignem ramena požalivši što se nisam
sjetio, iako mi nije do sviranja.
„Ima jedna tvoja stara gitara u ormaru. Hajde malo, jako nam
nedostaje slušati tvoje pjesme.”
Aurora me nagovara i gleda skrušeno, dok Daisy ide do moje
sobe u prizemlju i donosi gitaru, pa me dovuku u boravak da im
svima sviram.
„Koju pjesmu?” Pitam dok namještam gitaru.
„Nove. Sve”, Daisy ne odustaje, dok se smješta pokraj Oscara
na kauč.
Odlučim prvo odsvirati Without you. Ona govori o Lucynom i
mom rastanku. Ne mogu ni jednu riječ prevaliti preko usana, iako
je pjesma praktički spremna za izdavanje.

158
 Zatvaram oči dok mi prsti lete po žicama, zamislim da je ona
preda mnom, da me gleda onako slatko i zaneseno, kao i uvijek
dok joj sviram. Uzvraćam joj osmijeh, gledam one lijepe tople oči,
pune ljubavi i privrženosti.
Kako čovjek nju ne bi volio. Voljet ću je zauvijek.
Prsti odsviraju zadnje akorde, prenem se konačno iz sna pa po-
gledam u sestre, a one se grle i plaču.
„Što vam je?” Gledam ih zabezeknut, dok plaču kao da je netko
umro.
„Brate! Ovo je… Ovo je nešto najbolje što si ikada napisao. Ovo
toliko dira, ma ubija!” Aurora ustane i grli me oko vrata.
„Ovo moraš izdati, ne zanima me! Čovječe, hajde što se Aurora
rasplakala, ali ja?” Daisy se nadoveže, pa me i ona obgrli.
Obje me jednako nagovaraju i ljube, bacaju mi se oko vrata i
brišu suze u moje rame.
„Dajte, koji vam je, jeste li u PMS-u?”
Zagrcnu se i počnu se smijati, pa im se i ja pridružim. Konačno
se i ja smijem. Primijetim da i Oscaru odgovora društvo mojih se-
stara, samo ne mogu odlučiti pogledava li češće Daisy ili Auroru.
Ujutro smo već na putu prema Odessi. Odustao sam od namjere
da čekam Lucy pred njezinim stanom. Oscar ima pravo. Ako me
ugleda, ako se ponovno sastanemo, taj oproštaj bit će još teži.
Sada samo treba dočekati petak da se doktor javi s konačnim
vijestima.
Svaki dan opet sam na balkonu i satima gledam u njezin prozor,
zamišljam je tamo kako mi se osmjehuje i maše. Njezin osmijeh.
To je nešto što liječi.
Vrt nije zapušten, vrtlar opet dolazi. Ne znam zašto, ali ostatak
tjedna ne osjećam onoliku bol kao prva tri dana nakon njezinog
odlaska.
Zapravo znam kako se ovo zove.
Nada.

159
 Voajer

Dopuštam si nešto što prije nje nisam imao, dozvoljavam svom

srcu da vjeruje. Polažem sve nade u nalaze i u ono što mi je Oscar
rekao. Ovaj doktor neće me iznevjeriti. Osjećam to. Želim to
osjećati. A doktor Nolan će sigurno dobiti svoju kaznu, ako mi je
namjerno uskratio informacije ili prešutio mogućnost ozdravljenja,
makar ona bila i minimalna. Pokraj nade, obuzima me i želja za
osvetom.
Primim svoje papire, iako trenutno nemam inspiracije, jer me
napustila zajedno s Lucy. Bacim pogled na onu moju pjesmu. Pa-
dne mi na pamet da se možda javim Vanceu, našem vokalu, da je
i on pogleda. Možda je bend odsvira. Bila bi to lijepa uspomena na
Lucy. Kada bi je ona negdje čula, sjetila bi me se sigurno.
Posegnem za mobitelom pa odaberem njegov broj. Posljednji
put čuli smo se prije pola godine, kada me nagovarao da se vratim
u bend.
„Hej, brate! Pa gdje si ti?” Pozdravi me tako srdačno i veselo.
„Tu u blizini. Kako si ti, kako su dečki?” Svi smo bili baš prava
ekipa i slagali smo se odlično.
„Dobro je sve, ali ti nam baš nedostaješ. Nijedan ti nije dostojna
zamjena. I tvoje skladbe nedostaju. Ali idemo naprijed. Kako si
ti?”
„Bilo je i boljih dana. Nego, imam jednu pjesmu. Posvećena je
jednoj curi, a htio bih je dati vama. Samo mora biti naglašeno da
je posvećena Lucy. Ako ti se svidi. Samo to. Ništa drugo ne tražim,
samo to i pjesma je vaša.”
„Može, brate, šalji. I ako se poželiš vratiti, tvoje mjesto te čeka.”
„Znaš da se to neće dogoditi, ali hvala ti. Čujemo se!”
Osjećam ogromno zadovoljstvo zbog ovoga. Pjesma će sigurno
zaživjeti. Ona će je sigurno čuti i podsjetit će je na mene. I sam se
hranim samo uspomenama, slikama u mojem mobitelu,
sjećanjima na naše vrijeme.

160
 Dani su vrući, ali ne mičem s balkona. Drži me neki mir jer da-
nas je petak. Danas će me doktor nazvati. Znam da će biti dobre
vijesti. Moraju biti, jer dugujem to Lucy, i život to duguje meni.
Mobitel cijeli dan stoji u mojem krilu, čak i dok s Oscarom ru-
čam u sobi. Kao što nam je Lucy naredila, svaki dan skupa doru-
čkujemo, ručamo i večeramo.
„Misliš li da će uskoro zvati?” Onaj mir me već napušta jer je
prošlo podne i svaka minuta čini se kao sat.
„Hoće”, Oscar me tješi.
„Misliš li da će imati dobre vijesti?” Nervoza me zapravo hvata
naveliko pa ne mogu ni ručak pojesti do kraja.
„Hoće, siguran sam”, stavi ruku na moje rame i zaista me malo
umiri.
„Oscare, kako god ovo ispadne, hvala ti. Ti si mi najbolji prija-
telj, premlad si da kažem da si mi kao otac, iako si se najčešće baš
tako ponašao. Nitko me nije razumio i podržao kao ti, trpio i bri-
nuo se za mene. Oprosti još jednom za sve što sam ti priredio.”
Na ovo on ustane sa stolca, priđe mi bliže i muški me zagrli.
„Bit će to sve dobro, slušajte mene. Nolan je napravio veliku
grešku u procjeni, siguran sam da se sve može popraviti, samo da
taj doktor konačno nazove da odahnemo.”
Sjedne sa mnom na balkon i čekamo zajedno poziv. Neka ga tu,
tko zna što će mi doktor reći i kako ću reagirati.
Nakon dvadeset minuta, mobitel u mom krilu počne zvoniti.
Oblije me znoj čim vidim tko zove. Brzo pritisnem tipku za poziv
i prislonim mobitel na uho.
„Halo, Ryan Adams? Doktor Atkinson je”, njegov glas odmah
me umiri.
„Ja sam, doktore, čekao sam Vaš poziv.”
„Žao mi je mladiću, što se oduljilo”, skrušeno se ispriča.
„Nema veze, samo mi recite. Kakvi su nalazi?”

161
 Voajer

„Pa znaš što, Ryane… Meni tu nešto nije bilo jasno. Ovo je po-
trajalo jer sam cijelo jutro po dva puta provjeravao sve, konzultirao
se s kolegama i obavio par poziva. Budući da noge ne osjećaš, iz-
gleda da je na jednom malom dijelu leđne moždine priklješten ži-
vac koji je prestao raditi. Sad… Što napraviti s time? Na nezgod-
nom je dijelu i nisam siguran koliko bi ti točno operacija pomogla.
Ryane, recimo to ovako… Šanse su pola – pola.”
„Za što, doktore? Ništa nisam shvatio.”
„Pola da će se operacijom živac vratiti u funkciju, a pola da ćeš
biti potpuno oduzet. Znači da postoji mogućnost da opet nemaš
erekcije, ali i da ti gornji ekstremiteti ostanu oduzeti.”
„Ne bih osjećao ni ruke?” Upitam zbunjeno, a Oscar me pogleda
zabrinuto.
„Polovične su šanse. Razumiješ? S tim da bih te poslao u najbo-
lju ortopedsku bolnicu na svijetu, u Abbott Northwestern Hospital
u Minneapolis. To je privatna bolnica i tamo vrhunski rade. Nema
toga što oni ne mogu popraviti. Garantiram svojim zvanjem.”
„Dobro. Razumio sam. Osjetim da je ovdje još neka zapreka, u
slučaju ako se odlučim na operaciju.”
Uzdahnem jako duboko, jer osjećam u njegovom glasu neku la-
ganu suzdržanost.
„Dobro osjećaš, mladiću. Operacija stoji sto trideset tisuća do-
lara.”
„Dobro. Znači, nabavim sto trideset tisuća dolara i mogu me u
Americi operirati, s tim da postoji pedeset posto šansi da proho-
dam ili da ostanem potpuno oduzet? Jesam li sve dobro razumio?”
Priupitam još jednom da ne bi bilo zabune.
„Tako je, Ryane.” Kad mi potvrdi, nekako odahnem. Zatvorim
oči i progovorim odlučno.
„Doktore, kad imate termin za operaciju?”
„Već za tjedan dana. Zvao sam maloprije i sve provjerio unapri-
jed.” Zatvorim oči i potom odlučno kažem.

162
 „Dobro. Idem na operaciju. Računajte s tim. Pošaljite mi sve na
mail ili me opet nazovite, kako vam je lakše.”
„Dobro, Ryane. Svaka čast, mladiću. S tim da, ako operacija
uspije, uslijedit će mjeseci rehabilitacije. Osjećam da će sve biti do-
bro. Treba hrabrosti za ovo. Čujemo se.” Poklapam dok stišćem
zube, a oči držeći i dalje zatvorene. Stvarno treba lude hrabrosti za
ovo! A znam odakle vučem tu hrabrost. I zbog koga.
„Što ćemo onda, Ryane?” Oscar je već sve shvatio iz moje priče.
Osjećam njegovo odobravanje i podršku.
„Prodat ćemo kuću”, govorim dok otvaram oči i zurim u balkon
preko.
„Jeste li sigurni?” Ponovno je njegova ruka na mojem ramenu.
Vratim pogled s balkona na mojeg prijatelja. Jer on mi je jedini
prijatelj kojeg imam.
„Jesam, siguran sam. To je pedeset posto šansi da će ona biti
moja, da ću joj doći i nikad je više neću pustiti od sebe. Što da više
poželim? Zbog nje ću riskirati sve; i kuću i onih ostalih pedeset po-
sto”, ponovim još jednom, da ne izgubim odlučnost i snagu.
„Dobro, ja sam na Vašoj strani”, Oscar me stisne jače za rame i
kimne glavom.
„Odlično. Operacija je za tjedan dana. Stavi kuću već sutra na
prodaju. Ispod cijene. Nema veze što ćemo biti u gubitku. Ako ovo
uspije, čeka me dobitak života.” Svakom minutom sve sam sigur-
niji u to, sve više vjerujem u pozitivan ishod. Istodobno osjećam
ogromno uzbuđenje i velik strah, ali znam da se isplati. Za nju sve
se isplati, a ako ovo uspije, znam da će me čekati kao najbolja na-
grada za ovu godinu patnje.
Noć nakon ovakve vijesti ipak provedem bez sna, razmišljajući
i o onih ostalih pedeset posto, ali ne dopuštam si malodušnost jer
mislim da za Lucy vrijedi riskirati. Pouzdam se u to da je Nolan
sigurno potpuno pogriješio po pitanju mojeg oporavka.

163
 Voajer

Već sutra doktor Atkinson šalje podatke za uplatu pologa za

operaciju i dogovara sve detalje. Oscar je zadužio istu agenciju za
nekretnine da se pobrine za hitnu prodaju, pa je drugi dan po objavi
oglasa došlo čak deset osoba pogledati kuću. Peti dan odabrao sam
najvišu ponudu i prodao kuću.
Dan prije dolaska u Minneapolis sve je riješeno; karte za mene i
Oscara, sva dokumentacija i nada u srcu da će ovo uspjeti. Ako
ovo uspije, ako postanem stari ja, onda ću imati i moju curu u na-
ručju, moći ću plesati s njom, šetati, voditi je za ruku, nema toga
što neću napraviti s njom!
Hoće li ona opet biti moje čudo?

164
 Lucy
Nema mjesta u mom stanu kojeg moje suze nisu natopile: jas-
tuk, krevet, majicu, pod, stol, kauč.
Puno pitanja muči me danima.
Gdje je on?
Zašto je prodao kuću? Uspomenu na mene? Što se dogodilo?
Kamo je otišao?
Mobitel mi je u smeću, kupila sam novi i upravo ga palim. Stav-
ljam svoju karticu i skupljam hrabrost da pozovem njegov broj.
Samo da mi kaže gdje je, samo to trebam znati. Dvoumim se neko
vrijeme trebam li ga nazvati ili poslati mu poruku.
Pola sata samo šetam po stanu i mozgam što da mu kažem, kako
da se javim. Razdragano, da odglumim da sam dobro, da pitam
svašta ili samo postavim pitanje gdje je i poklopim nakon odgo-
vora.
Zatvaram oči i stisnem tipku za poziv dok mi cijela nutrina vrije,
a usta se suše dok čekam da se javi.
„KORISNIK. NIJE. DOSTUPAN.”
Riječi koje mi režu mozak, koje čine da krvarim i da vrištim u
sebi, a zapravo sjedim nemoćna, okamenjena, mrtva.
Obrisao me iz života?
Ugasio svoj broj?
Otišao je s jedinog mjesta gdje sam ga mogla naći!
Glasan krik otme se iz mojega grla dok rukama razbijam sve što
mogu dohvatiti!
Bi li moglo biti gore? Upravo sad… Znam da bi!
Suzanne bez kucanja ulijeće u moj stan, a ja mogu samo skliz-
nuti od nemoći i opet natapati hladan pod gorkim suzama. Ona
 Voajer

sjedne na pod do mene, pa me nekako obgrli dok prsima ljubim

tlo.
„Lucy, što se događa? Zaboga, Lucy, treseš se!”
Ne mogu progovoriti, oduzeta sam. Ne osjećam ruke ni noge.
Jezik ne surađuje, a u mom mozgu tutnji.
On… On… Prekinuo je sve veze sa mnom…
„Halo, molim da odmah dođete. Evo adresa.”
Čujem da Suzanne priča s nekim. Sljedeće čega se sjećam je ubod
igle i slatki san koji je odnio sjećanje na Njega.
Nečija ruka mazi me po obrazu. Još ne mogu otvoriti oči, a
htjela bih. Nepoznati miris uvuče mi se u nosnice, nepoznati zvu-
kovi ispune moj mozak. Potrudim se još malo i otvorim umorne
kapke.
Crna kosa i crne oči. Onaj lijepi osmijeh. U raju sam, zar ne?
„Lucy, kako se osjećaš?” Austinov glas razbije moje iluzije. Ni-
sam u raju. I dalje sam u paklu. Pogledam oko sebe. Pakao zvan
bolnica.
„Što radim ovdje?” Glas mi je potpuno izmijenjen i čudan, kao
da nije moj.
„Imala si napadaj. Tjeskobe, anksioznosti. Nisu sigurni, čekaju
tebe da im ispričaš što se dogodilo jer si bila potpuno izvan sebe.
Zvao sam te navečer, pa mi se Suzanne javila i rekla da si u bolnici.
Morao sam doći vidjeti te. Brinem se za tebe.”
Svaka njegova riječ malo me ugrije.
Zašto ne mogu voljeti Austina, kao što volim Njega? Lagao je
da me voli, otišao je u nepoznato, što dalje od mene. Ne mogu više
ni plakati, praznina me potpuno obuzela.
„Još si pod sedativima, spavala si više od dvadeset i četiri sata.”
Austin primi moju ruku u svoju i pogladi je, darivajući me svojom
toplinom i utjehom. Suzanne potom ulazi u moju sobu s dokto-
rom, pa mi se on obrati.

166
 Prisilim se nekako ispričati sve; kako sam išla u Odessu, vidjela
da je kuća prodana, kako sam ga zvala, a broj je isključen.
„Lucy, jasno Vam je da ste u opasnosti da zagazite dublje? Mo-
rate se trgnuti i prebroditi ovo. Provodite vrijeme s prijateljima, u
društvu, inače ću Vam morati prepisati neke terapije. Dogovorit
ćemo idući tjedan jedan termin za razgovor.” Kimnem kratko svje-
sna svega. Doktor odlazi, a ja pogledam Suzanne.
„Jesi li javljala mojoj majci?”
„Nisam. Mislila sam da ti to ne bi htjela”, pogleda me skrušeno
pa odmakne s mog lica jedan zalutali pramen.
„Potpuno si u pravu. Ne trebam sada njene prodike. Svjesna sam
i sama situacije.” Kao da ne znam da sam potonula skroz. Namjer-
no ili ne, ubio me baš onaj koji me oživio, baš onaj kojem sam dala
sve na pladnju.
Ali ne žalim. Opet bih sve s njim proživjela ispočetka.
Sljedećih dana podsjećam se da ne trebam tablete za smirenje,
pa se i održavam pri pameti. Suzanne se uselila u moj stan pa spa-
vamo skupa u krevetu. Ne znam što bih da nje nema. Drugih pri-
jateljica ni nemam. Majka me ne razumije. Neopisiva me želja
vuče da se javim baki, ona me uvijek utješi.
„Halo, bako Annie? Kako si?”
„Dugo se nismo čule. Kako si ti, Lucy? Reci baki, čujem ti u
glasu.”
E pa sranje, sad ću se rasplakati jer osjetim ljubav i obzir u nje-
zinom glasu.
„Nisam dobro, neću ti lagati. Mislila sam doći za vikend da se
napričamo. I da mi napraviš one svoje kolače. Da se ubijem od
šećera.”
Vikend je došao, nekako sam preživjela tjedan bez napadaja, a
baka sjedi preko puta mene na svom stolcu i ljulja se. Gleda me
svojim mudrim očima i čeka da počnem priču.

167
 Voajer

Pola sata kasnije izbacim toliko toga sa srca, dok maramicom

brišem suze i šmrcam, pomalo se stideći svega što sam joj ispričala.
„Lucy, zlato. Zaljubila si se. Uvijek toliko boli kada se radi o
pravom čovjeku. Slušaj baku. Ako ti je on suđen, pojavit će se u
tvom životu.”
„Ne vjerujem. Nestao je. Onako sam mogla doći do njega, naz-
vati ga. Ovako, onemogućio mi je i to, oduzeo mi je i tu nadu.”
„Zlato moje, možda je baš negdje u blizini i misli na tebe. Ja
nekako mislim da vaša priča još nije gotova.”
„Bako, ja se više ne nadam. Mrtva sam iznutra. Mrtva.”
Tjedan za tjednom prolazi, i ja se pomalo mičem s mrtve točke.
Vrijeme ispunjavam prekovremenim radom, sve je spremno za
izložbu početkom desetog mjeseca. Poslije posla na bazenu sam s
Austinom pa odemo u kino, a navečer sa Suzanne.
Već je rujan, vrućine su malo oslabile pa volim prošetati s posla
do doma. Treba mi tek pola sata koje provodim promatrajući svijet
oko sebe. Osjećam da nisam ona stara, nisam poletna, vesela i bez-
brižna. Mislim, ni ne mogu biti kada nisam kompletna, kad mi
nedostaje onaj najbitniji dio: srce koje je ostalo kod Njega.
Od neki dan imam osjećaj da me netko prati i gleda pred mojim
stanom.
Osjetila sam to dok me Austin pratio doma nakon bazena, a da-
nas to osjećam dok dolazim s posla i otključavam ulazna vrata.
Neka neugoda, čudan osjećaj, toliko jak da mi se koža ježi od ja-
čine nečijeg pogleda koji me probija. Magnet sam za kojekakve li-
kove, sad mi još na listi nedostaje vrebač.
Ipak… Smognem snage i okrenem se taman kada sam trebala
ući u zgradu.
Pogled mi zastane s druge strane ceste, na autobusnom stajali-
štu. Zaledim se i prestanem disati. Mozak ne vjeruje onom što
moje oči vide.

168
 On.
Sekundama pokušavam shvatiti da je to zaista On. Stoji na no-
gama i gleda me. Stoji na nogama? Na njemu je obična crna majica
i kapa, ali to... To je On!
Kriste, zaista sam poludjela!!!
Autobus se ispriječi između mene i moje vizije i kad bus ode,
više ga ne vidim.
Počele su i halucinacije.
Moram se opet javiti psihijatru. Ipak moram uzeti neku terapiju.
Dok hodam potpuno šokirana u svoj stan, shvaćam nešto. Neću
uzimati terapiju iako sam totalno poludjela, jer ga želim opet vi-
djeti. Makar i kao prikazu. Zašto? Jer je moje srce upravo malo
oživjelo.
Umirem od smijeha zbog svoje odluke, jer nisam normalna. Pro-
lupala sam!
Suzanne je u stanu pa kad me vidi da se smijem još na vratima,
skoči s kauča i doleti do mene.
„Lucy, što je zaboga sad?!”
„Ništa, ništa! Nečega sam se sjetila!” Progovaram kroz smijeh,
ali ne spominjem halucinacije, jer će me strpati u ludnicu. Nikome
to neću priznati.
Daj, Bože, još ludosti da ga vidim!
Sutra se opet ogledam oko sebe, ali ništa… Ne priviđa mi se.
Možda bih se morala opustiti kao jučer, pa će ga moj mozak prika-
zati kad ga ne prizivam. Uzalud, cijeli dan mi prođe, a halucinacija
nema.
Možda da se opijem, možda bi se onda pojavio. Uhvatim se be-
zbroj puta kako se ogledam oko sebe, ali Njega nema.
Prođe još par dana, i evo ga… Opet onaj osjećaj da je tu negdje.
Pred stanom sam i osjećam da je tu, dok opet vadim ključeve iz
torbe.

169
 Voajer

Okrenem se naglo na vratima zgrade i pogledam preko ceste.

Stoji tamo na istom mjestu kao i prvi put.
Bože, kako je lijep, visok, zgodan.
Volim ga i dalje više od ičega na svijetu! Makar i dok se ovako
hranim i tješim tvorevinom mojeg ludog uma. Stojim i gledam u
njega bez treptaja upijajući njegovu pojavu, ljepotu njegova lika,
dok gleda u mene jednako prodorno kao ja u njega.
Živa sam, dobro sam. Nemoj otići još. Samo budi tu.
„Lucy, Lucy!” Trgnem se na zvuk Austinovog glasa koji se po-
javio niotkud pa odvojim pogled od moje prikaze.
„Što si se tako zagledala, zvao sam te par puta? Idemo onda na
rolanje?”
Pogledam očajno prema stanici i rastužim se u trenu jer moje
prikaze više nema tamo pa slažem djelomično Austinu.
„Ništa, učinilo mi se da sam ugledala nekog. Samo da uzmem
role iz stana i presvučem se pa idemo.” Dobro, to i nije toliko ve-
lika laž. Nije dobro kada lažem prijatelju, ali što da sad radim, ne-
mam namjeru ikome priznati koliko sam skrenula od boli i jada.
Odlazim gore u svoj stan i uzimam opremu, te se vratim Austinu
koji me čeka ispred stana.
Dan je toliko bolji nakon što sam Ga vidjela.
Veselit ću se svakoj halucinaciji.

170
 Ryan
Pakao, raj, čistilište.
Ne znam gdje sam. Svaki dan mi je isti, ali u mojoj glavi nije sve
na mjestu. Znam što mi nedostaje, ali još toliko toga me dijeli od
nje.
Molio sam se, zaklinjao i molbe su mi uslišene. Opet sam pot-
pun čovjek, ali u ovom trenu, dok stojim pred njezinim stanom i
gledam pokraj nje drugog muškarca, meni toliko sličnog, nikad se
nisam osjećao više razorenim. Možda čak ni kada smo se rastajali.
Tada je postojala nada. Sada... Ništa.

Operacija je trajala devet sati. Doktorica Lane i doktor Stein do-

šli su u sobu nakon mojeg buđenja. Oscar je sve vrijeme uz mene.
„Ryane, kako ste danas?” Doktor mi se obrati prvi osmjehujući
se blago, dok drži ruke u džepovima svoje kute.
„Dobro. Ali ne osjećam još ništa”, izgovaram pomalo bezna-
dno, dok mi pogled pada na moje nepokretne noge.
„To je posve u redu. Operacija je po našim procjenama uspješna.
Bilo je par puta rizično, ali bio si u rukama stručnjaka. Ono što
dalje slijedi je minimalno tri mjeseca rehabilitacije. Za tri dana
počinjemo s testovima i vježbama, pošto je zahvat bio maksimalno
invazivan, uz ugradnju implantata na kralježnici. Vidjet ćemo
kako reagiraš.”
Samo kimnem; ništa mi drugo ne preostaje osim vjerovati ovim
ljudima i njihovim prognozama. Preživio sam operaciju, osjećam
 Voajer

ruke, dakle, zasad postoji nada da ću prohodati, iako ništa ne

osjećam u nogama. Noć prije operacije imao sam primisli da
odustanem, ali onda bih izvadio moje i Lucyne slike i više me ništa
ne bi pokolebalo. Kad sam već tu, kad sam prodao kuću i praktički
ostao beskućnik, nisam si dozvolio kukavičluk. Pedeset posto
velika je brojka, ogromna.
Treći dan mojeg boravka u bolnici i dan prije ispitivanja refleksa
pričam s Oscarom, otkrivajući svoj očaj.
„Ne osjećam još ništa, Oscare. Ne bi li se nešto već trebalo pok-
renuti?”
„Mladiću, morate biti pozitivni. Razmišljajte o malenoj. Nemoj-
te sada gubiti nadu, sad kad smo najgori dio odradili.”
„Oscare, samo o njoj i razmišljam”, pokislo izjavim i spustim
pogled na svoje noge.
„Ryane, vidim malodušnost na Vašem licu. Snaga volje…
Sjećate se što je doktor rekao?”
Snaga volje, snaga volje. Ponavljam u sebi nakon što me Oscar
ostavio samog u sobi, dok prelazim rukama po nogama koje ne
osjećam, a trebao bih, ako je operacija uspjela. Podsjetim se još
jednom da ruke osjećam, erekcije imam; dakle, ništa nije pošlo po
zlu, ali samo da nije sve ostalo na istome.
Zatvaram oči i cijeli dan razmišljam o njoj. Razmišljam o sva-
kom našem trenutku, od dana kad se pojavila u onom vrtu, skidala
se u kupaći kostim da se osunča, izazivala me, dražila, tjerala da
se ponašam kao napasnik i perverznjak. Fali mi Lucy neopisivo,
fali mi moja kuća, fali mi svaki kutak u kojem smo bili zajedno, ali
ne žalim što sam izgubio mjesto na kojem smo bili sretni.
Osvanuo je taj dan koji mi može donijeti ne samo olakšanje, već
kompletnu sreću. Moji doktori stoje ispred mene, a ja sjedim u ko-
licima. Oscar stoji sa strane i daje tihu podršku.

172
 „Ryane, sada morate dati sve od sebe. Prvo idemo s testom re-
fleksa, a ovisno o ishodu, pokušat ćemo Vas postaviti na noge”,
doktorica mi se obrati.
Kimnem uz neviđenu tremu, jer nemam snage išta reći koliko
mi nutrina drhti od iščekivanja, dok doktorica vadi kutijicu i iz nje
igle.
Zatvorim oči i čekam.
„Ryane? Osjećate li išta?”
„Zar ste me uboli? Ništa ne osjećam.”
Totalno razočaranje protutnji kroz mene.
„Idemo opet.”
Otvaram oči i pratim njezine pokrete rukom, dok drži iglu i pri-
slanja je na moju kožu. Ovo neće uspjeti. Ona bocka moje stopalo,
ali ja gubim i posljednju nadu i samo okrećem glavom očajno. Je-
bene suze naviru mi na oči i tjeraju me da vrištim u sebi bespo-
moćno.
„Stanite”, Oscar se odjednom oglasi, pa ga svi pogledamo, a on
se obrati doktorima.
„Možete li me ostaviti nasamo s njim? Samo minutu.” Doktori
se pogledaju pa kimnu i napuste sobu.
„Slušajte, Ryane. Ovo sada ovisi samo o Vama. Ni o kome dru-
gome.” Naginje se nad mene i govori mi ozbiljno i strogo.
„Nema mjesta negativnim primislima, sumnji i odustajanju. Tu
je negdje snaga u Vama i zove se Lucy. Sve je dobro prošlo, samo
morate to željeti, mladiću! Nećete sada odustati.”
„Ali ne osjećam ništa, kako da se natjeram na to?” U meni je
nešto potonulo i ne da mi krenuti prema suncu.
Oscar duboko uzdahne, pomakne se unazad pa posegne za svo-
jim mobitelom.
„Izvolite. Znam što Vam treba. Poticaj. Kao onda sa susjednog
balkona.”
Nešto otipka i pruži mi mobitel.

173
 Voajer

Gledam u video koji se počeo prikazivati, a pred očima mi je

ona, moja ljubav, moja ljepotica.
Srce mi je odmah puno dok ulazim tamo i šećem pokraj nje u
parku, iako ne vidim njezino lice, samo profil. Tko god da ju je
snimio, ni ne sluti što mi je sada napravio. Dao mi je snagu da ovo
odradim do kraja, do našeg cilja. Primam njezinu ruku dok mi se
smiješi slatko i samo tako, jedna ovakva jednostavna stvar je do-
voljna da se u meni probudi ona snaga volje koja pomiče brda.
„Volim te, Lucy”, progovorim dok držim njezinu ruku i šećem
pokraj nje.
„I ja tebe, Ryane”, odgovara mi nježno dok me gleda s utjehom,
ukrstivši naše prste, a potom me bocne.
„Toliko si lijen da i dalje samo sjediš? Ne misliš se konačno pokrenuti?”
Nasmijem se mojim ludim mislima, dok je i dalje vidim pokraj
sebe, a onda začujem Oscarov glas kako me priziva u stvarnost.
„Idemo po malenu, Ryane, sada ćete ustati i ići po nju. Nitko to
nije zaslužio više od Vas. Duboko u sebi znate da to možete, znate
da ste opet zdravi.”
Zagrizem usnicu do krvi, nokte ukopam u dlanove i vratim svoju
odlučnost i snagu.
„Imaš pravo, idemo, Oscare. Pozovi doktore.” Doktori se usko-
ro vraćaju, masiraju moje noge i potom pokušavamo iznova igli-
cama testirati moje reflekse.
Zar je potrebno govoriti da sam sljedeći ubod osjetio, da su na-
kon toga moja stopala pokazala reflekse? Blokade i strah su nes-
tali jer sam dopustio sebi vjerovati da moja malena može vratiti
život u moje tijelo.
Čudo?
Nije čudo.
Ljubav. Samo čista i nemjerljiva ljubav. Tu noć zaspim sretan,
ohrabren kao nikada u životu.

174
 Sutra mi doktori nalože da ustanem pa ako budem stabilan, da
pokušam napraviti barem jedan korak. Sam sebe iznenadim što
uspijevam stajati na nogama i držati ravnotežu, doduše pridržava-
jući se za prečke. Polako i sigurno.
Zatvaram oči dok se podižem rukama na prečke i zamišljam nju.
Koračam prema njoj u svojim mislima, a ona mi se smiješi i pruža
ruke prema meni.
„Spor si mi nekako. Predugo te čekam”, čujem njezin glas. Čak i u
mojim mislima, ona me zna nasmijati svojim pošalicama.
„Bravo, Ryane! Samo tako! Prvi korak, momče!” Oscar viče od
sreće, a ja ne otvaram oči ni dalje, dok hodam prema njoj.
Još malo, ljubavi, samo još malo me sačekaj. Molim je u mislima,
otvaram oči, pa pogledam u Oscara.
Tri koraka.
Tri koraka koja vraćaju u život i tri koraka kojima sam bliže njoj.
Oscar plače. Kvragu, tek sad znam što smo napravili.
Sjedam u kolica i grlim Oscara. Dosta za danas. Početak reha-
bilitacije je obećavajući, pohvalim sebe, Oscara i doktore, cijeli tim
koji se toliko trudio i vjerovao u mene, podržavao me i poticao.
Gledam se u ogledalu svaku večer, promatram noge koje su opet
u funkciji i zaklinjem se onim smeđim očima, najljepšim na svijetu,
da ću napraviti sve što poželi, kao znak zahvale jer mi je vratila
nadu, jer me poticala, jer je bila svrha svakom mom udahu. Sretan
sam, iako mi nedostaje pola duše, tamo negdje tisućama kilome-
tara od mene. Da nije nje, bio bih kukavica, ne bih pristao na ovo-
liki rizik, zaglavio bih u onoj tami.
Sljedeća tri mjeseca dani su mi ispunjeni fizioterapijama i preg-
ledima. Svanuo je petnaesti rujna, a ja koračam aerodromom u
svom gradu, gradu gdje je i ona. Ljudi moji, ja koračam!
Majka i sestre dočekuju me na aerodromu i plaču kad me vide.

175
 Voajer

„Sine, molila sam se svaki dan, ali da sam mislila da ću ovo do-
čekati… Nisam dok te sad ne vidim pred sobom”, majka jedva sa-
stavlja rečenicu od suza.
Ovo je dobro, ovaj osjećaj dok ih grlim i stojim na svojim no-
gama. Doktori su me pohvalili, kažu da brži oporavak i veću snagu
volje nisu vidjeli. Sestre me ljube bez ustručavanja dok nas ljudi
gledaju kao da nismo normalni. Nemaju pojma kakvom čudu sad
svjedoče. Pođem s majkom i sestrama u našu kuću, jer to mi je opet
dom.
Isti dan znam kamo ću otići. Pred Njezin stan. Moram je vidjeti.
Ono što sad gledam, nisam očekivao.
Tu je, pred svojim stanom, kosa joj je duža, mršavija je, nije ona-
ko vesela kao prije, ali pokraj nje stoji taj moj… Blizanac.
Treba li mi to nešto reći? S njim je jer je podsjeća na mene?
Ne vidi me dok stojim na drugoj strani ulice.
Nešto u meni viče njezino ime, ali ništa ne izlazi iz mojih usta.
Moj blizanac je ne dira, ne grli, ne ljubi, ali pokraj nje je, a ja nisam,
i to me boli.
Je li sretna s njim? Možda joj je samo prijatelj, tješim svoju uz-
nemirenu dušu.
Ona ulazi u svoju zgradu, a on odlazi. Nije je ni poljubio i ta
činjenica me razvedri i zasjeni moju bol i ljubomoru.
Sljedeća tri dana ne idem pred stan nego smišljam kako da se
pojavim pred njom. Zaslužila je da joj priredim iznenađenje. Tada
ću znati želi li me i voli li me još. Moram to obaviti na ovakav
način, moram znati želi li starog Ryana, a prije svega moram znati
sjeća li me se ili je nastavila sa svime kao da se ništa nije dogodilo.
Zovem Vancea, pa se dogovorimo da se nađemo u studiju.
„Brate, jebote! Pogledaj se. Ljepši si od mene!” Vance je isti,
uvijek spreman za zezanciju.

176
 „Znači, čuda se događaju”, zadovoljno konstatira dok sjedimo
jedan naspram drugog, a on me cijelog odmjerava i rukama gesti-
kulira.
„Ne čuda, Vance. Ljubav.” Više volim vjerovati da je to razlog
mojeg ozdravljenja, nego da me Nolan namjerno zajebao, uskrati-
vši mi pune informacije za mogućnost oporavka.
„Ooo? Ma daj? Kakva ljubav, ma nemoj reći… Lucy? Pa gdje je,
što je nisi doveo da vidimo tvoju inspiraciju?”
„E, za to trebam tebe. Trebam faktor iznenađenja da joj nadok-
nadim sve što sam joj priuštio.” Sve sam smislio i sada trebam par-
tnera u zločinu.
„Može, za tebe sve.”
Pričam mu svoj plan, a on samo kima i slaže se s prijedlogom.
Pjesma koju sam joj posvetio je spremna i sada ćemo je iskoris-
titi. Bolje prilike od ove nema. Sretan sam i vjerujem da će ovo
uspjeti, naprosto mora!
Vance je za potpunu suradnju, a ja sam spreman vratiti se u bend
i ponovno svirati jer to je moja druga ljubav.
„Ovo je njezin broj, adresa na poslu, otvorenje izložbe je prvoga
listopada. To je sve što trebaš znati. I nemoj usrati i nemoj joj se
slučajno nabacivati jer ću te naći i zadaviti golim rukama, godinu
dana ih treniram svakodnevno!” Pružam mu papir koji sam ispisao
njezinim informacijama, pa mu zaprijetim i prstom, dok se obojica
kesimo.
„Neću, brate, vidim da ti majica puca po šavovima. Ne brini,
ma znaš da sam ja glumac svjetske klase.”
Sve dogovorimo, a ja namjerno popodne opet prošećem do nje-
zinog stana. Znam da bi se u ovo vrijeme trebala vratiti s posla.
Strpljivo čekam na drugoj strani ceste, na autobusnoj postaji među
drugim ljudima.

177
 Voajer

Eno je, korača i gleda preda se. Momentalno osjetim kako se

život vraća u mene, kako mi krv jače kola venama.
Smijem se dok je gledam kako se približava svojoj zgradi, jer
nema ništa ljepše na svijetu od nje; od ona dva lijepa topla oka, od
mile duše i ovog što zrači iz nje.
Osjetila me je, znam da me je osjetila jer se okrenula i pogledala
točno u mene. Sranje! Moram pobjeći da ne ukvarim iznenađenje,
ali ne mogu odlijepiti pogleda s njezinih očiju. I ona gleda u mene
zabezeknuto, ali se ne pomiče, ne maše mi, ne progovara, ništa.
Mislim… Mislim da ne vjeruje da sam to ja.
Koristim priliku kad se bus pojavio na stanici pa ulazim i bježim.
Sad samo čekam da se Vance javi s vijestima, ali ne mogu ostati
miran, opet za koji dan sam pred njezinim stanom. Opet na istom
mjestu i ona opet hoda sama. Okreće glavu i pogleda u mene, kao
da me očekivala ili tražila. Ovaj put nije zabezeknuta, ali opet samo
stoji i gleda u mene i kao da je... Zadovoljna?
Koristim trenutak kad je maknula pogled s mene, pa se žurno
okrećem i ulazim u park da me ne vidi.
Strpljenje mi je pri kraju jer sutra popodne očekujem Vanceov
poziv da čujem što je uspio dogovoriti.
Hodam po kući kao luđak; ne mogu dočekati, pa ja nazovem
njega. Ne stignem ništa ni progovoriti, a Vance mi s obrati veselo.
„Što je, nervoza? Hajde, što sumnjaš u mene? Plan je uspio.”
Ok, to je to. Idem po nju, ali prije toga imam još jednu stvar za
obaviti.
Osveta. Drugi plan koji sam smislio uključuje Lilly i njezinog
zaručnika, šarlatana koji mi nije pomogao kad je mogao. Uzeo mi
je godinu dana života, a sve zbog toga što mu se svidjela moja cura.
Bio sam mu prijetnja i u kolicima?
Uključim Daisy u svoj plan i ona sazna adresu stana gdje Lilly
živi s Nolanom. Moja sestra me potpuno podržala nakon što sam

178
joj jednom prilikom priznao kako bih tog tipa sastavio sa zemljom
da ga negdje sretnem.
„Pa sastavi ga. Tko ti zamjera? Nije ti pomogao i prisvojio je
tvoju bivšu.” Daisy je opaka, ona bi odmah djelovala.
„Nije mene briga za Lilly, ali svejedno u meni tinja ljutnja obo-
jena mržnjom.”
„A da ga tužimo i izvučemo hrpu love? Možda ga ona ostavi ako
bankrotira?” Daisy pljesne rukama oduševljena svojom idejom.
„Ne, nemam ništa od tužbe, povlačenja po sudovima, jer znam
da je teško išta dokazati, on mi je jasno rekao da je procijenio stanje
u kojem sam bio netom nakon one nezgode na platformi i možda
je slučajnost da je nakon toga on završio s mojom bivšom. Ali je-
bemu sve, Daisy, imam potrebu da tom tipu očitam jebeno pa-
prenu lekciju.”
„Znam! Ovo će ga dotući, udariti u točku koja mu je najslabija.
A znaš koja je to? TI. Ti si njegova slaba točka. Ti, zdrav, kako
zavodiš svoju bivšu curu. I neka on to sazna. Zavedi je tako da ona
bude na rubu da ti povjeruje, napravi mu sranje kakvo je on tebi
napravio.”
„Na to bih mogao pristati, to nije ništa previše drastično, jer ovo
bi trebao biti moj novi početak s Lucy. Pripremam za nju nešto
posebno jer je moram vratiti sebi, a isto tako želim nahraniti onog
jadnika u sebi nekom zadovoljštinom, jer se jednom gotovo ubio u
svom očaju. Daj da čujem tvoj plan, možda je to način da utišam
ovu srditost u sebi i zatvorim to poglavlje, da nikada više ne čujem
za Nolana i Lilly.”
Privučem Daisy dok mi iznosi cijeli plan koji se rodio u toj mu-
droj glavici. Nije mi promaklo kako je sva poletna i vrckava otkako
sam se vratio doma, a posebno u one dane kad Oscar navrati kod
nas na kavu ili ručak. Ona skoro da leti oko njega, udovoljava mu,
a on sa svojim ozbiljnim i pomalo službenim stavom izaziva u njoj
neku želju da baš ona dopre ispod te uštogljene vanjštine.

179
 Voajer

Već navečer se bacim na ostvarenje plana koji smo Daisy i ja

skupa skovali. Dolazim pred zgradu u kojoj je na trećem katu
Lillyn i Nolanov stan. Zgužvam papirić s adresom i bacim ga u
pepeljaru te izađem s parkinga u namjeri da što prije dođem do
njihova stana jer ću se inače predomisliti i otići doma.
Kunem se da osjećam adrenalin dok se spremam bivšoj izvesti
sranje, ali to je tek maleni problem naspram onoga što su oboje
napravili meni. Znam da bi bilo ispravnije otići, okrenuti leđa i za-
boraviti, ali ne mogu, trebam ovo kako bih ugasio vatru i mirno
krenuo dalje kroz život.
Zajedno s jednom starijom gospođom uđem u zgradu, pa joj po-
mognem do drugoga kata nositi vrećice, a zatim produžim na treći
kat pred vrata na kojima piše prezime Nolan.
Da bi moj plan upalio, oboje moraju biti doma, stoga sam došao
predvečer, kad je najizglednije da ću ih oboje naći tu. Pozvonim i
sačekam i kad se vrata otvore, znam da imam sreće jer Nolan me
gleda zabezeknuto, a Lillyn se glas čuje iza njega.
„Tko nam je došao?”
Šuti on, šutim ja, dok meni na licu pleše osmijeh, a na njegovom
zabrinutost i nevjerica, pa se u jednom trenu iza njega pojavi Lilly
i poprimi isti izraz lica kao i njezin ljubljeni.
„Bok, lutko”, tako sam je uvijek zvao jer je lijepa kao i prije, ali
bez duše, bez onog duha kakav ima moja Lucy.
Oči joj se rašire dok mi prilazi bliže, kao da se želi uvjeriti da
sam to ja, prolazeći pokraj Nolana kao da ne postoji. Mislim da je
tip upravo posijedio od muke pa bacim pogled na njega u trenu kad
ona omota ruke oko mog vrata i uzdahne duboko.
„O Bože, Ryane… Ne mogu vjerovati da si to ti. Ti hodaš?”
„Aha. Tko bi rekao nakon onih loših, pesimističnih dijagnoza,
zar ne, doktore? Mora da je čudo!” Sviđa mi se ova sarkastična

180
uloga, ovaj otrovni jezik koji tjera doktora da stišće čeljust od ner-
voze. Lilly me odmjerava s ogromnim zanimanjem, oči ne skida s
mene i mogu u njoj prepoznati da je i dalje, barem malo, slaba na
mene. Nisam više invalid koji joj ne može ništa pružiti, ponovno
sam tip koji ju je zaprosio.
„Izgledaš… Odlično”, ona izusti kao opčinjena pa posegnem ru-
kom oko njezinog struka i uzvratim.
„I ti. Došao sam ti čestitati na zarukama i pitati imaš li vremena
da malo popričamo, da odemo jedan dan na kavu ili ručak? Volio
bih obnoviti naš odnos, mislim… Prijateljstvo.” Nolan se uzvrpolji
na moje riječi, a Lilly zbuni dok razmišlja kako da mi odgovori
pred zaručnikom.
„Ovaj, naravno, voljela bih da se nađemo, dužna sam ti makar
to.” Bravo ja, pogađam njezinu slabu točku, osjećaj krivice se akti-
virao, dok Nolan i dalje stoji pokraj vrata, ruku prekrštenih na pr-
sima i sijeva očima prema meni.
„Odlično, moj broj valjda imaš, pa mi se javi kad god poželiš, u
bilo koje doba, za tebe sam uvijek slobodan.” Trudim se zvučati
ležerno i opušteno dok joj lažem ovako, jer me apsolutno ne za-
nima da se ikad nađemo.
„Imam tvoj broj, javit ću ti se.” Ona mi obeća, a pogled prema
Nolanu mi govori kako joj on sigurno to neće dopustiti. Pozdravim
se s njima, naglasivši da očekujem poruku već sutra. Kad zatvore
vrata, malo sačekam i osluhnem.
I eto ga, Nolan viče i jasno čujem kako joj govori da sa mnom
neće ići na tu kavu, a ona uzvraća jednako glasno da joj on neće
govoriti što da radi i s kim da se druži.
Jesam kreten, ali trebalo mi je da mu zapaprim malo, jer ovo je
ništa naspram onoga što sam ja osjećao kad me ostavila, a klela mi
se u vječnu ljubav.

181
 Voajer

Ipak, za jednu stvar sam im oboma zahvalan. Da me Lilly nije

ostavila, da mi Nolan nije ugasio svaku nadu, ja na kraju krajeva
ne bih upoznao moju dušicu, mog slatkiša, moju malenu, moju
srodnu dušu, onu po koju idem uskoro, kako bih je vratio tamo
gdje pripada.
Meni.

182
 Lucy
Jesam li zaista luđakinja ako hodam ulicom i smijem se sama
sebi? Pitam se, nemoćna da obrišem blesavi cerek s lica.
Smijem se nakon toliko mjeseci, dok gledam Ryanove i moje
slike, a krajičkom oka tražim oko sebe gdje će mi se ukazati. Nakon
trećeg puta sigurna sam da će se pojavljivati samo pred stanom, a
zašto baš tamo, ne znam. Veselim se iako moj mozak najvjerojat-
nije odumire i uskoro će me zatvoriti u luđačku košulju.
Tko zna što ću sljedeće umisliti.
Na poslu mi je odlično, toliko se veselim jer je izložba za tjedan
dana. Rješavamo posljednja pitanja u vezi otvorenja.
„Korina, sjedni da prođemo sve još jednom. Catering riješen.
Novinari riješeni. Pozivnice riješene. Oglas riješen. To je najbit-
nije, za ostalo imamo još cijeli tjedan. Super smo ovo odradile.”
Damo jedna drugoj peticu dlanovima pa nazdravimo kavom jer
je ovome uskoro kraj. Malo smo se zbližile radeći na ovom pro-
jektu, a ona je sretna s Mattom. Ne zamjeram joj ništa, dapače,
veselim se zbog nje.
Oko podneva zvoni mi telefon dok držim glavu zabijenu među
papirima i istodobno jedem. Javim se čim progutam zalogaj
sendviča. Danas nemam vremena za pauzu.
„Dobar dan. Lucy Connell?” Obrati mi se duboki muški glas.
„Ja sam. Izvolite.”
„Lijepi pozdrav, pri telefonu Vance Silverstone. Pjevač grupe
Angel's Drops.”
Moje srce poleti u grlo pa odlažem sendvič i automatski se pri-
mim rukom za vrat.
 Voajer

„Pozdrav, Vance. Recite. Što trebate?” Nisam u stanju govoriti

polako, nego brzam kako bih saznala što želi od mene.
„Imam prijedlog za Vas. Možemo li se naći?”
„Može. Recite gdje i kad.”
„Dođite u studio u kojem snimamo. Ako može za dva sata?”
Zapišem adresu nakon što sam potvrdila dolazak i poklopim.
Nisam se snašla da išta više ispitam jer mi je u mozgu bljeskalo
samo Ryanovo ime.
Zašto me, zaboga, treba pjevač njegova benda? Otkud on zna za
mene?
Milijun pitanja prolazi mi kroz glavu u ta dva najduža sata u
mom životu.
Uranim pred studio pa čekam i čekam, a želudac me boli od ner-
voze. Nemam predodžbu zašto sam tu, zašto me taj tip treba, znam
samo da moram biti tu i saznati sve, jer moje srce strahovito želi
vjerovati da ima veze s Ryanom.
Pred ulazom u studio priđe mi jako zgodan tip, visok i ćelav.
Prepoznam ga.
Trebam li spominjati da sam u onim noćima, dok sam oplaki-
vala naš rastanak, gledala nastupe i spotove Ryanovog benda?
Znam svaku pjesmu napamet, svaku sliku kad je kamera uhvatila
njegov lik, svaki pokret njegovih prstiju po gitari i svaki izraz za-
dovoljstva dok radi ono što voli, svira.
„Lucy?” Tip mi se obrati, darivajući me širokim osmijehom.
„Ja sam. Bok, Vance, drago mi je”, pruži mi ruku i stisne čvrsto.
„Idemo unutra.”
Nemam pojma zašto pratim čovjeka kojega ne poznajem, niti
imam predodžbu što želi od mene, ali hodam za njim i ne bunim
se jer mi znatiželja širi oči dok ulazimo u studio, gdje čekaju ostali
članovi benda. Vance me predstavi svima i sjedne na stolac, pa mi

184
pokaže da sjednem naspram njega. Kriste, nervozna sam kao ne-
koć pred ispite na koledžu, kao da sjedim pred profesorom i moz-
gam koje pitanje će me dopasti, hoće li mi se svidjeti ili ne.
„Lucy, koliko znam, imate otvorenje izložbe o modernoj glazbi
u Kanadi za tjedan dana”, Vance konačno progovori pa naćulim
uši i usredotočim se na njega.
„Tako je”, pažljivo mu potvrdim.
„Imam prijedlog za tebe. Mislim da bi koristio i tebi i nama.”
„Reci. Razmišljam već dva sata što želiš od mene.” Malo podi-
gnem usne u nesiguran osmijeh, dok me i dalje obuzima nervoza.
„Bi li pristala na to da mi sviramo na otvorenju izložbe? Bespla-
tno. Iskoristili bi to i tamo promovirali novu pjesmu.”
Njegov prijedlog izbaci me iz cipela i ne mogu sakriti oduševlje-
nje.
„Ti to ozbiljno? Tražili smo nekoga tjednima, ali smo odustali
jer nemamo te novce koje oni traže. Mi smo ipak neprofitna orga-
nizacija.”
„Potpuno smo ozbiljni”, kimne.
„Pa to je divno! Naravno da bi pristali!” Viknem malo preglasno
jer me naprosto usrećio. Malo se primirim pa priupitam ono što
mori moju dušu.
„Vance, a ako smijem pitati… Kako ste doznali za mene? Otkud
vam moj kontakt?”
„Od Ryana, Lucy.”
Moje srce će upravo probiti kožu, dok mi se nokti zabijaju u dla-
nove. Na spomen njegova imena, koža mi se naježi, a suze za-
prijete bujicom.
„Znaš li gdje je on?” Moja znatiželja i dalje propituje.
„Ne. Još prije par mjeseci poslao nam je jednu pjesmu. Posvetio
ju je tebi i sad kad je pjesma spremna za promociju, sjetili smo se
da se povežemo s tobom i da ona ugleda svjetlo dana. Ima li bolje
prilike za to od ove?”

185
 Voajer

„Dao vam je svoju pjesmu?” Glas mi počne drhtati.

„Hoćeš li je čuti? Njegov je i tekst. Moram reći da će nas ova
pjesma vratiti u vrh ljestvica.”
Sad mi već i ruke drhte i ne mogu više ništa progovoriti kroz
suze, već samo nemoćno kimnem i čekam pjesmu. Ruku položim
preko usta da suzbijem jecaje koji opako prijete.
Vance ulazi u studio za mikrofon, a drugi dečki nešto namještaju
na ogromnim miksetama, što li je to već.
Vance mi kimne i zvuk melodije ispuni slušalice koje su mi dečki
dali.
Zatvaram oči i ugledam Njega kako sjedi na svojem krevetu i
svira gitaru. Izraz lica mu je blag i nježan dok gleda u moje oči i
pjeva kako neće preživjeti ako odem, čemu da se nada, zbog koga
da diše ako ne drži moju ruku u svojoj, ako ga moje oči ne bude
ujutro i ne prate u danu, ako ne osjeća moje usne jer ja sam njegovo
svjetlo, ja sam njegov život, ja sam njegovo čudo.
Sjedim mirno na mjestu, dok suze polako klize niz moje obraze,
ali smiješak ne napušta moje lice.
Ovo je On, osjećam ga u svakom tonu, svakoj riječi, mislim da
čak osjećam i njegov miris, dok su mi pred očima njegove usne,
njegovo lice.
Slabi li ljubav s vremenom i daljinom?
Naša sigurno ne, a on mi je upravo dao dokaz da će naša ljubav
živjeti u ovoj pjesmi.
Osjetim nečiji dodir na ramenu, pa se trznem. Pjesma je već za-
vršila, a ja brišem suze pa pogledam u ruku na mom ramenu, a
potom na Vancea koji me gleda nježno.
„Onda? Jesmo li se dogovorili?”
„Vance, pogledaj me… Ne postoji ništa što bi me natjeralo da
odbijem ovakvu suradnju”, nasmiješim se kroz suze jer one, uz
tugu, nose i tragove radosti.

186
 „Neopisivo se veselim tome.”
„Vance, rekao je da je pjesma posvećena meni?” Pitam opet
malo nesigurno.
„Da. Izričito je rekao da je za ženu njegova života i daje nam je
pod uvjetom da naglasimo tvoje ime.”
Ništa me nije ugrijalo kao ovo. Žena njegova života. Volio me
je. Volio me i dokazao mi je to. Ovo je naša pjesma, dokaz naše
ljubavi. Brišem suze s vrućih obraza pa pružim Vanceu ruku i za-
pečatim dogovor još jednom.
Čim sam izašla iz studija, čim sam malo udahnula prijeko potre-
bni zrak, zovem Suzanne.
„Draga, morat ćeš se pojaviti na mojoj izložbi. Svirat će Ryanov
bend. I to pjesmu koju je on posvetio meni. Suzanne, on me je vo-
lio. Znam to. Više ne sumnjam.”
„Naravno da ću doći, moram to čuti!”
Požurim nazad na posao pa obavijestim Sama i Korinu o novo-
stima. Ovo će biti nezaboravna promocija! Njih dvoje su totalno
oduševljeni dogovorom s bendom pa prilagođavamo sve za njihov
nastup i opremu. Popodne me zove Austin, pa i njemu javim pre-
divnu vijest.
„Lucy, to je odlično! Vidim da si jako sretna. Htio bih čuti tu
pjesmu.”
„I ti si pozvan na otvorenje, pa ćeš čuti”, uzvratim nesposobna
prikriti svoj ponos.
„Lucy, mažeš li tetovažu? Skinula si foliju?”
„Mažem kremom, a foliju sam maknula prekjučer. Glatko je i
čisto i izgleda predivno!”
Prezadovoljna sam tetovažom koju mi je Austin tetovirao. Je-
dan dan samo sam odlučila, došla k njemu u salon i stavila na sebe
znak koji mi neće dati da zaboravim mojeg muškarca. Nikada.

187
 Voajer

Cijeli tjedan do izložbe uzbuđena sam i izrazito dobre volje.

Pjesma me toliko oraspoložila. Vizija više nemam, i iskreno, po-
malo žalim jer ga ne vidim, ali valjda me pustio onaj jad nakon što
mi je pjesma dokazala njegovu ljubav.
Subota, otvorenje.
Nervoza mi znoji dlanove i ne da da stavim išta u usta od ranog
jutra. Pomno se spremam, kupila sam novu crvenu haljinu, nove
štikle, kosu malo skratila i osvježila novom nijansom. Sve u svemu,
malo sam se obnovila i puno se bolje osjećam. Ovo radim samo za
njega. Sigurna sam da će vidjeti slike s otvorenja u novinama ili na
internetu, gdje god da je sada, a možda će i pratiti objavu pjesme.
Ovo je moj najveći projekt i zato sam posebno ponosna, a uz-
buđenje dodaje iščekivanje pjesme. Mislim da ću se onesvijestiti na
bini kad Sam i ja budemo otvarali izložbu i najavljivali nastup
benda pred hrpom uzvanika i novinara.
U osamnaest sati je otvorenje, pa sam u muzeju ranije i provje-
ravam sve još jednom s Korinom. Sam je u odijelu i odlično iz-
gleda, no ne može ni on sakriti uzbuđenje.
„I ti si nestrpljiva?”
„Nemaš pojma koliko!” Svi se smijemo od nervoze. Još se jed-
nom čujem sa Suzanne i Austinom pa kad mi oni definitivno po-
tvrde svoj dolazak, malo sam mirnija.
Još par minuta do otvorenja i krećemo. Dečki su postavili na
binu sve instrumente, navukli zastore i otišli iza, a u ogromnom
predvorju sve je spremno za uzvanike.
Kolege, koji su radili na ovom projektu mjesecima, čestitaju je-
dni drugima, svi jednako zadovoljni i nestrpljivi, pa mi Sam nami-
gne i krene otvarati vrata.
Masa ljudi ulazi pa ugledam Austina i Suzanne kako mi prilaze
dok stojim bočno od bine.

188
 „Sretno!” Požele mi sreću dok gledam gdje je Sam. On me po-
zove rukom na binu, pa progutam knedlu i prisjetim se zahvale
koju sam naučila napamet.
Publika se utiša kad stupamo na binu te Sam krene prvi sa svo-
jim govorom. Ukratko izloži naše izazove i predanost ovoj temi, a
potom mene predstavi kao voditeljicu projekta.
Stupim za mikrofon i zahvalim svima na dolasku te najavim još
jedno iznenađenje koje je dio moderne glazbe u našoj zemlji.
Povučemo se s bine i priđem Suzanne i Austinu koji me samo
stisnu za ruku u znak podrške.
Okrenemo se prema bini jer padaju zastori i moja pjesma polako
ispunjava prostor i moje ranjeno srce.
„Sad dobro slušaj. Posvetio ju je meni”, šapnem Suzanne.
Tako sam blesava, toliko ponosna!
Začuju se početni taktovi dok teška zavjesa pada na pod.
Prvo pogledam u Vancea koji stoji na sredini i drži mikrofon te
počne pjevati pa prijeđem pogledom po cijelom bendu.
Pogledam gitarista lijevo od Vancea i nasmiješim se isti čas.
Čovječe, opet haluciniram!
ON sjedi na stolcu i svira moju pjesmu. Podiže oči i pomiluje
me po licu pogledom, razdragano, s puno ljubavi dok prelazi prs-
tima po žicama, a ja ne mogu napraviti ništa, osim smješkati se i
upijati svaku sekundu prije nego opet nestane.
Srce mi je veliko kao kuća. Moja ljubav je tu preda mnom, svira
mi najljepšu ljubavnu pjesmu i čini da se osjećam kao da nisam na
ovom svijetu. Ne postoji ljepši osjećaj dok me on ovako gleda, kao
da je zaista tu ispred mene, kao da je živ i stvaran.
Bože, koliko je divan! I dalje ga volim kao nikoga, vrijeme nije
nagrizlo ljubav koja u meni postoji samo za Njega.
„Lucy…. Lucy…”, Suzanne me najednom trkne laktom.

189
 Voajer

„Što je sad? Ne ometaj me!” Ljutito joj odgovorim, jer ne želim

maknuti pogled s njega da ne nestane.
„Glupačo, zašto stojiš tu na mjestu?”
„A kamo da idem, Suzanne?”
„Pa gore! Trči bleso!”
„Koji ti je bog, Suzanne, kamo da idem?”
„Gore k njemu!”
„Kome, zaboga miloga?!” Pjesma je prestala, pljesak zaglušuje
njezine riječi, On me i dalje gleda, samo mene, a ja mu uzvraćam
s jednakom nježnošću.
„Ryanu, Lucy.”
Svaka dlačica na mojem tijelu naježi se na te riječi.
Uhvatim je jako za ruku, dok osjećam kako krv silazi s mog lica.
„Suzanne... Ti isto vidiš… Ryana?” Jedva prozborim riječ po
riječ dok mi jezik gubi osjet.
„Vidim ga, ženo draga, sjedi tu pet metara od nas!”
Zrak… Zrak… Gubim se, trebam zraka!
Ne, ne opet, ona oduzetost, ona vrtoglavica… Ne mogu disati
ni govoriti… Ne mogu misliti… Nečije me ruke prigrle dok mi se
oči zatvaraju, moje tijelo pada u bezdan, a moj mozak u tamu.

190
 Ryan
Jebeno napet tjedan u mom životu! Nervozan sam kao pred ope-
raciju, dok u glavi, po tko zna koji put, prelazim čitav plan. Oscar
me zove jedan dan da odemo na kavu.
„Pa mladiću, kako si? Kako napreduje plan?” Nabio je naočale
na nos i pita me sa zanimanjem.
Sjedim naspram njega u blizini parka na predivnom mjestu, dok
nas sunce grije, a žamor se miješa s glazbom iz kafića.
„Dobro zasad. Pristala je da bend svira na otvorenju. Bio sam u
studiju. Slušala je pjesmu i plakala. Znaš koliko mi je malo nedos-
tajalo da izletim tamo i padnem pod njene noge. Jebena sekunda!
Eto koliko!” Prisjetim se kako mi je samokontrola bila na rubu dok
sam je gledao iz skrivenog kutka kako plače.
„Odlično, nemoj se sada prepasti i pokvariti sve. Sve je spre-
mno?”
„Sve, baš sve.”
Prezadovoljan sam planom, samo, tko će dočekati! Onaj moj
blizanac više me ne brine, vidio sam u studiju da ona još uvijek voli
samo mene. Čuo sam to u njezinom glasu.
„A što je s onim drugim, nazovimo, osvetničkim planom?” Na-
cerim se pri pomisli na Nolana, kako mu pulsira vena na čelu dok
mi Lilly obećava da ćemo se naći.
„Ništa. Pomutio sam vodu, čuo kako se iznervirano deru jedno
na drugo i otišao. Nemam namjeru nalaziti se s njom, čak ni ako
se javi. Pusti to, to je završena priča sad. A kako je tebi na novom
poslu?”
Oscar se zaposlio kao asistent nekom starijem gospodinu.
 Voajer

„Dobro, uglavnom je bolji od tebe”, namigne mi pa nazdravimo

dok se obojica cerimo.
Viđamo se često, a on je sad u nekoj shemi s mojom sestrom
Daisy, kako sam i naslućivao. I dalje je moj najbolji prijatelj.
Uvijek tu, neizostavna potpora i glas razuma.
Daisy je ta koja je snimala Lucy onaj dan u parku prije moje
operacije jer joj se Oscar obratio za pomoć, znajući da ću trebati
poticaj. Taj čovjek me poznaje bolje nego što poznajem sam sebe.
U petak navečer još jednom zovem Vancea da dogovorimo pre-
ostale detalje za sutra.
Plan je da dečki unesu sve instrumente i postave binu, a ja im se
kriomice pridružim i sjednem na stolac te odsviram našu pjesmu. I
opet… Zavjese su te koje će biti moj saveznik. Nacerim se kad se
prisjetim dana kad je Lucy došla i kad sam iza zavjesa promatrao
njezino tijelo i lice.
Već tada sam se zaljubio u svoga anđela.
Slomio sam joj srce, svjestan sam toga, ali zato ću joj sutra pru-
žiti moje na dlanu, ako ga bude htjela. Idem na sve, dat ću joj sve.
Čak i ako me odbije, ako je sve ovo predugo trajalo… Ja ću biti
sretan. Jer sam tu samo zahvaljujući njoj.
Dovoljan će mi biti makar jedan znak da me nije zaboravila, da
voli onog Ryana kojem je nesebično darovala one dane u Odessi.
Sutra, kad padnu moje zavjese, držat ću pogled na njoj i znam da
će mi njezine oči sve reći. Ne mogu dočekati pa se cijelu noć vrpo-
ljim u krevetu. Što bih dao da je ona sad tu, da vodim ljubav s
njom, ovaj put ne samo u onoj jednoj jebenoj pozi, izljubio bih je
na sve moguće načine.
Sutradan sam nervozan sve do popodne, kad je vrijeme da se
pojavim u muzeju. Majka i sestre znaju gdje idem, ali neće ići sa
mnom.

192
 „Sretno, braco!” Sestre me bodre, a i Oscar je tu da mi poželi
sreću. Majka plače, ispraćaju me kao da se idem oženiti. Nervozni
mladoženja koji čeka svoju buduću ženu, svoju mladu.
Bit će moja, nema te zapreke koja me sada može spriječiti da je
vratim u svoje ruke.
Vrata muzeja otvaraju se na vrijeme. Ona je unutra. Samo to je
bitno. Samo ona.
I krećemo.
Provučem se kroz gomilu da me Lucy ne opazi, pa se skrijem
iza zavjese i sjednem na svoje mjesto. Dečki su isto na svojim mje-
stima dok slušamo medeni glas moje dušice kako najavljuje bend.
Ni ne sluti što joj pripremam.
Zavjese padaju, naša pjesma svira, a moje su oči samo na njoj.
Njezin se pogled najednom zaustavi na meni. Osmjehne mi se
iskreno, toplo, blago.
U njezinim očima vidim sve što trebam. Ljubav i zadovoljstvo.
Jedino što sam mislio da će biti iznenađena, ali izgleda kao da me
očekivala.
Sad čekam njen potez. Blizanac stoji pokraj nje i to je jedina
stvar koja mi smeta u ovoj slici. Pjesma je pri kraju, ona se došap-
tava sa Suzanne i odjednom kao da se prenula iz nekog sna, oči joj
se šire, šok prelazi njenom blijedim licem i samo nemoćno gledam
kako pada.
Ljudi oko nje odmah se uspaniče, ali ja nemam vremena za pa-
niku, skočim s bine i u tih par metara dođem do nje. Blizanac je
drži u rukama, dok joj Suzanne pipa čelo i vrat.
Bez svijesti je, potpuno opuštena u njegovim rukama.
„Ja ću je uzeti.”
Nemam sada vremena za raspravu s tim tipom, tko god on bio.
Neće je on držati u svojim rukama, nego ja!

193
 Voajer

Pogledam ga mrko, a on, pametan tip, izgleda, pa mi je prepusti,

jer je shvatio i da mu Suzanne kima da mi je preda. Kada se kona-
čno našla tamo gdje treba biti, u mojim rukama, krećem iza bine s
njom, a Suzanne kreće za mnom.
Otvaram prostoriju u kojoj su dečki čekali nastup, sjednem na
klupu držeći je na svojim nogama i privučem njezinu glavu bliže
sebi.
„Diše. Dobro je”, pokušavam utješiti i sebe i uznemirenu Su-
zanne, koja odnekud donosi vodu i klekne na pod te pomiluje
Lucynu glavu.
„Zaboga, Ryane… Prepala se je. Pitala me je vidim li te i ja, a
nakon toga se samo onesvijestila!” Pogledam u Suzanne, dok me
briga počinje tresti.
Prstima prelazim nježno po Lucynom blijedom obrazu pa priu-
pitam Suzanne.
„Da zovemo hitnu? Je li joj se već nešto slično događalo?”
Sad sam već jako zabrinut jer ne odgovara na moje dodire, ne
otvara oči, ne reagira nikako.
„Jednom. Doživjela je slom kad je došla do tvoje kuće i vidjela
da je prodana, pa te pokušala nazvati, a broj ti je bio ugašen. Po-
mislila je najgore.”
Sranje!
Stisnem je jače prstima oko ramena pa približim usne njenima.
Osjetim njezin dah i začujem kako mrmlja moje ime. Odahnem,
dok sve glasnije zaziva moje ime.
„Onda vas ostavljam, neću zvati hitnu. Hajde, Ryane, vrati
moju curu u normalu.”
Njezine riječi udare me ravno u dušu.
Jebote, što sam to napravio mom slatkišu?
Odvažim se i spustim usne na njezine, samo da osjetim tu slatku
ovisnost, a ona odjednom otvori oči dok odmičem lice od njezinog.

194
 Širi oči u nevjerici, dok prelazi pogledom pažljivo i polagano po
mom licu, pa joj se usne naglo razvuku u osmijeh.
„Ne umišljam? Ryane? Sad si stvarno tu? Nećeš nestati?” Potiho
priča, dok stišće rukama moju nadlakticu i dalje ležeći na mojim
butinama.
„Tu sam, Lucy. Nikamo ne idem.”
Zatrepće par puta pa podigne polako svoj dlan i nasloni ga na
moj obraz, te me pomiluje.
„Stvaran si. Uvjeri me da jesi”, glas joj puca od istinske želje.
Ne treba mi ništa više od te molbe pa ponovno ljubim njene
usne, opet je kušam dok očaravajući okus putuje mojim usnama i
pogađa sva središta užitka. Zar mi jedan poljubac nakon mjeseci
apstinencije može toliko neizmjerno značiti?
„Ljubavi, ne vjerujem da ovo nije san, halucinirala sam par puta.
Kriste, Ryane!”
Kao da se odjednom razbudila, podigne se iz mog naručja i spu-
sti na koljena ispod mojih nogu, položivši ruke na njih.
„Umrla sam bezbroj puta. Ako si sada došao, znaj, neću ti dati
da ikada više odeš od mene. Ne, neću ti dozvoliti! Ići ću za tobom
kamo god da kreneš. Nije me briga za kolica, nije me briga što
drugi kažu, nije me briga ni za šta! Samo tebe želim. Molim te,
Ryane, nemoj me opet ubiti…” Glas joj podrhtava dok me gleda
suznih očiju.
Zaustim nešto, ali me ona opet prekine.
„Ne znam zašto si nestao, ni gdje si bio, s kim, nije me briga,
samo te molim… Hoćeš li ostati sa mnom?”
Zastane, udahne, pa me stisne jače rukama koje drži na mojim
koljenima. Još ništa ne sluti.
„Ovo ću ti reći sada i nikada više. Došao si tu preda me i znaj,
Ryane, odavde možeš izaći samo na dva načina. Prvi je da odeš

195
 Voajer

isti čas i nikada više se ne pojaviš preda mnom. To je u slučaju da

si došao u posjetu ili kao prijatelj. Jer ja te na taj način ne želim.”
Podignem ruku da nešto kažem, ali ona me utiša, klečeći i dalje
preda mnom.
„Drugi način na koji možeš izaći iz ove sobe je kao moj budući
muž. Jasno? Na ništa manje ne pristajem. Dakle, Ryane, jesi li
shvatio? Možda sam maloprije bila u nesvjestici, ali vjeruj da iz
mene progovara zaljubljena žena, koja te želi više nego ikada. I u
kolicima, meni si jedini. Pravi.”
Gledam u nju i ne vjerujem ovome što priča, iako moje srce
uživa u svakoj toj savršenoj riječi.
„Što si toliko očajna?”
Znam da će se sjetiti našega prvoga razgovora. Napravi neku
začuđenu facu pa podigne obrvu.
„Prosim te. Očajnija ne mogu biti.”
Osmijeh zatitra njenim licem. Znam da još nije sve shvatila i to
me ispuni takvom radošću jer me i dalje želi, čak i kao invalida.
„Šećeru… Taj tvoj lajavi jezik upropastio je moj plan.”
Konačno posegnem u džep hlača i izvučem malu baršunastu
tamnocrvenu kutijicu. Gleda u mene, pa u kutijicu dok je otvaram
pa rukom zatvara usta.
„Hoćeš li reći da ili se podrazumijeva nakon svega što si mi sada
rekla?”
Vidim da je u potpunom šoku jer ovo nije očekivala.
„Ozbiljno? Htio si me zaprositi? Ajme, pokvarila sam ti prošnju!
Koja sam ja glupača!” Tjera me na smijeh, pa joj primim lice u
dlanove dok me gleda pomalo sa žaljenjem zbog smiješne situacije.
Ako ništa, imat ćemo što pričati našoj djeci. Tko je tu koga na kraju
zaprosio?
„Ne, Lucy. Ti si nešto najbolje što mi se dogodilo u životu. Imao
sam te i izgubio. Sad sam se vratio po tebe i tvoj sam zauvijek.”

196
 Vadim prsten iz kutijice i stavljam polagano na njezin prst. Tu
treba biti, njoj pristajati. Skoči opet u moje krilo i utisne mi onih
svojih stotinu malih poljubaca po licu i usnama.
„Mislim da je ovo opet halucinacija! Ako i je, ne želim prestati
halucinirati. Ryane, nikada više nemoj dopustiti da odem od
tebe… Nikada…”
„Nikada, ljubavi moja. Sada se drži čvrsto jer ne želim da se opet
onesvijestiš.”
Ruke je ovila oko mog vrata i potpuno je začuđena dok je podi-
žem u svom naručju s klupe. Počne vrištati, pa se baci iz mog na-
ručja i spusti se na pod. Prelazi rukama po mojim butinama, kolje-
nima, preko listova sve do stopala.
„Što se dogodilo? Ryane?” Izusti moje ime u čudu, gledajući me
sa svojih koljena pa ponovno dirne moje noge.
„Ti… Hodaš!” Ona i dalje ne vjeruje, a ja sam toliko sretan dok
me njezine ruke diraju grčevito, a oči upijaju kao da ne vjeruje u to
što gleda.
„Isuse, tek sad vidim koliko si visok, zgodan… I samo moj.”
Povučem je naglo s koljena u svoj zagrljaj.
„Ti si me ozdravila. Pričat ću ti sve. Imamo sve vrijeme ovoga
svijeta za priču, Lucy. Sad želim sa svojom budućom ženom nado-
knaditi mjesece koje smo proveli razdvojeni.”
Pruža mi ruku i dopušta da je vodim van. Još jednom zastanem
pred vratima dok smo sami, pa joj utisnem jedan poljubac na one
medene usne. Obrazi su joj sada rumeni, a oči joj se cakle dok stišće
moju ruku snažno.
„Jesi li dobro? Noge ti nisu klimave?”
„Ryane… Moje noge će tek biti klimave, cijelu noć ćeš provesti
među mojim koljenima. Ne odužuj, nego me vodi u moj stan.”
Izletimo van iz sobe, nasmiješeni i isprepletenih prstiju.

197
 Voajer

Ostvario se moj san, vratio sam je sada kad joj mogu pružiti sve
kao potpun čovjek.
Suzanne i onaj tip čekaju ispred sobe pa malo odahnu kad ugle-
daju nju sretnu i zdravu.
„Ryane, čovječe, da te konačno i ja zagrlim, da se uvjerim da i
ja ne umišljam!” Suzanne me izgrli, pa me Lucy povuče do onog
tipa i predstavi:
„Ryane, ovo je moj prijatelj Austin. Austin, ovo je… On.”
Njene riječi daju mi na važnosti. Ako sam i sumnjao da je možda
nešto imala s njim sve ovo vrijeme, sada više uopće nemam takvih
primisli.
Kimnemo jedan drugome, a ona mi stisne ruku jače i privije se
uza me. Gledam u ona dva plamena u njezinim očima i poželim
da smo sami ovaj čas jer u njima čitam sve ono što želim.
„Suzanne, ja ću ići… Moram. Reći ću Samu da mi nije dobro”,
nasmije se slatko, već vidim što joj je na pameti, a što da se bunim,
meni je isto.
Suzanne joj nešto šapne pa se obje nasmiju glasno.
Kriste, kako me taj vedri osmijeh oživljava!
Sad ona mene vodi, ne pušta moju ruku da me ne izgubi. Poz-
dravljamo dečke i njezine kolege te konačno izlazimo van iz mu-
zeja.
„Idemo taxijem. Ne želim micati ruke s tebe”, mazno mi govori
dok naslanja svoje čelo na moje pa vragolasto lizne moje usne.
„Nemoj to raditi čovjeku koji te nije osjetio mjesecima, Lucy.”
Zaprijetim joj jer je dovoljan jedan njezin dodir i moj frend u ga-
ćama se javlja, spreman za akciju.
„U stanu smo za par minuta. I da znaš, zaključat ću vrata i da ti
nije palo na pamet da nestaneš. Jer ovaj put ću te naći.”
„Ne pada mi na pamet, malena, ikada više, ikuda ići od tebe.
Useljavam ti se sutra.”

198
 „Prihvaćam!”
Ne pušta moje usne ni dok otključava vrata stana, pa me povuče
unutra i zagrli jako.
„Još ne vjerujem, Ryane. Snovi se ipak ostvaruju. Nisam nikada
prestala misliti na tebe. Nikada. Imam i jedan znak koji me stalno
podsjeća, koji kaže da sam tvoja zauvijek.”
„Kakav znak? Nisi valjda trudna?” Upitam prvo što mi padne
na pamet, a ona mi se nasmije.
„Na tome ćemo sada raditi, ali ne, pogledaj.”
Podigne ruku, a ispod zgloba stoji tetovaža. Dva isprepletena
srca i u njima naša imena.
Uzimam njenu ruku i ljubim svaku točku, dok se ona slatko smi-
julji.
Pući usne i glavu naslanja na svoje rame, pa me samo povuče za
ruku i povede u svoju sobu.
„Trebam li se bojati što ćeš mi sada raditi?” Pita me zavodljivo,
dok me gleda ispod trepavica pa prijeđe jezikom preko usne.
„Ako ćeš me nastaviti tako gledati i oblizivati se, onda se pri-
premi. Ali ne trebaš se bojati… Sve ćeš ti to htjeti, malena.”
Obrazi su joj sada još rumeniji, oči joj sjaje, a usne govore koliko
je sretna.
„Dođi ljubavi… Moramo nadoknaditi ove mjesece pa početi ra-
diti na čudnovatoj obitelji Adams. Nismo više toliko mladi.”
Povučem je na sredinu sobe i zapečatim usne svojima. Ruke joj
klize duž mojih sve do mog vrata, pa se ukopaju u moju kosu. Sla-
tka je kao šećer dok mi ovako nemoćno dahće u usne, a tijelo joj
već gubi snagu u mojim rukama.
„Koljena ti već klecaju?” Pitam je kroz osmijeh, dok je držim u
svom zagrljaju.
Kimne i zagrize usnu, pa se malo odmakne i sjedne na krevet.

199
 Voajer

„Skini se. Hoću te vidjeti dok stojiš preda mnom. Još me moraš
uvjeriti da si zaista tu.”
„Malena, tako ćeš dobar dokaz dobiti da će te sljedeća dva dana
sve podsjećati na mene.”
„Nadam se da je to obećanje, a ne samo prazna prijetnja.”
Skidam se polako, dok njezine oči upijaju svaki centimetar na
meni, kao da sam njezino vlastito božanstvo. Gleda me s onim po-
sebnim sjajem i željom koja mi je toliko nedostajala, da ne mogu
ovo izvesti sporo, nego bacam sve sa sebe na pod i kleknem pred
nju.
„Lucy… Oprosti mi… Oprosti mi za svaku suzu koju si prolila
zbog mene, za svaki dan i noć koju nisam proveo uz tebe. Obeća-
vam ti da ću ti se oduživati za to što si me primila natrag, svaki dan
do kraja mog života. Ti si jedino što me držalo na životu… Ti si mi
sve.”
Ne govori mi ništa, samo me zahvalno povlači s koljena na sebe.
Ljubi me strastveno i nezasitno, cjeliva s milijun malih poljubaca,
utiskuje naše tragove u bijele plahte, miješa naše mirise, čini naše
putovanje prema sreći kompletnim.
Jer ja nisam kompletan bez nje, niti je ona bez mene.
Činimo sve što je u našoj moći da nadoknadimo izgubljeno vri-
jeme.
Trebam li reći da sam tu cijelu noć nadoknađivao propuštene
sate strasti, ekstaze i pohote, kao da su nam posljednji koje ćemo
provesti zajedno, toliko očajni i gladni jedno drugoga?
Na sve moguće načine postala je i ostala moja.
Samo moja.

200
 Lucy
Ležim pokraj njega već pola sata i samo ga promatram.
Čuda se događaju. Bajke postoje. Snovi se ostvaraju.
U mom je krevetu, moj crnokosi, crnooki, moj ljepotan, duša od
čovjeka, kradljivac mog srca.
Došao me iznenaditi, zaprositi, vratiti sebi, a ja sam ga preduhi-
trila. Ne znam odakle sam izvukla tu želju, ali onaj čas kad sam
shvatila da je On preda mnom, bilo je vrijeme za ostvarenje mojih
želja.
Moj budući. Moj muž.
Čovječe, što mi je noćas radio! Vodio je ljubav sa mnom u ne-
mogućim pozama, definitivno je iskoristio sve mišiće koji su mu
opet u funkciji.
„Volim te”, začujem šapat s njegovih usana, pa otvori oči i pog-
leda me sneno.
„Nisam ti to stigao reći jučer.”
„Ne trebaš mi ni govoriti, osjećam to. Pokraj mene si. Ništa mi
ne govori više od toga koliko me voliš.”
Podigne ruku i prijeđe jagodicama nježno po mom obrazu tjera-
jući me da zatvorim oči i zapredem. Nikada se neću zasititi njego-
vih dodira.
Primi potom moju ruku i podigne je do svojih usana, zagledavši
se u moje prste.
„Sviđa li ti se prsten?” Kreće s ispitivanjem. Tako je sladak!
„Naravno da mi se sviđa. Bit ću tvoja žena. Ako se nisi predo-
mislio.”
„Nikad, malena. Nikad. Sviđa li ti se pjesma koju sam ti posve-
tio?”
 Voajer

„Neopisivo! A tebi moja tetovaža?”

„Jako. A što kažeš da i ja stavim jednu tetovažu?”
„Oooo, naravno. Oduvijek su mi sviđali tipovi s tetovažama.”
Povuče me bliže k sebi i stisne posesivno.
„Ma je li… Kakvi tipovi?”
„Nikakvi. Ni jedan se ne može mjeriti s tobom. Nijedan.”
Privuče me svojim rukama na meni najdraže mjesto na svijetu,
svoje grudi.
„Gdje si bio? Tražila sam te.” I sad me srce zaboli kad se sjetim
onog sloma i užasnog dana.
„U Americi, na operaciji. Novi pregled nakon tvog odlaska po-
kazao je da postoji mogućnost da prohodam nakon skupe i rizične
operacije. Zato sam morao prodati kuću, ali isplatio se i rizik i ope-
racija i mjeseci rehabilitacije. Sve zbog tebe, malena. Rekao sam ti,
neću ti doći kao nepotpun čovjek.”
„Ali ja te volim u svim izdanjima, onakvog sam te zavoljela i još
te volim. Meni si uvijek bio kompletan. Potpun. Čitav”, ogolim
dušu pred njim.
„Znam”, potiho odgovori, pa me pritisne još jače na svoja prsa
i poljubi u kosu.
„Čekaj! Nečeg sam se sjetila!”
Skočim s kreveta odjevena samo u gaćice te posegnem rukom u
moju torbu po mobitel.
„Samo da ovo odradim pa da nam nitko ne smeta. Nedjelja je,
moja majka zna doći”, pogledam ga dok tipkam broj, a on se po-
digne u sjedeći položaj, stavi ruke iza glave i nasloni se na jastuk,
gledajući me zabavljeno.
„Jutro, majko! Samo da ti javim da se udajem. Da. Dobro čuješ,
majko. Udajem se. Kad? Čekaj sekundu… Ryane, kad se ženimo?”
„Za mjesec dana”, on ima spreman odgovor. Zašto se ne čudim?

202
 „Za mjesec dana, majko. Dobit ćeš pozivnicu, mladoženja je
Ryan Adams. To je sve što trebaš znati… Gdje će biti svadba?”
Podignem obrve prema Ryanu, da majci prenesem i tu bitnu infor-
maciju.
„U Odessi”, i na ovo ima spreman odgovor.
„U Odessi. I, majko? Ja ću sve organizirati. Ti se možeš već da-
nas početi hvaliti. Vidimo se idući tjedan, do tada sam zauzeta svo-
jim zaručnikom. Bok!”
Izdiktiram i gasim mobitel, pa se bacam natrag na krevet do
Ryana.
„I to sam riješila. Neka crkne od sreće.”
On podigne svoju ruku do mog lica i pomazi me još jednom te
nastavi pričati o proteklim mjesecima.
„Toliko smo patili jedno bez drugoga, i zato, oprosti mi još jed-
nom, ali volim što je ovako završilo. Zapravo… Ovo je tek poče-
tak, zar ne?” Pita me kroz blagi osmijeh.
„Predivan početak jer toliko toga želim proživjeti s tobom. Je-
dino s tobom.”
Moje je srce konačno zdravo i kompletno.

203
 Epilog
Ryan se je vratio svirati u svoj bend. Popularnost im rapidno ra-
ste, a moja je pjesma najizvođenija balada već treći tjedan na radio-
stanicama.
Pratim ga na koncertima, a dok obožavateljice lude za njim i
dečkima, on gleda samo u mene. Stalno mi dokazuje koliko me
voli i obožava. Kako me ono zove? Moj lijek, moje čudo, moja
pilulica života.
Doselio se u moj stan već treći dan nakon što smo se opet našli.
Suzanne je plakala cijeli dan kad je čula da će biti kuma na našem
vjenčanju za mjesec dana. Već danima sve organiziramo i, iako će
proslava biti mala, puno je posla.
Plan nakon svadbe je medeni mjesec koji ćemo provesti putujući
po zemlji. Svaki dan radimo ono što i drugi parovi rade kao posve
normalnu stvar, a što nama znači puno više; šetamo, držimo se za
ruke, trčimo u parku ili samo plešemo nasred stana. Usvojio je
neku naviku da me stalno uzima u naručje i nosi. Stalno me pre-
nosi preko praga, pa me ponese pod tuš ili me samo digne iz kre-
veta i odnese na balkon da ujutro popijemo kavu.
Toliko sam zaljubljena u tog čudnovatog čovjeka, koji mi je to-
liko odan i vjeran. Nikad nisam zamijetila da je odmjerio neku
drugu ženu. Kad sam ga pitala za to, znate što mi je odgovorio?
„Mogu moje oči i pogledati drugu, ali moje tijelo, moji prsti, moje usne
i moje srce… Prepoznaju samo tebe.”
Kako da ga onda ne volim najviše na svijetu, njega i njegovu
pjesničku dušu?
 Ne ostavljam iza nas ni onu patnju i bol jer je ona dio nas, ona
nas je učinila snažnima. Njega je natjerala na borbu sa životom, s
neizvjesnim rezultatom. Pobijedio je snagom svoje volje.
I dalje postoji samo On. I u najvećoj tuzi i samoći, dok je moje
slomljeno srce vapilo za utjehom, ni tada nije postojala mogućnost
da itko uđe u najskriveniji kutak moje duše, jer tamo je stanovao
samo On.
Dogovorili smo se da ćemo pričekati koji mjesec pa tek onda
krećemo u planiranje potomstva. Želim ga, zasad, samo za sebe.
Barem neko vrijeme, iako sve u meni žudi da nosim njegovo dijete.
Naše obitelji upoznale su se prije svadbe, a naše majke su se, gle
čuda, jako dobro složile. Suzanne mi je priznala da joj se sviđa
Austin, ali nije htjela ništa pokušavati s njim dok me on tješio kao
prijatelj. Nije znala hoće li se nešto roditi među nama. Nikada nije
bilo šanse za to. Srećom da sam rekla Austinu za njezine simpatije
prema njemu jer su na svadbu došli kao par.
A moj muž?
Moj muž upravo stoji na podiju, na našem vjenčanju, drži gitaru
i svira mi novu pjesmu „Mine forever”.
Najbolji poklon od najljepšeg i najboljeg muškarca na svijetu…
Mog susjeda…
Mog voajera…

205
 Zahvale
Inspiracija za ovu knjigu došla je posve neočekivano, iz jedne,
nazovimo to, neprikladne situacije. Nisam se sablažnjavala nad
time; dapače, odlučila sam to iskoristiti i pretočiti u bajku. I ne, ja
nisam Lucy.
Kao i svaku priču, tako sam i ovu počela objavljivati na plat-
formi Wattpad i tako je učiniti dostupnom čitateljima. Ovim pu-
tem svima zahvaljujem na iznimno lijepim riječima podrške, na
pohvalama koje su mi i dalje samo poticaj da pišem bolje i više.
Pošto je Voajer dirnuo srca mnogih, a moje u nekim trenucima i
slomio dok sam ga pisala, ovo je način da dopre do novih čitatelja.
Hvala vam od srca svima koji ste me podržali u ovom pothvatu.

Vaša Inna
O autorici:
Inna Moore pseudonim je pod kojim objavljuje autorica koja
živi i radi u Zagrebu. Majka je dvoje djece. Završila je Filozofski
fakultet.
Pisanje je postao neizostavni dio njene svakodnevice, pa je do
sada napisala osamnaest romana raznih žanrova: romantične ko-
medije, moderne i povijesne romanse, od ega je šest objavila u
vlastitoj nakladi.
Pratite je na Instagramu, Facebooku i Wattpadu.
https://www.instagram.com/mooreinna/
https://www.wattpad.com/user/InnaMoore
https://www.facebook.com/inna.moore.author