TRAGEDIJA ZAJEDNIČKOG VLASNIŠTVA

Stanovništvo teži ka tome da rastemo eksponencijalno , što bi značilo da se prirodna dobra odnosno
resursi konstantno smanjuju. Konačni svijet može podržati samo stanovništvo, što bi značilo da rast
stanovništva na kraju treba biti jedank nuli. Svaki biološki organizam za život mora imati hranu , koja se
koritsi u obliku energije u dvije svrhe puko održavanje i rad. Obzirom na dostupne izvore energije rast
stanovništva i dalje stvara neizbježan problem koji u prvom redu uključuje rasipanje tom energijom,
odnosno uzimanje više nego što nam je potrebno. Populaciju ne bi trebalo maximizirati, jer je optimalna
populacija manja od maximuma. Eksponencijalna stopa rasta dokaz je da je stanovništvo ispod
optimalnog nivoa korištenja resursa. Sve navedeno naziva se tragedija zajedništva jer će svaki pojedinac
ponaosob težiti ka tome da uzme sve što mu je pristupačno, u što većoj količini samo za sebe ne ovrćući
se na druge i na buduće naraštaje. Uzećemo primjer stočara koji posjeduje krda stoke, svaki se pita koja
mu je korist od dodavanja jedne ili više životinja u već postojeće stado. Što ima pozitivan učinak sa
stočara koji ima par životinja više i negativan za druge ljude i buduće naraštaje. Drugi negativan učinak je
prekomjerna ispaša. Svaki je čovjek zaključan u sistem koji ga prisiljava da poveća stado bez ograničenja
u svijetu koji je ograničen. Ljudi su opkrbljeni snagom psihološkog poricanja štete koju čine zajedničkim
vlasništvom, kroz prekomjernu eksploataciju svih dostupnih resursa. Pored navedenog još jedna
tragedija zajedničkog vlasništva je filozofija pod nazivom Neiscrpnih resusa okeana koja vodi do
izumiranja riba i drugih okeanskih vrsta. Još jedan primjer Tragedije zajedničkog jesu parkovi otvoreni i
pristupačni za sve ljude koji i na tim područijima iscrpljuju sve što se iscrpiti da. Svim navednim
aktivnostima doprinosi se i zagađenju, koje može biti hemijsko, radioaktivno, toplotno, odbacivanja
mehaničkog otpada i drugih u vodene površine. Ove radnje se opravdavaju time da je zajedničko
odlaganje otpada znatno ekonomski povoljnije, od prethodnog prečišćavanja otpada, u prvom redu
otpadnih voda prije ispuštanja u vodotoke. Privatizacija određenih područja u pogledu zagađenja ne bi
baš pridonjela smanjenju, baš naprotiv doprinjela bi dodatnom zagađenju jer na primjer vlasnici
privatnih fabrika na isti način bez prethodnog tretiranja otpuštaju otpadne vode u vodotoke. Takav
pristup dovodi do oticanja otpadnih voda uvodotoke , zatim podzemne površinske vode, zatim
hidrološkim ciklusom u cjelokupna vodena tijela, ali i organizme tog područja. U svrhu sanacije nastale
štete kao i sprječavanja buduće trebao bi se ujediniti kocept slobode i jednakog prava na resurse svih
živih bića koji žive u zajednici, i međusobnoj ovisnosti. Problem nastaje kada čovjek živi u iluziji da je
najvažniji dio prirode i okoliša, da mu je priroda potčinjenja, ali moramo spoznati istinu da smo mi
potčinjeni prirodi i da mi ovisimo od nje, priroda je savim normalno i mogu reći puno bolje funkcionisala
prije nas. Zajedničko dobro ukoliko uopšte može biti opravdano, opravdano je samo u uslovima niske
stope naseljenosti, što je veoma teško kontrolisati. Stoga dolazimo do krajnjeg zaključka da je zajedničko
vlasništvo pogubno za okolinu kroz- zagađenje automobilima, fabrikama, insekticidima, pesticidima,
prekomjernom ekspolatacijom, urbanizacijom, globalizacijom, degradacijom primarnih ekosistema,
kontaminacijom itd. Svako novo ograđivanje i prisvajanje zajedničkog dobra predstavlja povredu nečije
lične slobode.