Hrvatsko katoličko sveučilište

Odjel za komunikologiju

Ilica 242

NICCOLO MACHIAVELLI

„VLADAR“

SEMINARSKI RAD

Student: Mato Papac

Mentor: doc. dr. sc. Stephen Nikola Bartulica

Kolegij: Uvod u političku filozofiju

Zagreb, siječanj 2018.

Sadržaj:

Uvod:.....................................................................................................................2
Niccolo Machiavelli:..............................................................................................3
„Vladar“:................................................................................................................5
Zaključak:...............................................................................................................8
Literatura:..............................................................................................................9
Uvod:

Teško je s jednom riječi predstaviti Niccola Machiavellija, čovjeka koji je višestruko obilježio
razvoj političke znanosti. Svojim dijelom „Vladar“ postavio je teoriju koja i danas svojim
klasifikacijama obilježava pojedine segmente moderne politike. Cjelokupna teorija pojma
države i vladara i danas je predmet rasprave, no ono što nitko ne spori jest Machiavellijeva
predanost ali i enormna analitičnost. Analitičnost temeljena na realizmu bila je veliki novum
za političku filozofiju Machiavellijeva vremena. Oštro „ne“ religijskoj i moralnoj teoriji pojma
države i vlasti obilježilo je kraj jedne ere u znanosti, ali i postavilo Machiavellijev uradak na
listu „nepoželjnih“. Ono u što smo sigurni jest da je Machiavelli iz lokal-patriotskih osjećaja
svoje djelo pisao iz najboljih namjera, no nemali broj puta su se dobre namjere pokazale kao
savršen put do pakla. U ovome radu prikazat će se život Niccola Machiavellija kao i okolnosti
koje su ga navele na pisanje djela „Vladar“. Osim toga pokušat će se definirati najvažnije
ideje iznesene u samome djelu.
Niccolo Machiavelli:
Niccolo Machiavelli zasigurno je jedan od najvećih političkih analitičara u povijesti. Rođen je
3. svibnja, 1469. godine u Firenci. O njegovoj mladosti ne postoje relevantni podatci prema
kojima bi mogli utvrditi u kojem se periodu njegovog životnog razvoja razvila ljubav prema
politici. Bio je gorljivi lokal-patriot što i ne čudi s obzirom na to da je Firentinska Republika u
njegovo doba bila jedna od najprosperitetnijih gradova-država u Italiji, čiju su slavu njezini
umješni trgovci i bankari širili po čitavoj Europi. Bez obzira na minornost vlastitog teritorija,
Firentinska Republika je kako navodi Dr. Damir Grubiša u predgovoru „Vladara“: „Kako čitati
Vladara“, uravnoteženom i neutralnom politikom stekla ulogu arbitra podijeljene talijanske
političke scene pa čak i postala važan politički faktor na europskoj sceni. Grubiša nadalje
navodi kako je Firenca na svom unutarnjem planu razvila visoki stupanj demokracije, što se
tada nazivalo governo popolare ili narodna vladavina, u kojem su se obnašajući javne
dužnosti, na vlasti izmjenjivali firentinski građani birani izvlačenjem imena iz velikih kožnih
torbi. Međutim Machiavelli nije imao sreću da čitav život provede u sjaju razvijene
firentinske demokracije, koja ipak pokazuje svoje nedostatke. Naime korupcija, neefikasan
rad institucija republikanskog sustava te sporost političkog odlučivanja vodila je Firentinsku
Republiku u propast.

Premda nije postigao fakultetsku naobrazbu, Machiavelli sin gradskog notara izabran je na
dužnost tajnika Druge firentinske kancelarije, što bi danas odgovaralo poslu glavnog tajnika u
ministarstvu vanjskih poslova i obrane. Bez obzira na to što nije bio fakultetski obrazovan,
dobio je solidnu humanističku naobrazbu od oca i privatnih učitelja, što je rezultiralo
činjenicom da je relativno mlad izabran na visoko mjesto u državnom tajništvu. Na toj poziciji
istakao se pisanjem izvrsnih analitičkih izvješća s kojima je postigao veliki ugled u Firenci.
Osim izvješćima Niccolo se istaknuo kao oštrouman promatrač i analitičar političkih zbivanja
u Italiji. U svome poslu nije bio birokratiziran i suhoparan već je uz svako izvješće uvijek
dopisivao svoj komentar, zaključak ili sugestije za neku političku akciju te bi učestalo
predlagao svoje viđenje rješenja nekog problema. Svoje komentare ondašnjih zbivanja piše u
formi kratkih eseja u kojima pokušava proniknuti u skrivenu bit uzroka političkih i društvenih
kretanja.
Pukotine u demokratskom i republikanskom sistemu Firentinske Republike slabe njezin
utjecaj i dovode do postepenog unutarnjeg urušavanja poretka. Bez obzira na za to vrijeme
naprednu demokraciju, sustav republike nije uspio stvoriti obrambeni mehanizam protiv
korupcije, nepotizma i političkih malverzacija. Postalo je pitanje vremena kada će firentinsku
slabost osjetiti i iskoristiti vanjski neprijatelji. Na papin poziv 1512. godine u Firencu ulaze
francuske trupe pod zapovjedništvom kralja Karla VIII. koje zadaju konačni udarac
izblijedjelom sjaju firentinske demokracije. Restaurira se vladavina dinastije Medičejaca i
započinje traumatično razdoblje firentinske povijesti, u kojem se pristaše republike
zatvaraju, muče i tjeraju u progonstvo. Republikanske institucije gube svako značenje i
uspostavlja se monarhijski oblik kneževine na čelu s pripadnicima medičejske dinastije. Kao
pobornik republikanskog uređenja Machiavelli gubi svoje mjesto u državnoj upravi, te biva
zatvoren pod lažnom optužbom za organiziranje urote, a nakon mučenja i zatvora prognan je
na svoje imanje u malom mjestu San Cascian tridesetak kilometara od Firence. Na svom
imanju Machiavelli vodi miran i tih život, no ne odustaje od svoje velike strasti, političke
analitike. Korespondira pismima sa svojim prijateljima i bivšim kolegama putem kojih dobiva
uvid u svježa politička i demokratska kretanja. Kao etabliranom i cijenjenom analitičaru
prijatelji u svijetu mu nude različite poslove, no Niccolo ostaje odani lokal-patriot u nadi da
će jednoga dana ponovno biti u službi Firence, rodnog grada u kojem je osjetio draž
demokratske politike.

No cjelokupni događaji ostavili su trajne posljedice na Machiavellijeve stavove. On polako

odustaje od republičkog uređenja u praksi, jer je svjestan da je takav poredak nedostatan i
slabašan naspram ljudske ogrezlosti u potrebi za osobnim probitkom. Kada se medičejska
vlast stabilizirala u Firenci, papa razmišlja o tome da na vlast postavi Lorenza Medicija unuka
glasovitog Lorenza Veličanstvenog, mecene umjetnika i pisaca, dobrotvora i čovjeka širokog
uma. Vođen sentencom da jabuka ne pada daleko od stabla, Machiavelli vjeruje kako mladi
Lorenzo neće ostati ravnodušan prema izazovima ljudskog duha pa će i u vođenju države
primijeniti ona stručna znanja kojima se sam Niccolo odlikuje. Machiavelli ne pokazuje
nikakav otpor prema dinastiji koja ga je protjerala, već smatra da će se Lorenzo Medici
poslužiti svim pogodnim ljudskim potencijalom kako bi vratio sjaj Firenci. Machiavelli se
potajno nada povratku na dužnost i mnogi i danas smatraju Nicolu konformistom koji se
svojom knjigom samo želio dodvoriti Mediciju. On smatra kako svi koji se žele dodvoriti
vladarovoj milosti čine to darujući ono od sebe najvrjednije. Tako i nastaje djelo „Vladar“,
knjiga u koju je Machiavelli sažeo svoje ideje i znanja stečena dugim iskustvom u
suvremenim događajima i neumornim proučavanjem starih, koje će omogućiti Lorenzu da u
kratko vrijeme pronikne u ono do čega je Machiavelli došao tijekom dugih godina.
No sve kritike o Machiavellijevom konformizmu odbacuje činjenica da je u svome dijelu
ostao dosljedan sebi i svojim idejama te vrlo kritički nastupa prema Medičejcima ne
prilagodivši svoju misao pragmatičnosti iz karijerističkih razloga. Njegova se želja da primatelj
njegovo poklona prihvati darovano iskustvo i znanje nikada nije ostvarila. Prerano umrlog
Lorenza nasljeđuje Giuliano Medici koji nikada nije pročitao Machiavellijevo ostvarenje.
Činjenica o godini izdavanja samog dijela „Vladar“ pokazat će da za Lorenzov prihvat
Machiavellijevih ideja nije ni postojala šansa. Tek nakon trinaest godina Niccolo dobiva
nevažno mjesto u firentinskoj administraciji ne ostvarivši ni svoju popratnu želju ponovnog
povratka u vrh firentinske politike. Machiavelli umire 21. lipnja 1527. od posljedica bolesti
želuca.

„Vladar“:
Početak 16. stoljeća predstavlja epohalan obrat u filozofiji a posebno u političkoj filozofiji. U
tom razdoblju odvija se prelazak iz srednjeg u novi vijek kojeg u filozofskom smislu obilježava
otvaranje ljudske spoznaje subjektivnom umu. Događa se kako Montaigne zaključuje
„subjektiviranje čovjeka“ koji posredstvom vlastitog uma postaje tvorac vlastite sudbine i
razumijevanja povijesti odbacujući metafizičke okvire srednjega vijeka. Čovjek kao takav
postaje sposoban vlastitim umom kreirati zbilju te postaje nosilac procesa razvoja novog
svijeta. Ta činjenica utječe i na potpuno novo shvaćanje države kao trajnog i impersonalnog
poretka utemeljenog na zakonima, suverenosti te političkog legitimiranja nosioca vlasti.
Prema tome država više nije u milosti i nemilosti konstantnih mijena vladara.

Prije prelaska na samo djelo „Vladar“ važno je napomenuti dvije povijesne činjenice, kako bi
dosljedno pristupili okvirnoj analizi Machiavellijevih ideja. „Vladar“ je napisan 1513. na
imanju u San Cascianu no objavljeno je tek 1932. nakon autorove smrti. Druga činjenica jest
da je autor djelo napisao pod naslovom De principatibus (O kneževstvima / O monarhijama),
a naziv Il Principe („Vladar“) nadjenut mu je nakon autorove smrti. Postavlja se pitanje zašto
zagovorljivi republikanac Machiavelli u naziv svog epohalnog dijela postavlja monarhiju.
Autor je frustriran činjenicom manjkavosti firentinskog republičkog uređenja i nedostatnosti
demokratskog uređenja Firentinske republike. Vođen tim zaključkom pokušava pronaći
idealan politički sustav i državno uređenje koje će u potpunosti vratiti sjaj njegovoj Firenci.
Na temelju toga Niccolo zaključuje da je tendencija velikih europskih država usmjerena k
monarhijskom uređenju te se upušta u potragu za idealnim modelom koji će sve talijanske
gradove-države ujediniti u snažnu monarhiju na čijem čelu će biti snažna osoba mudrog,
razboritog i odlučnog vladara. Prema tome Machiavelli odbacuje republičko uređenje kao
realno rješenje idealnog poretka i prihvaća monarhiju kao idealan izbor, no važno je naglasiti
da se radi o razlici od općeprihvaćenog shvaćanja monarhije kako će i pokazati smjernice
koje Machiavelli postavlja u svome djelu.
„Vladar“ započinje ključnim razlikovanjem dvaju političkih poredaka koje će prevladati i u
modernoj političkoj praksi kao jedina dva oblika država: monarhija i republika. U „Vladaru“
se Machiavelli determinira na analizu monarhije kao državnog i političkog uređenja te
zaključuje da se ona uspostavljaju ili uz pomoć umijeća (virtu) ili okolnosti (fortuna)
dijalektike tipične za renesansno razdoblje. Fortuna je zapravo datost, splet nepredvidljivih
okolnosti kojima se može ovladati putem pameti, umijeća, mudrosti i lukavstva vladara,
jednom riječju putem virtu.

Machiavelli virtu smatra središnjim dijelom politike, ona je pokretačka snaga pojedinačnog i
kolektivnog djelovanja. Autor fortunu ne smatra samo koincidencijom već prilikom da se
iskoristi povijesna mogućnost, a svaku nemogućnost njezinog iskorištavanja eklatantni je
primjer nesposobnosti vladara da se prilagodi promjenjivim okolnostima. Prema tome svaki
vladar u državi treba postupati u skladu s virtu i razboritošću (prudenzia) koje ga razlikuju od
ostalih jer je upravljanje državom najveća moguća odgovornost i prema tome zahtijeva
najvišu moguću kompetenciju.

Machiavelli analitično pristupa razlikovanju tipova monarhija kako navodi i Goran Sunajko u
svojem znanstvenom radu Knjiga koja je zauvijek promijenila pojam politike: u povodu
petsto godina Machiavellijeva Vladara, „U razlikovanju monarhija Machiavelli pokazuje
analitički karakter svojih razmatranja. Pokazuje kako je feudalne monarhije europskoga tipa
zbog vazalnih odnosa lakše osvojiti jer uvijek postoji razdor i nejedinstvo, ali ih je iz istoga
razloga teže zadržati, dočim je autokratske monarhije orijentalnoga (despotskoga) tipa teže
osvojiti zbog jedinstva izraženog u osobi autokratskog vladara, ali ih je lakše zadržati zbog
potpore potlačenih podanika. Treći oblik monarhije za koji se Machiavelli zauzima jest
građanska monarhija, koja gotovo dostiže republikanski ideal. Stoga u analizi državnih oblika
(republika), razrađenih u Raspravama, Machiavelli uglavnom preuzima uvriježenu
klasifikaciju triju osnovnih oblika vladavine: principat (monarhija), optimat (aristokracija) i
demokracija, te njihovih izvrgnuća: tiranije, oligarhije, odnosno anarhije. Osnivači država
moraju se, ovisno o okolnostima i političkom stanju, odlučiti za jedan od oblika, ali moraju
imati na umu da su u svakom obliku prisutni elementi svih triju oblika, izraženi u
tendencijama socijalnih skupina koje žele uvećati svoju moć i utjecaj. Tako narod prirodno
teži demokraciji, vladar zadržavanju monarhijske pozicije, a velikaši aristokraciji“ (prema
Sunajko, 2013: 123).

Machiavelli daje jasnu sliku idealnog vladara i države, premda pojam „ideal“ teško možemo
povezati s njegovom teorijom. Naime, Machiavellijev pristup sadrži svjesnost o krhkosti
individue i njegove moralne vjerodostojnosti, stoga se vodi principom nužnosti. Nužnost u
održanju države čiji poglavar neće prezati ni od čega da je ostvari. No da bi održao vlast mora
je i osvojiti. Sunajko navodi kako je umijeće vladara zapravo način na koji on može zadobiti
legitimnost osvojene države.

Nadalje interpretira kako uspjeh novoga vladara ovisi o vrlinama i sretnim okolnostima, no
ako ih ne posjeduje mora biti dovoljno mudar da u početku dok ih ne stekne oponaša mudre
vladare iz prošlosti. Machiavelli smatra kako se svaka vlast mora politički legitimirati jer u
početku uvijek nailazi na otpor. Dakle vladar mora odbaciti tradicionalni politički poredak i
uspostaviti novi legitimacijski obrazac, koji mora korespondirati s političkom zajednicom. Tek
je tada riječ o novom poretku koji je legitimiran podrškom onih na koje se odnosi.

Sunajko navodi kako Machiavelli, premda je začetnik dijametralno suprotnog smjera

tumačenja politike i vlasti, ipak u određenim dijelovima svoje teorije pokazuje bliskost s
velikanima antičke filozofije, „(...) on pokazuje punu naklonost antičkim filozofskim idealima
vladara-filozofa, prema kojima se onaj koji upravlja političkom zajednicom treba razlikovati u
mudrosti, umijeću i razboritosti (phronesis) od ostalih kojima upravlja. Tako virtù označava
ukupnost svih državničkih sposobnosti po kojima se vladar razlikuje od građana“ (Sunajko,
2013: 124). Međutim kad je u pitanju pojam države, Machiavelli je u potpunoj oprečnosti s
antičkim poimanjem. Za njega je država vrijednosno utemeljenje pravnog poretka bez
prisustva pojma pravednosti. Uloga države je osigurati pravnu sigurnost života i imovine
svojih građana koji legitimiraju vlast. Vladarova uloga u takvoj državi je vladati u interesu
svojih podanika koji legitimiraju njegovu vlast, prema tome vlast nije cilj nego sredstvo
(prema Sunajko, 2013: 125). Dakle pojam makjavelizma nepravedno etiketira Machiavellija s
obzirom na to da on tvrdi da vladar nema za cilj doći na vlast nego osigurati pravnu vladavinu
svojim podanicima. Nadalje smatra da se vladar može koristiti svim sredstvima pri dolasku na
vlast, ali ne i za njeno održavanje. Po Machiavelliju vladar se može koristiti svim sredstvima
sve dok čuva povjerenje građana i dok ga oni vole. U trenutku kada se Vladar distancira od
svojih podanika nastaje izopačenje koje Machiavelli naziva korupcijom koja je rezultat želje
vladara da se okoriste vlašću. Konflikt i sila ne predstavljaju političku slabost političkog
sustava, već su pretpostavka njegovog opstanka, „Machiavelli državu i vlast shvaća kao
činjenice koje su posljedica političke zbilje kao konflikta koji se, kada to ne može
kompromisom, razrješuje pretežno silom, koja, kao i konflikt, nikako nije shvaćena slabošću
političkoga sustava, već je pretpostavka njegova opstanka. Stalna mijena, kretanje i
prilagođavanje okolnostima, čak i djelovanjem sile, proizvodi poredak i red, pri čemu državna
organizacija vlasti posreduje između antagonističkih strana“ (Sunajko, 2013: 125).

Za Machiavellija ideal nove države predstavlja građanska monarhija, na čijem je čelu vladar-
građanin koji djeluje prema vlastitoj slobodnoj volji. Svjestan je strukturalne slojevitosti
društva i smatra građansku monarhiju najboljim izborom s obzirom na to da obuhvaća
različite interese. Prema njemu samo građanska monarhija može pomiriti stajališta velikaša i
građana u vladavinu koja će imati dva obilježja: monarhijsko oličeno u ulozi razboritog
vladara i republikansko koje poima demokratsku legitimnost njegove vlasti u građanima
(prema Sunajko, 2013: 126).

Prema tome, vladar mora naučiti ne biti dobar prema uvriježenim kriterijima dobrote već se
mora voditi kriterijem korisnosti. On odstupa od tradicionalnog poimanja moralnosti,
smatrajući da su povijesne okolnosti pokazale kako se najbolji vladari nisu koristili s čestitosti
i dokazale kako dobar vladar mora biti i dobar licemjer. Naime, Machiavelli se pri definiranju
nužnosti opstanka vladara na vlasti, koristi analogijom lisice (lukavost) i lava (sila). Smatra
kako postoje dva načina borbe zakonima i silom, prvi je svojstven čovjeku drugi životinjama,
no kako prvi nije uvijek dovoljno rješenje, mora se nužno poslužiti i drugim(prema Sunajko,
2013).

Dakle vladar je primoran ponašati se onako kako nalaže fortuna i koristiti svoj virtu kako bi
ostao na vlasti, no sve vrijeme mora pažljivo (licemjerno) održavati povjerenje podanika.
Najvažnije je da vladar izvolijeva pobjedu i opstanak države u kojoj ima povjerenje građana,
sva sredstva kojima se pri tome koristio bez obzira na njihovu etičnost narod će protumačiti
„časnima“.

Zaključak:
Kod svakog javnog objavljivanja teorija, bilo političkih, društvenih i drugih, postoji moralna i
društvena odgovornost autora. Odgovornost nije samo usmjerena njenoj uspješnoj ili
neuspješnoj primjeni, već duboko determinirana posljedicama koje je pri primjeni
prouzrokovala kod pojedinca. Machiavelli zasigurno nije pisao univerzalnu političku teoriju,
već se ona striktno odnosi na Firencu. Potaknut lošim okolnostima koja su zahvatila njegov
rodni grad, on pokušava vlasti pružiti najbolji mogući put koji će Firenci ponovno vratiti sjaj.
No banaliziranjem njegove političke teorije na sentencu „cilj opravdava sredstvo“, počinjena
su brojna zlodjela. Pitanje koje se postavlja jest kolika je Machiavellijeva odgovornost, jeli on
kriv što su se njegove riječi iskoristile za opravdanje pojedinačnih strahovlada. Svaki autor u
trenutku pisanja i objavljivanja svojeg dijela mora biti svjestan da na sebe preuzima
odgovornost za sve dobro i loše što će iz njega proniknuti. Machiavelli je prema tome
djelomično odgovoran za sve loše stvari koje je njegova teorija prouzrokovala. Upravo je on
koji je svjestan čovjekove sebične prirode morao znati da postoji velika mogućnost krive
interpretacije njegovih riječi. Njegova teorija je ipak ostavila velikog traga na modernu
politiku, posebice analitično kategoriziranje kojem pridaje veliku pažnju u svome djelu. Bez
obzira smatramo li Machiavellija pozitivnom ili negativnom povijesnom ličnošću, njegovo
djelo umnogome je utjecalo na razvoj i shvaćanje moderne političke filozofije, kao što je i
označilo početak pristupa politici kao sredstvu s odmakom od prioriteta moralnih vrijednosti
antičke i srednjovjekovne političke filozofije.

Literatura:

1. Grubiša, Damir. 2014. „Kako čitati Vladara“. U: Vladar. Ur. Grubiša, Damir. II. izdanje.
Nakladni zavod Globus. Zagreb.
2. Machiavelli, Niccolo. 2014. Vladar. Nakladni zavod Globus. Zagreb.
3. Sunajko, Goran. „Knjiga koja je zauvijek promijenila pojam politike: u povodu petsto godina
Machiavellijeva Vladara“. U: Studia lexicographica. god. 7., br. 1(12). Leksikografski zavod
Miroslav Krleža. Zagreb. 2013. Str. 117–131.