Professional Documents
Culture Documents
Zorz Bataj Plavetnilo Neba Latinica PDF
Zorz Bataj Plavetnilo Neba Latinica PDF
PLAVETNILO
NEBA
PLAVETNILO NEBA
MRTVAC
GOSPOĐA EDVARDA
PRIČA O OKU
MOJA MAJKA
Naslovi originala
Georges Bataille
LE BLEU DU CIEL
LE MORT
MADAME EDWARDA
L’HISTOIRE DE L’OEIL
MA MERE
BIBLIOTEKA »EROTIKON«
PLAVETNILO NEBA
Pre nego što nas je piće potpuno izludelo, bili smo još toliko svesni
da nađemo sobu u hotelu »Savoja«. Dori je palo u oči da je liftboj
đavolski ružan (i pored lepe uniforme, čovek bi za njega rekao da je
nekakav grobar).
− Da. Isti ovaj današnji. Nije tačno podesio kabinu lifta… kabina je
otišla previsoko… a moja ti se mati… prućila koliko je duga… tras…
Poljubi me u usta.
− Možda.
Otišao sam u kupatilo. Bio sam veoma bled i bez ikakvog razloga
dugo sam zurio u svoj lik u ogledalu: bio sam gadno raščupan,
bezmalo prostački, naduvenih, ali ne i ružnih crta lica, odurne
spoljašnjosti poput nekog ko je časak ranije ustao iz kreveta.
− Tropmene!
Niko ne odgovori.
− Podelite…
Grobar je sada imao čime da se pozabavi. Podiže dragoceni svežanj
sa poda i izbroja naglas dvadeset funti. Deset funti odvoji za sobaricu.
Činilo se kao da se guši, krv joj je udarala u lice. Oba člana posluge
su, u znak velikog poštovanja, stajali, ali su i oni bili zajapureni i
ispunjeni nelagodnošću, nešto zbog zapanjujućeg iznosa napojnice, a
nešto zbog nepojmljivog i neverovatnog položaja u kome su se oboje
našli.
Potom nastavi:
A zatim:
I zakvoca podrigujući.
Gotovo sam plakao gledajući London. Bio sam van sebe od zebnje.
Sećanja na detinjstvo − devojčice što su sa mnom igrale đavolka ili
goluba u letu − preplitala su se, dok sam udisao svež vazduh, sa
prizorom liftbojevih ruku sličnih šapama u gorile. Sve to što mi se
dešavalo izgledalo mi je uostalom beznačajno i nekako smešno. Bio
sam prazan. Jedva da bih i pomislio da novim grozotama popunim tu
prazninu. Osećao sam se klonuo i ponižen. U tom stanju zagrcnutosti i
ravnodušja pošao sam sa Dorom na ulicu. Ona me vukla za sobom.
Ipak, među ljudskim stvorenjima ne bih mogao zamisliti izgubljeniju
olupinu.
PRVI DEO
Znam ja to.
Umreću u sramnim okolnostima.
Danas uživam u tome što sam predmet gnušanja i gađenja jedinome
stvorenju za koje sam vezan.
Što i hoću: što se najgore može dogoditi čoveku koji se na sve to smeje.
Glava u kojoj »ja« jesam postala je tako strašljiva, tako nezajažljiva da bi
je samo smrt mogla zadovoljiti.
Pre nekoliko dana sam došao − na javi a ne u mučnom snu − u nekakav
grad koji je podsećao na dekor za tragediju. Jedne večeri − a to velim samo
da se još zloslutnije nasmejem − nisam bio pijan dok sam gledao kako se dva
starca pedera vrte igrajući, na javi a ne u snu. Usred noći Vitez uđe u moju
sobu: posle podne sam proveo na njegovom grobu i oholost me navela te sam
ga ironično pozvao. Njegov neočekivani dolazak me užasnuo.
TRIJUMFUJEM!
DRUGI DEO
RĐAV PREDZNAK
1
− Često.
− Moguće je.
− Šta se dešava?
− Poludeću.
− Ali zašto?
− Patim.
− Ništa.
− Sumnjam.
− To je žalosno.
− Kakvom snu?…
Odeljak koji sam dao Lazarki da pročita nije imao nikakve veze sa
onim što me u pismu uzrujalo.
Oboje smo bili sa više prijatelja i neko je rekao da ćeš biti ubijen ako
iziđeš. Navodno zato što si objavljivao neke političke tekstove… Tvoji
prijatelji su tvrdili da je to sve bez veze. Ti nisi ništa rekao, ali si postao
veoma crven u licu. Nipošto nisi hteo da budeš ubijen, ali tvoji prijatelji
su te pridobili i svi ste izišli.
Seo sam na divan pored Lazarke koja je čitala. Ponovo sam briznuo
u plač nastojeći da se nekako uzdržim. Lazarka nije shvatala da
plačem zbog sna. Rekao sam joj:
Kazao sam joj da varam ženu na sve moguće načine, čak i od ranije,
da sam bio zaluđen Dorom toliko da više ništa ne mogu podneti
svestan da sam je izgubio.
Ceo svoj život ispričao sam toj devici. Stideo sam se bezočnosti koje
sam ispripovedao jednoj takvoj devojci (koja je u svojoj ružnoći
sposobna da podnese život samo ako mu se, u nekakvoj stoičkoj
nesalomljivosti, smeje).
Nastavio sam:
Lazarka me prekide:
− Ništa besmisleno.
− Ne razumem…
− Zašto mi se rugate?
− Ne rugam se.
− Ništa naročito.
− Jeste li pokušali?
− Kako?
− Zašto »naravno«?
− Eto tako se sve to završilo. Posle te noći više nije mogla podneti
da je dotaknem.
− Nisam mogao ništa poželeti, ali sam gubio pamet pri samoj pomisli
da će me napustiti. Bili smo dospeli dotle da bi prvi ko bi nas video u
sobi, odmah pomislio da se tu negde nalazi mrtvac. Odlazili smo i
vraćali se bez ijedne reči. S vremena na vreme, retko, mrzovoljno smo
se gledali. Pa kako je to i moglo potrajati?
Ali kako bi rat mogao odgovarati nečemu što vam je tada zaokupljalo
mozak? Da li biste bili zadovoljni da je buknuo rat?
− Zašto ne?
MATERINSKE STOPE
1
Pod utiskom te odluke, a ipak veseo, pošao sam pešice kući. Posle
dugog pešačenja nasukao sam se na terasu kafane »Flora«. Seo sam
za sto sa ljudima koje sam vrlo slabo poznavao. Izgledalo mi je da sam
nametljiv, ali nisam odlazio. Ostali su, s najvećom mogućom
ozbiljnošću, raspredali o događajima i o svemu što je korisno znati:
izgledali su mi nestvarni kao priviđenja i šupljoglavci. Slušao sam ih
ceo sat prozborivši tek poneku reč. Zatim sam krenuo niz Bulevar
Monparnas i svratio u restoran s desne strane idući od stanice. U bašti
tog restorana sam jeo sve najlepše što se moglo naručiti i počeo da se
pošteno nalivam crnim vinom. Bilo je prilično kasno kada sam završio s
večerom; ipak uđoše dvoje, mati i sin. Mati, još zavodljiva i vitka, ne
beše stara i ispoljavala je neki ljupki nehaj. Sve to nije imalo posebnog
značaja, ali pošto sam mislio na Lazarku, bilo mi je utoliko prijatnije
videti ovu majku jer je izgledala bogata. Sin je išao ispred nje, vrlo
mlad, skoro nem, u skupocenom odelu od sivog flanela. Naručio sam
kafu i zapalio cigaretu. Trgao me je užasan krik, otegnut kao hropac:
neka mačka je ščepala za grlo drugu mačku, ispod šiblja koje je
opasivalo baštu i baš ispod stola ono dvoje što su došli da večeraju.
Mlada majka je skočila i, sva prebledela, kriknula. Brzo je uvidela da su
posredi mačke a ne ljudi, pa je počela da se smeje. Konobarice i gazda
dođoše u baštu. Smejali su se govoreći da je ta mačka poznata kao
napasnica. I ja sam se smejao s njima.
Zatim sam izišao iz restorana, misleći da sam dobre volje, ali čim
sam se zaputio nekom pustom ulicom, ne znajući kuda idem, počeo
sam da jecam. Nisam se mogao obuzdati: koračao sam tako dugo da
sam napokon stigao u svoju ulicu. Još sam plakao. Ispred mene su se
na sav glas smejale tri devojke i dva bučna mladića: devojke nisu bile
lepe, ali su očigledno bile razuzdane i uzbuđene. Prestao sam da
plačem i lagano se zaputio za njima do svog ulaza. Graja me toliko
uzbudila da sam, umesto da uđem u kuću, odlučno nastavio put.
Zaustavio sam taksi i odvezao se u kazino Tabaren. U času kada sam
ušao, mnoštvo polugolih igračica igralo je na podijumu: mnoge su bile
čile i lepe. Smestio sam se odmah pored podijuma (odbio sam svako
drugo mesto). Dvorana je bila dupke puna. Namestio sam stolicu tamo
gde je pod znatno izdignut. Stolica je bila nekako nagnuta pa je
izgledalo da se svakog časa mogu zaljuljati i tresnuti među gole
igračice. Od zapare sam se zacrveneo u licu i morao sam da već
mokrom maramicom brišem znoj sa čela. Jedva sam mogao podignuti
čašu sa stola i prineti je ustima. U tome smešnom položaju, moje
održavanje u nestalnoj ravnoteži postalo je oličenje nesreće: nasuprot
tome, igračice na podijumu okupanom svetlošću izgledale su kao slika i
prilika nedostižne sreće.
Od sinoć sam u svom džepu zaista imao jedno Editino pismo. Pisala
mi je da će telefonirati večeras posle deset časova, pa je to samo
podlac kakav sam ja mogao zaboraviti. Štaviše, otišao sam kada sam
već bio stigao do ulaza! Nisam mogao zamisliti ništa gadnije. Moja
žena, koju sam bedno ostavio, telefonira mi iz Engleske jer je
uznemirena; za to vreme, zaboravljajući na nju, ja svoje propadanje i
tupost vučem po odvratnim mestima. Sve je to lažno, pa čak i moja
patnja. Ponovo sam iz sve snage briznuo u plač: ridao sam bez kraja i
konca.
Prsnuo sam u smeh. Time sam hteo reći: srce na kajmaku (kao da je
u tome bilo nešto smešno)… Počeo sam osećati želju da povratim.
Bila je očito utučena, ali je odgovorila spokojno i bez zlobe u glasu:
− Ožalostiću vas, ali je tačno: još nisam mnogo popila i ne želim vas
zabavljati lažima.
Kroz haljinu sam grubo zario zube od viljuške u njenu butinu. Ona
kriknu i u nesvesnom pokušaju da se odbrani, prevrnu dve čaše crnog
vina. Potom izmače stolicu i zadiže haljinu da vidi ranu. Njeno donje
rublje bilo je lepo, svidela mi se i golotinja njenih butina; jedan od zuba,
onaj najšiljatiji, probio je kožu i curila je krv, ali rana je bila beznačajna.
Brzo priskočih: nije stigla da me spreči da pripijem svoja usta na butinu
i da gutam ono malo krvi što sam izazvao. Ostali su, donekle
iznenađeni, gledali smejući se zbunjeno… Ali primetiše da Ksenija, ma
koliko bila bleda, sve manje plače. Bila je pijanija nego što je mislila: i
dalje je plakala ali na mojoj ruci. Onda nasuh vina u njenu prevrnutu
čašu i dadoh joj da pije.
− Dobro − reče.
Kao da joj nije baš godilo da bude sa pijanim mladićem koji joj
blesavo pokazuje kaiš, ona dodade:
− Uzmite.
U ruci je držala figuru gole žene od mekog voska; donji deo lutke
beše uvijen u hartiju; pažljivo je i vešto njihala grudi: ništa nepristojnije
ne bi se dalo zamisliti. Sigurno je bila Nemica, veoma bleda, nadmenog
i izazovnog držanja: plesao sam s njom i govorio joj kojekakve gluposti.
Bez osobitog povoda, zastala je usred plesa, uozbiljila se i pogledala
me pravo u oči.
− Pogledajte − reče.
Bilo je nedeljno popodne; dan topao i bez daška vetra. Zatekao sam
Lazarku u njenom stanu u Tirenskoj ulici u društvu jedne osobe koja
me je, čim je ugledah, navela na smešnu pomisao da se sve zaverilo
protiv mene… Bio je to veoma krupan muškarac koji je nekako
najmučnije ličio na narodsku sliku Landrija. Imao je velika stopala,
svetlosivi sako, prevelik za njegovo omršavelo telo. Tkanina sakoa
mestimično izlizana i izbledela; stare uglačane pantalone, tamnije od
sakoa, uvojito su sezale do poda. Bio je neobično učtiv. Poput Landrija
imao je bujnu kestenjastu masnu bradu i bio ćelav. Izražavao se brzo i
biranim rečima.
− U pravu ste − umorno uzvrati Lazarka − morali biste ići kući i leći.
− A vi, gospodine?
− Do viđenja, Lazarka.
− Do viđenja, gospodine.
To je primetila − reče.
− Pili ste baš kao da ste hteli da umrete. Najbrže što se može. Htela
sam… ali ne volim nikoga sprečavati da pije, a sem toga i sama sam
pila.
Nasmeših se:
Ona privuče moju ruku i na nju spusti dug poljubac. Iznenadi me taj
njen postupak. Nisam znao šta da kažem. Pokušao sam da joj
objasnim, smešeći se − govorio sam sasvim tiho kao veoma bolesni
ljudi: bolelo me grlo:
Tašta me je mrzela zbog svih zala nanetih njenoj kćeri; osim toga,
uvek joj je bilo neobično teško kada se pristojnosti naruše. Stoga je
upitala:
− Hoćete li da pošaljem telegram Editi i pozovem je da dođe?
Nežno mi reče:
− Zamisli šta trpim očekujući… Kad bi svak mislio unapred… Ali kad
umrem, Ksenija, moći ćeš da me ljubiš koliko hoćeš, više neću osećati
bol niti ću biti grozan. Pripašću ti ceo…
− Šta si time hteo da kažeš? Preklinjem te, sada mi sve moraš reći,
plašim se, užasno se plašim…
Smejao sam se. Ispričao sam joj istu priču koju sam već pričao
Lazarki. Ali tog dana sve je ispalo još čudnovatije. Iznenada mi je na
pamet došao moj san: u ushićenju je počelo da se ukazuje sve što sam
voleo u životu, kao groblje sa nadgrobnim kamenovima pri mesečevoj
svetlosti, pri sablasnoj svetlosti. U stvari to groblje je bilo javna kuća,
grobni mermer bio je živ i mestimično dlakav…
− Ne, samo govori… reci makar šta… ali me ne gledaj tako ćutke…
(Više nisam imao snage da govorim. Naglo sam se setio: plašio sam
se da Lazarki kažem »moja majka«, nego sam od stida rekao »neka
stara žena«):
− Tvoja majka?… Pričaj…
− Tvojom ženom?
I zaista, ona učini korak koji bi je, da je do kraja išla, odveo u ponor.
− Vrati se. Dobro znaš: da te ne volim, ne bih bio tako surov. Možda
sam hteo da još više patim.
− Otvori orman. Tamo ćeš videti kutiju od belog lima, u njoj mora da
ima kolača. Naći ćeš gotovo punu bocu šampanjca. Doduše, mlak je,
ali ako hoćeš…
Odgovorila je jednostavno:
− Kako hoćeš.
Razmišljao sam: ako nastavi, ako bude pila, reći ću joj lezi i ona će
leći, poliži sto, i ona će ga polizati… imaću lepu smrt… nema ništa što
mi nije odvratno… duboko odvratno.
− Znam. Zašto?
Nastavio sam:
− Zašto mi je ne bi otpevala?
− Pa zato…
− Da pevam gola?
− Popij još malo. Zatim ćeš zaključati vrata. Načiniću ti mesta pored
sebe u krevetu. Hajde, svuci se.
− Obećala si mi. Činićeš što budem želeo. Pogledao sam je bez reči,
kao da sam je voleo.
− Voleo bih da mi još jednom otpevaš pesmicu. Zatim ćeš leći pored
mene.
Naposletku sam se uzbudio, utoliko pre što joj je telo bilo lepše i
mladolikije nego lice. Naročito je bila nekako tromo gola u čarapama.
Neprestano sam joj govorio, ali sada sasvim tiho. Beše to neka vrsta
preklinjanja. Nagnuo sam se prema njoj. Glumio sam vatrenu ljubav
glasom koji je podrhtavao:
Odgovorila je:
− Pijana sam.
− Nemoj. Nije potrebno. Lezi pored mene, pripij se… još bliže…
hoću da osetim tvoj dah.
Rekla mi je:
− Vreo si.
Promucao sam:
− Ne može ući…
− Ko ne može ući?
− Plašim se…
− Koga se plašiš?
−… Fraskate…
− Fraskate?
− Suviše je mračno…
Posle nekoliko nedelja već sam bio sasvim zaboravio da sam bio
bolestan. Susreo sam Mišela u Barseloni. Odjednom sam se obreo
pred njim. Sedeo je za jednim stolom kod Kriolje. Lazarka mu je
ispričala da sam na samrti. Te Mišelove reči su me setile mojih
nedavnih teških trenutaka.
Smirio sam se, gledajući igrača čija je kosa imala boju sunca.
− Ona ti je to rekla.
− Zašto nokte?
− Htela je da se obučava…
Viknuo sam:
Uradio sam što je uradio i taj mladi radnik: ispraznio sam svoju čašu.
Mišel, koji je retko pio, sada nije zaostajao za mnom. Bio je krajnje
uzbuđen. Ja sam bio pred praznim prostorom, pod nekom
zaslepljujućom svetlošću, pred nekom ludorijom koja nas zasenjivala.
− Pa to je bila šala?
− Nije bila šala. Nisam mario šta se oko mene dešava. Ne znam
zašto sam bio ispunjen nekom zebnjom. Na obali su Antonio i Lazarka
sišli do najnižih stepenika. Lazarka je naredila Antoniju da izvuče
revolver i da joj pritisne cev na grudi.
− I je li Antonio učinio?
− A zatim?
− To je sve?
− Antonio je izgledao sasvim iscrpljen: bio je bled i, pošto je bilo
sveže, počeo je da drhti. Lazarka je uzela revolver i izvukla prvi metak.
Taj metak se nalazio u cevi kada joj je Antonio bio uperio pištolj u grudi.
Zatim se obratila Antoniju: »Dajte mi ovaj metak.« Htela je da ga
sačuva kao uspomenu.
Priča me prenerazila.
Mogao sam još da zapitam Mišela − bili smo uprkos svemu svesni −
kao da nismo bili pijani, nego prinuđeni da budemo očajnički pažljivi:
− Sve će da eksplodira…
− A ona?
− I otišla je?
− Lazarka voli ptičice: ona to veli, ali laže. Ona laže, shvati, ona laže.
Lazarka ima zadah groba. Znam to pouzdano: zagrlio sam je jednog
dana…
Bio sam dotučen kada sam se rastao s Mišelom. Nisam pred sobom
mogao poreći da me savest muči u vezi s radnicima. To nije imalo
značaja ni osnova, ali sam bio još utučeniji što sam istu takvu nečistu
savest imao u pogledu Lazarke. U takvom trenutku uvideo sam da se
ne da pravdati moj način života.
Iskrzano u džepu, pismo je bilo staro već više dana. Kada sam
otvorio kovertu, video sam da se unutra nalazi zatvoreno ekspres
pismo: prepoznao sam Dorin rukopis. Još nisam verovao svojim očima,
a onda sam drhtavim rukama otcepio spoljašnju traku. U sobi je vladala
užasna vrućina: činilo mi se da ga nikada neću otvoriti do kraja, osećao
sam kako mi znoj curi niz lice. Spazio sam ovu rečenicu koja me
prenerazila: »Vučem se po tvom tragu« (pismo je počinjalo baš tim,
veoma čudnim rečima). Od mene je tražila oproštaj jer nije imala
hrabrosti da se ubije. Bila je došla u Pariz da me opet vidi. Čekala je da
joj telefoniram u hotel. Osetio sam se krajnje bedno: pitao sam se na
časak šta bih imao da joj kažem. Telefonom sam pozvao Pariz i uspeo
da dobijem njen hotel. Čekanje me ubijalo. Pogledao sam na pismo:
bilo je upućeno 30. septembra, a sada je već 4. oktobar. Zajecao sam
od očajanja. Posle četvrt sata hotel je odgovorio da je gospođica
Doroteja S… izišla (Dora je bila samo izazovna skraćenica od
Doroteja). Ostavio sam poruku i podatke. Može da me pozove čim se
bude vratila. Spustio sam slušalicu: bilo je to više nego što sam mogao
podneti.
Telefon me pozva pri kraju večere. Bio sam miran, ali pretpostavljam
da je kojim slučajem revolver opalio pored mene, jedva bih ga čuo.
Beše to Mišel. Molio me da dođem kod njega. Rekao sam mu da ovog
časa ne mogu zato što očekujem telefonski poziv, ali ako ne može da
svrati do mog hotela, svakako ću navratiti do njega u toku noći. Mišel
mi dade adresu gde ga mogu naći. Hoće neizostavno da me vidi.
Govorio je kao neko kome su izdata naređenja, pa strepi da će nešto
zaboraviti. Prekinuo je vezu. Dao sam ceduljicu telefonisti na centrali,
vratio se u sobu i legao. U sobi je vladala teška zapara. Popio sam
naiskap čašu vode iz česme: voda je bila mlaka. Svukao sam sako i
košulju. Ugledao sam u ogledalu svoje gole grudi. Opet sam se opružio
na krevetu. Na vratima se začu kucanje: uručiše mi Ksenijin telegram.
Kao što sam i zamišljao, ona će stići sutradan podnevnim brzim vozom.
Oprao sam zube. Istrljao telo vlažnim peškirom. Nisam se usuđivao da
odem u klozet plašeći se da ne propustim telefonski poziv. Pokušao
sam da ubijem vreme brojeći do pet stotina. Nisam izbrojao do kraja.
Razmišljao sam da ne vredi padati u takvo očajanje. Zar to nije
očevidan besmisao? Posle onog čekanja u Beču, ništa surovije nisam
doživeo. U deset i trideset zazvonio je telefon: dobio sam vezu sa
hotelom u kome je Dora odsela. Tražio sam da govorim s njom lično.
Nisam mogao da razumem zašto neko drugi govori umesto nje. Veza
je bila slaba, ali sam uspeo da ostanem miran i da govorim polako. Kao
da sam bio jedino mirno stvorenje u tome košmaru. Nije mogla da lično
telefonira, jer je, istog trenutka kada se vratila u hotel i zatekla moju
poruku, odlučila da otputuje. Imala je samo toliko vremena da uhvati
poslednji voz za Marsej: od Marseja do Barselone putovaće avionom,
tako da će stići u dva sata posle podne. Nije imala ni časka vremena,
pa me stoga nije mogla obavestiti. Nijednog trenutka nisam pomišljao
da ću sutradan videti Doru, nisam ni pomislio da bi mogla poći avionom
iz Marseja. Nisam bio srećan, nego otupeo. Seo sam na krevet. Hteo
sam da se prisetim Dorinog lica, nejasnog izraza njenog lica.
Uspomena na nju bivala je maglovita. Mislio sam da je slična Loti
Lenija, ali je i slika Lote Lenija bledela u mom sećanju. Sećao sam se
jedino Lote Lenija u Mahagoniju: nosila je ženski crni kostim po
muškom kroju, vrlo kratku suknju, širok žirado šešir i čarape podvezane
iznad kolena. Bila je visoka i vitka, a činilo mi se da je bila riđokosa. U
svakom slučaju, bila je čarobna. Ali, nisam se mogao setiti izraza
njenog lica. Bosonog i go do pojasa, navukao sam bele pantalone i seo
na krevet. Pokušavao sam da se prisetim pesmice iz javne kuće u
Operi za četiri groša. Nisam mogao da se dosetim kako glase nemačke
reči, setio sam se samo onih francuskih. Maglovito sam se prisećao
kako je Lota Lenija pevala tu pesmicu. Mučilo me to nejasno sećanje.
Ustao sam bosonog i vrlo tiho, ali žalostivo zapevušio:
»Taj brod visoke krme
Sto brodova s njega grme,
Bom-bar-do-va-će luku…«
Ušao sam u jedan vrlo osvetljen bar i brzo popio šolju kafe: bila je
vruća, pa sam opekao jezik. Po svemu sudeći, nije trebalo da pijem
kafu. Seo sam u kola i odvezao se tamo gde mi je Mišel kazao da ga
mogu naći. Zatrubio sam: Mišel treba da siđe i da mi otvori vrata kuće.
− Je li Lazarka tamo?
− Pa dobro, reci…
− A kada to? Ako nije sutra, idem i ja. Dovezao bih oružje. Dovezao
bih četvoricu kolima.
Mišel viknu:
− To je smešno.
− Ah!
Mišel je te reči izgovorio na sav glas. Bili smo ušli u neku prometnu
ulicu. Nisam se uzdržao a da mu ne kažem:
− Ne viči tako jako…
Nastavio je:
Opet sam počeo da mislim na Doru: što se mene tiče, bio sam mrtav
umoran, isuviše obuzet strepnjom.
Bio sam uporan: ali o toj stvari on navodno ne zna ništa, pitanje se
nameće kao hitno i neugodno, ali on nije ovdašnji.
− Da li je Lazarka upućenija?
− Kako to?
− Tako. Radnici se neće udružiti i biće poraženi.
Bio sam na izmaku snage. Beše dva sata izjutra. Predložio sam
Mišelu da se sastanemo u jednom baru na Rumbli. Doći će kad sve
bude postalo jasnije i reče da će svratiti oko pet sati. Htedoh da mu
kažem da greši što se protivi zamisli o prepadu na zatvor, ali mi je sve
dozlogrdilo. Otpratio sam Mišela do onih vrata gde sam ga čekao i gde
sam bio ostavio kola. Više ništa nismo imali da jedan drugome kažemo.
Bio sam barem zadovoljan što nisam susreo Lazarku.
4
Uskoro sam otišao do Ramble. Ostavio sam kola. Ušao sam u jedan
barrio chino. Nisam kanio da lovim kurvice, ali jedini način da se
prekrate tri noćna sata bio je barrio chino. U te sate mogao sam da
slušam andalužanske pesme i pevače cante jondo. Bio sam van sebe,
raspamećen, tako da se pevanje tog cante jondo zlosrećno namestilo da
pogorša moju groznicu. Ušao sam u neki bedan kabare: baš kad sam
ulazio neka gotovo bezoblična plavuša s licem buldoga pokazivala je
svoje golo telo na malom podijumu. Bila je skoro gola: obojena
maramica oko bokova nije prikrivala njenu kao čavka crnu pičku. Beše
puno sveta, otprilike kao u Kriolji, ali je sve bilo još gadnije. Pravio sam
se da ne razumem španski. Samo jedna devojka beše lepa i mlada.
Uputila mi je pogled. Njena znatiželja beše nalik na iznenada buknulu
strast. Oko nje su bila čudovišta sa glavama i grudima svodilje u
umazanim šalovima. Neki mladić, gotovo dete, u mornarskoj majici,
uvijene kose i namazanih obraza priđe devojci koja me je gledala.
Izgledao je divlje: učinio je jednu besramnu kretnju, prsnuo u smeh, a
zatim otišao i seo podalje. Uđe s kotaricom jedna pogrbljena, veoma
stara žena sa seljačkom maramom na glavi. Na podijum se pope neki
pevač s gitaristom; posle nekoliko taktova gitare, poče da peva… da
ofucanije ne može biti. Tada sam se prepao da bi mogao zapevati
poput drugih, razdirući me svojim vapajima. Prostorija je bila velika: na
jednom njenom kraju nekoliko devojaka sedelo je u redu i čekalo
mušterije za igru. Igraće s mušterijama čim se završi pevanje. Te
devojke su bile mahom mlade, ali ružne i bedno obučene. Bile su
mršave i neuhranjene: jedne su dremuckale, druge se smejuljile kao
glupače, a treće su naglo trupkale potpeticama prateći zvuke gitare.
Tada su izvikivale ole bez odjeka. Jedna od njih, obučena u bledoplavu
haljinu, znatno ocvala, imala je mršavo i bledo lice ispod plave kose.
Svi su izgledi da neće poživeti još nekoliko meseci. Osećao sam
potrebu da se ne brinem, za sebe, makar na trenutak, hteo sam da se
brinem za druge i da svako nosi neki svoj život. Ćutao sam možda ceo
sat posmatrajući svoje bližnje u prostoriji. Zatim sam otišao u drugi
noćni lokal gde je vladala živost: jedan vrlo mlad radnik u plavom vrteo
se sa devojkom u večernjoj haljini. Kroz večernju haljinu nazirale su se
prljave bretele od grudnjaka, ali devojka beše poželjna. I ostali parovi
su se vrteli: brzo sam odlučio da odem. Više nisam mogao podneti bilo
kakvo uzbuđenje.
Nisam hteo da slušam nikakve priče. Želeo sam da spavam. Sve što
bi mi mogao ispričati kao najhitnije, proći će mimo mojih ušiju. Morao
sam da odspavam, u odelu, bilo gde. U više navrata zaspao sam na
stolici. Šta da činim kad Ksenija bude stigla? Nešto posle šest časova
stiže Mišel i reče da ga Lazarka čeka na Rambli. Nema vremena da
sedne. Ništa nije postigao: izgledao je rasejano kao i ja. Ni on nije
goreo od želje da govori, bio je pospan i klonuo.
− Idem s tobom.
U tom času, ona se okrenula i prišla nam. Kao i uvek, bila je u crno
odevena. Na trenutak sam se upitao da li ona nije najčovečnije
stvorenje koje sam ikada upoznao; a isto tako ona je taj ogavni pacov
koji mi prilazi. Nije imalo razloga bežati, a bilo je lako. U stvari, ja sam
bio odsutan, uveliko odsutan. Samo sam dobacio Mišelu:
Ona me upita:
− Ne ljutiš se?
Odmah mi reče:
− Pa to je užasno.
Reče mi:
− Samo časak…
− Poneću te na rukama.
Polako mi je rekla:
Reče mi:
Zatim dodade:
Sa recepcije hotela javi se lekar kojeg sam pozvao. Bili smo zaspali.
Čudnovata, polumračna soba u kojoj sam se probudio izgledala je
pusto. Istovremeno, probudi se i Doroteja. Trgnula se kad me primetila.
Stajao sam na fotelji: pokušavao sam da shvatim gde se nalazim. Ništa
mi nije jasno. Je li noć? Očigledno je dan. Podigao sam slušalicu
telefona koji je zvonio. Zamolio sam na recepciji da lekara pošalju u
našu sobu.
− Građanski rat?
− Treba da postupaš kao što je lekar kazao… Pogrešio sam što sam
o tome govorio tako na brzinu: kao da je prošla neka senka. Dorotejino
lice se smrknulo.
DAN MRTVIH
1
− Bio je kao mali brat, osećao se na vlagu, a ja isto tako, ali sam bila
u takvom stanju da sam uživala, a on je drhtao od straha.
− Šta se dešava?
Zapitao sam:
− Hoćeš li da pogineš?
− Odlazi odmah.
Već odavno smo ćutali. Ona se lecnula na moje reči, ali ništa nije
rekla.
− Ne znam.
Okrenula je leđa.
Nisam ni trepnuo.
3
Vikala je:
− Šta si učinio?
Preko čela je imala široku ranu koja je krvarila ispod zasušene krvi.
Ona mi objasni:
Prosto je kazala:
− Ostaću sa Ksenijom.
Prvog novembra (beše nedelja izjutra) stigli smo u Trir. Nije nam
preostalo ništa drugo nego da sačekamo da se sutradan otvore banke.
Tog poslepodneva je padala kiša, ali nismo mogli da čamimo u
hotelskoj sobi. Išli smo kroz polja, sve do uzvisine koja se nadnosi nad
Mozelskom dolinom. Beše zahladnelo i padala je kiša. Doroteja je
imala na sebi sivi putni ogrtač. Vetar joj je mrsio kosu. Bila je pokisla.
Na izlazu iz grada zamolili smo nekog građanina sitnog rasta sa velikim
brkovima i polucilindrom da nam pokaže put. Zbunjujuće ljubazno uzeo
je Doroteju za ruku. Odveo nas je do raskrsnice odakle smo se i sami
umeli snaći. Dok je odlazio, osvrnuo se i nasmešio nekoliko puta.
Doroteja ga je pratila pogledom i ožalošćeno se smešila. Ubrzo smo
zalutali, valjda zato što nismo do kraja razumeli šta nam je kazao onaj
čovečuljak. Morali smo da idemo dugo kroz obližnje doline, daleko od
Mozela. Zemljište, kamenje po izlokanim drumovima i gole stene imali
su jarkocrvenu boju: bilo je na sve strane mnogo šume, obrađenih njiva
i livada. Prošli smo kroz neku šumu posutu žutim jesenskim rujem.
Počele su da promiču snežne pahuljice. Naišli smo na grupu
Hitlerjugenda, dečaka između deset i petnaest godina, u kratkim
pantalonama i boleru od crnog somota. Koračali su brzo, ne osvrćući
se ni na koga, i govorili praskavim glasom. Sve je bilo jezivo tužno:
ogromni nebeski svod polako se pretvarao u snežnu vejavicu. Išli smo
brzo. Morali smo da pređemo preko jedne uzorane zaravni. Nedavno
zaorane brazde nizale su se jedna do druge; vetar je kovitlao sneg
iznad nas. Svuda se širio neki beskraj. Žurno koračajući jednim
puteljkom, dok nas je studen šibala po licu, izgubili smo osećanje da
postojimo.
Vetar je divlje hujao kroz šumu. Rekao sam mucajući… mucao sam,
divlje sam govorio Doroteji:
Ućutao sam, mislio na nju ne pomerajući se, dahtao sam kao pas.
Najednom sam stegnuo njene gole grudi. Pao sam svom težinom. Ona
je užasno kriknula. Svom snagom sam stisnuo zube. U tom trenutku
počeli smo da se klizamo niz padinu.
− A zatim?
− To je sve.
Zapitah je:
− Ne.
− A zašto ne?
Čim sam utonuo u san, Doroteja poče da me miluje krišom, pri tom
se gotovo i ne pomerajući. Htela je da me probudi i tiho je govorila:
− Znaš, čovek kome bih javila da je izbio rat…
− Da.
− A deca?
− Biće ubijena?
− Reci…
− A ti?
− Volim te…
Pomislih:
Odgovorila je:
− Tek onako.
I briznu u plač.
Grlio sam je i sam jecajući. Želeo sam da saznam zašto plače, ali
ona nije govorila ni reči. Pred mojim očima je sada bila ista onakva
kakvu sam je zatekao ulazeći u kupe: stojeći ispred mene, ona je imala
lepotu priviđenja. Opet me spopao strah. Najednom mi je sinulo u glavi
da ćemo se rastati kroz nekoliko časova. Ona je tako požudna da ne
može ostati u životu. Ona će umreti. Pod nogama sam osećao tutnjavu
točkova po šinama, onih točkova koji satiru i gnječe izdrobljena tela.
6
Ostao sam na peronu, sam. Kiša je nemilice lila. Otišao sam plačući.
Koračao sam s mukom. U ustima sam još osećao ukus Dorinih usana,
nešto naprosto neshvatljivo. Odmerio sam pogledom nekog
železničkog službenika. Prošao je pored mene: osetio sam neku vrstu
nelagodnosti. Zašto on nema ništa zajedničkog sa ženom koju bih
mogao poljubiti? On takođe ima oči, usta, zadnjicu. Ta usta su me
izazivala da se vratim. Želeo sam da ga tresnem po gubici: imao je
izgled buržuja. Zapitao sam ga gde se nalazi klozet (morao sam što pre
da utrčim). Čak ni suze nisam obrisao. On mi je objasnio na
nemačkom: jedva sam razumeo. Stigavši do kraja staničnog hola,
začuo sam treštanje neke silne muzike, nepodnošljivo kreštave i
bučne. Kroz stanični izlaz video sam na drugom kraju ogromnog trga
osvetljeno pozorište a na stepeništu tog pozorišta paradu uniformisanih
muzičara. Muzika je treštala kliktavo, raskošno i prodorno. Iznenadio
sam se što sam odmah prestao da plačem. Više nisam osećao potrebu
da idem u nužnik. Po pljusku sam pretrčao preko pustog trga. Sklonio
sam se pod nadstrešnicu pozorišta.
Toj rastućoj plimi užasa i ubistva, mnogo ljućoj od života (jer život
nije tako obliven krvlju kao smrt), mogle su se protivstaviti još samo
trice i kučine, smešna preklinjanja starih gospođa. Zar svemu nije
suđeno da bude sprženo ognjem, uz strašni prasak i grmljavinu,
ognjem bledim kao zapaljeni sumpor koji guši. Neka veselost me
navela te sam okrenuo glavu: pred tom katastrofom mi je bilo pisano da
otkrijem crnu ironiju koja prati grčeve u trenucima kada niko više ne
može da se uzdrži, a da ne krikne. Muzika presta. I kiša beše prestala!
Polako sam se vratio na stanicu. Voz je već bio na peronu. Neko vreme
sam koračao peronom pre nego što sam ušao u jedan kupe; voz je
krenuo tačno na vreme.
Maj 1935.
MRTVAC
I
Njome je potpuno vladao užas kao što ubica vlada mrklom noći.
II
Ona zdera haljinu i prebaci ogrtač preko ruke. Gola i suluda, izlete
na kišu što je lila potocima. Cipele su joj šljapkale kroz blato, kiša se
izlivala na nju. Oseti prostačku potrebu da se isprdi. U šumskoj mekoti
Marija se opruži po zemlji. Dugo je pišala, mokraća se slivala između
njenih nogu. Ležeći na zemlji, ona zapevuši promuklim glasom:
To je nagota
I grozota.
Zatim ustade, ogrnu kišni ogrtač i otrča do vrata krčme u Kiliju.
III
Pomisli:
Zanjiha se. Oslonjena o zid, raširi ogrtač. Zatim zari svoje duge prste
u međunožnu pukotinu. Sažežena strepnjom oslušnu udišući kroz prste
zadah algi svoga međunožja. Kiša je padala povijena mlakim vetrom.
Kroz gustu pomrčinu čula je devojački glas: setnu predgradsku
popevku. Slušan spolja u noći, taj teški i zidovima prigušen glas parao
je srce. Zatim glas umuknu. A potom se začuše pljesak i udaranje
nogama.
IV
Otvori vrata, kroči tri koraka u dvoranu. Promaja zalupi vrata iza nje.
− Jednu jabukovaču?
Marija odbi.
Ona dodade:
Plati piće.
− Za ime božje!
VI
− Tako je!
Neki grubijan koji je pio u uglu prostorije jurnu prema Mariji. Dernjao
se:
VII
− Dosta!
− Marija upita:
VIII
− Pjero!
− Pića!
− Još!
− Još! − reče.
IX
Vlasnica upita:
− Šta je rekla?
− Sisaj je.
XI
Prozbori:
− Žedna sam.
XIII
MARIJA UŽIVA
− Eduare!
XIV
− Pijte da se user…
XV
− Umreću u zoru…
− Pij!
− To je utvara Eduara!
− Kog Eduara − upita tiho vlasnica.
XVI
− Ko je Eduar?
Gušila se.
Izgledala je umorno.
− Pjero!
Momak priđe!
Nasmešio se.
XVII
XVIII
XIX
XX
− Pusti me.
Zatim umuknu.
XXI
Efeb nasrnu kao bik: knez olakša njegovoj kiti da uđe. Žrtva se trzala
i koprcala: telo uz telo u neverovatnoj silovitosti.
…..
XXII
…..
XXIII
MARIJA POVRAĆA
U njoj je još jedino preostao bes: ona ustade, stiskajući zube pred
čudovištem koje je klečalo:
Posrtala je.
− Kod vas.
XXIV
− Ravna je meni.
XXV
Knez ustade.
XXVI
Koračali su brzo.
Dan je bio svanuo kada su stigli. Marija otvori baštensku kapiju.
Pođoše nekom alejom između starog drveća. Sunce joj je po glavi
sipalo zlatan sjaj.
XXVII
MARIJA UMIRE…
Knez ga nadrka.
Žalosno golu.
− Nisam znao…
− Nemoguće! − uzviknu.
XXVIII
MRTVACI
…..
− Imala me…
Hegel
Taj smeh u stvari opravdava jedan oblik sramne osude. Smeh nas
odvodi putem na kome se princip zabrane, neophodnih, neizbežnih
obzira, pretvara u zatvoreno licemerstvo, u nerazumevanje onoga što
je u pitanju. Krajnja slobodoumnost vezana za erotsku šalu propraćena
je odbijanjem da se istina erotizma shvati ozbiljno − mislim tragično.
2 Evo dakle prve teologije koju predlaže čovek prosvetljen smehom i koji se
usuđuje da ne ograniči ono što ne poznaje granice. Obeležite plamenim znakom
dan kad budete ovo čitali, vi koji ste pobledeli nad filozofskim tekstovima! Kako se
može izraziti onaj koji ih nateruje da zaneme, ako ne na način koji im nije
nepojmljiv?
ono izmiče voljom proviđenja! Pa čak ako iz svog bogohuljenja dobije i dete,
bogohuleći, pljujući na sopstvene granice u stvari i najveći bednik uživa, bogohuleći
− on je bog. Utoliko je istina da je stvaranje nerazmrsivo, da je nesvodljivo na neki
drugi poriv duha sem na izvesnost o prevazilaženju granica, pošto je i sam
prevaziđen.
Ništa, zaista, nije strašnije. Koliko bi nam samo morale izgledati
komične slike pakla na portalima crkava! Pakao je slaba predstava koju
nam bog nehotice daje o sebi samom! Ali na nivou neograničene
propasti, pronalazimo likovanje bića − kome je uvek i jedino
nedostajalo da se saglasi sa porivom koji ga čini prolaznim. Biće samo
sebe poziva na strahotni ples čiji je plesni ritam sinkopa koju moramo
prihvatiti onakvu kakva jeste, ali spoznavši užas sa kojim se ona
usaglašava. Ako nam srce zamire, ništa nije pogubnije od toga. A
pogubni čas nikad neće izostati: ako izostane, kako da ga prebrodimo?
Ali otvoreno biće − otvoreno smrti, mučenju, radosti − bez ostatka, biće
otvoreno i smrtno, bolno i srećno, već se pomalja u svojoj zakriljenoj
svetlosti: ta svetlost je božanska. A krik koji, iskrivljenih usta, to biće
možda i izopačuje, ali ga ipak izgovara, je jedno ogromno haleluja,
izgubljeno u beskrajnoj tišini.
Ako strepiš od svega, pročitaj ovu knjigu, ali prvo, poslušaj me: ako se
smeješ, znači da se bojiš. Jedna knjiga, čini ti se, to je mrtva stvar. Moguće je.
A međutim, ako, kao što se to dešava, ti ne umeš da čitaš? da li bi morao da
strahuješ…? Jesi li sam? je li ti hladno? znaš li u kojoj je meri čovek »ti
sam«?
bedan? i go?
SVEMU.
GOSPOĐA EDVARDA
− Zašto to radiš?
− Ja sam lud…
− Poljubi!
− Naravno!
Začuh neki drugi glas, koji je poticao od jedne krupne i lepe žene,
pristojno odevene:
− Hajdemo napolje!
Ona skliznu, nema, uzmičući prema stubu s leve strane. Bio sam na
dva koraka od te ogromne kapije: kad sam prodro pod kameni svod,
domino iščeze bez šuma. Oslušnuh zaustavljajući dah. Čudio sam se
što tako dobro shvatam: znao sam, dok je trčala, da je svakako morala
da juri iz sve snage i da uleti u kapiju, i da je, kad se zaustavila, ostala
da lebdi u nekoj vrsti odsutnosti, daleko izvan svake mogućnosti
smeha. Nisam je više video: sa svoda se spuštao grobni mrak. Ni
trenutak ne misleći na to, »znao« sam da počinje vreme agonije.
Prihvatio sam to, želeo sam da patim, da odem još dalje, da stignem,
pa makar stradao, do same »praznine«. Spoznavao sam, hteo sam da
saznam, žudeći za njenom tajnom, ne sumnjajući ni za trenutak da
njome vlada smrt.
− Gde sam?
Glas joj se prelomi u neku vrstu hropca, ona pruži ruke kao da hoće
da davi i stropošta se.
− Dođi u kola.
[Da nastavim? hteo sam, ali šta me je sad za to briga. Nije u tome
stvar. Kažem šta me pritiska u trenutku dok pišem: nije li sve
besmisleno? ili postoji neki smisao? Pozli mi i od same pomisli na to.
Probudim se ujutru, kao i milioni ljudi − devojčica i dečaka, beba,
staraca − san se rasplinuo u nepovrat… Za mene i za ove milione, ima
li buđenje neki smisao. Neki skriveni smisao? očigledno skriven! Ali,
ako ništa nema smisla, uzalud se trudim: uzmaknuću ispomažući se
prevarama. Moraću da dignem ruke i da se predam besmislu: za mene
je to dželat koji me muči i ubija, nema ni senke nade. Ali, ako smisao
postoji. Danas ga nisam svestan. Sutra? Šta znam? Ne mogu ni da
zamislim smisao koji ne bi bio »moje« mučenje, u to sam bar siguran.
A zasad: besmisao. Gospodin Besmisao piše, shvata da je lud: to je
užasno. Ali, kako je njegovo ludilo, taj besmisao, iznenada postalo
»ozbiljno«: nije li baš u tome »smisao«? (Ne, Hegel nema nikakve veze
sa »apoteozom« jedne lude…) Moj život ima smisla samo pod uslovom
da sam tog smisla lišen; da sam lud: neka shvati ko može, neka shvati
ko mre…; i tako, biće je tu, ne znajući zašto, drhteći od studi…; beskraj
i noć ga okružuju, i čovek je baš zato tu da… »ne zna«. Ali šta je s
BOGOM? šta o njemu da se kaže, gospodo Blagorečiva, gospodo
6
Vernici? − Da li barem bog zna? BOG bi, kad bi »znao«, bio svinja. −
Gospode (prizivam u svom jadu onu koju sam zvao »dušo moja«),
oslobodi mene, zaslepi njih! A tu priču, da li da nastavim?]
6 Rekao sam: Bog bi, kad bi »znao«, bio svinja. To jest, onaj koji bi (zamišljam
ga u ovom času prljavog i »raščupanog«) dokučio ideju do kraja, ali šta bi još
ljudsko ostalo u njemu? s onu stranu, i od svega… dalje, i još dalje?… ON SAM, u
ekstazi nad bezdanom praznine… A sad? DRHTIM.
probudih bolestan, prvi… Ostalo je ironija, dugo čekanje smrti…
PRIČA O OKU
I
MAČJE OKO
Ona se iznenada diže i ja ugledah kako joj se mleko sliva niz noge,
sve do čarapa. Pažljivo se obrisa maramicom, stojeći mi nad glavom, s
jednom nogom podignutom na klupicu, a ja sam preko pantalona
žestoko trljao kitu zaljubljeno se previjajući po podu. Tako doživesmo
orgazam skoro u istom trenutku, bez ijednog dodira, ali kad joj se
majka vrati, pošto sam sedeo na niskoj naslonjači, iskoristih trenutak
kad se devojče nežno šćućurilo u materinom naručju: neprimetno joj
zadigoh kecelju otpozadi i zavukoh ruku pod picu, između zažarenih
butina.
Ipak moram reći da vrlo dugo nismo obavili snošaj. Jedino smo
koristili svaku moguću priliku da se odajemo neuobičajenim radnjama.
Nismo bili lišeni osećanja stida, naprotiv, ali neka krajnja nužnost
prisiljavala nas je da mu stalno zajedno prkosimo, na što bezočniji
način. I tako, tek što je zatražila od mene da više ne drkam nasamo
(sreli smo se na vrhu jedne hridi), ona mi smaknu pantalone, natera me
da se opružim na zemlju, zatim potpuno zagrnu suknju, sede mi na
stomak okrenuta leđima a poče da se zaboravlja dok sam joj ja nabijao
u dupe prst već podmazan mojom mlađanom spermom. Ona zatim
leže, s glavom međ mojim nogama, ispod kite, i zabacivši picu uvis,
vrati svoje telo prema meni, dok sam ja podigao glavu taman toliko da
se nađe u visini njene pice: na taj način mi se kolenima oslanjala o
ramena. − Možeš li da se popiškiš uvis, sve do pice? − upita me ona. −
Da − odgovorih, − ali tom položaju ću te verovatno poškropiti po haljini i
po licu. − Što da ne? − zaključi ona; i ja uradih kao što mi je rekla, ali
tek što to učinih, zalih je ponovo, ovog puta lepom belom spermom.
Pri tom se miris mora mešao sa mirisom ovlaženog rublja, naših tela
i sperme. Veče se spuštalo i mi smo ostali u tom neobičnom položaju
spokojni i bez pokreta, kad začusmo kako trava šuška pod nečijim
korakom.
II
NORMANDIJSKA ŠKRINJA
− Molim vas za oproštaj, Marsela − reče joj sasvim tiho − ono što se
pre neki dan dogodilo, bilo je besmisleno, ali nas to ne sprečava da se
sad sprijateljimo. Obećavam vam da nikad više nećemo ni pokušati da
vas taknemo.
Pola sata kasnije, pošto sam bio manje pijan od ostalih, pade mi na
pamet da izvučem Marselu iz škrinje: zlosrećna devojka, ostavši gola,
zapala je u jezivo stanje. Tresla se i cvokotala u groznici. Čim me
spazi, obuze je bolešljiv, ali silan užas. Uostalom, ja i jesam bio bled,
delimično okrvavljen i obučen navrat-nanos. Iza mene, grozno
razularena, počivala su bezočno razgolićena i bolesna, gotovo
nepokretna tela. U toku orgije, parčići stakla su duboko posekli i
raskrvavili dvoje među nama; jedna devojka je povraćala, a povrh
svega, nekoliko puta nas je spopadao tako ludački smeh da smo
ukvasili odela, fotelje, parket. Sve je zaudaralo na krv, spermu,
mokraću i bljuvotine, i taj miris me je već nagnao da ustuknem od
groze, ali je neljudski krik iz Marselinog grla bio još užasniji. Moram
ipak reći da je Simona u tom času spokojno spavala, sa rukom još uvek
u krznu, isturenog stomaka i smirenog, skoro nasmešenog lica.
III
MARSELIN VONJ
Nikad nisam bio sposoban da imam ono što se zove stavom, osobito
ne u ovakvoj situaciji. Jedino sam želeo da svoju porodicu,
nepokolebljivog neprijatelja skandala, nateram na odstupanje. Ipak,
iako sam poruku napisao s najvećom mogućom ležernošću, čak uz
smeh, nije mi se učinilo loše da strpam u džep očev revolver.
Skoro cele noći hodao sam pored mora, ali se nisam suviše udaljio
od mesta X. jer je obala bila zavojita. Jedino sam tražio načina da
smirim jako rastrojstvo, čudnovati delirijum u kojem su se prikaze
Marsele i Simone, protiv moje volje, sprezale u zastrašujuća obličja.
Čak me postepeno obuze pomisao da se ubijem i, uzevši revolver u
ruku, konačno izgubih smisao za reči kao što su nada i beznađe. Ali
sam, onako zamoren, postao svestan da bi ipak trebalo da moj život
ima neki smisao, a da će ga imati samo ako mi se dese događaji koje
sam smatram poželjnim. Na kraju se prepustih izvanrednoj
opsednutosti imenima Simona, Marsela, uzalud sam se smejao, nisam
se više mogao uzbuditi sem prihvatajući ili praveći se da zamišljam
nekakvu fantastičnu kompoziciju koja bi zamršeno povezivala moje
najsumanutije postupke sa njihovim.
Te večeri nije nam palo na pamet da se diramo, ali smo dugo ostali
zagrljeni, spojenih usta, što nam se dotad nikad nije dešavalo.
U isti mah osetih kako mi se niz noge sliva topla i blažena tečnost, a
kad je završila, digoh se i zalih joj telo, koje ona podatno okrete
bestidnom mlazu što je lako šumeo po njenoj koži. Kad sam joj tako
zalio i picu, na kraju joj spermom umrljah lice. Sva ubrljana, ona se
odade nasladi sa oslobađajućom sumanutošću. Duboko je udisala naš
opori i srećni miris: − Vonjaš po Marseli − poveri mi ona vedro kad se
nauživala, njuškajući nosem pod mojim još vlažnim turom.
SUNČANA MRLJA
Drugi ljudi ili žene za nas više nisu postojali. Samo smo sanjarili o
Marseli i već smo detinjasto zamišljali njeno dragovoljno vešanje, tajnu
sahranu, zagrobna pojavljivanja. Jedne večeri, pošto smo se pomno
raspitali, pođosmo biciklom do duševne bolnice u koju je naša
prijateljica bila zatvorena. Za manje od sata prešli smo dvadeset
kilometara koji su nas delili od neke vrste zamka okruženog ograđenim
parkom, Usamljenog na jednoj litici visoko nad morem. Saznali smo da
Marsela boravi u sobi broj 8, ali je, očigledno, trebalo dopreti u bolnicu
sa unutrašnje strane da bismo je pronašli. Jedino smo se mogli nadati
da ćemo prodreti u njenu sobu pošto prestružemo rešetke, a nismo
uspeli da smislimo nikakav način da raspoznamo njen prozor među još
trideset − ali našu pažnju privuče jedna čudna pojava. Upravo smo
preskočili zid i našli se u vrtu u kojem je žestoki vetar vitlao drveće, kad
ugledasmo kako se otvara prozor na prvom spratu i jedna senka sa
čaršavom u ruci kako veša taj čaršav o rešetke. Čaršav stade smesta
praskati na vetru, a prozor se zatvori pre no što smo mogli da
prepoznamo senku.
Za koji tren, novi mrki oblaci zastreše sve tamom, ali sam ja i dalje
stajao gušeći se, vetar mi je mrsio kosu, plakao sam kao kakav
nesrećnik, dok se Simona stropoštala u travu i prvi put dopustila da je
protresaju snažni detinji jecaji.
Ali ja više nisam znao šta bih radio u jednom ovakvom parku, pred
tim lažnim zamkom za provod sa gnusobnim rešetkama na prozorima.
Obiđoh malo unaokolo, ostavljajući potresenu Simonu opruženu na
travi. Nisam imao nikakvu praktičnu nameru i samo sam hteo da za
trenutak nasamo udahnem vazduh. Ali, kad na boku zgrade naiđoh u
parteru na jedan prozor bez rešetaka, opipah revolver u džepu i
oprezno uđoh: bio je to salon kao svaki drugi. Uz pomoć džepne
lampe, prodreh u predsoblje, pa na stepenište, ali ništa nisam
razaznao, ništa postigao, sobe nisu bile obeležene brojevima.
Uostalom, bio sam i nesposoban da bilo šta razumem, kao da sam
naprasno bio začaran: u tom trenutku ne shvatih čak ni zašto mi je palo
na um da skinem pantalone i da samo u košulji nastavim to mučno
traganje. A ipak, skidoh jedan po jedan deo odeće sem cipela, i
smestih je na jednu stolicu. S lampom u levoj ruci i revolverom u
desnoj, kretao sam se nasumice i bez cilja. Slabašan šum me natera
da brzo ugasim lampu. Zastadoh nepomičan, osluškujući sopstveni dah
koji je postao nepravilan. Protekli su dugi trenuci strepnje, ponovo
upalih lampu, ali me jedan krik natera da pobegnem tako sunovratno
da zaboravih odeću na stolici.
MLAZ KRVI
Ali tog dana, u oluji bez kiše i neprijateljskoj tmuši, bilo je neophodno
da Simona i ja napustimo zamak i pobegnemo kao životinje, bez odeće
koja se zaturila, dok nam je maštu opsedala duga, grdna tegoba, koja
će, verovatno, ponovo ophrvati Marselu, što je od nesrećne zatočenice
činilo svojevrsno ovaploćenje pomame i užasa koji su naša tela
neprestano predavali razvratu. Uskoro smo pronašli bicikle i tako smo
mogli da jedno drugom pružimo razdražujući i teorijski prljav prizor
golih tela sa cipelama kao jedinom odećom, na jednoj mašini; brzo smo
okretali pedale bicikla, bez smeha i reči, čudno zadovoljni međusobnim
prisustvom, istovetnim po potpunoj osamljenosti u bestidnosti, besmislu
i umornoj zasićenosti.
I dalje sam bio grdno zabrinut. Još deset kilometara nas je delilo od
X., a u stanju u kakvom smo bili, očigledno je trebalo da stignemo pre
zore. Jedva sam se držao uspravno na sedištu gubeći nadu da ćemo
ikada stići do kraja ovog putovanja kroz nemoguće. Vreme u kojem
smo napustili onaj zaista stvarni svet, isključivo sačinjen od odevenih
osoba, bilo je već toliko daleko da se činilo gotovo van domašaja. Naša
lična halucinacija ovog puta se prostirala bezgranično, kao i celokupni
košmar ljudskog društva, sve, sa zemljom, vazduhom i nebom.
Znoj mi je lio niz lice i celo telo, oči su mi bile zakrvavljene i otečene,
u ušima mi je bučalo, ali kako sam upravo spasao biće koje sam voleo
više od svega na svetu i kako sam mislio da ćemo uskoro ponovo videti
i Marselu, onakav kakav sam bio, što će reći sav natopljen znojem i
ulepljen prašinom, legoh pored Simoninog tela i ubrzo se prepustih
maglovitim košmarima.
VI
SIMONA
Svaki put je, uostalom, brzo bila izbačena i ja sam se vraćao da opet
zauzmem svoje mesto na stolici uz krevet bolesnice. Pušio sam, čitao
novine i, kad bi se u rubrici »razno« javljalo o zločinima ili krvavim
dogodovštinama, to bih čitao naglas. S vremena na vreme sam uzimao
u naručje Simonu vrelu od groznice, nosio je u klozet da se popiški,
zatim bih je na bideu pažljivo prao. Bila je veoma iznemogla i, naravno,
nisam je ozbiljno dodirivao; ipak, uskoro joj se dopalo da me tera da u
klozetsku šolju bacam jaja, barena jaja, koja su tonula na dno, kao i
isisana jaja, manje ili više ispražnjena da bi zbog toga neka manje,
neka više potonula. Dugo bi tako sedela i posmatrala jaja. Na kraju
sam joj pomogao da sedne na šolju da bi ih gledala pod picom, između
raskrečenih butina, pa sam konačno po njenoj želji povlačio vodu.
U drugoj igri bi razbila živo jaje o ivicu bidea i istresla ga pod sebe:
nekad bi se na njega popišala, a nekad bi mene terala da se svučem i
pojedem živo jaje sa dna bidea; uostalom, obećala mi je da će kad opet
bude sasvim zdrava učiniti to isto preda mnom, a i pred Marselom.
VII
MARSELA
U tom trenutku smo ležali na mesečini, na rubu šume, jer smo hteli
da se malo odmorimo na pola puta pri povratku, a pogotovu smo želeli
da grlimo i gledamo Marselu.
VIII
Drugim ljudima vaseljena izgleda čestita zato što čestiti ljudi imaju
oči uškopljenika. Zbog toga oni i strahuju od sablažnjive razbludnosti.
Njih ne obuzima nikakva strava kad začuju poj pevca, niti kad se šetaju
pod ozvezdanim nebom. Uopšte, kad kušaju »putene užitke«, to čine
samo pod uslovom da oni budu bljutavi.
Ali, od tog doba za mene više nije bilo nikakve sumnje: ja nisam
voleo ono što se zove »putenim užicima« jer oni su, u suštini, uvek
bljutavi; voleo sam samo ono što se smatra »prljavim«. Nije me
zadovoljavao čak ni uobičajeni razvrat, naprotiv, jer on prlja jedino sam
sebe, a ostavlja netaknutim, na jedan ili drugi način, nešto uzvišeno i
savršeno čisto. Razvrat kakav ja poznajem ne kalja samo moje telo i
moje misli, već i sve što mogu ispred njega da zamislim, što će reći,
veliki kosmos osut zvezdama koji samo igra ulogu dekora.
Presekoh uže, ali je ona već bila mrtva. Spustili smo je na tepih.
Simona je videla da mi se digao i počela je da ga drka. I ja se opružih
na tepih jer nije bilo moguće da išta drugo uradim. Kako je Simona još
bila devica, prvi put je obljubih pored leša. To nam je oboma bilo vrlo
bolno, ali smo bili zadovoljni baš zato što je bolno. Simona ustade i
pogleda leš. Marsela je postala potpuna tuđinka, a za mene, u tom
trenutku, čak i sama Simona. Nisam više nimalo voleo ni Marselu ni
Simonu, i da mi je neko rekao da sam to ja umro, ne bih se iznenadio,
toliko su mi događaji izgledali strani. Gledao sam šta Simona radi i
jedino mi je pričinjavalo zadovoljstvo što je ona počela da se oneređuje
pošto ju je leš koji je ležao pred njom veoma razdraživao, kao da joj je
bilo nepodnošljivo što je to, njoj srodno biće više ne oseća. Naročito su
bile razjarene otvorene oči. Budući da joj je Simona zalivala lice, bilo je
izuzetno čudno što se te oči nisu zatvarale. Svi troje smo bili savršeno
mirni, i to je bilo najbeznadežnije. Sve što oličava jad i čamotinju, za
mene je povezano sa tom seansom, a naročito sa jednom tako
komičnom preprekom kao što je smrt. To me ipak ne sprečava da na
sve mislim bez i najmanjeg gneva, čak sa nekakvim osećanjem
saučesništva. U suštini, odsustvo zanosa je sve činilo još apsurdnijim,
a samu mrtvu Marselu meni bližom nego za života, u onoj meri u kojoj
upravo biće besmisla ima sva prava, kako ja to zamišljam.
SABLAŽNJIVE ŽIVOTINJE
Vilu smo napustili usred noći. Nije nam bilo teško da ukrademo
čamac, da dođemo do jednog zabitog mesta na španskoj obali i da
tamo, bez tragova, spalimo barku sa dve kante benzina, koje smo za
svaki slučaj mudro uzeli iz garaže vile. Simona me preko dana ostavi
skrivenog u šumi i ode u San Sebastijan da potraži Engleza. Vratila se
tek po mraku, ali vozeći divna kola sa koferima punim rublja i raskošne
odeće.
GRANEROVO OKO
Orgazam bika nije snažniji od onog koji nam iskida krsta razdirući
nas, a pri tome, moj nabrekli ud nije ni za dlaku ustuknuo iz te vulve u
koju je ušao do dna, zagrcnuvši je spermom.
Uz silno damaranje naših srca u grudima, podjednako zažarenim i
željnim da se gola pripiju, nimalo utaženih tela, Simona sa picom
požudnom kao i ranije, ja sa uporno ukrućenim kurcem, zajedno se
vratismo u prvi red arene. Kad stigosmo na naše mesto kraj ser
Edmonda, na Simoninom praznom sedištu, pod jarkim suncem,
nađosmo na belom tanjiru dva oguljena muda, žlezde veličine i oblika
jajeta, sedefasto-bela, jedva prošarana krvlju, istovetna sa očnom
jabučicom: ona upravo behu odsečena sa prvog bika, crnodlakog, u
čije je telo Granero zarinuo mač.
XI
XII
…..
− Kako se zoveš?
− Don Amindo − odgovori on.
− Još nije gotovo − reče tonom koji nije trpeo pogovor − sad treba da
pišaš.
XIII
MUVLJE NOŽICE
− O, bedni svetogrdnici…
− Sad mu − nastavi ser Edmond − stegni grlo, tačno pogodi žilu iza
Adamove jabučice: uz snažan, postepeni pritisak.
Onda me ona pozva da i ja priđem telu: ona kleknu i širom otvori oko
na koje se beše spustila muva.
− Pa šta?
− Objasni.
− Slušajte, ser Edmonde − izreče ona na kraju − treba da mi smesta
date to oko, iščupajte ga, smesta, ja to hoću!
Na licu ser Edmonda se nikad ništa nije moglo pročitati, sem kad
postane grimizno-crveno. On se čak ni u tom trenutku ne pomače,
samo mu krv prekomerno pojuri u glavu; on izvadi iz novčanika makaze
sa finim sečivima i pažljivo opseče meso, zatim vešto zari dva prsta
leve ruke u duplju i izvadi oko presekavši desnom rukom vezivne žile,
koje je snažno zategao. I tako mu se mala beličasta lopta nađe u
okrvavljenoj ruci.
PODUDARNOSTI
Već sam bio dovoljno iznenađen time što sam jednu viziju koja je
izgledala lišena svakog seksualnog značenja sasvim nesvesno
zamenio jednom savršeno skarednom slikom. Međutim, uskoro mi se
pružila prilika da se još više začudim.
Upravo sam utvrdio ovu drugu činjenicu i taman završio opis koride
od 7. maja, kad pođoh u posetu jednom prijatelju lekaru. Kako nikad
nisam video oguljena muda bika, pretpostavljao sam da i ona moraju
biti onako jarkocrvena kao kita životinje pri erekciji, pa su u prvoj verziji
priče tako i opisana. Iako je u mom duhu cela »Priča o oku« bila
zasnovana na dve stare i tesno povezane opsesije jajima i očima dotad
su mi muda bika izgledala nezavisna od tog ciklusa. Ali, kad sam
završio čitanje, prijatelj me natera da shvatim da nemam pojma o tome
kakve su, u stvari, žlezde koje sam uneo u priču, i odmah mi iz jednog
priručnika anatomije pročita detaljan opis: tako sam saznao da su
muda u čoveka ili životinje jajastog oblika i da su veoma slična očnoj
jabučici.
Ali, određujući tu tačku raskola svesti, ili, ako hoćete, izabrano mesto
seksualnog zastranjivanja, neke lične uspomene druge vrste ubrzo se
pridružiše tim razdirućim slikama koje su izronile na površinu pri
stvaranju skaredne kompozicije.
Imao sam otprilike četrnaest godina kad se moja ljubav prema ocu
preobratila u duboku i nesvesnu mržnju. Tad sam potajno počeo da
uživam u kricima koje su mu neprestano izazivali munjeviti bolovi
tabesa, a koji spadaju među najstrašnije. Stanje prljavštine i zadaha na
gnoj, na koje ga je stalno srozavala njegova potpuna obogaljenost
(dešavalo mu se, recimo, da se usere u gaće), nije mi ni izbliza onako
neprijatno kao što sam verovao. S druge strane, ja sam prema svim
pitanjima zauzimao stavove i prihvatao mišljenja suštinski oprečna
stavovima tog bića, koje je bilo bogomdano da vam od njega pripadne
muka.
Jednog dana, moja majka iščeze u trenutku kad smo joj neoprezno
okrenuli leđa; dugo smo je tražili i na kraju je pronađosmo obešenu na
tavanu naše kuće. Ipak smo je povratili u život.
Posle kratkog vremena, ona ponovo nestade, ovog puta u toku noći;
dugo i dugo sam je tražio pored jedne rečice, svuda gde je mogla
pokušati da se utopi. Trčeći bez zaustavljanja po pomrčini kroz
močvare, na kraju se nađoh oči u oči sa njom: bila je mokra do pojasa,
iz suknje se cedila rečna voda, ali se ona sama izvukla iz vode, koja je
usred zime bila zaleđena i ne baš duboka.
− Pjer!
Kako sam bio bolešljiv, dugo sam boravio na selu kod bake, gde je
mati ponekad navraćala. Ali, tada sam već tri godine živeo u Parizu.
Brzo sam uvideo da se otac opija. Ručavalo se i večeravalo ćutke: otac
bi retko počinjao da priča nešto zbrda-zdola. Malo šta sam razabirao, a
mati je nemo slušala. Nikada ne bi završio što bi započeo, naprosto bi
zaćutao.
Zacelo sam bio iznenađen što je mati nastavila da izlazi i kad je otac
bio odsutan. Otac je često provodio duže vreme u Nici, gde je, kako mi
beše poznato, bančio, kockao se i pio. Dobijao sam želju da poverim
majci s kakvom radošću primam te njegove odlaske. Ona je s nekom
čudnom tugom izbegavala razgovor, ali sam bio siguran da je srećna
ništa manje od mene. Poslednji put je pošao u Bretanju sestri koja ga
je pozvala: trebalo je da majka ide s njim, ali je u poslednjem trenutku
odustala. Posle očevog odlaska bio sam tako veseo za večerom da
sam se usudio da kažem majci koliko sam radostan što ostajem sam s
njom: na moje iznenađenje, ona je izgledala ushićena šaleći se više
nego što priliči.
Nasmejao sam se, jer se i ona smejala, ali mi se oduzeo dah. Nisam
mogao da poverujem da moja majka može izustiti takve reči. Učinilo mi
se da je pila.
Jednog dana mati nije kao obično izišla posle ručka. Smejala se sa
mnom. Izvinjavala se što nije ispunila obećanje i što me nije, kako reče,
odvela na »finu sedeljku«. Moja majka, nekada tako ozbiljna da je
ostavljala mučan utisak, kao veče pred oluju, najednom mi se pokazala
u sasvim novom vidu: delovala je kao vetropirasta mlada devojka. Znao
sam da je lepa: odavno sam slušao da se oko nje utrkuju. Ali, nisam
poznavao tu njenu izazovnu koketeriju. Imala je trideset dve godine i,
dok sam je posmatrao, njena otmenost i držanje su me prenerazili.
Sutradan sam vrlo rano otišao na predavanja: bio sam, pri povratku,
posve zaokupljen predmetom svojih studija. Sobarica mi otvori vrata,
ali mi saopšti da me majka čeka u svojoj sobi. Bila je setna i odmah mi
reče:
− Da! − odgovori.
Promucao sam:
Niko mu ne odgovori.
Rekao sam sebi (drhtao sam pred majkom): »Kako bih mogao da je
osuđujem?«
− Pjer!
Bio sam ubeđen da će me očeva smrt vratiti u život, ali sada sam u
svojoj crnoj odeći drhtao pred tim prividom života. U meni je zavladala
strahovita pometnja i prema svemu sam postao potpuno ravnodušan.
U dubini svog gađenja osetio sam se sličan BOGU. Šta sam u tom
mrtvom svetu mogao da radim sem da iz sećanja istisnem ono sevanje
koje me zaslepilo kada se majka našla u mom zagrljaju? Međutim, već
sam pouzdano slutio da to nikada neću zaboraviti.
A onda sam kazao sebi da, sem što ću dobiti malo vremena, svojom
tvrdoglavošću neću ništa postići. Obukao sam se i zakucao na majčina
vrata.
− Radujem se što te vidim. Pre nego što je lekar potvrdio, znala sam
da se pretvaraš da si bolestan. Već sam ti rekla: iz svega ovoga nećeš
isplivati time što pokušavaš da pobegneš. Moraćeš pre svega da
prestaneš da bežiš od mene. Znam da nisi prestao da me duboko
poštuješ, ali neću pristati da se neka vrsta ludila uvuče između nas. Od
tebe ću tražiti izraze poštovanja isto tako potpune kao i ranije. Moraš
da ostaneš sin one čija ti je nedostojnost poznata.
− U pravu si. Međutim, tog straha ćeš se osloboditi samo ako budeš
prkosio tome što te zastrašuje. Lepo ćeš se latiti svog posla, a, pre
svega ostalog, treba da mi pomogneš. Moram da dovedem kuću u red
posle očeve smrti i da uklonim nered koji je za njim ostao. Zamoliću te,
ako hoćeš, da se pribereš i središ rusvaj od knjiga i hartija u očevoj
radnoj sobi. Ja se ne usuđujem da to učinim. Uostalom, moram i da
iziđem.
Zamolila je da je poljubim.
Rodio sam se kao plod ljubavi koju je otac vodio s mojom majkom
pre venčanja, u vreme kada je ona imala četrnaest godina. Porodica je
bila prisiljena da venča dva mlada čudovišta, dok je najmlađe čudovište
raslo u haosu koji je vladao oko njih. Njihovo bogatstvo pružilo im je
mnogo toga.
Majka se, rekoh sebi, obično klonila da čini ono što bi kod dece
moglo izazvati užasne stresove.
Posle dugih jada, taj glas me vraćao u život. Voleo sam je utoliko
više što sam, znajući sve, sada bio sklon da mislim kako ne postoji
ništa što nije osuđeno na propast i zato što me najednom preplavila
ona nedokučiva vedrina koja pobeđuje i najcrnje zlo, neokaljana se
dižući iz beščašća.
−…
− Oprostio bi sebi.
U tom času primetio sam da ona zuri u pod ispred sebe i da se njeno
lepo lice zategnulo. Potom se neodređeno i jednostavno nasmešila.
−…
− Nisam ni ja.
I ja sam pričao.
Drhtao sam i bio nesrećan, ali sam se radovao što sam sasvim
izložen rasulu koje vlada u svetu.
Zar sam mogao izbeći ili odoleti zlu koje je davilo moju majku?
Nekoliko dana nije uopšte dolazila kući. Vreme sam provodio
uništavajući se ili plačući: čekao sam je.
I NESHVATLJIVIJI OD PLAČA.
− Rea?
Bio sam sasvim iznenađen. Govorio sam sebi da taj njen smeh nije
ništa drugo do obična maska.
− Pokaži se.
−…
− Pa i ti si ozbiljna.
Rušio se moj sistem u koji sam se bio sklonio. Ponekad je mati bila
dobre volje. Ali je njena veselost uvek skrivala neku zamku, a njena
razdraganost me dovodila u nepriliku.
− Eto vidiš − reče − nisam pila, a ipak sam đavolasta. Budi ponosan
na svoju veliku pronicljivost. Ona me dovela dovde! Reci mi bez šale:
bojiš li se?
− Ma… ni govora.
− Šteta.
Zaista sam bio rođen za svet koji mi je Rea otvarala. Međutim, tek
pošto je prsnula u grohotan smeh, primetio sam i čuo majku: njena
pojava, na koju sam za časak bio zaboravio, i taj nepristojni smeh
sasvim su me prenerazili. Najednom me spopala užasna nelagodnost.
Majka i Rea su bile baš onakve kako sam zamišljao da izgledaju dve
lake žene u društvu partnera. Rea mi je načinila mesto pored sebe.
Zatim je prišla. Već im je uveliko bio udario u glavu nemilice ispijani
šampanjac.
− Gospođo…
Ustao sam.
Bio sam pijan, pa ipak, čim sam ušao, shvatio sam da je majka
pijana i da nema snage da se uzdrži.
Osmeh joj je bio onaj nesrećni, nevoljni, sada mi već dobro znani
osmeh. Taj osmeh gotovo je gutao njenu donju usnu.
Ustala je.
− Dođi! − reče.
U kolima smo bili tako reći jedno preko drugoga. Majka je obgrlila
Reu oko pasa, a Rea je nju grickala za rame. Rea mi je uzela ruku i
položila je pri samom vrhu gole butine. Posmatrao sam majku:
izgledalo je da njenoj sreći nema kraja.
− Istina je, Pjer! − dobaci mi Rea − tako svakog dana. Nas dve
volimo da se provodimo. No, tvoja mati ne mari baš previše muškarce.
Ali, zato ih ja volim za nas obe. Majka ti je predivna.
− Mama − rekao sam van sebe − hoću da znam šta hoćeš. Hoću da
to znam i hoću da mi to bude drago.
− Pjer! − reče Rea − suviše sam pila, ali tvoja mati je toliko luda da
se plašim, kad je vidim, da će se jednog dana ubiti. Ne bi trebalo da ti
to govorim: plašim se. Morao bi na to da misliš. Suviše sam pila, ali, da
li mi možemo da živimo? Znaš, Pjer, ja sam zaljubljena u tvoju majku.
Ali ti je uništavaš. Sprečavaš je da se raduje i veseli. A bez toga majka
ne može da živi.
− U pravu si, Rea − reče. − Sada me, za ime boga, malo razveseli!
Rea mi reče:
Majka mi reče:
− Nas dve smo lude i raskalašne. Rea, izgubile smo razum. Pijani
smo sve troje. Bilo je predivno. Preklinjem te, Pjer, nemoj plakati.
Vratićemo se odmah kući.
− Ali šta…
− Naravno…
U opštoj zbrci u kojoj smo živeli, znao sam i znali smo da sve brzo
prolazi i brzo nestaje zauvek.
− Da nije nje − čuh kako reče majka − propali bismo. Njoj imam da
zahvalim što sam oprezna: ona je tako luda. A ti ćeš danas naći
smirenja u njenom zagrljaju. Vidiš da je već dva časa. Večeraćemo
utroje, ali ćeš noć provesti s Reom.
− Ti ćeš otići?
− Da, ja odlazim. Znam, hteo bi da zaustaviš kazaljku. Ali, čemu?
Razjaruješ me. Ne mogu da te učinim srećnim. Ako bih ostala, uživala
bih da ti nanesem bol. Hoću da me dobro upoznaš. Ja donosim
nesreću onima koji me vole. Zato i tražim zadovoljstva kod žena kojima
se mogu ravnodušno poslužiti. Ne libim se da nanosim bol, ali to je
iscrpljujuće uživanje. Za tebe…
Nasmejala se, ali taj dvosmisleni smeh beše nalik sinoćnjem smehu
u restoranu kada mi je govorila o smrti. Bio je to smeh na ivici plača…
Zaplakao sam.
Dok sam išao prema crkvi u kojoj sam, sasvim sišavši s uma,
odlučio da se obratim prvome na koga nabasam, procenjivao sam
kolika je moja neodlučnost. Čak nisam bio načisto neću li se bez
oklevanja vratiti kući i, čim majka stigne, kazati joj da se iz istih stopa
vrati kod Ree. Sve je u meni bilo nepouzdano. Zar sam mogao
sumnjati u svoj bliski pad? Hitao sam u ispovedaonicu da sručim
optužbe na sebe, svestan da ih istog trena mogu zaboraviti, te da sam
kadar da se ratosiljam griže savesti koja me muči, kako sam to rekao
ispovedniku, a koju, istini za volju, uopšte nisam imao. Čim je trebalo
da bacim krivicu na sebe za sve što sam počinio uz saučesništvo
majke, razljutio sam se i stao. Pomislio sam da iziđem i zaustavio me
samo kukavičluk u kome su se mešali izazovna želja za svetogrđem i
otpor da izneverim majku. Očaralo me to opojno iskušenje, u vrtoglavoj
žudnji naslađivao sam se Reinom golotinjom. Za trenutak sam
zaboravio na boga ili, tačnije, vapio sam za njim u bezumlju i
nasladama iskušenja. Čeznuo sam da dosegnem sav užas zla i
osećanje da u sebi uništavam svaku nadu u spokojstvo. Osetio sam
kako me zapljuskuje sumnja koju sam pothranjivao strahom i traženjem
smirenja. Jesam li nešto progovorio o sramnoj ulozi svoje majke? Bio
sam kadar da počinim smrtni greh i u tome sam uživao. Ubrzo ću videti
majku i pri toj pomisli srce je htelo da iskoči od radosti. Na um mi je
padao sram u kome je mati uživala; sa zebnjom sam mislio o tome −
bila je to čak preterana zebnja − ali sada sam znao da će se zebnje
nasladama izlečiti. Moje poštovanje prema majci bilo je čisto kao suza.
Ipak, grlo mi se stezalo pri pomisli na njene nežne poljupce. Zar bih
sada mogao sumnjati u nežno saučesništvo majke? Nalazio sam se na
vrhuncu sreće, u kojoj sam uživao utoliko više što me hvatala
drhtavica. Majka je, mislio sam, pre mene ogreznula u porok. Porok je,
dakle, najželjenije i najnedokučivije dobro. Poput alkohola, ove misli su
vrele i kipele u mojoj srećnoj glavi. Prevelika sreća prosto je izvirala iz
mene. Osećao sam se kao da je ceo svet moj i viknuo:
− Više nema granica mojoj sreći! Da li bih bio srećan da nisam nalik
na svoju majku i da nisam poput nje rođen da se opijam i ushićujem
sramnim stvarima?
− Zaboga, Pjer, nikada ranije nisi bio tako prost! Zagrli me i poljubi.
Promucao sam:
− Mama, mama!
− Ne, Pjer, sama sam trčala kroz šumu. Bila sam luda. Istina je, i
danas sam luda na isti način. Ali, u šumu sam odlazila jašući na konju.
Prethodno bih skinula sve sa sebe i rasedlala konja. Slušaj, Pjer, jurila
sam na konju kroz šumu… Tada sam spavala s tvojim ocem. Imala
sam samo trinaest godina. Bila sam pomamna. Tvoj otac me našao u
šumi. Bila sam gola, verovala sam da s mojim konjem predstavljamo
šumske zveri…
− Da, tada! Ali, ta ništarija od tvog oca nije mi značila ništa, ili skoro
ništa u životu. Više sam volela da budem sama, bila sam sama u šumi,
bila sam gola u šumi, gola sam jahala neosedlanog konja. Bila sam u
takvom stanju da sam mogla umreti ne dolazeći sebi. Sanjala sam
devojke ili životinje: znala sam da bi mi smetale. Smetao mi je i tvoj
otac. Ali, kad bih ostala sama, izvijala sam se na konju, bila sam
čudovišna…
− Mama! − uzviknuh..
− Mrzim ga − rekoh.
− Mama! To je previše…
− Dovodim te do ludila!
− Neću. Moj život je još samo obično đubre. U pravu si: tvoj otac me
pobedio.
Pogledao sam majku i prigrlio je. Lagano joj se vraćao onaj burni mir
koji je bio mir žudnje i razbuktavanje njene prevelike želje. U očima
sam joj naslućivao spokojnu sreću i znao da ona ne isceljuje strepnju,
nego je samo ublažava i čini prijatnom. Znao sam da nju potajno
nagriza teška patnja, ali sam verovao da njena smelost pobeđuje svaku
neshvatljivu zebnju. Verovala je da slabašno ushićenje može da ublaži
duboku patnju. I već nas je oboje ponela veselost vraćajući nas u onaj
svet uživanja u kome je, kroz trnje i jarost, moja mlada mati pronašla
svoj božanski put. U tom času, blagodareći ironiji, lakom trepetu ironije,
smogao sam snage da izazovem ono što me nekada zaprepašćivalo, a
što me sada navodilo da sladostrasno uzdrhtim, i pred čime ću se
neprekidno osmehivati.
Pocrveneo sam.
Bez sumnje, isti je slučaj sa svim licima čiji se odraz javlja u ovoj
pripovesti. Međutim, sećanje na Reu ima, između ostalog, tu prednost
što dočarava samo jedno veoma nestalno priviđenje i što dopire iz
davnina samo zahvaljujući okolnosti što me progoni neka vrsta
pozadine na kojoj se ocrtava njena skarednost. A ta pozadina nije ništa
drugo nego Reino stupanje u karmelićanski red godinu dana posle
majčinog samoubistva. Srećna Rea, pred kojom se otvorilo utočište
kome ova pripovest ne vodi…).
Ipak, zar mogu da zaboravim one lude oči koje su gledale s drugog
sveta, sa dna svoje bestidnosti.
Kada sam osetio kako mi rukama pokriva oči, kada je prsnula u onaj
raskalašni smeh koji joj ipak nije bio tako svojstven (kao crna maska
koju je stavila uoči samoubistva) i kada mi je proćućorila na uvo
»kuku!«, pomislio sam da niko nije razvratnije dospeo do srećne
razuzdanosti detinjstva. U prekrasnoj haljini mati je izgledala sramno
lepa. Izrez na leđima sezao je do granice nepristojnosti. Uzevši je u
zagrljaj, osetio sam uzbuđenje koje se nadovezalo na ono koje mi je
njena prijateljica već raspirila svojom beskrajnom nepristojnošću. Dobio
sam želju da umrem u tom suludom kovitlanju sa kojim se danas ništa
ne da porediti.
Rea i ja smo joj odgovorili. Žurno smo pili želeći da nas zahvati ludo
pijanstvo koje će odgovarati uzavrelosti naših duša.
−…
Promucao sam:
− Druge prijateljice?
− Da, Pjer, prijateljice koje neće dozvoliti da ova haljina i ovaj šešir
predugo ostanu na meni.
Uzeo sam joj bocu iz ruku. Sela je golom zadnjicom između nas i
nastavila da me krišom miluje ispod stola.
Na Rei je ostao jedino crni čipkasti steznik koji joj je držao čarape, ali
i razgolićivao grudi.
»Da smo sami«, mislio sam, »sigurno bih pobegao, uplašio bih se
Ree.«
Mati i ja smo se zajedno nagnuli prema Rei, koja je pila između nas.
Naše uživanje u tom trenutku bilo je utoliko veće što su ga odavali
samo ćutanje i navala krvi. Nekoliko trenutaka smo se služili Reom kao
što se koji časak ranije ona služila nama. Jeli smo: majčini i moji
pogledi su se ponovo obuzdavali. Konačno, morali smo da prekinemo
igru. Rea je cvilela:
− Otišla je − rekoh.
Steglo mi se grlo.
− Gola golctata − odvrati ona. − Ja sam prva devojka koju tucaš, ali
znaj da sam najveća gadura.
Jezikom sam izvodio razne lupeške lizove. Pogledao sam Reu kao
što sam gledao majku.
Mati je utanačila taj sastanak sa Hansi u jednoj kući poput one gde
smo večerali s Reom. Preksinoć je, pošto smo se rastali, pronašla
Hansi na drugom spratu: zacelo je ona (ili Hansi) htela da izbegne
neugodno sećanje na prvo veče. U međuvremenu, živeo sam čekajući.
Čekanje je nepodnošljivo, ali ipak dopušta odlaganje. Za to vreme
pročitao sam deset puta majčino pismo. Pružalo mi je izvesno
olakšanje, čak mi se činilo da bi trebalo da pijem da bih ga razumeo i
bolje doveo u vezu pijanstvo s tim mučnim svetom koji se otvarao pred
mojim očima. Tačno u zakazani čas ušao sam u salon gde je bio
ugovoren sastanak sa Hansi: nisam mogao da sednem ni da zatvorim
vrata, ne bih klisnuo ni za šta na svetu, a ogledala, pozlate i blistavi
svećnjaci su me prestrašili. Poslužitelj mi je pokazao zvonce i toalet
skriven iza ormana od palisandrovog drveta. U toj ošamućenosti mi se
pričinilo da je Hansi iznenada ušla i da joj starac s dugim zulufima, koji
joj je ponovo otvorio vrata ormana, tiho govori: »Ovaj mladić lepe
spoljašnjosti zamoliće vas da se pred vama posluži toaletom«, i,
zaklonivši usta rukom, dodaje: »To je odvratno!« Činilo mi se da sam u
kasapnici usred leta, kada jako zaudara na meso. Grlo mi se stezalo od
svega. Sećam se majčinog post-skriptuma: »Hansi se plaši već same
pomisli da se susretne s nepoznatim mladićem u tako sumnjivoj kući.
Ona je plašljivija od tebe. Pa ipak, njome vlada znatiželja. Ne voli da
bude oprezna. Ali, poslednja reč tvoje majke zahteva od tebe da je
ceniš kao da se odaja u kojoj ćeš je upoznati nalazi u vilinskom
dvorcu.«
− Možda ćete iščeznuti za koji časak, isto tako jednostavno kao što
ste i došli…
Nasmejao sam se, seli smo i dugo se gledali. Zabavljali smo se tako
da nas je i zebnja podilazila. Promucao sam:
Starac dugih zulufa koji mi je otvorio vrata natoči nam piće i poče da
nas polako služi.
Nelagodnost zbog njegovog prisustva i krutog držanja je bila nekako
smešna u ovoj kući namenjenoj luksuznim snošajima…
− Neću − odvrati ona. − Jer, naslućujem da vam je, kao i meni, ova
nelagodnost ipak prijatna. Ono na šta sam pristala dolazeći ovamo, na
to pristaje svaka žena čim se uda. Da li mogu da vam poverim šta me
navelo da prihvatim predlog vaše majke? Ona vam je, zacelo, kazala
da nisam pustolovka − ili da, najblaže rečeno, nisam okorela
vetropirka: moje iskustvo ne odgovara situaciji u koju se nisam uplašila
da sebe dovedem. Kada sam shvatila da vama neće biti ništa manje
nelagodno nego meni, bila sam unapred očarana te sam podskočila od
radosti. Ipak, nemojte da umišljate da sam zaista ono što se obično
naziva čestitom devojkom. Da sam takva, zar bih bila ovako doterana i
namirisana? Mogu da se, ako vam je volja, izražavam najsablažnjivijim
rečima. Ipak, znam da to nećete tražiti od mene i da ćete se prema
meni ponašati sa svim obzirima kao da sam najgluplji devojčurak. Ali…
− Ali, recite…
Gledao sam je, međutim, iako sam crveneo i bio njome očaran, ipak
nisam mogao da se obuzdam i da je ne izazivam.
− Bio bih tako nesrećan − rekoh − ako bih morao da vas ubijem. Zar
nisam prinuđen da budem nesrećan?
− A ipak se smejete.
Nisam odgovorio.
Izišli smo iz kočija i ubrzo sam ostao sam na ulici. Hteo sam da se
peške vratim kući. Nisam mogao da se snađem u tom fizičkom stanju u
kome sam se obreo posle sreće sa Hansi. Uvijao sam se od bolova u
preponama. Grč me tako stegnuo da sam hramajući jedva išao sitnim
koracima… Zaustavio sam neke kočije i vratio se kući. Uvijao sam se
od bolova u trbuhu, bivao sam prosto smešan, a ipak sam dospeo do
vrhunca nadraženosti. Pao sam u mučno uživanje i bolnu nadraženost.
U mojoj svesti nekontrolisano su se smenjivale mutne slike, u
nekakvom stanju sna za koje ne bih umeo reći da li je srećno ili veoma
nesrećno, a iz koga sam napokon izišao ispražnjen čudovišno obilnim
izbacivanjem semena.
Prenemagala se.
− Znaš li zašto sam ovako raspoložena? Zato što sam, kad sam
ulazila ovamo, rekla sebi: ja sam njegova a on je moj. Hoćeš li da
skinem sve sa sebe? Ili više voliš da zadržim šešir? Možda čizme?
Htela bih da radim samo ono što želiš. Hoćeš li korbač? Hoćeš li da me
prebiješ namrtvo? Ne uživam mnogo u tome. Jedino mi je stalo da
budem s tobom i da budem tvoja igračka. Tužan si, vidim, a ja sam
luda od radosti. Nisam mogla da podnesem one spore kočije i želju da
odem u šumu, jer nisam mogla da zaspim. Nikada nisam patila zbog
ljubavi, nikada nisam volela, ali sam izbezumljena otkako smo se sinoć
rastali. Zašto sam te sinoć zamolila da me pustiš?
− Pjer, htela bih da znam. Bila sam luda. Htela sam da budem sama.
Pjer, zar bi ikada znao šta je dan ako ne bi postojala noć? Ali, užasno
je dok u noći čekaš dan.
Bio sam zlovoljan i gluv za Hansino cviljenje. Ali sam bio i nesrećan
što sam tako neosetljiv i što i ne pomišljam da je zagrlim.
− Baš sam na to zaboravila, Pjer, a mislila sam čitavu noć o tome jer
nisam mogla da spavam, pa ti ništa ne znaš o meni!
− Neću ni da znam…
− Da, baš tako sam mislio. Pristao bih i na to, ali bih izgubio želju za
životom. Često je ionako gubim.
− Sasvim si u pravu.
− Samo…
Pocrveneo si. Nisi li već pomislio kako ćeš me prevariti? Rekla sam
ti da sam pohotna. Hteo bi da saznaš kako živim. Imam sve što mi
treba i živim samostalno, ali da nemam Lulu, podala bih se prvome koji
naiđe. Ne volim da budem sama kada padne noć.
Zacvileo sam:
− Sinoć?
− Zoveš je Lulu?
− Lulu je vidovito ime, zar ne? Ja sam veoma vidovita. Volela bih
kad bi jednog dana došao u šumu, da se Lulu i ja zabavljamo pred
tobom: ona je lepa u ulozi amazonke.
− Lulu?
− Lulu uopšte nije sobarica. Ona je žena koja se zabavlja, i naše igre
nikada nisu bezazlene.
− Hansi − rekao sam − ne znam zašto bih hteo da zaplačem.
− Ne, Pjer, neću te nikada žalostiti. Volim te kada plačeš, ali kada
plačeš od radosti. Nikada nemoj sumnjati da naša ljubav neće biti
srećna. Ali, hoću da se ovog časa skinem pred tobom. Već mi se čini
da sam gola i hoću da govorim pred tobom bez imalo stida. Hajde da
živimo strasno: za koji trenutak zamoliću te da me uzmeš. Međutim, još
ne znaš šta mi je Lulu kazala u kupatilu.
− Baš bih htela da znam šta ona misli o svemu ovome − reče Hansi.
Lulu se nasmeja:
− Ako bi htela − dobaci joj Hansi − ali prethodno isprazni ovu bocu i
otvori drugu da popijemo još po jednu čašu. Mi ćemo sanjati, a zatim
ćeš se vratiti pa ćemo ti ispričati šta smo sanjali.
− Da, Lulu je moja sobarica, ali… reci i sam… ništa nije tako
prosto…
Hansi se razveselila.
− Zašto ne?
− Razmisli!
− Ponestaje mi snage.
− Pričaj mi o Lulu.
Lulu je zakucala.
− Uđi, Lulu. Predajem se. Večeras sam cinična. Pre svega, gladni
smo, hoćemo da jedemo i pijemo. Zatim ćeš sve lepo ispričati Pjeru: da
voliš moj korbač, da nisi moja sobarica, da zbijamo šalu preke svake
mere. Hvata me dremež. Pjer, već sam tako malaksala da nisam kadra
da sanjam.
− Večera nije spremna, a ona je tako reći zaspala. Zaista, Pjer, zar ti
Hansi nije ništa rekla?
− Ako sam dobro razumeo, ja sam uzeo tvoje mesto. Hansi te bičuje
i to ti se dopada. Dopada li se i njoj?
−… bilo bi ti drago…
− Divno − reče ona, ljubeći me − ali sada sam suviše gladna i najpre
ćemo da večeramo.
Služila nas je Lulu. Večerali smo. Govorio sam malo, a pio mnogo.
Hansi je zevala. Jedući, borili smo se protiv osećanja potpune
iznemoglosti. Živci u potiljku prskali su od bola: više ništa nismo imali
da kažemo jedno drugome. Jeli smo i pili uzdajući se da će nas žestoki
bol uspavati. Hansi mi je rekla:
− Da, i mene bole oči, ali te vidim. Jedini način da ne patimo previše
jeste da ponovo vodimo ljubav.
− Pa ti nemaš više ni mrvice snage.
Bio sam bled i rukom sam nemoćno odmahnuo. Više nisam bio
sposoban da govorim.
Helena«.
»Plašiš me, mama, ali volim da se plašim tako da, što se više
plašim, više te volim. Međutim, tužan sam kad pomislim da mi jedna
nada nije dopuštena: nikada ti moja drskost neće izazvati osećanje da
si nadmašena. Stidim se toga, a ipak mi je prijatno da na to mislim.
Jedina drskost na koju imam pravo jeste da budem ponosan na tebe i
na tvoj život i da te poizdalje pratim. Ali, počinjem da se osećam −
doduše, retko − nekako neugodno zbog Hansine umerenosti i relativne
razboritosti. To me, kao i tebe, zasmejava: ali ne bih imao snage ni
volje da je iskvarim.«
10 Ne: u mislima zabijajući moj jezik kao šiljak u blaženu rupu njene guzice.
11 Ne: jer Pjeru ostavljam ono mestašce kuda se piški i ono drugo kuda se kaki.
Ništa nisam rekao: zahvalio sam Hansi, ali sam pomislio da me to
nepristajanje koje je Hansi zaodenula nepristojnostima više rastužuje
nego raduje. Voleo bih da se Hansi povremeno zabavlja s mojom
majkom. Gadio sam se pomisli da pijem s majkom, kao što je ona
volela da čini, i da potom neosetno kliznem. Međutim, ma koliko mi se
srce stezalo − ne baš uvek − od drskosti njenih pisama, ja sam ta
pisma ipak voleo. Nikada nisam zaboravio da je Hansi ljubavnica moje
majke. S početka mi se ta veza dopadala, a sada bih voleo da se
obnovi i nastavi. Čitanjem svog pisma Hansi me duboko uznemirila.
Mada sam ga očekivao, takav kraj je izneverio moje nade: jedino sam
se tešio mišlju da Hansi obećava da će majci uskratiti da ljubi telo ali ne
i usta. Bezočno sam pomislio da će mati ljubiti Hansi u mom prisustvu.
Takva intimnost je više odgovarala mojoj želji tim pre što je
uskraćivanje tela ipak obuzdavalo ono što bi me inače ispunilo užasom.
− Zar ni tebe?…
Pre nego što sam čak i čuo da su se vrata zatvorila, Hansi mi je pala
u zagrljaj i raspomamila se od strasti.
I dodade:
− Popiću samo još jednu čašu − reče Lulu − neću da pored vas
budem pijana. Zatim će gospođa piti u mom zagrljaju, ako gospodin
dozvoljava…
Kada smo prešli u trpezariju, bili smo već pijani ali i ćutljivi. Iščekivao
sam. Čekala je i Hansi a ni Lulu nije izgledala ornija od nas dvoje. Kroz
prosečene suknje nagoveštavalo se da će možda uslediti ili − ko zna?
− da neizbežno predstoji pomamna razuzdanost. Međutim, bilo je
dovoljno da se zakopča jedno dugme i Hansin dekolte je prestao da
bludno zjapi. Posedali smo za već postavljenu hladnu večeru.
15 Osećam da ne mogu više, reče tiho, ali pijem da bih pišala u Lulina usta.
(Lulu je ipak mogla čuti njene reči.)
− A ja sam gladna jedino tebe − reče mi Hansi.
16 − Da, najpre treba da skupim snage i, pre svega, što više budem pila više
ću da piškim. Pjer, volim te, obožavam te a živci su mi napeti do prskanja. Lulu je
zarila glavu među moje noge: natoči mi, hoću da se nalijem, a zatim ću vino
ispiškiti u njena usta. Ne mogu da zamislim veće uživanje od toga. Sva će ta igra
da potraje duže, a kada budem sve ispiškila, pričiniću ti tako snažno uživanje da
ćeš pomisliti da umireš. Kao živ oderan. Kao obešen čovek.
zaurlati na sav glas.
− E, sad ćeš ti lepo da ideš pod sto i… za koji čas ćeš me jebati.
Zarićeš se pravo u mene. Kupaćemo se u mojoj mokraći, a i piškićeš
mi u usta. Kad bi znao koliko uživam u pišanju, čak više nego u samom
naslađivanju… Oh, brzo, idi pod sto. Lulu će me ljubiti u usta. Brzo,
osećam…
Gušila se u jecajima.
− Znao si da sam bila i da sam još uvek ljubavnica tvoje majke, znaš
da je ona ogreznula u ovim igrama u koje smo se maločas upustili. Sve
do one večeri kada je otputovala ona je na sve načine pokušavala da
me u njih uvuče. To nije bilo suviše teško. Lulu je uvek bila u kući. Ona
je već odavno bila moja ljubavnica odvratno se pretvarajući da mi je
samo sobarica što joj je pričinjavalo zadovoljstvo: ta veza je nastavila
igre iz detinjstva kada me Lulu, čiji je karakter uvek bio neobičan,
prisiljavala da je tučem i ponižavam. Uvek je postojala neka vrsta
mahnitosti u našem druženju, Lulu je vladala mnome i nametala mi
svoju volju. Bivala bi zadovoljna tek kada bi me potpuno izludela. A
tada su me spopadale ludačka pomama i strast kao što si maločas i
sam zapazio. Tvoja majka i Lulu su se spanđale i nagodile utoliko brže
što je Lulu odmah uvidela da ti predlozi za održavanje ljubavnih partija
predstavljaju jedini način da ona i dalje uživa u meni. A ja sam pristala,
baš kao kada smo se voleli, samo na to da ona i dalje igra ulogu
sobarice. Ali, najgore je počelo onog dana kada je, potpuno me opivši,
tvoja majka postigla cilj: tog dana sam se ponela baš kao malopre.
Udarila sam Lulu pred tvojom majkom!
Tvoja mati je likovala: odmah mi je dala jedan poklon: Lulu joj je dala
dimenzije trpezarije i malo kasnije ona je isporučila sve ove divane u
trpezariji. Sutradan je došla da me poseti. Bila je naprosto luda od
radosti, dizala je noge uvis, ali je kidisala na mene tek pošto je naredila
Lulu da ode i zaključala vrata. Pre svega, proverila je da li su
zaključane brave koje je naručila da budu postavljene na svim izlazima.
Raznežila sam se osećajući zahvalnost, srećna što me pravilno
shvatila, imala sam poverenja u nju kada mi je rekla da za svečano
stavljanje na upotrebu ovih divana treba da pozove nekoliko svojih
prijateljica, ali će mene odvesti u moju sobu. Svakako da će ona ući u
trpezariju da se naslađuje koji časak u provodu baš kada slavlje bude
na vrhuncu. To će je, rekla mi je, jezivo uznemiriti, ali će se ona odmah
vratiti i zatvoriti se sa mnom u sobu. U početku nisam pristala, ali sam
u njenim zagrljajima popustila.
− Užasnut sam…
Uzviknuo sam:
− Naravno!
− Juče? − upitah.
− Da, juče.
Kada smo ušli u trpezariju, Lulu je gotovo nečujno plakala. Sve troje
smo stajali u polutami.
− Ljubi je u usta.
Usta su joj bila umazana krvlju, lizao sam njene natekle usne
izazivajući žestok bol.
Tada sam pojebao Lulu. Sve vreme je vrištala. Hansi joj je zabila u
zadnjicu pozamašni veštački ud.
Izmoždeni, proveli smo dan u nekom slabašnom snu koji je više bio
nalik na uspavan bol i pohotu koja je bila kao nekakav talog prave
pohote. Povukli smo se u deo stana koji je Hansi obično nazivala tajnim
delom, a koji se sastojao od Hansine spavaće sobe, kupatila i
trpezarije. Povremeno bismo se prućili po tepihu, a ponekad opruženi
ležali na divanu. Bili smo goli, iznureni, očiju upalih a ipak lepih.
Odjednom smo začuli lupu na vratima od hodnika.
Mislio sam da je već odavno nastupila druga noć. Brzo sam navukao
kućni kaput i otvorio. Nikoga nije bilo pored vrata, ali sam u dnu
hodnika pri slabom svetlu primetio dve žene koje su se izgleda svlačile
− ili možda oblačile. Pošto su bile gotove, video sam izdaleka da su
obe pod maskama. One su zaista bile obučene, ali samo u prozirnu
košulju i široke platnene pantalone. Bez oklevanja su ušle, ali nisu
progovorile ni reči. Jedna od njih zaključa bravu iznutra, a zatim
pređoše iz kupatila u sobu, a odatle u trpezariju gde naposletku
probudiše moju ljubavnicu i njenu sobaricu. Zbog maski i šminke nisam
mogao da ih raspoznam. Ipak, ubrzo sam shvatio da je jedna sigurno
moja majka a druga Rea: nisu govorile valjda zato da, ukoliko je
mogućno, povećaju moju mučninu. A moja mučnina je bila u skladu sa
njihovom. Jedna od njih je nešto rekla na uho Lulu i ova je to ponovila.
Činilo mi se da se razgovor odnosi na mene. Odnosio se na moju
mučninu. Od sinoć su i one provele vreme u igrama koje su ih baš kao i
nas iznurile. Nigde ni traga od obesne veselosti koja je bila svojstvena
ovim ženama za koje više nisam sumnjao da je jedna od njih moja
majka a druga je svakako Rea. »Nismo došle«, rekoše nam, »s drugim
ženama − ili muškarcima − koji bi nas zabavljali nekim pojedinostima
što nas tako duboko uznemiravaju.«
Reče mi:
17 Žorž Bataj (1897−1962) i za života je bio cenjen i uticajan pisac, pre svega
kao autor brojnih filozofskih i književnih ogleda i kao osnivač Kritike (1946), jednog
od najuglednijih francuskih književnih časopisa, ali je interesovanje za Batajevo
delo naročito poraslo posle njegove smrti. Za to postoji nekoliko razloga. Najpre,
Batajevo delo moralo je ostati u senci za sve vreme preovlađujućih uticaja dva
najznačajnija književna i intelektualna pokreta čiji je on bio savremenik
(nadrealizma i egzistencijalizma), sve dok se osećao autoritet, najpre Bretona, a
zatim Sartra, koji su bili Batajevi glavni književni protivnici i kritičari, i to upravo
onda kada je njihov uticaj bio najsnažniji.
Zatim, publici je dugo bila poznata samo jedna strana Batajevog dela, njegova
filozofska i književna esejistika, predstavljena u knjigama Unutrašnje iskustvo (1943),
O Ničeu (1945), Prokleta strana (1949), Književnost i zlo (1957), Erotizam (1957) i Suze
Erosove (1961), dok su njegova književna dela u užem smislu, izuzev romana
pravom našeg razuma, našeg moralnog osećanja i našeg književnog
ukusa da o njima strogo sude. Čitalac ne treba da se upinje da
erotizam ovih priča opravdava u ime pesničke ili moralne slobode niti
da njihovu filozofiju izvede na čistinu pojmovnih određenja. Za slobodu
koju je njihov pisac dao svojim raspojasanim junacima i sebi − da svoj
jezik približi i prilagodi toj raspojasanosti − nema moralnog opravdanja.
Za filozofiju ovih priča nema filozofskog ključa.
Plavetnilo neba (1957), najpre bila objavljena kao tajna izdanja, u nekoliko desetina
primeraka, potpisana pseudonimima i bila dostupna samo malom krugu
posvećenih. Tek posle Batajeve smrti počeo je izdavač Ž. Ž. Pover da predstavlja
široj publici, sa pravim autorovim imenom, njegove kratke romane i priče
(Mali,1963; Mrtvac,1964; Moja majka,1966; Gospođa Edvarda,1966; Priča o
oku,1967). Upravo objavljivanjem ovih knjiga započelo je življe zanimanje za Bataja
i za čitav njegov opus, čiji se raznovrsni i ponekad iznenađujući vidovi postepeno
povezuju u celovitu sliku.
U ime čega?
22 Madam Edwarda, Preface, Oeuvres complêtes, III, str. 12, Gallimard, 1971.
23
pretvarajući se u prestup filozofije, dolazi do vrhunca bića.«
Ovaj trenutak u kome se Batajeva misao okreće protiv sebe ili, bolje
reći, nadnosi preko granica mišljenja, vraća nas njegovom gledanju na
književnost i njegovim pričama. Najpre, postavlja se pitanje u kakvoj je
vezi ideja o prestupu diskurzivnog mišljenja sa književnom (pesničkom)
upotrebom jezika, u kojoj, kao što znamo, dolazi do odvajanja jezika od
njegove osnovne funkcije. Nije li prestup filozofije u stvari književnost?
U ime čega?
Ivan Čolović
PLAVETNILO NEBA
Urednik
Milan Komnenić
Recenzent
Milan Komnenić
Tehnički urednik
Žiža Ivanović
Korektori
Olga Zarin
Branka Jovetić
*
Izdavač
Beograd, Dobračina, 30
Za izdavača
Jordan Živković
Štampa
Tiraž: 8 000
1979.
BIBLIOTEKA »EROTIKON«