IZBOR SINHRO SEKVENCE

U dosadašnjem razmatranju pretpostavili smo da raspored bita u sinhro grupi nema uticaja na
vjerovatnoću resinhronizacije. Ta pretpostavka, međutim, nije opravdana. Razmotrićemo kako
na dva različita načina izbor strukture sinhro grupe utiče na vjerovatnoću detekcije lažne
sinhronizacije.
Pretpostavimo da se prijemnik nalazi u fazi traženja sinhro grupe, da je sinhro grupa dužine k0
i da je sastavljena od svih nula. Pretpostavimo da sinhro grupa počinje na s-tom bitu u ramu.
Algoritam traženja sinhro grupe uzima redom po k0 bita sa l-tog mjesta (l=1,…,b0) u ramu i
poredi ih sa očekivanom sinhro grupom. U trenutku kada je l= s - 1 u provjeri sa očekivanom
sinhro grupom učestvovaće jedan informacioni bit iza koga slijede k0-1 nultih bita prave sinhro
grupe (slika 3.4.). Informacioni bit je slučajnog sadržaja. Ukoliko je njegova vrijednost nula doći
će do lažne sinhronizacije, a ukoliko je vrijednost 1 ne dolazi do sinhronizacije. To znači da će
prijemnik sa vjerovatnoćom 50% ustanoviti lažnu sinhronizaciju. Potpuno isti slučaj je i kada je
l= s +1. Kada je l= s-2 vjerovatnoća je 25% da dolazi do lažne sinhronizacije itd. Generalno važi
da ako u provjeru ulazi n slučajnih bita, vjerovatnoća lažne sinhronizacije je 0,5n. Ako je dužina
sinhro sekvence k, tada provjere za koje je s-k+1 < 1 < s+k-1 nisu slučajni već u njima učestvuju
biti iz sinhro grupe. Stoga se zona oko sinhro grupe naziva kvazidetermnistička zona, a njena
širina je (k0-1)+k0+(k0-1)=3k0-2 . U našem primjeru izabrali smo da je sinhro grupa sastavljena
od svih nula. Drugačijim izborom strukture sinhro grupe efekat lažne sinhronizacije u
kvazideterminističkoj zoni može se izbjeći. Tako, na primjer, ako je sinhro grupa oblika
11..1100..00, u kvazideterminističkoj zoni ne može doći do lažne sinhronizacije.

LAŽNE SINHRO GRUPE

010000011101001100 ø ø ø ø ø ø ø ø 010110100100

SINHRO GRUPA

Slika 3.4. Lažna sinhronizacija u blizini sinhro grupe

 Razmotrili smo uticaj strukture sinhro grupe na ponašanje sinhronizatora u njenoj blizini.
Zaključili smo da sa stanovišta smanjenja vjerovatnoće lažne sinhronizacije nije povoljno da
sinhro grupa bude sastavljena od istih bita. Pogledajmo šta se sada dešava u zoni dalje od sinhro
grupe, gdje u poređenju ne učestvuju ni jedan bit iz prave sinhro grupe. Ukoliko je usvojena
strategija lova od bita do bita dvije uzastopne provjere nisu statistički nezavisne. Ukoliko su u
jednoj provjeri učestvovali biti bibi+1…bi+k-2bi+k-1, tada u sljedećoj provjeri učestvuju biti
bi+1bi+2…bi+k-1bi+k. Znači, vidimo da k-1 istih bita učestvuje u obje provjere, i to tako da se u
drugoj provjeri prvi bit sa lijeva izbacuje, ostali biti se pomjeraju ulijevo za jedno mjesto i na
kraj se dodaje novi informacioni (slučajni) bit. Pretpostavimo da je sada dužina sinhro grupe dva
i da je njena struktura «10» (vidjeli smo da je takva sinhro grupa dobra sa stanovišta ponašanja u
kvazideterminističkoj zoni). Ukoliko u m-toj provjeri nije ustanovljeno slaganje sa očekivanom
sinhro grupom, to znači da su dva informaciona bita formirala jednu od tri kombinacije: 00, 01,
11. U sljedećoj provjeri izbacuje se prvi bit s lijeva, a drugi bit se pomjera na prvo mjesto. Tako
će sa vjerovatnoćom 67% prvi bit u toj provjeri biti «1» (ukoliko je kombinacija u prvoj provjeri
bila 01 ili 11), a sa vjerovatnoćom 33% prvi bit u sljedećoj provjeri će biti «0» (kombinacija 00).
Ukoliko je novi informacioni bit koji se dodaje na kraj provjere 0 (vjerovatnoća 50%) u m+1-oj
provjeri sa vjerovatnoćom 67%*1/2 = 33% biće ustanovljena lažna sinhronizacija. Na slici 3.5.
grafički je prikazan izloženi postupak provjera i to kako za prve dvije tako i za naredne dvije
provjere. U dnu slike je naznačena vjerovatnoća lažne sinhronizacije za pojedine testove. U
prvom testu sekvenca ulaznih bita koja se poredi sa referentnom sinhro grupom je jedna od četri
moguće sekvence koje su sve iste vjerovatnoće. Vjerovatnoća lažne sinhronizacije je P1 = 1/4.
Ako ne dođe do lažnog sonhronizma radi se drugi test. U drugom testu može se pojaviti jedna od
šest prikazanih kombinacija. Sa slike se vidi da do lažne sinhronizacije dolazi u dva slučaja te je
P2 = 2/6. Postupak sa izbacivanjem najstarijeg bita i generisanjem dvije sekvence dodavanjem 0 i
1 se nastavlja u trećem i četvrtom testu i dobijaju se vjerovatnoće lažne sinhronizacije P3 = 3/8 i
P4 = 4/10.

111 1
1
1 1 111 1
1 1 0
1 1 1 1 011 1
1 1 0 1
1 1 1 0 1 011 1
1 0 1 1 0
1 0 1 0 1 001 1
0 1 1 0 1
0 0 1 0 1 001 1
1 0 0 1 0
0 0 0 0 1 000 1
0 1 0 0 1
0 0 0 0 000 1
0 0 1 0
0 0 000 0
0 0 1
000 0
0
P1=1/4 P2=2/6 P3=3/8 P4=4/10

Slika 3.5. Vjerovatnoća lažne sinhronizacije u funkciji rednog broja testa za sinhro grupu 1-0
 101 01
101 00
100 11
10 11 100 10
10 10 100 01
1 01 10 01 100 00
11 1 00 10 00 010 11
10 0 11 01 01 010 10
01 0 10 01 00 010 10
00 0 01 00 11 010 00
0 00 00 10 001 01
00 01 001 00
00 00 000 11
000 10
000 01
000 00

P1=1/4 P2=1/6 P3=2/10 P4=3/16

Slika 3.6. – Vjerovatnoća lažne sinhronizacije u funkciji rednog broja testa za sinhro grupu 1-1

Na slici 3.6. prikazana je vjerovatnoća lažne sinhronizacije, kada je sinhro grupa strukture 1–
1. Sa slike se vidi da su odgovarajuće vjerovatnoće respektivno P1 = 1/4, P2 = 1/6, P3 = 2/10, P4
= 3/16. Može se zapaziti da je vjerovatnoća lažne sinhronizacije manja ako je sinhro grupa
sastavljena od istih bita. Ovaj zaključak važi za sinhro grupe sa proizvoljnim brojem bita k0.
Razmatrajući ponašanje sinhronizatora u dvije oblasti rada: u kvazidetermnističkoj zoni i u
zoni slučajnih bita, došli smo do dva oprečna zahtjeva za strukturu sinhro grupe. Ukoliko se u
razmatranje uvede još i mogućnost pojave greške na nekom bitu u sinhro sekvenci, problem se
još više usložnjava. Izboru optimalne sekvence posvećeno je dosta istraživanja i pronađene su
sekvence koje sa najmanjom vjerovatnoćom izazivaju pojavu lažne sinhronizacije.
Danas se u Evropskom PCM sistemu koristi sinhro grupa oblika 0011011.