Izraz "psihologija" je sastavnica koja potječe iz grčkog psiha = duh, duša, život, um,

dah i logos = govor, riječ, promišljanje, rasuđivanje. Doslovno tako psihologija znači promišljanje

ili rasuđivanje o duhu ili duši. Značenje pojma ostaje nepromijenjeno sve do šesnaestog ili
sedamnaestog stoljeća, kada mu je pridodano novo značenje u smislu "znanost o svijesti".
Moderna psihologija je prirodna i društvena znanost koja se bavi moždanim procesima i njihovim
izražavanjem u ponašanju. Psihologija nastoji sustavnim empirijskim istraživanjima steći znanje o
uzrocima i načinu ponašanja pojedinca, te o tome na koji način ljudi doživljavaju svijet u kojem
žive. Među psihičke procese ubrajamo razmišljanja, osjećaje (emocije), i motivacije.
Povijesno, psihologija je bila disciplina filozofije, iz koje se izdvojila 1879. godine osnivanjem
prvog psihologijskog laboratorija kojeg je u Leipzigu osnovao Wilhelm Wundt.

Sadržaj

 1Discipline
 2Metode psihologije
 3Psihoterapija i tehnike psihološke analize
o 3.1Psihoanaliza
 4Psihologija i psihijatrija
 5Psihologija i neurologija, psihoneurologija
 6Psihologija i filozofija
 7Povijest psihologije
o 7.1Povijest hrvatske psihologije
 8Zanimljivosti koje se tiču psihologije
 9Psihološka bibliografija
 10Psihološki testovi
 11Etički problemi
 12Psiholozi
 13Izvori
 14Literatura
 15Vanjske poveznice

Discipline[uredi VE | uredi]
Pod jedinstvenim imenom psihologija možemo naći mnoštvo povezanih disciplina. To su:

 eksperimentalna psihologija – koja se bavi proučavanjem reakcija čovjeka na namjerno

inducirane podražaje, bilo fizičke, bilo socijalne.
 psihometrija – koja se bavi raznim oblicima mjerenja psihičkih osobina, karakteristika
pojedinca i grupe, pomoću raznih psiholoških tehnika (npr. testova)
 socijalna psihologija – koja proučava ljude i njihovo ponašanje u međuzavisnosti s
njihovom (ljudskom) okolinom, sve oblike međuljudskih odnosa, te ponašanje grupe kao
cjeline.
 klinička psihologija – koja proučava (i traži lijek za) patološke oblike ponašanja
 ergonomija – koja proučava odnos čovjeka prema radu, te nastoji pronaći načine što
boljeg prilagođavanja rada čovjeku.
 psihologija životinja – istražuje ponašanje životinja u laboratorijskim i prirodnim uvjetima
života.
 psihologija sporta
 biološka psihologija – istražuje organske osnove psihičkih procesa i ponašanja
 organizacijska psihologija – istražuje procese povezane s psihičkim životom u
organizacijama
 psihologija komunikacije
 forenzička psihologija
 vojna psihologija
 psihodinamska psihologija – koja na čovjeka gleda kao na biće pod utjecajem nesvjesnih
procesa nad kojima nema ili teško ostvaruje kontrolu
 kognitivna psihologija – proučava spoznajne i intelektualne funkcije i njihov utjecaj na
čovjekovo ponašanje.
 neuropsihologija – granična disciplina između psihologije i neurologije, a bavi se
proučavanjem biologijske podloge različitih psihičkih funkcija (pažnja, pamćenje, i slično).
 psihopovijest – znanost o psihološkim motivima povijesnih događanja
 dječja psihologija
 razvojna psihologija
 psihologija rada
 psihologija odgoja i obrazovanja
 psihologija prodaje
 psihologija ličnosti

Metode psihologije[uredi VE | uredi]

Svaka znanost određena je metodama kojima se u istraživanju koristi. Kao empirijska znanost
psihologija istražuje samo ono što se može opažati i provjeriti, a do spoznaja dolazi sustavnim
istraživanjima. Glavne metode psihologijskog istraživanja jesu samoopažanje, opažanje u
prirodnim uvjetima, anketno ispitivanje, proučavanje slučajeva i eksperiment.
Metode psihologije
1.Samoopažanje ili Introspekcija

 sustavno opažanje vlastitih psihičkih procesa

 nije dobro to što je vrlo subjektivna metoda, ovisi o iskrenosti ispitanika
 nije dobro ni to što ne možemo uvijek točno opisati što želimo zbog naše velike
psihološke slojevitosti
2.Opažanje u prirodnim uvjetima

 opažanje isključivo ponašanja

 često se koristi u dječjoj psihologiji
 nije dobro to što je dugotrajna
3.Anketa

 za ispitivanje javnog mnijenja i tržišta

 postupak kojim se prikupljaju i analiziraju izjave ljudi kako bismo dobili podatke o njihovim
interesima, stavovima itd.
 uvijek je anonimna, s jasnim, kratkim i nedvosmislenim pitanjima
 važno je uzeti reprezentativni uzorak ispitanika
 intervju – vrsta ankete u kojoj se pitanja postavljaju usmenim putem
4.Korelacijska metoda

 metoda utvrđivanja povezanosti među karakteristikama ili pojavama

 od -1 preko nule do +1 -0 znači da nema povezanosti, >0 znači da su karakteristike
proporcionalne, <0 znači da nisu
5.Eksperiment

 vrhunac znanstvene spoznaje

 postupak u kojem se u kontroliranim uvjetima namjerno izaziva neka pojava radi opažanja
i mjerenja
 točno znamo uzrok i posljedicu
 dijelovi eksperimenta:
o problem – pitanje koje traži odgovor
o hipoteza – pretpostavljeni odgovor na problem, na kraju se ili potvrdi ili odbaci
o zavisna varijabla – predmet proučavanja i mjerenja
o nezavisna varijabla – varijabla koju namjerno unosima u eksperiment i variramo
da provjerimo utjecaj na zavisnu
6.Testovi i upitnici
7.Proučavanje slučaja

 može biti previše subjektivna

 dubinsko proučavanje pojedinca i njegovog slučaja

Psihoterapija i tehnike psihološke analize[uredi VE | uredi]

Psihoanaliza[uredi VE | uredi]
Teorija i metoda dubinske psihologije koju je početkom 20. st. utemeljio Sigmund Freud kako bi
objasnio duševne procese kao i nastajanje i liječenje psiholoških poremećaja. Predstavlja
obuhvatan teorijski skup koji se između ostalog temelji na sljedećim dvama postupcima:

 1. Psihoanalitička teorija ličnost:

Psiha čovjeka prema Freudu podijeljena je u tri područja (instance): Id, Ego i Superego. Id
predstavlja iskonske biološke animalističke nagone čovjeka koji nestaju poslije njihova
zadovoljavanja. Superego predstavlja moralne i etičke vrijednosti i norme društva. Takoreći
predstavlja funkciju savjesti osobnosti.
Ego je posrednik između Ida i Superega. Ono je središnja instanca odlučivanja koja pokušava
uskladiti potrebe Ida s preduvjetima Superega.

 2. Psihoanalitična razvojna psihologija:

osnova razvoja psihoanalitične razvojne psihologije jest razvoj libida (seksualnog nagona).
Prema Freudovom konceptu razdoblja života ovisno o dobnoj razini libido obilježava različite
regije tijela djeteta:
oralna faza (prva godina života) – tijekom tog razdoblja usta su centar tjelesnog
uzbuđenja ili napetosti,
analna faza (druga do treća godina života)- izražava fiksaciju na analnu fazu i odnosi se
prema svijetu putem želje za upravljanjem i moći,
falusna faza (četvrta do šesta godina) – tijekom te faze postoji privlačnost prema roditelju
suprotnoga spola, a uzbuđenja i napetosti su usredotočene na genitalije,
latentna faza (sedma do deseta godina) – nastaje smanjenje seksualnih nagona i
interesa.,
genitalna faza (od jedanaeste godine) – faza povezana s početkom puberteta..
Kao moguće krize ili problemi unutar psihoseksualnog odgoja (fiksacije)
mogu se javiti Edipov kompleks, Elektrin kompleks ili zavist na penisu.

 Teorija liječenja:
Prema Sigmundu Freudu nesvjesni psihički procesi (prije svega oni koji
potječu iz djetinjastva) mogu znatno utjecati na pojavu psihičkih poremećaja
kao što su primjerice neuroze. Procesi koji potječu iz djetinjstva podliježu
mehanizmu potiskivanja i tjedno bi se tijekom trajanja psihoanalitičke terapije
trebali izazvati i ponovno proživjeti, kako bi se u odraslij dobi mogli svladati.
Pacijent tijekom seanse treba ispripovijedati sve što mu padne na pamet
(slobodna asocijacija).
Važni elementi psihoanalize su prenošenje i tumačenje snova. Klasično
psihoanalitičko liječenje traje nekoliko godina. Psihoanalitičke škole koje i
danas još postoje djelomično se znatno razlikuju jedna od druge. Tako
postoje oblici liječenja kao što je skraćena psihoanalitička terapija ili fokalna
terapija.
Posebice liječenju djece i mladih prilagođena su načela dječje analize Anne
Freud i Melanie Klein. Dječja psihoanaliza primjenjuje se primjerice
kod depresije i opsesivne neuroze.