TEDŽVIDSKI ASPEKT KIRAETA

DEFINICIJA
Terminološki posmatrano, kira’eti su nauka o realizaciji
izgovora kur’anskih riječi u njihovim različitim formama,
sukladno predajama relevantnih autoriteta iz te oblasti.

DJELO IBN MUDŽAHIDA

Nakon detaljne studije i analiza brojnih kira’etskih verzija
Ebu Bekr Ibn Mudžahid el-Bagdadi (umro 324. h. g.) je
sabrao autentične rivajete sedam najpoznatijih imama u
kira‘etima i uvrstio ih u djelo koje je nazvao Es-Seb’a
(Sedmerica).
IMAMI I RAVIJE

Velikani čije kira’ete je odabrao Ibn Mudžahid su:

1. Nafi‘ iz Medine – imam
Kalun i Verš – ravije

2. Ibn Kesir iz Meke – imam

El-Bezzi i Kunbul - ravije

3. Ebu ‘Amr iz Basre – imam

Ed-Duri i Es-Susi - ravije

4. Ibn ‘Amir iz Šama – imam

Hišam i Ibn Zekvan – ravije

5. ‘Asim iz Kufe – imam

Šu’be i Hafs – ravije
6. Hamza iz Kufe – imam
Halef i Hallad – ravije

7. El-Kisa’i iz Kufe – imam

Ebul-Haris i Ed-Duri – ravije

KRITERIJI PRIHVATANJA AUTENTIČNOSTI

Zahvaljujući radu Ibn Mudžahida ustanovljeni su precizni
kriteriji za provjeru autentičnosti bilo kojeg kira’eta:
1. Mutevatir predaja
2. Eksplicitna ili implicitna podudarnost s mushafskim
pravopisom
3. Kompatibilnost sa usvojenim normama arapskog jezika

RAD IBNUL-DŽEZERIJA
Dolaskom Ebu’l-Hajra Muhammeda b. Muhammeda,
poznatog kao Ibnul-Džezeri (umro 833. h. g.) broj
mutevatir kira’eta je povećan na deset.
8. Ebu Dža‘fer iz Medine – imam
Ibn Verdan i Ibn Džemmaz - ravije

9. Ja‘kub iz Basre – imam

Ruvejs i Revh – ravije

10. Halef iz Kufe – imam

Ishak i Idris – ravije

FUNDAMENTALNA DJELA IZ KIRA'ETA

1. Hirzul-emani ve vedžh et-tehani fil-kira’at es-seb’,

poznatije kao Eš-Šatibijja, autora El-Kasima b. Firruha
eš-Šatibija (umro 590. h. g.): pomoću ovog djela se
izučava i primjenjuje sedam mutevatir kiraeta čiji su
predajni putevi evidentirani u djelu Et-Tejsir, autora Ebu
Amra ed-Danija (umro 444. h. g.).
2. Ed-Durretu el-mudi’e fi el-kira’at es-selas el-
mutetemmime lil-’ašr, autora Ebu’l-Hajra Muhammeda b.
Muhammeda Ibnul-Džezerija (umro 833. h. g.): djelo
služi za izučavanje i primjenu tri dopunjujuća kiraeta za
sedam već spomenutih u Eš-Šatibijji, što omogućava
primjenu deset mutevatir kiraeta sa reduciranim
predajnim putevima te se stoga nazivaju deset malih
kiraeta (el-kira’at el-’ašr es-sugra).
3. Tajjibe en-nešr fil-kira’at el-’ašr, također, autora Ibnul-
Džezerija: sam naziv govori da Tajjiba obuhvata sadržaj
djela En-Nešr fil-kira’at el-’ašr. Zahvaljujući Tajjibi
danas se izučava i primjenjuje deset kiraeta koji se
nazivaju velikim kiraetima (el-kira’at el-’ašr el-kubra).

METODOLOŠKA PRIMJENA KIRA'ETA

Podjela kiraetske oblasti na:

a) usul – fonetika
b) ferš – morfologija i sintaksa
TEDŽVIDSKA NAUKA

1. Definicija
Tedžvid je definiran kao nauka koja se bavi načinom
realizacije kur’anskih riječi sa stanovišta artikulacije
svakog konsonanta sukladno mjestu njegovog ishodišta
(mahreĝu), te stalnim i privremenim svojstvima.

2. Predmet
Kur'anske riječi

3. Cilj
Sačuvati iz arapski izgovor

TEDŽVIDSKE RAZLIKE MEĐU KIRA'ETIMA

- glasno ili nečujno učenje Isti'aze
- učenje Besmele na početku i između sura
- mali i veliki idgam
- medd – vokalna dužina
- spojeni damir (‫)يه‬
- artikulacija hemzeta
- primjena imala
- spojena zamjenica y (‫)ى‬
- dopunsko slovo y (‫)ى‬

1. Glasno ili nečujno učenje Isti'aze

Predaja od el-Mehdewija - svi imami u kira’etima glasno
učili isti‘azu prije Fatihe, osim Hamze. Prema njegovom
kira’etu isti‘aza se nečujno uči prije početka bilo kojeg
odlomka iz Kur’ana.
Takav postupak evidentiran je i u Nafi‘ovoj predaji, kao
što postoji predaja da je Hamzin ravija Halef naglas učio
isti‘azu prije Fatihe, a nečujno u ostalom dijelu Kur’ana.
Njegov drugi ravija Hallad primjenjivao je obje varijante
bez obzira na suru ili odlomak koji se uče. Kira’etski
stručnjaci preferiraju da se prilikom primjene bilo kojeg
autentičnog kira’eta Isti‘aza uči nečujno u sljedećim
slučajevima:
1) Kada karija uči Kur’an nečujno, bio on sam ili u
društvu (medžlisu),
2) Kada je sam, bez obzira da li učio Kur’an tiho ili
naglas,
3) Kada je u namazu, dnevnom ili noćnom, i
4) Kada uči Kur’an kao jedan u nizu učenika iz grupe, s
tim da učenje nije započelo od njega.

2. Učenje Besmele na početku i između sura

Osnovno pitanje o kojem su se razišli islamski pravnici
jeste: da li je Besmela prvi ajet sure El-Fatiha i drugih
surâ ili je ona zaseban ajet objavljen u svrhu međusobnog
razgraničavanja kur’anskih surâ? O tome postoje tri stava:
1. Besmela je prvi ajet Fatihe i ostalih surâ – mišljenje je
‘Abdullaha b. Mubareka.
2. Besmela je prvi ajet Fatihe – stav je Eš-Šafi‘ija, mada
su evidentirane razlike u njegovom stajalištu o tome da li
je Besmela prvi ajet i ostalih surâ.
3. Besmela nije prvi ajet Fatihe niti bilo koje druge sure –
stav je imama Malika.
 Kira'etske varijante
1. Učenje Besmele na početku svake sure, osim sure Et-
Tewbe, praksa je deseterice kira’etskih imamâ.

2. Učenja Besmele između dvije sure

- Qalunova, Ibn Kesirova, ‘Asimova, Kisa’ijeva i Ebu
Ĝa‘ferova predaja potvrđuju njezinu primjenu;
- Hamza i Kalef su u toku učenja spajali dvije sure,
odnosno kraj jedne i početak druge, kao integralni
kur’anski tekst, izostavljajući Besmelu;
- Werš, Ebu ‘Amr, Ibn ‘Amir i Ya‘qub primjenjivali su tri
načina: učenje Besmele, primjena sekte i kontekstualna
forma (wasl).

3. Mali i veliki idgam

Idgam u arapskom jeziku označava: umetanje, uklapanje,
stezanje, kontrakciju, udvajanje i sl. Terminološki kazano,
idgam je međusobna asimilacija konsonanata, pod
određenim uvjetima.
S obzirom na to da li su oba konsonanta idgama
vokalizirana ili je samo jedan, idgam se dijeli na dvije
osnovne kategorije: mali idgam (‫غير‬RR‫ام الص‬RR‫ )اإلدغ‬i veliki
idgam (‫)اإلدغام الكبير‬.
Mali idgam se primjenjuje kada poslije nun sakina ili
tenwina dođu određene skupine vokaliziranih
konsonanata; ili kada jedan do drugog dođu dva identična,
srodna ili bliska konsonanta, pod uvjetom da je prvi bez
vokala.
Kiraetske mezhebe ilustruju sljedeći primjeri:
َ ُ‫ ت (إِ ْذ تَ ْم ِشى أُ ْخت‬- s idgāmom čitaju: Ebu Amr, Hišam,
Harf )‫ك‬
Hamza i Kisa’i, a ostali sa izhārom.
Harf )‫أَلَهَا‬R‫ س (قَ ْد َس‬- s idgāmom čitaju: Ebu Amr, Hišam,
Hamza i Kisa’i, a ostali sa izhārom.
Harf )‫ص ُدو ُرهُ ْم‬ ْ ‫ص َر‬
ُ ‫ت‬ ِ ‫ ص( َح‬- s idgāmom čitaju: Ebu Amr,
Ibn Amir, Hamza i Kisa’i, a ostali sa izhārom.
U rečenici ‫ ارْ َكبْ َم َعنَا‬koja se nalazi u suri Hud, kiraetski
imami i ravije izgovarali su harf ba (‫ )ب‬na sljedeće
načine:
- Izhār i idgām: Bezzi, Kalun i Hallād (‫;)هدى بر قريب بخلفهم‬
- Samo izhār: Ibn Amir, Halef i Verš (‫;)كما ضاع جا‬
- Samo idgām: Kunbul, Ebu Amr, Asim i Kisa’i.
Jasno je da idgām podrazumijeva slijevanje harfa bā u
harf mīm koji se nalazi na početku riječi ‫ َم َعنَا‬te
zadržavanje mīma u trajanju obične dužine.
Što se tiče velikog idgama, njegova realizacija također se
odvija prema principu identičnosti, bliskosti i srodnosti
glasova (konsonanata), bilo da se nalaze u jednoj ili
između dvije riječi. Za razliku od malog idgama, kod
velikog idgama oba konsonanta su vokalizirana.
Kada se susretnu dva ista vokalizirana harfa u jednoj
riječi, odnosno dva kāfa, tada Susi primjenjuje idgām, i to
samo u dvije riječi ‫اس َك ُك ْم‬ ِ َ‫ َمن‬u 200. ajetu sure El-Bekare (‫فَإ ِ َذا‬
‫اس َك ُك ْم‬ َ َ‫ )ق‬te u riječi ‫ َسلَ َك ُك ْم‬u 42. ajetu sure El-Muddessir
ِ َ‫ض ْيتُ ْم َمن‬
(‫) َما َسلَ َك ُك ْم فِى َسقَ َر‬. U ostalim slučajevima u kojima dva ista
harfa dođu jedan do drugog u jednoj riječi Susi ne
primjenjuje idgām, npr.: ‫ بِأ َ ْعيُنِنَا‬,‫ ُوجُوهُهُ ْم‬,‫ بِ ِشرْ ِك ُك ْم‬i sl.,
Kada se susretnu dva bliska harfa u jednoj riječi, tj. qāf (
‫ )ق‬i kāf (‫)ك‬, a oba harfa su nosioci vokala, tada Susi vrši
idgam qāfa (‫ )ق‬u kāf (‫)ك‬, ali pod dva uvjeta:
a) da prije qāfa (‫ )ق‬dođe vokalizirani harf;
b) da poslije kāfa (‫ )ك‬dođe mim množine (‫) ِمي ُم ْال َج ْم ِع‬.
Na primjer: ‫ َخلَقَ ُك ْم‬,‫ َواثَقَ ُك ْم‬,‫رْ ُزقُ ُك ْم‬Rَ‫ ي‬i sl. Riječ je o potpunom
idgāmu prilikom kojeg se kāf (‫ )ك‬izgovara sa tešdīdom,
dok krupnoća qāfa (‫ )ق‬potpuno nestaje. Ukoliko se izgubi
jedan od gore spomenutih uvjeta, obavezna je primjena
izhāra kod svih karija. Npr., u riječi ‫ ِميثَاقَ ُك ْم‬izgubljen je
prvi uvjet, jer je prije qāfa došao sākin, a u riječi ‫ك‬ َ ُ‫نَرْ ُزق‬
izgubljen je drugi uvjet, jer poslije kāfa nije došao mīm
množine.
Susi je vršio idgām šīna (‫ )ش‬u sīn (‫)س‬, i to samo na
jednom mjestu, u 42. ajetu sure El-Isra’ (‫ اَل ْبتَ َغ ْوا إِلَى ِذى‬R‫إِ َذا‬
‫ش َسبِياًل‬ ْ Također je vršio idgām ḍāda (‫ )ض‬u šīn (‫ )ش‬u
ِ ْ‫)ال َعر‬.
62. ajetu sure En-Nur (‫ْض َشأْنِ ِه ْم‬
ِ ‫)لِبَع‬.
Zatim je vršio idgām sīna (‫ )س‬u dva harfa: 1) zāj (‫ )ز‬u 7.
ajetu sure Et-Tekvir (‫ت‬ ْ ‫)وإِ َذا النُّفُوسُ ُز ِّو َج‬,
َ 2) šīn (‫ )ش‬u 4. ajetu
sure Merjem (‫ ْيبًا‬R ‫ر َّْأسُ َش‬R ‫تَ َع َل ال‬R ‫اش‬
ْ ‫)و‬,
َ s tim što je na ovom
mjestu u suri Merjem primjenjivao i izhār, ali se preferira
idgām.

4. Tedžvidske mes'ele u vezi s mimom množine (‫ميم‬

‫)الجمع‬

ِ ‫ض ِّم ْالهَا ِء َو ْقفًا َو َم ْو‬

3 – ‫صاَل‬ َ ِ‫َج ِميعًا ب‬ ‫َعلَ ْي ِه ْم إِلَ ْي ِه ْم َح ْم َزةُ َولَ َد ْي ِه ُمو‬
Hamza je čitao harf hā (‫ )ه‬s dammom u riječima: ,‫َعلَ ْي ِه ْم‬
‫ إِلَ ْي ِه ْم‬i ‫لَ َد ْي ِه ْم‬, gdje god se nađu u Kur’anu, npr.: ,‫َس َوا ٌء َعلَ ْيهُ ْم‬
‫ َد ْيهُم‬RRَ‫ت ل‬ َ ‫ا ُك ْن‬RR‫ َو َم‬,‫لَةٌ إِلَ ْيهُ ْم‬RR‫ ُمرْ ِس‬, svejedno da li je u pitanju
kontekstualna (R‫ )الوصل‬ili pauzalna forma (‫)الوقف‬. Kao što
se vidi, riječ je o spojenoj ličnoj zamjenici trećeg lica
množine koja dolazi poslije prijedloga: ‫ إِلَى‬,‫ َعلَى‬i ‫لَ َدى‬.
4 - ‫ير ِه َجاَل‬ ٌ ُ‫ِد َرا ًكا َوقَال‬
ِ ِ‫ون بِتَ ْخي‬ ٍ ‫ض َّم ِم ِيم ْال َج ْم ِع قَب َْل ُم َحر‬
‫َّك‬ َ ْ‫صل‬
ِ ‫َو‬
َ ُ‫َوأَ ْس َكنَهَا ْالبَاق‬
5 - ‫ون بَ ْع ُد لِتَ ْك ُماَل‬ ‫ص ْلهَا لِ َورْ ِش ِه ْم‬ ْ َ‫َو ِم ْن قَب ِْل هَ ْم ِز ْالق‬
ِ ‫ط ِع‬
Mīm množine (‫الج ْمع‬ َ ‫ ) ِميم‬izgovara se produženo, odnosno s
dužinom ū kada poslije njega dođe harf sa vokalom i to
samo u prijelaznoj formi (‫)الوصل‬, npr.: ‫ َعلَ ْي ِه ُمو َواَل‬,‫َخلَقَ ُك ُمو ثُ َّم‬
Rَ ‫ إِنَّ ُك ُمو َعائِ ُد‬,‫ َءأَ ْن َذرْ تَهُ ُمو أَ ْم لَ ْم تُ ْن ِذرْ هُ ْم‬,‫ين‬
‫ون‬ َ ِّ‫ الضَّال‬i sl. To pravilo važi
za označenog kariju (‫)د‬, Ibn Kesira, koji izgovara dužinu
mīma u trajanju dva hareketa na svim mjestima u Kur'anu,
kao i Kaluna, koji ima dva vedžha: prvi je izgovor mīma
sa sukūnom, a drugi je izgovor mīma s običnom dužinom,
o čemu svjedoče autorove riječi: ‫ير ِه َجاَل‬RRR ِ ِ‫الُ ُون ِبتَ ْخي‬RRRَ‫وق‬. َ
Međutim, kada poslije mīma dođe stalno hemze (‫زة‬RR‫هم‬
‫)القطع‬, tada Kalun primjenjuje dvije dužine: običnu (‫)القصر‬
i srednju (R‫)التوسط‬, npr.: .‫ َذرْ تَهُ ْم‬R‫ َعلَ ْي ِه ُمو َءأَ ْن‬Za razliku od Ibn
Kesira i Kaluna, Verš izgovara dužinu mima samo kada
poslije njega dođe stalno hemze primjenjujući stalnu
dužinu koja traje šest hareketa (‫)الطول‬, ُّ npr.: ‫لِيَ ْبلُ َو ُك ُمو أَيُّ ُك ْم‬, o
čemu svjedoče autorove riječi: ‫ ْلهَا‬RR‫ص‬ ْ
ِ ‫ز ْالقَط‬RR
ِ ‫ع‬RR ِ ‫َو ِم ْن قَب‬
ِ ‫ل هَ ْم‬RRْ
‫لِ َورْ ِش ِه ْم‬. Ostali imami i ravije mīm množine izgovaraju sa
sukūnom u prijelaznoj formi, dok ga svi izgovaraju sa
sukūnom u pauzalnoj formi.

5. Tedžvidske mes'ele o damīru – hā’ul-kināje

(‫)بَابُ هَا ِء ْال ِكنَايَ ِة‬
Riječ je o kiraetskim razlikama u izgovoru damīra,
spojene lične zamjenice trećeg lica muškog roda, koja se
terminološki označava kao hā’ul-kināje.
1- ‫ك لِ ْل ُكلِّ ُوصِّ اَل‬
ُ ‫َو َما قَ ْبلَهُ التَّحْ ِري‬ ‫صلُوهَا ُمضْ َم ٍر قَب َْل َسا ِك ٍن‬
ِ َ‫َولَ ْم ي‬
2 - ‫َوفِي ِه ُمهَانًا َم َعهُ َح ْفصٌ أَ ُخو ِواَل‬ ُ ‫َو َما قَ ْبلَهُ التَّ ْس ِك‬
ِ ِ‫ين اِل ب ِْن َكث‬
‫ير ِه ْم‬
Postoje tri situacije koje diktiraju isti ili različit način
učenja damīra:
Prva situacija: Kada prije damīra dođe vokalizirani harf
ili harf sākin, a poslije damīra dođe također harf sākin,
npr.: ‫آن‬ُ ْ‫ان – ِم ْنهُ ا ْس ُمهُ – فِي ِه ْالقُر‬
َ َ‫ك – َربِّ ِه اأْل َ ْعلَى – َعلَّ َمهُ ْالبَي‬
Rُ ‫ لَهُ ْال ُم ْل‬i sl.,
tada svi imami i ravije taj damīr čitaju s kratkim vokalom
u ili i, tj. bez dužine.
Druga situacija: Kada prije i poslije damīra dođe harf sa
vokalom, npr.: ‫ت‬ َّ ‫ا فِى‬RR‫ك – َج ْم َعهُ َوقُرْ آنَهُ – لَهُ َم‬
ِ ‫ َم َوا‬R‫الس‬ َ َ‫ بِ ِه لِ َسان‬i sl.,
tada sve karije čitaju taj damīr s običnom dužinom (
‫)القصر‬, izuzev kada poslije damīra dođe hemze kao
uzročnik izvedene dužine medd munfesila, jer u tom
slučaju svaki karija slijedi svoj mezheb u trajanju te
dužine; npr.: ‫َولَهُ أَ ْسلَ َم‬
Treća situacija: Kada prije damīra dođe harf sākin,
odnosno dužina, a poslije damīra harf s vokalom, npr.: ‫فِي ِه‬
‫ َذابًا‬R‫ه إِحْ َسانًا – يَ ْسلُ ْكهُ َع‬Rِ ‫صرُوهُ – بِ َوالِ َد ْي‬
َ َ‫ هُ ًدى – اجْ تَبَاهُ َوهَ َداهُ – َو َع َّزرُوهُ َون‬i
sl., tada Ibn Kesir taj damīr čita s običnom dužinom (
‫)القصر‬. Hafs se s njim slaže samo na jednom mjestu u
Kur’anu, i to u 69. ajetu sure El-Furkan (‫ ِه ُمهَانًا‬RRR‫) ِفي‬
primjenjujući također običnu dužinu. Na svim drugim
mjestima Hafs i ostale karije čitali su taj damīr s kratkim
vokalom, tj. bez dužine.
3 - ‫صافِيًا َحاَل‬ َ ْ‫َونُ ْؤتِ ِه ِم ْنهَا فَا ْعتَبِر‬ ‫ه َم ْع نُ َولِّ ْه َونُصْ لِ ِه‬Rْ ‫َو َس ِّك ْن ي َُؤ ِّد‬
4 - ‫ف َوأَ ْنهَاَل‬
ٍ ‫ص ْف َوهُ قَ ْو ٌم بِ ُخ ْل‬
َ ‫َح َمى‬ ‫ص فَأ َ ْلقِ ْه َويَتَّقِ ْه‬
ٍ ‫َو َع ْنهُ ْم َو َع ْن َح ْف‬
ْ ُ ‫اف َو ْالقَصْ ِر َح ْف‬ِ َ‫ون ْالق‬
ِ ‫َويَأتِ ْه لَ َدى طَهَ بِاإْل ْس َك‬
5 - ‫ان يُجْ تَاَل‬ ‫صهُ ْم‬ ِ ‫َوقُلْ بِ ُس ُك‬
6 - ‫ف َوفِى طَهَ بِ َوجْ هَي ِْن بُجِّ اَل‬ ٍ ‫ان لِ َسانُهُ بِ ُخ ْل‬َ َ‫َوفِى ْال ُكلِّ قَصْ ر ُْالهَا ِء ب‬
U ovim i narednim stihovima autor objašnjava specifične
kiraetske izgovore damīra u pojedinim kur’anskim
riječima, U trećem stihu spomenute su riječi:
َ ‫ )ي َُؤ ِّد ِه إِلَي‬i (‫ْك‬
- (‫ْك‬ َ ‫ )اَل ي َُؤ ِّد ِه إِلَي‬u 75. ajetu sure Alu Imran;
- (‫ )نُ َولِّ ِه َما تَ َولَّى‬i (‫ ) َونُصْ لِ ِه َجهَنَّ َم‬u 115. ajetu sure En-Nisa’;
- (‫ )نُ ْؤتِ ِه ِم ْنهَا‬na dva mjesta u 145. ajetu sure Alu Imran i na
jednom mjestu u 20. ajetu sure Eš-Šura;
Stih počinje imperativnim oblikom: ‫و َس ِّك ْن‬,
َ što znači da su
Hamza, Šu’be i Ebu Amr, označeni inicijalima: ‫ ص‬,‫ ف‬i ‫ح‬,
izgovarali damīr u pobrojanim riječima sa sukūnom.
Kalun (jednoglasno) i Hišam (u jednom vedžhu) te riječi
su izgovarali s kratkom kesrom ispod damira, tj. bez
dužine. Ostali su te riječi izgovarali s običnom dužinom, a
to je Hišamov drugi vedžh.

6. Tedžvidske mes'ele o osnovnoj i izvedenoj dužini

(‫)بَابُ ْال َم ِّد َو ْالقَصْ ِر‬
Ovdje su predstavljeni mezhebi kiraetskih imama i ravija
kada su posrijedi osnovne i izvedene dužine, odnosno
trajanje izvedenih dužina.
1 - ‫ض ٍّم لَقِ َى ْالهَ ْم َز طُ ِّواَل‬
َ ‫أَ ِو ْال َوا ُو َع ْن‬ ‫ف أَ ْو يَا ُؤهَا بَ ْع َد َكس َْر ٍة‬
ٌ ِ‫ أَل‬R‫إِ َذا‬
 َ ‫يك َد ًّرا َو ُم ْخ‬
2 - ‫ضاَل‬ َ ‫بِ ُخ ْلفِ ِه َما يُرْ ِو‬ ‫صلْ فَ ْالقَصْ َر بَا ِدرْ هُ طَالِبًا‬
ِ َ‫فَإ ِ ْن يَ ْنف‬
3 - ‫َو َم ْفصُولُهُ فِى أُ ِّمهَا أَ ْم ُرهُ إِلَى‬ ُ‫صالُه‬
َ ِّ‫يئ َو َع ْن سُو ٍء َو َشا َء ات‬
َ ‫َك ِج‬
Kada se u teoriji tedžvida spomene medd, taj termin, u
općem smislu, označava dugi vokal, odnosno dužinu.
Međutim, u kontekstu kiraetskih razlika medd predstavlja
trajanje dužine kada poslije nje dođe hemze ili sukūn. Kao
što je poznato, postoje tri harfa od kojih se tvore dužine:
elif (kada mu prethodi fetha), vāv (kada mu prethodi
damma) i jā (kada mu prethodi kesra). Sve tri dužine
ِ ُ‫ن‬. Medd se dijeli na dvije
objedinjene su u riječi: ‫وحيهَا‬
vrste: osnovni i izvedeni.
Osnovni medd (‫لِى‬R‫ص‬ْ َ ‫ ُّد اأْل‬R‫)ال َم‬
ْ nije uvjetovan hemzetom ili
sukūnom kao uzročnicima i traje dva hareketa. Naziva se
još i prirodnim meddom budući da njegovo trajanje
određuje prirodnost ljudskog sluha koja ga ne uvećava niti
umanjuje, već mu nalazi pravu mjeru.
Izvedeni medd (‫رْ ِعى‬RRَ‫ ُّد ْالف‬RR‫)ال َم‬
ْ uvjetovan je uzročnicima,
hemzetom ili sukūnom. Izvedeni medd uvjetovan
hemzetom dijeli se na tri vrste:
1) Medd munfesil (‫صل‬ِ َ‫)ال َم ُّد ْال ُم ْنف‬:
ْ primjenjuje se kada dužina
dođe na kraju riječi, a hemze na početku sljedeće riječi,
 ِ َ‫إ ِ ْن يَ ْنف‬RRَ‫)…ف‬
što je autor spomenuo u drugom stihu ( ْ‫ل‬RR‫ص‬
navodeći primjere za sva tri harfa dužine:
َ ‫بِ َما أُ ْن ِز َل إِلَي‬
‫ْك‬ ِ‫َوأَ ْم ُرهُ إِلَى هللا‬ ‫ث فِى أُ ِّمهَا َر ُسواًل‬
َ ‫َحتَّى يَ ْب َع‬
Kada su u pitanju kiraetske razlike u vezi s trajanjem
medd munfesila, autor u drugom stihu kaže da su Kalun i
Duri od Ebu Amra čitali medd munfesil u trajanju 2
hareketa (na jednom vedžhu), zatim u trajanju 4 - 5
hareketa (na drugom vedžhu). Susi i Ibn Kesir su kod
medd munfesila primjenjivali samo običnu dužinu. Verš i
Hamza su sve izvedene dužine, pa tako i munfesil, učili
ُّ
tūlom (‫)الطول‬ u trajanju 6 hareketa, jer je takva primjena
opće poznata u njihovom mezhebu, dok su Ibn Amir,
Asim i Kisa’i zadržali primjenu tevessuta kod munfesila u
trajanju 4 - 5 hareketa.
Budući da se munfesil u kiraetima tretira kao obična i
izvedena dužina, za takav medd se kaže da je dozvoljen
(džā’iz), odnosno njegovo trajanje je dozvoljeno skratiti
ili produžiti zavisno od kiraetske predaje i mezheba.
2) Medd muttesil (‫صل‬ ِ َّ‫)ال َم ُّد ْال ُمت‬:
ْ primjenjuje se kada poslije
obične dužine dođe hemze u istoj riječi. Autor je naveo tri
primjera za sve tri vrste dugog vokala:
‫فَ َم ْن َشا َء فَ ْلي ُْؤ ِم ْن‬ ‫أَ ْو تَ ْعفُوا َع ْن سُو ٍء‬ َ ‫يئ ِبالنَّبِي‬
‫ِّين‬ َ ‫َو ِج‬
Kao što je rečeno, Verš i Hamza su muttesil učili u
trajanju 6 hareketa, dok su ostali imami i ravije muttesil
učili u trajanju 4 - 5 hareketa. Muttesil se naziva
obaveznim meddom (vādžib) jer svojim trajanjem nadilazi
nivo obične dužine u svim kiraetskim mezhebima.
3) Medd bedel (R‫دل‬RR‫د الب‬RR‫ )م‬je dužina koja dolazi poslije
stalnog hemzeta: tretira se kao vrsta osnovne dužine, osim
u Veršovom rivajetu, budući da je Verš primjenjivao sve
tri vrste dužine na medd bedelu, tj. običnu (‫)قصر‬, srednju (
‫ )توسط‬i maksimalnu (‫)طول‬. Naziva se bedelom jer najčešće
nastaje kao rezultat zamjene drugog hemzeta harfom
dužine u osnovi riječi: prvo hemze je s vokalom, dok je
drugo sa sukūnom. Npr., bedel u riječi ‫ آ َم َن‬je nastao od
‫أَ ْأ َم َن‬, kako je bilo u osnovi riječi.

7. Izgovor hemzeta
(‫)النطق بالهمزة‬
Postoji nekoliko načina artikulacije hemzeta:
1) tahkīk (‫)التحقيق‬: potpuni izgovor hemzeta, tj. hemze se
izgovara naglašeno, shodno njegovom mahredžu i stalnim
osobinama;
2) teshīl (‫)التسهيل‬: umekšani izgovor hemzeta, naziva se
međuizgovor (bejne-bejne), odnosno izgovor hemzeta s
fethom se približava elifu (‫)ا‬, izgovor hemzeta sa kesrom
se približava harfu jā (‫)ى‬, a izgovor hemzeta s dammom
se približava vāvu (‫;)و‬
3) ibdal (‫)اإلبدال‬: zamjena hemzeta elifom (‫)ا‬, vāvom (‫ )و‬ili
harfom jā (‫;)ى‬
4) nakl (‫)النقل‬: prenošenje vokala sa hemzeta na prethodni
harf sa sukūnom, pri čemu dolazi do gubljenja hemzeta.
Primjeri:
Kada se sastanu dva stalna hemzeta u jednoj riječi, prvo
je uvijek vokalizirano fethom, a drugo može biti
vokalizirano fethom, dammom ili kesrom, tada Nafi‘, Ibn
Kesir i Ebu Amr (‫ َما‬R ‫)س‬
َ drugo hemze čitaju s teshīlom
(umekšano). Na primjer: ‫ َءأَ ْن َذرْ تَهُ ْم – أَ ِء َذا – أَ ُؤنَبِّئُ ُك ْم‬. Ostali su
primjenjivali tahkik.
Hamza, Kisa’i i Šu‘be (‫ )صُحْ بَة‬su izgovarali oba hemzeta s
tahkīkom u riječi ‫ َءأَ ْع َج ِم ٌّى‬u 44. ajetu sure Fussilet. Hišam
je izostavljao prvo hemze, dok su ostali učači, Nafi‘, Ibn
Kesir, Ebu Amr, Ibn Zekvan i Hafs, izgovarali prvo
hemze sa tahkīkom, a drugo s teshīlom. Verš je, pored
teshīla, primjenjivao ibdāl drugog hemzeta što iziskuje i
primjenu maksimalne dužine od 6 hareketa (lāzim) zbog
sukūna koji je došao poslije elifa (‫)آ ْع َج ِم ٌّى‬.
Primjeri ibdala hemzeta kada je samostalno:
- (‫ بَأْ ُسهُ ْم‬/ ‫ أَ َسأْتُ ْم‬/ ‫ت‬
َ ‫ ِش ْئ‬/ ‫ت‬
َ ‫)ج ْئ‬:
ِ Es-Susi;
- ( ُ‫ ال ِّذ ْئب‬/ ‫س‬
َ ‫ بِ ْئ‬/ ‫)بِ ْئ ٍر‬: Es-Susi i Verš;
- (‫ ُكفُ ًؤا‬/ ‫)هُ ُز ًءا‬: Hafs čita s vavom (‫ ُكفُ ًوا‬/ ‫)هُ ُز ًوا‬.
Primjer nakla vokaliziranog hemzeta:
‫رض‬
ِ َ ‫ ِفى اأْل‬/ ‫ْك‬
َ ‫ يَ ْنقَلِبْ إِلَي‬/ ‫َعذابٌ أَلِي ٌم‬
U navedenim primjerima Verš je primjenjivao nakl tako
što je vokal sa hemzeta prebacivao na prethodni harf
sakin izostavljajući nakon toga hemze. Slično je
prakticirao Hamza, ali samo prilikom vakfa.

8. Fetha, imāla i taklīl

ِ ِ‫ح َواإْل ِ َمالَ ِة َوالتَّ ْقل‬ ْ
(‫يل‬ ِ ‫)الفَ ْت‬
El-Feth (‫ )الفَ ْتح‬je otvaranje usta prilikom izgovor vokala
“a” na nekom harfu. El-Imāla (‫ )اإْل ِ َمالَة‬je skretanje
artikulacije fethe prema artikulaciji kesre, tj. vokala “a”
prema vokalu “i”, odnosno skretanje artikulacije elifa
prema artikulaciji harfa jā (‫)ى‬. Naziva se velikom imālom
ili iddžā‘ (‫)إِضْ َجاع‬.
Et-Taklīl (‫ )التَّ ْقلِيل‬je artikulacija vokala između fethe i
velike imāle, odnosno blaži vid imāle. Naziva se još
malom imālom ili međuglasom (‫)بَي َْن بَي َْن‬. Artikulacija fethe
je dijalekt arapskih plemena iz Hidžaza, dok je imāla
dijalekt arapskih plemena iz Nedžda, kao što su: Temīm,
Esed, Kajs i dr.
- Hamza i Kisa’i primjenjivali su veliku imālu, a Verš
malu imalu u prijelaznoj (vasl) i pauzalnoj formi (vakf) na
svakom elifu pozicioniranom na kraju riječi, imenica ili
glagola, pod uvjetom se se u osnovi tog elifa nalazi harf ‫ى‬
kao posljednji radikal (korjeniti konsonant) u strukturi
spomenutih riječi.
Ukoliko se želi provjeriti da li imenica ili glagol u svojoj
osnovici ima harf ‫ ى‬kao treći korjeniti konsonant, tada je
potrebno imenicu pretvoriti u oblik dvojine ili glagol
prebaciti u perfekt prvog lica jednine, kao u sljedećim
primjerima: ‫ هَ َدى‬/ ُ‫ ا ْشتَ َراه‬/ ‫ ْالهَ َوى‬/ ‫هُ َداهُ ْم‬. Dvojina od ‫ هُ ًدى‬jeste:
ِ َ‫هُ َدي‬, dvojina od ‫ ْالهَ َوى‬jeste: ‫ان‬
‫ان‬ ْ perfekt prvog lica od
ِ َ‫الهَ َوي‬,
glagola ‫ ا ْشتَ َرى‬jeste: ‫ْت‬
ُ ‫ا ْشتَ َري‬, a od glagola ‫ هَ َدى‬jeste: ‫ْت‬ ُ ‫هَ َدي‬.
Kao što primjećujemo, u dvojini spomenutih imenica
pojavio se harf ‫ ى‬kao i kod prezentiranih glagola u
perfektu prvog lica jednine, što znači da je harf ‫ ى‬prisutan
u osnovnoj konsonantskoj strukturi kao treći radikal.
- Svaki elif pozicioniran prije harfa rā s kesrom na
završetku riječi Ebu Amr i Duri od Kisa’ija izgovarali su s
velikom imālom, a Verš s malom imalom, npr.:

ِ َ‫ َوأَ ْوب‬/ ‫ار ِه ْم‬

‫ا‬RRَ‫اره‬ َ ‫ َو َعلَى أَب‬/ ‫َّار‬
ِ RR‫ْص‬ ِ ‫د ْالقَه‬Rِ RR‫اح‬
ِ ‫ هللِ ْال َو‬/ ‫ار‬RR
ِ ‫ ِفى ْال َغ‬/ ‫ار‬
ِ ‫ َّد‬RR‫ُع ْقبَى ال‬
ِ ‫َوأَ ْش َع‬
‫ارهَا‬
Sve druge riječi koje odgovaraju navedenim primjerima
potpadaju pod navedeno pravilo primjene imāle kod Ebu
Amra i Durija od Kisa’ija, te male imale kod Verša.