Današnji način života uzrokuje mnoge psihičke nelagode kod ljudi.

Većina zna kako je za tu granu

medicine pomoć potrebno potražiti kod psihijatra ili psihologa. Nažalost, malo ljudi zna razliku
između ova dva poziva, a još više ljudi ima predrasude prema psihijatrima i bolesnicima koji se kod
njih liječe. Kako bismo pridonijeli razumijevanju ovih termina i problematike donosimo razgovor s
doktoricom psihijatricom Vukušić Rukavinom koja nam se opširno potrudila objasniti područja
djelovanja spominjanih specijalizacija.
Znano.st: Koja je razlika između psihologa i psihijatra te zašto je psiholog nešto što je prihvatljivo dok su
odlasci psihijatru rezervirani za "lude"?
T.V.R: Ljudi često smatraju da kod psihologa idu "normalni ljudi koji imaju neke probleme", dok
kod psihijatra idu "oni koji su ludi", a duhoviti komentar je i "kod jednog stojiš, dok kod drugog
ležiš". To su, međutim, također predrasude.
Psihijatar je liječnik, osoba koja je najprije završila Medicinski fakultet, a potom i specijalizaciju iz
psihijatrije, znanosti koja se bavi emocionalnim poremećajima (tzv. duševnim bolestima) i
njihovim liječenjem. Psihijatar radi u zdravstvenoj ustanovi (ili u privatnoj praksi) te liječi i
medikamentima i psihoterapijom. Za razliku od psihologa, psihijatar pacijentu može prepisati
lijekove.
TREBATE LI S NEKIME RAZGOVARATI?
JAVITE NAM SE ZA OSOBNO SAVJETOVANJE!

Psiholog je završio studij psihologije, znanosti koja proučava ljudsko ponašanje i psihu te se bavi
različitim aspektima psihičkog života kao npr. kakve stavove imamo, kako pamtimo, što utječe na
naše ponašanje i osobine. Samo jedan njen segment, klinička psihologija, bavi se proučavanjem i
liječenjem psihičkih bolesti i pružanjem psihološke pomoći. Psiholog može raditi u školi,
poduzeću, na institutu i u bolnici.
Važno je da pacijent dođe k osobi koja će mu najbolje moći pomoći; nekada će to biti psihijatar, a
nekada psiholog. Nekim ljudima najbolje će pomoći lijekovi u kombinaciji sa psihoterapijom, a
drugima će biti dovoljna psihoterapija ili savjetovanje. Kome ćete se obratiti za pomoć kada imate
psihičkih tegoba, ovisi o vrsti problema i poremećaja, ali i o osobi. Ponekad je problem
jednostavan i, da bi se otklonio, dovoljan je jedan ili nekoliko razgovora sa stručnom osobom koja
se bavi psihoterapijom ili savjetovanjem.

Znano.st: Liječe li oba tipa liječnika iste bolesti?

T.V.R: Psihijatri su liječnici, a psiholozi nisu, ali su i jedni i drugi stručnjaci za duševno zdravlje tj.
za duševne poremećaje. Psihijatri se uglavnom bave duševnim poremećajima (osobito težima
kada je potrebno propisivati lijekove), dok se psiholozi bave psihoterapijom različitih poremećaja
(kao i psihijatri). Psiholozi uglavnom provode i savjetovanja s ljudima koji nemaju duševne
poremećaje, već im se teško nositi s određenim problemima koje imaju u životu. Ponekad
psiholozi i psihijatri surađuju, npr. psihijatar provodi kontrole pacijenta i propisuje lijekove, a
psiholog provodi psihoterapiju.
I psiholog i psihijatar mogu biti psihoterapeuti ako se dodatno educiraju iz određene
psihoterapije. Edukacija traje nekoliko godina i budući terapeut, osim što uči teoriju, prolazi kroz
svoju psihoterapiju i analizu.

Važno je napomenuti da su teži psihički poremećaji poput shizofrenije i teških psihoza, kod kojih
je nužno uzimanje lijekova, prije svega djelokrug rada psihijatara. Klinički psiholog će pomoći pri
pouzdanijem postavljanju dijagnoze i eventualno uključiti bolesnika u određenu vrstu
psihoterapije. Kad su u pitanju psihičke poteškoće kao što su različite fobije, tjeskobe ili depresije,
pomoći mogu i psihijatri i psiholozi.
Znano.st: Je li potrebno osvijestiti javnost kako depresija nije izbor osjećanja nego poremećaj u
moždanim procesima? Isto tako i anksioznost? Čini mi se da su se ta dva pojma počela olako
upotrebljavati u javnosti pa i medijima?
T.V.R: Vrlo je bitno osvijestiti javnost da anksioznost (tjeskoba) i depresija nisu nečiji izbor osjećaja
već vrlo kompleksni poremećaji s mnogobrojnim uzročnim čimbenicima i promjenama u razini
neurotransmitora u mozgu. Anksioznost vrlo često može biti prvi simptom koji pacijent osjeti te s
vremenom se pojavljuju i simptomi depresije te tada govorimo o kombiniranom anksiozno-
depresivnom poremećaju.
Simptomi anksioznosti su osjećaj napetosti, nemira, straha, često su prisutni i tjelesni simptomi
poput osjećaja napetosti u prsima, palpitacija, pojačanog znojenja, povišenog krvnog tlaka.
Pacijent ima osjećaj da gubi kontrolu nad svojim životom. Ako takvo stanje potraje te se na
vrijeme ne potraži stručna pomoć, pacijent postaje i bezvoljan, tužan, ne veseli se stvarima koje
su ga prije usrećivale, gubi mogućnost osjećaja zadovoljstva te ima osjećaj da je došao u stanje
očaja i beznađa. Tada je osoba u stanju (teške) depresije.

I anksioznost i depresija se mogu uspješno liječiti. Prvi korak je osvijestiti da postoji problem te
potražiti pomoć stručnjaka koji će procijeniti je li pacijentu potrebna psihoterapija ili je nužno i u
liječenju koristiti lijekove. 

TREBATE LI S NEKIME RAZGOVARATI? 

JAVITE NAM SE ZA OSOBNO SAVJETOVANJE!

Znano.st: Po vašem iskustvu, koji su najčešći poremećaji kod Hrvata? Jesu li zahvaćeni više muškarci ili
žene te postoje li djeca koja se liječe kod psihijatra?
T.V.R: Prema rezultatima istraživanja Hrvatske zdravstvene ankete, prospektivnog populacijskog
istraživanja o zdravstvenom stanju naše populacije, više od četvrtine stanovnika Hrvatske, i
muškaraca i žena, je u stanju psihološke patnje (eng. psychological distress). Psihološka patnja je
nespecifična dimenzija psihopatologije koja sadržava simptome anksioznih i depresivnih
poremećaja te upozorava da nešto nije u redu s duševnim zdravljem pojedinca. Podaci su
dobiveni iz Hrvatske zdravstvene ankete provedene 2003. te ponovljene 2008. godine, a uzorak je
činila kohorta od 3229 ispitanika.
Psihološka patnja utvrđena je u 28,5% muškaraca i 32,1% žena za 2003.g. Za 2008.g. psihološka
patnja utvrđena je u 33,0% muškaraca i 34,1% žena. Rezultati ovog istraživanja koji pokazuju da
svaka treća žena i svaki treći muškarac u Hrvatskoj imaju psihološku patnju potvrđuju i
predviđanja Svjetske zdravstvene organizacije koja upozoravaju da će do 2020. svaka četvrta
osoba u svijetu bar jednom oboljeti od depresivnog poremećaja.

Prema godišnjem izvješću Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo skupina duševnih poremećaja i
poremećaja ponašanja na sedmom je mjestu u ukupnim hospitalizacijama u Hrvatskoj 2010.
godine s udjelom od 7,2%. Međutim, prema broju hospitalizacija u radnoaktivnoj dobi (20-59
godina) nalazi se na drugom mjestu (13,3%) odmah iza novotvorina (14,0%). Prema broju
korištenih dana bolničkog liječenja duševni se poremećaji nalaze na prvom mjestu, s udjelom od
23,6%, u ukupnom broju dana bolničkog liječenja (slika 1). To praktički znači da se u Hrvatskoj
svaki 4. ili 5. dan bolničkog liječenja koristio za skupinu duševnih poremećaja.

AKO VAS JE ZANIMAO OVAJ TEKST: Podržite portal donacijom za kavu :)

Bilježe se znatne razlike u bolničkom pobolu zbog mentalnih/duševnih poremećaja prema spolu.
U 2010. godini muškarci su najviše bili hospitalizirani zbog duševnih poremećaja uzrokovanih
alkoholom, shizofrenije, reakcija na teški stres uključujući PTSP, depresivnih poremećaja i trajnih
promjena ličnosti. Žene su najčešće bile hospitalizirane zbog depresivnih poremećaja,
shizofrenije, ostalih duševnih poremećaja uzrokovanih disfunkcijom mozga i fizičkom bolesti,
duševnih poremećaja uzrokovanih alkoholom te shizoafektivnih poremećaja.

U 2010. godini u dobi do 9 godina bilo je dvostruko više hospitalizacija dječaka od djevojčica.
Najčešći razlozi hospitalizacija bili su zbog specifičnih poremećaja razvoja govora i jezika te
motoričkih funkcija, slijede pervazivni razvojni poremećaj, hiperkinetski poremećaj te ostali
poremećaji ponašanja i osjećaja. U dobi 10-19 godina također je bilo skoro dvostruko više
hospitalizacija dječaka, a najčešći razlozi hospitalizacija bili su mješoviti poremećaji ponašanja i
osjećaja, duševni poremećaji i poremećaji ponašanja uzrokovani alkoholom, emocionalni
poremećaji, reakcije na teški stres te akutni i prolazni psihotični poremećaji.

Znano.st: Kako postići da se s pacijentom više radi psihoterapija, a manje prepisuju lijekovi, odnosno radi
zdrava kombinacija. Često ljudi ne žele psihijatru jer su čuli da se automatski ide na lijekove.
T.V.R: Ovo je također jedna od predrasuda koja postoji u javnosti, a na žalost to je jedan od
osnovnih razloga stigmatizacije i duševnih bolesti i psihijatara. Najbitnije je da osoba koja ima
duševnih problema potraži stručnu pomoć, psihijatra ili psihologa, koji će procijeniti ovisno o
poremećaju i njegovom stupnju koja vrsta terapije je potrebna. Često će lijekovi biti potrebni u
prvoj fazi liječenja, kako bi se pacijent što brže oporavio te se s vremenom doza lijekova smanjuje
te konačno, ako je moguće, i prestaje s uzimanjem lijekova, a nastavlja se psihoterapijska
podrška.
TREBATE LI S NEKIME RAZGOVARATI? 
JAVITE NAM SE ZA OSOBNO SAVJETOVANJE!  

Postoje i teži duševni poremećaji (psihoze, teške depresije) kod kojih je uzimanje lijekova osnova
liječenja te se jedino tako može adekvatno pomoći pacijentu. Činjenica je da je u Hrvatskoj veliki
pritisak pacijenata na odjele psihijatrije, a liječnika specijalista je malo pa se psihoterapija ne
provodi koliko bi bilo potrebno. Oni kojima je potrebna psihoterapija i motivirani su za takvu
vrstu terapije pomoć stoga traže i kod privatnih psihijatara i psihologa.
Znano.st: Kao liječnici, što biste voljeli poručiti javnosti, s kojim se predrasudama i problemima u radu
susrećete i htjeli biste skrenuti pozornost na njih možebitnim pacijentima i njihovim obiteljima?
AKO VAS JE ZANIMAO OVAJ TEKST: Podržite portal donacijom za kavu :)
T.V.R: Prvo je da pacijenti potraže pomoć što prije jer raniji početak terapije znači i uspješnije
liječenje te dugotrajniji oporavak. Podrška obitelji je vrlo bitna. Bliski članovi obitelji mogu pomoći
osobi s duševnom smetnjom i tako da je ohrabre da potraži pomoć, ne osuđuju osobu zbog
njezinih problema te budu uz osobu tijekom provođenja liječenja.
Duševni poremećaji su uzrokovani mnogobrojnim čimbenicima, kombinacija su djelovanja i
našeg naslijeđa i okoline te osobe s duševnim smetnjama ne treba doživljavati kao „slabiće“ koji
se nisu snašli u životu. Svakako je i velika odgovornost na medijima da educiraju javnost o
duševnim smetnjama kako bi se smanjila stigma i psihijatrije kao struke i osoba s duševnim
smetnjama.

Tea Vukušić Rukavina rođena je 11. veljače 1974. u Zagrebu gdje je pohađala osnovnu i srednju školu. Završila
je V gimnaziju 1992.g. te je iste godine upisala Medicinski fakultet u Zagrebu. Medicinski fakultet završava
1999.g. te odrađuje obavezni liječnički staž pri Domu zdravlja Centar. 2001. g. zapošljava se kao znanstveni
novak na Katedri za medicinsku sociologiju i zdravstvenu ekonomiku Škole narodnog zdravlja Andrija Štampar,
Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu.
2002.g. upisala je doktorski (znanstveni poslijediplomski) studij Biomedicine i zdravstva na Medicinskom
fakultetu Sveučilišta u Zagrebu koji je 2007.g. završila, a doktorsku disertaciju pod nazivom ''Razvoj mjernog
instrumenta za procjenu stigmatizacije duševnih smetnji u tiskanim medijima“ (pod mentorstvom prof. dr. sc.
Stipe Oreškovića) uspješno je obranila 25. studenog 2011.g. te stekla akademski stupanj doktor medicinskih
znanosti. 2012.g. položila je specijalistički ispit iz psihijatrije.
Tijekom svoga znanstveno-stručnog rada dr. Tea Vukušić Rukavina objavila je više javno-zdravstvenih, stručnih
i znanstvenih radova, od kojih trinaest u međunarodno indeksiranim časopisima. Nastupila je na nizu kongresa s
poster prezentacijama i predavanjima. Uže područje interesa je promocija i prevencija mentalnog zdravlja,
stigma duševnih bolesti, psihološka patnja populacije, odnos medija i zdravstva te socijalni marketing.