Biblioteka M&H

STARAC I MORE
Ernest Hemingway

I izdanje

Zagreb, 1996.
 Ernest Hemingway - Starac i more
STARAC I MORE
Ernest Hemingway
Bio je to starac koji je sam ribario u malom čamcu u Golfskoj struji i već je osamdeset i četiri dana
izlazio na pučinu bez ikakva uspjeha. Prvih četrdeset dana uz njega je bio jedan dječak. Ali nakon četrdeset
dana bez ikakva ulova roditelji rekoše dječaku da je sad već sasvim sigurno i izvjesno da je starac salao, što
znači najnesretniji ribar, pa je dječak po njihovu nalogu prešao na drugi brod, koji je u prvom tjednu ulovio
tri lijepe ribe. Dječak je bio tužan kada bi vidio starca kako svakoga dana dolazi praznoga čamca te je uvijek
silazio da mu pomogne iznijeti namotanu užad, kuku za ribu, harpun, ili jedro namotano oko jarbola. Jedro
je bilo zakrpano vrećama od brašna, pa je onako umotano izgledalo poput barjaka vječnog poraza.
Starac bijaše mršav i suh čovjek, s dubokim naborima na stražnjem dijelu vrata. Na obrazima je imao
smeđe mrlje dobroćudnog kožnog tumora što ga uzrokuje odsjaj sunca u tropskome moru. Mrlje su mu
pokrivale velik dio lica, a na rukama je imao duboko urezane ožiljke od izvlačenja konopaca s teškim
ribama. Ali nijedan ožiljak nije bio svjež. Svi su oni bili stari poput napuklina u pustinji bez riba.
Na njemu je sve bilo staro osim njegovih očiju, koje su bile boje mora, vesele i neporažene.
“Santiago,” reče mu dječak dok su se penjali uz obalu gdje je čamac bio privezan, “mogao bih opet ići s
tobom. Zaradili smo nešto novca.”
Starac je dječaka naučio pecati i dječak ga je volio.
“Ne”, reče starac. “Sada si na sretnom čamcu. Ostani na njemu.”
“Ali sjeti se kako osamdeset sedam dana nisi ulovio ni jedne ribe, a onda smo u naredna tri tjedna
svakoga dana lovili velike komade.”
“Sjećam se”, reče starac. “Znam da me nisi napustio zbog toga što si posumnjao u mene.”
“Tata me prisilio da te napustim. Ja sam još dječak pa ga moram slušati.”
“Znam”, reče starac. “To je posve prirodno.”
“On baš nema mnogo vjere.”
“Nema”, reče starac. “Ali zato je mi imamo, zar ne?”
“Da”, reče dječak. “Mogu li te ponuditi čašom piva na Terasi, pa ćemo poslije odnijeti stvari kući?”
“Zašto ne?” reče starac. “Onako kao ribar ribara.”
Sjeli su na Terasu te su mnogi ribari zbijali šalu sa starcem koji se nije ljutio. Drugi pak, stariji ribari,
samo su ga gledali i bili tužni. Ali to nisu pokazivali, nego su uljudno razgovarali o morskoj struji i
dubinama u koje su spuštali svoje udice, o stalno lijepom vremenu i o tome što su sve vidjeli. Ribari koji su
toga dana bili dobre sreće već su stigli i očistili svoje tune te ih nosili u ribarnicu, gdje su čekali da ih
hladnjača odnese na tržnicu u Havani. Ribe su ležale po cijeloj dužini preko dvije daske, na čijim su
krajevima teturala po dva čovjeka. Oni koji uhvate morske pse, nose ih u tvornicu za preradu na drugoj
strani zaljeva, gdje ih se koloturima podiže na stalak, uklanja im se jetra, odrezuju im se peraje, guli im se
koža, a meso se reže i priprema za soljenje.
Kada bi vjetar puhao s istoka, lukom bi se širio neugodan miris iz tvornice za preradu ribe. No, danas se
osjetio tek tračak tog mirisa, jer je vjetar okrenuo na sjever, a zatim potpuno utihnuo, pa je na Terasi bilo
ugodno i sunčano.
“Santiago”, reče dječak.
“Da”, odvrati starac. Držao je čašu u ruci i razmišljao o davno prohujalim ljetima.
“Mogu li ti donijeti srdele za sutra?”
“Ne. Idi igraj bejzbol. Još uvijek mogu veslati, a Rogelio će bacati mrežu.”
“Volio bih poći. Ako već ne mogu pecati s tobom, želio bih nekako pomoći.”
“Kupio si mi pivo”, reče starac. “Ta već si muškarac!”
“Koliko sam imao godina kada si me prvi put poveo na more?”
“Pet. I gotovo si poginuo kada sam prerano izvukao ribu koja je skoro rastrgnula čamac u komade. Sjećaš
li se toga?”
“Sjećam se repa koji je mahnito lupao, slomljene klupe i zvukova udaraca palicom. Sjećam se kako si me
bacio na pramac, gdje je ležala vlažna namotana užad, i kako je cijeli čamac podrhtavao. Sjećam se onog
zvuka dok si je udarao kao da obaraš neko stablo, i slatkog mirisa krvi posvuda oko mene.”
“Sjećaš li se ti zaista, ili sam ti ja sve to ispričao?”
“Sjećam se svega otkada smo prvi put zajedno isplovili.”
Starac ga je gledao svojim suncem opaljenim očima, punim ljubavi i povjerenja.
“Da si moj sin, stavio bih sve na kocku i poveo te sa sobom”, reče on. “Ali ti pripadaš svom ocu i svojoj
majci i u brodu si koji prati sreća.”
“Da nabavim srdele? Znam gdje ću nabaviti i četiri mamca.”
“Imam ih još odjutra. Stavio sam ih u kutiju sa solju.”
“Daj da donesem četiri svježa.”
“Jednog”, reče starac. Nada i pouzdanje nikada ga nisu napustili. A sada su u njemu bujali kao kad se
lahor podiže.
“Dva”, reče dječak.
“Dva”, složi se starac. “Nisi ih valjda ukrao?”
“Mogao sam”, reče dječak. “Ali ove sam kupio.”
“Hvala ti”, reče starac. Bio je suviše prostodušan da bi se zapitao kada je dječak postao tako ponizan. No,
bio je svjestan da jest, i znao je da u tome nema ništa sramotno, te da to dječaka uopće ne lišava istinskog
ponosa.
“Sutra će biti plodan dan s ovom strujom”, reče on.
“Kamo kaniš ići?” upita dječak.
“Daleko na pučinu, kako bih stigao do izmjene vjetra. Isplovio bih prije svanuća.”
“Pokušat ću i njega nagovoriti da lovi daleko na pučini”, reče dječak. “Tako da ti možemo priteći u
pomoć ako ti se zakvači nešto odista veliko.”

1
Ernest Hemingway - Starac i more
“On baš ne voli loviti suviše daleko na pučini.”
“Ne”, reče dječak. “Ali ja ću već ugledati nešto što on ne može vidjeti, primjerice neku pticu, i nagovoriti
ga da krene u potjeru kao za delfinima.”
“Zar mu je vid tako slab?”
“Gotovo je slijep.”
“Čudno”, reče starac. “Nikada nije išao u lov na kornjače, a to tek uništava vid.”
“Ali ti si godinama odlazio u lov na kornjače uz Obalu komaraca, a vid ti je još uvijek dobar.”
“Ja sam ti neobičan starac.”
“No, jesi li još dovoljno snažan za neku odista veliku ribu?”
“Mislim da jesam. A postoje tu i mnogi trikovi.”
“Ponesimo stvari do kuće”, reče dječak. “Tako da uzmem mrežu i krenem u lov na srdele.”
Uzeli su pribor iz broda. Starac je na ramenu nosio jarbol, a dječak drvenu kutiju s namotanim, čvrsto
prepletenim konopcem smeđe boje, kuku i harpun skupa s drškom. Kutija s mamcima ostala je pod krmom
zajedno s palicom za obuzdavanje velikih riba kada ih se izvuče do čamca. Starcu nitko ništa ne bi ukrao, ali
je ipak bilo bolje da se jedro i teška užad ponesu kući, jer im vlaga škodi. Iako je bio posve siguran da mu
nitko od mještana ništa neće ukrasti, starac je smatrao da je nepotreban rizik kuku i harpun ostaviti u čamcu.
Hodali su zajedno niz ulicu sve do starčeve kolibe i ušli kroz otvorena vrata. Starac je naslonio jarbol sa
smotanim jedrom na zid, a do njega je dječak odložio kutiju i ostali pribor. Jarbol je bio dug gotovo koliko i
ta jedna jedina soba u kolibi. Bila je od žilave kore pupoljka kraljevske palme zvane guano, a u njoj krevet,
stol, jedna stolica te ognjište za kuhanje na mrki ugljen na prašnjavu podu. Na zagasitu zidu od ispruženih,
prepletenih listova žilava i vlaknasta guana visjele su slika Svetog Srca Isusova u boji, te slika Djevice od
Cobre. To su mu bile uspomene na ženu. Nekoć je ondje na zidu visjela i njezina tonirana fotografija, ali ju
je skinuo, jer ga je činila suviše usamljenim kada bi je pogledao. Tu je sliku stoga stavio na policu u kutu i
prekrio je čistom košuljom.
“Što imaš za objed?” upita dječak.
“Lonac žute riže s ribom. Hoćeš li malo?”
“Ne. Jest ću kod kuće. Da ti naložim vatru?”
“Ne. Naložit ću je kasnije. A rižu mogu i hladnu pojesti.”
“Smijem li uzeti mrežu?”
“Naravno.”
Mreže nigdje nije bilo, a dječak se sjećao kad su je prodali. No, ipak su svaki dan ponavljali taj obred.
Dječak je znao da ne postoji ni lonac žute riže s ribom.
“Osamdeset pet je sretan broj”, reče starac. “Kako bi ti se svidjelo kada bih ti donio ribu težu od petsto
kila?”
“Uzet ću mrežu i poći po srdele. Ti ćeš se sunčati na svojoj stolici pred kućom, zar ne?”
“Da. Imam jučerašnje novine pa ću čitati o bejzbolu.”
Dječak nije znao jesu li i jučerašnje novine također neka maštarija. Ali starac ih izvadi ispod kreveta.
“Perico mi ih je dao u bodegi1“, objasni starac.
“Vratit ću se čim ulovim srdele. Stavit ću na led tvoje skupa s mojima, pa ćemo ih podijeliti ujutro. Kada
se vratim, pričat ćeš mi o bejzbolu.”
“'Jenkiji' ne mogu izgubiti.”
“Ali ja se bojim 'Indijanaca' iz Clevelanda.”
“Vjeruj u 'Jenkije', sinko. Pomisli samo na velikog DiMaggia.”
“Ja se bojim i 'Tigrova' iz Detroita i 'Indijanaca' iz Clevelanda.”
“Pazi da se ne počneš bojati i 'Crvenih' iz Cincinnatija i 'Bijelih čarapa' iz Chicaga.”
“Ti to lijepo prouči i ispričaj mi kada se vratim.”
“Što misliš, da kupimo srećku na tomboli s brojem osamdeset pet? Sutra je osamdeset peti dan.”
“Mogli bismo”, reče dječak. “A što misliš o osamdeset sedam, kao tvojem velikom rekordu?”
“To se ne bi moglo dogoditi dvaput. Nego, možeš li nabaviti jednu osamdesetpeticu?”
“Mogu je naručiti.”
“Jednu tiskanicu. To košta dva i pol dolara. Od koga bismo mogli posuditi taj novac?”
“To je barem lako. Uvijek mogu posuditi dva i pol dolara.”
“Mislim da bih i ja to mogao. Ali nastojim se ne zaduživati. Najprije posuđuješ, potom prosiš.”
“Ugrij se, starče”, reče dječak. “Ne zaboravi da smo u rujnu.”
“To je mjesec kada pristižu velike ribe”, reče starac. “Ta svatko može biti ribar u svibnju.”
“Idem sada po srdele”, reče dječak.
Kada se vratio, starac je spavao u stolici, a sunce je već zašlo. Dječak uzme staru vojničku deku s kreveta,
pa je prostre preko naslonjača i preko starčevih ramena. Čudna su to bila ramena, još uvijek snažna, iako već
vrlo stara. I vrat je još bio čvrst, a nabori se nisu u tolikoj mjeri vidjeli dok je starac počivao glave pognute
prema grudima. Košulja mu je bila toliko puta zakrpana da je izgledala poput jedra, a zakrpe su od sunca
izblijedjele u mnoge nijanse. Starčeva glava bijaše vrlo stara, a zatvorene oči njegovo su lice lišavale života.
Novine su mu ležale preko koljena, a težina ruke ondje ih je pridržavala na večernjem povjetarcu. Bio je
bosonog.
Dječak ga je ondje ostavio, a kada se vratio, starac je još uvijek spavao.
“Starče, probudi se”, reče dječak i stavi ruku na njegovo koljeno.
Starac otvori oči i na trenutak se učinilo kao da se vraća iz dalekih krajeva. Zatim se nasmiješi.
“Što si ulovio?” upita on.
“Večeru”, reče dječak. “Večerat ćemo.”
“Nisam baš jako gladan.”
“Dođi i jedi. Ta ne možeš pecati praznoga želuca.”
“Već sam jeo”, reče starac, ustane sa stolice, uzme novine i presavije ih. Zatim stane presavijati deku.
“Ostavi si tu deku”, reče dječak. “Dok sam ja živ, nećeš ići u ribolov gladan.”

1
Bodego je malena seoska prodavaonica namirnica u kojoj se mogu naæi i sve ostale potrepštine. (prim. prev.)
2
 Ernest Hemingway - Starac i more
“Onda mi dugo poživi i pazi na sebe”, reče starac. “Što imamo za objed?”
“Crni grah, rižu, pečene banane i malo variva.”
Dječak je sve to donio s Terase u dvodijelnoj metalnoj škrinji. Dva pribora za jelo, noževi, vilice i žlice,
bili su u njegovu džepu umotani u dvije papirnate salvete.
“Odakle ti to?”
“Od Martina. Vlasnika.”
“Moram mu se zahvaliti.”
“Ja sam mu se već zahvalio”, reče dječak. “Nema potrebe da mu se i ti zahvaljuješ.”
“Dat ću mu iznutrice jedne velike ribe”, reče starac. “Zar nam nije već više puta to učinio?”
“Mislim da jest.”
“Onda mu moram dati nešto bolji dio iznutrica. On je vrlo pažljiv prema nama.”
“Poslao je i dva piva.”
“Ja obožavam pivo u limenki.”
“Znam. Ali ovo je 'Hatuey' pivo, pa mu poslije moram vratiti boce.”
“To je vrlo lijepo od tebe”, reče starac. “Hoćemo li jesti?”
“Pa, već sam te zvao”, odgovori mu tiho dječak. “Nisam htio otvarati škrinju prije negoli sjedneš za stol.”
“Evo, sjeo sam”, reče starac. “Trebalo mi je malo vremena da se umijem.”
Gdje si se umio?, pomisli dječak. Mjesne zalihe vode bile su dvije ulice niže. Moram mu nabaviti vode,
pomisli, sapun i dobar ručnik. Zašto sam tako nemaran? Moram mu nabaviti i drugu košulju i kaput za zimu
i nekakve cipele te još jednu deku.
“Varivo ti je odlično”, reče starac.
“Pričaj mi o bejzbolu”, zamoli ga dječak.
“U američkoj ligi 'Jenkiji' su prvi, kao što rekoh”, odgovori starac zadovoljno.
“Danas su izgubili”, reče mu dječak.
“To ništa ne znači. Veliki DiMaggio je opet onaj stari.”
“Ali postoje i drugi igrači u toj momčadi.”
“Naravno. Ali on je nešto posebno. U drugoj ligi, između 'Brooklyna' i 'Philadelphije', ja sam za
'Brooklyn'. Ali onda pomislim na Dicka Sislera i one snažne udarce u starome parku.”
“Takvo što više ne postoji. On je udarao loptu najbolje što sam ikada vidio.”
“Sjećaš li se kad je znao dolaziti na Terasu? Htio sam ga povesti u ribolov, ali nisam bio dovoljno hrabar
da ga upitam. Tebe sam zamolio da to učiniš, ali ni ti nisi imao dovoljno hrabrosti.”
“Znam. To je bila velika greška. A možda je mogao poći s nama. To bi nam bila uspomena za cijeli
život.”
“Volio bih povesti velikog DiMaggia u ribolov”, reče starac. “Kažu da je i njegov otac bio ribar. Možda
je bio siromašan poput nas, pa bi nas shvatio.”
“No, otac znamenitog Sislera nikada nije bio siromašan, a igrao je u velikim ligama kada je bio mojih
godina.”
“Kada sam ja bio tvojih godina, služio sam na jednom jedrenjaku koji je plovio u Afriku i uvečer po
plažama gledao lavove.”
“Znam. Pričao si mi.”
“Da pričamo o Africi ili o bejzbolu?”
“Radije o bejzbolu”, odgovori dječak. “Pričaj mi o velikom Johnu J. McGrawu.” Umjesto j rekao je jota.
“I on je pod starije dane znao ponekad dolaziti na Terasu. Ali bio je neotesan, oštro je govorio i bio težak
kada bi popio. Mislio je samo na konje i na bejzbol. U najmanju ruku, u džepu je stalno nosio popise konja i
često je na telefon spominjao njihova imena.”
“On je bio veliki trener”, reče dječak. “Moj otac drži da je bio najbolji.”
“To je zato što je McGraw ovdje najčešće boravio”, odgovori starac. “Da je Durocher nastavio ovamo
dolaziti svake godine, tvoj bi otac držao da je on najbolji trener.”
“Tko je zapravo najbolji trener, Luque ili Mike Gonzales?”
“Mislim da su podjednaki.”
“A ti si najbolji ribar.”
“Ne. Znam ja neke bolje.”
“Que va”2, reče dječak. “Mnogo je dobrih ribara. Neki od njih su čak i veliki, ali ti si samo jedan.”
“Hvala ti. Zaista me raduješ. Nadam se da se neće pojaviti neka riba koja bi bila toliko velika da
opovrgne naše riječi.”
“Nema takve ribe ako si još uvijek onako snažan kao što kažeš da jesi.”
“Možda i nisam toliko snažan koliko mislim”, reče starac. “Ali znam mnoge trikove i odvažan sam.”
“Sada bi trebao poći u postelju, tako da ujutro budeš čio. Ja ću odnijeti stvari natrag na Terasu.”
“Pa onda, laku noć. Probudit ću te ujutro.”
“Ti si moja budilica”, reče dječak.
“A starost je moja budilica”, odvrati starac.
“Zašto se starci bude tako rano? Zar da bi im dan bio što dulji?”
“Ne znam”, reče dječak. “Znam samo da mladi ljudi spavaju dugo i čvrsto.”
“Sjećam se toga”, reče starac. “Probudit ću te na vrijeme.”
“Ne volim da me on budi. Osjećam se manje vrijednim.”
“Znam.”
“Lijepo spavaj, starče!”
Dječak iziđe. Večerali su za stolom bez ikakva svjetla i starac je skinuo hlače i u tami otišao u krevet.
Hlače je smotao i, stavivši novine u njih, tako napravio jastuk. Uvukao se u postelju i zaspao na drugim
starim novinama koje su pokrivale opruge kreveta.

2
Que va je teško prevodiva španjolska kolokvijalna uzreèica koja bi se u ovom kontekstu možda najbolje dala prevesti našim 'nema veze' ili 'ništa
zato'. (prim. prev.)
3
Ernest Hemingway - Starac i more
Ubrzo je zaspao i sanjao o Africi iz njegove mladosti, o dugačkim, zlatnim i bijelim plažama, toliko
bijelim da te oči zabole, o visokim rtovima i velikim smeđim planinama. Svake je večeri boravio na toj obali
i u snu slušao šum valova i gledao kako se kroz njih probijaju čamci urođenika. U snu je osjećao miris
katrana i kučine s palube, te miris Afrike koji bi povjetarac nosio s kopna.
Kad bi osjetio miris tog kopnenog vjetra, starac bi se obično probudio, odjenuo i probudio dječaka. No,
večeras je miris kopnenog vjetra dosta uranio, te je starac u snu znao da je suviše rano, pa je nastavio sanjati
bijele vrhove Otoka kako se dižu iz mora, a potom je sanjao o raznim lukama i sidrištima na Kanarskom
otočju.
Više nije snivao oluje, žene, znamenite zgode, velike ribe, bitke, natjecanja, pa ni svoju ženu. Sada je
snivao samo mjesta i lavove na plaži, koji se u suton igraju poput mačića. Volio ih je kao što je volio
dječaka. Dječaka nikada nije sanjao. Lagano je ustao, pogledao Mjesec kroz otvorena vrata, razmotao hlače i
obukao ih. Pomokrio se izvan kolibe, a zatim krenuo uz ulicu probuditi dječaka. Drhtao je na jutarnjoj
svježini. Ali znao je da će se uskoro veslanjem ugrijati.
Vrata dječakove kuće bila su otključana, pa ih je starac otvorio i onako bosonog tiho ušao. Dječak je
spavao na malom poljskom krevetu u predsoblju i starac ga je jasno vidio obasjanog posljednjim tracima
zalazećeg Mjeseca. Nježno ga je primio za nogu i držao dok se dječak nije probudio, okrenuo i pogledao ga.
Starac mu kimne glavom, a dječak uze svoje hlače sa stolice pokraj kreveta, sjedne na krevet i obuče ih.
Starac izađe kroz vrata, a dječak pođe za njim. Bio je pospan, pa mu starac stavi ruku preko ramena i
reče: “Žao mi je.”
“Que va”, reče dječak. “Čovjeku tako priliči.”
Hodali su niz ulicu prema starčevoj kolibi, a kroz tamu su se ulicom kretali bosonogi ljudi noseći jarbole
svojih brodica.
Kad su stigli do starčeve kolibe, dječak uze košaru s namotanom užadi, harpun i kuku, a starac ponese
jarbol s namotanim jedrom.
“Hoćeš kavu?” upita dječak.
“Najprije ćemo opremu staviti u brod, pa ćemo je onda popiti.”
Kavu su popili iz limenki od kondenzirana mlijeka u gostionici koja je ribare posluživala u ranu zoru.
“Kako si spavao, starče?” upita dječak, koji se sada već razbudio, iako mu je bilo teško rastati se od sna.
“Vrlo dobro, Manoline”, odgovori starac. “Danas se osjećam samouvjereno.”
“I ja isto”, reče dječak. “Idem sada po naše srdele i tvoje svježe mamce. On sam nosi našu opremu. Ne
voli da itko drugi išta nosi.”
“Mi smo drukčiji”, reče starac. “Ja sam ti dopustio da nosiš stvari kad si navršio pet godina.”
“Znam”, reče dječak. “Odmah se vraćam. Ti popij još jednu kavu. Ovdje imamo popust.”
Dječak ode onako bosonog preko koraljnog stijenja do ledane gdje su bili pohranjeni njihovi mamci.
Starac je lagano pio svoju kavu. Znao je da je valja popiti jer je to sve što će staviti u usta cijeli dan. Jelo
mu je već odavna dojadilo, pa nikada nije sa sobom nosio objed. Pod krmom svog čamca imao je bocu vode
i to je sve što mu je preko dana trebalo.
Dječak se vratio sa srdelama i dva mamca umotana u novinski papir. Dok su gazili stazom do čamca, pod
nogama su osjećali šljunkovit pijesak, a kad su stigli, podigli su čamac i porinuli ga u vodu.
“Sretno, starče!”
“Sretno”, odgovori starac. Namjesti užad od vesala na drvene kolčiće, težinu prebaci naprijed kako bi
vesla što lakše potiskivao kroz vodu, i stade kroz tamu veslati iz luke. Bilo je i drugih čamaca koji su na
more izlazili iz obližnjih uvala i starac je čuo pljuskanje njihovih zaveslaja, iako ih nije mogao vidjeti jer je
Mjesec već zašao iza brijega.
Ponekad bi netko progovorio na nekom brodu, ali većina ih je bila u tišini, pa se čulo samo pljuskanje
vesala. Kada su izašli iz zaljeva, brodovi se raziđoše, svaki krene tamo gdje se nadao da će pronaći ribu.
Starac je znao odlaziti daleko na pučinu. Miris kopna ostavio je iza sebe veslajući u čistom ranojutarnjem
mirisu oceana. Gledao je svjetlucanje golfske trave u moru dok je tako veslao preko dijela oceana koji su
ribari zvali veliki zdenac, jer je ondje bio ponor od kojih sedam stotina hvati. Tu se skuplja sva šarolikost
ribljega svijeta zbog vrtloga koji je morska struja činila uz strme zidove oceanskog dna. Ondje je bila velika
količina račića i sitne ribe, te ponekad, u najdubljim rupama, i cijela jata liganja, a sve se to noću podizalo na
površinu i služilo kao hrana lutajućim ribama.
Starac u mraku osjeti dolazak jutra i onako veslajući začu drhtav zvuk riba poletuša koje su skakale iz
vode i siktanje njihovih krutih krila dok su letjele kroz tamu. Jako ih je volio jer su bile njegovi najbolji
prijatelji na oceanu. Bilo mu je žao ptica, naročito majušnih i krhkih tamnih čigri koje su u letu uvijek
pažljivo motrile, uglavnom bez ikakva uspjeha, pa pomisli: “Život ptica teži je od našega, osim grabljivica i
onih krupnijih i snažnijih ptica. Zašto su stvorene tako sitne i krhke ptice poput morskih lasti kad ocean zna
biti tako okrutan? On je dobrostiv i vrlo lijep. Ali zna biti i tako okrutan, a to postaje iznenada, tako da su
ptice koje u letu love ili rone, sa svojim sitnim i tužnim pjevom, naprosto previše krhka stvorenja za more.”
Starac je o moru uvijek mislio kao o la mar, kako ga ljudi od milja nazivaju na španjolskom jeziku. Oni
koji ga vole ponekad o njemu ružno govore, ali to uvijek kažu kao da je ono žena. Neki mlađi ribari, koji na
svojim konopcima imaju plutače i plove u motornim brodovima koje su kupili kada su zaradili mnogo novca
na jetrima morskih pasa, o moru su govorili kao o el mar, što je muškoga roda. Govorili su o njemu kao o
suparniku, mjestu, pa čak i kao o neprijatelju. No, starac je o njemu uvijek mislio u ženskom rodu, kao o
nečemu što podaruje ili lišava velikih dobara, pa ako bi već učinilo nešto neobuzdano ili zlo, to je zbog toga
što nije imalo izbora. Mjesec na njega djeluje kao na ženu, pomisli starac.
Veslao je odmjereno, a budući da je površina oceana bila glatka, osim povremenih vrtloga morske struje,
veslanje nije iziskivalo velik napor. Puštao je da struja obavlja trećinu posla, a kad se počelo daniti, on
primijeti da je dospio već mnogo dalje nego što se nadao da će biti u ovo doba.
Cijeli sam tjedan temeljito pretraživao duboke morske ponore i ništa nisam učinio, pomisli starac. Danas
ću pokušati tamo gdje su jata bonita i albacora3, pa će se ondje možda naći i nešto krupnije.

3
Bonita je španjolski naziv za ribu polandu ili palamidu, a albacore za bijelu tunu. (prim. prev.)
4
 Ernest Hemingway - Starac i more
Prije nego što se potpuno razdanilo, starac je već pustio mamce, a čamac je plutao niz struju. Jedan
mamac bio je na dubini od četrdeset hvati. Drugi na sedamdeset pet, a treći i četvrti potonuli su duboko u
morsko plavetnilo, na sto i sto dvadeset pet hvati. Mamci su visjeli naglavačke tako da je ravni dio udice bio
unutar čvrsto vezana i prišivena tijela ribe koja je služila kao mamac, dok su stršeći dijelovi udice, krak i
vršak, bili prekriveni svježim srdelama. Svaka je srdela bila probodena kroz oba oka tako da su tvorile
polukrug oko protjerane čelične udice. Nije bilo mjesta na udici koje velikoj ribi ne bi bilo slatka mirisa i
dobra okusa.
Dječak mu je dao dvije male svježe tune, ili albacore koji su visjeli poput olova na dvjema najdubljim
udicama, dok je na ostalima imao velikog plavog šnjura i streljušu koji su već prije bili rabljeni, ali su još
bili u dobrom stanju, a ukusne srdele davale su im miris i primamljivost. Svaki je konopac, debeo poput
krupne olovke, bio pričvršćen za zeleni prutić tako da bi i najmanji potez ili dodir mamca zagnjurio prutić.
Svaki je konopac imao još dva koluta sa po četrdeset hvati koji bi se mogli privezati na druge slobodne
kolute, pa bi riba, ako je potrebno, mogla povući preko tri stotine hvati konopca.
Starac je motrio na trzanje triju prutića pokraj čamca i pažljivo veslao da bi održavao konopce
uspravnima i na željenoj dubini. Već se posve razdanilo i sunce je trebalo izići svakoga trena.
Tek što se sunce promolilo iz mora, starac je daleko na pučini mogao vidjeti ostale brodove rasute po
struji bliže obali. Zatim je sunce postalo sjajnije i bljesak koji je padao na glatku površinu mora zrcalio mu
se ravno u oči, čineći mu oštar bol, pa je veslao ne gledajući u nj. Gledao je u vodu i motrio konopce koji su
okomito ponirali u morsku tamu. Držao ih je uspravnije no itko drugi, tako da je na svakoj razini morske
tmine bio po jedan mamac, koji bi očekivao svaku ribu koja je ondje prolazila, i to upravo na onom mjestu
na kojemu je starac to htio. Ostali bi puštali da im struja nosi udice, pa su ribari ponekad mislili da su na
stotinu, a one su zapravo bile na šezdeset hvati.
Ali, razmišljao je starac, ja ih držim posve ispravno. Jedino što više nemam sreće. No, tko zna! Možda mi
se danas posreći. Svaki je dan nova prilika. Bolje je biti sretan. Ali ja ću radije biti točan. Tada si spreman
kada dođe sreća.
Sada je sunce već bilo dva sata više, pa ga oči više nisu onoliko boljele pri gledanju na istok. Na vidiku
su ostala još samo tri broda, vrlo nisko i daleko prema obali.
Cijeloga mi života jutarnje sunce ranjava oči, pomisli starac. Ipak, još uvijek su zdrave. Predvečer mogu
gledati ravno u sunce i ne mrači mi se, iako je tada snažnije. Ali ujutro je bolnije.
U taj čas spazi fregatu crnih krila kako kruži na nebu pred njim. Ptica se začas spusti niže, nagnuvši se
zabačenih krila, a potom ponovno stane kružiti.
“Nešto je ugledala”, glasno izusti starac. “Ne gleda ona tek tako.”
Veslao je lagano i pažljivo prema mjestu nad kojim je ptica kružila. Nije žurio i držao je konopce
uspravno. Ali malko je zašao u struju, pa je i dalje ribario ispravno, iako brže nego što bi to bio činio da nije
išao za pticom.
Ptica uzleti više u zrak pa ponovno stane kružiti ne mašući krilima. Zatim se iznenada obruši i starac
vidje kako poletuše izlijeću iz vode i očajnički lebde nad površinom.
“Delfin”, reče starac glasno. “Veliki delfin.”
Podigne vesla i uzme tanki konopac ispod pramca. Imao je žičano ojačanje i udicu srednje veličine na
koju starac metne jednu od srdela. Baci je u vodu i zaveže za kariku na krmi. Potom stavi mamac i na drugu
udicu, ali nju ostavi u sjeni pramca. Opet stane veslati i motriti dugokrilu crnu pticu kako lovi, sad već
sasvim nisko iznad vode.
Promatrao je kako se ptica opet obrušava zabacujući krila i spremajući se za ronjenje, a potom ih
ponovno silovito, širi uzaludno progoneći poletuše. Starac je ugledao blage nabore na površini mora koje su
podigli veliki delfini u potjeri za odbjeglom ribom. Delfini su sjekli površinu ispod poletuša i, plivajući
velikom brzinom, dočekivali su ih kad bi ribe počele padati u vodu. To je veliko jato delfina, pomisli starac.
Dobro su se raširili, pa poletuše nemaju velikih izgleda. A ni ptica baš nema neke izglede. Poletuše su
prevelike i prebrze za nju.
Gledao je neprekidno skakanje riba iz vode i uzaludne napore ptice. Ono se jato već udaljilo od mene,
pomisli starac. Kreću se suviše brzo i predaleko. Ali možda zakačim kakvog zalutalog delfina, a možda je i
moja velika riba s njima. Moja velika riba mora biti negdje ovdje.
Uskoro se preko kopna podigoše oblaci poput planina, a obala ostane samo dugačka zelena crta sa sivo-
plavim brdima iza nje. Morsko plavetnilo sad je već bilo toliko tamno da se činilo gotovo grimiznim. Kad je
pogledao u dubinu, vidio je crvenkasto presijavanje planktona u tami i neobičnu svjetlost sunca. Pozorno je
motrio svoje konopce kako okomito poniru u morski bezdan i veselio se mnoštvu planktona, jer je to značilo
da ovdje ima i ribe. Neobična svjetlost sunca u vodi, sad kad je sunce poviše na nebu, naviještala je lijepo
vrijeme, baš kao i oblici oblaka iznad kopna. Ali ptica je već skoro nestala s vidika i ništa se nije vidjelo na
površini mora osim žutih nakupina izblijedjele sargaške trave i grimiznog, ukrućenog, želatinastog klobuka
portugalske meduze koja je plutala pokraj čamca, presijavajući se u duginim bojama. Valjala se na stranu i
ponovno ispravljala. Plutala je bezbrižno poput mjehurića sa svojim dugačkim grimiznim kracima koji su se
mrtvo povlačili gotovo metar iza nje.
“Aqua mala”4, reče starac. “Kurvo!”
S mjesta odakle je lagano zaveslao pogledao je u dubinu i vidio sićušne ribice koje su bile iste boje kao i
dugački krakovi između kojih su plivale pod sjenkom plutajućeg klobuka. One su bile otporne na njezin
otrov. Ali ljudi nisu. Kad bi se neki sluzavi grimizni krakovi zakačili za konopac dok bi starac izvlačio ribu,
izašle bi mu modrice i plikovi na rukama i dlanovima, poput onih koje izazivaju otrovni bršljan ili otrovni
hrast. Ali trovanje aqua malom nastupa vrlo brzo i boli poput udarca bičem.
Raznobojni klobuci bili su prekrasni. No, oni su bili najopakija stvar na moru, pa je starac volio gledati
kako ih proždiru velike morske kornjače. Kad bi ih ugledale, prišle bi im sprijeda, zatim bi zatvorile oči da
se sasvim zaštite, te bi ih pojele skupa s kracima. Starac je uživao u tom prizoru i volio je na plaži hodati po
njima nakon nevremena i slušati ih kako pucketaju pod njegovim rožnatim tabanima:

4
Aqua mala je teško prevodiva fraza koja vjerojatno oznaèuje prisutnost vrlo opasnih pacifièkih meduza u moru. Doslovce: prljava voda ili zloæudno
more. (prim. prev.)
5
Ernest Hemingway - Starac i more
Volio je i zelene kornjače, ali i otmjene, brze i nadasve korisne oceanske, kao i nezgrapne, glupave žute
kornjače, s njihovim žutim oklopima i neobičnim načinom parenja, spram kojih je osjećao prijateljski prezir,
ali sve su one zatvorenih očiju radosno proždirale portugalske meduze.
Nije vjerovao ni u kakve legende o kornjačama, iako ih je lovio mnogo godina. Sve ih je nekako žalio, pa
čak i one čiji su oklopi bili dugački poput njegova čamca i koji su težili cijelu tonu. Većina ljudi potpuno je
bezosjećajna spram kornjača, zbog toga što im srce lupa još satima nakon što ih se zakolje i raspori. Ali,
pomisli starac, i ja imam takvo srce, a moje ruke i noge slične su njihovima. Starac se hranio njihovim
bijelim jajima da bi se osnažio. Jeo ih je tijekom cijeloga svibnja da bi skupio snagu za odista veliku ribu u
rujnu i listopadu.
Također je svaki dan pio šalicu jetrena ulja od morskog psa iz velike metalne bačve u kolibi u kojoj
mnogi ribari drže svoju opremu. Ulje je ondje bilo svakom ribaru na raspolaganju, ali većina njih nije
podnosila taj okus. No, ono nije bilo ništa gore od ustajanja u te sate, u koje su se oni dizali, a bilo je vrlo
dobro protiv svih oblika gripe i prehlade i korisno za oči.
Starac pogleda u vis i vidje da ptica ponovno kruži.
“Našla je ribu”, glasno izusti. Ribe poletuše nisu skakale iz vode i nije bilo ribica uokolo. Starac u zraku
ugleda malu tunu, koja se okrenula i uronila glavom u vodu. Tuna je na suncu zasjala srebrnkastim sjajem, a
nakon što je ponovno uronila u vodu, cijelo mnoštvo ih je stalo skakati u svim smjerovima, uzburkavši vodu
dugačkim skokovima za malim ribicama. Okružile su ih i gonile.
Ne budu li se kretale suviše brzo, stići ću ih, pomisli starac, promatrajući kako je jato zapjenilo more i
kako se ptica spuštala i uranjala među ribice koje su u panici bile pritjerane na površinu.
“Ptica je od velike pomoći”, reče starac. U tom se trenutku krmeni konopac zategne pod njegovim
nogama, gdje je držao kolut te udice, pa pusti vesla i osjeti težinu trzanja male tune prije nego što je započeo
izvlačiti. Trzanje se pojačavalo dok je povlačio konopac, te je u vodi mogao vidjeti modra leđa ribe i njezine
žute bokove, sve dok je nije izvukao i prebacio u čamac. Ležala je na suncu na krmi, zbijena i probojna
oblika, velikih očiju koje su tupo buljile dok je gipkim repom drhtavo i do iznemoglosti udarala o daske
čamca. Starac je iz samilosti udari po glavi i nogom gurne u sjenu krme, dok joj je tijelo još uvijek drhtalo.
“Albacore”, reče starac glasno. “Bit će odličan mamac. Težit će pet kilograma.”
Više se ne sjeća kada je prvi put počeo sam sa sobom naglas govoriti. Nekoć je znao zapjevati kada bi bio
usamljen, a ponekad bi zapjevao i noću kada bi stražario sam za kormilom, ili kada bi išao u lov na kornjače.
Vjerojatno je počeo sam sa sobom naglas razgovarati kad ga je dječak napustio. Ipak, nije se sjećao. Kada su
on i dječak zajedno ribarili, obično bi govorili samo kad je to bilo nužno. Razgovarali bi noću ili kada nisu
mogli ploviti zbog nevremena. Šutljivost se na moru smatra vrlinom, starac je oduvijek u to bio uvjeren, pa
se pokoravao tom pravilu. No, budući da nikoga nije mogao uznemiriti, starac je svoje misli izgovarao
naglas.
“Kad bi me netko čuo da govorim naglas, pomislio bi da sam lud”, reče glasno. “No, budući da ja nisam
lud, nije me briga. Bogataši na brodu imaju radio koji im priča i prenosi bejzbol.”
Sada nije vrijeme da se misli na bejzbol, pomisli starac. Sada je vrijeme da se misli samo na jednu jedinu
stvar. Onu poradi koje sam rođen. Oko onog jata mogla bi se naći neka velika riba. Ulovio sam samo
zalutalog albacora iz jata koje se hranilo. Ali one plivaju brzo i daleko na pučinu. Sve što se danas pojavilo
na površini putuje vrlo brzo i to na sjeveroistok. Je li to zbog doba dana? Nije li to neki meni nepoznati
predznak vremena?
Više nije mogao vidjeti zelenilo obale, već samo vrhove plavičastih brda, koji su se bijeljeli kao da su
prekriveni snijegom, i oblake koji su nad njima izgledali poput visokih snježnih planina. More je bilo jako
tamno, a svjetlost se lomila u vodi. Jako sunce uništavalo je tisuće sićušnih planktona, pa je starac vidio
samo velike i duboke zrake kako skupa s njegovim konopcima poniru ravno u kilometar duboko morsko
plavetnilo.
Tune - ribari su tunom nazivali svu ribu iz porodice tunarki, a označivali bi ih pravim imenima samo pri
prodaji ili zamjeni za mamce - ponovno su zaronile u dubinu. Sunce je već pripeklo i starac ga je osjećao na
zatiljku, baš kao i kapljice znoja koje su mu padale niz vrat dok je veslao.
Mogao bih pustiti da me struja nosi, pomisli starac, i malo zadrijemati, zavezavši konopac oko palca da
me probudi. Ali danas je osamdeset peti dan, pa bih trebao ribariti kako pristaje.
U taj čas, promatrajući svoje konopce, primijeti da je jedan od bačenih zelenih prutića snažno potonuo.
“Da”, reče. “Da”, pa nečujno ukrca svoja vesla u brod. Posegnuo je za konopcem i lagano ga prihvatio
između palca i kažiprsta desne ruke. Držao ga je lagano i nije osjećao ni potezanje ni težinu. Potom se trzaj
ponovi. Ovaj put je to bio probni trzaj, ni čvrst ni težak, a starac je točno znao o čemu se radi. Stotinu hvati
dublje neka je sabljarka skidala srdele kojima su bili prekriveni vršak i krak udice, tamo gdje je udica ručne
izrade izbijala iz glave male tune.
Starac je pažljivo držao konopac i lijevom ga rukom nježno skinuo s prutića. Sad ga je mogao propuštati
kroz prste, a da riba ne osjeti nikakav otpor.
Ovako daleko na pučini, i u ovo doba godine, mora da je već krupna, pomisli starac. Zagrizi, ribo. Samo
ih pojedi. Molim te, pojedi ih. Kako su samo svježe, a ti si dolje na dubini od dvjesto metara, u toj tamnoj i
ledenoj vodi. Okreni se još jednom dolje u tami i vrati se da ih pojedeš.
Osjetio je najprije lagani, blagi trzaj, a potom jači, kada je glavu srdele vjerojatno bilo teže skinuti s
udice. Onda ponovno ništa.
“Dođi”, reče starac glasno. “Okreni se još jednom! Pomiriši ih samo! Zar nisu ukusne? Sad ih lijepo
pojedi, a onda pokušaj tunu! Svježa je, hladna i ukusna. Ne oklijevaj, ribo. Jedi!”
Čekao je s konopcem između palca i kažiprsta i istovremeno gledao ostale udice, jer bi riba mogla krenuti
gore ili dolje. Zatim se ponovi isti onaj blagi trzaj. “Zagrist će”, reče starac glasno. “Bože, pomozi joj da
zagrize!”
No, ipak nije zagrizla. Otišla je i starac više ništa nije osjećao.
“Nije valjda otišla”, rekao je. “Gospod zna da nije mogla otići. Samo se okreće. Možda se već jednom
upecala, pa se sada toga prisjeća.”
Tad opet osjeti nježan trzaj konopca, pa se poveseli. “Samo se okretala”, reče starac. “Zagrist će.”

6
 Ernest Hemingway - Starac i more
Sa zadovoljstvom je osjećao nježne trzaje sve dok nije osjetio nešto čvrsto i nevjerojatno teško. Bila je to
težina ribe, pa je starac puštao konopac sve niže; niže i niže, odmotavajući prvi od dva pomoćna koluta. Dok
mu je konopac lako klizio kroz prste, osjećao je veliku težinu, iako je pritisak između palca i kažiprsta bio
gotovo neprimjetan.
“Kakva riba!” reče starac. “Zagrizla je udicu postrance i sada bježi s njom u ustima.” Potom će se
okrenuti i progutati je, pomisli. No, to nije izustio, jer je znao da, kažeš li nešto lijepo, može ti se lako
dogoditi da se to ne ispuni. Starac je bio svjestan koliku ribu ima na udici, pa je zamislio kako mu ona bježi
kroz tamu s tunom u ustima. U taj tren osjeti da se riba prestala kretati, dok je težina još uvijek bila prisutna.
Zatim se težina poveća, pa on pusti još konopca. Za kratko poveća stisak palca i kažiprsta, a težina još više
poraste i stane vući ravno dolje.
“Zagrizla je”, reče starac. “Sad ću je pustiti da proguta do kraja.”
Popuštao je konopac kroz prste, a lijevom je rukom dohvatio i privezao slobodne krajeve dvaju rezervnih
koluta na omču dvaju rezervnih koluta drugog konopca. Sada je bio spreman. Imao je u rezervi tri koluta
konopca od po četrdeset hvati, skupa s onim koji je upotrebljavao.
“Progutaj još malo”, reče starac. “Dobro progutaj!”
Progutaj je tako da ti se vršak udice zarije u srce i ubije te, pomisli. Dođi lijepo gore i daj mi da te
probodem harpunom. U redu. Jesi li spremna? Dosta si jela, zar ne?
“Sad!” vikne i snažno potegne objema rukama, izvuče metar konopca, a onda stane potezati, naizmjence
prebacujući konopac iz jedne u drugu ruku, upirući se svom snagom i cijelom težinom tijela. Ništa se nije
dogodilo. Riba je polako odmicala, a starac je nije mogao pridići niti centimetar. Konopac mu je bio
izdržljiv i načinjen za tešku ribu, pa ga je prebacio na leđa, sve dok se nije toliko nategnuo da su s njega
počele padati kapljice vode. Onda je počeo tiho šištati u vodi, a starac ga je još uvijek držao, podupirući se i
naginjući na suprotnu stranu. Čamac je lagano krenuo prema sjeverozapadu.
Riba je bespoštedno vukla, pa su lagano plovili po mirnom moru. Ostali su mamci još bili u moru, ali s
njima ništa nije mogao učiniti.
“Da mi je barem dječak ovdje!” reče starac naglas. “Riba me povlači, a ja sam joj bitva. Mogao bih
privezati konopac, ali bi ga onda mogla raskinuti. Moram ga držati svom snagom i puštati ga kada zatreba.
Hvala Bogu što ne ide u dubinu, nego pliva ravno.”
Ne znam što ću ako dublje zaroni. Ne znam što ću niti ako izdahne. Učinit ću valjda nešto. Mogu učiniti
puno toga.
Držao je konopac preko leđa i, dok se čamac neprekidno kretao prema sjeverozapadu, gledao je kako mu
se konopac koso spušta u vodu.
To će je ubiti, razmišljao je starac. Ne može ovako dovijeka. Ali i četiri sata poslije riba je još uvijek
neprekidno plovila prema pučini, povlačeći za sobom čamac, dok se starac čvrsto uprezao s konopcem preko
leđa.
“U podne sam je upecao”, reče. “A nikada je nisam vidio.”
Prije nego ju je upecao, starac je čvrsto nabio svoj slamnati šešir, koji mu se sada urezivao u čelo.
Ožednio je, pa pažljivo klekne da ne trgne konopcem, primakne se pramcu koliko god je mogao i jednom
rukom posegne za bocom vode. Otvori je i ispije gutljaj. Zatim se odmori na pramcu. Sjedne na položeni
jarbol i jedro, nastojeći ni na što ne misliti, nego samo da izdrži.
Pogledao je iza sebe, ali kopno više nije vidio. Ništa zato, pomisli. Uvijek se mogu vratiti po svjetlosti iz
Havane. Još ima dva sata do zalaska sunca, a do tada će valjda izroniti. Ako ne, izronit će s Mjesecom. Ako
niti tada ne izađe, izronit će s izlaskom sunca. Nemam grčeva i osjećam se čilo. Ta, njoj je udica u ustima.
Ali, kakva je to samo ribetina kad tako vuče! Sigurno čvrsto drži udicu u ustima. Kad bih je bar mogao
vidjeti! Kad bih je mogao samo načas vidjeti, tako da znam s čime imam posla.
Koliko je starac mogao zaključiti promatrajući zvijezde, riba cijelu noć nije promijenila svoj pravac.
Zahladilo je nakon zalaska sunca, pa se studeni znoj sušio na starčevim leđima, rukama i ostarjelim nogama.
Tijekom dana starac je vreću kojom je bila prekrivena kutija s mamcima prostro na sunce da se osuši. Nakon
zalaska sunca zaveže je oko vrata tako da mu pada preko leđa i pažljivo je provuče ispod konopca koji je
držao preko ramena. Konopac ga više nije žuljao, a starac je, naslonivši se na pramac, iznašao neki gotovo
udoban položaj tijela. Zapravo je bio samo malo manje nepodnošljiv, ali se njemu činio gotovo udoban.
Ja njoj ništa ne mogu, kao niti ona meni, pomisli starac: Barem ne dok mi se ovako odupire.
Jednom je ustao i, mokreći u more, promatrao zvijezde i provjerio pravac. Konopac je izgledao poput
svjetlucave trake koja se s njegovih ramena spušta u vodu. Sada su se kretali nešto sporije, a svjetlost iz
Havane je slabila, pa je starac znao da ih struja nosi istočno. Ako izgubim svjetlost iz Havane, sigurno se
krećemo istočnije, pomisli. Jer ako riba nastavi ovim pravcem, svjetlost ću vidjeti još nekoliko sati. Pitam se
kako je danas završila utakmica velike bejzbol lige, razmišljao je. Bilo bi krasno uz ovaj posao imati radio.
Zatim se sjeti ribe. Misli na ono što radiš. Ne smiješ učiniti ništa nepromišljeno.
“Da je barem dječak uz mene. Da mi pomogne i vidi ovo”, reče glasno starac...
U starosti nitko ne bi smio biti usamljen, pomisli. Ali to je neizbježno. Ne smijem zaboraviti da pojedem
tunu prije nego se pokvari. Zapamti, ujutro je moraš pojesti, bez obzira na to koliko ti to bilo mrsko.
Zapamti, reče sam sebi.
Tijekom noći doplivaju do čamca dvije pliskavice i starac začuje kako se okreću i pušu. Razlikovao je
glasno hukanje mužjaka i dahtanje ženke.
“Dobre su”, reče. “Igraju se, šale i ljube jedna drugu. To su nam sestre, baš kao i ribe poletuše.”
Onda je počeo sažaljevati ribu koju je upecao. Divna je i neobična i tko zna koliko je stara, pomisli
starac. Nikada nisam upecao ribu takve snage, niti takve neobične ćudi. Možda je suviše lukava da skoči.
Mogla bi me uništiti da iskoči ili da neobuzdano nasrne. Ali možda se već više puta upecala, pa zna da se
upravo ovako treba boriti. Ona ne može znati da se bori samo s jednim, i to ostarjelim čovjekom. Ali kolika
je to ribetina i koliko će mi donijeti na tržnici ako je ukusna mesa! Zagrizla je poput mužjaka, vuče poput
mužjaka i bori se bez ikakve panike. Pitam se ima li što na pameti, ili je naprosto očajna, baš poput mene?
Sjetio se kad je jednom upecao sabljarku. Mužjak uvijek prepusti ženki da se prva nahrani, pa je zapravo
upecao ženku, koja se neobuzdano, panično i očajnički borila, što ju je ubrzo iscrpilo. Svo to vrijeme mužjak
je bio uz nju plivajući preko konopca i kružeći skupa s njom na površini. Prišao je toliko blizu da se starac
7
Ernest Hemingway - Starac i more
pobojao da će presjeći konopac svojim repom koji je bio oštar poput kose i gotovo isto toliko velik. Kad ju
je starac probio kukom, uzeo je palicu i počeo je udarati posred glave nazupčenim šiljkom, sve dok nije
postala boje podloge zrcala, a onda je uz dječakovu pomoć utovario na čamac. Mužjak je cijelo to vrijeme
stajao uz čamac. Dok je starac odmotavao konopac i pripremao harpun, on je iza broda skočio visoko u zrak
da vidi gdje je ženka. U tom je trenu raširio prsne peraje poput plavičastih krila, otkrivajući svu ljepotu
svojih ljubičasto-plavih pruga, a onda je duboko zaronio. Bio je predivan, starac se sjećao, a takav je i ostao.
To je najtužnije što sam vidio otkad ribarim, pomisli starac. I dječak je bio žalostan, pa smo je molili za
oprost i odmah je sasjekli.
“Da je barem dječak ovdje”, reče starac i nasloni se na oble pramčane daske. Osjećao je snagu velike ribe
kroz konopac koji je držao preko ramena, dok se riba nepokolebljivo kretala kuda god je htjela.
Nekoć sam ribu svojom lukavštinom prisilio da se odluči, razmišljao je starac.
Ova je odlučila ostati u dubokoj hladnoj vodi, izvan domašaja svih stupica, zamki i lukavština. A ja sam,
od svih ljudi, odlučio krenuti i pronaći baš nju. Od svih ljudi na svijetu. Sada smo se našli i skupa smo od
podneva. I nitko ne može pomoći niti jednom niti drugom.
Možda nisam trebao biti ribar, pomisli starac. Ali rođen sam upravo zbog toga. Ujutro nikako ne smijem
zaboraviti pojesti tunu.
Malo prije svitanja nešto je zagrizlo udicu iza njega. Čuo je kako se prutić slomio, a konopac stane kliziti
preko ruba čamca. U mraku je izvadio nož iz korica i, prebacujući cjelokupnu težinu ribe na lijevo rame,
nagne se natrag i presiječe konopac uz rub čamca. Onda je presjekao i drugi konopac, koji mu je bio bliži, i u
mraku privezao slobodne krajeve rezervnih koluta. Vješto je radio jednom rukom, a kolute je pridržavao
nogom dok je čvrsto vezao čvorove. Sada je imao šest rezervnih koluta konopca - dva sa svake udice koju je
prerezao i dva s udice na kojoj je bila riba, a svi su oni bili privezani.
Kad se razdani, pomisli starac, izvadit ću onu udicu na četrdeset hvati, pa ću i nju prerezati i privezati
rezervne kolute. Izgubit ću dvjesto hvati odličnog katalonskog cordela5, udice i olova. No to je nadoknadivo.
Ali tko će mi nadoknaditi ovu ribu ako mi se zakači neka druga, koja bi mi mogla presjeći konopac s ovom
ribom? Ne znam kakva je bila riba koja je upravo sada zagrizla. To je mogla biti sabljarka, iglun ili morski
pas. Nisam je stigao niti osjetiti. Morao sam je se prebrzo riješiti.
Na sav glas reče starac: “Da mi je barem dječak ovdje!”
Ali nije ti ovdje, pomisli. Sada si sam i najbolje bi bilo da izvadiš i posljednji konopac, bez obzira na to
je li mrak ili nije, odsječeš ga i privežeš još dva rezervna koluta.
Tako i učini. U mraku je to bilo dosta teško, a jednom ga je riba tako silovito povukla da je pao na lice i
udario se ispod oka. Nešto krvi poteče mu niz obraz.
No ona se zgrušala i osušila prije nego mu je doprla do brade, pa se starac vrati na pramac i odmori se
naslonjen na drvo. Popravio je vreću i pažljivo prebacio konopac preko drugoga dijela ramena i, čvrsto ga
pridržavajući na leđima, oprezno osluhnuo trzaje ribe, dok je drugom rukom osjetio kako se čamac kreće po
vodi.
Da mi je znati zašto je tako iznenadno povukla, pomisli starac. Mora da joj je konopac dotaknuo veliki
hrbat na leđima. Leđa je sigurno ne bole tako jako kao mene. Ali ne može vući ovaj čamac dovijeka, bez
obzira na to koliko je velika. Sada je sve što bi moglo smetati lijepo pospremljeno i imam velike količine
rezervnoga konopca. Sve što bi čovjek mogao poželjeti.
“Ribo”, reče nježnim glasom, “ostat ću s tobom sve do smrti.”
Čini mi se da će i ona ostati sa mnom, razmišljao je starac očekujući svitanje. Uoči svitanja bilo je
studeno, pa se stiskao uz drvo da se ugrije. Ovako mogu izdržati dokle god i ona može, pomisli. Prvim
tragom svjetlosti konopac stane kliziti unutra i van iz vode. Brod se jednolično kretao kada je prvi tračak
sunca obasjao starčevo desno rame.
“Kretala se prema sjeveru”, reče starac. Struja će nas odnijeti istočno, pomisli. Volio bih da krene niz
struju. To bi značilo da se umorila.
Kada se sunce još malo podiglo, starac je shvatio da se riba nije umorila. Postojala je samo jedna
pogodnost. Nagib konopca otkrivao je da riba pliva na manjoj dubini. No, to nije nužno značilo da će i
iskočiti. Ali bi moglo značiti.
“Bože, daj da iskoči”, reče starac. “Imam dovoljno konopca da je sredim.”
Ako malko zategnem konopac, možda će je zaboljeti, pa će iskočiti, pomisli starac. Sad kad se razdanilo,
prisili je da iskoči. Tako će joj se mjehurići uz kralježnicu napuniti zrakom, te neće moći duboko zaroniti jer
bi umrla.
Pokušao je zategnuti konopac, ali otkad je upecao ovu ribu, on je već bio toliko napet da samo što nije
puknuo. Kada se nagnuo natrag da povuče konopac, osjetio je nesmiljen otpor, pa je znao da ga ne smije više
natezati. Nikako ne smijem trzati njime, pomisli starac. Svaki trzaj širi ranu od udice, a onda, kada napokon
iskoči, mogla bi se otkvačiti. Ipak, osjećam se mnogo bolje kad je sunce tu, i napokon ne moram gledati u
nj.
Na konopac se prilijepila žuta morska trava, ali starac pomisli kako je ona samo dodatan otpor, pa se
odobrovolji. To je bila žuta golfska trava koja je noću onako svjetlucala.
“Ribo,” reče, “ja te jako volim i štujem. Ali ću te usmrtiti prije zalaska sunca.”
Nadajmo se, doda u sebi.
Jedna je mala ptičica letjela sa sjevera prema čamcu. Bila je to neka pjevica i letjela je vrlo nisko nad
površinom. Starac je primijetio da je jako iznurena.
Ptica je sletjela na krmu broda i ondje se odmorila. Zatim je letjela oko starčeve glave i sletjela na
konopac, gdje joj je bilo udobnije.
“Koliko imaš godina?” upita starac pticu. “Ovo ti je prvo putovanje, zar ne?”
Ptica ga je gledala dok joj je govorio. Bila je toliko umorna da nije ni pogledala konopac, nego se na
njemu ljuljala, čvrsto se prihvativši sitnim nožicama.
“Čvrst je”, reče joj starac. “I previše čvrst. Ne bi smjela biti toliko umorna nakon tako tihe noći. Što se to
s vama pticama događa?”

5
Cordel - uže, špaga, konopac, ali i povraz. (prim. prev.)
8
 Ernest Hemingway - Starac i more
Jastrebovi izlaze na more da vas presretnu, pomisli starac. Ali to ne reče ptici, koja ga ionako ne bi
razumjela i koja će uskoro upoznati jastrebove.
“Dobro se odmori, ptičice”, reče starac. “Onda kreni i potraži sreću poput svakog čovjeka, ptice ili ribe.”
Leđa su mu se ukočila tijekom noći i sada su ga zaista boljela, pa ga je to nukalo da priča.
“Ako želiš, ostani sa mnom, ptičice”, rekao je. “Žao mi je što ne mogu podići jedro i odvesti te do kopna
na ovom laganom vjetriću koji se podiže, jer sam ovdje s jednom prijateljicom.”
Tog trena riba iznenadno potegne i baci starca na pramac. Bacila bi ga i u more da se nije pridržao i
otpustio nešto konopca.
Kad se konopac zatresao, ptica je poletjela, pa je starac nije ni vidio kad je otišla. Pažljivo je opipao
konopac desnom rukom, kad primijeti da mu ruka krvari.
“Nešto ju je dakle zaboljelo”, reče starac naglas i povuče konopac prema sebi, da vidi može li okrenuti
ribu. Kada je već bio na granici da konopac pukne, primi ga odmjereno i odupre se o nj.
“Sad ga osjećaš, ribo”, reče. “Ali, Boga mi, i ja ga osjećam.”
Pogledao je uokolo za pticom, jer mu je bila lijepo društvo, ali je ona već odletjela.
Nisi se dugo zadržala, reče starac. Tamo kuda ideš bit će ti teško, sve dok se ne dokopaš obale. Kako sam
dopustio ribi da me onakvim trzajem poreže? Mora da postajem vrlo nepromišljen. Ali možda sam gledao
ptičicu i razmišljao o njoj. Sada ću se posvetiti svom poslu, a onda moram pojesti tunu da ne izgubim snagu.
“Da je barem dječak ovdje i da imam malo soli”, reče glasno.
Prebacivši težinu konopca na lijevo rame i pažljivo kleknuvši, starac opere ruku u moru i zadrži je, onako
uronjenu, više od minute. Gledao je kako mu krv otječe i kako mu ruka prolazi kroz vodu, dok se brod
jednolično kretao.
“Dosta je usporila”, reče.
Starac bi i dulje zadržao ruku u slanoj vodi, ali se bojao da ga riba ponovno ne iznenadi, pa ustane,
namjesti se i okrene ruku na sunce. Bila je to samo posjekotina od konopca, ali upravo na radnom dijelu
ruke. Znao je da će mu ruke zatrebati i prije nego što se sve ovo svrši, pa se ne bi htio ozlijediti prije negoli
uopće započne.
“Sada moram pojesti onu malu tunu”, reče starac nakon što mu se ruka osušila. “Mogu je dohvatiti
kukom i u miru je pojesti.”
Kleknuo je na dno čamca, ispod krme je kukom dohvatio tunu i privukao je k sebi, pazeći da ne dodirne
namotane konopce. Ponovno prihvativši konopac lijevim ramenom i zategnuvši ga lijevom rukom, skine
ribu s kuke i vrati kuku na njezino mjesto. Dok je koljenom pridržavao ribu, skidao je komade tamnocrvena
mesa uzduž od glave prema repu. Komadi su bili klinasta oblika, pa ih je sjekao od hrpta prema trbuhu.
Kada je isjekao šest komada, raširi ih preko daski na pramcu, obriše nož o hlače, podigne ostatke polande za
rep i baci ih u more.
“Mislim da ne bih mogao pojesti cijelu ribu”, reče starac i posegne nožem za jednim komadom ribe.
Stalno je osjećao snažno potezanje konopca, pa mu lijevu ruku uhvati grč. Ukočila se stišćući teški konopac,
a starac je s gađenjem pogleda.
“Kakva je to ruka?” reče. “Grči se ako želiš. Pretvori se u kandže. To ti ništa neće pomoći.”
Hajde, pomisli pa pogleda nakrivljeni konopac kako nestaje u dubokoj tami. Pojedi sad malo ribe, pa će ti
to osnažiti ruku. Ta nije ruka kriva, nego si s onom ribom jako dugo. Ali s njom možeš ostati zauvijek.
Pojedi sad tu polandu.
Uzeo je komadić, stavio ga u usta i lagano ga žvakao. Nije bilo tako neukusno.
Dobro je prožvači, pomisli, i pokupi sav sok. Bila bi prilično ukusna s malo limete, limuna ili soli.
“Kako se osjećaš, ruko?” upita ruku koja se ukočila kao da je mrtva. “Još ću malo pojesti za tebe.”
Pojeo je i drugi dio onoga komada koji je presjekao na dva. Brižljivo ga je prožvakao, a onda ispljunuo
kožu.
“Kako ide, ruko? Ili je možda još prerano da znaš?”
Uzeo je još jedan cijeli komad ribe i počeo ga žvakati. “Srećom sam njega upecao umjesto delfina. Delfin
je presladak. Ovo meso uopće nije slatko i sva je snaga još uvijek u njemu.”
Valja biti praktičan, sve ostalo nema smisla. Kad bih bar imao malo soli. I ne znam hoće li ostalo meso
istruliti ili se osušiti od sunca, pa je stoga bolje da ga pojedem, iako nisam gladan. Riba je mirna i krotka.
Pojest ću cijelu tunu, a onda ću biti spreman.
“Strpi se, ruko”, reče starac. “Ovo sve činim radi tebe.”
Volio bih da mogu nahraniti ribu, pomisli on. Ona mi je sestra. Ali moram sačuvati snagu i ubiti je.
Žvakao je polagano i svjesno, te je uskoro pojeo sve klinaste komade mesa.
Zatim se uspravi otirući ruku o hlače.
“Sada možeš pustiti konopac, ruko,” reče starac, “a ja ću se pozabaviti s ribom samo s desnom rukom,
sve dok ti ne prekineš s tim glupostima.” Lijevom nogom stane na teški konopac koji je držao lijevom
rukom, a leđima se odupre napetom konopcu.
“Bože, pomozi da mi prođe grč”, reče starac. “Jer ne znam što riba kani učiniti.”
Ali riba se umirila, pomisli, pa radi po svom planu. Ali kakav joj je plan, pomisli starac. A kakav je moj?
Ja ću svoj plan morati improvizirati prema njezinom, zbog njezine veličine. Ako iskoči, mogu je ubiti. Ali
izgleda da će zauvijek ostati u dubini. Onda ću i ja ostati s njom zauvijek.
Trljao je ukočenom rukom o hlače i pokušavao razgibati prste. Ali nije se htjela otvoriti. Možda će se
otvoriti na suncu, pomisli. Možda će se otvoriti kad probavim sirovu tunu. Ako mi bude zatrebala, otvorit ću
je po svaku cijenu. Ali je ne želim sada na silu otvarati. Neka se otvori sama i povrati svojom voljom.
Konačno, mnogo sam je grdio noćas, kada je trebalo osloboditi i privezati razne konopce.
Bacio je pogled preko pučine i shvatio koliko je sada bio usamljen. Gledao je zrake sunca i konopac kako
se proteže u tamu morske dubine, te čudno uzgibanu tišinu. Pasatni je vjetar stao nakupljati oblake, a kad je
starac pogledao u daljinu, vidje jato divljih pataka kako se ocrtava na nebu tik iznad površine. Za tren jato
nestane, ali se opet pojavi, pa se starac sjeti kako nitko nikada nije sam na moru.
Pomisli kako se neki ljudi boje ploviti u malim brodovima daleko na pučinu, što je ispravno u razdoblju
iznenadnih nevremena. Ali sada je razdoblje orkana, pa kad nema orkana, to je u cijeloj godini doba
najljepšeg vremena.
9
Ernest Hemingway - Starac i more
Ako si na moru, uvijek možeš nekoliko dana prije vidjeti predznake orkana. Oni na obali ih ne vide, jer
ne znaju gdje treba gledati, pomisli starac. Osim toga, i kopno utječe na oblikovanje oblaka. No, orkana ovih
dana neće biti.
Pogleda na nebo i vidje bijele nakupine kumulusa, koji su izgledali poput slatke gomile sladoleda, dok su
na visokom rujanskom nebu bili tanki, prozračni cirusi.
“Lagana brisa6“, reče starac. “Vrijeme je na mojoj strani, ribo.”
Lijeva ruka još mu je bila ukočena, ali ju je pomalo otvarao.
Mrzim grč, pomisli on. To je izdaja vlastitoga tijela. Zaista je izdajstvo pred drugima imati proljev ili
povraćati od trovanja hranom. Ali grč, njega je zamišljao kao calnmbre7, a čovjeka ponizuje ponajviše kad je
sam.
Da je dječak ovdje, on bi mi istrljao cijelu ruku od podlaktice na niže i tako otklonio grč. Ali opustit će se
ona.
Desnom rukom osjeti kako riba nekako drukčije poteže konopac, pa vidje kako se mijenja nagib konopca
u vodi. Zatim se starac nagne na konopac i lijevom rukom brzo i snažno udari o bedro, pa ugleda kako se
konopac polako podiže.
“Podiže se!” reče. “Hajde, ruko! Hajde, molim te!”
Konopac se polako i odmjereno podizao, a onda se površina mora pred brodom odjednom zapjeni i riba
iziđe. Dugo je izlazila, dok joj se voda slijevala niz bokove. Sjajila se na suncu. Glava i bokovi bili su joj
tamnogrimizne boje, a sunce je otkrivalo široke plavičaste pruge. Kljun joj je bio poput palice za bejzbol i
šiljast kao mač. Cijelom je dužinom izronila iz vode, a zatim je ponovno uronila, glatko poput ronca. Starac
je pod vodom vidio i njezin rep, velik kao dvije oštrice kose, a konopac je počeo brzo odmicati.
“Duža je pola metra od mog čamca”, reče starac. Konopac je stalno odmicao velikom brzinom, iako riba
nije bila uspaničena. Starac je s obje ruke nastojao zadržati konopac, što je više mogao, jer je znao da bi, ako
je ne uspije usporiti postojanim otporom, riba mogla izvući sav konopac i prekinuti ga.
To je velika ribetina, pa je moram razuvjeriti, pomisli starac. Ne smijem joj dopustiti da upozna svoju
snagu, niti ono što bi mi mogla učiniti svojim tijelom. Da sam na njezinom mjestu, sad bih uložio sve
napore, pa dok nešto ne slomim. Ali, hvala Bogu, one nisu tako razumne poput nas koji ih ubijamo, iako su
plemenitije i jače.
Starac je vidio mnogo velikih riba. Vidio je mnogo težih od pet stotina kilograma, pa je i ulovio takve
dvije, ali nikada posve sam. Ali sada je bio sam, bez kopna na vidiku, skupa s daleko najvećom ribom koju
je ikada vidio ili za koju je čuo, a lijeva mu je ruka još uvijek ukočena poput stisnute orlovske kandže.
Ipak, grč će proći, pomisli starac. Sigurno će proći, jer lijeva ruka mora pomoći desnoj. Tri su mi stvari
kao sestre: riba i dvije ruke. Grč mora proći. Nije dostojno ruke da bude ukočena. Riba ponovno uspori i
počne se kretati uobičajenom brzinom.
Pitam se zašto je skočila, razmišljao je starac. Kao da je skočila da mi pokaže koliko je velika. Ali ja to
ionako znam, pomisli. Volio bih joj pokazati kakav sam ja čovjek. Ali onda bi primijetila moju ukočenu
ruku. Neka samo misli da sam jači nego što odista jesam, pa ću takav i biti. Volio bih da sam riba, pomisli,
sa svim onim s čime ona raspolaže, te da mi još ostanu i moja volja i pamet.
Starac se ugodno smjesti uz daske i počne podnositi svoje muke onako kako su pristizale, dok je riba
neprestano lagano plivala kroz tamnu vodu oko broda. S istočnim vjetrom podiglo se malo mora, a u podne
ga prođe grč u lijevoj ruci.
“Imam loše vijesti za tebe, ribo”, rekao je starac prebacujući konopac preko vreće koja mu je pokrivala
ramena.
Bilo mu je udobno, ali je patio, iako si to uopće nije htio priznati.
“Nisam religiozan,” reče, “ali ipak ću izmoliti deset Očenaša i deset Zdravomarija da uhvatim ovu ribu. I
obećavam da ću hodočastiti Gospi od Cobre ako uhvatim ribu. Obećavam!”
Nesvjesno je počeo moliti. Ponekad bi se tako umorio da bi zaboravio molitvu, pa bi je onda brzo i bez
razmišljanja izgovarao. Zdravomarije su mnogo lakše od Očenaša, pomisli starac.
“Zdravo Marijo, milosti puna, Gospodin s tobom. Blagoslovljena Ti među ženama i blagoslovljen plod
utrobe tvoje Isus. Sveta Marijo, majko Božja, moli za nas grešnike, sada i u času smrti naše. Amen.” Zatim
pridoda: “Blažena Djevice, moli za smrt ove ribe, iako je divna!”
Nakon molitve osjećao se mnogo bolje, ali je patio jednako kao i prije, a možda čak i malo više. Naslonio
se na daske pramca i bez razmišljanja počeo razgibavati prste lijeve ruke.
Sunce je sada pripeklo, iako je nježno puhao povjetarac.
“Bilo bi bolje da promijenim mamac na kratkom konopcu na krmi”, reče starac. “Ako se riba odluči
zadržati još jednu noć, morat ću opet nešto pojesti, a i boca s vodom već je pri kraju. Mislim da ovdje ne
mogu uloviti ništa drugo osim delfina. Ali ako ga pojedem dok je još dovoljno svjež, neće biti tako
neukusan. Volio bih da koja poletuša večeras sleti na čamac. Ali nemam nikakvu lampu da ih privučem.
Poletuša je odlična sirova, pa je ne moram rasijecati. Sada moram čuvati svu svoju snagu. Bože, nisam znao
da je toliko velika.”
“Ipak ću je ubiti”, reče starac. “Usprkos svoj njezinoj veličajnosti i krasoti.”
Iako to nije pravedno, razmišljao je. No, ipak ću joj pokazati što je sve čovjek u stanju i što sve može
izdržati.
“Rekoh dječaku da sam neobičan starac”, reče. “Sada je došao tren da to i dokažem.”
Dokazao se već tisuću puta, ali mu to ništa nije značilo. Sada će to ponovno učiniti. Svaki put kad je bila
nova prilika, starac nije razmišljao o prošlosti.
Volio bih da zaspi, pa da i ja mogu zaspati i sanjati svoje lavove, pomisli. Zašto se samo lavova sjećam?
Prestani razmišljati, starče, rekao je samome sebi. Sada se lijepo odmori tu uz daske i ne misli ni na što.
Riba se umara, pa se ti umaraj što manje.

6
Brisa je sjeveroistoèni obalni vjetar koji preko dana puše s mora na kopno, a preko noæi s kopna na more. (prim. prev.)
7
Calnmbre - spazmièko grèenje pojedinih mišiæa u tijelu. (prim. prev.)
10
 Ernest Hemingway - Starac i more
Podne je sve više odmicalo, a brod se još uvijek lagano i odmjereno kretao. Istočnjak je stvarao dodatni
otpor, a starac je putovao po lagano uzgibanom moru, dok mu je bol od konopca meko i umiljato dodirivao
leđa.
U tijeku popodneva konopac se počeo podizati, ali je riba samo nastavila plivati nešto pliće. Sunce je
obasjavalo starčevu lijevu ruku, rame i leđa, pa je znao da je riba okrenula sa sjevera na istok.
Sad kad ju je vidio, mogao si je predočiti kako izgleda dok pliva kroz more s prsnim perajama grimizne
boje, raširenim poput krila, i uspravnim repom koji siječe morskom tminom. Pitam se koliko dobro vidi na
toj dubini, razmišljao je starac. Ima ogromne oči, a konj, s mnogo manjim očima, dobro vidi u mraku.
Nekoć sam i ja vidio sasvim dobro u mraku. Ne u potpunom mraku, dakako. Ali gotovo kao mačka.
Sada su toplina sunca i neprestano kretanje prstima već potpuno otklonili grč iz njegove lijeve ruke, pa je
počeo prebacivati sve više tereta na nju, te je razgibavao leđne mišiće kako bi ublažio bol od konopca.
“Ako se do sad nisi umorila, ribo,” reče glasno, “mora da si zaista izuzetna.”
Sada se već osjećao jako iscrpljeno i znao je da će uskoro pasti noć, pa je nastojao misliti na nešto drugo.
Mislio je o Velikim ligama, koje su za njega bile Gran Ligas, i znao je da 'Jenkiji' iz New Yorka danas
igraju protiv 'Tigrova' iz Detroita.
Već je drugi dan otkako ne znam rezultat juegosa8, pomisli starac. Ali moram imati uzdanja i biti
dostojan velikog DiMaggia koji sve savršeno radi, usprkos bolu od ostruge u petnoj kosti. Što je to ostruga u
kostima? upita se. Un espuela de hueso. Mi ih nemamo. Može li to biti toliko bolno kao kad te borbeni
pijetao ugrize za petu? Misliš da to ne bih mogao izdržati, niti bih mogao nastaviti borbu iskopanih očiju,
kao što to borbeni pijetlovi čine. Ne zaostaje čovjek mnogo iza velikih ptica i zvijeri. Ali ja bih ipak radije
bio ona zvijer tamo dolje u dubini mora.
“Sve dok ne dođu morski psi”, reče starac glasno. “Ako oni dođu, Bože, smiluj se i njoj i meni.”
Što misliš, bi li veliki DiMaggio ostao s nekom ribom toliko dugo koliko si ti ostao s ovom? razmišljao
je. Siguran sam da bi, tim više što je mlad i snažan. Uz to, i njegov je otac bio ribar. No, bi li ga previše
boljela ostruga u peti?
“Ne znam”, rekao je glasno. “Nikada nisam iščašio petu.”
I dok je sunce tako zalazilo - da stekne više samopouzdanja - starac se prisjećao zgode u gostionici u
Casablanci kada se natjecao u obaranju šaka s nekim krupnim crncem iz Cienfuegosa, koji je bio na glasu
kao najsnažniji čovjek u luci. Proveli su cijeli dan i noć laktova položenih na crti povučenoj kredom na
stolu, s ravno podignutim rukama i čvrsto stisnutih šaka. Svaki je nastojao natjerati protivnikovu ruku na
stol. Bilo je mnogo opklada, ljudi su ulazili i izlazili iz sobe osvijetljene petrolejskim lampama, a on je
promatrao dlan tog crnca i njegovo lice. Nakon prvih osam sati, mijenjali su suce svaka naredna četiri sata,
da bi suci mogli odspavati. Krv je nadirala pod njihovim noktima, a oni su gledali jedan drugoga ravno u
oči, ruke ili šake, dok su ljudi koji su se kladili ulazili i izlazili iz sobe, sjedali u visoke stolice pokraj zida i
promatrali. Svjetiljke su bacale svoje sjenke po drvenim zidovima svijetloplave boje. Crnčeva sjenka bila je
golema i kretala se po zidu kako je vjetrić njihao plamenove u svjetiljkama. Ljudi su cijele noći davali
prednost sad jednomu sad drugomu, a crncu su plaćali rum i palili cigarete. Onda se crnac, okrijepljen
rumom, odvažio na silovit pokušaj i jednom je gotovo nadvladao starca, koji tada nije bio starac, nego
Santiago El Campeon, za skoro osam centimetara. Ali starac je ponovno uspravio svoju ruku na mrtvu
točku. Tada je bio siguran da će pobijediti crnca koji je bio fin čovjek i veliki atleta. U zoru, kada su kladioci
zatražili da se meč presudi neriješenim i kada je sudac klimao glavom, on oslobodi svu svoju snagu i stane
potiskivati crnčevu ruku sve niže i niže, sve dok nije dotaknula drveni stol. Meč je započeo u subotu ujutro i
završio u ponedjeljak ujutro. Mnogi su kladioci zatražili da se borba završi neriješeno, jer su trebali poći na
posao u luku, gdje su utovarivali vreće šećera, ili u rudnik ugljena u Havani. Inače bi svi htjeli da se meč
nastavi do kraja. No, on ga je ionako završio prije nego što je itko trebao poći na posao.
Dugo nakon toga svi su ga zvali šampionom, a u proljeće se spremao uzvratni meč. Ali nije bilo mnogo
uloga i lako ga je osvojio, jer je u prvom meču slomio samopouzdanje crnca iz Cienfuegosa. Nakon toga
sudjelovao je još u samo nekoliko mečeva, a onda je prestao. Vidio je da svakoga može pobijediti, samo ako
to poželi, no shvatio je da mu to škodi desnoj ruci za ribarenje. Pokušao je nekoliko probnih mečeva lijevom
rukom, ali ona mu je oduvijek bila izdajica, te nije htjela činiti ono što joj je povjeravao, pa joj nije niti
vjerovao.
Sada će je sunce lijepo ispeći, pomisli. Više mi se ne bi smjela ukočiti, osim ako ne ozebe preko noći.
Pitam se što nam nosi ova noć.
Iznad njega je preletio zrakoplov u smjeru Miamija, pa je gledao kako je sjenka aviona uplašila jata riba
poletuša.
“Pored toliko poletuša, ondje bi se trebao naći i koji delfin”, reče starac, pa se odupre o konopac da vidi
može li imalo povući ribu. Ali nije mogao, pa je konopac ostao tako nategnut da je podrhtvao dok je voda
kapala s njega. Brod se i dalje lagano kretao, a starac je pogledom ispratio zrakoplov.
Mora da je vrlo neobičan osjećaj voziti se u zrakoplovu, razmišljao je. Pitam se kako more izgleda s te
visine. Ako ne lete suviše visoko, mogli bi dobro uočiti ribu. Volio bih letjeti vrlo polagano na visini od
dvjesto hvati i gledati ribu odozgo. Kada sam išao u lov na kornjače, stajao sam na prednjem jarbolu, pa sam
i s te visine dobro vidio. Delfin odande izgleda nekako zelenkast i možeš mu vidjeti pruge i grimizne mrlje,
kao i cijelo jato kako pliva. Zašto sve te brze ribe u tamnoj struji imaju grimizna leđa i obično grimizne
pruge ili mrlje? Naravno da delfin izgleda zelenkast kad je zapravo zlatne boje. Ali kada je jako gladan i
kada krene u lov za hranom, onda mu se grimizne pruge na bokovima ocrtavaju kao na sabljarki. Možda ih
bijes, ili veća brzina tada tjeraju na površinu.
Malo prije sumraka, dok su prolazili pokraj velikog otoka sargaške trave, koja se nadimala i ljuljala na
jedva uzgibanom moru, kao da ocean vodi ljubav s nečime pod žutim pokrivačem, jedan delfin zagrize na
manju udicu. Starac ga je najprije vidio kada je skočio u zrak, presijavajući se na posljednjim zrakama sunca
čistom zlatnom bojom, dok se u zraku savijao i mahnito udarao perajama. Neprestano je skakao i u svom
strahu pravio akrobacije, a starac ga je, zgurivši se i pridržavajući veliki konopac svojom desnom rukom,
izvlačio prema krmi lijevom rukom, te bi nakon svakog poteza neobuvenom lijevom nogom stao na izvučeni

8
Juegos - igre, odnosno utakmice. (prim. prev.)
11
Ernest Hemingway - Starac i more
konopac. Delfin se u očaju bacao s jedne strane na drugu, a kad je već bio nadomak krmi, starac se nagne
preko nje i podigne sjajnozlatnu ribu s grimiznim mrljama. Čeljusti su joj grčevito grizle udicu, a dugačkim
je plosnatim tijelom, repom i glavom tukla o dno čamca, sve dok je starac nije nekoliko puta udario po
zlatnoj glavi, kada se stresla i umirila.
Starac je otkvačio ribu, stavio novi mamac na udicu i bacio je u more. Onda se pažljivo vratio na pramac.
Oprao je lijevu ruku i obrisao je o hlače. Potom je teški konopac prebacio iz desne u lijevu ruku, pa je i
desnu ruku oprao u moru, promatrajući poniranje sunca u ocean i nagib velikoga konopca.
“Uopće se nije promijenio”, reče starac, iako je umočivši ruku u more primijetio da se riba sada kretala
osjetno sporije.
“Privezat ću vesla i spustiti ih u more, a to će je usporiti preko noći”, reče. “Izdržat će još ovu noć. Ali
izdržat ću i ja.”
Bolje da očistim delfina malo kasnije, kako bi sačuvao krv u mesu, razmišljao je starac. To ću učiniti
malo kasnije, kad ću vesla spustiti u more radi dodatnog otpora. Sada bi bilo bolje da ribu ostavim na miru i
da je pri zalasku sunca odveć ne uznemiravam. Zalazak sunca mučno je razdoblje za svu ribu.
Pričekao je da mu se ruka osuši na zraku, pa je onda uhvatio konopac i opustio se koliko god je mogao.
Povukao se naprijed i naslonio o daske, tako da je čamac podnosio isto toliko tereta koliko i on, ako ne čak i
više.
Učim kako se to radi, razmišljao je. Barem ovaj dio. Osim toga, prisjeti se da riba nije jela otkako je
progutala mamac, a treba mnogo hrane kad je onako velika. Ja sam pojeo cijelu polandu. Sutra ću pojesti
delfina. On ga je zvao dorado9. Možda bih trebao malo pojesti čim ga očistim. Njega će biti teže progutati
nego polandu. No, opet, ništa nije lako.
“Kako si, ribo?” uzvikne starac glasno. “Ja sam dobro i lijeva ruka mi je bolje, a hrane imam za jednu
noć i jedan dan. Samo ti vuci brod, ribo!”
Međutim, starac nije uistinu bio dobro, jer mu je bol u leđima od konopca prešao gotovo u nekakvu
tupost kojoj nije vjerovao. Ali preživio sam ja i gore stvari od toga, pomisli. Jedna ruka samo mi je malko
posječena, a drugu je prošao grč. Noge su mi u redu. U prednosti sam još i što se tiče hrane.
Već se smračilo, jer mrak u rujnu pada vrlo brzo nakon zalaska sunca. Starac je ležao naslonjen o
istrošene daske na pramcu i odmarao se koliko god je mogao. Pojavile su se i prve zvijezde. Starac nije znao
ime zvijezde Rigel, ali ju je vidio i znao je da će uskoro zasjati sve njegove udaljene prijateljice.
“I ova riba također je moja prijateljica”, rekao je naglas. “Nikada nisam ni vidio ni čuo za ovakvu ribu.
Ali ja je moram ubiti. Drago mi je da ne moramo svaki dan ubijati zvijezde.”
Zamisli samo da čovjek svaki dan mora ubiti Mjesec, razmišljao je. A Mjesec mu uvijek pobjegne. Ali
zamisli da čovjek svaki dan mora ubiti Sunce. Zaista imamo sreće, pomisli.
Onda je osjetio sažaljenje spram velike ribe koja nema ništa za jelo, iako ga u tom osjećaju nikada nije
napuštala odlučnost da je ubije. Koliko će samo ljudi nahraniti, razmišljao je starac. No, jesu li oni dostojni
da je pojedu? Ne, naravno da nisu. S obzirom na njezino ponašanje i veličajnost, nitko nije dostojan da je
pojede.
Ja baš ne razumijem te stvari, mislio je, ali dobro je da ne moramo ubijati Sunce, Mjesec ili zvijezde.
Dostatno je živjeti na moru i ubijati svoju pravu braću.
Sada moram razmišljati o tome kako da malo usporim čamac. To ima svoje opasnosti, ali i svoje
prednosti. Kada čamac dobije na težini od otpora vesala, riba bi mogla snažno povući, pa bi joj morao
popuštati konopac sve dok je ne izgubim. Ova težina čamca produžuje našu zajedničku patnju, ali je u
pitanju moja sigurnost, jer riba još dosad nije uložila napor u svoju veliku brzinu. Bez obzira na to što se
dogodilo, moram očistiti delfina prije nego se pokvari i pojesti nešto da se okrijepim.
Sad ću se još jedan sat odmarati i vidjeti koliko je čvrsta i jaka, prije nego krenem na krmu da očistim
delfina i odlučim što ću. U međuvremenu mogu motriti kako se ponaša i pokazuje li znakove ikakve
promjene. Ono s veslima je zgodna dosjetka, ali sada je došlo doba da se pazi na sigurnost. Još uvijek je to
ribetina, a vidio sam da joj je udica u kutu čeljusti i da ih drži čvrsto zatvorene. Bol od ranjavanja udicom
nije bio ništa. Ali bol od gladi, i činjenica da se bori s nečime što ne razumije - to bi moglo biti presudno.
Pusti nju da se umara, a ti se sada odmori, starče, do sljedećeg zadatka.
Bio je uvjeren da je spavao dva sata. Mjesec se u ovo doba tek kasno dizao, pa nije mogao odrediti koliko
je sati. Niti se zapravo odmarao, osim u uvjetnom smislu. Još uvijek je preko svojih ramena nosio teret
teškoga konopca, ali je lijevu ruku stavio na rub pramca te je otpor ribi sve više povjeravao samome čamcu.
Sve bi bilo lako kada bih mogao zavezati konopac, razmišljao je. Ali onda bi ga jednim naglim trzajem
mogla raskinuti. Svojim tijelom moram ublažavati napetost konopca i svakog trenutka moram biti spreman s
obje ruke popustiti više konopca.
“Ali još uopće nisi spavao, starče”, rekao je naglas. “Prošlo je pola dana, jedna noć i sada drugi dan, a ti
nisi ni oka sklopio. Moraš pronaći način da malo odspavaš ako se riba umiri. Ako ne odspavaš, moglo bi ti
se smutiti u glavi.”
Sada mi je bistro u glavi, razmišljao je. Suviše bistro. Bistar sam poput zvijezda, mojih sestrica. Ipak,
morao bih spavati. I zvijezde i Mjesec i Sunce spavaju, pa čak i ocean gdjekad odrijema kada nema struje i
kad je posve mirno.
Ne zaboravi spavati, pomisli. Prisili se da spavaš i nađi neko jednostavno i pouzdano rješenje za konopce.
A sad se vrati i pripremi delfina. Preopasno je privezati vesla radi usporavanja čamca, ako kaniš spavati.
Mogao bih i bez spavanja, rekao je u sebi. Ali to je suviše opasno.
Pazeći da ne trzne konopac s ribom, starac je na rukama i koljenima krenuo natrag prema krmi. Možda i
ona napola spava, pomisli. Ali ne želim da se odmara. Mora vući dok ne umre!
Kad je stigao na krmu, okrenuo se tako da je lijevom rukom prihvatio teret konopca preko ramena, dok je
desnom vadio nož iz korica. Zvijezde su tako jako blistale da je starac jasno vidio delfina. Zario mu je
oštricu u glavu i izvadio ga ispod krme. Jednom nogom stane na ribu i raspori je od trbuha do vrška donjih
čeljusti. Onda ostavi nož i desnom rukom izvadi utrobu, pokupi nečistoću i iščupa škrge. Primijeti da je
sklizavi želudac životinje neobično težak, pa ga raspori. Unutra su bile dvije ribe poletuše. Bile su svježe, pa

9
Dorado - onaj koji je zlatne boje, zlaæani. (prim. prev.)
12
 Ernest Hemingway - Starac i more
ih stavi jednu pored druge, a želudac i škrge baci u more. Tonuli su ostavljajući svjetlucavi trag u vodi.
Delfin je bio hladan, pa se pod svjetlom zvijezda činio sablasno sivobijelim. Pridržavajući ga za glavu,
starac mu oguli kožu najprije s jedne strane. Onda ga okrene i oguli kožu i s druge strane, pa svaku stranu od
glave do repa skine s kosti.
Kostur baci u more i pogleda je li se stvorio kakav vrtlog u vodi. Ali vidio se samo njegov ocrt dok je
lagano tonuo. Onda se starac okrene i stavi dvije poletuše unutar dvije polutke delfinova mesa, vrati nož u
korice i polako krene prema pramcu. Leđa su mu bila pognuta pod teretom konopca, a u desnoj je ruci nosio
očišćenu ribu.
Kad je stigao na pramac, položio je obje riblje polutke na daske, a uz njih i poletuše. Nakon toga
premjestio je konopac na leđima s jednog mjesta na drugo i prihvatio ga ponovno lijevom rukom, naslonivši
tijelo o bok čamca. Zatim se nagnuo preko daske i oprao poletuše u moru, a po ruci je primijetio brzinu
čamca. Ruka mu je svjetlucala od čišćenja ribe, pa je promatrao kako mu voda teče niz nju. Tok je sada bio
znatno sporiji. Dok je ruku otirao o bok čamca, svjetlucavi komadići fosfora padali su i polako plovili prema
krmi.
“Riba se ili umorila ili se odmara”, reče starac. “Sada pojedi malo tog delfina, pa se odmori i otpočini.”
Pod zvijezdama, u sve hladnijoj noći, starac je pojeo polovicu delfinove polutke i očišćenu ribu poletušu
odstranjene glave.
“Kako je delfin ukusna riba kad se pripremi”, reče. “A kako neukusna kad se jede sirova. Više nikada
neću poći na čamac bez soli ili limete.”
Da sam bio pametan, preko dana bih polijevao pramac vodom, a ona bi sušeći se stvarala sol, pomisli
starac. No, delfina sam upecao tek uoči zalaska sunca. Ipak, nisam se dovoljno dobro pripremio. Ali sam
zato dobro sažvakao delfina i nije mi slabo u želucu.
Nebo se na istoku oblačilo, pa su zvijezde nestajale jedna za drugom. Sada, kad je vjetar stao, činilo se
kao da starac ide prema velikom kanjonu od oblaka.
“Za tri do četiri dana vrijeme će se pokvariti”, reče. “Ali ne još večeras niti sutra. Sad odrijemaj malo,
starče, dok je riba ovako mirna.”
Konopac je čvrsto držao desnom rukom, a onda je na nju naslonio i svoje bedro, stisnuvši se svom
težinom o pramčane daske. Zatim popusti konopac malo niže na ramena i lijevu ruku poveže njime.
Desna će ga ruka držati dokle god je konopac povezan, razmišljao je. Ako se u snu opusti, lijeva će ga
ruka probuditi kako konopac bude klizio. Desnici će biti teško. Ali ona je navikla na muku. Bit će dobro ako
odspavam i samo dvadeset minuta ili pola sata. Nagnuo se naprijed i pritisnuo konopac cijelim tijelom,
prebacivši svu težinu na desnu ruku, i onda zaspi.
Nije sanjao lavove, nego veliko jato pliskavica koje se proteže na desetak milja, i to u doba parenja kada
skaču visoko u zrak i padaju u istu rupu u vodi koju su napravile prilikom iskoka.
Onda je sanjao da je na selu u svom krevetu. Puhao je sjeverac i bilo mu je jako hladno, pa mu je desnica
zaspala jer je glavu naslonio na nju umjesto na jastuk.
Nakon toga je usnuo dugu žutu plažu na koju se u rano predvečerje spustio prvi lav, da bi zatim prišli i
svi ostali. Brada mu je počivala na pramčanim daskama broda koji je ondje stajao usidren na večernjem
povjetarcu, a čekao je ne bi li vidio još lavova. Bio je vrlo sretan.
Mjesec je već odavna izašao, ali starac je i dalje spavao dok je riba neprestano vukla čamac prema tunelu
od oblaka.
Probudio ga je trzaj desne ruke koja se naslonila uz njegovo lice, a bol od konopca parao mu je cijelu
desnu ruku. Lijevu ruku uopće nije osjećao, pa je konopac koji je stao juriti zadržavao desnom koliko god je
mogao. Napokon je lijevom pronašao konopac, pa se odupre o nj. Bol mu stane paliti i leđima i lijevom
rukom, koja je sada podnosila cijelu težinu konopca i duboke posjekotine. Bacio je pogled na rezervne
kolute koji su se glatko odmotavali. U taj čas riba iskoči uz veliku provalu vode i onda cijelom težinom
pljusne na površinu. Zatim poskoči još nekoliko puta i brod se stane brzo kretati, iako se konopac još uvijek
odmotavao. Starac još pritegne konopac koji svakog trena samo što nije puknuo. Riba ga zatim snažno
povuče na pramac i starac licem padne u komade delfinova mesa, tako da se nije mogao ni maknuti.
E, pa na to smo čekali, pomisli starac. Hajde da sad to obavimo.
Kazni je zbog konopca!, pomisli. Naplati joj to!
Starac nije mogao vidjeti kako riba skače, nego je samo čuo provalu vode i težak pljusak kad je riba
padala na površinu. Konopac je klizio tako brzo da mu se duboko usijecao u ruke, ali starac je znao da će se
to dogoditi, pa je nastojao da ga konopac siječe po rožnatim dijelovima ruke, te da mu ne sklizne na dlan ili
posiječe prste.
Da je dječak ovdje, on bi namočio rezervne namotaje konopca, pomisli starac. Da. Da je dječak ovdje...
Da je dječak ovdje...
Konopac je izmicao sve više i više, ali ipak sve sporije, a starac je ribi naplaćivao svaki njegov
centimetar. Sad je podigao glavu s pramca i komada ribe koje je zgnječio svojim obrazima. Onda je kleknuo
i potom se lagano uspravio na noge. Popuštao je konopac svakog trena sve sporije. Probio se do mjesta gdje
je nogom mogao osjetiti namotaje konopca, jer ih nije mogao vidjeti. Još je bilo dosta konopca, a riba je
sada morala vući i sav onaj otpor koji je svježi dio konopca stvarao kroz vodu.
Da, pomisli starac. Sad je poskočila već više od desetak puta i mjehuri uz leđa napunili su joj se zrakom,
pa više ne može zaroniti i umrijeti u dubini, odakle je ne bih mogao izvući. Uskoro će početi kružiti i onda
ću je morati privlačiti. Pitam se zašto je tako iznenada iskočila. Da li zbog gladi koja ju je već dovela do
ruba očaja, ili se nečega uplašila u tami. Možda je odjednom osjetila strah. A bila je tako mirna i čvrsta riba
da se činila sasvim neustrašivom i punom samopouzdanja. Čudno je to!
“Bolje bi bilo da se ti sam ohrabriš i uzdaš u se, starče”, reče on. “Opet je držiš, ali je ne možeš privući.
No, uskoro će početi kružiti.”
Starac prihvati konopac lijevom rukom preko ramena, sagne se i desnom rukom zagrabi malo vode kako
bi isprao zdrobljeno meso s lica. Pobojao se da bi mu od njega moglo pozliti i da bi mogao povratiti, što bi
ga oslabilo. Kad je očistio lice, oprao je desnu ruku u moru i držao je u slanoj vodi dok je gledao prvi tračak
svjetlosti prije izlaska sunca. Kreće se gotovo na istok, pomisli starac. To znači da se umorila i da pliva niz
struju. Uskoro će početi kružiti. Onda nam tek predstoji pravi posao.
13
Ernest Hemingway - Starac i more
Kad je ocijenio da mu je desna ruka već dovoljno dugo u vodi, izvadi je i promotri.
“Nije loše”, reče. “A bol čovjeku ništa ne znači.”
Pažljivo je prihvatio konopac, tako da mu nije dodirivao niti jednu od svježih posjekotina, pa prebaci
težinu tako da je mogao s druge strane čamca metnuti i lijevu ruku u vodu.
“U nekim beznačajnim stvarima i nisi bila tako loša”, reče starac svojoj lijevoj ruci. “Ali bilo je trenutaka
kad nisam znao gdje si.”
Zašto se nisam rodio s dvije dobre ruke? razmišljao je. Možda sam ja kriv što ljevicu nisam dovoljno
vježbao. Ali sam Bog zna da je imala mnogo prilika da se nauči. Sve u svemu, i nije bila toliko loša tijekom
noći - samo se jednom ukočila. Ako se još jednom ukoči, neka je konopac odsiječe!
Dok je tako razmišljao, osjeti kako mu se muti u glavi, pa pomisli da je trebao pojesti još malo delfina.
Ali ne mogu više, reče u sebi. Bolje da ti se muti u glavi nego da oslabiš od mučnine. Otkako sam licem
zgnječio to meso, znam da ću povratiti ako ga pojedem. Čuvat ću ga za slučaj nužde, sve dok se ne pokvari.
No, sada je već prekasno da se hranom krijepim. E, baš si glup, reče starac u sebi. Pa, pojedi poletušu!
Ležala je tamo, čista i priređena, pa je podigne lijevom rukom i pojede je cijelu - od repa do glave,
pažljivo žvačući kosti.
Ona je jedna od najhranjivijih riba, pomisli starac. Hranjiva je barem onoliko koliko je to meni potrebno.
Sad sam učinio sve što sam mogao, pomisli. Neka riba počne kružiti i neka započne borba.
Sunce je izlazilo treći put otkad je starac na moru kad je riba počela kružiti.
Po nagibu konopca nije mogao ocijeniti kruži li riba. Za to je bilo još prerano. Osjetio je samo blago
popuštanje napetosti konopca, pa ga je desnom rukom stao lagano povlačiti. Onda se konopac zategnuo kao i
obično, i samo što nije puknuo, kad opet stane popuštati. Starac provuče ramena i glavu ispod njega, pa ga
počne lagano i odmjereno vući. Povlačio ga je s obje ruke, izmjenjujući jednu pred drugom, nastojeći da se
pomogne tijelom i nogama što je više mogao. Njegove ostarjele noge i ramena okretali su se u ritmu izmjene
ruku.
“Pravi vrlo velik krug”, reče starac. “Ali ipak kruži.”
Zatim se konopac više nije dao privlačiti, pa ga starac zategne sve dok onako na suncu ne opazi kako s
njega skakuću kapljice vode. Onda konopac počne izmicati, a starac klekne i stane ga nevoljko popuštati.
“Sad se kreće po obodu kruga”, reče. Moram je držati svom snagom, pomisli. Nategnutost konopca
pomalo će joj skraćivati kruženje. Možda ću je za koji sat moći vidjeti. No, sada je moram uvjeriti, a potom
je moram ubiti.
Nakon dva sata riba je i dalje lagano kružila, a starac je bio okupan u znoju. Duboko u kostima osjećao je
jak umor. No, krugovi su postajali sve manji, a prema nagibu konopca mogao je primijetiti da se riba
neprestano pridiže i izranja.
Za sat vremena starcu su se pred očima počele pričinjavati crne mrlje, a slankast znoj kvasio mu je oči i
posjekotinu iznad oka i na čelu. No, nije se bojao crnih mrlja. One se uvijek pojavljuju pri velikim
naporima. Doduše, ipak je dvaput osjetio slabost i nesvjesticu, i to ga je zabrinjavalo.
“Ne smijem iznevjeriti samoga sebe i umrijeti pokraj ovakve ribe”, reče starac. “Kad sam je već tako
lijepo privukao, neka mi Bog pomogne da ustrajem. Izmolit ću stotinu Očenaša i Zdravomarija. Ali ne
sada.”
Smatraj ih izmoljenim, pomisli starac. Izmolit ću ih kasnije.
U taj čas osjeti iznenadno trzanje i udaranje po konopcu, koji je držao s obje ruke. Udarci su bili oštri,
nezgodni i teški.
Svojom sabljom udara po žičanom ojačanju konopca, pomisli starac. Do toga je moralo doći. Morala je to
pokušati. To bi je moralo prisiliti da iskoči, iako bih ja radije da je sada nastavila kružiti. No, mora skočiti da
udahne zraka. Ali svakim skokom mogla bi joj se proširiti i rasporiti rana od udice, pa bi se mogla otkvačiti.
“Ne skači, ribo!” reče starac. “Ne skači!”
Riba je udarila još nekoliko puta po žici, a svaki put kad je trgnula glavom starac bi malko popustio
konopac.
Ne smijem joj pojačavati bol, pomisli. Moj nije bitan. Ja svoj bol mogu obuzdati. Ali njezin bi je mogao
razbjesniti.
Nakon nekog vremena riba je prestala udarati po žici i ponovno nastavila polako kružiti. Starac je sada
odmjereno privlačio konopac. Ali opet ga je uhvatila slabost. Lijevom rukom zagrabio je malo morske vode
i njome si polio glavu. Zatim je zagrabio još malo, a onda protrlja zatiljak.
“Nemam grčeva”, reče. “Uskoro će izaći na površinu i ja ću izdržati. Moraš izdržati! To ne trebaš niti
spominjati.”
Na trenutak starac klekne i osloni se o pramac, a konopac opet prebaci preko leđa. Sad ću se odmoriti dok
ne počne kružiti na površini, a onda ću se ustati i privući je, odluči starac.
Bila je to velika kušnja - odmarati se na pramcu i pustiti da riba učini sama jedan krug, a da se nimalo ne
dobije na konopcu. Ali kad po zategnutosti konopca opazi da se riba okrenula prema čamcu, starac ustane na
noge i počne se okretati u ritmu izmjene ruku koje su povlačile sav konopac koji je riba prije odvukla.
Nikada nisam bio ovako umoran, pomisli starac. Sad se podiže pasatni vjetar, koji će mi dobro doći kada
se budem vraćao. Bit će mi izuzetno potreban.
“Odmorit ću se u sljedećem krugu, kad bude izlazila”, reče starac. “Osjećam se mnogo bolje. A onda je
moja nakon dva ili tri kruga.”
Slamnati šešir bio mu je zataknut na samom zatiljku, te je pao pod pramac kad je riba povukla konopac
prilikom kruženja.
Sada se bori, ribo, pomisli starac. U sljedećem si krugu moja!
More se poprilično uzburkalo. Ali to je bio povjetarac koji prati lijepo vrijeme i koji je starcu bio
potreban da se vrati kući.
“Jedrit ću tek prema jugu i zapadu”, reče on. “Čovjek se nikada ne može izgubiti na moru, a osim toga,
otok je dosta dug.”
U trećem je krugu starac prvi put vidio ribu. Najprije kao tamnu sjenku kojoj je trebalo tako dugo da
prođe ispod čamca da nije mogao vjerovati koliko je dugačka.
“Ne”, reče starac. “Ne može biti tako velika.”
14
 Ernest Hemingway - Starac i more
Ali bila je tako velika. Pri kraju tog kruga isplivala je na površinu samo tridesetak metara od čamca, pa je
starac mogao vidjeti njezin rep nad površinom. Bio je duži od velike kose i sijao je svijetloplavičastim
sjajem nad tamnoplavim morem. On se nagnuo unatrag, i kako je riba plivala tik ispod površine, starac je
mogao vidjeti njezin golemi trup i grimizne pruge koje su ga opasale. Stražnja joj je peraja bila spuštena, a
bočne su bile širom raskriljene.
U ovom krugu starac je vidio i njezino oko te dvije sive ribe-pijavice koje su plivale uz nju. Ponekad bi
se uhvatile za nju. Ponekad bi pak ustuknule. A ponekad bi lagano plivale pod njezinom sjenkom. Svaka je
bila dugačka više od metra, i kad su hitro plivale, njihale su se cijelim tijelom poput jegulja.
Starac se sad već znojio, ali ne samo od sunca. Svakim mirnim i spokojnim krugom koji bi riba napravila
starac bi privukao konopac, pa je bio uvjeren da će u sljedeća dva kruga biti u prilici probosti je harpunom.
Ali moram je privući blizu, blizu, blizu pomisli. Uopće je ne moram gađati u glavu. Moram je pogoditi u
srce.
“Budi staložen i jak, starče”, reče on.
U idućem krugu riba je otkrila svoja leđa, ali je bila još malo predaleko od čamca. U sljedećem krugu još
će biti predaleko, ali će joj smanjiti dubinu, pa je starac bio uvjeren da će je izvlačenjem još malo konopca
privući uz bok čamca.
Već je odavno pripremio harpun, namotaji laganog konopca od harpuna bili su u okrugloj košari, a kraj
konopca bio je zavezan za kariku na pramcu.
Riba se, kružeći staloženo, približavala i bila je prelijepa, a samo joj se rep micao. Starac se upne iz sve
snage da je privuče još bliže. Riba se na trenutak okrenula malko na bok. Onda se ispravila i započela još
jedan krug.
“Pomaknuo sam je”, reče starac. “Bio sam je pomaknuo!”
Zatim ponovno osjeti slabost, iako je svom snagom pridržavao veliku ribu. Pomaknuo sam je, pomisli.
Možda bih je ovaj put mogao potpuno privući. Vucite, ruke, pomisli. Držite se, noge. Istraj mi, glavo. Istraj
mi! Nikad me nisi iznevjerila. Ovaj put ću je privući.
Ali kad se starac upro iz sve snage, krenulo je dobro prije negoli je riba prišla uz bok i počela vući iz sve
snage - riba se malo savije, ispravi i otpliva dalje.
“Ribo”, reče starac. “Ribo, ionako moraš umrijeti. Zar i mene pri tome želiš ubiti?”
Ništa se ne postiže tako, pomisli starac. Usta su mu bila suviše suha da bi govorio, ali sada više nije
mogao dosegnuti bocu s vodom. Ovaj put je moram privući uz bok, pomislio je. Neću izdržati još mnogo
krugova. Hoćeš, hoćeš, reče samome sebi. Izdržat ćeš dovijeka.
U sljedećem krugu gotovo ju je privukao. Ali riba se ponovno ispravi i lagano otpliva.
Ubijaš me, ribo, razmišljao je starac. Ali imaš pravo na to. Nikada nisam vidio veću, niti ljepšu,
staloženiju ili plemenitiju ribu od tebe, sestro. Dođi i ubij me. Uopće me nije briga tko će koga ubiti.
Sada ti se počelo mutiti u glavi, pomisli. Glava ti mora ostati bistra. Zadrži tu bistrinu i podnesi to kao
čovjek. Ili kao riba, pomisli.
“Razbistri se, glavo”, reče naglas, što je jedva mogao čuti. “Razbistri se!”
Ništa se nije promijenilo u sljedeća dva kruga.
Ne razumijem, razmišljao je starac. Svaki put samo što nije izgubio svijest. Ne razumijem. Ali pokušat ću
još jednom.
Pokušao je još jednom, ali ga je uhvatila nesvjestica kad je okrenuo ribu. Ona se ispravi i ponovno lagano
otpliva njišući u zraku velikim repom.
Pokušat ću još jednom, obeća si starac, iako su mu ruke omekšale, djelomično mu se pomutio vid, a
dobro je vidio samo na trenutke.
Pokušao je još jednom, ali s istim uspjehom. Eto, pomisli, pa osjeti kako ga hvata nesvjestica prije nego
što je uopće počeo; pokušat ću ponovno.
Podnio je sav svoj bol i sabrao svu preostalu snagu te davno napušteni ponos, pa ih suprotstavi agoniji
ribe koja je prišla i stala mirno plivati uz bok, sabljom gotovo dodirujući čamac. Počela je prolaziti mimo
njega, onakva dugačka, masivna, široka, srebrnkasta i prošarana grimiznim prugama - onako beskrajna u
vodi.
Starac spusti konopac i stane na nj nogom, pa podigne harpun koliko god je više mogao i zarine ga svom
snagom - skupa s onom koju je upravo pribrao - ribi u bok, odmah iza velike prsne peraje koja se podigla
visoko u zrak do starčevih prsiju. Osjetio je kako željezo prodire u nju, pa se nadvi nad harpun i zarine ga još
dublje, a onda ga svom težinom još gurne.
Osjetivši smrt u sebi, riba odjednom živne i skoči u zrak otkrivajući svu svoju veliku dužinu, širinu, moć
i ljepotu. Izgledala je kao da stoji u zraku nad starcem u čamcu. A onda padne u vodu uz pljusak koji je
poprskao starca i zalio cijeli čamac.
Starca uhvate slabost i mučnina, pa nije mogao dobro vidjeti. Ali je oslobodio konopac harpuna i pustio
ga da mu klizi kroz grube ruke. Kada je progledao, vidje ribu okrenutu na leđa, sa srebrnkastim trbuhom u
zraku. Držak harpuna ukoso je stršio iz njezinih leđa, a more je mijenjalo boju u crvenilo od krvi iz ribina
srca. Najprije je bila tamna poput spruda u plavoj vodi dubljoj od tisuću metara. Onda se počela širiti poput
oblaka. Riba je bila srebrnkasta, a i dalje je plutala skupa s valovima.
Starac je pažljivo pogleda s ono malo vida što mu je ostalo. Potom dvaput omota konopac od harpuna
oko karike na pramcu i položi glavu na ruke.
“Razbistri se, glavo”, reče naslonjen na pramčane daske. “Ja sam umoran starac. Ali ubio sam ovu ribu,
svoju sestru, i sada moram obaviti ropski posao.”
Sada moram pripremiti omče i konopac kojim ću je privezati uz bok, pomisli starac. Ali čak i da smo
dvojica i da je možemo ukrcati, ovaj čamac nikad ne bi mogao izdržati pod njezinom težinom. Sve moram
pripremiti, onda je dovući i lijepo je vezati, pa uglaviti jarbol, podići jedro i otploviti kući.
Započeo je izvlačiti ribu kako bi joj protjerao konopac kroz škrge i usta, a glavu joj privezao uz pramac.
Želim je vidjeti, pomisli, dodirnuti je i osjetiti. Ona je moja sreća, razmišljao je. Ali ne želim je zato osjetiti.
Mislim da sam osjetio njezino srce kada sam nabio harpun drugi put. Sada je dovuci, priveži je i stavi joj
omču oko repa i drugu oko sredine trupa, pa je zaveži za čamac.

15
Ernest Hemingway - Starac i more
“Hajde na posao, starče!” reče. Popio je vrlo mali gutljaj vode. “Preostalo je još mnogo ropskoga posla,
sad kada je borba okončana.”
Starac pogleda u nebo, a potom dolje na ribu. Pažljivo je promatrao Sunce. Nije baš mnogo veće od
Mjeseca, pomisli. Pasatni vjetar se podizao. Sad mi više konopci uopće nisu važni. Dječak i ja ćemo ih
rasplesti kada se vratimo.
“Hajde, daj, ribo!” reče starac. Ali riba se nije dala, nego je ležala i ljuljuškala se na moru, pa je starac
privukao čamac do nje.
Kada ju je privukao i privezao joj glavu za pramac, starac nije mogao vjerovati da je toliko velika. No, on
odveza konopac harpuna s karike, provuče ga ribi kroz škrge i izvadi joj ga kroz usta, omota ga oko sablje,
pa potom provuče konopac i kroz druge škrge, još jednom ga omota oko kljuna, sveže krajeve konopca i
čvrsto ga sveže za kariku na pramcu. Onda prereže ostatak konopca i pođe na krmu da sveže i rep. Riba
zamijeni svoju prvobitnu grimiznu boju srebrnom, dok su svijetloljubičaste pruge bile iste boje kao i njezin
rep. Bile su šire od ljudske ruke raširenih prstiju, a ribine oči činile su se beživotnima poput zrcala u
periskopu ili sveca u povorci.
“Jedino sam je tako mogao ubiti”, reče starac. Osjećao se bolje nakon što je popio malo vode, znao je da
neće izgubiti svijest, jer mu je u glavi bilo bistro. U njoj je zacijelo više od dvjesto pedeset kilograma,
razmišljao je. Možda i puno više. Ako očišćena teži dvije trećine toga, koliko ću zaraditi ako dobijem
pedeset centi po kilogramu?
“Za to mi je potrebna olovka”, reče starac. “U glavi mi nije baš toliko bistro. Ali zamisli samo kako bi
veliki DiMaggio danas bio ponosan na tebe. Ne osjećam ostruge u kostima. Ali me ruke i leđa jako bole.”
Pitam se što su to ostruge u kostima, razmišljao je. Možda ih imamo, a da i ne znamo.
Privezao je ribu za pramac, krmu i klupu u sredini. Bila je toliko velika da je izgledalo kao da je starac uz
bok svojeg čamca privezao još jedan mnogo veći. Odrezao je komad konopca i povezao donju čeljust ribe,
kako se ne bi otvarala i pravila otpor pri plovidbi. Onda je uglavio jarbol, a štapom koji mu je služio kao
kuka i s pripremljenom oblicom podigne zakrpana jedra i brod se stane kretati. Napola ležeći na krmi, starac
zaplovi na jugozapad.
Njemu nije trebao kompas da mu pokaže gdje je jugozapad. Sve što mu je trebalo bili su dašak pasatnog
vjetra i podignuta jedra. Bilo bi dobro da stavim jedan mali konopac sa privezanom žlicom, ne bih li uhvatio
nešto za pojesti i okvasiti grlo. No, nije mogao pronaći žlicu, a srdele su bile pokvarene. Tako starac kukom
zakači malo golfske trave dok su plovili, pa je protrese tako da su mali račići sa nje popadali u čamac. Bilo
ih je desetak, a skakutali su i bacakali se poput pješčanih buha. Starac im palcem i kažiprstom otkine glave,
pa ih pojede prožvakavši im oklope i repove. Bili su jako sitni i ukusni, a znao je da su hranjivi.
Starcu su preostala još dva gutljaja vode u boci, pa je četvrtinu popio nakon račića. Čamac je plovio
prilično dobro s obzirom na sve opterećenje, a starac je upravljao prihvativši kormilo ispod ruke. Mogao je
vidjeti ribu, a samo je trebao pogledati svoje ruke i osjetiti leđa naslonjena na krmu da shvati kako se ovo
odista zbilo i da to nije samo san. Kad je vidio kako je riba iskočila iz vode i nepomično lebdjela u zraku
prije nego što je pala, znao je da se dogodilo nešto neobično i u to nije mogao povjerovati. U tom trenutku
nije mogao jasno vidjeti, iako sada vidi jasno kao i uvijek.
Sada je znao da je riba tu, a njegove ruke i leđa nisu bili tek san. Ruke brzo zacjeljuju, pomisli starac.
Dosta su iskrvarile, ali će ih slana voda izliječiti. Tamna voda prave golfske struje najbolji je lijek na svijetu.
Sve što moram učiniti je da zadržim bistrinu u glavi. Ruke su učinile svoje i sada lijepo plovimo. Usta su joj
zatvorena, rep joj je uspravan, i sad jedrimo kao braća. Onda mu se malo zamuti u glavi, pa pomisli - hoće li
ona dovesti mene, ili ja nju? Da je vučem iza čamca, to bi bilo neuputno. Ali plovili su zajedno, bok uz bok,
pa starac pomisli - neka ona mene dovede, ako je to veseli. Bolji sam od nje samo zbog svojih lukavština, a
ona meni nije htjela nauditi.
Dobro su jedrili, a starac je močio ruke u slanu vodu i nastojao sačuvati bistrinu u glavi. Visoko na nebu
bili su kumulusi, a nad njima dovoljno cirusa da starac zaključi kako će vjetar potrajati cijelu noć.
Neprestano je pogledavao ribu da se uvjeri kako je to istina. Bilo je to samo sat prije nego što je naišao prvi
morski pas.
On nije došao slučajno. Izronio je iz morskih dubina privučen tamnim oblakom krvi koji se duboko
spustio i ondje raširio. Dojurio je tako brzo da je potpuno neoprezno izbio iz mora na sunce. Onda je pao
natrag u more, nanjušio trag i krenuo prema čamcu koji je vukao ribu.
Ponekad bi izgubio trag. Ali onda bi ga nanovo nanjušio, ili ga samo tračkom nazreo, pa bi žestoko
pojurio u tom smjeru. To je bio vrlo krupni Mako morski pas, koji je građen tako da u moru pliva brže od
bilo koje druge ribe. Cijelo mu je tijelo bilo lijepo, osim velikih ralja. Leđa su mu bila plava poput
sabljarkinih, trbuh srebrn, a koža glatka i fina. Građom je bio sličan sabljarki, s iznimkom golemih ralja koje
bi čvrsto zatvorio kad brzo pliva tik ispod površine, dok mu leđna peraja bez podrhtavanja siječe morskom
površinom. Unutar čvrsto stisnutih ralja, obloženih dvostrukim usnama, bilo je osam redova unutra
nakrivljenih zubi. To nisu bili obični šiljasti zubi kao u većine morskih pasa. Bili su oblika ljudskih prstiju
kad se saviju u oblik kandže. Bili su gotovo iste dužine kao i starčevi prsti, a bridovi su im s obje strane bili
oštri poput britve. To je bila riba stvorena da se hrani drugim ribama u moru, jer je bila tako brza, snažna i
oboružana da nije imala nikakvog neprijatelja. Sada je ubrzavala osjetivši svježiji miris, dok joj je leđna
peraja sjekla vodom.
Kad ga je starac ugledao, znao je da je to neustrašivi morski pas koji će učiniti upravo ono što je naumio.
Pripremio je harpun i privezao konopac dok je promatrao njegovo približavanje. Konopac je bio dosta
kratak, jer ga je starac bio odrezao kako bi privezao onu ribu.
Starcu je u glavi bilo bistro, sada se dobro osjećao. Bio je pun riješenosti, iako se nije imao čemu nadati.
Bilo je prelijepo da bi potrajalo, pomislio je. Jednom je pogledao svoju veliku ribu, dok je čekao da se
morski pas približi. No, sve bi to moglo biti san, pomislio je. Ne mogu ga spriječiti da udari na nas, ali
možda i ja mogu udariti na nj. Dentuso10, pomisli. Jadna ti majka!
Morski pas se brzo približavao krmi, a kad je navalio na ribu, starac mu vidje otvorene ralje i neobične
oči, te začu pucketavi zvuk kidanja mesa kad morski pas zari svoje zube u ribu malo iznad repa. Glava mu je

10
Dentuso - Zubati. (prim. prev.)
16
 Ernest Hemingway - Starac i more
bila nad vodom, i leđa mu za čas počnu izlaziti. Starac je čuo glasno kidanje kože i mesa velike ribe kada je
zario harpun morskom psu u glavu, točno na mjestu gdje se sijeku crta između očiju i ona što se pruža ravno
od nosa. No takve crte nisu postojale. Postojali su samo teška šiljasta glava plave boje, velike oči i
škljocave, prodorne sveproždiruće ralje. Ali upravo na tom mjestu bio je mozak i starac ga pogodi. Pogodio
ga je harpunom koji je svom snagom zario držeći ga krvavim rukama. Pogodio ga je bez ikakve nade, ali s
riješenošću i bezostatnom zloćudnošću.
Morski se pas okrene na drugu stranu i starac vidje da mu je oko mrtvo, pa se okrene još jednom i zaplete
se u konopac. Starac je znao da je mrtav, ali morski pas to nije htio priznati. Onda, onako okrenut na leđa,
udarajući repom i škljocajući raljama, morski pas pojuri po moru poput glisera. Voda se zapjenila od
udaranja repom, a tri četvrtine njegova tijela poskoče iznad površine kad se konopac zategne, a onda zadrhti
pa se opusti. Nekoliko trenutaka morski pas je tiho ležao na površini, a starac ga je promatrao. Onda je
lagano počeo tonuti.
“Oteo mi je oko dvadeset kila mesa”, reče starac glasno. Oteo mi je i harpun i sav konopac, razmišljao je.
Sad mi riba ponovno krvari, pa će doći i drugi morski psi.
Starac više nije htio gledati ribu onako osakaćenu. Kada je morski pas navalio na nju, bilo mu je kao da
je navalio na njega.
Ali psa koji je navalio na moju ribu ja sam ubio, pomislio je. A to je bio najveći dentuso kojeg sam ikada
vidio. A sam Bog zna da sam vidio mnoge velike.
Bilo je prelijepo da bi potrajalo, razmišljao je starac. Sada bih volio da je to sve samo san i da nikada
nisam ulovio ribu, pa da se probudim sam na novinama u krevetu.
“Ali čovjek nije stvoren za poraze”, reče. “Čovjek može biti uništen, ali ne i poražen.” Ipak mi je žao što
sam ubio ovu ribu, pomisli. Sada predstoje teški trenuci, a ja nemam ni svoj harpun. Dentuso je okrutan,
vješt, snažan i lukav. Ali ja sam lukaviji od njega. Možda i nisam, pomisli starac. Možda sam bio samo bolje
naoružan.
“Ne razmišljaj, starče!” reče naglas. “Drži svoj pravac i ne daj se kada dođu!”
Ali ja moram razmišljati, pomisli. To je sve što mi je preostalo. To i bejzbol. Pitam se kako bi se velikom
DiMaggiu dopalo ono kad sam ga pogodio u mozak. Nije to ništa naročito, pomisli. Svatko to može učiniti.
No, ne misliš valjda da su ti ranjave ruke takav nedostatak kao ostruge u kostima? Ne znam. Nikada nisam
imao poteškoća s petom, osim jednom kad sam nagazio na ražu koja me ubola tako da mi je cijela noga
ispod koljena bila paralizirana, što je pričinjavalo nepodnošljiv bol.
“Misli na nešto veselo, starče”, rekao je. “Svakog trena sve si bliže kući. I sada ploviš lakše za dvadeset
kilograma.”
Točno je znao što bi se moglo dogoditi kada dođe u nutarnji dio struje. Ali sad se ništa ne može učiniti.
“Može se, može!” reče starac na sav glas. “Mogu zavezati nož za dršku jednog vesla.”
Pa učini tako pridržavajući kormilo pod rukom, a konopac od jedra stopalom.
“Eto”, reče. “Još uvijek sam starac. Ali sada sam barem naoružan!”
Puhao je svjež povjetarac, pa je starac dobro jedrio. Gledao je samo prednji dio ribe i to mu vrati malo
nade.
Bilo bi ludo ne nadati se, pomisli. Osim toga, držim da je to i svojevrstan grijeh. Ne misli na grijeh,
razmišljao je. Sad imaš dovoljno problema i bez grijeha. Uz to i ne razumiješ što je grijeh.
Ne razumijem što je grijeh i nisam posve siguran da vjerujem u nj. Možda je bio grijeh ubiti ribu. Mislim
da jest, iako sam to učinio da se održim na životu i nahranim mnoge ljude. Ali onda je sve grijeh. Ne misli
na grijeh. Sad je već prekasno za to, jer postoje ljudi koji su plaćeni da na to misle. Neka oni razmišljaju o
grijehu. Ti si rođen da budeš ribar, kao što je riba rođena da bude riba. San Pedro je bio ribar, baš kao i otac
velikog DiMaggia.
No, starac je volio razmišljati o svim stvarima koje su mu se događale, a budući da nije imao ništa za
čitanje, niti je imao radio, mnogo je umovao, pa je tako nastavio razmišljati o grijehu.
Nisi ubio ribu samo radi održanja života i prodaje njezina mesa, pomisli. Ubio si je zbog ponosa i zato
što si ribar. Volio si tu ribu dok je bila živa, a nastavio si je voljeti i nakon toga. Ako je voliš, onda nije
grijeh ubiti je. Ili je onda još veći grijeh?
“Previše razmišljaš, starče”, reče on naglas.
No, uživao si ubijajući onog dentusa, pomisli. On se hrani živom ribom, baš kao i ti. On nije tek strvinar,
niti samo pokretni želudac, poput nekih drugih morskih pasa. Lijep je, plemenit i neustrašiv.
“Ubio sam ga u samoobrani”, reče starac naglas. “I ubio sam ga valjano.”
Osim toga, sve na svijetu na stanovit način ubija sve ostalo. Ribarenje me ubija baš kao što me održava
na životu. Dječak me održava na životu, pomisli. Tu se ne smijem suviše zavaravati.
Starac se nagne preko ruba i s ribe otkine komad mesa koji je morski pas načeo. Osjetio je njegovu
kvalitetu i prijatan okus dok ga je žvakao. Meso je bilo ukusno i sočno, poput običnog mesa, ali nije bilo
crveno. Uopće nije bilo žilavo, i starac je znao da će za njega na tržnici dobiti najvišu cijenu. Ali nije bilo
načina da se miris tog mesa ukloni iz vode, pa je starac znao da ga neprilike tek čekaju.
Povjetarac je puhao bez prekida. Malo je okrenuo na sjeveroistok, pa je starac odatle znao da će potrajati.
Gledao je naprijed, ali nije vidio ni jedra, ni trupa, ni dima nekog broda. Vidio je samo poletuše koje su
skakale u stranu pred pramcem i žute nakupine golfske trave. Nije vidio čak ni ptice.
Jedrio je dva sata odmarajući se na krmi, s vremena na vrijeme bi pojeo komadić sabljarkina mesa,
odmarajući se i prikupljajući snagu, kad ugleda prvog morskog psa.
“Ay”, reče glasno. Ta se riječ ne može prevesti, a vjerojatno je nalik nesvjesnom uzviku čovjeka kad
osjeti kako mu klin probada dlan i zabada se u drvo.
“Galano11“, reče starac glasno. Onda ugleda i drugu peraju kako izranja iza prve, pa prepozna pse
ljudoždere po smeđoj, trokutastoj peraji i vijugavim pokretima njihova repa. Potaknuti mirisom mesa koje su
nanjušili, i u bezumlju neutažive gladi, stalno su gubili trag i nanovo ga pronalazili. Ali stalno su se
približavali.

11
Galano - izraz kojim starac naziva jednu vrstu grabežljivih morskih pasa. Inaèe, pridjev koji oznaèuje nekoga tko se odlikuje ljepotom i finoæom
izvanjskoga izgleda, elegantan. (prim. prev.)
17
Ernest Hemingway - Starac i more
Starac priveže jedreni konopac i uglavi kormilo, pa uzme veslo s privezanim nožem. Podigne ga što je
nježnije mogao, jer su ga ruke stalno podsjećale na bol. Onda otvori i stisne prste na rukama, kako bi ih
razgibao. Čvrsto ih stisne da se odmah navikne na bol, jer se ne misli predati i samo promatrati pse. Sad im
je već vidio široke, plosnate, lopataste glave i bijele vrške na širokim perajama. To su bili omraženi morski
psi, smrdljivi strvinari, a ujedno i grabežljivi ubojice. Kad su gladni, zagrizli bi i veslo i kormilo čamca. Te
bi psine odgrizale noge i peraje kornjačama zaspalima na površini, ako su gladni napadali bi ljude u moru,
iako ljudi ne mirišu ni po ribljoj krvi ni po ribljoj sluzi.
“Ay”, reče starac glasno. “Galanosi. Samo dođite, galanosi!”
I došli su. Ali nisu došli kao Mako. Jedan se okrenuo i zaronio ispod čamca, pa starac osjeti da se čamac
ljulja, dok je trgao i kidao ribu. Drugi je za to vrijeme gledao starca svojim sitnim žutim očima, a onda
pojuri poluotvorenih ralja da ujede ribu tamo gdje je već bila načeta. Po sredini smećkaste glave i leđa, na
mjestu gdje se mozak spaja s kičmom, jasno se orisavala crta, pa starac zabode nož privezan na veslo u taj
spoj, izvadi ga, a onda ga opet zabode u mačje žute oči morskog psa. Psina ispusti ribu i klizne u dubinu,
proždirući ono što je uhvatio dok nije uginuo.
Čamac se još ljuljao od nasrtaja drugog morskog psa na ribu, pa starac ispusti jedreni konopac tako da se
čamac izmakne u stranu i otkrije psinu. Kad ga starac ugleda, nagne se preko ruba i udari ga. Pogodio ga je
samo u meso, a koža mu je bila tako tvrda da ju je nož jedva probio. Starca od tog udarca zabole ne samo
ruke, nego i ramena. Ali pas hitro izroni glavom izvan površine, te ga starac pogodi ravno u središte plosnate
glave, čim je nosom izvirio iz vode i navalio na ribu. Starac izvadi oštricu i precizno udari psinu ponovno na
isto mjesto. Još uvijek je stisnutim raljama držao ribu, pa ga starac ubode u lijevo oko. No, morski pas ni tad
nije pustio ribu.
“Nećeš?” reče starac i zari mu oštricu između kralješka i mozga. To je lako pogodio, a osjetio je
probodenu hrskavicu. Starac okrene veslo i zari oštricu morskom psu među čeljusti kako bi ih otvorio.
Zakrene oštricu, i kad se pas opusti, reče: “Idi, galano. Potoni kilometar duboko. Idi i pozdravi svog
prijatelja, ili možda svoju majku.”
Starac obriše oštricu noža i spusti veslo. Onda pronađe jedreni konopac, pa razvi jedro i vrati čamac na
prijašnji smjer.
“Mora da su odnijeli četvrtinu ribe, i to najboljeg mesa”, reče naglas. “Da je barem to sve samo san i da
je nikada nisam zakvačio. Žao mi je, ribo. Zbog toga sve ide naopako.”
Starac se zaustavi, ali više nije htio pogledati ribu. Onako iskrvavljena i natopljena, bila je boje
srebrnkaste podloge zrcala, ali su joj se pruge još ocrtavale.
“Nisam trebao ići tako daleko na pučinu, ribo”, reče. “Ni zbog tebe, ni zbog sebe. Žao mi je, ribo.”
Eto, reče starac samome sebi. Pregledaj konopac kojim je nož pričvršćen i vidi nije li prerezan. A onda
pripremi ruke, jer će biti još toga.
“Da barem imam kamen umjesto noža”, reče starac nakon što je provjerio vez na kraju drške vesla.
“Trebao sam ponijeti kamen.” Trebao si ti ponijeti mnogo stvari, pomisli. Ali ih nisi ponio, starče. Sada nije
vrijeme da razmišljaš o tome što ti sve nedostaje. Razmišljaj o onome što možeš učiniti s onime što imaš.
“Daješ mi puno lijepih savjeta”, reče starac glasno. “Već mi je dosta toga.”
Kormilo je pridržavao pazuhom, a obje ruke uroni u vodu dok je čamac napredovao.
“Sam Bog znade koliko je mesa odnio ovaj posljednji”, reče starac. “Ali čamac je sada mnogo lakši.”
Uopće nije htio razmišljati o tome koliko je riba bila osakaćena odozdo. Znao je da je svakim trzajem
morskog psa bio otkinut komad mesa i da je riba sada svim morskim psima u moru ostavljala trag širok
poput auto-ceste.
Bila je to riba od koje bi čovjek mogao preživjeti cijelu zimu, pomisli starac. Ne razmišljaj o tome. Samo
se odmaraj i nastoj pripremiti ruke da obrane ono što je od ribe ostalo. Miris krvi s mojih ruku sada više
ništa ne znači, pokraj sveg tog mirisa u moru. Osim toga, ruke mi više ne krvare tako jako. Ništa važno na
njima nije posječeno. Krvarenje bi čak moglo spriječiti ukočenost lijeve ruke.
O čemu da sada razmišljam? pomisli starac. Ni o čemu. Ne smijem razmišljati ni o čemu, nego samo
očekivati sljedeće morske pse. Zaista, da je barem sve to samo san, pomisli. Ali tko zna? Možda još sve
dobro ispadne.
Sljedeći morski pas koji je došao bio je usamljeni pas ljudožder. Došao je poput svinje na korito, samo
što svinja nema toliko velike čeljusti da bi u njih mogao staviti svoju glavu. Starac ga je pustio da navali na
ribu, a onda mu je nož privezan za veslo zario ravno u mozak. Ali psina se trgne unatrag, prevrne se, pa
slomi oštricu noža.
Starac se vrati kormilu. Nije niti promatrao kako veliki morski pas lagano tone u dubinu, najprije se
ocrtavajući u naravnoj veličini, zatim nešto manji, a potom sasvim sićušan. Starca je to oduvijek
opčinjavalo. Ali ovoga puta nije ni pogledao.
“Ostala mi je još kuka”, reče. “Ali od nje neću imati koristi. Imam još dva vesla, kormilo i kratku
palicu.”
Sada su me pobijedili, pomisli starac. Prestar sam da bih morske pse tukao palicom do smrti. Ali borit ću
se dokle god budem imao vesla, kratku palicu i kormilo.
Starac ponovno uroni svoje ruke u vodu. Bilo je već kasno popodne, a on nije vidio ništa drugo osim
mora i neba. Vjetar je malo pojačao, pa se starac nadao da će uskoro ugledati kopno.
“Iscrpljen si, starče”, rekao je. “Iscrpljen si iznutra.”
Morski psi više nisu napadali sve do zalaska sunca.
Starac ugleda smeđe peraje kako prilaze duž širokog traga koji je riba vjerojatno ostavljala u vodi. Čak
nisu niti slijedili miris, nego su plivajući bok uz bok hitali ravno prema čamcu.
Starac uglavi kormilo, zaveže jedreni konopac i posegne za palicom pod krmom. To je bila drška
slomljenog vesla, prepiljena na kojih metar dužine. Zbog drške ju je mogao učinkovito rabiti samo jednom
rukom, pa je čvrsto primi desnom i stane je nervozno stiskati promatrajući kako se približavaju morski psi.
Oba su bila galanosi.
Moram pustiti prvoga da dobro zgrabi ribu, pa ga udariti po vrhu nosa ili ravno posred glave, pomisli
starac.

18
 Ernest Hemingway - Starac i more
Zajedno su se približavali, a kad je starac vidio da je bliži otvorio ralje i zario ih u srebrnkasti bok ribe,
visoko podigne palicu i žestoko udari psinu posred glave. Kad je udario, osjetio je nekakvu gumenu
čvrstoću. Ali osjetio je i tvrdoću kostiju, pa još jednom udari morskog psa po vršku nosa, a ovaj pusti ribu i
klizne u dubinu.
Drugi pas je napao i uzmaknuo pa je ponovno nasrnuo širom otvorenih ralja. Starac je gledao komadiće
bijelog mesa među njegovim zubima sve dok nije udario o ribu i stisnuo ralje. Starac udari morskog psa po
glavi, a pas ga pogleda pa otrgne s ribe komad mesa. Starac ponovno zamahne palicom kad je psina
uzmaknula da proguta svoj plijen, ali udari samo po teškoj i čvrstoj gumolikosti.
“Dođi, galano”, reče starac. “Priđi još jednom!”
Morski pas brzo dojuri, a starac zamahne kad je zatvorio čeljusti. Palicu je podigao koliko god je mogao i
oštro ga udario. Ovaj put je osjetio kosti iznad mozga, pa ga udari na isto mjesto dok je psina lijeno trgala
meso. Onda pas zaroni ispod ribe.
Starac je pazio hoće li ponovno doći, ali se nijedan morski pas nije pojavio. Onda ugleda jednoga kako u
krugovima pliva po površini. Peraju drugoga nije vidio.
Ne očekujem da ću ih ubiti, pomisli starac. Svojevremeno sam to i mogao. Ali obojicu sam jako ozlijedio
te se niti jedan ne osjeća baš dobro. Da sam imao toljagu koju bih mogao primiti s obje ruke, prvog bi
sasvim sigurno ubio. I ovako star, pomisli.
Nije htio gledati ribu. Znao je da je barem polovica uništena. Sunce je već zašlo dok se starac borio s
morskim psima.
“Uskoro će mrak”, reče starac. “Onda bih trebao vidjeti svjetlost iz Havane. Ako plovim suviše istočno,
vidjet ću svjetla neke od novih plaža.”
Više ne bih trebao biti suviše daleko, pomisli. Nadam se da se nitko nije odveć zabrinuo. Zapravo, jedino
bi se dječak mogao zabrinuti. Ali ja sam uvjeren da on ima povjerenja u mene. Mnogi će se stariji ribari
zabrinuti. A također i mnogi drugi, razmišljao je. Ja živim u dobrom gradu.
Više nije mogao razgovarati s ribom, jer je ona bila odviše razvaljena. A onda se starac nečega dosjeti.
“Poluribo”, reče on. “Nekoć si bila prava riba. Žao mi je što sam otišao toliko daleko na pučinu.
Upropastio sam nas oboje. Ali ubili smo mnoge morske pse, ti i ja, a druge smo pretukli. Koliko si morskih
pasa ubila u životu, stara ribo? Ta nemaš valjda tu sablju na glavi kao ukras.”
Starca je radovalo zamišljati što bi sve njegova riba učinila onim psima da je slobodno plivala. Trebao
sam joj odsjeći sablju i s njom se boriti, pomisli starac. Ali nije imao nikakvu sjekiricu, a nož je izgubio.
Ali kad bih imao kakvu sjekiru ili nož, i privezao sablju na veslo - kakvo bi to bilo oružje! Tada bismo se
skupa borili. Što ćeš sad učiniti ako napadnu noću? Što bi mogao učiniti?
“Bori se”, reče. “Borit ću se s njima dok ne umrem.”
Ali onako u tami, bez ikakve svjetlosti na vidiku, samo s vjetrom koji je neprestano tjerao jedro, starac
pomisli da je možda već umro. Sklopio je ruke i osjetio dlanove. Oni nisu bili mrtvi, te je cijelu bol života
mogao dočarati samo otvarajući i zatvarajući šake. Naslonio se leđima na krmu i shvatio da nije mrtav. U to
su ga leđa uvjeravala.
Moram izmoliti sve one molitve koje sam obećao da ću izmoliti ako ulovim ribu, pomisli. Ali sada sam
odveć umoran da bih se molio. Bolje da uzmem onu vreću i pokrijem si ramena.
Starac je ležao na krmi i kormilario, osvrćući se ne bi li opazio svjetlost na obzoru. Još mi je polovica
ribe preostala, razmišljao je. Možda mi se posreći pa tu polovicu donesem kući. Trebao bih imati barem
malo sreće. Ne, rekao je. Izigrao si svoju sreću kada si izašao tako daleko na pučinu.
“Ne budi glup!,” reče starac glasno. “Nego ostani budan i kormilari! Još ti se može posrećiti.”
“Kupio bih malo sreće, ako se ona igdje prodaje”, reče.
No, s čime bi je kupio? upita se starac. Možda s izgubljenim harpunom, slomljenim nožem ili dvije slabe
ruke?
“Možda i bi”, reče. “Pokušao si je kupiti s ona osamdeset četiri jalova dana na moru. I zamalo da ti je
nisu prodali.”
Ne smiješ razmišljati o glupostima, pomisli. Sreća je nešto što dolazi u mnogo oblika. Pa tko bi je mogao
prepoznati? Ipak bih je kupio, u kakvom god obliku, i platio koliko traže. Kad bih barem mogao vidjeti
svjetlost grada, pomisli. Previše toga želim. Ali to je ono što upravo sada želim. Starac se pokuša namjestiti
malo ugodnije za kormilarenje, a bol ga podsjeti da nije mrtav.
U neko doba, oko deset sati uvečer, starac ugleda odsjaj gradske svjetlosti. Isprva se odraz mogao vidjeti
na obzoru samo prije izlaska mjeseca. A onda je svjetlost postajala sve jasnija. Ocean se uzburkao zbog sve
jačeg vjetra. Starac je upravio brod prema središtu svjetlosti i pomisli da bi uskoro trebao stići do ruba struje.
Sad je gotovo, pomisli starac. Vjerojatno će opet navaliti. Ali što da im nenaoružan čovjek čini u
mrklome mraku?
Sav se ukočio u studenoj noći. Cijelo ga je tijelo boljelo - svi premoreni udovi i rane. Nadam se da se
više neću morati boriti, pomisli. Zaista se nadam da se više neću morati boriti.
Ali se borio oko ponoći, a ovaj put je znao da je sav trud izlišan. Došli su u jatu. Starac je vidio samo crte
u vodi koje su ostavljali njihovi repovi i svjetlucanje dok su navaljivali na ribu. Udarao ih je po glavama i
slušao škljocanje čeljusti, a čamac se ljuljao kad bi odozdo ščepali ribu. Očajnički je udarao prema osjećaju i
sluhu, a onda osjeti kako je nešto zgrabilo i odnijelo palicu.
Tad izvadi dršku iz kormila, uhvati je s obje ruke, pa stane njome udarati i mlatiti bez prestanka. Ali sad
su već stigli do pramca i zalijetali se jedan za drugim, pa opet svi skupa, otkidajući komade mesa koji su
svjetlucali u moru dok su se morski psi okretali i pripremali za novi napad.
Na koncu je jedan navalio na samu glavu ribe, po čemu starac shvati da je sve gotovo. Psini su se ralje
zaglavile u tvrdoj ribljoj glavi koju nije mogao odgristi, pa starac zamahne drškom i udari ga posred glave.
Udario ga je jednom, pa dvaput, pa opet i opet. Kad starac začu da se drška kormila slomila, nasrne na
morskog psa s njezinim ostatkom. Morski pas ispusti ribu, savije se i pobjegne. To je bio posljednji morski
pas iz jata. Više nisu imali što jesti.
Starac je jedva disao, a osjetio je i neobičan okus u ustima. Bio je mjeden i slatkast, pa se za tren
prestraši. Ali nije dugo potrajao.
Pljune u ocean i reče: “Na, jedite, galanosi! I sanjajte da ste ubili čovjeka.”
19
Ernest Hemingway - Starac i more
Znao je da je bitka konačno i bespovratno izgubljena, pa se vrati na krmu i shvati da se otkinuti komad
drška dade namjestiti u žlijeb na kormilu, tako da može nastaviti kormilariti. Starac namjesti vreću preko
ramena i vrati čamac na pravi smjer. Sad je lagano jedrio i više ništa nije mislio niti osjećao. Sad je sve
prošao, pa je razmišljao samo o tome da što prisebnije čamac vrati u matičnu luku. Morski psi su tijekom
noći nasrtali na kostur ribe, baš kao da kupe mrvice sa stola. Starac se više na njih nije obazirao, pazio je
samo na to kako upravlja čamcem. Primijetio je jedino da je čamac sada mnogo lakši i da puno bolje plovi
bez onog velikog opterećenja uza se.
Dobar je, pomisli. Pouzdan je i potpuno neoštećen, osim slomljena kormila. No, to se lako zamijeni.
Starac osjeti da je sada u struji, a mogao je vidjeti i svjetla naselja uz obalu. Znao je gdje se nalazi i kako
je lako odatle doći do kuće.
Vjetar nam je ipak prijatelj, pomisli. S vremena na vrijeme - pridoda. A tako i duboko more sa svim
našim prijateljima i neprijateljima. I krevet, pomisli starac. Krevet je moj prijatelj. Samo krevet, pomisli.
Kako će lijepo biti leći na krevet! To je naročito lako kad si potučen. Nikada nisam znao koliko je lako. Niti
što te potuklo, pomisli.
“Ništa”, reče naglas. “Izašao sam predaleko na pučinu.”
Kad je uplovio u malenu luku, svjetla na Terasi bila su ugašena, pa je znao da svi spavaju. Povjetarac je
stalno jačao, a sad je već puhao snažan vjetar. U luci je bilo tiho, a starac doplovi do malog šljunkovitog
plićaka pod stijenama. Nije bilo nikoga da mu pomogne, pa je sam izvukao brod na obalu, što je više mogao.
Onda izađe i priveže ga za stijenu.
Starac izvadi jarbol, zamota jedro i zaveže ga. Onda stavi jarbol na rame i počne se penjati. Tada je
spoznao svu dubinu svoje iscrpljenosti. Zastao je na trenutak i okrenuo se. U odsjaju uličnih svjetiljki vidio
je veliki uspravni rep ribe dobrano iza krme čamca. Vidio je bijelu ogoljenu crtu njezine hrptenjače, veliku
tamnu glavu iz koje je stršala sablja i svu onu nagost između glave i repa.
Starac se nastavi uspinjati i na samom vrhu padne i ostane ležati neko vrijeme s jarbolom preko ramena.
Pokušao je ustati. Ali to je bilo preteško, pa tamo sjedne s jarbolom preko ramena i pogleda cestu. Na drugoj
strani jedna je mačka prošla svojim poslom, a starac ju je promatrao. Potom je samo gledao cestu.
Napokon spusti jarbol i ustane. Zatim podigne jarbol, stavi ga na rame i krene uz cestu. Morao je pet puta
sjesti i odmoriti se prije nego što je stigao do svoje kolibe.
Uđe u kolibu i nasloni jarbol na zid. U tami je pronašao bocu vode, pa ispije gutljaj. A onda legne u
krevet. Privukao je pokrivač preko ramena, a onda i preko leđa i nogu, pa zaspi licem položenim na novine,
ispruženih ruku i gore okrenutih dlanova.
Kad je ujutro dječak pogledao kroz vrata, starac je čvrsto spavao. Puhalo je tako jako da manji brodovi
nisu kretali na pučinu, pa je dječak spavao do kasno, a onda je pošao k starčevoj kolibi, kao što je činio svaki
dan. Dječak vidje da starac diše, ali kad ugleda njegove ruke, zaplače. Tiho je izašao iz kolibe da donese
malo kave. Cijelim je putem plakao.
Oko starčeva čamca skupilo se mnogo ribara promatrajući ono što je bilo privezano uz njega. Jedan je
ribar zasukao hlače i ušao u vodu kako bi konopcem izmjerio dužinu skeleta.
Dječak nije sišao dolje. Već je prije bio ondje, a jedan ribar je umjesto njega čuvao čamac.
“Kako mu je?” vikne jedan ribar.
“Spava”, odvrati dječak. Nije mario što su ga svi vidjeli kako plače. “Neka ga nitko ne uznemirava!”
“Dugačka je šest metara od nosa do repa”, dovikne ribar koji je mjerio ribu.
“Vjerujem”, reče dječak.
Uđe u Terasu i naruči limenku kave.
“Neka bude vrela i s mnogo mlijeka i šećera.”
“Još nešto?”
“Ne. Kasnije ću vidjeti što bi mogao pojesti.”
“Kakva je to bila ribetina!” reče vlasnik. “Takvu još nikada nitko u ovome kraju nije ulovio. Ali i one
dvije su bile prave koje si ti jučer upecao.”
“Dođavola i moje ribe!” reče dječak i ponovno zaplače.
“Hoćeš li ti štogod popiti?” upita vlasnik.
“Neću”, odgovori dječak. “Reci im da ne uznemiruju Santiaga. Ja ću se vratiti.”
“Reci mu koliko mi je žao.”
“Hvala”, reče dječak.
Dječak je odnio limenku vrele kave do starčeve kolibe, gdje je sjedio pored njega sve dok se starac nije
probudio. Jednom se dječaku učinilo da se starac budi. Ali on ponovno utone u dubok san, pa dječak ode
preko ceste da posudi drva kako bi ugrijao kavu.
Napokon se starac probudi.
“Ne diži se”, reče dječak. “Popij ovo.” Dječak mu natoči malo kave u čašu.
Starac uzme čašu i ispije.
“Pobijedili su me, Manoline”, reče on. “Odista su me pobijedili.”.
“Ali te nije ona pobijedila. Ne riba.”
“Ne, nije ona, nego oni poslije.”
“Pedrico ti čuva čamac i opremu. Što ćeš učiniti s glavom ribe?”
“Neka je Pedrico sasiječe za mamce u vršama.”
“A s njezinom sabljom?”
“Uzmi je ti ako želiš.”
“Želim”, reče dječak. “Sada se moramo dogovoriti oko nekih drugih stvari.”
“Jesu li me tražili?”
“Naravno. S obalnom stražom i avionima.”
“Ocean je jako velik, a čamac malen i teško uočljiv”, reče starac. Osjetio je koliko je lijepo imati nekoga
s kim može pričati, umjesto pričanja sa samim sobom i morem. “Nedostajao si mi”, reče starac. “Što si ti
ulovio?”
“Jednu prvoga dana, jednu drugoga i dvije trećega dana.”
“Vrlo dobro.”
20
 Ernest Hemingway - Starac i more
“Sada ćemo opet zajedno ribariti.”
“Nećemo. Ja nemam sreće. Više uopće nemam sreće.”
“Dođavola i sreća”, reče dječak. “Ja ću ti donijeti sreću.”
“Ali što će ti obitelj na to reći?”
“Nije me briga. Jučer sam ulovio dvije. Ali sad ćemo opet zajedno ribariti, jer moram još mnogo toga
naučiti.”
“Moramo nabaviti dobar harpun i uvijek ga imati u čamcu. Oštricu možeš načiniti od komada opruge s
nekog starog forda. Izbrusit ćemo je u Guanabacoi. Mora biti oštra, ali ne i kaljena da se ne bi slomila. Moj
se nož slomio.”
“Nabavit ću drugi nož i dati da naoštre oprugu. Koliko će dana potrajati ova jaka brisa?”
“Možda tri, a možda i više.”
“Ja ću sve pripremiti”, reče dječak. “A ti izliječi svoje ruke.”
“Znam kako ću se pobrinuti za njih. Noćas sam pljunuo nešto neobično i osjetio kao da mi se nešto
slomilo u grudima.”
“I to izliječi”, reče dječak. “Lezi, starče, a ja ću ti donijeti čistu košulju i nešto za jelo.”
“Donesi mi i bilo kakve novine od proteklih dana”, reče starac.
“Moraš se brzo oporaviti, jer moram još mnogo toga naučiti, a ti me svemu možeš poučiti. Jesi li mnogo
propatio?”
“Prilično”, odgovori starac.
“Donijet ću ti jelo i novine”, reče dječak. “Lijepo se odmori, starče. Donijet ću ti iz ljekarne i neke stvari
za ruke.”
“Ne zaboravi reći Pedricu da si uzme glavu.”
“Neću zaboraviti.”
Izašavši iz kolibe i hodajući niz ulicu od istrošena koraljna kamena, dječak je ponovno zaplakao.
Tog popodneva na Terasi se zatekla grupa turista, a jedna je žena, u moru između praznih limenki piva i
mrtvih barakuda, ugledala veliku i dugačku bijelu hrptenjaču s golemim repom na kraju, koji se njihao na
valovima dok je istočnjak izvan luke snažno podizao more.
“Što je ono?” upitala je konobara i pokazala na dugačku hrptenjaču velike ribe - sada samo smeće koje
čeka da ga valovi odnesu.
“Tiburon,” odgovori konobar, “morski pas.” Pokušao joj je objasniti što se dogodilo.
“Nisam znala da morski psi imaju tako prekrasne repove.”
“Ni ja, također”, doda njezin pratilac.
Gore uz cestu, u svojoj kolibi starac je ponovno usnuo. Još uvijek je spavao potrbuške, a dječak je sjedio
pokraj njega i promatrao ga. -Starac je sanjao svoje lavove.

21
Ernest Hemingway - Starac i more
Bilješka o piscu
Ernest Miller Hemingway najutjecajniji je američki pisac prve polovice 20. stoljeća, a zacijelo je i jedna
od najkontroverznijih ličnosti američke suvremene književnosti. Ernest Hemingway rođen je 1899. godine u
Oak Parku, nedaleko od Chicaga, u saveznoj državi Illinois. Njegova kontroverznost, baš kao i njegova
literarna sklonost, potječe još iz srednjoškolskih dana, kada se promeće u buntovnika koji se, umjesto na
sveučilište, pokušava unovačiti u američku vojsku. No, to mu ne uspijeva zbog slaboga vida.
Hemingway ipak odlazi kao novinski dopisnik na bojište u Italiju, gdje s nepunih 19 godina biva ranjen.
Nakon oporavka u Milanu, nagrađen je talijanskim odlikovanjem za hrabrost. Po završetku prvog svjetskog
rata Hemingway se vraća u Ameriku, ali nedugo zatim odlazi u Francusku. U Parizu upoznaje znamenite
američke pisce kao što su Ezra Pound, Gertrude Stein i Scott Fitzgerald, koji utječu na oblikovanje
Hemingwayeva književna izraza i potiču njegov literarni rad. I upravo ondje 1925. godine izlazi njegovo
prvo književno djelo - zbirka pripovijedaka pod nazivom “U naše doba.” Iduće godine Hemingway
objavljuje i svoj prvi roman “I sunce se ponovno rađa”, koji mu donosi priličan uspjeh i slavu. Uskoro
slijede zbirka priča “Muškarci bez žena” (1927.) i drugi roman “Zbogom oružje!” (1929.). Treći roman, pod
naslovom “Imati i nemati”, izlazi 1937. godine, kada je građanski rat u Španjolskoj već u punom jeku.
Oduvijek opčinjen ratovanjem, ali i zaljubljen u Španjolsku i opčaran koridom, Hemingway sudjeluje i u
tom ratu. Najprije organizira prikupljanje novčanih priloga u potporu 'Loyalista', koji su podržavali
republikansku vladu, nasuprot rastućem utjecaju Francovih pristalica. Hemingway tri puta putuje u
Španjolsku kao novinski dopisnik. Po povratku s posljednjeg boravka u Španjolskoj kupuje imanje pokraj
Havane na Kubi. Iskustvo španjolskoga građanskoga rata Hemingway pretače u roman “Kome zvono zvoni”
(1940.), koji je po broju prodanih primjeraka njegov dotad najveći uspjeh. Uskoro započinje i drugi svjetski
rat, u kojem također sudjeluje, utemeljivši neformalnu protuobavještajnu službu koja je djelovala na cijelom
području Kube. Hemingway je čak i svoju privatnu jedrilicu opremio za lov na njemačke podmornice.
Početkom lipnja 1944. godine, opet kao novinski dopisnik, pridružuje se savezničkim snagama pri invaziji
na Normandiju. Po završetku rata ženi se četvrti put, ovaj put s novinarkom Mary Welsh, i vraća se na Kubu.
Godine 1950. objavljuje roman “Preko rijeke pa u drveće”, a 1952. novelu “Starac i more”, koja mu 1954.
godine pribavlja Nobelovu nagradu za književnost. Dolaskom Fidela Castra na vlast u Kubi, 1960. godine,
Hemingway je prognan sa svog imanja, pa se seli u Ketchum u saveznoj državi Idaho. Ondje se za kratko
vrijeme stvaralački oporavlja, ali mu uskoro slabi tjelesno i duševno zdravlje pa dvaput odlazi na liječenje u
kliniku Mayo u Minnesoti. Dva dana nakon povratka s drugog liječenja, očigledno napustivši svoju vlastitu
definiciju hrabrosti kao 'dostojanstva pod pritiskom' (Grace under pressure), Hemingway se u svom domu, 2.
svibnja 1961. godine, puškom lišava života.
“Starac i more” najpoznatije je i najprevođenije djelo Ernesta Hemingwaya 12. Nedvojbeno je vrhunac
njegova stvaralaštva, pa je to, i prema njegovim vlastitim riječima, djelo koje već mnogo ljeta nosi u sebi i
koje je odvajkada htio napisati.
To je priča o starom ribaru Santiagu koji u svojem malom čamčiću odlazi daleko na pučinu i ulovi
ogromnu sabljarku, koju nakon višednevne borbe i krvavog truda svlada, a da bi je morski psi na povratku
do kosti pojeli. “Starac i more” pravi je pean tom nadasve jedinstvenom odnosu čovjeka i prirode, koji je u
bitnome određen plemenitom borbom i stradanjem, ali i najiskrenijim međusobnim štovanjem. Starčev
odnos prema velikoj ribi nikada nije ispunjen mržnjom, iako ga ta borba na trenutke dovodi i do ruba
iscrpljenosti. Naprotiv, starac od prvog trenutka tu ribu voli, on joj tepa, razgovara s njom, ispričava joj se
zbog svoje okrutnosti, naziva je sestrom, štuje njezinu snagu i veličinu, te je do posljednjeg daha brani od
nasrtaja grabežljivih i neumornih morskih pasa.
Cijela je priča ispričana razmišljanjima i monolozima starog Santiaga, a dijalog ravna samo početkom i
koncem novele. Jezik je jednostavan i jezgrovit. “Starac i more” najbolje ocrtava Hemingwayev naročiti stil
koji se, za razliku od tadašnjih literarnih tendencija, pokušava lišiti suvišnih riječi i fraza i usredotočiti se
samo na bitno. Jednostavnost kojom odišu jezik i radnja novele “Starac i more” u sebi zapravo krije veliku
dubinu koja opčinjava čitatelja.
Hemingwayevo iskustvo strastvenog lovca, ribolovca i pomorca nigdje ne dolazi do izražaja kao u noveli
“Starac i more.” U tekstu se primjereno rabe tehnički izrazi s područja nautike i ribolovstva, što priči daje
vjerodostojnost, dok joj hispanizmi podaruju dodatni šarm.
Gledano u vidokrugu cjelokupnog Hemingwayevog stvaralaštva, novela “Starac i more” također iskazuje
problematiku kojom je Hemingway odvajkada zaokupljen - ljudskim životom koji je bitno određen
nužnošću borbe. Naime, on nam otkriva ljudsko biće kao usamljeništvo prinuđeno na stalnu i neprekidnu
borbu sa svojom vlastitom, ali i naravlju općenito. No, čovjek ravna tom bespoštednom borbom na posve
osebujan način - svojom sposobnošću da dostojanstveno odolijeva, iako na koncu nužno biva uništen, što ga
već unaprijed i samo po sebi čini pobjednikom. Jer, napokon, “čovjek može biti uništen, ali ne i poražen”.
Pavel Gregorić

12
Prvo i jedino hrvatsko izdanje Hemingwayeve novele “Starac i more” izašlo je u Zagrebu 1952. godine, u vrsnom, ali nažalost teško dostupnom
prijevodu Barbare Lojen. Znakovito je da je u nas prijevod izašao samo dva mjeseca nakon objavljivanja izvornika u Americi, u glasovitom tjedniku
“Life”, dakle dvije godine prije nego što je novela nagraðena Nobelovom nagradom. (P. G.)
22