Rosandić, Dragutin, 2002.

Od slova do teksta i metateksta (teorija i praksa

pismenoga izražavanja u osnovnoj školi), Profil: Zagreb

Pismo i pisanje

Pisanje

Pisanje je jezična djelatnost koja uključuje tjelesnu te psihičku sposobnost. Pisanje

pretpostavlja skup znanja i vještina: poznavanje slova određenoga jezika i pisma, pravopisnih
znakova, pravopisnih pravila, glasovnoga, gramatičkoga i rječničkoga ustroja određenoga
jezika i zakonitosti oblikovanja teksta.

Pismenost

Riječ pismenost ima više značenja:

 znanje čitanja, pisanja ili samo pisanja

 stara književnost (hrvatska srednjovjekovna pismenost)
 pisani spomenici
 skup sredstava za sporazumijevanje koja obuhvaćaju pojmove grafičkoga sustava,
alfabeta i ortografije konkretnoga jezika
 posjedovanje i uporabu pisma u nekoga naroda
 svojstvo pravilnoga pisanja
 svojstvo odabira stila u pisanju.

Pisanje pretpostavlja poznavanje pravopisa konkretnoga jezika. Postoje fonetski i korijenski

pravopis. Prema fonetskom pravopisu svakom glasu u govoru odgovara poseban znak u
pismu. Taj zahtjev se ne ostvaruje u potpunosti te se govori o mjereno fonetskom pravopisu.
Korijenski pravopis čuva korijen riječi (sladak – sladko, otac – otca).
Kultura pisanja

Kultura pisanja temelji se na zakonitostima pisanoga jezika. Pisani jezik ima svoju
pravopisnu, gramatičku, stilističku i leksičku normu, svoje funkcionalne stilove i oblike
izražavanja.

Učenje pisanoga jezika povezuje se s učenjem govorenja. U početnoj nastavi jezičnoga

izražavanja ne postoje veće razlike između pisanoga i govorenoga jezika. Djeca pišu onako
kako govore. Osamostaljivanje pisanoga jezika svjesno započinje na kraju drugoga razreda.

Kultura pisanja uključuje poznavanje zakonitosti oblikovanja teksta što ih propisuje

lingvistika teksta. Riječ je o logičkoj i jezičnoj organizaciji poruka u određenoj vrsti
teksta. Ta odrednica kulture pisanja uključuje osobnost osobe koja piše (duhovnu i tjelesnu,
znanje o predmetu o kojemu piše, odnos prema temi, poznavanje vrste teksta u kojem se želi
izraziti, jezična spremnost).

Pisani jezik/pisanje

Pisanje je posebna vrsta jezične djelatnosti koja služi komunikaciji među ljudima. Pisanje
kao jezična komunikacija pretpostavlja osobu koja piše i čitatelja/čitateljicu. Odnos pisca i
čitatelja razlikuje se od odnosa govoritelja i slušatelja. Pisana komunikacija ne traži
neposrednu (živu) prisutnost osobe koja prenosi poruku, a govorna to traži.

Učenje pisanja

Istraživanja psihologa i metodičara pokazuju da je pismeno izražavanje složeniji oblik

jezičnog izražavanja od govorenja. Razvijanje kulture pisanja započinje u školskoj dobi.

Pokazatelji kulture pisanja

 oblikovan grafemski sustav

 stupanj usvojenosti pravopisne norme u cjelini
 stupanj usvojenosti gramatičke norme standardnoga jezika na morfološkoj, sintaksnoj
i leksičkoj razini
 stupanj usvojenosti stilističke norme
 stupanj usvojenosti o zakonitostima oblikovanja teksta
 stupanj kritičkoga odnosa prema vlastitome i tuđem tekstu
 sposobnost uočavanja i vrednovanja značajki teksta
  sposobnost uočavanja pogrešaka u tekstu.

Pisanje – samostalno nastavno područje

Jezično izražavanje: samostalno nastavno područje

Jezično se izražavanje pojavljuje kao samostalno nastavno područje u nastavnome predmetu

Hrvatski jezik. Osim jezičnoga izražavanja u nastavni predmet uključuju se još tri nastavna
područja: Književnost, Jezik i Medijska kultura.

Hrvatski jezik: Fonologija, Morfologija, Sintaksa, Tvorba riječi, Leksikologija, Hrvatska

dijalektologija, Povijest jezika, Stilistika, Sociolingvistika, Psiholingvistika, Kontrastivna
lingvistika.

Književnost: Umjetnička djela, Teorija književnosti, Povijest hrvatske književnosti, Povijest

svjetske književnosti (srednjoškolska nastava), Znanost u tekstu.

Jezično izražavanje: Slušanje, Govorenje, Čitanje, Pisanje, Prevođenje.

Medijska kultura: Sredstva javnoga priopćavanja, Teorija medija.

Unutarnja predmetna korelacija

Nastavna se područja međusobno funkcionalno povezuju i prožimaju. Jezično izražavanje

obuhvaća jezične djelatnosti slušanje, govorenje, čitanje, pisanje i prevođenje. Svrha je toga
nastavnoga područja, u suradnji s ostalim nastavnim područjima, razvijanje kulture slušanja,
govorenja, čitanja, pisanja i prevođenja.

Metodička načela

Prema načelu postupnosti nastava pismenosti usklađuje se s psihičkim i jezičnim razvojem

učenika. Pritom uvažava i individualni razvoj učenika.

Izvor sadržaja – u mlađim razredima osnovne škole odabiru se konkretni sadržaji (sadržaji iz
djetetove neposredne socijalne, zavičajne i kulturne sredine). Na početnom stupnju dijete
najneposrednije zapaža oblik i kretanje.

Oblici izražavanja

Dijete osjetilne doživljaje prenosi u različite oblike pisanoga jezika: odgovori na pitanja,
razvijeni odgovori na pitanje, vezani tekst u nekoliko rečenica. Od vezanih tekstova
primjenjuju se: pripovjedni oblici (pripovijedanje doživljaja i događaja), kratki opisi (opisi
u nekoliko rečenica). Primjenjuju se i diktati te različiti oblici dopunjavanja rečenica i
teksta. U višim se razredima sadržaji proširuju – samostalni pismeni sastavci.

Primjenjuju se ovi oblici pismenih sastavaka:

 opisivanje (opisi)
 pripovijedanje
 izvješćivanje
 prepričavanje
 raspravljanje

Na srednjoškolskom stupnju uvode se novi oblici izražavanja:

 impresija
 referat
 interpretacija
 prikaz
 rasprava
 anotacija
 teza
 esej.

Načelo interesa/načelo motivacije

Zlatno pravilo suvremene metodike glasi:

 imati što reći (napisati) – upućuje na sadržaj koji treba izraziti

 osjećati potrebu da se nešto napiše ili kaže – upućuje na unutarnju motivaciju
 imati sredstva kojima se to ostvaruje – upućuje na jezična i grafičko – likovna
sredstva kojima se sadržaj ostvaruje.

To načelo predstavlja interdisciplinaran pristup. Interes i motivacija međusobno su

povezani. Zainteresirati se za nešto znači obratiti pozornost na nešto, izdvojiti ga i započeti
praktično i misaono bavljenje izdvojenim predmetom. Motivacija označava psihičke procese
koji učenike pokreću na samostalnu djelatnost i ponašanje.
Pisanje u nastavnim programima

Predmetna nastava

5. razred → pismeno prepričavanje; stvaralačko prepričavanje, opisivanje, pismo kao vrsta

teksta (intimno, službeno), objašnjavanje, dokazivanje, diktat, programirane sekvencije
(provjeravanje usvojenosti gradiva za samostalno učenje), aktualno članjenje rečenice (dato i
novo u rečenici), pisanje triju školskih zadaća tijekom školske godine s ispravcima.

6. razred → pismeno prepričavanje, stvaralačko prepričavanje, vježbe sređivanja rečenica,

povezivanje rečenica u opisivanju, usporedna veza, diktat, programirane sekvencije
(provjeravanje usvojenosti gradiva i za samostalno učenje), zadatci objektivnog tipa (provjera
usvojenosti), pisanje triju školskih zadaća tijekom školske godine s ispravcima.

7. razred → odgovori na pitanja, dopunjavanje i proširivanje rečenica, opis zatvorenoga

prostora, opis osobe, izvještavanje, stvaranje teksta za film i televiziju, problemski članak,
obavijesni prikaz, diktat, programirane sekvencije (provjera usvojenosti i za samostalno
učenje), zadatci objektivnoga tipa (provjera usvojenosti), pisanje triju školskih zadaća tijekom
školske godine s ispravcima, vezivanje rečenica u raspravljačkome tekstu; vezivna sredstva.

8. razred → poraba funkcionalnih stilova, pisanje molbe, zahtjeva, prijave, zapisnika,

diktat/stvaralački, programirane sekvencije (provjera usvojenosti i za samostalno učenje),
zadatci objektivnoga tipa (provjera usvojenosti), logička, gramatička i stilsko-kompozicijska
organizacija teksta, tumačenje stranih i nepoznatih riječi i izraza, pisanje triju školskih zadaća
tijekom školske godine s ispravcima.

Pisanje u obzoru znanosti o tekstu

Kultura pisanja u interdisciplinarnom obzoru

Kultura pisanja ima interdisciplinarno utemeljenje. Pisanje kao jezična znanost utemeljuje se
na jezikoslovnim disciplinama: ortografiji, gramatici, leksikologiji, stilistici, semantici,
lingvistici teksta te na spoznajama psihologije, logike, teorije spoznaje, teorije stvaranja,
informatike, komunikologije. Metodika pismenoga izražavanja integrira spoznaje spomenutih
disciplina u vlastiti sustav.
Znanost o tekstu i nastava pismenoga izražavanja

Dosadašnje metodičke koncepcije nastave pismenoga izražavanja temeljile su se na razvijanju

gramatičke i pravopisne pismenosti, a novije se metodičke koncepcije oslanjaju se na rezultate
stilistike. Najnovije metodičke koncepcije polaze od rezultata lingvistike teksta.

Lingvistika teksta bavi se:

 stvaranjem teksta (produkcijom)

 primanjem teksta (recepcijom)
 opisivanjem, tumačenjem i vrednovanjem (deskripcijom, interpretacijom i
valorizacijom teksta).

Tekst

Ima više značenja: riječ u opoziciji prema ilustracijama, melodiji i sl; slog, doslovni slijed
riječi; originalne autorove riječi; riječi uz glazbeno djelo; napisan ili tiskan članak ili opaska,
uz slike, crteže i sl.; akt, službeni dokument; piščeva tvorevina u pismenom ili tiskanom
obliku; isto što i korpus; približna ukupnost izreka koje su izabrane za analizu i predstavljenih
u obliku pisanoga teksta, magnetofonskoga zapisa i sl.; skup rečenica: razmjer tiskarskoga
pisma, grafička mjera.

Definicije teksta

Lingvistika teksta definira tekst na više načina. Tekst je cjelina organizirana po zakonima
gramatike i logike određenoga teksta.

Tekst je završena jezična jedinica stvorena prema pravilima gramatike nekoga jezika.

Tema teksta

Tema se iskazuje naslovom. Tema teksta iskazuje se logičkim vezama koje se u tekstu mogu
utvrditi pitanjima (tko, što, kako, zašto).

Tematsko i logičko jedinstvo teksta – ostvaruje se na različite načine ovisno o temi, vrsti
teksta i njegovoj namjeni.
Odnos teme i reme – u obavijesnoj se teoriji logički subjekt naziva temom. Tekst donosi
sustav obavijesti o temi (logičkom subjektu) i naziva se remom (logičkim predikatom). U
tekstu se uspostavlja odnos između teme i reme. Taj se odnos utvrđuje na razini rečenice,
pasusa i cijeloga teksta.

Pasus/odlomak – u hijerarhijskom je smislu nadređen rečenici. Pasus je tematska struktura

koja donosi jednu temu, za razliku od cijeloga teksta koji može donositi više tema. U teoriji
teksta jedinice koje imaju status nadrečeničnoga jedinstva nazivaju se različitim nazivima:
pasus, smisaoni dio teksta, sastavnica, prozna strofa, logička spona, diskurz, smisaoni
fragment, paragraf, subtekst.

Raščlamba teksta – temelji se na utvrđivanju tematskih jedinica i grafičkih sredstava kojima

se omeđuju dijelovi teksta. Cijeli tekst može sadržavati više pasusa koji su međusobno
povezani zajedničkom okvirnom temom, logičkim i jezičnim sredstvima.

Leksičko-semantičko ustrojstvo teksta – na temelju tematskih skupova riječi i njihovih veza

utvrđuje se leksičko-semantičko ustrojstvo teksta. U tematskoj skupini obično postoji
dominirajuća riječ najopćenitijega značenja te se njome najavljuje tema pasusa. Ostale
tematske riječi pobliže određuju dominirajuću riječ.

Tema i podtema – u cjelovitome tekstu postoji opća (okvirna) tema koja je nadređena
posebnim podtemama. Okvirna tema raščlanjuje se na podteme, a njima se konkretizira
okvirna tema.

Grafičko omeđivanje pasusa – pasus se grafički određuje kao relativno samostalna cjelina
(dio veće cjeline). Počinje novim retkom koji je uvučen.

Deduktivna struktura teksta – deduktivno ustrojen tekst polazi od općega prema

pojedinačnome. Kao opće u stvaranju teksta pojavljuju se: a) pojam (riječ-pojam); b)
rečenica koja ima značajke suda ili ocjene. Ta se polazna strukturna jedinica objašnjava,
obrazlaže i dokazuje.

Tekst razvija misao tumačenjem općeg značenja pojma i njegovih posebnih značenja. Na taj
se način ostvaruje deduktivni ustroj teksta koji pripada znanstveno-informativnome stilu.

Asocijativno razvijanje teksta – u književnoumjetničkome tekstu primjenjuje se asocijativno

razvijanje teksta. Pisac polazi od ishodišne riječi uz koju vezuje asocijacije.
Npr.

RUKE: kolju, puštaju, stvaraju bodu

DRŽE: pegle, svjetiljke, zastave, britve, instrumente (polazi se od općeg pojma ruke te se
javljaju rojevi asocijacija).

Asocijacije se izražavaju različitim vrstama riječi i različitim sintaktičkim vezama, a razvijeni

rečenični nizovi svjedoče o bujnosti asocijacija koje izražavaju piščev način doživljavanja.

Učenički tekst

(primjer asocijativnog razvijanja)

JUTRO. Ružičasti, pamučni, oblačići poput dječjih obraza, nanizani po plohama

plavomodroga neba, putuju. Kroz magleni plašt na krovovima kuća probijaju se zrake
gospodara neba – SUNCA.(…)

Tekst polazi od tematske riječi (pojma. Njome se najavljuje tema teksta koja se ostvaruje
pjesničkim slikama, stoga se tekst može segmentirati na pjesničke slike.

Tvrdnja kao deduktivno ishodište teksta – tvrdnja je specifična osobina logičkoga suda
koja se očituje u prihvaćanju ili otklanjaju neke veze pojmova.

npr. Mažuranić je bio vrlo obrazovan čovjek. Poznavao je stare i nove književnosti, bio je
odličan pravnik, matematičar i poznavač jezika, a bavio se i astronomijom. U prvoj je
rečenici sadržana tvrdnja da je Mažuranić bio obrazovan čovjek. Druga rečenica dokazuje tu
tvrdnju te se tim podatcima potvrđuje afirmativni smisao tvrdnje.

Preinačen postupak dokazivanja – tvrdnja kao ishodišna rečenica teksta može se dokazati i
drukčijim postupkom. Jedinice kojima se tvrdnja dokazuje navode se u raščlanjenu obliku.

npr. Mažuranić je bio vrlo obrazovan čovjek. Poznavao je: a) stare i nove književnosti; b) bio
je odličan pravnik; c) matematičar (…)

Takvim se raščlanjivanjem dokazivana jače ističu njegovi pojedini elementi. Elementi se

moju i brojčano raščlaniti tako da se jedinice kojima se tvrdnja dokazuje označavaju rednim
brojevima.

Citat u funkciji dokaza – čest je postupak dokazivanja citiranje tuđega teksta.

Postoje utvrđena pravila o citiranju teksta:

 tuđi tekst citira se u svom autentičnom obliku

 ako se iz citata izostavljaju pojedini dijelovi, to se označava trima točkama u
zagradi (…)
 pri izostavljanju dijelova teksta zadržavaju se interpunkcijski znakovi koji su
upotrijebljeni prije ili poslije ispuštena dijela teksta
 ako poslije izostavljenih dijelova teksta koji su zamijenjeni točkama u uglatoj
zagradi i počinje nova rečenica, iza uglate zagrade, prije početka nove rečenice,
stavlja se točka
 ako se izostavlja veći dio teksta, to se označava točkicama kroz čitav redak
 u uglatu se zagradu stavlja sve što se dodaje citatu
 ako se u citatu ističu pojedini dijelovi, inicijalima se obično navodi osoba koja
nešto ističe (podcrtao: D.R.)
 ako se citat uključuje u autorski tekst, navodnici se stavljaju na početak i kraj
citata
 citat može biti ishodištem teksta kao temeljna ideja ili tematska okosnica
 citatom se obično ne zaključuje autorski tekst.

Stvaranje teksta

Naputci učenicima prije pisanja teksta

Prije pisanja bilo kojeg teksta postavljaju se ova pitanja:

 Koji je povod za pisanje teksta?

 Što želim tekstom postići?
 Kome (za koga) pišem?
 Zašto pišem, s kojom namjerom?
 Želim li o kome/čemu obavijestiti, koga/što kritizirati, koga uputiti…?
 Što trebam napisati?
 Koji sadržaj prenijeti čitatelju/čitateljici?
 U kojem će obliku biti tekst?
 Moram razlikovati osobe kojima namjenjujem svoj tekst.
Priprava za pisanje

Prije konačnog pisanja teksta učenicima se preporuča:

 pisanje natuknica koje se uključuju u temu, logičko sređivanje natuknica i drugih

bilježaka, pisanje prve verzije teksta na listu papira s rubnicom za ispravke i promjene
 čitanje prve verzije teksta radi utvrđivanja usklađenosti teksta sa zahtjevom koji su
postavljeni u pitanjima, pisanje teksta u čistopis uz posebno obraćanje pozornosti na
rukopis i organizaciju teksta, pri pisanju teksta služi se pravopisom.

Stvaranje teksta

Tekst je rezultat različitih procesa. Tri su temeljne odrednice tih procesa:

a) predmet (P)
b) subjekt koji piše (S)
c) tekst (T).

Predmet se može spoznati na više načina: neposrednim promatranjem, razmišljanjem,

predočivanjem, zamišljanjem. Pisac prenosi čitatelju obavijest o predmetu sredstvima
pisanoga jezika te je tekst rezultat piščeve jezične i spoznajne razvijenosti.

Tumačenje shema – pisac teksta posjeduje zalihe predodžaba koje povezuje uz temu o kojoj
piše. Pisac aktivira zalihe jezičnih sredstava te iskazuje leksičku, gramatičku, pravopisnu i
stilističku spremnost za stvaranje teksta. Zatim nastupa proces osmišljavanja sadržaja i izraza,
a završni je čin pisanje teksta.

Teme i naslovi

Izvori

Postoje različiti izvori iz kojih se crpi građa za pismeno izražavanje:

1. neposredna stvarnost (realni predmetni svijet): roditeljski dom, škola, od kuće do

škole, seoska sredina, gradska sredina, događaji, ljudska bića i životinje, priroda,
mrtva priroda, slike krajolika, prirodne pojave
2. posredna (pripremljena) stvarnost: crteži, fotografije, pokretne slike, nastavni
filmovi, televizijske emisije
3. pripremljena stvarnost.
Tematski sustavi

Tema i naslov

Svaki se tematski krug raščlanjuje na konkretne teme i naslove. Određivanje naslova za

svaku tematsku jedinicu pretpostavlja razmišljanje o temi i njezinu načinu oblikovanja. To
razmišljanje uključuje doživljajno, intelektualno i jezično angažiranje.

Metodičari postavljaju ove zahtjeve u osmišljavanju teme i naslova:

 pažljivo udubljivanje u smisao teme

 određivanje i osmišljavanje sadržaja kojima se tema konkretizira
 određivanje vrste teksta u kojem će se tema oživotvorit (opis, pripovijedanje,
raspravljanje)
 stvaranje kompozicijskog plana za razvijanje teme.

Na temelju spomenutih postupaka utvrđuju se:

 predmet o kojem će se pisati

 smisao, svrha pisanja
 odnos pisca prema predmetu pisanja
 vrsta teksta i način njegova jezično – stilskoga oblikovanja.

Za tu se svrhu uspostavljaju vježbe u osmišljavanju teme i naslova.

Tematske vježbe

Raščlanjivanje naslova – vježba raščlanjivanja naslova temelji se na ponuđenim uzorcima

naslova. Učenicima se predočuje više naslovnih uzoraka na temelju kojih određuju širinu
teme (uže i šire teme. Na primjer: naslov teme može biti Proljeće ili Proljeće u mome
voćnjaku, a uspoređujući ta dva naslova učenici će zaključiti koja je tema uža, a koja šira.

Proširivanje teme – pri određivanju širine teme može se koristiti vježba koja traži takav
poredak naslova prema kojem svaka iduća formulacija znači proširivanje teme.

1. Prvi dan školskih praznika

 2. Najuzbudljiviji doživljaj
3. Moji školski praznici

Oblikovanje naslova – slijedi nakon izbora teme. Naslov može predložiti učenik ili učitelj, a
pri oblikovanju teksta primjenjuju se sljedeći postupci:

 naslov teme oblikuje se na temelju poticajne tematske riječi

 naslov teme određuje se na temelju slikovnog predloška
 naslov teme određuje se prema tekstovnom predlošku.

Tema se oblikuje jednom riječi, sintagmom, rečenicom, pitanjem, poslovicom, aforizmom,

citatom.

Vrednovanje ponuđenih naslova

Kriteriji vrednovanja:

 opseg teme (usklađenost naslova i opsega)

 hijerarhija tema u ponuđenom tematskom nizu
 sužavanje teme (preširoka tema)
 proširivanje teme (preuska tema)
 promjena gledišta u formulaciji teme

Naslovi mogu biti metaforični te se značenjski određuju.

Iskazivanje i raščlanjivanje teme

Svaki tematski krug koji ulazi u nastavu pismenog izražavanja detaljnije se raščlanjuje.
Raščlanjuje se tema i sadržaj koji u nju ulazi, a raščlamba se ostvaruje na temelju naslova
teme. Osmišljavanje naslova i teme prvi je korak u pisanju sastavka.

Pripremanje učenika za iskazivanje naslova

Odvija se u tri smjera: doživljajnom (emocionalnom), intelektualnom (racionalnom) i

jezično-stilskom smjeru.

Doživljajno se usmjeravanje odnosi na afektivno vezanje uz temu, razvijanje senzibiliteta za

temu. Intelektualno pripremanje odnosi se na krug spoznaja koje učenik prikuplja o zadanoj
temi, a jezično pripremanje obuhvaća leksička, gramatičke, pravopisne i stilske vježbe koje
učenika pripremaju za jezično-stilsko oblikovanje teme.

Metodički zahtjevi

 pažljivo udubljivanje u smisao teme i točno određivanje onoga što tema traži
 od razumijevanja teme, njezine raščlambe i sadržajne konkretizacije ovisi
kompozicija, vrsta teksta i stilski izraz.
 u raščlambi naslova teme utvrđuje se: predmet o kome treba govoriti, smisao i smjer u
kojem treba odgovoriti na temu, stilski izraz.

Da bi se udovoljilo tim zahtjevima, provode se vježbe određivanja teme.

Tematske riječi – tema se može odrediti na temelju poticajnih riječi koje ih potiču na
određivanje teme.

Određivanje naslova zadanoga teksta – učenicima se nude uzorci tekstova kojima treba dati
naslov.

Istraživačka situacija – stvara se ponudom izvora u kojima učenici traže podatke o zadanoj
temi.

Zadaće

Pismene vježbe služe razvijanju tehnike pisanja, usvajanju grafemskoga sustava, estetskom
oblikovanju slova (krasopis), stjecanju pravopisnih navika, usvajanju gramatičke norme,
bogaćenju rječnika, razvijanju stila, usvajanju pravila i zakonitosti oblikovanja teksta,
organiziranju sadržaja, pronalaženju sadržaja.

Vrste

Iskazane zadaće ostvaruju se ovim vrstama pismenih vježbi:

 prepisivanje teksta (doslovno)

 prepisivanje s preinakama
 odgovori na pitanja
 pitanja o tekstu
  vježbe sređivanja rečenice/teksta
 vježbe dopunjavanja rečenice/teksta
 vježbe skraćivanja rečenice
 vježbe zamjenjivanja
 diktati
 leksičke vježbe
 gramatičke vježbe
 stilističke vježbe
 kompozicijske vježbe
 promatračke vježbe
 istraživačke vježbe

Prepisivanje teksta – tom vježbom učenici izgrađuju svoj rukopis, razvijaju pažnju,
strpljenje i smisao za estetski izgled rukopisa.

Prepisivanje s preinakama – to je vrsta prepisivanja u kojoj prepisivač prema određenom

zadatku mijenja tekstovni predložak. Preinake se mogu odnositi na zamjenjivanje pojedinih
vrsta riječi i oblika riječi, reda riječi, stilskih postupaka (gramatičke preinake).

U tekstu koji sadrži oblik perfekta pojedinih glagola pri prepisivanju taj se oblik zamjenjuje
aoristom ili imperfektom (stilističke preinake).

Imenice, pridjeve, priloge u tekstu zamjenjuje se istoznačnicama, posuđenice našicama,

dijalektizme riječima iz standardnog jezika (leksičke preinake).

Posebnu vrstu prepisivanja čine vježbe u kojima se stih prenosi u prozu, proza u stih,
pripovjedni tekst u dramski oblik, upravni govor u neupravni i slično.

Odgovori na pitanja – ta se pismena vježba provodi na svim stupnjevima školskoga sustava.

U početnoj nastavi pismenosti učenici usmeno odgovaraju na pitanja koja se nalaze na ploči,
radnim listovima i početnici.

Odgovor zadržava sve riječi iz pitanja osim upitnih riječi (tko, što, gdje, kada, kako, je li…)

Tko je na slici? Na slici je dječak.

Pitanje i odgovor u teoriji obavijesti (dato-novo) – u odgovoru se ne ponavljaju riječi iz

pitanja, već sadrži očekivanu novu obavijest.
Tko je na slici? Dječak.

Usmeno pitanje – pisani odgovor

Kombinacijom usmenoga pitanja i pisanoga odgovora postiže se povećana koncentracija i

potiče memoriranje pitanja.

Od učenika se može zatražiti da usmeno ponove pitanje i pismeno odgovore ponavljanjem

svih riječi u pitanju osim upitne riječi ili pisanjem obavijesnoga predikata. Zadatak se može
preinačiti tako da učenici zapisuju pitanja i odgovore.

Pitanje i odgovor s nabrajanjem – pitanje s upitnom riječi u jednini ili množini traži
odgovore s nabrajanjem. Takva pitanja primjenjuju se od prvoga razreda osnovne do
završnoga razreda srednje škole. Sadržaj pitanja postavlja se iz neposredne stvarnosti iz
gradiva svih nastavnih predmeta, a uz odgovor s nabrajanjem povezuje se pravopisno pravilo
o pisanju zareza.

Pisanje i odgovor u više rečenica – pisanje koje traži odgovor u više rečenica otvara
mogućnost za stvaranje vezanoga teksta. Obično se takva pitanja postavljaju kada je riječ o
raščlanjivanju sadržaja (sintetsko pitanje – analitički odgovori).

Pitanja o tekstu – test-uzorak

Svaki tekst može poslužiti kao predložak za postavljanje pitanja. Vrsta teksta uvjetuje vrstu
pitanja, njihovu sadržajnu usmjerenost, oblik i svrhu. Književnoumjetnički prozni tekst
pokreće pitanja kojima se provjerava razumijevanje stilskih postupaka i moguća primjena tih
postupaka pri stvaranju vlastitoga teksta. Riječ je o tekstu-uzorku na kojem se uče zakonitosti
oblikovanja određene vrste teksta.

Npr. kao uzorak za pjesnički opus može poslužiti Krležin tekst Kuća. Učenici će na temelju
pitanja i odgovora uz tak tekst naučiti kako se može oblikovati umjetnički opis kuće te će
stvarati vlastiti opis kuće, primjenjujući spoznaje naučene na tom uzorku.

Pitanja uz tekst
Uz tekst se mogu postavljati pitanja kojima se provjerava sposobnost pamćenja (memorijska
pitanja).

Kojim stilskim postupcima Krleža oblikuje lirski opis kuća? Uz tekst se povezuju pitanja koja
traže interpretaciju tipa kako, u čemu, zašto.

Kako pisac pristupa temi opisivanja:

 kao hladni (objektivni) pripovjedač koji vjerno opisuje izgled kuća;

 izražava svoje osjećaje i asocijacije, tj. subjektivno pristupa temi opisivanja?

Kako pisac zamišlja krovove kuća? Kako ih zamišlja uz pojedina godišnja doba? Koje
osobine pridaje kućama? Zašto kaže da su kuće: nijeme i mudre, da slušaju žamor, da krovovi
putuju, da kuće znaju…

Na pitanja učenici odgovaraju pismeno služeći se tekstom. Odgovori se analiziraju i vrednuju.

Nakon toga odabire se tema za lirski opis. To može biti kuća, ulica, trg, crkva, most, cesta…

U opisu se primjenjuju stilski postupci kojima je Krleža oblikovao svoj opis.

Pitanja uz znanstveni tekst

Pitanjima uz znanstveni ili znanstveno-popularni tekst pokreće se čitatelje na otkrivanje

poruka. Kao tekst-uzorak može poslužiti jezikoslovni tekst koji se bavi hrvatskim dijalektom.
Učenicima se nudi uzorak prvih pitanja uz tekst, a ostala pitanja sami zapisuju na rubnici.

Npr. Kojim dijalektom, u najvećem, postotku, govore Hrvati? Gdje nalazimo stare hrvatske
iseljenike? Što je organski idiom? (iz teksta Osobitosti hrvatskih dijalektalnih idioma, Josip
Lisac)

DIKTATI

Diktat je vrlo aktualna tema u metodičkoj literaturi. Francuski metodičari ističu diktat kao
vrlo prikladan oblik pismene vježbe u razvijanju pravopisne pismenosti. Pravilno postavljeni
diktati pokazuju učenikovo znanje i navike, razvijenost njegove memorije, točnost pamćenja i
logičkog povezivanja sadržaja, sposobnost razlikovanja i raspoznavanja, brzinu reagiranja,
sposobnost obuhvaćanja zvukovnih nizova i njihova gramatička predočavanja odgovarajućim
znakovima uvažavajući pritom pravopisne konvencije, spretnost u primjeni naučenih pravila.
Eksperimentalna istraživanja diktata i njegove uloge u razvijanju pravopisne pismenosti
afirmiraju ga kao nezaobilazan oblik pravopisne vježbe.

U određivanju tipova diktata primjenjuju se različiti kriteriji: namjena, provedba i karakter

diktata.

STVARALAČKI DIKTAT

Afirmirani su u novijoj metodičkoj literaturi. Pojedini metodičari smatraju stvaralačkim

diktatom takav diktat u kojem učenik samostalno oblikuje pojedine riječi u tekstu, preinačuje
zadane riječi ili nadopunjuje tekst odgovarajućim jezičnim podacima. Ruski metodičar
Ušakov definira stvaralački diktat kao proces izmjena i dopuna u tekstu te razlikuje dva tipa
stvaralačkih diktata:

1. stvaralački diktat s umetanjem riječi (proširivanje teksta)

2. stvaralački diktat s promjenom riječi

Diktat ne temelju ključnih riječi

Inačica je stvaralačkog diktata. To je takav diktat u kojem učenici na temelju zadanih riječi i
izraza sastavljaju samostalno cjelovite rečenice ili zaokružen tekst koji će služiti kao
tekstovna podloga diktata. On angažira učenike u stvaranju teksta.

Izvedba diktata

1. Učiteljica zapisuje riječi na ploču ili vješa plakat na kojem su ispisane tematske riječi.
2. Učiteljica diktira tematske riječi, jedan učenik ih zapisuje na ploču, ostali ga
kontroliraju.
3. Učiteljica zadaje učenicima da prepišu iz udžbenika ili čitanke određeni niz tematskih
riječi.

Nakon izbora tematskih riječi pristupa se oblikovanju teme. Učenici predlažu svoje varijante
naslova za ponuđeni leksički niz, a odabire se najuspjelija varijanta.

Primjer: mogu se uzeti tematske riječi koje se odnose na godišnje doba: proljeće, vjetrić, prvo
cvijeće, ćarlija, ptičica, dječaci, trčati, voćnjak, sunčeve zrake.
Učenici će pažljivo pogledati napisane riječi (najprije u sebi, a zatim naglas). Riječ je o
glasovima č i ć koje treba pravilno izgovoriti da se ostvari načelo povezivanja ortoepije i
ortografije. Tematske riječi poslužit će kao natuknice za pisanje potpunih rečenica. One se
kasnije mogu povezati u zaokružen sastavak. Učenici stvaraju tekst, a učiteljica provjerava
uratke i izdvaja najuspjelije rečenice od kojih se oblikuje zaokružen sastavak. Učenici
ponovno čitaju tekst i usmjeruju pažnju prema riječima u kojima se pojavljuju glasovi č i ć te
provode ortografsku analizu. Tekst na ploči se prekriva, a učiteljica učenicima diktira tekst te
nakon završetka diktata učenici uspoređuju tekst na ploči sa svojim tekstom u bilježnici.

U organizaciji stvaralačkog diktata po zadanim riječima inzistira se na auditivnom i

vizualnom percipiranju riječi jer se slušanjem i izgovorom predusreću određene
pravopisne pogreške, a pisanjem i promatranjem napisane riječi usvaja se ortografsko
pravilo.

Vrednovanje diktata

 ta vrsta diktata u sebi uključuje elemente diktata s predusretanjem pogrešaka i

eksplikativnog diktata
 po svojoj se stvaralačkoj usmjerenosti približava samostalnom pismenom sastavku po
natuknicama (zadanim tematskim riječima)
 razlika je što se kod diktata stvara kolektivni sastavak kao tekstovni predložak diktata,
a pismeni sastavak teži razvijanju individualnoga izraza
 stvaralački diktat pridonosi razvijanju pravopisno-gramatičke pismenosti, ali je
istovremeno i stilistička vježba i vježba u logičkom povezivanju sadržaja.

Stvaralački diktat po slici

 uključuje ponavljanje gramatike, ortografije i pravopisnih pravila, a obogaćen je i

stvaralačkim radom učenika
 primjenjuje se najčešće u ponavljanju jezičnog gradiva, a kao predložak za izvođenje
diktata uzima se slika

Postupak: poslije uvodne riječi, u kojoj učitelj upoznaje učenike s ciljem sata, pristupa se
promatranju slike. Učenici usmeno izražavaju ono što vide na slici, a zatim učitelj diktira tekst
i traži da učenici dopune rečenice odgovarajućim dopunama (objektima, priložnim oznakama,
atributima, apozicijama).
Pojedinosti na slici opisuju se kombinacijom diktiranja, pitanja i zadataka.

Npr. U prvom su planu slike ….. Promatrajte sliku i napišite odgovarajuću riječ, odnosno
dodatak. Kakvu šaku ima djevojčica?

Stvaralački diktat po slici pogoduje razvijanju pažnje, izoštravanju promatračkih

sposobnosti i smisla za likovnu analizu, učvršćivanje gramatičkih i pravopisnih pravila,
razvijanju smisla za izbor riječi, razumijevanja njezina značenja i funkcije.

Diktat s obrazloženjem

 koristi se da bi se povećala misaona angažiranost učenika

 učenik dobiva zadatak da sažeto napiše pravilo, a tek nakon toga zapisuje riječi po
diktatu.
 pisanje pravila pojačava učenikovu aktivnost.

Diktat se provodi na sljedeći način: učitelj objašnjava učenicima svrhu rada i postupak.
Provjerava, na primjer, kako su učenici naučili pravila o jednačenju suglasnika po zvučnosti.
Prije diktiranja učenici usmeno ili pismeno formuliraju naučeno pravilo, a zatim učitelj daje
učenicima zadatak da podcrtaju primjere koji sadrže spomenutu glasovnu promjenu. Obilježit
će pismeni znak koji tu pojavu registrira.

Diktat s obrazloženjem uspješno se može primijeniti u svladavanju interpunkcije. U

provođenju takvoga diktata, stranica se podijeli okomito u dva dijela, na dva stupca. Na
lijevoj strani piše se diktirani tekst i numeracija, a na desnoj strani obrazloženja.

Primjer

Ti si, 1 prijatelju, 2 pogriješio. 1-2: vokativ (zarez se piše ispred i iza V)

Slučajeve koje ne znaju objasniti, učenici rješavaju tako da precrtaju pravopisni znak,
interpunkciju. Nepravilno objašnjenje uzme se kao učinjena pogreška, isto kao i izostavljanje
objašnjenja.

Takvi tipovi diktata pojačavaju pažnju pri pisanju teksta, postavljaju učenike u aktivan
odnos prema tekstu, traže precizno poznavanje pravopisnih i gramatičkih pravila.

Kontrolnopoučni diktat
  inačica je diktata s obrazloženjem, a pri pisanju te vrste diktata pozornost se poklanja
najtežim ortografskim i gramatičkim pojavama u tekstu

Postupak: učitelj odabire tekst i čita ga u cjelini, a zatim učenici po diktatu zapisuju prvu
rečenicu i dobivaju određene rezultate.

Primjer zadataka (ulomak iz Breze):

1. Objasnite u tekstu upotrebu interpunkcije. Učenici pojedinačno objašnjavaju

interpunkciju u rečenicama.
2. Podcrtajte u tekstu veznike koji povezuju rečenice. Imenujte te veznike.
3. Jeste li stavili zarez ispred i iza razumije se? Zašto?

Takva vrsta diktata učvršćuje znanje i pospješuje razvoj pravopisne pismenosti.

Objašnjeni (eksplikativni diktat)

 pretpostavlja objašnjenja koja olakšavaju snalaženje u novoj situaciji

 objašnjava se određeni tekst s ciljem da učenici određuju značenje pojedinih pojmova
u tekstu
 tekst koji će biti diktiran nije istovjetan prethodnom tekstu
 za tu se vrstu diktata traži uočavanje sličnosti i razlika u obilježenim primjerima i
primjena odgovarajućih pravila.

Diktat s predusretanjem pogrešaka

 pretpostavlja određene pogreške koje želi predusresti, a da bi se pogreške uspješno

predusrele učenici se mogu služiti pravopisnim priručnikom.

Kontrolni diktat

 ima dvostruku namjenu: pomoću njega se utvrđuje stupanj gramatičko-pravopisne

pismenosti
 za takav se diktat uzima neobrađen tekst
 prije diktiranja učenici se upoznaju sa sadržajem teksta te diktat služi za uvježbavanje
pravopisno-gramatičkih pravila
 nakon diktiranja učenici pregledavaju svoje tekstove i ispravljaju pogreške, a zatim se
izvodi kolektivni ispravak uz objašnjenje učinjenih pogrešaka.
Proučeni diktat

 izvodi se bez ikakvih objašnjenja neposredno prije diktiranja teksta, a učenici su prije
diktata proučili gradivo na satu ili kod kuće.

Samodiktat

 temelji se na napamet naučenom tekstu. Učenici dobiju zadatak da nauče određeni

tekst (pjesmu, prozni fragment) i zapisuju ga doslovno.

Izborni diktat

 ne obuhvaća cjelokupni tekst koji se diktira, već učenici zapisuju samo one primjere
koji se diktatom žele provjeriti ( pisanje riječi s refleksom glasa jat, č i ć, dž i đ)
 vremenski raspon pisanja je od 5 do 20 minuta
 tekstovi moraju biti odmjereni po težini i dužini jer predugi tekst zamara učenike, a
sadržajno i leksički preteški tekstovi obeshrabruju i dekoncentriraju.

Izvedba diktata

Učenike treba pripremiti za napor koji ih očekuje u diktatu. Potrebno je privući njihovu
pozornost i odabrati odgovarajući sustav motivacije. Diktiranje mora biti prirodno i
odmjereno, a izgovor mora biti kao i u običnoj jasnoj i odmjerenoj govornoj komunikaciji.

Ispravljanje diktata može se izvoditi na više načina:

1. Učenici pojedinačno čitaju rečenicu po rečenicu, uočavaju pogreške, komentiraju ih i

ispravljaju.
2. Jedan učenik ispravlja diktat na ploči, ostali prate njegov rad i nakon toga iznose
primjedbe na intervencije koje je učenik izvršio.
3. Učenici diktiraju rečenicu po rečenicu iz svoje bilježnice, a određeni učenik piše na
ploču. Nakon svake izdiktirane rečenice provodi se ortografska analiza.
4. Učenici zamjenjuju bilježnice i jedni drugima ispravljaju pogreške, a učitelj kontrolira
njihov rad i utvrđuje kako treba izgledati korektno napisan tekst.

Norme ocjenjivanja
U ocjenjivanju pismenih vježbi i kontrolnih zadataka mogu se uspostaviti jedinstveni kriteriji
ocjenjivanja.

Ocjena kontrolnih diktata od V. do VIII. razreda

Broj riječi

5. razred: 90 – 100
6. razred: 110 – 120
7. razred: 130 – 140
8. razred: 150 – 160

Prijedlozi, veznici i uzvici uzimaju se kao samostalne riječi. Prvi kontrolni diktat na početku
školske godine sastavlja se na razini diktata na kraju prethodnog razreda. Težina diktata ovisi
o sadržaju teksta, jeziku i stilu, stupnju zasićenosti teksta ortografskim i gramatičkim
primjerima.

Za diktate se uzima tekst u kojem su zastupljeni raznoliki ortografski i gramatički

primjeri, a za svako naučeno pravilo ne smije biti više od 2 do 4 primjera. Učitelj mora
diktirati tekst u skladu s ortoepskom normom suvremenoga hrvatskog standardnoga jezika
(npr. futur glagola biti neće čitati bit će, nego biće). Učitelj tekst mora čitati izražajno,
ostvarujući vrednote govorenoga jezika. Tekst diktata čita se još jednom. Čita se polagano da
bi učenici mogli prekontrolirati tekst i ispraviti pogreške, a zatim predaju tekst diktata
učitelju.

Kriterij ocjenjivanja

Odličan: diktat bez ijedne pogreške.

Vrlo dobar: diktat s najviše dvije ortografske i dvije pogreške iz interpunkcije; ili jedna
ortografska i tri interpunkcijske pogreške.

Dobar: diktat u kojem ima više pogrešaka nego što je dopušteno u ocjeni vrlo dobar, ali ne
više od 4 ortografske i 4 interpunkcijske pogreške ili 3 ortografske i 5 interpunkcijskih
pogrešaka. Učitelj može dati ocjenu dobar i za 5 ortografskih i 3 interpunkcijske pogreške ili
za 6 interpunkcijskih, a 2 ortografske, ovisno o karakteru pogrešaka i osobitosti rada
pojedinog učenika.
Dovoljan: diktat koji prelazi broj pogrešaka propisanih za ocjenu dobar, ali ne više od 12
pogrešaka od kojih može biti najviše 7 ortografskih.

Nedovoljan: diktat u kojem je broj pogrešaka veći od predviđenoga broja u ocjeni dovoljan.

POGREŠKA

Pogreškom treba smatrati svako narušavanje i nepoštivanje ortografskih pravila, gramatičke

norme i interpunkcije. Uvažava se pravopisno-gramatičko gradivo koje je obrađeno u
određenoj fazi tekuće školske godine.

Ne uzimaju se kao pogreške:

1. Riječi koje su pogrešno napisane, a nisu obuhvaćene programom za taj razred. Takvu
pogrešku treba predusresti objašnjenjem ili pisanjem na ploču.
2. Ako učenik griješi u pisanju istoga primjera (npr. čovijek, čoviječji), to se uzima kao
jedna, ali gruba pogreška. Ako učenik griješi u pisanju negacije, na primjer, svaka
pogreška uzima se samostalno – nemogu, nevidim. Isto tako pogrešku u interpunkciji
koja se odnosi na isto pravilo, treba uzeti samo jedanput (npr. pisanje zareza ispred i
iza vokativa). U diktatu treba razlikovati grube i sitnije pogreške.

Grubim pogreškama smatraju se ove:

1. Ranije obrađena pravopisna pravila moraju biti posve usvojena. Pogreške koje
narušavaju ta pravila, smatraju se grubim pogreškama (npr. pisanje velikog slova u
rečenici).

Sitnijim pogreškama smatraju se sljedeće:

1. Pogreške koje se odnose na neobrađena pravopisna pravila.

2. Pogreške vezane uz teže jezične pojave koje se uz veći napor diferenciraju.
3. Pogreške pri rastavljanju riječi.
4. Izbor iz dviju mogućih inačica u upotrebi interpunkcije (stanke umjesto zareza, na
primjer).

Učitelj može povisiti ocjenu diktata:

 1. Ako u diktatu ima niz pogrešaka (3 i više) koje se odnose na isto pravopisno pravilo
(npr. pisanje negacije uz glagole).
2. Ako u radu učenika ima sitnijih pogrešaka. Tako od V. do VIII. razreda ocjenu dobar
može dobiti učenik koji je načinio 5 ortografskih i 3 interpunkcijske pogreške, ako su
sve ortografske bile sitnije.

Ocjena iz diktata može se i sniziti:

1. Ako je diktat pisan nečitljivim rukopisom.

2. Ako u diktatu ima mnogo ispravaka (precrtavanja i dopuna), što pokazuje učenikovu
nesigurnost u primjeni pravopisnih pravila.
3. Ako se u diktatu ponavljaju grube pogreške.

Za leksički diktat utvrđene su sljedeće norme za broj riječi u diktatu: V. razred: 15 riječi, VI.
razred: 20 riječi, VII. razred: 25 riječi, VII. razred: 30 riječi. Ocjene su sljedeće: 1 pogreška
ocjena vrlo dobar, 2 pogreške ocjena dobar, 3 pogreške ocjena dovoljan, više od 3
pogreške ocjena nedovoljan.

Ocjenjuju se vježbe i zadatci koji služe za proširivanje gradiva, utvrđivanje i uvježbavanje

(ortografske, gramatičko-stilističke vježbe, leksičke vježbe).

Pogreške u pismenim radovima učenika

Što je pogreška

Pismeno izražavanje na književnom jeziku pretpostavlja poznavanje i primjenu norme toga

jezika. Norma književnoga jezika obuhvaća prihvaćene pravilne, relativno postojane oblike,
načine i sredstva izražavanja (leksička, gramatička, stilistička). Jezik se očituje u govoru i
pisanju pa postoji norma pisanoga i govorenoga jezika.

Pogreška je svako narušavanje, svako odstupanje od norme književnoga jezika u

neumjetničkom izražavanju. Pogreška je narušavanje jezične norme: leksičke,
gramatičke, stilističke, pravopisne i pravogovorne.
Osim jezičnih pogrešaka u pisanom jeziku pojavljuju se i omaške koje nastaju ispuštanjem
slova, izostavljanjem riječi. One nisu vezane uz poznavanje književnoga jezika, a nazivaju se
i slovnim pogreškama.

Vrste pogrešaka

Pogreške koje nastaju zbog nepoznavanja jezične norme nazivaju se jezičnim pogreškama.
Dijele se u nekoliko skupina:

1. gramatičke pogreške (morfološke, sintaktičke, tvorbene)

2. leksičke pogreške
3. stilističke pogreške
4. pravopisne pogreške.

Pogreške koje su vezane za izvanjezične sastavnice (sadržaj, logičku organizaciju,

interpretaciju sadržaja) nazivaju se nejezičnim pogreškama.

Dijele se u podskupine:

1. sadržajne pogreške
2. logičke pogreške
3. kompozicijske pogreške
4. interpretacijske pogreške.

JEZIČNE POGREŠKE

Gramatičke pogreške – pogreške koje nastaju narušavanjem gramatičke norme književnoga

jezika. Mogu biti: morfološke, tvorbene, sintaktičke. Morfološke pogreške vezane su uz
oblike i vrste riječi, tvorbene uz zakonitosti tvorbe riječi, a sintaktičke uz zakonitosti
povezivanja jezičnih jedinica u sintagmu, rečenicu i vezani tekst.

Najčešće morfološke pogreške:

1. nenormativna (nepravilna) upotreba prijedloga (usprkos toga, unatoč toga, kroz

razgovor);
2. nenormativna upotreba vremena i načina (osobito kondicionala – prvo lice jednine,
prvo i drugo lice množine: ja bi, mi bi, vi bi, imperativa – drugo lice jednine: pi (pij),
aorista, imperfekta i futura);
 3. nenormativna upotreba padeža (osobito instrumentala sredstva – pišem s olovkom,
vokativa – prijatelj Petrović umjesto prijatelju Petroviću, genitiva množine u
deklinaciji pridjeva i zamjenica – moji najbolji prijatelji umjesto mojih najboljih
prijatelja);
4. nenormativna upotreba komparativa (visočiji, višji, gorji, dobriji, crniji, čišći);
5. nenormativna upotreba glagolskog aspekta (pregledavati umjesto pregledati i sl.);
6. nenormativna upotreba kategorije određenosti i neodređenosti – određeni pridjev
kao imenski predikat (on je marljivi, neodređeni pridjev u nazivlju: brz vlak umjesto
brzi vlak i sl.);
7. sročnost – nekoliko ljudi su došli, dvoje su pisali, trojica su radili, pet učenika nisu
bili na izletu.

Tvorbene pogreške najčešće se javljaju u tuđicama: organizacioni (umjesto organizacijski),

patriotist umjesto patriot.

Sintaktičke pogreške najčešće su u redoslijedu enklitike, u redu riječi u rečenici, u

nenormativnoj upotrebi vremena u suodnosu, u pleonatičkim skupovima (pod uvjetom da, u
vrijeme kad), u porabi sinonimskih konstrukcija, nelogičkom povezivanju rečenica.

Gramatičke pogreške – nastaju zbog nepoznavanja gramatičkog ustrojstva suvremenoga

književnog jezika. Njihovo je otklanjanje uvjetovano stupnjem usvojenosti gramatičkih
zakonitosti, a za njihovo se otklanjanje primjenjuju različite vježbe koje se temelje na
sintaktički, morfološkim i tvorbenim zakonitostima suvremenoga književnog jezika.

Pravopisne pogreške

Nastaju narušavanjem pravopisne norme. Razlikuju se čiste pravopisne pogreške i one koje
su fonetički i gramatički uvjetovane, a to su kombinirane pogreške.

Čiste pravopisne pogreške povezuju se uz pravopisna pravila o pisanju velikog i malog

slova, prilagodbi stranih riječi, sastavljenom i rastavljenom pisanju riječi, rastavljanju riječi na
slogove, skraćenica, interpunkcija.

Pravopisne pogreške koje su fonetički i gramatički uvjetovane povezuju se uz pravila o

alternacijama ije/je: a) prednaglasni položaj korijenskoga sloga: primjenjivati prema
primijeniti, sprečavati prema spriječiti; b) odnos jednine i množine: svijet – svjetovi, brijeg
– brjegovi; c) kraćenje korijenskoga sloga zbog dodatnoga sloga: dijete – djeteta, vrijeme
– vremena; d) deminutivi i augmentativi – djelić, crepić, dijelce i dijelak; e) glagolske
izvedenice – procjena prema procijeniti; f) sufiksi – ač, -telju, -lac, -ište: mjenjač, djelitelj,
pogrešiv; g) komparativ i superlativ: bjelji, vredniji, najvredniji; h) imenice izvedene iz
pridjeva: vrijedan, vrijednost, ali vrednota; i) pridjevi izvedeni iz imenica – pijetao –
pijetlov, ali svijet – svjetski.

Pravopisne pogreške povezuju se uz: jednačenja suglasnika (potkoljenica – pod+koljenica,

prethistorija – pred+historija), gubljenje suglasnika, gubljenje samoglasnika (pedeset –
pet+deset, korisna – korist+na).

Posebnu skupinu pravopisnih pogrešaka čine pogreške povezane uz glasovne promjene

(palatalizaciju, jotaciju, sibilarizaciju, prijeglas, nepostojano a, prelaženje l u o, glas h,
glasove č i ć, đ i đž).

Leksičke pogreške

Nastaju narušavanjem leksičke norme suvremenoga standardnog jezika. Leksička se norma

posebno očituje u okviru svakog funkcionalnog stila (poslovnog, znanstvenog, publicističkog,
razgovornog, književnoumjetničkog). Narušavanje leksičke norme nastaje miješanjem leksika
koji pripada različitim funkcionalnim stilovima.

Primjer: u poslovnom tekstu riječ izjava može se zamijeniti riječju ispovijed, zapisnik
bilješkom i sl. Leksička norma poslovnoga stila traži upotrebu odgovarajućih termina.

Leksičke pogreške najčešće nastaju: a) nefunkcionalnom upotrebom riječi i termina

(barbarizama, arhaizama, provincijalizama i sl.); b) miješanjem leksika različitih
funkcionalnih stilova; c) nemotiviranom upotrebom frazeologizama.

Stilističke pogreške

Nastaju narušavanjem stilističke norme. Tekst je potrebno oblikovati prema zakonitostima

funkcionalnog stila. Teže se otklanjaju jer pretpostavljaju razvijeniji stupanj jezične kulture.

Situacije u kojime se stilističke pogreške pojavljuju:

a) kada se riječ upotrijebi u neadekvatnom značenju

b) kada je riječ suvišna
c) kada se upotrijebi riječ istog korijena
d) kada se ponavlja ista riječ
 e) kada se upotrijebi riječ iz drugog funkcionalnoga stila
f) kada se upotrijebi ekspresivno isforsirana riječ
g) kada se nemotivirano upotrijebi žargonizam, arhaizam, dijalektizam
h) kada se miješa jezik različitih epoha
i) kada se riječi neadekvatno poredaju.

Za uočavanje stilističke pogreške potreban je kontekst te se ona ne može promatrati izolirano.

Stilističke se vježbe otklanjaju posebnim tipovima vježbi, a osobito je djelotvoran stilistički

eksperiment koji se povezuje sa stilističkom analizom učeničkih pismenih radova.

NEJEZIČNE POGREŠKE

Sadržajne pogreške

Sadržajne su pogreške uvjetovane usmjerenošću teksta. Tema je značenjska osnova teksta, u

skladu s tim učenjem sadržajna pogreška definira se kao narušavanje semantičkog jedinstva
teksta.

Najtipičnije situacije u kojima se očituje sadržajna pogreška jesu:

a) ako sadržaj nije usklađen s temom (neusklađenost teme i sadržaja)

b) ako sadržaj nije konkretan, ne konkretizira temu (nekonkretnost sadržaja)
c) ako je sadržaj nepotpun, oskudan
d) ako su obavijesti netočne, sadržaj nepotpun
e) ako su podatci i činjenice netočni.

Sadržajne pogreške nastaju zbog: nepoznavanja sadržaja, neprimjerenosti teme spoznajnim

mogućnostima učenika, nemotiviranošću za oblikovanje sadržaja, nepoznavanjem zakonitosti
oblikovanja teksta.

Za predusretanje i otklanjanje sadržajnih pogrešaka organiziraju se tematsko-sadržajne

vježbe. Uključuju: prikupljanje sadržaja, sistematiziranje sadržaja, osmišljavanje
sadržaja, vrednovanje sadržaja i omeđivanje sadržaja i teme (uža i šira tema, težište
teme).

Logičke pogreške
Tekst je cjelina organizirana prema zakonitostima logike i gramatike određenoga jezika.
Narušavanjem logičkih zakonitosti nastaje logička pogreška. Logičke zakonitosti narušavaju
se ako se:

a) sadržaj ne povezuje u jedinstvenu cjelinu

b) ako se tekstovne jedinice međusobno ne povezuju
c) ako ne postoji dokazni materijal za tvrdnju
d) ako generalizacije nisu izvedene na dovoljnom broju činjenica
e) pogrešni zaključci i sudovi
f) pogrešne tvrdnje.

U logičkom oblikovanju teksta osobitu važnost ima početna rečenica, a važnu ulogu ima i
završna rečenica, kojom se tekst zatvara. Logičke su pogreške uvjetovane nerazvijenošću
sposobnosti logičkoga mišljenja, a predusreću se i otklanjaju posebnim vježbama – vježbe
segmentiranja teksta, vježbe organiziranja teksta, vježbe povezivanja rečenica…

Kompozicijske pogreške

Kompozicija je organizacija sadržaja, tj. elemenata koji tvore tekst. Kompozicijske pogreške
nastaju narušavanjem sklada u rasporedu kompozicijskih jedinica.

Nastaju:

a) narušavanjem redoslijeda u iznošenju sadržaja

b) narušavanjem logičkih cjelina i njihova međusobnog povezivanja
c) narušavanjem odjeljka kao kompozicijske jedinice
d) neadekvatnim umetanjem citata
e) neproporcionalnim odnosima uvoda, razrade i zaključka
f) nedovršenošću odjeljka i teksta u cjelini
g) statičnošću u iznošenju sadržaja
h) narušavanjem načela ravnomjernosti
i) nefunkcionalnim izostavljanjem jedne ili više kompozicijskih jedinica.

Kompozicijske se pogreške predusreću i otklanjaju kompozicijskim vježbama koje se provode

na tekstovnim uzorcima i sadržajima pripremljenima za jezično oblikovanje, a uče
zakonitostima komponiranja različitih tekstova.

Interpretacijske pogreške
Svako pismeno izražavanje temelji se na tri odrednice:

a) što (o čemu) pisati

b) kako pisati
c) zbog čega pisati.

Interpretacija sadržaja ovisi o autorovu shvaćanju, njegovim pogledima i stavovima i

poznavanju sadržaja. Ako se tema interpretira suprotno objektivnoj istini, tada dolazi do
pogrešne interpretacije. Pogreške se predusreću i otklanjaju vježbama koje traže određivanje
mogućih gledišta interpretacije.

OZNAČAVANJE POGREŠAKA

Intervencije u tekstu pisanih radova započinju označavanjem pogrešaka. One se označavaju

različitim znakovima i verbalnim intervencijama u tekstu i na rubnici teksta.

ZNAKOVI ZA POGREŠKE
Otklanjanje pogrešaka

Učiteljeve su intervencije u tekstu jezične i pedagoške. Jezičnim intervencijama učenik

upoznaje normu, usvaja zakonitosti oblikovanja teksta, izgrađuje individualan način
izražavanja i kulturu izražavanja. Pedagoškim intervencijama učitelj utječe na učenikov
odnos prema pisanome izrazu, razvijanju svijesti i potrebi komuniciranja pisanim jezikom,
zanimanje za pisanje, točnost, smisao, stvaralačke sposobnosti i radost stvaranja.

Leksičke vježbe

Pod pojmom leksik podrazumijeva se sveukupno rječničko blago pojedinog jezika. Može se
govoriti o leksiku pojedinca, društvene zajednice, kraja, književnog razdoblja i leksiku
pojedinog pisca, tj. njegovog književnog djela.

Usvajanjem rječničkoga blaga potrebno je razabrati značenje riječi. Nepoznavanje značenja

riječi dovodi do besmisla i govornih nesporazuma.
Dobro organizirane leksičke vježbe temelj su za stjecanje jezične kulture.

TIPOVI LEKSIČKIH VJEŽBI

Leksičke vježbe ne mogu se izdvojiti iz cjelokupnog nastavnog procesa. One su čvrsto

povezane s nastavom gramatike, ortografije, stilistike i nastavom ostalih predmeta. Pri obradi
morfologije nije dovoljno uočiti samo oblik riječi, već je važno shvatiti i značenje i službu.
Ovakav odnos nameće kombinirani tip leksičkih vježbi:

1. leksičko-stilističke
2. leksičko-semantičke
3. leksičko-gramatičke
4. leksičko-ortografske.

LEKSIČKO-STILISTIČKE VJEŽBE

Cilj im je proširivanje učenikova rječnika, a usporedo s tim razvijanje učenikova stila. Riječ
treba postaviti u određeno uporabno područje, određeni funkcionalni stil. Učenici će tim
vježbama naučiti razlikovati posebnosti leksika pjesničkog, razgovornog, poslovnog,
znanstvenog i publicističkog stila. Nekoliko tipova vježbi:

a) Odredite za koju su profesiju karakteristične ove riječi: nastava, ocjena, znanje, volan,
auto, sudar, pismo, marka, pošta, upala, liječenje, temperatura?
b) Nađite sinonime u hrvatskom jeziku za ove strane riječi: korigirati, impresionirati,
frižider, kontakt, konflikt, poezija, famozan, kolosalan, kotradikcija, situacija,
specifično.
c) Za koji su stil karakteristične ove riječi i izrazi: nespokojstvo, treperenje, šuštanje,
šapat, tišina, samoća, zlaćan, sjenovit, bjeličast, beskrajan.

Takve se vježbe najuspješnije provode na književnim tekstovima, osobito u višim razredima.

LEKSIČKO-SEMANTIČKE VJEŽBE

Upotreba riječi u skladu s njezinim značenjem u standardnom jeziku jedan je od važnih uvjeta
za stjecanje kulture izražavanja. Točna značenjska upotreba riječi postavlja se kao zahtjev
stila, ukusa i logike.

Cilj je tih vježbi da učenici nauče odabrati odgovarajuće riječi po značenju i da izoštravaju
svoj odnos prema značenju riječi.
U provođenju vježbi učenici će se služiti rječnicima.

a) Učenici dobiju tekst u kojem se nalazi riječ koja može imati više značenja ovisno o
kontekstu u kojem se pojavljuje. Uz tekst je iskazan zadatak. Npr.:
Pročitajte priloženi tekst i odredite značenje riječi dom. Riječ dom može imati ova
značenja:
1. kuća u kojoj stanujemo, zgrada;
2. ljudi, čeljad koji žive u jednom domaćinstvu, obitelj;
3. rodni kraj, zavičaj, domovina;
4. ustanova koja je namijenjena za smještaj i rad neke organizacije-

Koja od navedenih značenja ima riječ dom u ovim rečenicama:

1. U selu je sagrađen dom kulture.

2. Pred mojim domom su lijepi nasadi cvijeća.
3. Ovo nije hajdučki brlog, nego moj dom.

b) Rad na deformiranom tekstu, tj. nadopunjavanje rečenica odgovarajućim riječima po

smislu. Poticajne riječi bit će napisane u zagradi: Pisci su opisali život ……… staleža
(građanski, gradski). Učenik je …………. učiteljeve upute (poučio, proučio).

U krugu leksičko-semantičkih vježbi posebno se ističu vježbe sinonimske i antonimske.

Sinonimi su riječi koje se razlikuju po svom glasovnom sustavu, ali imaju blisko, slično,
srodno značenje. Istoznačni sinonimi (žalostan i tužan, divan i krasan). Antonimi su riječi
suprotna značenje (velik – malen, dobar –zao, lijep – ružan, tužan – veseo).

Sinonimske i antonimske vježbe mogu se povezati s obradom gramatičkog, pravopisnog i

književnog gradiva.

a) Proširite ovaj niz sinonima: gledati, vidjeti, zuriti, zurkati, žmirkati, viriti, provirivati,
izgledati, pogledati, zavirivati, škiljiti, pojiti… Odredite značenje svakom pojedinom
sinonimu.
b) Napišite riječi suprotna značenja ovim riječima: sreća, pravda, pažnja, mir, red,
uredan, sretan, zadovoljan, miran, radin, hoću, idem, znam.
 c) Sinonimske vježbe u vezi s obradom književnih tekstova. Pronalaženje sinonima u
karakterizaciji lika. Npr. pri karakterizaciji lika Smail-age Čengića i Crnogoraca može
se stvarati nekoliko sinonimskih nizova:
Smail-aga Crnogorci
okrutan hrabri
silovit odvažni
nemilosrdan nepokolebivi
mučitelj zarobljenici
tlačitelj mučenici

Učenici će dobiti zadatak da uoče nijanse u značenju pojedinog sinonima.

Homonimske vježbe

Homonimi su riječi istoga glasovnog sustava s drugom riječi, ali različitoga naglaska. Uz
pojavu homonima povezuju se sljedeći pojmovi:

homofoni (istozvučnice) – leksemi različiti u pisanju, a jednaki u izgovoru;

homografi (istopisnice) – leksemi jednaki u pisanju, a različiti u izgovoru;

homonimija – leksičko-semantički odnos između najmanje dvaju leksema jednakih izraza i

različitih sadržaja, ukupnost homonima u jeziku.

Riječ krma u hrvatskom jeziku može imati ova značenja: stražnji dio broda ili čamca;
stražnji dio tijela, stražnjica; uprava, vodstvo; povoljne prilike pri obavljanju kakvog posla;
hrana za stoku.

Koje od navedenih značenja ima riječ krma u ovim rečenicama:

Na slaboj paši i krmi krave daju slabo mlijeko.

Vi ćete iz naših ruku primiti krmu.

Njemu ide vjetar u krmu.

Stajao je na krmi i gledao more.

Utegnutim bokovima plovila je ona zanoseći krmu udesno.

Vježbe s arhaizmima i neologizmima

Poneke riječi zastaruju, a nove nastaju. Riječi koje izlaze iz uporabe i održavaju se samo u
znanstvenom i pjesničkom stilu, nazivaju se arhaizmi, a novonastale riječi koje imenuju nove
životne pojave nazivaju se neologizmi.

Vježba: prepisivanje teksta i zamjenjivanje arhaizama riječima iz suvremenog standardnog

jezika.

Prepišite ovaj tekst i riječi koje smatrate zastarjelima zamijenite odgovarajućim riječima koje
se danas upotrebljavaju:

1. Zagrebačko žiteljstvo govori kajkavskim i štokavskim narječjem.

2. Ona je išla hrlim korakom.
3. Dočim me ugledala, počela je govoriti.
4. Ovaj je posao vrlo prešan.
5. Branka je bila toli naivna.
6. I koli divne noći.
7. Lahku noć, draga majčice!

Prepisivanje teksta i podcrtavanje neologizama:

1. Kupili smo novi hladnjak.

2. Majka pere rublje deterdžentom.
3. Radnici su pažljivo slušali govor televizijskog spikera.
4. Automobilom smo se dovezli do aerodroma.

Vježbe s tematskim skupinama riječi

U jezikoslovnoj se znanosti upotrebljava termin leksičko-semantičke grupe riječi. U

metodičkoj se literaturi upotrebljava termin tematska skupina riječi, a u toj se skupini riječi
povezuju po semantičkim vezama, a klasifikacija se izvodi na tematskoj osnovi.

Ruska metodičarka Ribnikova na semantičkom i tematskom načelu izgrađuje svoj sustav u

obogaćivanju učenikova rječnika (u V. razredu uspostavlja tematske skupine riječi za procese
kretanja, u VI. razredu tematske skupine riječi povezuje uz vanjski izgled predmeta i pojava, a
u VII. razredu prelazi na složenije tematske skupine, na leksik čuvstava, proživljavanja,
voljnih i intelektualnih sposobnosti).
Rad s tematskim skupinama riječi ima prvenstveni cilj da obogati rječnik, zatim da
otkloni stilske pogreške, razvije pravopisne navike i učvršćuje gramatičku pravilnost
izraza.

Npr. u V. razredu učenici portretiraju osobe iz svoje okoline, a tematska skupina riječi može
se temeljiti na pojmu: glava. Na temelju zapažanja učenika, na ploči se oblikuje ovakav
leksički niz: lice, kosa, nos, usta, zubi, trepavice, čelo, čeljusti, zjenica, uši, ukosnica,
zamišljenost, tuga, mladost, smijeh, blagost, čuđenje, velika, sitna, golema, pametna, tvrda,
mudra…

LEKSIČKO-GRAMATIČKE I FONETIČKE VJEŽBE

Leksička jedinica može se promatrati s gramatičkog gledišta. U leksičko-gramatičkim

vježbama leksičke se jedinice promatraju i s gramatičkog gledišta.

Cilj vježbi: usvajanje i učvršćivanje gramatičkog gradiva, obogaćivanje učenikova rječnika i

upoznavanje s gramatikom kao znanstvenom disciplinom.

KLASIFIKACIJA:

1. leksičko-fonetičke vježbe
2. leksičko-morfološke vježbe
3. leksičko-etimološke vježbe
4. leksičko-tvorbene vježbe
5. leksičko-sintaktičke vježbe

LEKSIČKO-FONETIČKE VJEŽBE – vježbe u kojima se leksičke jedinice promatraju s

fonetičkog gledišta. U tom tipu vježbi uspostavlja se bliska veza između pravogovora i
pravopisa.

Tipovi zadataka

1. Napišite deset riječi u kojima se pojavljuje glas š! (šuma, šumarak, kruška…)

2. Podcrtajte u ovim suprotstavljenim leksičkim jedinicama glasove koji uvjetuju
promjenu značenja. Odredite značenje svake pojedine leksičke jedinice:

ORAČICA – ORAĆICA

KOPAČICA – KOPAĆICA
SPAVAČICA – SPAVAĆICA

JAHAČICA – JAHAĆICA

3. Nadopunite ove riječi odgovarajućim slovima!

Djevoj.ka, ot.ca, rukovodi.aca, gla.ko, sla.ko, jeda.put, vra.ca, o.šetati.

LEKSIČKO-MORFOLOŠKE – u tim se vježbama naročita pozornost poklanja onim

oblicima koje učenici pogrešno upotrebljavaju.

Tipovi zadataka

1. U Šenoinoj …………. (pripovijetka) Prosjak Luka prikazano je posavsko selo.

2. U prvoj ………………. (točka) dnevnoga reda raspravljat ćemo o izletu.
3. Svojoj……… (seka) poklonit ću lijepu sliku.

Umjesto glagola upotrijebite imenice suprotna značenja: dolaziti, govoriti, ulaziti, kretati se,
napredovati, šutjeti.

Uzorak: dolaziti – odlazak.

LEKSIČKO-ETIMOLOŠKE VJEŽBE – etimološka analiza olakšava razumijevanje

značenja riječi, njezin izgovor i pisanje. Za etimološku se analizu izdvajaju one riječi stranoga
podrijetla koje su učestale u govornom i pisanom jeziku.

Najprije se utvrđuje podrijetlo riječi, a zatim učenici dobivaju zadatak da pronađu riječi koje
su izvedene iz navedene riječi (npr. motor – motorni, motorist, motorizam…). U provođenju
te vrste vježbi učenici su misaono angažirani, proširuju svoj rječnik, otklanjaju pogreške u
govoru i pisanju.

Tipovi zadataka

1. Poslužite se rječnikom i napišite pravilno ove riječi: patrijahalan, buržuazija,

interpukcija, diciplina, genativ, literalan, koferencija, apsalutno.
2. Prema zadanim elementima napišite riječi koje u sebi sadrže korijen manus (lat. ruka)
- fizički, tjelesni rad manualan
- rukovanje, baratanje, manipulacija

LEKSIČKO-TVORBENE VJEŽBE (tvorba izvođenjem i slaganjem) – njihov se sustav

povezuje uz obradu vrsta riječi.
Tipovi zadataka

1. Napišite petnaest imenica koje imaju zajednički korijen kuć!

Kuća, kućica, ukućanin, kućanica, kućetina, kućarina…
2. Napišite osam pridjeva koji imaju zajednički korijen svijet!
Svijetao, rasvijetljen, svjetliji, najosvjetljeniji…
3. Glagolu čekati dodajte ove prefikse: do, pri, iz sa!
Dočekati, pričekati, sačekati, iščekati

LEKSIČKO-SINTAKTIČKE VJEŽBE – u njihovom se krugu jedinice promatraju kao

sintaktičke kategorije čiji je cilj razvijati učenikove sposobnosti uočavanja veza i odnosa
među riječima u rečenici. Uz njihovo je svladavanje povezana i obrada interpunkcije. Sustav
vježbi prilagođen je intelektualnim mogućnostima učenika.

Okosnica na kojoj se vježbe utemeljuju jest rečenica i njezini dijelovi, oblici rečenica i zakoni
njihova oblikovanja.

Tipovi zadataka

Nadopunite zadane rečenice priložnom oznakom načina!

Učenik …. uči svoju zadaću.

Majka me …. miluje po kosi.

Vjetar …. šumi u krošnjama drveća.

Glagolske sintagme – učitelj će usmjeriti pozornost učenika prema radnjama koje se

povezuju uz pojedine predmete.

Npr. Zaustavimo se na pojedinostima u prostoriji. Što majka radi sa svjetiljkom.

Pali svjetiljku. Napišite uz svaku zadanu riječ radnju koja se na nju može odnositi.

…………. zidove.

…………. zavjese.

………….. ormare.
STILISTIČKE VJEŽBE – učenik u nastavi pismenosti mora steći kompetenciju
upoznavanja izražajnih mogućnosti jezika.

Stilističke vježbe osposobljavaju učenika za:

- nijansirano izražavanje
- otkrivaju im mogućnost izbora i rasporeda riječi i izraza
- njihovo funkcioniranje u određenom kontekstu i izražajnu vrijednost.

Takve se vježbe mogu provoditi pri obradi književnih tekstova. Stilistička analiza đačkih
pismenih radova otkriva učenicima pogreške i nedostatke u izražavanju te ih uči osnovama
praktične stilistike.

Uzorak vježbe: Podcrtajte suvišne riječi u rečenicama: Govorio je pravilno i korektno.;

Govorio je jasno i razumljivo.; Svoja zapažanja iznio je točno i precizno.

U razvijanju učenikova stila svrsishodni su pismeni učiteljevi komentari koji upućuju

učenika na pogrešku i sugeriraju mu postupke u otklanjanju pogreške.

PROMATRAČKE VJEŽBE

Promatranje je metoda spoznavanja u kojem subjekt usmjerava svoju pozornost prema

odabranom objektu s određenim ciljem.

Uključuje djelatnosti: gledanje, predočivanje, doživljavanje, razmišljanje, zaključivanje, te

osjetilnu, emocionalnu, fantazijsku i misaonu aktivnost.

Promatranje i izražavanje – prvi rezultati promatranja su zorovi i predodžbe, a drugi

signalni sustav jest govor. Kao objekti promatranja mogu poslužiti predmeti, bića, događaji i
pojave.

Izvedba promatranja – od zapažanja i dojmova do jezičnoga izraza: veza između

promatrača i objekta promatranja uspostavlja se osjetilima, prvenstveno vidom. Osjetilima
dijete uočava i razlikuje te spoznaje predmetni svijet: razlikuje predmete po boji, obliku,
mirisu, opipu, okusu i funkciji.

Zapažanja se mogu svrstati u sustav:

a) vizualnih senzacija (boje, oblici, pokreti)

b) slušne senzacije (govoriti, pjevati, svirati…)
 c) opipne i mirisne senzacije (hrapav, sparan)
d) okusne senzacije (gorak, sladak).

Izražavanje funkcije predmeta – prevladavaju nominalni oblici (imenice i pridjevi). Na

izražavanje funkcije predmeta učenike potičemo pitanjima (npr. Zašto služi stol? Koje radnje
obavljamo za stolom? Što radimo na ploči?) Nadalje pitanjima učenike potičemo da smjeste
premete u prostor.

Postupci u izvođenju promatranja

1. Skupno promatranje – učitelj vodi razredni odjel u prirodu ili kakav drugi ambijent s
namjerom da usmjeri učenike na promatranje određenih objekata. Promatrajući objekt,
organiziran razgovor o onome što zapažaju i proširuje krug zapažanja i riječi kojima
izražavaju zapažanja. Nakon promatranja mogu pismeno izraziti promatrano.
2. Promatranje po skupinama – učenici su razvrstani u skupine, a svaka skupina promatra
određene pojave u pejzažu (boje, pokrete u pejzažu).
3. Pojedinačno promatranje – individualno promatraju određene pojave, a zapažanja
zapisuju u bilježnicu. Kultura promatranja ide usporedo s kulturom izražavanja.

KOMPOZICIJSKE VJEŽBE - leksički su sustavi prvi korak prema samostalnim pismenim

sastavcima, a usporedo s razvijanjem rječnika provode se vježbe u komponiranju. Do
najjednostavnijih se uzoraka dolazi tijekom promatranja. Najjednostavniji kompozicijski
uzorak sadrži:

a) izgled predmeta (boja, oblik, građa)

b) smještaj
c) služba (funkcija).

Prema navedenom uzorku, koji je nastao tijekom promatranja, učenik stvara realistički opis.
Sustav promatranja može se i razgranati pa se uz navedeni kompozicijski uzorak može dodati
i osobni odnos (koji doživljaji me povezuju uz predmet) i na što me podsjeća predmet.

Kriteriji i tipovi kompozicije opisa

Kompozicija je organizacija sadržaja. Uvjetovana je činjenicama: priroda sadržaja (građa,

tema), cilj, namjena sastavka, odnos prema građi.
Sadržaji pismenih sastavaka nastaju na temelju promatranja, a objekt promatranja može biti
zahvaćen s različitih motrišta, što ovisi o cilju promatranja i psihičkoj razvijenosti učenika.

1. U početnoj fazi nastave pismenosti učenici u sastavcima obnavljaju tijek promatranja.

Oni dolaze do osnovnog kompozicijskog uzorka: imenuju predmet, opisuju njegov
vanjski izgled i određuju mu funkcije, a cilj mu je cjelovita osjetila spoznaja i
realistički opis. Učenik je objektivni promatrač.
2. Buđenjem emocionalnog odnosa prema predmetu mijenja se kompozicija, a zapažanja
se povezuju prema emocionalnom kriteriju. Kompozicijska shema: izdvajanje
predmeta, osjećajne reakcije, zaključak.
3. Predmet promatranja može poslužiti kao poticaj učeničkim asocijacijama.
Kompozicijska shema: izdvajanje predmeta, krug asocijacija, zaključak.

Osnovni elementi svih shema: uvod, razrada, zaključak. Razrada obuhvaća opis predmeta, a u
zaključku se obično izražava stav.

Načela komponiranja: načelo jedinstva, načelo odabiranja, načelo skladnosti, načelo

ravnomjernosti, načelo izrazitosti i načelo raznovrsnosti.

Pismeni sastavci – vrste tekstova

Vrste tekstova – pismenih sastavaka

 pripovijedanje
 izvješćivanje
 opisivanje
 vijest
 sažetak
 karakteristika
 raspravljanje
 stručni tekst
 poslovni tekst
 administrativni tekst
 referat
 interpretacija
 esej
  putopis
 dnevničko-memoarski tekst
 impresija
 kritika
 anotacija
 recenzija
 usporedba.

Opisivanje

Opis je vrsta teksta u kojemu se iskazuju svojstva predmeta, osobe, pojave i odgovara na
pitanje kakvo/kakva/kakvo.

Ustrojstvo opisa: može započeti općom ocjenom (općom kvalifikacijom predmeta, osobe,
pojave) koja se iskazuje jednom ili s više rečenica. Ta se opća ocjena raščlanjuje i
potkrepljuje. Riječ je o deduktivnom ustrojstvu opisa.

Vrste opisa

Kriteriji za određivanje vrste opisa: viđenje stvarnosti, osjetilna utemeljenost, namjena,

opisivačevo gledište.

Temeljne vrste opisa:

 subjektivni (doživljajni, emocionalni, impresionistički)

 objektivni (stvarni, racionalni)
 vizualni, auditivni…
 poslovni, znanstveni, umjetnički
 subjektivni-objektivni.

Metodika pismenoga izražavanje ima svoju podjelu opisa:

 opis osobe (portret)

 opis prirode (pejzaž)
 opis mrtve prirode
 opis interijera
 opis eksterijera
  opis po slici
 opis na temelju neposrednoga promatranja
 opis po sjećanju
 zamišljeni opis
 opis prema uzorku.

Opisi u nastavnom programu

V. razred

Tematski okvir: predmetni svijet iz šire okoline. Zavičajni pejzaž. Portretiranje likova iz
najbliže okoline. Portretiranje likova ne temelju likovnih predložaka.

Sposobnosti: zapažanje pojedinosti. Uočavanje tipičnih oznaka predmeta.

Izražajna sredstva: Složena rečenica. Razvijanje mjesnih i vremenskih priložnih oznaka u

rečenici…

Tema i gledišta

Klasifikacijski model tema:

1. promatračke teme
2. doživljajne teme
3. maštovite teme
4. refleksivne teme.

Učenik je određen kao aktivan subjekt koji promatra, osjeća, zamišlja i razmišlja.

Tematske klasifikacije: predmetni svijet, prirodne pojave, socijalni i kulturni ambijent,

osobni doživljaji i iskustva, etičko-psihološke teme, teme iz umjetnosti i kulture, aktualne i
prigodne teme.

Izbor oblika izražavanja: tema se može oblikovati na razne načine, u različitim vrstama
teksta. Zadanu temu učenici mogu oblikovati kao: opis, raspravu, pripovjedni tekst.

Jezične i stilske motivacija za pisanje stvaralačkog opisa

  motivacija kao metodički termin označava psihičke procese koji učenike pokreću na
određenu djelatnost i ponašanje
 izražavanje i stvaranje motivacije jest jezična djelatnost koja se odvija na tri razine:
razini recepcije, razini reprodukcije i razini produkcije

Motivacije prema vrsti jezične djelatnosti: motivacija za slušanje, govorenje, čitanje,

pisanje, prevođenje.

Jezične motivacije

 obuhvaćaju različite leksičke sadržaje

 vrste: leksičke, gramatičke, stilističke.

Tematski asociogram: daju se pojedinačne leksičke asocijacije (jutro, igra, sija; toplo, vruće,
a zatim slijede zajedničke leksičke asocijacije).

Motivacija za vrstu riječi: jezične motivacije mogu biti usmjerene prema određenoj vrsti
riječi koju pretpostavlja određeni tip teksta (npr. boja Sunca, učenici navode pridjeve te se
registrira njihova čestota).

Riječ koja konkretizira temu: učenicima se ponudi naslov teme koja je općenita (npr.
Zanimanje ili Moje najdraže zanimanje). U naslovu postoje riječi koje konkretiziraju temu
(moje, najdraže). Treba pisati o vlastitom najdražem zanimanju, a tko bude čitao tekst pod tim
naslovom, mora prepoznati najdraže zanimanje.

Pisanje teksta: potrebna je motivacija za pisanje teksta, prikupljanje građe te učenici zatim
pišu tekst.

Broj riječi u sastavcima:

a) prosječan broj riječi: 140-150

b) najmanji broj riječi: 50
c) najmanji broj riječi: 250.

Oživljavanje sadržaja: motiviranje za pismeno izražavanje postiže se oživljavanjem sadržaja

koji su učenici primili u pripremnoj fazi sata. Sadržaj se osmišljava dijalogom, a primjenjuje
se i anketa s pitanjima otvorenoga i zatvorenoga tipa.

Motivacija učenika za pismeno izražavanje:

  potiče se slušanjem glazbe, glazbeno djelo postaje sadržajem pismenoga sastavka, a
učenici izražavaju doživljaje koje pobuđuje glazbeno djelo
 poticaj može biti i likovni (slika, fotografija, skulptura)

Faze u promatranju likovnog predloška:

 pripremna faza (motiviranje učenika za promatranje slike)

 promatranje slike
 razgovor o slici
 stvaranje plana za opis slike
 stvaranje rječnika kojim će se slika opisati
 utvrđivanje stilskih sredstava kojima će se stvoriti opis slike
 stvaranje teksta.

Lirska pjesma kao poticaj

 lirska pjesma ima izrazitu motivacijsku ulogu u pokretanju za pismeno izražavanje

 učenici slušaju interpretativno čitanje pjesme, a nakon toga se provjerava emocionalni
učinak teksta
 učenici izražavaju dojam o pjesmi, a zatim mogu dobiti zadatak da oblikuju istu temu.

Prozni tekst kao poticaj

 učenici upoznaju tekst-uzorak samostalnim tihim usmjerenim ili interpretativnim

čitanjem
 provodi se analiza teksta s osvrtom na oblik izražavanja
 uočavaju se stilska sredstva i stilski postupci te učenici usvajaju stručne termine i
stilske postupke svojstvene tom stilu.

Poticajna tematska riječ: njome se postiže motiviranje učenika za pismeno izražavanje.

Učenici uz poticajnu riječ povezuju svoje asocijacije i emocije koje bilježe, a zatim iz njih
izgrađuju cjeloviti tekst.

Stvaralačke preoblike teksta: najčešće se koriste književni tekstovi koji se prenose u drugi
oblik izražavanja (dramatizacija, dovršavanje priče, promjena toka radnje, uvođenje novih
likova, situacija).
Od teksta do metateksta

Tekst-predložak

Na temelju svakoga teksta može nastati metatekst. Vrsta metateksta uvjetovana je značajkama
ishodišnoga teksta, a u njegovoj funkciji mogu biti raznovrsne tekstne vrste u okviru
funkcionalnih stilova.

Na predlošku pjesničkoga teksta mogu se oblikovati ove vrste učeničkoga metateksta:

Književnoumjetnički tekst Učenički metatekst

Lirska pjesma dojam/impresija, raščlamba, opis,
interpretacija, preoblika
Narodna pripovijetka, crtica, novela, raščlamba, karakterizacija likova,
bajka, basna prepričavanje, pripovjedačka tehnika, jezik i
stil, vrstovne odrednice
Drama prepričavanje, raščlamba (teme, ideje,
poruka), raščlamba dramske strukture, opis
scenskoga prostora, opis likova,
karakterizacija, govor likova

Lirska pjesma i učenički metatekst

 lirska pjesma kao predložak i poticaj za stvaranje učeničkoga metateksta uspostavlja

se na više razina na kojima se utemeljuje određena vrsta metateksta
 prve dojmove o tekstu primatelj iskazuje tekstom impresije, a poticaj za njezino
oblikovanje obično je pitanje i zadatak
 sadržaj impresije čine emocije, misli i asocijacije.

Interpretacija

 prvi dojam o pjesmi otvara put prema interpretaciji, a polazište interpretacije može biti
tema pjesme, struktura, jezik, stil i oblik
 metodički instrumentarij za interpretaciju obuhvaća razgovor o tekstu, tumačenje
manje poznatih i nepoznatih riječi, tumačenje književnoteorijskih pojmova,
zadatke za samostalan rad i izborne zadatke.

Interpretacija može biti pismena i usmena.

Usmena interpretacija može se povesti na temelju ključnih riječi koje služe kao poticaj za
stvaranje rečenice. Svaku novu rečenicu stvara drugi učenik i pritome ponavlja prethodnu
rečenicu.

Primjer: Hrvatska domovina (naslovna sintagma)

Pjesnik (Antun Mihanović), Domovina, Riječi, Istaknute riječi, Ponovljene riječi, Hrvati i
domovina, Domoljubni motivi, Domoljubni osjećaji, Domoljubna pjesma.

Usmena pitanja i odgovori omogućuju stvaranje vezanoga teksta (metateksta) – usmene

interpretacije. Ona nastaje na temelju razgovora u kojem sudjeluju učitelj i učenik. Na
pitanja odgovara više učenika, a oblikovani odgovori povezuju se u vezani tekst kao
zajedničko djelo.

Pisana interpretacija (usmena pitanja – pisani odgovori)

Umjesto razgovora mogu se organizirati pismeni odgovori na pitanja.

Pisana interpretacija na temelju ključnih riječi: veći stupanj samostalnosti u oblikovanju

pismene interpretacije traži postupak pisanja na temelju ključnih riječi koje pripadaju
stručnom izrazu. Na temelju poticajnih riječi učenici samostalno pišu interpretaciju koja
slijedi nakon usmene interpretacije.

Crtica kao tekst-predložak

 crtica pruža mogućnosti za stvaranje različitih vrsta metateksta.

Crtica pruža mogućnost stvaranja ovih vrsta metateksta:

 usmeno i pismeno prepričavanje (detaljno)

 usmeno ili pismeno prepričavanje (sažeto)
 usmeno ili pismeno prepričavanje s promjenom gledišta (pripovjedačkih uloga)
 usmeno ili pismeno prepričavanje s vlastitim dopunama i promjenama
 slijed epizoda u skladu s fabulom
 sređivanje poremećena slijeda epizoda
 uključivanje novih epizoda
 tumačenje epizoda
 tumačenje fabule u cjelini
  tumačenje pripovjedačke tehnike
 karakterizacija likova
 tumačenje idejnih poruka
 objašnjenje književne vrste.

Detaljno prepričavanje

 u pojedinačnom prepričavanju učenik očituje fabulativnu memoriju te prepričavanjem

obuhvaća sve pojedinosti u prikazivanju fabule.
 detaljnim prepričavanjem provjerava se recepcija fabule i pamćenje jezičnoga izraza
 prepričavatelj pred sobom mora imati tekst jer detaljno prepričavanje traži sposobnost
memoriranja velikog broja pojedinosti

Prepričavanje na temelju natuknica

 natuknice na rubnici služe kao orijentiri u kretanju kroz teksta, a svaka natuknica
označava određenu kompozicijsku jedinicu teksta
 na temelju kompozicijske jedinice stvara se vlastiti tekst
 na temelju natuknica učenik prepričava tekst u cijelosti (koliko je prepričavatelja
toliko je natuknica).

npr. u tekstu Ivana Cankara, Zastidio se majke na rubnici se mogu postaviti sljedeće
natuknice: opis ulice, majka pred školskom zgradom, kako majka izgleda…

Prepričavanje na temelju pitanja

 na temelju usmenih ili pismenih pitanja stvaraju se usmeni ili pismeni odgovori
 odgovori uspostavljaju tekst detaljnog prepričavanja
 postavljaju se pitanja tipa tko, kako, odakle, što, zašto, kamo.

Prepričavanje na temelju pitanja može se organizirati na sljedeće načine:

 učiteljica usmeno postavlja pitanje, učenici pismeno odgovaraju

 učiteljica usmeno postavlja pitanja, učenici usmeno odgovaraju, a zatim zapisuju
odgovore
 učenici postavljaju pitanja, ostali na njih odgovaraju usmeno, a zatim pismeno
 učenici dobivaju radni listić s pitanjima na koja odgovaraju pismeno
  učenici dobivaju radni list s pitanjima na koja odgovaraju usmeno, a zatim pismeno.

Sažeto prepričavanje

 temelji se na sposobnosti uočavanja bitnoga i izostavljanja pojedinosti

 izdvajaju se samo najvažniji događaji, a učenicima se ponudi podsjetnik na temelju
kojeg sažeto prepričavaju (pitanja)
 na temelju pitanja učenici samostalno pišu tekst sažetoga prepričavanja
 kad napišu tekst, čitaju ga naizmjenično rečenicu po rečenicu te se svaka rečenica
vrednuje i odabire se najuspješnija koju učenici zapisuju, a tim se postupkom vrednuje
osjećaj za sadržaj, oblik rečenice i sposobnost povezivanja rečenica u tekst

Prepričavanje s promjenom gledišta

 tim se postupkom tekst može prenijeti u dramski oblik, a to može biti priprava za
scenske improvizacije u učionici.

Prepričavanje prema slijedu epizoda

 fabula se može odvijati sukcesivno (postupno), simultano (istodobno se uključuju

događaji iz sadašnjosti i prošlosti) i isprekidano (uključivanjem epizoda koje
narušavaju tijek radnje)
 učenici pismeno uspostavljaju slijed epizoda, kako bi mogli pratiti slijed fabule
 svaku označenu epizodu učenici razvijaju u tekst
 u razvijanju epizoda primjenjuje se naizmjenično prepričavanje.

Poremećeni slijed epizode

 traži od učenika sposobnost logičkoga povezivanja zbivanja koja su prikazana u djelu

 traži i istodobno sposobnost logičkoga organiziranja epskoga teksta
 učenicima se nudi kompozicijska tablica koja sadrži poremećen slijed epizoda, a oni
poznavajući tekst uspostavljaju redoslijed epizoda zadanim brojevima.

Uključivanje novih epizoda

 očituje se kao sustvaralaštvo

 poticaj za njihovo stvaranje pružaju izvorne epizode koje se mogu dopunjavati.