SVEUČILIŠTE U RIJECI

FILOZOFSKI FAKULTET

Dario Abram

Walt Whitman i Tin Ujević:

Lice i naličje poezije slobode
(ZAVRŠNI RAD)

Rijeka, 2012.
 SVEUČILIŠTE U RIJECI
FILOZOFSKI FAKULTET
Odsjek za kroatistiku

Dario Abram
Matični broj: 17417

Walt Whitman i Tin Ujević:

Lice i naličje poezije slobode
(ZAVRŠNI RAD)

Preddiplomski studij: Hrvatski jezik i književnost / Engleski jezik i književnost

Mentor: dr. sc. Danijela Bačić-Karković, red. prof.

Rijeka, 5. rujna 2012.

 IZJAVA O AKADEMSKOJ ČESTITOSTI

Ja, Dario Abram, student na Odsjeku za kroatistiku Filozofskoga fakulteta

u Rijeci, izjavljujem da je ovaj rad rezultat isključivo mojega vlastitog rada, da
se temelji na mojim istraživanjima te da se oslanja na objavljenu literaturu kao
što to pokazuju korištene bilješke i bibliografija.
Izjavljujem da niti jedan dio ovoga rada nije napisan na nedopušten način,
odnosno da je prepisan iz kojega necitiranog rada te da koji dio rada krši bilo
čija autorska prava.
Izjavljujem, također, da nijedan dio rada nije iskorišten za koji drugi rad
pri kojoj drugoj visokoškolskoj, znanstvenoj ili radnoj ustanovi, ili u radu
namijenjenu nekom drugom predmetu na Odsjeku za kroatistiku, odnosno na
Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci.

Student:

U Rijeci, 5. rujna 2012. Dario Abram

Ne boj se! nisi sam! ima i drugih nego ti
koji nepoznati od tebe žive tvojim životom.
I ono sve što ti bje, ču i što sni
gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom.

Ne gordi se! tvoje misli nisu samo tvoje! One u drugima žive.

— Tin Ujević, Pobratimstvo lica u svemiru

Da li ja sebi protuslovim?
Dobro, onda ja sebi protuslovim
(ja sam velik, ja sadržavam mnoštva).

— Walt Whitman, Pjesma o meni

 SADRŽAJ

Sažetak
Ključne riječi
1. Uvod ........................................................................................................... 1
2. Osvrt na modernu američku i hrvatsku poeziju ............................................ 3
3. Walt Whitman, stoljetni pjesnik .................................................................. 6
3.1. Jedinstvo čovjeka i prirode ................................................................... 9
4. Hrvatski feniks, Tin Ujević ....................................................................... 11
4.1. Prevodilaštvo u očekivanju Whitmana ............................................... 13
5. Razgovor dviju poezija............................................................................... 16
5.1. Začudnost pjesnikā ............................................................................. 19
5.2. Pluralizam motivike ........................................................................... 20
5.2.1. Dijete među odraslima ............................................................... 20
5.2.2. Snoviđenja ................................................................................. 23
5.2.3. Vlati trave .................................................................................. 26
5.3. Tematska slojevitost ........................................................................... 29
5.3.1. Pitanje identiteta: tko sam ja – jedan ili mnogi? ......................... 29
5.3.2. Kozmička ljubav ........................................................................ 31
5.4. Zatvorena forma ili vers libre? ........................................................... 33
5.5. Whitmanov i Ujevićev stil .................................................................. 36
6. Sloboda: fizička, intelektualna, univerzalna .............................................. 40
7. Zaključak .................................................................................................. 42
Izvori i literatura ............................................................................................ 45
 SAŽETAK

U uvodu ovoga završnog rada opisuje se metodologija pri pisanju rada,

kao i isticanje ključnih termina. U drugome poglavlju razrađuje se osvrt na
moderno američko i hrvatsko pjesništvo. Potom se u trećem poglavlju ukratko
prikazuje život i stvaralaštvo Walta Whitmana kao i sažeti prikaz njegove
poetike. U četvrtome poglavlju ukratko se obrazlaže o Tinu Ujeviću i njegovu
prevodilaštvu. U petome poglavlju razrađuju se pojam „očuđenja“, pluralizam
motiva, teme identiteta i kozmičku ljubavi, forma stihova i stilske značajke
dvaju pjesnika. U posljednjem poglavlju pojašnjava se zajednička filozofija
slobode. U zaključku rada sumira se sve dotad rečeno.

KLJUČNE RIJEČI

Slobodni stih, prevodilaštvo, modernizam, Tin Ujević, pluralizam, tjelesnost,

sloboda, kolorizam, Walt Whitman.
 1. UVOD

U naslovu završnoga rada, „Walt Whitman i Tin Ujević: lice i naličje

poezije slobode“, pokušao sam objediniti čitav spektar sadržanih tema. Prije
svega, pod „poezijom slobode“ podrazumijevam onu poeziju koja ne samo da
tematizira slobodu kao takvu, već filozofski razvija i donosi kakve nove
zaključke o istoj. Pod „lice i naličje“ mislim na Whitmana kao uzora Ujeviću, a
Ujevića kao onoga pjesnika koji nastavlja whitmanovsku poetiku, odnosno
svojevrsne jedinke povezane razumijevanjem čovjekova mjesta u društvu, u
svemiru. No o tome će više riječi biti u sâmome sadržaju.
U radu sam pokušao pridati jednaku količinu pozornosti i Whitmanu i
Ujeviću, no s obzirom na količinu literature, lako je moguće da o kojemu od njih
ima riječ-dvije više. Što se korpusa tekstova tiče, bazirao sam se na dvjema
knjigama – Vlati trave (1995) Walta Whitmana u prijevodu Tina Ujevića i
sakupljene Pjesme i pjesničke proze (1970) Tina Ujevića uređene pod budnim
okom Ive Frangeša, Gustava Krkleca i ostalih autora, od kojih svakako izdvajam
Vlatka Pavletića čija mi je literatura uistinu uvelike pomogla pri pisanju rada.
No koristio sam još jednu knjigu, Leaves of grass (2007), odnosno Whitmanovu
zbirku na jeziku izvorniku poradi usporedbe izvornoga teksta i Ujevićeva
prijevoda.
Pjesme sam prepisao onako kako su ispisane u sâmim zbirkama, pa
unatoč dovoljnomu prostoru pri računalnome prijepisu, neki su stihovi
prelomljeni i uvučeni u drugi red. Isto tako u petome sam poglavlju nastojao
vizualno prikazati naglašene slogove kao i vokativne i himnične
sintagme/elemente koristeći podebljana slova i kurziv, dovoljno vidljivo, a da ne
narušava vizualni dojam o okolnome tekstu. To sam dodatno pojasnio u
bilješkama, tj. fusnotama. Nastojao sam ograničiti uređivanje prijepisa na svega
jednu-dvije pjesme kako ne bih previše proširio temu versifikacije.

1
 Što se tiče strukture rada, ona je sljedeća: u drugome poglavlju
razrađujem osvrt na moderno američko i hrvatsko pjesništvo, pritom spominjući
transcendentalizam u Americi te moderne i međuratne pjesnike u Hrvatskoj.
Potom u trećem poglavlju, nastojeći kronološki popratiti sadržaj, ukratko
prikazujem život i stvaralaštvo Walta Whitmana kao i sažeti prikaz njegove
poetike. Nadalje, u četvrtome poglavlju, ukratko o Tinu Ujeviću i njegovu
prevodilaštvu kroz koje je anticipirao vlastitu zaokupljenost Whitmanovom
poezijom i modusom stvaranja.
Poglavlje koje slijedi – „Razgovor dviju poezija“ – odnosi se na
zamišljeni razgovor poezija Walta Whitmana i Tina Ujevića, a sastoji se od
nekoliko potpoglavlja u kojima razrađujem pojam „očuđenja“ ili „začudnosti“,
zatim dijelim pluralizam motiva na tri meni vrlo uočljiva: dijete, san, travu.
Teme pak doista dijelim na dvije – identitet i kozmičku ljubav. Potom je valjalo
obraditi formu stihova koje pjesme zadovoljavaju, bili to slobodni ili vezani
stihovi, a konačno, u sažetu obliku, obradio sam i stilske značajke dvaju
pjesnika.
Ono posljednje poglavlje o slobodi zapravo je trebalo biti treća uočena
zajednička tema u Whitmana i Ujevića, no kako i sâm naslov aludira na slobodu,
odlučio sam je smjestiti u zasebno poglavlje i obraditi ne kao temu, već
filozofiju koju sam detektirao u poetici dvaju modernih pjesnika. Naposljetku
završavam rad Zaključkom i popisom izvora i literature.
Iako je literatura bila pozamašna, pokušao sam se domoći i stranih autora
koji su pisali o Ujeviću, a kamoli Whitmanu, no napominjem da sam u stranih
autora pronašao mnogo više teksta o Waltu Whitmano no o Tinu Ujeviću, što je
i za očekivati, i upravo sam stoga, kako sam već na početku naveo, nastojao u
radu objediniti i Whitmanov i Ujevićev značaj kako za američku i hrvatsku tako
i svjetsku književnost uopće.

2
 2. OSVRT NA MODERNU
AMERIČKU I HRVATSKU POEZIJU

U svescima mnogih autora nalaze se raznorazne definicije kako

modernizma tako moderne1. Naime modernizam se kao književni pravac
svakako očituje u drugoj polovici devetnaestoga stoljeća, kada književnost biva
zasićena dotrajalim tradicionalnim oblicima i težnjama. Taj novi književni
pravac predstavlja „samosvjesni prekid s prošlošću i potragu za novim oblicima
izraza“ (Wallace 2007) i moderno je pjesništvo sve ono novo, inovativno
pjesništvo od vremena Walta Whitmana2 pa do nekih kasnijih pjesnika. Upravo
to moderno pjesništvo možemo razmatrati kroz nekoliko značajki: novost,
otežanost razumijevanja, naglasak na imaginaciji, a ne valja zaboraviti ni
činjenicu da nije bilo koncentrirano na samo jednoj geopoziciji. Modernizam (ili
barem tračci modernističke struje) zahvatio je čitavu svjetsku književnost.
No zadržimo se na američkome modernom pjesništvu. Kako Wallace
uočava, Ezra Pound i William Carlos Williams sa svojim su sloganima „Učini to
novim!“ ili „Ništa je dobro, spasite novo!“ doista potpomogli dekonstrukciji
formalnih zahtjeva poezije i traganju za novim modusima izraza koje su nova
vremena očekivala3 (usp. 2007). Na svoj su način Robert Frost, Wallace Stevens
i William Carlos Williams, ali i Emily Dickinson, emulirali Whitmanove temelje
modernizma, ostavljajući i svoje tragove u pjesništvu koje je uslijedilo. U
američkoj je književnosti modernizam obilježio prijelaz iz devetnaestoga u
dvadeseto, a potrajao je čak i do sredine dvadesetoga stoljeća. Zapravo je odveć
teško odrediti njegov početak i njegov kraj, jer kao i svaki književni pravac nije

1
Odvajam modernizam kao globalni književni pravac od modernizma u Hrvatskoj, općepoznatoga kao hrvatska
moderna.
2
O kojemu će, u skladu s temom ovoga rada, biti više riječi kasnije.
3
Preuzeto od Ramazani, Jahan, Ellman, Richard i O’Clair, Robert (ur.) (2003), The Norton Anthology of Modern
and Contemporary Poetry, Volume 1: Modern Poetry, 3. izdanje, W. W. Norton & Company, New York.

3
preciziran datumom i lokacijom. Književnost čine autori, a neki i dan-danas pišu
moderna djela, poeziju ili prozu.
Ali, valja među američkim autorima spomenuti i transcendentaliste, grupu
ili, bolje rečeno, klub prozaista i pjesnika okupljene pod budnim okom Ralpha
Walda Emersona. Oni su pak bili kratkoga vijeka – Finseth navodi trajanje u
rasponu od 1820-ih do 1830-ih godina (usp. 1995) – ali sasvim utjecajni u ranije
dobra američke nezavisnosti. Transcendentalisti su vjerovali da samorazvoj ne
potječe od religijskih doktrina, već od izravne komunikacije s Bogom, koja se
izgrađuje, nigdje zapisana. Neki su od njih, izuzev centralne ličnosti Emersona,
bili Henry David Thoreau, Margaret Fuller, Amos Bronson Alcott, Frederic
Henry Hedge te Theodore Parker, no transcendentalizam se nije ograničio na
period od svega desetak godina – prožimao je mnoge poetike kasnijega vijeka,
među kojima i onu u kojoj pronalazimo Whitmana.
Još jedna ličnost koju bi valjalo spomenuti u vezi s američkim
modernizmom, a bitnom za Whitmanovo stvaralaštvo, jest Ezra Pound 4. Naime
on nije samo predvodio moderniste poput W. B. Yeatsa, T. S. Eliota, Jamesa
Joycea kao i sljedeću generaciju pjesnika, već je svojim kritičkim radom
potvrdio teoretske spoznaje o inovativnosti slobodnoga stiha. Jeal konstatira da
je u svome radu Kako čitati (1927) Pound koristio termine „logopeja“,
„melopeja“ i „fanopeja“, pri čemu „logopeja“ podrazumijeva igru riječima i
osjećaje koje u čitatelju stvara, dok „melopeja“ i „fanopeja“ zapravo označavaju
muzikalnost, odnosno slikovitost riječi koje pjesnik koristi u stvaralaštvu5 (usp.

4
Svakako jedan od najznačajnijih modernističkih pjesnika prve polovice dvadesetoga stoljeća, rođen 1885., a
preminuo 1972. godine.
5
Izvor (Jeal 2005: 162-163): „In 1927 Ezra Pound wrote an essay titled ‘How to read’ in which he described his
understanding of how language is ‘charged’ or ‘energized’ in three fundamental, rhetorical ways. Pound called
these features melopoeia, phanopoeia, and logopoeia. [...] Melopoeia and phanopoeia have sensory effects on
audiences, and Pound claimed that they could evoke a psychological event in audience members’ minds [...]. [...]
Logopoeia, in contrast to melopoeia and phanopoeia, has a contextual and intertextual effect. It depends upon
the audience’s recognition of words previously heart or read, on the knowledge of rhetorical usage and reading
experience in a text“.

4
2005: 162-163). Iako je Pound vrlo često kritizirao Whitmana, u svojoj je pjesmi
Pakt (1913) na sebi svojstven način prekinuo rivalstvo među njima, konačno
priznavši Whitmana kao velikoga pjesnika. A sudbina priznavanja velikih
pjesnika nije bila prirođena samo američkim modernističkim autorima.
Kao književni pravac modernizam nije zahvatio samo Ameriku,
Francusku, Španjolsku, Veliku Britaniju ili Njemačku. Iako nije u potpunosti
zaživio u Hrvatskoj, dovoljno se približio toj poetici da ga teoretičari
književnosti nazivaju hrvatskom modernom6. Ona nikako nije homogeno
razdoblje u hrvatskoj književnosti. Pronalazimo u njoj i realizma i naturalizma
kao i simbolizma, a da ne spominjem neoromantizam koji svakako sadrži
elemente neopetrarkizma. Dakle nije naodmet zaključiti kako je hrvatska
moderna amalgam raznoraznih izama. Štoviše, u njoj djeluju Milan Begović,
Antun Gustav Matoš, Ivan Kozarac, Vladimir Vidrić i mnogi drugi, a sve autori
čija je djela praktički nemoguće svrstati u samo jedan jedini izam.
I u cijelu se tu priču uplelo društvo međuratne generacije pisaca i
pjesnika, jer hrvatska književnost tada više nije grcala samo u vlastitim
problemima – pridružili su joj se i svjetski. Frangeš uočava i izvodi da se nakon
Hrvatske mlade lirike (1914) hrvatska poezija usmjerila u dvama pravcima:
jednome koji je predvodio Ljubo Wiesner, s predstavnicima poput Tina Ujevića,
Nikole Polića, Vladimira Čerine i Zvonka Milkovića, te drugome čiji su
predstavnici svakako Miroslav Krleža, August Cesarec, Antun Branko Šimić i
Gustav Krklec (usp. 1987: 288-289). Hrvatska je poezija tada dosegla razinu
kojom se zaista mogla pohvaliti drugim europskim, ali i svjetskim poezijama
toga vremena. No kako bi se pojasnila Ujevićeva poezija, valja se vratiti u
vrijeme postkolonijalističke američke književnosti, u vrijeme Walta Whitmana.
6
Kao početak moderne neki autori uzimaju 1891. godinu kada je objavljena „Misao na vječnost“ Janka
Leskovara, dok drugi uzimaju objavu „Moći savjesti“ Antuna Gustava Matoša 1892. godine. Čak je i završetak
upitan: dvije su godine ponovno u pitanju – 1914. kada izlazi zbornik „Hrvatska mlada lirika“, umire Matoš, a u
književnosti se napokon pojavljuje Miroslav Krleža, odnosno 1916. kada Ulderiko Donadini započinje časopis
„Kokot“.

5
 3. WALT WHITMAN, STOLJETNI PJESNIK

Početkom devetnaestoga stoljeća7 na farmi na Long Islandu rođen je Walt

Whitman kao, kako Bićanić navodi, „prvi glas gradske Amerike i nove vrste
američke poezije“ (1976: 323). Naime kroz iskustvo seoskoga života, ali i
početke urbanizacije američkih gradova, mladi je Whitman upoznao sasvim
običan američki život poljodjelaca, ribara i graditelja, kao i život ljudi na obali.
Iako se školovao svega pet godina, vrlo rano počeo je raditi u tiskari novina,
isprva kao učenik, potom slagar, zatim novinar, da bi naposljetku postao i
urednikom. S trideset godina napušta novinarski rad i upravo se tada posvećuje
konkretiziranju ideje koja će kasnije postati njegovim zaštitnim znakom: piše
pjesmu novoga oblika8 „koja bi trebala da izrazi američki demokratski idealizam
onako kako ga je Whitman zamišljao“ (Bićanić 1976: 323).
Njegove prve pjesme objavljene su u zbirci Vlati trave (1855) i upravo je
ona doživjela mnogo izdanja. U njoj je Whitman sasvim iskreno progovarao o
svim vrstama iskustava, izražavajući se vrlo slobodno, zbog čega zbirka na
samome početku nije bila općeprihvaćena. Prvo je izdanje i sadržavalo
najpoznatiju Whitmanovu poemu, Pjesmu o meni (1855), kao i poznati
predgovor koji je nažalost izostavljen u naknadnim, budućim izdanjima.
Zapravo i same su Vlati trave još za Whitmanova života objavljivane osam
puta, svaki put u proširenu izdanju.
Značaj je Whitmana svakako očuvan u američkome spisateljstvu
devetnaestoga stoljeća, a on je sâm „pravi amblem Novoga svijeta u fazi
demokratskoga razvoja i ekonomsko-psihološke ekspanzije“ (Maroević 2003:

7
Točnije 31. svibnja 1819. godine. Preminuo je 26. ožujka 1892. godine
8
Iako se smatra „ocem“ slobodnoga stiha, Whitman je tek etablirao vrstu stiha kao jedan od versifikatorskih
termina. Naime i prije njega mnogi su pjesnici eksperimentirali s tom vrstom stiha, primjerice Francuzi Gustave
Kahn i Jules Laforgue ili pak viktorijanski pjesnici Christina Rossetti, Coventy Patmore i T. E. Brown, a mnogi
kritičari smatraju da su autori poput Johna Miltona ili Geoffreyja Chaucera koristili slobodni stih unatoč
nepotpunomu i nesustavnomu razumijevanju i korištenju istoga.

6
245), ali i pjesnik-prorok Amerike i epohe u kojoj je djelovao. Unatoč osjećaju
da je neshvaćen u sredini u kojoj je živio, odjek njegova pisanja bio je iznimno
širok. Ostavimo li na trenutak postrance negativne kritike na račun Vlati trave,
Whitman je vrlo pozitivno dočekan u američkoj kulturi. Naime prihvaćaju ga
Emerson i Thoreau, čak i Mark Twain. Maroević navodi da ga i njemački
ekspresionisti koriste kao orijentir i programatsko uporište, a i francuski
verslibrizam je nezamisliv bez Whitmanove pjesničke filozofije (usp. 2003:
245). Sudeći po tome, Vlati su kao literarno remek-djelo prepoznate mnogo prije
no što su priznate u autorovoj rodnoj zemlji, a i „prva strana zemlja koja je
prepoznala američkoga pjesnika bila je Velika Britanija“9 (Nizeteo 1971: 107). I
prije 1868. godine10 Whitman je uživao divljenje Alfreda Tennysona, Roberta
Louisa Stevensona, ali i drugih bitni(ji)h ličnosti u američkoj književnoj
povijesti, a do konca devetnaestoga stoljeća njegova je reputacija doista uzela
maha zemljama engleskoga govornog područja.
Među svojevrsnim „dužnicima“ Whitmanu svakako valja spomenuti i
Jorgea Luisa Borgesa. S obzirom na to da se njegova poezija vrlo često dijeli na
končetozne sastavke, ali i na „autobiografsku naraciju u slobodnom stihu“
(Maroević 2003: 245), te u prvome tipu pjesama kao uzore pronalazi barokne i
klasicističke pjesnike, u autobiografskim se radovima doista za govorenje o sebi
i svojima, dakle sebstvu, oslanja na Whitmana. Upravo je Whitman
idolopoklonstvo prvoga lica jednine razvio gotovo do savršenstva. Kroz govor o
sebi afirmirao se i u svijetu i u pojedincu, a iskustvenim pjesmama prikazao je
prošlost, sadašnjost i budućnost tada mladoga američkog društva.
Bitno je za njega kazati i da koliko god težio ka inovativnosti,
originalnosti, sasvim novoj vrsti poezije, Whitman je bio pjesnik koji je

9
Izvornik (Nizeteo 1971: 107): „[...] the first foreign country to recognize the American poet was Great Britain“.
10
Kada je u Engleskoj William Michael Rossetti objavio Pjesme Walta Whitmana.

7
„uspješno asimilirao najraznorodnija ranija iskustva“11 (Maroević 2003: 246), a
nije naodmet ni reći kako je, za novinarskoga rada, prikazao i mnoge sveske
povijesnih sudova i političkih ideja. No sve je to uspješno inkorporirao i
transponirao u, kako Maroević navodi, „vlastiti krvotok, u živi protok misli i
osjećaja, u dijalog i polemiku odnosa i stavova“ (2003: 246). Zapravo je u svoju
poeziju inkorporirao i često nesložive, naizgled razrožne stihove poput onih u
Pjesmi o meni:
„Da li ja sebi protuslovim?
Dobro, onda ja sebi protuslovim
(ja sam velik, ja sadržavam mnoštva)“. (Whitman 1995: 116)
Na taj je način ostvario poetski rijedak ideal pojedinačna iskaza kroz koji se
proteže glas kolektiva, kao da svaki stih12 proizlazi iz drugoga pera, iz drugoga
grla.
Naposljetku, Whitman je uvelike bio opreka svojim suvremenicima Emily
Dickinson i Henryju Jamesu koji su njegovali umjetničku formu. Njegova je
poezija naime hipnotična i sebe je smatrao vidovnjačkim pjesnikom, no pojam
vidovitosti nije razumijevao u smislu proricanja budućnosti, već kao „intuitivno
interpretiranje i iskazivanje sadašnjosti“ (Bićanić 1976: 324). U Vlatima trave
Whitman je prije svega zaokupljen modernim pitanjem: kako pojedinac, sa svim
životnim nedaćama i vlastitim preokupacijama, može postojati usred
urbanizacije? I doista u tome leži bit Whitmanove poezije – transcendentalnost,
a ne imanentnost.

11
Počevši od Homera i Lukrecija, preko Shakespearea i Miltona, potom Scotta i Goethea, Rousseaua i Ossiana,
ali i Dantea i Eshila kao i Nibelunga i indijanskih spjevova.
12
Od njih više od tisuću tristo. Naime sâma Pjesma o meni zauzima gotovo dvije dvadesetine zbirke u kojoj se
nalazi stotinjak pjesama (op. a. Riječ je o Konzorovu izdanju s prijevodom Tina Ujevića).

8
 3.1. JEDINSTVO ČOVJEKA I PRIRODE

Američki je pjesnik, nakon čitanja Emersonovih djela, sâmoga sebe vidio

kao „Pjesnika“, vođu naroda, i bio dovoljno hrabar dotičnomu poslati kopiju
Vlati trave. I nije mogao biti oduševljeniji odgovorom. Naime Emerson mu je
pohvalio „slobodnu i odvažnu misao“13 (cit. kod Phillips et al. 2010: 73), a
zbirku je smatrao nepatvorenom američkom literaturom. Whitman zapravo
otkriva čitatelju iskustva Amerike odbacivši stare modele poezije. Tradicionalne
epske pjesme primjerice započinju invokacijom – Muza, Duha božjega14 – ali
Whitman zaokreće poeziju prema unutrašnjosti čovjeka i njegovi prvi stihovi
Pjesme o meni započinju s „Ja svetkujem samoga sebe i pjevam samoga sebe“.
(1995: 45). Taj odmak od tradicije nije uočljiv samo u tih nekoliko riječi. Očito
je i korištenje slobodnoga stiha, u kojemu je malo (ili nimalo) rime, nepravilna
je ritma, a jezik je nerijetko kolokvijalan.
No Phillips i ostali autori ističu, unatoč jednostavnosti deskripcije, tri
tipične whitmanovske teme: grad, jedinstvo u različitosti te pojedinac15 (usp.
2010: 74). Dok su romantičari gradove doživljavali kao rugla prirode, Whitman
se tomu suprotstavlja i smatra ih zajednicama ljudi, kolijevkom demokracije.
Pjesnikovo „ja“ nerijetko putuje ulicama gradova promatrajući ljude na njima
kao i njihove svakodnevne aktivnosti poput rada, igre, kriminala, kupovine, ali i
obične šetnje. I sâma je demokracija za njega progresivna, konstantna, a upravo
u vezi s njome Whitman istupa iz društva Emersona i Thoreaua: njima je
kolektiv potencijalna opasnost, a Whitman u njemu vidi individue koje rade za

13
Izvornik (Phillips et al. 2010: 73): „free and brave thought“.
14
Homer u Ilijadi i Odiseji djela započinje invokacijom Muza, a John Milton u Izgubljenome raju djelo
započinje invokacijom Duha božjega.
15
Izvornik (Phillips et al. 2010: 74): „Whitman’s poetry resists simple description, but one can pick out some
characteristic Whitmanesque themes, of which three are central: the city, unity in diversity, and the individual“.

9
boljitku mase, „aktivno pridonoseći umjetnosti demokracije, tj. stvaranju
slobodnoga i ravnopravnoga društva“16 (Phillips et al. 2010: 76).
Na koncu, u Pjesmi o meni, pjesnik nas uvjerava da nitko osim nas samih
ne može proživjeti (i proputovati) naš život. Zapravo, moderna društva,
ustanove, klase i vojske, sve te instance ljudskoga postojanja zahtijevaju ono što
Whitman pojašnjava kao „bogat, luksuzan, raznolik PERSONALIZAM“ 17 (cit.
kod Phillips et al. 2010: 76), a ono što je taj pojam podrazumijevao jest činjenica
da je sebstvo fundamentalna realnost, odnosno stvari su stvarne u onoj mjeri u
kojoj im to dopušta i omogućava iskustvena spoznaja ljudi. Dakle nije dovoljno
nekoga smatrati individuom, već je potrebno smatrati ga osobom, stoga je
potrebno naše „ja“ cijeniti iznad svega ostaloga.
I u svim se tim Whitmanovim karakteristikama pronašao i – u očima
ondašnje kritike sasvim prosječan – pjesnik, prozaist i esejist koji je nadahnuće
mahom pronalazio u vlastitu životu, da bi nakraju postao sponom između
američke i hrvatske književnosti, posrednikom između ideala demokracije i
represije zemlje u kojoj je živio. Bio je to Tin Ujević18.

16
Izvornik (Phillips et al. 2010: 76): „actively contributing to the art of democracy, that is, the making of a free
and equal society“.
17
Izvornik (Whitman cit. kod Phillips et al. 2010: 76): „rich, luxuriant, varied PERSONALISM“.
18
Potpunoga imena Augustin Josip „Tin“ Ujević.

10
 4. HRVATSKI FENIKS, TIN UJEVIĆ

Godinu dana prije smrti Walta Whitmana, 1891. godine19, u Vrgorcu je

rođen jedan od najpoznatijih hrvatskih književnika. Kao poetski đak dvojice
značajnih pjesnika, Silvija Strahimira Kranjčevića i Antuna Gustava Matoša,
Ujević je svakako u svome pjesničkom opusu zadržao Kranjčevićeve „beskrajne
prostore i univerzalne probleme“ (Frangeš 1987: 322), ali i Matoševo
poklonstvo ljepoti i formalnim zahtjevima kao i tragici, boli i buntu. No ovoj
dvojici pjesnika valja dodati još trojicu – Baudelairea, Rimbauda i Whitmana20 –
kao Ujevićeve uzore u stvaralaštvu. Kroz Kranjčevićevu je poeziju Ujević i
samoga sebe pojasnio, odnosno razjasnio jednu osobinu svoje poezije –
nejasnoću.
Frangeš vrlo dobro uočava da je Ujevićeva primarna i prvotna dilema bila:
pjevati u okviru općega ili pjevati kao jedinka, o stvarima koje zaokupljaju misli
pojedinca? (usp. 1987: 323). No upravo je Matoš bio Ujevićeva druga faza
stvaralaštva, njegov artizam protkan Baudelaireovim pjesništvom, a svojevrstan
ponor i uzdignuće postali su istaknutom značajkom Ujevićeve poezije. Svoju
kritiku i sâm Ujević izražava na dva načina: začudnim poricanjem Leleka sebra
(1920) i Kolajne (1926) kao i proznom autoanalizom Ispit savjesti (1923). Tek u
kasnijoj fazi pjesništva Ujevića zaokuplja „Whitmanov optimizam“ (Frangeš
1987: 324).
Šoljan navodi kako je Ujević igrao trostruku simboličnu ulogu: prvo,
predstavljao je istaknutoga pjesnika iz ideološki osuđene zapadnjački
orijentirane literature; drugo, predstavljao je posrednika između književnoga
nasljeđa i sasvim nove struje poetske svijesti; treće, njegov osobni život postao
je simbolom koji je svoj put pronašao u mnogim njegovim pjesmama (usp.
1991: 100). Činjenica je da ćemo u njegovoj, kako je već spomenuto, kasnijoj
19
Preciznije 5. srpnja 1891. godine. Preminuo je 12. studenoga 1955. godine.
20
Whitman mu uzorom postaje tek poslije, u njegovim kasnijim stvaralačkim fazama.

11
fazi pjesništva, onoj kada je u naponu snage, pronaći i himne revolucionarnoj
viziji budućnosti, odnosno whitmanovski zanos uopćeno novim, čežnju za
jedinstvom koju, primjerice, ističe u Pogledima u praskozorje (1932):
„Povijest je ljudska duga sablasna mòra
u mirisu grobnica i truleži antikvarijata.
Prava će povijest nadoći istom za druge naraštaje,
povijest od ljudske sreće, zanata i alata“. (Ujević 1970: 280)
Nije u navedenim stihovima bitna isključivo revolucionarnost ili pak vizija
budućnosti, već protuslovna Ujevićeva narav21 pri čemu pjesma postaje „njegov
jedini i vječno privremeni credo“ (Šoljan 1991: 103).
Valja napomenuti da su njegove prve dvije zbirke – Lelek sebra i Kolajna
– nastale u vrijeme kada je boravio u Parizu, a mnogi kritičari o njima
progovaraju kao najljepšim ljubavnim kanconijerima hrvatske lirike. Nije ni
začudno stoga što je Ujević vrlo brzo nadišao matoševsku, a nešto kasnije i
antimatoševsku poetiku pa je u zbirkama Auto na korzu (1932) i Ojađeno zvono
(1933) zakoračio u sasvim kranjčevićevske teme nadrealističkih iskustava.
Upravo su one, po Frangešu, „produbljena vizija pjesnikova položaja u životu i
u društvu“ (1987: 325). Tek je njime hrvatska lirika izrazito duboko prodrla u
podsvijest, u tajne ljudske duše, a hrvatskim je pjesničkim jezikom pjesnik
napokon progovorio o bitnim preokupacijama čovjeka.
I sâm je Ujević, kao i ostali značajni suvremeni mu europski pjesnici,
„stihovima i pjesmama dodirivao metafizičke obzore“ (Stamać 2005: 17), ali tek
na trenutak, vraćajući se pritom vlastitim osjećanjima i svakodnevnici.
Pozamašan broj njegovih stihova valja svrstati u izreke, refleksije ili maksime, a,
što i Stamać uočava, nerijetko i narodne mudrosti sukladne s kakvim vodećim
filozofskim strujama dvadesetoga stoljeća, kao što su Bergson i Nietzsche (usp.
2005: 17). Zapravo je Ujević bio vrlo blizu bitnim ontološkim, gnoseološkim i

21
U smislu protuslovlja unutar iste pjesme, narav mu nije odveć različita od Whitmanove, no o razlici će biti
više riječi u nastavku rada.

12
etičkim pitanjima, ali nedovoljno razvidna svjetonazora zbog čega je ostao tek
filozof-amater. No to ne znači da mu pjesnički opus nije protkan filozofskim
promišljanjima na razmeđu između amatera i uvažena mudraca.
Svakako valja u vezi s Ujevićem spomenuti i dva bitna obilježja koja su
prožimala njegove pjesme i pružale poveznicu između pjesnika kao pošiljatelja i
čitatelja kao primatelja njegove lirike: to su „iskustva osobne patnje [i]
vatrometno maštovna rasprsnuća jednog lucidnog duha“ (Stamać 2005: 19).
Štoviše obraćao se izravno svojim čitateljima pritom im se nametnuvši kao
transcendentalna ličnost, govoreći iz neke zamišljene pozicije, prizivajući svu
moguću pozornost. No sâma poezija nije bila jedino što ga je proslavilo. Tin
Ujević također je prevodio mnoge autore, među kojima i svoga uzora, Walta
Whitmana.

4.1. PREVODILAŠTVO U OČEKIVANJU WHITMANA

Prije svega, Ujević je prevodio pjesničke tekstove od 1912. pa sve do

smrti 1955. godine, a primarni je razlog tomu bio – zarada. S obzirom na to da je
bio jedan od književnika koji su živjeli od pisanja, prevođenje mu je svakako
poslužilo kao alternativan izvor zarade, a i činjenica je da je dvaput u životu bio
zaposlen, dakako kao prevoditelj u Prvome i Drugome svjetskom ratu. No
nezanemariva pobuda svakako je i dodatno obrazovanje. Ujević se nije
obrazovao na kakvome visokom učilištu, i upravo mu je prevođenje služilo „kao
način da bolje upozna strane jezike i književnosti“ (Elias-Bursać 2003: 69).
No istovremeno se Ujević kroz prevodilaštvo mogao poigravati riječima i
jezicima, što je vrlo bitna njegova osobina, kako u prevodilačkome radu tako i u
spisateljstvu. Selidbom u Zagreb početkom 1940-ih godina, počinje pisati članke
za časopis Pravica, ali i pjesme, no stvaralačka mu snaga opada i do 1944.

13
objavljuje svega dvije pjesme i dva članka, a do 1950 22. – samo prijevode.
Zanimljivo je i to da je o njegovu životu za vrijeme Drugoga svjetskog rata i
neposredno nakon njega poveći broj netočnih informacija, no jedan je podatak
vrlo bitan: naime Ujeviću je bilo zabranjeno objavljivati u periodu od čak pet
godina23, a kritičari ga napadaju zbog larpurlartizma i pretjeranoga
subjektivizma. U poslijeratnim tekstovima o Ujeviću čak pišu kao da je
preminuo, primjerice Dragoslav Grbić u svome osvrtu24:
„To je poezija onog pesnika koji je svoju samoću ispunio rimama čiji je
zvuk jasan i čist kao belina vodopada pred kojim se ostaje zadivljen i čija
se slika nosi sve do izgubljenog puta pred snom. [...]
Celoga sebe je Tin iscedio u svoju poeziju, poslednju kap rosnoga
sebe dao je poeziji“. (cit. kod Elias-Bursać 2003: 163).
No, Ujević je itekako bio među živima. Za Republiku (1948) je preveo
Stendhalove Talijanske kronike (1948)25, a jedva primjetno navođenje u
bibliografiji bilo je jedino čemu se mogao nadati. Zapravo upravo je tada Ujević
u Hrvatskome kolu (1950) objavio nekoliko Villonovih, Poeovih,
Whitmanovih26 i Verhaerenovih pjesama, a u Zori (1951) objavljuje i svoje dvije
najpoznatije knjige prevedenih stihova: Whitmanove Vlati trave i Verhaerenovo
Sunce u čovjeku. Ipak, kako Elias-Bursać navodi, i prije njega su se neki
književnici okušali u prevođenju Whitmanovih stihova: Ivo Andrić, Ljubo
Wiesner, Slavko Cihlar, a Vladoje Dukat bio je prvi koji je preveo neke njegove
stihove na hrvatski jezik naslovljene Vlatovi trave, još davne 1912. godine (usp.
2003: 166).

22
Pjesme iz tih godina ulaze u njegovu posljednju zbirku, Žedan kamen na studencu.
23
Sud Časti Društva književnika Hrvatske Ujeviću je izrekao kaznu od pet godina zabrane objavljivanja zbog
nedostojnoga držanja pod okupacijom.
24
Grbić, Dragoslav (1953), „Tin“ u Mlada kultura, god. 2, br. 12, str. 3.
25
Stendhal (1948), „Talijanske kronike“ u Republika, prev. Frangeš, Ivo; Hergešić, Ivo; Ujević, Tin, god. 4, br.
1, str. 102.
26
Ulomak Whitmanove pjesme Salut au Monde.

14
 Ključan je trenutak za Ujevićevo zanimanje za Whitmana predstavljala
godina 1913. Nizeteo navodi da je upravo te godine, po Ujevićevu dolasku u
Pariz, André Gide ponudio Paulu Claudelu suradnju na prijevodu Whitmanovih
stihova. Ovaj je to odbio, a sve veća francuska zainteresiranost za toga
američkog pjesnika zasigurno je nagnala i Ujevića da prione na posao
prevođenja27 (usp. 1971: 116). No nije samo francuska recepcija Whitmana bila
važna Ujeviću. Valja se prisjetiti da se pariški boravak zapravo podudarao s
Ujevićevom fazom opčinjenosti Baudelaireom. Čak i Stamać uočava da je
Ujevićev stih bio „whitmanovski u koliko je to bio stih sveukupne europske
poezije uopće“ (cit. kod Elias-Bursać 2003: 166). Dakle Whitman nije odveć
naglo ušao u Ujevićevu poetiku, već je samo bilo pitanje vremena prije no što je
Ujević odlučio prevesti Vlati trave, obilježivši vlastiti rad znakom američkoga
pjesničkog diva.

27
Izvornik (Nizeteo 1971: 116): „In 1913, the year Ujević arrived in Paris, André Gide asked Paul Claudel to
collaborate on a Whitman translation. Claudel, a devout Catholic, refused. [...] There is no doubt that the rising
fortune of Whitman in French literature stimulated Ujević’s own interest and admiration for the American poet
and his work.“

15
 5. RAZGOVOR DVIJU POEZIJA

Za vrijeme Građanskoga rata28 Whitman je radio kao bolničar i vidar, a

opsežan dio Vlati trave i sadrži njegove ratne pjesme koje „ne zastupaju ni jednu
od strana, nego [...] naglašavaju opremu [...] a iznad svega drugarstvo, koje
nastaje u boli i preko ozljeda“ (Vidan 2003: 248). Zapravo i primicanje drugomu
čovjeku, suosjećanje, nadspoznajno razumijevanje bližnjih jedna je od
Whitmanovih učestalih tema. Primjer toga je svakako pjesma Vidar (1867) iz
ciklusa Udarci o bubanj (1865):
„Idem naprijed, stanem,
drhtavim koljenima i čvrstom rukom da vidam rane,
ja sam čvrst prema svakomu, muke jesu ljute, ali
neminovne,
jedan okreće k meni svoje umolne oči – ubogi dječače!
Nisam te nikada poznavao,
ali mislim da u ovome času ne bih oklijevao da umrem
za te, ako bi te to spasilo“. (Whitman 1995: 220).
Navedena je strofa svakako karakteristika whitmanovskoga transcendiranja
zatvorenosti, one koja ljude i dijeli namjesto da budu braća i dio otvorene cjeline
prirode i svemira. Nije ni čudno stoga što Whitmana često nazivlju „pjesnikom
demokracije“ (usp. Vidan 2003: 248). I tek kada usporedimo bezstaležnu zemlju
i egalitarno društvo s europskim nepotističkim stavovima, termin „pjesnik
demokracije“ zadobiva svoj puni smisao. U Whitmanovoj viziji bitna je sloboda,
ona koju svemir pruža, a ne ovozemaljska, odnosno čovjek je kao pojedinac onaj
koji vodi čovječanstvo ka depersonaliziranome jedinstvu izvan vremena i
prostora, u unaprijed predviđeno stanje svijesti lišeno okova roda, funkcije i
fizičkih predispozicija.

28
Rat je trajao od 1861. do 1865. godine.

16
 Upravo tada u zamišljeni „pjesnički monolog“ stupa Ujević i transponira
ga u „razgovor dviju poezija“. Naime kao izniman znalac koji je posjedovao
enciklopedijsku erudiciju, nevjerojatno pamćenje i specifičnu kontrolu nad
klasičnim i suvremenim mu jezicima, bio je svakako podložan svim utjecajima,
počevši od kulturnih, preko filozofskih pa i do sâmih književnih struja. Nizeteo
navodi da je i u Verhaerenu i u Whitmanu Ujević pronalazio poveću količinu
paroksizma29 (usp. 1971: 123-124). No taj je paroksizam očit i u sâmome
Ujeviću. Uzmimo za primjer pjesmu Visoki jablani (1922) i već prvu strofu:
„Oni imaju visoka čela, vijorne kose, široke grudi;
od gromora njina glasa šuma i more se budi,
a kada rukom mahnu, obzori svijeta se šire
i bune, i prodiru ùvīs, u etíre“. (Ujević 1970: 221)
Nije uočljiv samo egzemplaran ritam sasvim prirodan ujevićevskome stihu, već i
slikovitost riječi, sintagmatski odnosi koji vladaju među njima. No postoji još
jedna zajednička karakteristika koju Whitman i Ujević dijele, a hrvatski je
pjesnik nije isprva uočio – poezija im je „sredstvo kojim se ljudi otkrivaju jedni
drugima kao braća“ (Nizeteo 1971: 126). I Whitman i Ujević u tome segmentu
svojih poezija dijele ulogu mistika i panteista koji kroz svojevrsnu „kozmičku
svijest“ promatraju i identificiraju se sa svijetom.
Ujević i Whitman na vrlo sličan način izražavaju ono što Nizeteo nazivlje
„kontradikcijama dvosmislenosti“30 (1971: 126), odnosno obojica preuzimaju
ulogu glasnika-promotora religije istovremeno sa znanošću, ekonomskim
prosperitetom i materijalizmom31. Tomu podupire i činjenica da su se obojica

29
Izvornik (Nizeteo 1971: 123): „In his essay on the Belgian poet Ujević asserts that in the poetry of Verhaeren
is to be found much of ‘paroxysm’. [...] There is no doubt that with Verhaeren and himself, Ujević included Walt
Whitman in his group of ‘paroxysts’ […]”.
30
Izvornik (Nizeteo 1971: 123): „contradictions of ambiguity“.
31
Činjenica je da su mnogi pjesnici, čak i T. S. Eliot, odbacili romantičarski princip po kojemu poezija služi tek
kao zamjena za tradicionalne veze i inspiracije koje se pronalaze u religiji (usp. Musgrove cit. kod Nizeteo 1971:
126).

17
zalagala za djelovanje novijih generacija koje bi radile za opće, ali i osobno
dobro. Drugim riječima, napredak i materijalni prosperitet prema njima su jedna
od najbitnijih stavki. Tako Ujević piše da to znači „ohrabrenje čovjekove
motivacije, [...] impuls tih generacija napram većoj ekspanziji njihova života,
koji tvori temelj filozofije nadčovjeka i poezije [Verhaerena]“32 (cit. kod Nizeteo
1971: 126).
No postoji i neslaganje u „razgovoru“ – za razliku od Whitmana koji
prošlost, sadašnjost i budućnost nastoji povezati i usustaviti, Ujević je izrazito
„antihistoristički“ usmjeren33. Jedan je primjer „antihistorističke“ pjesme
svakako Majdani u biću na dvije noge (1926):
„Povijest mora biti pregažena! Gazi sa mnom
na svjetlosne budućnosne staze.
Klikni širem nebu! Šetnjom tamnom
izvest ću te u radosne oaze“. (Ujević 1970: 272)
Ipak, „gaženje“ povijesti rezultiralo je novom poveznicom između
Whitmana i Ujevića – simbolom mladosti. Ujeviću je naime mladost
predstavljala budućnost slobodnoga čovječanstva. I sâma mu je umjetnost
vječno mlada, ali nikako se nije mogao složiti s Danteom, Shakespeareom,
Homerom kao ni s ostalim klasicima. Smatrao je da se ne valja složiti s velikim
imenima civilizacije, odnosno „veleumovi, kultura, klasici, prošlost, Europa –
sve su to okovi mladosti“34 (Nizeteo 1971: 128). Upravo je zato Whitman za
Ujevića bio istinska personifikacija Amerike, „stvaratelj“ novoga svijeta koji se
neprestano mijenja.

32
Izvornik (Ujević cit. kod Nizeteo 1971: 126): „the encouragement of man’s incentive, simply the impetus of
these generations toward a greater expansion of their life, which constitues the basis for the philosophy of the
superman and of the poetry [of Verhaeren]“ (op. a. Nizeteo nije naveo izvor otkuda je preuzeo Ujevićev citat).
33
Pretpostavlja se da je „antihistorističko“ poimanje svijeta preuzeo od Aristotela, koji je smatrao da je poezija
dublja i više filozofska od povijesti.
34
Izvornik (Nizeteo 1971: 128): „Masterminds, culture, the classics,the past,Europe—all these things are
shackles to youth“.

18
 5.1. ZAČUDNOST PJESNIKĀ

Nakon relativno kraće usporedbe pjesništva Walta Whitmana i Tina

Ujevića valja prionuti i dublje, u poetske svijesti tih dvaju pjesnika. Prije svega
svojevrstan podsjetnik: modernističke poetike teže novome, odnosno riječima
Pavletića: „Što novije, to poetski udarnije!“ (1986: 11) I doista, u umovima
pjesnika modernizma i moderne, pa i mnogih Poeovih i Baudelaireovih
prethodnika, „ugnijezdila“ se misao da inovacija podrazumijeva originalnost, jer
bez nje nema poezije35. U tome smislu vrijedno je spomenuti učinak
iznenađenja, svojevrsno „očuđenje“36 sinonim za sve ono paradoksalno,
kontrarno pravilima nametnutima klasicima svjetske književnosti.
Ni Whitman ni Ujević nisu odveć odstupali od toga novostvorenog pravila
modernističke poetike. Ujevićeva Fis-harmonika (1936) primjerice:
„Slika moje duše nema kronike.
Krajolik misli, to je zvuk harmonike.
Šišmiš je u kraju ko mrena na očima.
Gdje se sanja počinje? gdje se dočima?“ (1970: 318)
Začudan početak namjerno je postavljen u prvi plan pjesme i njime se privlači
pozornost čitatelja, tj. ideja više nije kontekstualno omeđena pravilnošću
nametnutom starim uzorima, već izlazi na površinu i poigrava se sa zaključcima.
No lirski subjekt gradualno kroz pjesmu iz jedinke „moje“ nakraju prelazi u
mnoštvo „nas“, odnosno „mi“:
„Nužno, netko fali, kad nas pjesma smami.
Gledamo se blijedi. Fȁlīmo mȋ sámi“. (Ujević 1970: 319)
Time se lirski subjekt praktički distancira od autora pjesme, što je ono što
odudara od dotadašnje poezije. Međutim to udaljavanje lirskoga subjekta i
pjesnika svakako podupire konačnu tezu o čovjekovu odsustvu iz vlastitoga

35
Umjetnički vrijedne dakako.
36
Termin preuzet od Miroslava Bekera.

19
života. Kroz paradoks i nerijetku ironiju ova dvojica pjesnika nesumnjivo su
sastavnim dijelom moderne poezije. Oni nisu samo „ljudi nadareni sposobnošću
za percepciju u verbalnom“ (Pavletić 1986: 24), već spajaju sasvim uobičajene
izraze i emocije sa sasvim novim, pomalo nadrealnim iskustvima. Svaka sličnost
i razlika između njihovih poezija u isti je mah i namjerna i slučajna, a takva je
kombinacija sasvim sigurno „poetski stimul na čitalačku apercepciju“ (Pavletić
1986: 25).

5.2. PLURALIZAM MOTIVIKE 37

Pročitavši Ujevićeve i Whitmanove pjesme uočio sam i izdvojio tri

temeljna whitmanovska i ujevićevska motiva: dijete, san te travu.

5.2.1. Dijete među odraslima

Znakovito je da i Ujević i Whitman u svoje pjesme nerijetko unose motiv

djeteta, ne kao individue, već predstavnika šire zajednice ili simbola čega
većega. U svojoj pjesmi Bilo jedno dijete koje se širilo (1900) Whitman doista
denotira identitet toga višeznačnog djeteta „koje se širilo svakoga dana, / te prvi
predmet koji bi pogledalo, ono bi taj predmet postalo, / a taj predmet postao dio
njega u taj prolazni dio dana / ili za mnogo godina ili za duge cikluse godišta“
(1995: 225). I upravo tada Whitman katalogizira38 životinje i biljke, ljude i
stvari, ali više od svega ističe roditeljstvo. Potom nastavlja s ulicama i
zgradama, selima i rijekama, a naposljetku pjesmu završava s:

37
Pod pluralizmom dakako podrazumijevam višestrukost i višeznačnost motiva koje i jedan i drugi pjesnik
obrađuju, s naglaskom na navedena tri.
38
Katalog je „obavijesni spisak predmeta, koji ulaze u [...] složenu integralnu identifikaciju“ (Palvetić 1986:
162). Drugim riječima, katalog je stilska figura nabrajanja.

20
 „O sve je to postalo dijelom toga djeteta koje se širilo
svakoga dana, te koje se i sada širi i navijeke će
se širiti svakoga dana“. (Whitman 1995: 226)
Dakle dijete nije tek puki lirski objekt – ono postaje simbolom nekih novih
generacija, a „širenje“ presumira evolutivnost ljudskoga bića i drugdje.
No navedena pjesma nije jedina u kojoj se dijete javlja. Ima ih mnoštvo,
ali izdvojio bih i dva stiha iz Pjesme o meni u kojima Whitman piše:
„Jedno dijete reče: ‘Šta je to trava?’, donoseći mi je u
punim rukama;
kako sam mogao odgovoriti djetetu? Ja to ne znam
ništa više od njega“. (1995: 52)
Whitman se zapravo dotiče djeteta kao asocijativnoga niza filozofskih pitanja.
Tko je dijete? Čemu tolika i takva pitanja? Postoje li ispravni, odnosno
neispravni odgovori? Tko sam ja da mu odgovorim? – sve su to stanja svijesti u
kojima se često pronađu i sâmi roditelji. A roditeljstvo i djetinjstvo Whitmanu
nisu samo imanentne teme, već i „prihvaćanje kontakta s drugim dušama“39
(Lawrence cit. kod Maslan 1994: 119).
Kako je već rečeno, ni Ujeviću nije stran motiv djeteta. No, u njega je taj
motiv drugačije poiman no u Whitmana. Za to je svakako zaslužan Georges
Bataille koji kaže da „pjesničko možemo opisati kao odnos sudioništva subjekta
u objektu, i po tome je pjesničko slično onome što je kod Cassirera mističko, kod
Levy-Bruhla primitivno, a kod Piageta djetinjsko“ (cit. kod Pavletić 1986: 44). O
svim trima poimanjima pjesničkoga Ujević je na svoj način pisao u Uhapšen u
svojoj magli (1926) iz zbirke Kolajna:
„I svak žudi svetkovine
djetinjastih blagostanja,
srećne mrene i dubine
nevinosti i neznanja.
39
Izvornik (Lawrence cit. kod Maslan 1994: 119): „accepting the contact with other souls“.

21
 [...]
I kada nema Našeg Duha
među nama jednog sveca,
treba i bez bijela ruha
biti djeca, biti djeca“. (1970: 154)
Dakle, kao što Krist od svojih sljedbenika traži da „urone“ u svoja djetinjstva i
barem na trenutak djecom i postanu, tako i Ujević čitatelja navodi na dublje
razumijevanje djetinjstva kako bi živio što izvornije, prirodnije sebi samome, jer
tek je tada „uronjen u poetsko“ (Pavletić 1986: 44).
Među mnogim Ujevićevim pjesmama s motivom djeteta postoji i
Uspavanka iz Krivodola (1926), pjesma u prozi, u kojoj se motiv djeteta stapa s
motivom sna. Stoga Ujević piše:
„Ti spavaš, dijete. U snu ćeš da grliš stabla sa zlatnim granama. Velike
bašte od stakla i nemirne vode od žȉvē zagolicat će te.
Ti spavaš, dijete. U snu će da panu na te debela i gusta bremena omorike,
a povrh ljubičastih hridina izlit će se nebesa sa hiljadu odbljesaka“. (1970: 445)
Upravo ovdje valja pojasniti Huizingovo promišljanje o pjesništvu jer on naime
smatra da je pjesništvo tek negdje na međi između ozbiljnoga i neozbiljnoga,
točno ondje gdje se stapaju djeca, životinje i proroci, u području oniričnoga,
duhovitoga40 (usp. Pavletić 1986: 44). Stoga Ujevićeva pjesma završava sa
sanjarskim putovanjem:
„Ti spavaš, dijete. U snu ćeš da vidiš stabla sa zlatnim granama, velike
bašte od stakla, nemirne rijeke od žȉvē.
Htjet ćeš da grliš neizmjernost, da letiš do San Diega i San Franciska, dok
ne polomiš krila ovdje niže vode, svakako još bliže od Jauka ili Runovića“.
(1970: 448)

40
Huizingovim riječima, pjesništvo je „onkraj ozbiljnoga, s one iskonske strane na kojoj su dijete, životinja,
divljak i prorok, u polju sna, uzdignuća, opojnosti i smijeha“ (cit. kod Pavletić 1986: 44).

22
Ujević naposljetku transcendira dječji san i univerzalizira ga spojivši udaljene
mu i bliske gradove i sela, gotovo pa na istovjetan način kao što Whitman
povezuje Ameriku i ostatak svijeta i svjetske baštine.

5.2.2. Snoviđenja

Odveć tipičan motiv i klišej sna Ujević i Whitman dovode u vezu s

tjelesnošću, fizičkim i psihičkim stanjima lirskoga subjekta. Taj koncept
povezanosti tijela i duše svakako je uočljiv u Whitmanovim stihovima Pjesme o
meni:
„Ja vjerujem u te, moja dušo. Ono drugo, što ja jesam
inače, ne smije se ponižavati pred tobom,
a ti se ne smiješ ponižavati pred tim drugim“. (1995: 51)
Sâm početak petoga dijela Pjesme o meni na tajanstven način iluminira element,
odnosno motiv sna koji se transponira u lirsko-epski oblik. Killingsworth dobro
uočava, a što podupire tjelesno-duhovno razmatranje Whitmanovih
„snoviđenja“41, jest da u ovoj strofi „ja“ i „te“ svakako su dvosmislene
sintaktičke forme, sugerirajući mnoge dualnosti poput tijela i duše, pjesnika i
čitatelja, lirskoga subjekta i lirskoga objekta, i tomu slično 42 (usp. 2007: 32).
Slično tomu možemo pronaći i u Whitmanovoj poemi Spavači (1855).
Naime upravo ona dijeli mnoštvo osobina s Pjesmom o meni – ponajviše u stilu
– međutim dovoljno ih toga razdvaja i čini zasebnim motivsko-tematskim
cjelinama kako se ne bi tek tako izjednačavale. Kako je razvidno iz godine,
Spavači je sastavni dio prvoga izdanja Vlati trave, no zasigurno „anticipira

41
Vlastiti termin kojim označavam Whitmanove i Ujevićeve pjesme o snovima ili one koje se barem donekle
dotiču snova.
42
Izvornik (Killingsworth 2007: 32): „Beginning ‘I believe in you my soul,’ the passage appears to be a modern
version of the medieval genre, the debate of body and soul (192). As the passage progresses, however, ‘I’ and
‘you’ accrue ambiguity, suggesting many possible pairs – the body and the soul, the poet and the reader, or the
lyric poet and his real or imagined lover“.

23
pjesnikovu tendenciju da u kasnijim izdanjima izoštri tematski fokus i pridržava
se jednoga žanra ili modusa pjesničkoga izraza u svakoj pjesmi“43
(Killingsworth 2007: 41). Nešto uže povezana s Whitmanovim „snoviđenjima“,
svakako je nokturalna pjesma za razliku od diurne Pjesme o meni, jer već na
početku stihovi progovaraju: „Svu noć lutam u svojim priviđenjima, / koračam
laganim nogama hitro i bešumno, zakoraknem i stanem, [...]“ (1995: 255), a i
više od svih pjesama iz 1855. godine prodire u mračnu stranu ljudske prirode.
Whitman zamišljenu scenu započinje sa „Svaku noć lutam u svojim
priviđenjima,“ (1995: 255), da bi nastavio kroz san progovarati lirski subjekt
pjesnik-vrač, ušavši u svojevrstan trans koji mu omogućava promatrati i
sudjelovati u tuđim snovima. Sve to završava danju i buđenjem, doslovnim i
prenesenim prosvjetljenjem. Zapravo, premisa pjesme nalazi se pri početku u
stihovima:
„Idem od uzglavlja do uzglavlja, spavam tik do drugih
spavača, do svih redom,
i sanjam o svojemu snu sve sne drugih snivača,
te postajem drugi snivači“. (Whitman 1995: 256)
Ali, proces remeti subjektov identitet, stoga kaže: „lutam i zbunjen sam,
izbezumljen, zlovoljna raspoloženja, [...]“ (Whitman 1995: 255). Za razliku od
mnogih Whitmanovih pjesama u ovoj već na početku uočavamo konačnost,
boljke nastale od djelovanja ljudi, ograničenost. Ujević se samo nastavlja na san
kao ljudske najdublje ponore.
Već na početku svoga pjesništva, još u Hrvatskoj mladoj lirici, Ujević
objavljuje pjesmu Što šapće vodoskok (1914) i, unatoč blagosti tona lirske
pjesme, četvrta strofa donosi natruhe Ujevićeve psihološke tematike:
„I sanjar čuvši u tišini
turobne riječi bolnog mlaza

43
Izvornik (Killingsworth 2007: 41): „anticipates the poet’s tendency in later editions to sharpen the thematic
focus and stick to a single genre or mode of poetic expression within each poem“.

24
 krije ih duši u dubini:
jer to je Tajna što mu kaza“. (1970: 74)
U toj se fazi Ujević još uvijek ponaša kao kakav Baudelalireov lik, jer „osjeća
[se] bićem uvučenim u ono što se raspada kao slika svijeta“ (Stamać 2005: 83) i
to mu omogućava da svijet promatra kao umjetnu tvorevinu boli. I tada na scenu
stupaju Ujevićeva „snoviđenja“ – njegove su onirične pjesme gotovo uvijek
pjesme u kojima lirski subjekt na ovaj ili onaj način pati. Nije naodmet
spomenuti i pjesmu Tajanstva44 (1919):
„Čemu sva borba, čemu bolna gluma?
Znam da su moje sanje sitne, drobne,
da neće smijenit sudbine zlokobne,
i da ću ići, ići do svog huma“. (Ujević 1970: 115)
Njegovi motivi sna nisu ništa drugo nego simboli nade u besmislu stvarnosti.
No, kao i on sâm, snovi su osuđeni na propast, a čovjeku ne preostaje ništa
drugo nego „bolna gluma“.
Ipak, beznađe ga na trenutak napušta pa Cvrkutanje srca u pokrajini sanja
(1932) doista odiše oniričnim optimizmom. Primjerice već u prvoj strofi:
„Ptice pjevaju u mojoj sobi, a ne u kavezu,
puštene od ruku milosrđa u moj blaženi san.
Ptice mi javljaju da su radosno sa mnom u savezu,
ptice cvrkuću u mísli i naviještaju crveni dan“. (Ujević 1970: 250)
Ne samo što sintaktički veže „blaženi“ i „san“ – u njegov drijemež ulaze i ptice
kao mnoštvo, nagovještavajući motiv koji ga povezuje ne samo s Whitmanom,
već zbirkom koju će poneku godinu kasnije i prevesti. Zaključimo li dio
„razgovora“ o motivu sna, Whitmanovi su snovi uvelike optimističniji no
Ujevićevi, ali obojica njima i kroz njih razrađuju ljudsku psihologiju i stanovite
promjene koje doživljava.

44
S posvetom „Renati“, ovo je očito intimnija pjesma.

25
 5.2.2. Vlati trave

Prije svega, pitanje koje sam si i sâm postavio promišljajući o motivu

trave: je li ona tek dio pjesničkih pretskazanja ili doista u njoj oba pjesnika vide
rješenje kojim bi se mogao postići mir među ljudima? Naime, lirskomu je
subjektu u šestome dijelu Pjesme o meni postavljeno pitanje45: „[...] Šta je to
trava? [...]“ (Whitman 1995: 52), a upravo je to pitanje fenomenološko. Naime
kroz njega se ogleda hegelijanska filozofija samoreflekcije46 i lirsko „ja“ u
svakoj pojedinoj vlati trave „razotkriva [...] transfigurirane ljudske i vegetacijske
oblike“47 (Cai 2003: 76) kao što su zastava, hijeroglifi, crnci i bijelci, naručje, da
bi nakraju meditiralo nad njihovim netransfiguriranim oblicima – rumene
djevojke, zločinci, muško i žensko – i u petnaestome dijelu završilo s: „[...] od
njih svih ja čem pjesmu o samome sebi“ (Whitman 1995: 66).
No i prije famoznoga šestoga dijela lirski subjekt uočava ono zbog čega
Vlati trave zapravo i jesu tako nazvane:
„Ja plandujem i pozivam svoju dušu u goste.
Ja ležim i lagodno traćim vrijeme promatrajući vlat
ljetne trave“. (Whitman 1995: 45)
„Ja“ na jakoj sintaktičkoj poziciji48 depersonalizira lirski subjekt – on više nema
ni imena ni lica – stoga vlati trave više ne predstavljaju pojedince, već se u ulozi
nadčovjeka, a može se kazati i boga, lirski subjekt prema njima ponaša kao
znanstvenik u eksperimentu i prepušta im sve radnje pod kontroliranim
uvjetima. Ali i Nizeteo uočava da bi Pjesma o meni (a i čitave Vlati trave) mogle

45
Kroz lik djeteta.
46
Hegelijanska se filozofija samoreflekcije svakako očituje u tome da „ja“ preuzima duhovni identitet,
transcendira se i postaje vječno, stoga je u mogućnosti promatrati život tijela prošloga „ja“ i kontemplirati nad
njime.
47
Izvornik (Cai 2003: 76): „discerns [...] the transfigurations of all human and vegetational forms“.
48
Na samome početku stiha.

26
biti „poduži pean bratstvu“49 (1971: 126), a ujedno i himna životu, što je
razvidno u sljedećim stihovima:
„Oni negdje žive i zdravo se osjećaju,
najmanja travka dokazuje da u zbilji nema smrti;
a kada bi je i bilo, ona vodi naprijed život, a ne stoji
na kraju da ga zaustavi,
te prestaje u času kada se život javi.
Sve ide dalje i vani, ništa se ne gubi,
a umrijeti je nešto sasvim drugo nego je čovjek mislio, i to sretnije“ .
(Whitman 1995: 53)
Premda se kritičari zalažu za razumijevanje „trave“ kao simbola demokracije,
istvremeno napominjem da je poput prave trave slojevit i da motiv praktički
motivira cijelu zbirku – predstavlja li svaka vlat pojedinca, tada oni žive i umire
na istome tlu, jedan od drugoga udaljeni dovoljno da žive vlastite živote, a crpe
iz istoga izvora. U svakome slučaju, Whitmanu je trava svakako pojam napretka,
razvoja civilizacije, sve čemu je i sâm težio.
No valja pojasniti i Ujevićevo poimanje motiva trave i korištenje istoga u
poeziji. Ujevićeva je poezija naime koloristička, odnosno u njegovoj poeziji
prevladavaju boje, što uočava i Pavletić i navodi kako se „za ovog [...] pjesnika
‘životnost’ izjednačuje s ‘obojenošću’, a smrt s nestankom svih boja!“ (2008:
268). I tomu je doista tako. No kada bismo uspoređivali „paletu“ poezije Walta
Whitmana i Tina Ujevića, uvidjeli bismo pozamašnu količinu zelene, ako već ne
u doslovnim sintagmama „zelena“ plus kakva druga punoznačna riječ, onda kroz
samu imenicu „trava“. Pa tako u pjesmi Skrovišta djetinjstva (1938) Ujević
koristi dotični motiv:

49
Izvornik (Nizeteo 1971: 126): „long paeon to brotherhood“ (op. a. Nizeteo je, kako je razvidno, koristio termin
paeon, no peon je pjesnička stopa od tri kratka i jednoga dugačkoga sloga, a pean starogrčka pobjednička
pjesma, stoga pretpostavljam da se radi o tiskarskoj pogrešci).

27
 „Nas sakriva i busenje i divna stakla —
sakrivaju nas goleme stare kuće na selu,
sakriva nas rijeka
gdje dabrovi grade grad —
sakriva nas planinska jeka.
Mi listamo u bjesnilu trávā
i iz vreve báštā izvire nam glava
sa žutim vlasima kukuruza“. (1970: 395)
Stilistički gledano, „bjesnilo trava“ jak je sintaktostilem jer niti trava
može bjesnjeti, niti su „bjesnilo“ i „trava“ tako često povezani. No i dalje je
očito da se radi o mnoštvu travki među kojima su se se lirski „mi“ sakrili. I
zapravo je cijela strofa „obojana“ zelenom bojom50: selo, planine, trava, uz sve
njih najprvo vežemo zelenu. I predstavljaju svježinu, lakoću disanja. Nije
naodmet spomenuti da Pavletić definira pojam ljepote kod Ujevića kao
„organski [...] stopljen s obojenošću objekta koji zrači čarima estetske naravi“
(2008: 268).
Uzmimo za primjer još jednu Ujevićevu pjesmu, ali u prozi – Predigru
bure (1914):
„Kad konjići jezde poljanama, pod kopitima trava ne raste. No nijedan
borac ne pita koliko cvjetova izdahnu. Cvijeće je bilo divno, ali četa hrli u bitku.
I ne umije da se žalosti“. (1970: 431)
Trava u ovome primjeru nije odveć optimistična. Koliko god u Ujevićevoj
poeziji zelena bila pozitivna – što ne kažem da nije i u ovoj pjesmi slučaj – ona
sada predstavlja nešto stravotvorno, odnosno postaje „zbiljski uvjerljiva oznaka i
[...] sugestija prepasnoga dojma strave žive prirode pred skorom smrću“
(Pavletić 2008: 274). A ipak zelena i dalje spaja naizgled nespojive pojmove.
Baš kako dvojica pjesnika egalitarista osjećaju.

50
Zelena se doista često javlja u Ujevićevu pjesništvu, ili kao stvarna prirodna boja ili u funkciji polusimbola, uz
apstrakcije i pojmove. Pavletić primjerice navodi da je španjolski pjesnici preferiraju (usp. 2008: 274).

28
 5.3. TEMATSKA SLOJEVITOST

Unatoč usložnjenosti tematike i jednoga i drugoga pjesnika, i Ujević i

Whitman daju se svesti na dvije osnovne tematske cjeline51: identitet – jedinka
ili kolektiv – te kozmičku transcendentalnu ljubav. No započnimo s prvom,
onom identiteta.

5.3.1. Pitanje identiteta: tko sam ja – jedan ili mnogi?

Zanimljivo je kako se, elaborirajući temu identiteta, vraćamo na

rimbaudovsko poistovjećenje s drugim, odnosno jednoga od autora koji su imali
veliki utjecaj na slavnoga hrvatskog pjesnika. Naime, još su romantičari smatrali
da pjesnik ne mora uvijek u potpunosti razumjeti vlastite stihove, stoga pjesnik i
„ja“ koje progovara u pjesmama – lirski subjekt – ne moraju uvijek biti
istovjetni52 (usp. Pavletić 1986: 152). Rimbaud je pak to formulirao u: „Ja sam
drugi“. Stoga ta formula nije nikakva ideja, već se njome razotkrivaju
psihološke dubine pjesnika i njegovoga lirskog subjekta. No vratimo se na
Ujevića.
Mnogostrukost ličnosti i poistovjećenje s drugima, „uz istodobno zatiranje
i skrivanje stvarnih krvnih veza i srodničkih odnosa“ (Pavletić 1986: 155),
doista je jedna od Ujevićevih poetskih kvaliteta, a to nipošto nije motivirano
artističkim ciljevima – kao što je „očuđenje“ – već sasvim drugim, unutarnjim
razlozima. Pjesma u prozi Jedna sam osoba složena od više drugih (1938) već u
naslovu upućuje na višestrukost ličnosti, ali prvi stihovi – ili rečenice – mnogo
bolje pojašnjavaju pluralitet:

51
Dakako u sklopu termina „poezija slobode“ koji obrađujem u ovome radu.
52
Baudelaire je također, ali prije toga, zagovarao da se kontemplacijom vanjskih objekata zaboravlja vlastito
postojanje pa je time moguća supstitucija identifikacijom.

29
 „Blȁgo onom ko se razvio kao jedno organsko načelo, rašćenju bez
interferencija. Ja sam niz prekida, bioskopska procesija, trajanje varkâ zaštićeno
jednom fizionomijom. Ja sam jedna osoba složena od više drugih“. (Ujević
1970: 465)
Ujević je itekako bio svjestan učinkovitosti prenošenja značenja unutar
metaforičkih sintagmi pa je „ja“53 lirskoga subjekta onaj koji nas vodi kroz
pjesmu, a bilo koji subjektu prikladan objekt – prenositelj toga značenja. Tako i
u ovoj pjesničkoj prozi pronalazimo katalog stvari i bića: „[...] živjelo je u meni
cvijeće i trave, ali i daleke galaksije bacile su ovamo pelud i prašinu“ (Ujević
1970: 465). Potom nastavlja s ribama, osama, odojcima, ručicama i primjerice
anđelima. No u središtu pjesme pronalazimo poistovjećenje s drugima, ali ne
ono dobrovoljno. Lirski subjekt progovara:
„Tako ih se u meni javilo više: neki utamanjeni, drugi na silu umetnuti ili
ubačeni, sistematski nadmoćni nad prvima“. (Ujević 1970: 466)
Naposljetku Ujević i grafički razlikuje „druge“ kao one koji su oko
subjekta i „Druge“ kao one koji su u njemu. Time se i naglašava „uklopljenost
ljudske jedinke u mnoštvo“ (Pavletić 1986: 156), odnosno istovremeno,
višedubinsko i višeznačno lančano povezivanje među ljudima.
Godinama prije no što je Ujević započeo pisati, Whitman se također
pozabavio temom jedinstva, odnosno mnoštva. U više navrata spomenuta
Pjesma o meni ujedno je i pjesma o „svima“. Već na početku lirski subjekt
izjavljuje:
„Ja svetkujem samoga sebe i pjevam samoga sebe,
a što ja sebi dopuštam, morate i vi sebi dopustiti,
jer svaki atom koji pripada meni, pripada također i tebi“.
(Whitman 1995: 45)

53
Pavletić učestalost zamjenica „ja“ nazivlje „egocentričnim lirskim krugom“, jer doista je prvo lice sasvim
ispovjedan izravan način pisanja.

30
Valja zaključiti kako je već spomenuti model prenošenja značenja sa subjekta na
objekt svakako ostao produktivan, odnosno „imaginacija svakog istinskog
pjesnika ponovno [ga] izražajno semantizira“ (Pavletić 1986: 174). No za
razliku od Ujevića, Whitmanovo je poistovjećenje s drugima praktički retorička
figura, mnogo efektnija i u njoj lirski subjekt doista biva predstavnikom opće
zajednice, njihovim glasnikom. Ono što je uvelike zanimljivo jest da, iako su
obojica svojevrsni pjesnici-proroci, Ujević u svojim pjesmama ne spominje
vlastito ime. Whitman, s druge strane, u glasovitome dvadeset četvrtom dijelu
Pjesme o meni piše:“Walt Whitman, taj kozmos, sin Manhattana, [...]“ (1995:
74).
Dakle, ne radi se tu isključivo o pojedincu i kolektivu, već, kako Detoni-
Dujmić piše, „ambivalenciji između običnog i nadređenog ja, o oprečnim silama
iskustva, o manihejskom sučeljavanju dobra i zla, idealnog i stvarnog“ (1999:
101). Naime Whitman sukobljava jednostavnost i prirodnost lirskoga „ja“ onoj
duši koja je doista od iznimne važnosti američkoj demokraciji. Ujević je taj koji
osjeća i proživljava tenziju između „ja“ i „nad-ja“, stoga ujevićevski
pluralistički stihovi nisu ništa drugo nego „razmjeri unutrašnje razjedinjenosti“
(Detoni-Dujmić 1999: 101).

5.3.2. Kozmička ljubav

Kako je već kazano, pjesmom Bilo jedno dijete koje se širilo Whitman je
višeznačan pojam djeteta sveo na svega jedan semantem – „dijete“ – a još uvijek
ostavio mjesta razumijevanju toga pojma kroz iskustvo i percepciju stvarnosti.
No postoje pjesme u kojima Whitman – potom i Ujević – razlaže temeljne
postavke slobodne, neomeđene kozmičke ljubavi. Primjerice u Koliko su dugo

31
zaglupljivali nas dvoje (1900) Whitman neprestano proširuje asocijativni krug
povezan s bićima i ljubavnicima u središtu zbivanja54:
„Koliko su dugo zaglupljivali nas dvoje,
sada preobraženi mi bježimo hitro kako priroda bježi;
mi smo priroda; dugo smo bili odsutni; no sada se
vraćamo,
mi postajemo biljke, debla, lišće, korijenje, kora,
[...]
Mi smo dvije ribe koje skupa plivaju u moru,
mi smo često cvat divlje akacije, mi po puteljcima
širimo miris uveče i ujutro.
[...]
mi smo kružili i kružili, dok nismo opet stigli do cilja,
nas dvoje,
mi smo se svega umorili osim slobode i osim naše
vlastite radosti“. (Whitman 1995: 141)
Činjenica je da je kroz katalogiziranje Whitman uspostavio mnoge veze među
bićima koje „tek integralno, konotiraju složena bića ljubavnika i njihove
međusobne odnose“ (Pavletić 1986: 163). I nijedna od tih veza nije
neobjašnjiva, dapače! One su nadiskustvene, kozmičke, univerzalizirane veze
među svim živim bićima.
Ujevićeve pjesme nisu odveć drugačije, no u njima zapravo ne valja
govoriti o sasvim kozmičkoj, transcendentalnoj ljubavi, već o „govoru iznutra“
koji pjesnik „opservira izvana“ (usp. Pavletić 1986: 202). O čemu se zapravo
radi? Nerijetko je Ujević u svojoj poeziji čitateljima pokušavao približiti
sadašnju sudbinu i blisku budućnost učiniti im odgonetljivom i logičnom
posljedicom svega što joj je prethodilo. Jedna je od pjesama koje tematiziraju

54
I za njih uopće nije važno tko su, pa čak ni je li jedno od njih sâm pjesnik.

32
sudbinsku povezanost i prožetost bića njome svakako Vasionac (1923). Mnoštvo
kao lirski subjekt razvidno je već iz prvih stihova:
„Sto glasova iz stotine grla,
iz dubina stostruke mi svijesti
grmi, kliče: još me nije strla
teška žalost zàtājānīh vijèstī“. (Ujević 1970: 268)
Kako Detoni-Dujmić navodi u svome radu, „na whitmanovski način
Ujević traga za uzajamnošću ljudskih glasova“ (1999: 98). I doista, Ujević kao
da želi zahvatiti sâm kozmos, izazvati kakvu mutualnost unutrašnjega i
vanjskoga dezintegriteta. Stoga Vasionca završava s:
„Borci viču: konja! A mornari: jedra!
A ja, ȍpīt glasom pomorkinja vila,
žudim samo plavet, Vasiona Njedra,
i ja vičem: krila! — krila, krila!“. (Ujević 1970: 269)
Uočljivo je naime još nešto: obojica pjesnika teže pomirenju Istoka i Zapada, ali
dok Whitman to čini na jednodušan način, Ujević „upošljava“ racio i pruža mu
univerzalnu, jedinstvenu, „obrambenu funkciju“55. Zapravo su obojica kroz
transcendiranje napredovala „od univerzalne subjektivnosti do konačne
univerzalne objektivnosti“ (Detoni-Dujmić 1999: 99). Stoga nije pogrešno
zaključiti da su i Whitman i Ujević kroz američki romantizam, zapravo i
transcendentalizam, te europski modernizam čeznuli za upotpunjenošću i
kozmičkom međupovezanošću.

5.4. ZATVORENA FORMA ILI VERS LIBRE?

Kako bi svoje motive učinili ekspresivnijima, teme snažnijima, dva su

pjesnika koristila i različite vrste stihova. Stalni su oblici stiha i strofa zapravo
presumirali da pjesnik mora svoje pjesništvo prilagoditi silnim prethodnicima. I
55
Termin preuzet od Dunje Detoni-Dujmić.

33
upravo se tada javlja slobodni stih kao posljedica „želje pjesnika da se oslobode
onih stihova i strofa koji su u toku duge prošlosti [...] postali toliko opterećeni
raznovrsnim asocijacijama te izražavanje neposrednog doživljava u njima može
biti veoma teško“ (Škreb i Stamać 1998: 322). Naime slobodni je stih zapravo
oštar odmak i raskid veza sa strogim dotadašnjim tradicionalnim stihom. Valja
napomenuti da je biblijski verset56 bio vrlo sličan slobodnome stihu, no metrika
je bila unaprijed određena. Stoga, što slobodni stih čini toliko značajnim?
Ukratko, melodičnost slična govoru. A Walt Whitman sasvim je prikladan
predstavnik toga stiha57.
Vlati trave i najpoznatija pjesma iz zbirke, Pjesma o meni, nisu ništa
drugo nego raskid s tradicijom i prepune su, kako slobodnih tako i vezanih
stihova. Čemu „vezanih“ stihova kada je u pitanju whitmanovski slobodni?
Upravo je u tome čar Ujevićeva prevodilaštva. Uzmimo za primjer izvorni stih
iz drugoga dijela Song of Myself iz Whitmanovih Leaves of Grass:
„Houses and rooms are full of perfumes, the shelves are crowded with
perfumes, [...]“58 (2007: 52)
Kada bismo ga analizirali metrički, sastojao bi se od troheja i šest jambâ.
Zaključak: whitmanovski je stih u jeziku izvorniku – engleskome – donekle
neujednačen metrički, ali valja primijetiti repeticiju glasova poput „houses and
rooms are full of perfumes“59, odnosno dolazi do rimovanja unutar istoga stiha.
A sada se vratimo Ujevićevu prijevodu istoga prvog stiha drugoga dijela
Pjesme o meni:

56
U anglosaksonskome govornom području blank verse čiji je primarni predstavnik John Milton sa svojim
„Izgubljenim rajem“.
57
Iako se na početku nije smatrao pjesnikom slobodnoga stiha, već je ono što je pisao nazivao „slobodnom
prozom“ (Škreb i Stamać 1998: 322).
58
Namjerno sam podebljao/boldao naglašene slogove radi grafičkoga, tj. vizualnoga prikaza metrike, što ću
činiti i ostatku ovoga potpoglavlja.
59
Namjerno sam podcrtao krajnje slogove riječi radi grafičkoga, tj. vizualnoga prikaza rime.

34
 „Kuće i sobe su pune miomirisa, police su ispunjene
mirisima, [...]“ (Whitman 1995: 45)
Prije svega uočljiv je odmak od izvornoga ritma, a sasvim je razvidno da rime
praktički nema. I u tome leži Ujevićev doprinos razumijevanju whitmanovskoga
slobodnog stiha. Iako nije doslovno pratio metriku izvornoga teksta, semantički
je ostao u granicama pjesmovnoga smisla, ponajprije u razlikovanju „miomirisa“
kao ugodna i opojna neodređena mirisa i „mirisa“ kao kakve hlapljive tvari koja
se fizički nalazi na policama sobe. Ujević je svakako slobodni stih približio
hrvatskomu jeziku, zadržavši osnovno značenje pjesme.
Kad smo se već dotakli Ujevića, on je primjerice u Romaru (1917) spojio,
kako Pavletić navodi, „danteovske tercine i kanonizirani sonetni oblik“ (1986:
75). Naime, nije tomu tako zbog pjesnikovih osjećanjā i povratku
petrarkističkim formalnim elementima, barem ne u potpunosti, već zbog
grafičkoga predočivanja istaknutijih stihova pa nakraju i kraćih strofa.
Primjerice pjesmu započinje s: „Neću da bude imena / za mojih suza pakao / i
čađu moga krimena“ (Ujević 1970: 97), a prvi dio te pjesme završava riječima:
„[...] ja nisam rane kazao“ (Ujević 1970: 97). No još je nešto značajno u tome:
poradi metrike i asocijativnosti pjesma u prvome dijelu zvuči „oštrije“,
odrješitije no drugi dio koji doista ima formu soneta.
Stoga Ujevića možemo s pravom nazvati majstorom zatvorene forme, ali
tendirao je i slobodnomu stihu. Glibo u svome radu također navodi i podatak o
Ujevićevu korištenju jedanaesterca, tj. jampskoga pentametra, ali i deseterce i
dvanaesterce (usp. 1994: 434). No vratimo se stihotvorstvu: tri su naime
stihotvorne faze u Ujevićevu stvaralaštvu. U prvoj fazi piše tradicionalnim
stihom, u drugoj „oslobođenim“, a u trećoj slobodnim60 (usp. Ujević cit. kod
Pavletić 2008: 77). Kao primjer prve, tradicionalne, svakako se može navesti
pjesma Ti što snivaš često zvučnu smrt slavuja (1926) iz Kolajne. „Oslobođeni

60
Ujević dakako navodi tri glavna obrasca stiha koja je uočio pišući i prevodeći, a izvorni je tekst onaj iz
„Studije o Antunu Gustavu Matošu“ iz Sabranih djela XVI, str. 46.

35
stih“ u drugoj je Ujevićevoj fazi dominantan, što je itekako vidljivo u pjesmi
Prodavačice cvijeća (1932), ali zbog rimovanja, on još uvijek nije slobodni. Taj
se stih pak javlja u Ujevićevoj posljednjoj, trećoj fazi, u kojoj imamo pjesme
poput Sunčeva kolijevka (1931):
„Dekorativni snijezi po običaju
nakostriješiše strehe iglicama.
U peći nema drva,
ali puca i praska u cijevima,
i vodi, kroz očajanje dvorišnih mačaka,
u grozničava stezanja, zagušenih soba“. (Ujević 1970: 287)
I upravo je to predmet rasprave o ujevićevskome i whitmanovskome stihu,
odnosno utjecajima prethodnika koje su apsorbirali u svoje stvaralaštvo. U
određenoj mjeri Ujević nije nadišao Whitmana i njegov slobodni stih kao
sredstvo progovaranja o demokraciji i zajedništvu, ali je svakako nadopunio
semantiku toga stiha lirskom osjećajnošću.

5.5. WHITMANOV I UJEVIĆEV STIL

Naposljetku, zaključimo ovo poglavlje whitmanovskim i ujevićevskim

stilemima, bazirajući se na sintaktostilemima 61. Naime razvidno je da su obojica
pjesnika onaj tip „proročkog duha i daha i nesmirivog zamaha otjelovljen[oga]
[...] i odjelotvoren[oga] u pjesniku“ (Pavletić 1986: 222). Whitman je kao
Ujevićev prethodnik i uzor jedino uspio pronaći izraz za vlastito obimno
shvaćanje slobode, odnosno prikladan izraz za sve dobro i zlo kao i estetiku
duha i tijela. S obzirom na to Whitmanova je poezija odveć proročka jer oni koji
su je čitali i barem pokušali razumjeti, prije ili kasnije i prihvatili su njegove
stavove. Stoga nije začudno što je njegova poezija otvorena sadržajnim i
stilističkim alternacijama, primjerice u leksemima – ujedno i stilemima –
61
Jedinica pojačane izražajnosti jezika na sintaktičkoj razini (odnosi se na stilistiku, dakako).

36
„more“, „ocean“ ili pak „brod“, pa njima prvenstveno označava površine vode i
kakvo drveno plovilo, a tek zatim predmete i odnose u „eventualno mogućoj
simbolističkoj funkciji“ (Pavletić 1986: 223).
Jedan je stilem svakako i zamjenica „ja“ jer Whitman koristi denotacije
kojima obavještava čitatelje62 o sebi i svojim naumima: „Ja sam zadovoljan – ja
vidim, plešem, smijem se, pjevam; [...]“ (1995: 50) ili pak „[...] ja sam drug i
sudrug ljudi, svi su besmrtni i nedokučivi kao i ja“ (1995: 54). No postoje i
zanimljive strofe u kojima su uočljive whitmanovske repeticije semantema i
sintaktema kao i ritmička organizacija izričaja. Tada Whitman rabi svrsishodne
retoričke invokacije, himnične sintagme i vokative poput onih iz Pjesme o meni:
„Zemljo svjetla i tame, što pjeguju plimu rijeke!
Zemljo pod bistrom sivosti oblaka koji su svjetliji i
jasniji poradi mene!“63 (1995: 72)
No nerijetko upotrebljava retorička pitanja:
„Tko tu ide? Požudan, grub, mističan, gol?
Kako biva, da ja crpem snagu od vola kojega jedem?
Pa šta je uopće čovjek? Šta sam ja? Šta ste vi?“ (1995: 69)
Usporedimo li te stileme s drugim stilemima suvremenih mu pjesnika, doista se
nameće zaključak kako je proročki ton karakterističan za „profetsku retoriku [...]
mnogih pjesnika dvadesetoga stoljeća“ (Pavletić 1986: 237) pa tako i Ujevićevu.
Whitmanova je poezija više imažistička no filozofska, ali u tome se ogleda
optimizam kojim je prožeta. Whitman tako u Pjesmi o meni niže osobne slike
(udisaj, organi), svakodnevne (večera, kuće, ulice, sve vidljivo i opipljivo),
transcendentalne (sve oku nevidljivo), ali i univerzalne (radost, mir). Zapravo su
sve to „narativne sekvence“64 kojima se postiže svojevrstan „whitmanovski

62
I druge kao okolinu koja je sastavni dio njegovih pjesama.
63
Namjerno ukošena slova poradi isticanja vokativnih i himničnosintagmatskih elemenata.
64
Termin preuzet od Vlatka Pavletića.

37
sindrom proročke retorike“ (Pavletić 1986: 227). Stoga Whitmanov stil pisanja
nije samo ekspresivni, već i retorički.
No Ujevićevo se poimanje stilskih značajki poezije ponešto razlikuje od
Whitmanovoga – one su mnogo intimnije. Dok Whitman rijetko kada bitniji
predmet ili pojavu piše velikim slovom, Ujeviću je to sasvim uobičajen stilski
postupak. Primjerice završna strofa pjesme Odsutni (1919) sadrži takve stileme:
„(...) ali zato kada ȕ nōć pružim lakte
radi zagrljaja Opsjeni i Magli,
— znaj da u svom oku čuvam katarakte
suza — i da suza Viru Svjetla nagli“. (1970: 111)
Da ih je Ujević zapisao kao „opsjeni“ i „magli“ ili pak „viru svjetla“, čitatelj bi
automatski denotirao značenje na apelativ, a tomu nije tako u pjesmi. Dakle,
velika slika pridaju tim leksemima nova značenja koja „nadilaze njihovu
oznakovnost“ (Pavletić 2008: 187). Upravo zato Ujević rabi i folklorne sintagme
sastavljene od riječi sa starijim hrvatskim nastavcima ili zamjenske stileme pa
ne piše „tama“ već „tmina“.
Ujević također poput Whitmana rabi vokativne konstrukcije, ali i
imperative, kako bi pojačao izražajnost pjesama. Pjesma Robovanje (1920)
sadrži vokativni početak:
„Spono vasione! Vječnosti sindžira!
Uzaludne čežnje vezem u spirale.
Dokle dažd rominja, ja iz sobe male
slušam kako nà ulici vjetar svira“65. (Ujević 1970: 213)
Tim vokativnim počecima pjesnik je intonaciju pjesme učinio izražajnijom
naspram ispovjednih završetaka, stvorivši tenziju među elementima pjesama, a
imperative pak gotovo uvijek koristi na početku kao anafore, primjerice u pjesmi
Vjetru (1922): „Nauči me nadi, vjeri i ufanju, / i zapali zvijezdu bola i stradanja,
[...]“ (Ujević 1970: 364).
65
Namjerno ukošena slova poradi isticanja vokativa.

38
 Ujevićev opus općenito gledano naprosto vrvi „proročkim“ stihovima i
strofama, a njegovi omiljeni stilemi, od kojih Pavletić svakako ističe zazivanja,
zapovjedne denotacije, objave i izjave u vezi s isticanjem vlastitoga „ja“,
metaforičke identifikacije i tomu slično (usp. 1986: 237). Zapravo su sve to
megalomanske konstrukcije66 poput onih iz Ganutljivih opaski (1934): „Od
mene počinje era koja još ne poče“ iz (Ujević 1970: 323) ili pak one iz Pogleda
u praskozorje:
„Moja grud udiše miris iz grudi budućnosti,
moje oči zure u obrise, dalje od granice stvari,
[...]
ja živim tu buduću povijest i ja sam slovo na strani
nenapisane knjige što se tek danas slaže“. (Ujević 1970: 279-280)
Kao svojevrstan zaključak ovomu poglavlju, slično kao i Whitman, Ujević
i mnogi drugi Whitmanovi sljedbenici, kasnije faze svoga stvaralaštva svakako
mogu pojasniti zajedničkim karakteristikama, točnije njih pet: isticanju
vlastitoga „ja“, hiperbolama, raznovrsnim opetovanjima, katalozima i
himničnome tonu (usp. Pavletić 1986: 229). Oba pjesnika, ali naročito Ujević,
svojim stilemima ne postižu samo sinesteziju, već bih se usudio kazati da se
Poundove „logopeja“, „melopeja“ i „fanopeja“ – pomni odabir riječi kojima se
postiže igra značenja, zvuka i slike – gotovo pa u potpunosti očituju i u jednoga i
u drugoga, ali prije svega prožimlju poeziju kao slavlje svega zajedničkoga,
kozmičkoga i slobodnoga.

66
Ujević je naime tražio „oslobođenje u vlastitom jeziku i nije ga nalazio“ (Šoljan 1991: 105). Nije ni čudo što je
za života prolazio faze od filozofskoga gigantizma pa do ideološkoga borca, očito ne pronalazivši zlatnu sredinu.

39
 6. SLOBODA:
FIZIČKA, INTELEKTUALNA, UNIVERZALNA67

Kao kakvo konkluzivno poglavlje, zadnja tema na koju bih volio skrenuti
pozornost jest trodioba pojma slobode u Whitmanovu i Ujevićevu pjesništvu.
Naime pod terminom „fizička sloboda“ prvenstveno mislim na tjelesnost i
putenost kojom su prožete poezije i Whitmana i Ujevića. Primjerice Whitman
piše u Pjesmi o meni:
„Ja sam pjesnik žene isto kao i čovjeka,
i kažem da je veliko biti žena kao i biti muškarac,
i kažem: nema ništa većega od majke ljudi“. (1995: 71)
Stoga nije začuđujuće kako u Vlatima trave taj „pjesnik Tijela“ progovara i o
tijelu kao takvome i o spolnosti koja ga povezuje sa zemljom i stvarnošću. S
druge strane imamo Ujevića koji u Unutrašnjem haremu (1931) bilježi stihove:
„Nikada neću reći rđavo o tijelu:
blagoslov da je njemu, divnom božjem djelu!“ (1970: 298)
Dakle, obojica pjesnika slave tijelo kao nešto uzvišeno, jednako među ljudima,
različito tek po fizičkome izgledu, no ono nije ograničeno pukom fizikom i
biologijom. Upravo zato valja pojasniti „intelektualnu slobodu“.
Ni Ujeviću ni Whitmanu um, odnosno racio nije nešto nedokučivo, već je
sasvim samorazmljiv i čovjek je jedini koji samoga sebe može ograničiti umnim
tvorevinama pa zato Ujević navodi u Majdanima u biću na dvije noge:
„U zelenome prožimanju sav, oporaviti
bolećiv i molećiv uzdah kȃdu cvijeta,
dokučiti ćeš ključe Uma: sve Zaboraviti“. (1970: 272)
Ujević zapravo pod pojmom Zaborava podrazumijeva otpust svega što čovjeka
mori, nadilaženje prizemnoga. Kao da se nadovezuje na njega – a zapravo je o
67
Navlastito nudim takvo pojašnjenje i takvu podjelu pojma, kako zbog konačnoga suženja teme završnoga rada
tako zbog neke nove perspektive uvida u stvaralaštvo dvojice pjesnika.

40
tome pisao godinama prije njega – Whitman progovara u četvrtome dijelu
Pjesme o okretanje zemlje (1856):
„[...] najveći među njima bit će onaj koji vas najbolje spozna
i obuhvati sve i bude vjeran svima,
on i drugi vas neće zaboraviti, oni će shvatiti da vi
niste ni za dlaku manji od njih,
vi ćete biti potpuno uzveličani u njima“. (1995: 215)
I upravo tu započinje treći oblik slobode o kojoj ova dva pjesnika pišu –
„univerzalna sloboda“.
Transcendencija o kojoj je već bilo riječi u radu tek je ona sloboda kojoj
Whitman i Ujević doista teže. Riješeni okova Tijela i Uma 68, još samo valja
nadići prostornu i vremensku sferu življenja. Ujević o tome progovara u pjesmi
simptomatična naslova Pobratimstvo lica u svemiru (1932):
„Ja sam ipak ja, svojeglav i onda kad me nema,
ja sam šiljak s vrha žrtvovan u masi;
o vasiono! ja živim i umirem u svjema;
ja bezimeno ustrajem u braći“. (1970: 259)
Whitman pak svoju transcedenciju razotkriva u Pjesmi o slobodnom putu
(1856), svojevrsnim nastavkom Pjesme o meni, transponirajući lirsko „ja“ u
„sve“, svemir čineći tek „platnom“ po kojemu slikari slikaju kistom, pisci
perom, a ljudi – dušom:
„Sve se gubi pred napretkom duša,
svaka vjera, sve čvrste tvari, umjetnosti, vladavine – sve
što je bilo i što jeste vidljivo na ovoj kugli
zemaljskoj, ili drugoj kugli nebeskoj, gubi se
natrag u udupke i zakutke pred povorkom duša
uzduž velikih putova svemira“. (1995: 204)

68
Namjerno pišem pojmove velikim slovom, referirajući se i aludirajući na pjesničke stileme.

41
 7. ZAKLJUČAK

Moderno pjesništvo svakako je uočljivo već u drugoj polovici

devetnaestoga stoljeća, kada se nude nove sfere poznavanja i funkcioniranja
poezije. Naime, tada se javljaju mnogi novi pjesnici među kojima i Walt
Whitman. Zasigurno jedan od najvećih pjesnika devetnaestoga stoljeća, svoje je
poetske tragove ostavio u zbirci Vlati trave i pjesmi Pjesma o meni. Kao jedan
od transcendentalista jedinstvo doživljava ne kao fizičku sponu, već kao
nadiskustvo kojemu valja težiti.
U poeziji ga slijedi glasoviti hrvatski pjesnik Tin Ujević s još četirima
uzorima – Rimbaudeom, Baudelaireom, Matošem i Kranjčevićem. On pak
djeluje u nekoliko faza koje svakako možemo svesti na svega dvije: onu u kojoj
mu je tematika opća i onu intimnu, odnosno intimističku poeziju. U to vrijeme
objavljuje i zbirke Lelek sebra i Kolajna. Te dvije zbirke nadilazi zbirkama Auto
na korzu i Ojađeno zvono. Prevodi od 1912., ali zapažen je tek nakon Drugoga
svjetskog rata zbog političkih nesuglasica. Za boravka u Parizu susreće se s
Whitmanovim pjesništvom i preuzima neke od njegovih modusa pisanja.
Poezije im se svakako razlikuju, ali podosta je i sličnosti. Primjerice,
Whitmana smatraju „pjesnikom demokracije“, a Ujević je priklonjeniji
paroksizmu u pjesništvu no propagiranju političkoga svjetonazora. S druge
strane, zajednički im je simbol mladosti kao slobode. Nije naodmet spomenuti i
„očuđenje“ kao princip po kojemu, što je nešto novije, to je poetski vrednije.
Isto tako valja kazati i štogod o pluralizmu motiva od kojih su zasigurno dijete,
san i trava među učestalijima. Dijete je naime Whitmanu simbol zajednice ili
nečega većeg, poput novi(ji)h generacija, dok je Ujeviću dijete svakako simbol
nevinosti i povratka u djetinjstvo – ono psihološkom – kojemu treba težiti.
Isto tako motiv sna obojici je pjesnika psihogeno stanje lirskih subjekata,
a Whitman ga povezuje i s tjelesnošću. Ujević, s druge strane, san smatra tek
nadom u beznađu i besmislu, ali sâm po sebi nije odveć pozitivan. Kada je u

42
pitanju motiv (vlati) trave, ona postaje simbolom skupine pojedinaca nadljudi,
ali Ujević u njoj i ne vidi odveć pozitivne simbolističke fragmente, već mu ona
predstavlja svojevrsnu stravu pred smrt. Što se tematike tiče, podijeljena je na
dvije – identitet i kozmičku ljubav. Naime, Ujevićev identitet nametnut je i
dobrovoljno u sebi ne sadrži „Druge“, a Whitmanu je pak identitet razjedinjeno
između pojedinca i kolektiva. Kozmička je pak ljubav zapravo tek asocijativni
niz, gotovo pa katalog svih veza koje su i jedan i drugi pjesnik mogli doživjeti i
zaživjeti u svome pjesništvu.
Stihotvorstvo je međutim različito. Ujević je prolazio mnoge faze za
svoga stvaralaštva pa uočavamo fazu vezanih stihova, fazu „oslobođenih“ i fazu
slobodnih stihova. Whitmanova je zbirka međutim u jeziku izvorniku doista
prožeta isključivo slobodnim stihom (gdjekad i biblijskim versetom, ali u
omanjoj mjeri), a kako je razvidno iz predloška u sadržaju, Ujevićev prijevod
doprinio je prilagodbi toga stiha hrvatskomu jeziku. Što se stila tiče, dijele
profetsku poeziju u kojoj se prikazuju kao glasnici naroda i budućnosti.
Whitman učestalo koristi kataloge i denotaciju, a Ujevićeva je poezija svakako
koloristička, a mnoštvo stilema nije naodmet spomenuti.
Naposljetku, kao vlastiti prilog razumijevanju poezija Walta Whitmana i
Tina Ujevića nastojao sam ponuditi jednu od bitnijih tema u Whitmanovu i
Ujevićevu stvaralaštvu – slobodi. Dijelim je na „fizičku“, „intelektualnu“ i
„univerzalnu“, pri čemu „fizičku“ povezujem s tjelesnošću i putenošću,
„intelektualnu“ s umom i čovjekovom sposobnošću samoograničenja, a
„univerzalnu“ s dušom i povezanošću čovjeka i svemira. Na taj je način
zaokružena cjelina o „poeziji slobode“ dvaju odveć slobodoumnih pjesnika,
Walta Whitmana i Tina Ujevića, čiji stihovi i dan-danas žive i u središtu su
brojnih književnoteoretskih polemika.

43
Ako me i ne razumiješ u prvi mah, ipak se ohrabri,
ako me ne nađeš na jednome mjestu, na drugome
potraži;
ja sam negdje stao i čekam tebe.

— Walt Whitman, Pjesma o meni

Ćutanje kaže: u tuđemu svijetu

ja sanjam još o cvijetu i sonétu,
i o pitáru povrh trošne grede,
i o ljepoti naše svijetle bijede,
i ȕ zār dana i u plȁvēt noći
snim: ja ću doći, ja ću doći.

— Tin Ujević, Zvijezde u visini

 IZVORI I LITERATURA

IZVORI

1. Ujević, Tin (1970), Pjesme i pjesničke proze, Matica hrvatska, Zagreb.

2. Whitman, Walt (1995), Vlati trave, prev. Tin Ujević, Konzor, Zagreb.
3. Whitman, Walt (2007), Leaves of Grass, the Pennsylvania State
University, Pennsylvania.

KNJIGE

1. Elias-Bursać, Ellen (2003), Riječi, šiknule iz tmine: Augustin Ujević i

književno prevođenje, Erasmus naklada, Zagreb.
2. Frangeš, Ivo (1987), Povijest hrvatske književnosti, Nakladni zavod
Matice hrvatske, Zagreb.
3. Killingsworth, M. Jimmie (2007), The Cambridge Introduction to Walt
Whitman, Cambridge University Press, Cambridge.
4. Kovačević, Marko (1891), Ujevićeva poetika stvaralačkog procesa,
Hrvatsko filološko društvo, Zagreb.
5. Pavletić, Vlatko (1986), Ključ za razumijevanje moderne poezije, Globus,
Zagreb.
6. Pavletić, Vlatko (2008), Otvorena poetika Tina Ujevića, Epifanija,
Zagreb.
7. Pavletić, Vlatko (2008), Ujević u raju svoga pakla, Epifanija, Zagreb.
8. Phillips, Jerry, Ladd, Andrew i Meyers, Karen H. (2010), Romanticism
and Transcendentalism (1800-1860), Chelsea House Publishers, New
York.
9. Stamać, Ante (2005), Obnovljeni Ujević, Matica hrvatska, Zagreb.

45
10. Škreb, Zdenko i Stamać, Ante (1998), Uvod u književnost, Nakladni
zavod Globus, Zagreb.

RADOVI

1. Bićanić, Sonia (1976), „Poezija“ u Povijest svjetske književnosti, knjiga 6,

Mladost, Zagreb, str. 323-326.
2. Cai, Zong-qi (2003), „Hegel’s Phenomenological Dialectic and the
Structure of Whitman’s ‘Song of Myself’“ u Bloom’s Modern Critical
Interpretations: Walt Whitman’s ‘Song of Myself’, Chelsea House
Publishers, Philadelphia.
3. Detoni-Dujmić, Dunja (1999), „Whitmanov i Ujevićev pozdrav svijetu“ u
Čuvari književnost nasljeđa: Hrvatski esejisti o književnosti 20. stoljeća,
TIPEX, Zagreb, str. 94-104.
4. Jeal, Roy R. (2005), „Melody, Imagery, and Memory in the Moral
Persuasion of Paul“ u Rhetoric, Ethic, and Moral Persuasion in Biblical
Discourse, ur. Olbricht, Thomas H. i Eriksson, Anders, 1. izdanje, T&T
Clark, New York.

ČLANCI

1. Glibo, Rajko (1994), „Sintagme Tina Ujevića“ u Marulić: hrvatska

književna revija, god. 27, br. 3, str. 429-436.
2. Gotovac, Vlado (1991), „Veličina bez rječnika“ u Dubrovnik: časopis za
književnost, nauku i umjetnost, god. 2, br. 3/4, str. 81-83.
3. Maroević, Tonko (2003), „Bard tjelesnosti, propovjednik duše“ u
Književna republika: časopis za književnost, god. 1, br. 7/8, str. 244-247.

46
 4. Maslan, Mark (1994), „Whitman and His Doubles: Division and Union in
Leaves of Grass and Its Critics“ u American Literary History, god. 6, br.
1, str. 119-139.
5. Maroević, Tonko (1991), „Pet stupova: zagovaranje kasnijeg, glasnijeg i
‘opasnijeg’ Ujevića“ u Dubrovnik: časopis za književnost, nauku i
umjetnost, god. 2, br. 3/4, str. 93-98.
6. Mrkonjić, Zvonimir (1991), „Ujevićev povratak u zavičaj“ u Dubrovnik:
časopis za književnost, nauku i umjetnost, god. 2, br. 3/4, str. 84-92.
7. Nizeteo, Antun (1971), „Whitman in Croatia: Tin Ujević and Walt
Whitman“ u Journal of Croatian Studies: annual review of the Croatian
Academy of America, god. 11/12, str. 105-151.
8. Stamać, Ante (1991), „Napomena uz izbor iz Ujevićeva pjesništva“ u
Dubrovnik: časopis za književnost, nauku i umjetnost, god. 2, br. 3/4, str.
79-80.
9. Šimundža, Drago (1995), „Lirska suglasja i metafizička nadahnuća
Tinove Poezije (II.)“ u Hrvatska obzorja: časopis Matice hrvatske Split,
god. 3, br. 4, str. 897-904.
10. Šoljan, Antun (1991), „O popularnoj slici Ujevića kao našeg
suvremenika“ u Dubrovnik: časopis za književnost, nauku i umjetnost,
god. 2, br. 3/4, str. 99-107.
11. Vidan, Ivo (2003), „‘Čujem kako Amerika pjeva’“ u Književna republika,
god. 1, br. 7/8, str. 247-249.

POGOVORI

1. Lovrinčević, Ljiljanka (1995), „Uz ‘Vlati trave Walta Whitmana’“ u Vlati

Trave, Konzor, Zagreb, str. 281-283.
2. Vučetić, Šime (1970), „Tin Ujević“ u Pjesme i pjesničke proze, Matica
hrvatska, Zagreb, str. 11-54.

47
 INTERNETSKE STRANICE

1. Lovr, Fabijan (2006), Augustin Tin Ujević, Hrvati AMAC, [online],

dostupno s: <http://amac.hrvati-amac.com/index.php?option=com_
content&task=view&id=333&Itemid=116>, [12. srpnja 2012.]
2. Finseth, Ian Frederick (1995), American Transcendentalism, The Thoreau
Reader, [online], dostupno s: <http://thoreau.eserver.org/
amertran.html>, [14. srpnja 2012.]
3. Goodman, Russell (2011), Transcendentalism, The Stanford Encyclopedia
of Philosophy, [online], dostupno s: <http://plato.stanford.edu/entries/
transcendentalism/>, [14. srpnja 2012.]
4. Wallace, Matt (2007), Modernism and the Creation of an American
Poetics, Matt Wallace’s The Compleat Heretic, [online], dostupno s:
< http://www.compleatheretic.com/pubs/literary/eng106paper.html>, [17.
srpnja 2012.]

DODATNA LITERATURA

1. Abrams, M. H. (2005), A Glossary of Literary Terms, 8. izdanje,

Thomson Wadsworth, Boston.
2. Karbiener, Karen (2004), Walt Whitman and the Birth of Modern
American Poetry, Modern Scholar, New York.
3. MacPhail, Scott (2002), „Lyric Nationalism: Whitman, American Studies,
and the New Criticism“ u Texas Studies in Literature and Language, god.
44, br. 2, str. 133-160.
4. Symonds, John Addington (1893), Walt Whitman: a study, John C.
Nimmo, London.

48