Esej inspirisan djelom Albera Kamija – „Kuga“

Ştudent: Luka Račić

Br. indeksa: 18/078
Kuga, još jedan je dokaz o tome koliko djela maestralnog Albera Kamija prkose vremenu.

Dokaz je bezvremenosti njega i njegovih djela.

Radnja romana smještena je u malom gradu koji nosi ime Oran. Oran je, koliko čudnovat, toliko

jedan sasvim običan gradić. To je gradić u kojem, kako Kami piše, ljudi rade, vode ljubav i

umiru, ali sve to rade zajedno, podjednako pohotno i zbunjeno. To je grad u kojem svako ima

svoje navike i rutine, grad u kojem se ništa ne dešava iznenada, grad bez „nereda i smutnje“. Na

prvi pogled može izgledati da je život u Oranu veoma dosadan, i možda jeste tako, ali ipak ljudi

žive u redu i bez haosa. Međutim, ovo se promijenilo, kada je u Oran iznenada došao nepozvan

gost. To je bila kuga.

Pojavom kuge ljudi su igrom slučaja bili natjerani da promijene svoj način života, željeli oni to

ili ne. Svako je tu promjenu podnosio na sebi svojstven način. Svako se sa promjenom nosio na

način na koji je smatrao da će najbolje zaštiti sebe, ponekad ne razmišljajući o drugima.

Kami u ovom romanu pokriva teme i pitanja kao što su: kolektivizam protiv individualizma,

važnost svakodnevnice, ideja o životu i smrti, kao i pitanje da li je moguće činiti dobro, samo

zarad činjenja. Sve su ovo pitanja koja dan danas postavljamo i na koja nemamo konkretne i

potpune odgovore.

Još jedan dokaz o bezvremenosti ovog djela, jeste situaciju u kojoj se svi trenutno nalazimo, a

izazvana je epidemijom COVID-19, odnosno koronavirusom. Sličnosti između naše situacije i

situacije opisane u knjizi je nemoguće ne primijetiti, naravno imajući u vidu da je epidemija

kuge bila drastično opasnija. Ali, sa druge strane, kada se uzme u obzir to na šta nas je korona

natjerala i do čega je dovela, sličnosti su na svakom uglu. Odgovornost, strah, želja, patnja,
tuga, snaga, istrajnost, sve su ovo zajedničke osobine likova iz knjige i stanovnika planete

Zemlje trenutno.

Kami u djelu ukazuje na važnost svakodnevnice, na važnost rutine u životima ljudi koji žive u

Oranu. Promjene sa kojima se susreću nakon nepozvanog dolaska kuge u njihov grad ih navode

na čudna djela i preispitivanje sopstvenih vrijednosti i načina života. Stanovnici se susreću sa

izolacijom, bivaju odsječeni od ostatka svijeta, prepušteni su sami sebi. Primorani su da zavise

od svojih sugrađana, od ljudi koje su svakodnevno sretali, ali nisu primjećivali.

Svi ovi događaji su ih doveli do toga da dosta vremena provode sa sobom. U tom vremenu su

razmišljali o sebi, svom životu i svemu oko njih, a svako je to drugačije podnosio. Postavlja se

pitanje, zašto? Kada se čovjek nađe u situaciji gdje većinu vremena provodi sa samim sobom, u

„osami“, počinje da razmišlja na drugačiji način, da ne kažem čudan način. U jednom trenutku

počinje da preispituje sebe i svoje značenje, pokušava da nađe odgovor na pitanje sopstvene

važnosti i razlog postojanja. Ovo svakako nije lako pitanje. To je pitanje koje je mučilo mnogo

generacija filozofa, pitanje koje im nije dalo mira. Kako je Daglas Adams, šaljivo u svojoj knjizi

„Autostoperski vodič kroz galaksiju“, predstavio, to je možda i pitanje zbog kojeg filozofi

postoje. Kada su superkompjuteru u knjizi postavili pitanje šta je razlog postojanja, filozofi s

počeli da se bune i zabranili su superkompjuteru da da odgovor na to pitanje, jer onda ne bi bili

potrebni oni, tj. niko ne bi morao da razmišlja o konačnoj svrsi i značenju ljudskih bića.

Međutim, likovi u Kamijevom djelu, nisu imali superkompjuter i svi su morali da nađu sami

odgovor na to pitanje, a bilo je mnogo različitih odgovora.

Pripovjedač, doktor Riju, je možda i jedini lik koji je u potpunosti shvatao razlog svog

postojanja i shodno tome se ponašao. On je shvatio da je njegov zadatak, da u tom teškom

vremenu, punom patnje i bola, stavi druge ispred sebe. Jednostavno je želio da pomogne

drugima. Iako je znao ishod svojih napora, a to je u većini slučajeva bila smrt svojih pacijenata,

iako je imao samo malu šansu da pruži otpor nevidljivom neprijatelju, trudio se i davao svoj

maksimum kako bi pomogao ostalima.

Može se postaviti pitanje, zašto je to radio? Zašto je bio tako uporan i istrajan u svojoj namjeri

da pomogne drugima. Jeste mu to bila profesija, jeste se time odlučio da će život posvetiti

liječenju drugih, ali razlog za njegovo ponašanje nije bilo to, već njegova želja da iskreno bude

dobar čovjek, neko koga će pamtiti po dobrim djelima. On je to činio, iako je znao da neće

dobiti skoro ništa materijalno zauzvrat, nije imao neku korist, ali je to činio iz sopstvenog

ubjeđenja, zarad sopstvenog mira i spokoja. Znao je da će zbog svojih djela moći mirno da spava

i da se neće kajati.

Upravo ovo ponašanje, ponašanje doktora Rijua, je možda i najjača poruka knjige. Uvijek se

treba truditi i biti istrajan u dobrim djelima. Za ovo je potrebno naći motivaciju, ma odakle god

ona poticala.

Can one be a saint without God? That's the problem, in fact the

only problem, I'm up against today. – Albert Camus

Neki je pronalaze u religiji, kao što je u djelu otac Penlu, koji je nekoliko puta pokušavao od

doktora da sazna, možda ga čak i ubijedi da ta dobra djela svoj korijen imaju zbog vjere i Boga.

Međutim doktor je smatrao da on to čini baš iz potpuno suprotnih razloga, odnosno zbog toga što

ne vjeruje u postojanje istog. Sve ovo možda i nije važno, jer svako ima različitu motivaciju, ali

je najvažnije da istu nađemo i shodno njoj pokušamo da činimo što je moguće bolja djela.
 He who has a why to live for can bear almost any how. – Friedrich
Nietzsche

Kao što možemo da vidimo i Niče je smatrao da je ključ „preživljavanja“, da se nađe odgovor na

pitanje, zašto. Kada imamo odgovor na to pitanje i kada znamo zbog čega nešto radimo, uvijek

ćemo imati snage da istrajemo u ostvarivanju onih djela za koje smatramo da su ispravna.

Drugo pitanje, koje se može naći u djelu, jeste pitanje, odnosno borba između kolektivizma i

individualizma. Ovo pitanje i danas, u vremenu epidemije COVID-19, kao što je grad Oran

zadesila iznenadna epidemija kuge, tako je i cijeli svijet zadesila epidemija COVID-19. Scenario

koji mi preživljavamo trenutno, ne razlikuje se u svojoj suštini od onoga što su likovi u djelu

preživljavali. Izolacija, usamljenost, nedostajanje, međusobna povezanost, itd. I koliko god to

bila teška vremena, koliko god iziskivala od pojedinaca da budu jaki kao individue, svako mora

biti svjestan toga da nije sam i mora imati društvenu odgovornost. Ovo je vrijeme u kojem svako

vaga između ličnih želja i potreba i potreba društva i ljudi oko njih. U ovakvim vremenima se

pokazuje koliko je neko solidaran i nesebičan.

Možda i najbanalniji primjer na kojem to možemo da vidimo, jeste obavezno nošenje maski.

Iako, je to jedan, sam po sebi, veoma mali čin, može da ima ogroman uticaj na smanjivanje

uticaja epidemija na cijelo društvo. Kada se gleda sa strane, iz neke šire perspektive, ne bi

trebalo da bude onih koji nisu voljni to da urade, jer ko bi namjerno doveo u opasnost sebe i sebi

drage ljude, ali to nažalost nije slučaj. I tu se pojavljuje čuveno pitanje „Zašto?“. Nije lako

odgovoriti na ovo pitanje, ali možda jedna od stvari koja utiče na jeste filozofija u kojoj su ljudi

odrastali. Možemo da vidimo da je ogromna razlika između načina ponašanja ljudi koji su

odrastali i živjeli sa istočnom filozofijom i sa druge strane zapadnom. Istočna filozofija ljudima

izgrađuje mnogo jači osjećaj društvene odgovornosti, nego što to čini zapadna. To lako možemo
da vidimo time što stanovnici Azije, unazad već nekoliko decenija da bi zaštitili druge od sebe,

kada imaju i najmanji grip nose masku i bez problema se snalaze sa njom, dok sa druge strane,
kada znamo da je maska jedan od najlakših i najučinkovitijih načina prevencije širenja

koronavirusa, mnogi ljudi u zapadnom dijelu svijeta nisu voljni istu da nose. Zapadna filozofija

se vremenom razvijala i svoj trenutni fokus je stavila na pojedinca. Svoj primarni fokus stavlja

na prava i slobode svake individue, ponekada čak i iznad društva. Možemo da vidimo da to ima

svoje loše strane. Pojedinci, naravno ne svi, jer opet sa druge strane svako ima svoje vrijednosti,

iskorištavaju slobodu koju imaju i time ugrožavaju društvo. I onda se postavlja pitanje, kada je

pojedinac postaje važniji od društva, i da li ikada to postaje.

Pored ovoga moguće je da je još jedan razlog za ovakvo ponašanje, to što ljudi smatraju da se

njima ne može desiti ništa. Smatraju da su oni na neki način posebni. Međutim, kada je

epidemija u pitanju, jasno je da ona ne bira i da ne zna za razlike između ljudi, već da je svako

jednak.

Još jedan motiv koji se javlja u djelu, jeste ideja o smrti. Pojavom epidemije, ljudi su postali

svjesni svoje kratkovječnosti, i ideja i smrti im je postajala sve bliža. Ovo izaziva strah, izaziva

sumnju i testira izdržljivost pojedinca. U ovakvim trenucima je važno imati odgovor na ono

pitanje „Zašto živimo, šta je naša svrha?“. Svako različito reaguje na susret sa idejom o smrti.

Kao i pitanje o razlogu postojanja, tako je i smrt bila inspiracija za mnoge filozofe, kao što su

Šopenhauer i Niče.

U djelu svi su drugačije reagovali na smrt, neki su je se plašili, dok su je drugi mirno dočekali.

Neki su se trudili da ostatak života provedu što je bolje moguće, dok su drugi očajavali. U

jednom trenutku u knjizi, lik imena Kotard, pokušava da izvrši samoubistvo. Ovaj postupak
naišao je na osudu svih. Sam Kotard se sramio svog postupka, pa je zamolio doktora Rijua, da

nikome o tome ne priča. Međutim, zašto je to tako? Zašto takav jedan postupak nailazi na

neodobravanje od strane okoline. Šopenhauer je rekao sledeće:

They tell us that suicide is the greatest act of cowardice... that

suicide is wrong; when it is quite obvious that there is nothing in
the world to which every man has a more unassailable title than to
his own life and person.

Smatrao je da je čin samoubistva samo jedna u nizu odluka koju čovjek donosi, i da niko nema

pravo da mu uskrati pravo na istu. Kada se tako pogleda, ovo i ima smisla, jer svako ima pravo

da uradi ono što smatra ispravnim, ali da li je ovaj postupak fer prema drugima? Da li je ovo

sebično i da li zbog toga nailazi na takvo neodobravanje od strane ljudi. Jer, to je svjesno

nanošenje bola drugima. Kotard je to uvidio i u nastavku djela se ponašao shodno tome.

Pronašao je svoje „zašto“ i trudio se da pomogne drugima.

Djelo Kuga se može protumačiti na nekoliko načina. Koliko je teško i pesimistično u opisivanju

patnje i bola sa kojima se sreću ljudi, toliko sa druge strane motiviše na zahvalnost i istrajnost.

Učin nas da cijenimo sve male stvari, jer u odjednom mogu nestati. Daje nam poruku da budemo

jaki u svim trenucima života i da ponekad to nećemo moći sami, već ćemo morati uz pomoć

ljudi oko nas.

If there is one thing one can always yearn for and sometimes
attain, it is human love. – Albert Camus

Iako je na neki svoj čudan način Kami ponekada prilično pesimističan i apsurdan, voli ljubav i

smatra je važnim elementom života pojedinca, što se može vidjeti iz gore navedenog citata.
Ljubav, u bilo kojoj formi, je ono što će nam pomoći da prebrodimo teška vremena. Ljubav je

ono „zašto“, pa bila to ljubav prema nekoj drugoj osobi, prema samom sebi, prema profesiji ili

bilo čemu drugom, ljubav nam daje onu glavnu motivaciju. Još jedna poruka koju djelo ima jeste

da volim ljude oko nas, jer nam svako, na neki sebi svojstven način pomaže. Mi smo socijalna

bića i koliko god se trudili da budemo samodovoljni, nikada to nećemo uspjeti. Potrebni su nam

ljudi oko nas, potrebna nam je podrška.

Jer, kako bi Niče rekao „U mržnji je strah“. Zato nemojmo da se bojimo, već volimo.