Professional Documents
Culture Documents
Historija Jugoistočne Evrope Pod Osmanskom Vlašću 1
Historija Jugoistočne Evrope Pod Osmanskom Vlašću 1
Historija Jugoistočne Evrope Pod Osmanskom Vlašću 1
FILOZOFSKI FAKULTET
HISTORIJA
AGO MUJKANOVIĆ
HISTORIJA ZEMALJA JUGOISTOČNE EVROPE
POD OSMANSKOM VLAŠĆU
(kratak presjek literature i predavanja)
Godina, 2009.
Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašću
Ago Mujkanović
1
Hazim Šabanović, Turski diplomatski izvori za historiju naših naroda, PIOF, br. 1,
Sarajevo 1950, str. 117.-149.
1
Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašću
Ago Mujkanović
Osmanlije potječu od Oguza, nomadskog plemena koje je još u 10. stoljeću lutali
kazaškom stepom – prostorom sjeverno od Aralskog, Kaspijskog i Baltičkog mora. Na
čelu oguske plemeske grupe Kinik (živjeli na nomadskom prostoru donjeg toka rijeke
Sir- Darje, bio je poglavar po imenu SELUK. On je zajedno sa svojim pobunjenicima oko
970. godine primio Islam (do tada su vjerovali u više bogova) , te stupio u službu
perzijskih Samanida u Buhari- država u području istočne Perzije).
Godine 999. Samanide će pobjediti Karahanidi, što su željeli da iskoriste Seldžuci,
odnosno potomci Seleuka, braća Togrul-beg i Cagri-beg Davud, koji su sa svojim
konjičkim odredima osvojili velika područja. Togul- beg je osvojio prostore Harasana,
Nišapura, Horezma, hamadana i Ishafan.
Ratni duh i snagu Togrul-bega je želio da iskoristi bagdadski halifa i poziva ga da zbaci
šitsku dinastiju Bijida. To će Togrul-beg i učiniti i halifa Al-Kaima ga je 1055. proglasio
sultanom čime je utemeljena dinastija Velikih seldžuka.
Treba reci da je prostor Male Azije (Anadolije) prije turkmeskog doseljavanja pripadao
Vizantiji, ali je ipak cijela teritorija, cijela teritorija nije bila naseljena, tj. urbanizirana.
Na tom prostoru življeli su Grci , Armenci i doseljeni Slaveni. Na graničnom prostoru su
življeli Akritari- narodi armenskog porijekla, a bili su fanatčni borci za vjeru. Dolaskom
Alp Arslana na čelo Oguza, dešava se sve češći sukobi sa Vizantijcima, a u jednoj bitci
kod MANCIKETA 26. 8. 1071. godine , vizant. car Roman Diogonis doživljava poraz.
Tom pobjedom Turkmeni sebi otvaraju vrata za veće naseljavanje područja Male Azije,
što će imati za rezultat izmjene etničke slike Anadolije. Takođe došlo je do formiranja
malih kneževina kao : DANIŠMENDIDI oko Maltije, MENGUČEKIDI na gornjem toku
rijeke Eufrat, SALTUKIDI oko Erzeruma itd.
Pritjecajem Turkmena u Anadoliju nastao je u društvenom i etničkom pogledu dualizam
nomadstvai sjedilaštva. Na gusto naseljenim područjima stanovništvo je bilo sjedilačko-
bavilo se poljoprivredom, dok nomadi često su lutali i tražili sve bolje pačnjake za uzgoj
stoke.
Početkom 30-tih godina 13.stoljeća, u Anadoliji dolazi sve više turkmenskih plemena,
koji su bježali sa područja Srednje Azije pred navalama hordi Džingis-hana. Među tim
plemenima nije bilo samo Oguza, nego i drugih turkmenskih plemena koji će se
vremenom obsorbirati sa Oguzima.
Nakon pobjede kod Manciketa nije bilo većeg uspjeha Seldžuka, a nakon smrti Alp-
Arslana država slabi jer nije imala snažnog vladara, što će utjecati na raspad države na
međusobno sukobljenje patuljaste kneževine.
Za dalji razvoj događaja važno je stvaranje države u Zapadnoj Anadoliji koju je osnovao
princ Sulejman, dalji rođak Alp- Arslana. On će uspjeti da stvori sultanat Anadolijskih
seldžuka.
Ta država za svoj opstanak morala je da se bori protiv Vizantije i Danišmenida. Ali
Seldžuci uspjevaju da odnosu pobjedu nad Vizantijcima i to 17.9.1176. u bitci kod
MARIOKEFALONA, a ubrzo zatim 1178. godine bjede i Danišmanide. Tako su uspjeli
da se riješe dva velika neprijatelja.
2
Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašću
Ago Mujkanović
Najveću moć ima ova država za vrijeme vladavine ALEADINA KEJKUBADA I
(1220.-1237.) država sultanata anadolskih seldžuka se prostirala do istoka Anadolije do
zapada M. Azije. Ali, nakon smrti Kejkubada, dolazi do slabljenja države koju će na
Kasedagu 1243. razbiti Mongoli. Tako se država velikih seldžuka raspala na Zapadni i
Istočni dio, a granica je bila rijeka Kizik Irnak.
Zapadni dio će stupiti u savez sa Nikejskim carstvom, a Istočni djelom će upravljati
Mongoli. Tako su stvorene dvije manje kneževine koje će samostalno da se razvijaju.
Tako je slabljenjem Seldžučkog carstva stvarano više emirata, među kojima će nastati i
Osmanski emirat. Država Anado.seldžuka će prestati da postoji već početkom 14.stoljeća,
jer Mongoli su potpuno preuzeli upravu nad zemljom.
3
Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašću
Ago Mujkanović
dr.prev.klizav) u proljetnim i ljetnim mjesecima izvodili stada u brda na ispašu , a taj
period je nazvan JAHJUK, a zimi su se vraćali u dolinu-taj period je nazvan KIŠLUK.
Tako su provodili decenije bez nekog većeg događaja.
Osman je rođen 1258. godine , a to znači da je imao 23. godine kada je došao na vlast.
Negdje oko 1281. umro je emir Ertogrul i na čelo plemena Kai došao je njegov sin emir
Osman, tada je imao 23 godine. Što znači da se radilo o zreloj ličnosti , koja je vidjela
kako mu u ranijem periodu otac vlada i u narednom periodu preuzima sve odluke u cilju
daljeg napretka plemena Kai. U prvoj godini vladavine , što se tiče unutrašnje i vanjske
politike, njegove odluke nisu se razlikovale od očevih. Ali on je već tada uočio dvije
stvari na koje njegov otac nije obraćao pažnju:
- treba voditi politiku približavanja prema pojedinim feudalnim porodicama
Bizantijskog carstva- učeći njihovu taktiku ratovanja. Zbog toga se sve
više približava bizan.porodici Mihajologu, koji su gospodarili
Bizantijskim gradom Biledžeg.
- Uočio je da veliki značaj imaju derviši i njihov šejh. U cilju dobivanja
podrške derviša, emir Osman se sve više počinje približavati andolskim
šejhovima, a posebno šejhu Erdebehu, koji je bio vjerski autoritet u M.
Aziji, oženivši njegovu kćerku on dobija podršku derviša, koji počinju da
među narodom šire njegovo ime i ugled.
Vremenom emir Osman sve više i češće počinje ratovati protiv susjednih bizantijskih
vojnih zapovjednika i to kako u cilj u da preduhitri njihove napade , tako i u cilju ratnog
plijena koji je jačao njegovo pleme, ali i ugled.
To ratovanje emir Osman i pristalice prikazuju kao borbu DAR UL ISLAM- zemlja pod
Islamskom vlašću i DAR UL HARP-zemlja rata.
Emir Osman koji sada ratuje drugačije od drugih Bejruta- isključivo protiv Bizanta, pravi
od toga Džihad.
Sve je to bilo u cilju da se on prikaže kao jedini od turkmenskih vođa –kao istaknuti
borac za Džihad i širenje vjere, a time raste i njegova ličnost , ali on ima i korist od toga.
Prilikom te borbe, pleme Kai nisu imali dovoljno oružja . pogotvo ne savremenog, i on
koristi taktiku „Spržene zemlje“.2
Zbog svih tih uspjeha emir Osman je osnovao prvi urbanizovani grad KARADŽIHISAR.
Zbog takvih uspjeha, tadačnji seldžučki vođa, rumski sultan Alaedin III Kejkubed 1299.
godine svom uglednom savezniku i uglednom ratniku šalje bubanj, zastavu , konjski tug i
doboš.3 Zato se u osmanskoj historijografiji 1299. godina uzima kao godina nastanka
Osman.države.
To je vrijeme kada započije i poznata Osmanska politika koja če naročito koristiti
Osmanovi potomci, a ona se zasniva na:
1. gazijstvu –vojska4
2. ahaizmu-podrška privrednika
2
Taktika „Spržena zemlja“-sve okolne tvrđave bi uništio, a opkloljeno stanovništvo bi nakon izvjesnog
vremena, kada potroše zalihe, bilo primorano da se preda.
3
Slanje ovih predmeta u tadašnje vrijeme bili su priznavanje bejluka.
4
Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašću
Ago Mujkanović
3. dervištvo- vjerska podrška.
Iako je stvorio jaku državu nije mogao biti sultan zbog toga što nije kovao svoj novac,
kao jedan od tri uslova koje nije ispunjavao prema šerijatu.Druga dva uslova je
ispunjavao, Osman je imao punu vlast i kontrolu na teritorijama koje su priznavale
njegovu vlast , takođe je petkom na hudbi spominjano njegovo ime.
4
GAZI (tur.), islam. vojnik koji se borio protiv nevjernika. U osmansko doba počasni naslov koji se
davao vojskovođi pobjedniku. U povijesti su najpoznatiji: Gazi Osman (sultan, 1288-1326) i njegov sin
Gazi Orhan (sultan, 1326-59), u našim krajevima Gazi Husrev-beg, u novoj Turskoj Gazi Mustafa Kemal-
paša.
5
Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašću
Ago Mujkanović
Značaj politike emira Osmana
Vladao je od 1317. godine uz svog oca, a od 1326. godine vlada samostalno (po Matuzu
do 1326;1359. godine po Inaldžik 1326. , po Roberu Mantranu od oko 1324.-1362.).
Orhan je za smrt svog oca saznao u neposrednoj blizini Burse. Nekoliko mjeseci iza smrti
svog oca, emiro Orhan je 6. aprila 1326. godine zauzeo Bursu i proglašava je novom
prestolnicom Osmanskog Carstva.
U međuvremenu nakon očeve smrti svi plemenski prvaci Alpovi i Ulema donjeli su
odluke da na čelo bejluka bude imenovan princ Orhan. Tako je prva smjena na vlast
prošla bez ikakvih problema. Godine 1322. da bi se uzdigao iznad svojih predhodnika
Orhan naređuje da se počne kovati svoj novac, čime je ispunio i teći uslov, te se počinje
nazivati sultanom. 7
I sultan Orhan nastavio je očevu politiku teritorijalnog širenja. Rezultat toga bio je da je
sa sinom princom Sulejmanom osvoji prvo Nikeju 8 1331. godine, a 1336. osvaja
Nikomediju. 9
5
KADIJA, također hakim (tur. kadi od arap. qada : suditi), šerijatski sudac koji vrši jurisdikciju po šerijatskom pravu (musl.
vjersko pravo koje obuhvaća i odredbe bračnog, porodičnog i nasljednog prava).
6
BEGLERBEG (tur. beylerbey: beg begova), nekoć najviši čin u osm. vojsci. Do upravne reforme u prvoj pol. XIX st. taj naslov su
nositi voj. i građanski guverneri velikih oblasti (beglerbegluci, ejaleti, vilajeti) Osmanskog Carstva, koje je bilo najprije podijeljeno na
dva beglerbegluka: anadolski, u kojem su bile az. zemlje, i rumelijski, u kojem su bile evr. zemlje pod tur. vlasti. Širenjem Carstva u
evr. dijelu izdvajaju se zasebni beglerbegluci: bosanski (-> BOSANSKI PAŠALUK), budimski i temišvarski. Naslov je nestao 1922, kad je
uspostavljena republika.
7
SULTAN (arap.: moćan čovjek, gospodar), titula nekih islam. vladara na Orijentu. Prvi se put javlja u arap. spomenicima IX st.
uz ime kalifa i njihovih dostojanstvenika. Danas naslov s. nose vladari nekih sultanata u Arabiji, Malezijskoj Federaciji i dr.
8
NIKEJA, grč. NcxxE~, grad u ant. Bitiniji, danas selo Iznik, sjeveroist. od Burse u maloazijskom dijelu Turske.
9
NIKOMEDIJA, grč. N~xo~~~eix, lat. Nicomedia, ant. grad u Bitiniji, na ist. obali Mramornoga mora u blizini današnjeg tur.
grada İzmita. Utemeljena ← 264. N. je bila gl. grad Bitinijskog Kraljevstva a poslije ← 74. rim. provincije; Dioklecijan ju je
odabrao za rezidenciju. Od helenističko- rim. građevina sačuvali su se ostaci bedema, akvedukta, temelji hrama i dr .
6
Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašću
Ago Mujkanović
Već u to vrijeme on mijenja svoju politiku, on počinje da ratuje i sa ostalim bejlucima
koji su muslimanski jer je smatrao da ne može mirno vladati ako ne nametne svim
susjednim bejlucima svoju vlast.
Tako godine 1335. (zavisno od literature 1345.) zu teške muke osvaja bejluk Kahari, a te
1335. kada se ugasila dinastija Ilhamida, Osmanska država de facto i de jure postaje
samostalna. Sultan Orhan je već tada znao , da ako hoće da ojača položaj svoje zemlje
mora imati i kopnenu i pomorsku moć.
Iz tih razloga on napada i bejluk Karasi koji je dijelom izlazio na Egejsko more i osvaja
ga 1345. godine čime se približava Evropskom kontinentu.
Pored vanjske, on je vodio i dobru (fleksibilna) unutrašnju politiku. Tako u mnogim
10
osvojenim gradovima iz ličnih sredstava podiće brojne bazare i imarete11 u kojima je
znao i sam doći i djeliti hranu siromašnima. Pred samo osvajanje Nikeje 1331. godine on
je u Bursi sagradio prvu Medresu12 i za glavnog profesora dovodi Medivat Davuda iz
Cezareje.
Iako nije imao priliku da sam stekne dobro obrazovanje, on je često provodio vrijeme u
diskusijama uglednih ljudi, ne bi li i lično doznao što novo za svoju upravu. Ne čekajući
duboku starost Orhan je u to vrijeme prepuštao sinu princu Sulejmanu da obavlja vojne
poslove i nove pripreme za osvjajanja.
Česti unutarnji sukobi u Vizanitiji pogodovali su za Osmansko Carstvo, u smislu
teritorijalnog širenja. Naime, nakon smrti Andronika II Paleologa 1333. godine,
naslijedio ga je 9.-togodišnji sin Jovan V Palelog u čije ime je vladala njegova majka
Ana. Međutim, njihov protukandidat Ivan Kantakuzen koji 1341. godine uspjeva da uz
pomoć plemstvom iz Trakije proglasi se bazileusom u Trakiji.
Ali trebalo mu je punih 5 godina da potpuno izvrši državni udar i sebe proglasi carem
1346. ,a to je uspio uz pomoć Osmanlija, kod kojih se bio sakrio tokom bijega.
Zbog jačanja saveza Kantakuzen daje sultanu Orhanu kćerku Teodoru za ženu. (Brak je
sklopljen očito iz političkih razloga.). To sultan Orhan prihvata jer na osnovu tog braka
on prima sva temeljna prava da zauzme Vizantijsko prestolje i kada krena na
Konstantinopolis neće ga smatrati barbarinom. Da se sve više miješao u sami vrh
Vizantije, Orhan je dobio još jednu priliku kada je pozvao ga Kantakuzen u pomoć jer je
srpski car Dušan opkolio Solun 1349. godine.
Orhan šalje sina Sulejmana i te 1349. Osmanlije prvi puta dolaze na evropsko tlo. Kao
disciplinova vojska koja je došla u pomoć, nakon pružanja pomoći osmanlije su se
povukli, što je ostavilo velikog uticaja na Evropljane.
U daljem toku dešavanja , Osmanlije koriste građanski rat Paleologa i Kantakuzena i
princ Sulejman 1353. godine odlazi na Galipoljski poluotok 13 i osvaja tvrđavu Cimpa, a
već naredne 1354. Galipolje je zadesio veliki zemljotres i mnogo stan. se iselilo što je
10
BAZAR (perz.: trg). 1. Na Bliskom istoku, red dućana u jednoj ulici koja je natkrivena; na oba kraja ulice su vrata, koja se mogu
zatvoriti. Usred bazara obično su hanovi. — 2. U gradovima, velik robni magazin, koji na malo, obično jeftinije, prodaje robu široke
potrošnje.
11
IMARET (turski; arap. imare), u krugu islam. civilizacije, javna dobrotvorna kuhinja za siromahe, učenike medrese, putnike i
neke vakufske službenike; na području Jugoslavije najstariji je Ishak-begov i. u Skoplju iz 1438. Također naziv za gostinjac, uboški
dom i bolnicu.
12
MEDRESA (tur. medrese, arap. madrasa: učilište), viša musl. vjerska škola; ima karakter srednje i visoke škole.
7
Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašću
Ago Mujkanović
omogućilo princu Sulejmanu da bez velike muke osvoji cijelo Galipolje čime je utvrđen
mostobran između Azije i Europe.14
Te iste godine princ Sulejman se odlučuje da ponovo dođe do Soluna ali sada ne kao
pomoć, već kao osvajač i to zbog uvoza i izvoza čime bi ojačao ekonomsku moć
Osmanlija. Prilikom osvajanja Soluna i dokaskom u Trakiju, grčko-pravoslano stan.nije
ih gledalo kao barbaree, nego su ih gledali kao osvajače koji im mogu pomoći. Naime, to
stan.je pretrpjelo mnoga razaranja i pljačke, te su bili mišljenja da je bolje da vladaju
nekršćani, koji su pošteni.
U to vrijeme na vlast je ponovo, nakon državnog udara . vratio se Jovan V Paleolog.
Princ Sulejman uvjerujući da je osigurao posjede u Evriopi, vraća se u Aziju i osvaja
Angoru(dan.Ankara). Osvojio ju je zbog toga što se smatralo ko ima vlast u Angori ima i
upravu nad Turkmenima.
Po povratku u Evrpou –princ Sulejman počinje da zauzima dio po dio teriotrije i te
oblasti počinju se nazivati Rumelija. Ali, kada se smatralo da je princ Sulejman u
potpunosti spreman da naslijedi oca, desilo se nešto nepredviđeno. Naime, prilikom
jednog lova, princ Sulejman je pao s konja i slomio kičmu. Umire 1358. godine, u blizini
grada Ruvelija u Evropi. Tu mu je podignuto turbe jer je Orhan htio da da doznanja
evropljanima da se ne planira povući iz tih krajeva. Iste godine, drugi Orhanov sin, princ
Halil, koji je bio u sjeni starijeg brata i sam je ratovao, ali je u ratu protiv Fokejaca
zarobljen, što se smatralo velikom sramotom, te ne naslijeđuje oca.
Tu situaciju koristi Jovan V Palelog koji od Fokejaca za 100.000 dukata oslobađa Halila i
vraća ga, ali ti postupci izbacuju Halila iz političkog života.
Sultan je bio zahvalan gestom cara Jovana V , ali na historijsku scenu stupa treci Orhanov
sin Murat I , koji će ga ubrzo i naslijediti.
U mjesecu martu 1362. godine u 81. godini života umire sultan Orhan a njegov sin Murat
bez ikakvih protukandidata zauzima prestolje.
U tom trenutku Osmansko carstvo obuhvatalo je teritorij od 75.000 km², što znači da se
od 1326.-62. utrostručilo (početno 18.000km²).
13
GELIBOLU, naše ime Galipolje, gradić i luka na istoimenom poluotoku evr. obale Dardanela, Turska; Ant. Callipolis G. je
zbog svoga smještaja na Dardanelima uvijek imao stratešku važnost. Tuda su 1190. križari prešli u Malu Aziju; 1354. Osmanlije tu
prvi put prelaze na evr. kopno; poprište borba u I svj. ratu (1915-16).
14
MOSTOBRAN, relativno malen prostor na neprijateljskoj obali; sa tri je strane opkoljen neprijateljskim jedinicama; drže ga
snage kojima se glavnina nalazi na suprotnoj obali rijeke ili mora. Tvori se prepadnom akcijom ili nasilnim prijelazom preko vodene
prepreke, ili je to zadnji sačuvani dio teritorija napuštena na. jednoj obali. M. služi kao osnovica za prodiranje u dubinu ili zaštita za
snage koje se povlače.
8
Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašću
Ago Mujkanović
Vojsku je podjelio u dva reda:
1. jaje ili piljade
2. 2. konjanici ili musele. 16
U trenutku peuzimanja vlasti sultan Murat I imao je 28. godina (po Jozefu Matuzu
35godina.), što znači da je bio zrela osoba za preuzimanje državnih poslova.
Jedna od prvih odluka koje je ovaj sultan donio jeste da se počne oslovljavati sa Azem-i
sultan (Najuzvišeniji sultan) ili sa titulom kojom su se nazivali pojedini seldžučki vladari
Huvedagija ( titula koja je odgovarala tituli cara). On ovo zvanje uvodi jer se protezalo
mišljenje od strane drugih turkmena da su Osmanlije skorojevići, a njima su se najviše
protivili Karamanidi.
U vrijeme kada je sultanu Muratu I stigla vijest o smrti njegovog oca, u Angori pobunili
su se ahijski šejhovi17 . Razlog ove pobune bio je taj što su Ahije smatrali da ne trebaju
takvu organizaciju gdje će svi društveni slojevi biti pod upravom države, već su htjeli oni
sami da donose odluke.
Sultan Murat I je munjevito stigao blizu Angore(dan. Ankare) i po drugi puta osvaja ovaj
grad, te time pokazuje moć i jačinu svoje države i vojske.
Budući da je boravio često van prestolnice, on je imenovao Halila Čandarliju za
glavnog kadiju koji je imao sva ovlaštenja. Za Halila Čandarlija važilo je mišljenje da je
bio jedan od najboljih organizatora po pitanju državnog uređenja.
Bio je porijeklom iz ugledne aristokratske anadolske porodice, što je i razlog da su iz
porodice Halila-paše Čandarlija poticali svi veliki veziri do 1451. godine.
Godine 1365. sultan Murat I , koji je još dok je bio princ osvojio Jedrene 18 svoju
prestolnicu iz Burse prenio je u Jedirne, a taj čin je shvaćen da sultan odatle želi nastaviti
dalja osvajanja, odnosno širenje svoje države. Time se osniva i prvi beglebegluk
Rumelija , a prvi beglerbeg je bio Lala Šahin.
Na ruku su mu išli i neki evropski dodađaji.
Naime, na Balkanu poslije smrti cara Dušana 1355. godine Dušanovo Carstvo je sve više
slabilo. Bizantijski car Jovan V Paleolog zbog unutrašnjih problema u svom Carstvu bio
15
. VEZIR (arap. vazir: nosač, pomagač, zamjenik), u srednjovj. islamskim državama najviši drž. dostojanstvenik, vladarev
pomoćnik i zamjenik u upravljanju državom. U tur. državi (po ugledu na Seldžuke) vezirsku je čast ustanovio sultan Orhan (oko
1350); bilo je više vezira, koji su ulazili u tajno vijeće (→ DIVAN) na čijem je čelu stajao veliki vezir. U XVI st. bila su 4 vezira; oni
su bili vrhovni vojskovođe (→ SERASKER). U vrijeme Sulejmana Veličanstvenog neki beglerbezi dobili su naslov vezira (»paše s
tri tuga«), a poslije su ga redovito imali u svim pašalucima (npr. vezir na Bosni). Arap. zemlje, koje su se u XIX i XX st. otcijepile od
Turske, davale su ministrima službeni naziv vezir.
16
Musele, arap. riječ- znači oslobođen od nečega, u ovom slučaju poreza.
17
ŠEIK ili ŠEJH (tur. şeyh, arap. sayh), časni starina, starješina. Kao počasna titula u arap. zemljama označuje: poglavicu
plemena, seoskog poglavara, općinskog načelnika; učena čovjeka, glasovita profesora ili govornika, rektora visoke islam. škole;
poglavara vjerske zajednice; starješinu derviškog reda .
18
EDIRNE, naši nazivi Jedrene i Drinopolje, gl. grad istoimene pokrajine u evr. dijelu Turske, na ušću Tundže u Maricu; U
starom su dijelu grada djelomično sačuvane rim. zidine. Među građevinama ističu se Eski-džamija (XV st.) i džamija Selimija (1567-
74),remek-djelo tur. graditelja Sinana. Prehrambena industrija, prerada kože, proizvodnja ćilima i ružina ulja.
9
Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašću
Ago Mujkanović
je prvi zapadni vladar koji je priznao vlast Osman.sultana. pored toga, sama bizantska
prestolnica Konstantinopolis bio je sa svih strana okružen Osman.teritorijom. budući da
su Osmanlije kontrolisale glavne puteve, u Konstantinopolju su sve više imali problema
sa nedostatkom životnih namirnica, te je car Jovan V Paleolog bio primoran da potpiše
vazalni odnos prema sultanu.
Sultan je u početku priznavao taj vazalitet i počeo uzimati samo simbolični danak 19, a
vremenom je mislio da poveća danak i tako bi iscrpio neprijatelja.
Zbog takvog jačanja Osmanske države , papa Urban V 25. 12. 1366. godine piše papsku
bulu u kojoj poziva zapadne vladare da krenu u križarski rat, odnosno da vrate
„nevjernike“ u Aziju.
Jedan od najpoznatijih pomoraca Amadeus VI Savojski se odaziva na ovaj poziv i tokom
1366. godine napada bojna utvrđenja na Galipolju, te stavlja cijeli poluotok pod svoju
kontrolu, a 1376. godine Galipolje predaje Bizantiji. Tako je od 1366.-1376. godine
Osmansko Carstvo bilo ne samo vojno, već i politički odvojeno od evropskog dijela svoje
države jer su izgubili Galipolje koje im je bilo kao mostobran za dalja osvajanja. Tako
rumelijski beglerbeg Lala Šahim ratuje oko planine Balkan (dan. Bugarska) i osvaja
Plovdiv, kojeg Osmanlije nazivaju Firma. 20
U to vrijeme sultan Murat I , vjerovatno po savjetu Halila Čandarlije, uvodi novu vrstu
poreza inpendže ili pendže- (svi vojni zapovjednici u ime jačanja autoriteta sultana
morali su da od svog zapljenjenog ratnog plijena daju petinu –pendžik sultanu. ).
Istovremeno sultan je obavjestio Lala Šahina da sjedište beglerbejluka Rumelije
prebaci u Plovdiv, a 1371. godine Halila Čandarlija imenuje za Velikog vezira Carstva.
Istovremeno broje osmanske vojskovođe ratuju na prostoru Makedonije i nanose srpskim
feudalcima više poraza. Naime, poslije smrti cara Dušana 1355. godine naslijedio ga je
sin Uroš koji nije imao snagu kao otac i oblasni gospodari (feudalci) sve više jačaju. Tako
su u Makedoniji zavladala dva brata Vukašin i Ugnješa Mrnjavčević. Vukašin se čak
1356. godine proglašava hvaljeni i vlada zapadnom Makedonijom , od Prizrena do
Kostura, od Vardara do Balkanskih planina. U sklopu njegove teritorije nalazili su se
značajni gradovi kao što su : Skoplje, Prizren i Ohrid.
Uglješa je vladao istočnim djelom sa sjedištem u gradu Serum. Prvi na udaru Osmanlija
bile su Uglješine teritorije koje upućuju pozive za pomoć na sve strane da se zaustavi
dalji prodor Osmanlija. Jedino mu se odazvao brat Vukašin. Oni su dočekali Osmanlije
koje je lično predvodio sultan Murat I i Lala Šahin i 26.9.1371. na rijeci Marici (po
kojoj je bitka nazvana Marička bitka) kod Černomela dolazi do velike bitke gdje
Osmanlije nanose veliki poraz srpskim vladarima. Oba brata Vukašin i Uglješa su
poginuli, a Osmanlije uzimaju istočni dio Makedonije, a zapadni je predat na upravljanje
Marku Mrnjavčeviću (U narodu poznatiji kao Kraljević Marko) koji će narednih
20.godina biti vazal Osmanlijama.
19
danak. 1. Svako podavanje ( DAĆE). — 2. Periodičko podavanje internacionalnog karaktera, koje jedna država plaća drugoj (kao
srednjovj. tributum). — 3. Podavanje kmeta feud. gospodaru.
20
PLOVDIV, grad na desnoj obali rijeke Marice, juž. Bugarska;
10
Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašću
Ago Mujkanović
Marička bitka ili boj kod Černomena, odigrala se na reci Marici u petak 26. septembra
1371. između snaga Osmanlijskog carstva pod vođstvom rumelijskog begler-bega Lala-
Šahina i srpskih snaga koje su brojale oko 60.000 ljudi (70.000 po Halkokondilu). Srpsku
vojsku predvodili su kralj Vukašin i njegov brat despot Jovan Uglješa i obojica su
poginuli u bici.
Pojedini istoričari navode 1367. ili čak i 1363. za godinu bitke, ali svi zajedno tvrde da se
bitka odigrala kod Černomena, danas grčki Ormenio u oblasti Evros, na polju koje
Osmanlije navodno dan danas zovu Sirf sindigi, pogiblje Srba.
Vukašina nasleđuje njegov sin Marko, poznatiji kao Marko Kraljević, ali ne uspijeva da
održi srpske zemlje i nedugo posle bitke postaje Osmanski vazal.
Ova bitka predstavlja početak osmanlijskih osvajanja teritorija kojima je vladao srpski
car Dušan.
Povod
Najstariji srpski izvor, „Zapis monaha Isaije“ kao povod za početak sukoba između Srba
i Osmanlija navodi nameru Despota Uglješe, da zajedno sa svojim bratom kraljem
Vukašinom istjera Osmalije iz Makedonije (tj. Romanije (Vizantije) ili po sadašnjem
Trakije).
Prema njemačkom historičaru Cinkajzenu, koji su poziva na osmanske izvore, rat između
Srba i Osmalija izbio je zbog zauzeća grada Plovdiva. Prema njemu, zapovjednik grada je
uspio da izbjegne kralju srpskom i da ga privoli da pokrene vojsku protiv Osmanlija.
Ondašnji osmanski izvori pak tvrde da je cilj srpske vojne bio da se zauzme Drenopolje i
da se osmanske snage na Balkanskom poluostrvu, pod komandom begler-bega Lala-
Šahina proteraju iz Rumelije (Istočno Rimsko Carstvo) u Anadoliju (Mala Azija).
Učesnici
11
Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašću
Ago Mujkanović
Osmanski izvori navode da su pored despota, kralja i "kraljevih nevernika" u bici
učestvovali vojvode i vlastela Bosne, Ugarske i Vlaške. Grčki pisac iz XV veka, Laonik
Halkokondil pominje samo Uglješu i Vukašina dok se u zapisima monaha Isaije kaže da
je Uglješa digao „sve srpske i grčke vojnike i brata svojega Vukašina kralja“ kao i
„mnoge druge velmože,...negde do šestideset tisušt izabrani vojski“.
Ono što se sa sigurnošću može tvrditi jeste da su u Maričkoj bici učestovale srpske snage
sastavljene od vojske Uglješe i Vukašina i nekih srpskih velikaša. Ukoliko su u bici
učestovale i snage neke od prethodno navedenih država, onda su one bile toliko
zanemarljive da tadašnji istorijski izvori nisu smatrali za potrebno da ih posebno navedu.
12
Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašću
Ago Mujkanović
On sa vojskom nije ušao u Konyu jer nije želio da ga stanovništvo gleda kao osvajača i
barbarina. Želeći što prije da učvrsti svoju vlast u Aziji on je čitavu teritoriji podjelio u 5
sandžaka: 21
1. bejluk Gemiana daje na upravu Timurtaš-paši kao sandžak
2. prostor bejluka Sakarije pretvorio je u sandžak i daje na upravu Timurtaš gariju
3. dio oko Ankare dao je Firus-begu
4. sandžak Akšehid povjerio je Kodža-begu
5. a peti dio sa djelom teritorije bejluka Hamida dao je na upravu Idiger-begu.
U ovome periodu dolazi do jačanja timarskog sistema .22 Timar je bio državni zemljišni
posjed koji je dobijao svaki pripadnik vojske koji bi se istako u borbama. Timar je bio
ekvivalentan za plaću u vojnoj službi. Pripiadnici vojske timsre dobijsju privremeno dok
izvrđavaju obaveze, a ako ne ratuju gube timare i te posjede dobiva neko drugi. Godine
1385. Murat I je donio odluku po kojoj se timari dijele po veličini. Naime, oni timari koji
donose vojniku prihode od 19.999 akči nazivaju se timar. Oni posjedi koji donose
prihode od 20.000-99.999 akči nazivaju se zijameti. Prvi koji je dobio veći timar bio je
Timurtaš-paša. Njegov timar iznosio je preko 100.000 akči. 23
Tako su timari spadali u državnu zemlju nazvani imenom Erazi mirije, a državnu zemlju
činili su od 85 %- 90% svih posjeda u Osmanskom Carstvu.
Tokom 14. stoljeća u O.C. postojao je i privatni posjed tzv. Mulkovi, a uživaoci ovih
posjeda bili su stariješine bejluka kojima je sultan ostavljao privatne posjede. Mulk je
činio 5-6% posjeda i najviše ih je bilo u Anadoliji.
Treći dio bili su vakufi ,24 a to je zadužbina koju osniva pojedinac od svoje privatne
zemlje. Vakuf je činio 4-5% posjeda.
21
SANDŽAK (tur. sancak: zastava), također liva (arap.: zastava), gl. vojna i upravno-teritorijalna jedinica u Osmanlijskom Carstvu.
Više sandžaka ulazilo je u sastav ejaleta (→ zavisno od literature nazvan i PAŠALUK).
22
TIMAR (tur. od perz. tima: njegovanje, čuvanje), u Osmanlijskom carstvu feud. leno koje je donosilo do 20 000 akči
(srebrenjaka) godišnje. Država (odn. sultan) kao vrhovni vlasnik zemljišta davala je timare (kao i dr. veća lena) uz obvezu da
timarski spahija (sahibi- timar) vrši određenu voj. službu. Spahija nije imao stvarno pravo na t. i nije mogao zemlju otuđiti; od nje je
dobivao samo rentu. T. je ukinut 1834.
23
Akča-osmanski srebreni novac
24
VAKUF (arap. waqf: uzapćenje, zastoj, stanka), u šerijatskom pravu, zaklada ili dobro, što ga zavještač, vakif
svojevoljno predaje zajednici u općekorisne svrhe (u pravilu islam. vjerskoj zajednici ili humanitarnoj ustanovi).
Uvakufiti se mogu sve nekretnine, a pokretnine samo ako su vezane uz njih. Čin postaje punovažan sudskom
legalizacijom vakufname. V. može biti samostalan (srf) i porodičan (ewlâdyyet), kod kojeg dio prihoda pripada
potomcima zavještača. Vakufom upravlja posebni mutevelija kojeg u prvom slučaju postavlja sud, a u drugom tu
službu obavlja neopozivo neki zavještavčev potomak. V. je neotuđivo dobro. Na Balkanu je za osm. vladavine
osnovano na hiljade vakufa.
13
Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašću
Ago Mujkanović
Pored jačanja timarskog sistema sultan Murat I uvodi treću vrstu zakona poznati kao
Kanuni 25(svjetovni zakoni ). Ovi zakoni stvarani su u skladu sa principima opšteg
šerijatskog zakona, a postojalo je i običajno pravo- Orf.
Istovremeno to je doba kada sultan počinje da sve više formira elitne jedinicu Osmanske
vojske tzv. Jeničere.
U to vrijeme od 5 sandžaka u Aziji sultan Murat I je 1385. godine stvorio Anadolski
ejalet ( zavisno od literature neki smatraju da je to bilo 1382. godine). Rumelijski je
osnovan 1365.
Godine 1388. sultan je proveo u pripremam za krajnji okršaj sa balkanskim feudalcima.
Do velike bitke došlo je na Vidovdan 28.6.1389. godine na Kosovu polju .
Pozadina
Poslije pobjede u bici na Marici, Osmanlije nisu odmah počeli sa pravim osvajanjima na
Balkanu, nego su, učvrstivši svoje položaje, stali da šire svoj uticaj i da stvaraju uporišta
za dalje napredovanje.
Osmanlije nisu hteli da upornom borbom izazovu protiv sebe jedan hrišćanski savez pre
nego postanu sasvim sigurni, nego su se, za početak, zadovoljavali tim da balkanski
vladari priznaju njihovu vrhovnu vlast i da plaćaju danka, kako bi povećali svoja
finansijska sredstva.
Zato oni nisu zauzeli Vukašinovu oblast, nego su pristali da u njoj vlada kao kralj,
Vukašinov sin i naslednik Marko. Marko je vladao južnom srpskom Makedonijom sa
sedištem u utvrđenom gradu Prilepu, koji je imao i prirodni položaj vrlo pogodan za
odbranu i od starina izgrađivan kao najtvrđe mesto Pelagonije. U sjevernom delu
Vukašinove kraljevine vlast je imao mlađi Markov brat Andrijaš.
25
KANUN (arap., od grč. xxvc~v: pravilo), u Osmanskom Carstvu, zakon, pretežno svjetovnog karaktera, koji izdaje sultan na
tur. jeziku i odnosi se na područje cijele države ili drž. jedinice, za razliku od religioznog islam. šerijatskog prava koje ima sakralan i
univerzalan karakter. Kanuni su izdavani radi dopunjavanja i prilagođivanja pravnog sistema novonastalim uvjetima u islam.
carevini. Kanun-name (pr. grč. x~vc~v i vo~.o;: zakon), zbornici su pravnih propisa. Kanuni i kanun-name mogu biti: (1) posebni,
koji vrijede za pojedina mjesta ili pojedine oblasti carstva (kanun-nama Bosanskog sandžaka 1530, Požeška kanun-nama 1545,
Sremska kanun-nama 1588. i dr.), i (2) opći, koji vrijede za cijelo Carstvo. Na tom području najznačajniji je zakonodavni rad sultana
Sulejmana II (nazvanog el-Kanuni: zakonodavac), od koga potječe i tzv. Budimska kanun-nama o agrarnim odnosima u
novoosvojenim balkanskim zemljama.
14
Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašću
Ago Mujkanović
srpski dinast na jugu, Toma Preljubović, držao se u Epiru duže vremena samo kao turski
štićenik.
Od osamdesetih godina 14. vijeka su postali aktivniji. Oni upadaju čak i u oblasti iznad
Šare, a njihove se čete zaleću i u zapadne oblasti sve do blizu primorja, i to ne samo u
Albaniji nego i u Humu. Ti upadi vršeni su isprava sa malim odelenjima i nisu mogli
imati osvajački karakter. Izvođeni su radi pljačke i s namerom da izazivaju nespokojstvo i
strah. Ali vremenom ta zaletanja imaju izvidnički karakter i služe kao uvodne akcije za
veće pokrete. Srpski letopisi, koji nastaju u ovom vreme, beleže sve češće datume tih
upada i sukoba, osećajući im iz dana u dan sve veći značaj. Prvi od sukoba na granicama
severne Srbije bio je 1380, kada je Crep Vukoslavić suzbio Osmanlije na Dubravnici. U
to vreme, zbog opasnosti od Osmanlija, podignut je nedaleko od ušća Nišave u Moravu
grad Koprijan (posle nazvan Kurvin grad), da brani nišavsku dolinu od njihova nasrtanja.
Anžujci su hteli da svakako dobiju Drač kao svoje staro uporište, a za Drač se otimao i
Karlo Topija, najmoćniji albanski dinasta. Balša je imao izvesnih trenutnih uspeha, ali se
iscrpeo u čestim podvizima, koji nisu odgovarali njegovoj stvarnoj snazi. Turci su, videći
ta trvenja, okrenuli svoje čete i na tu stranu. U borbi s njima, u Musakiji, Balša je 18.
septembra izgubio glavu. Njegova udovica zatražila je potom mletačku zaštitu i s tom
pomoći održala se u oblasti Valone, koju je posle ostavila svom zetu Mrkši Žarkoviću,
sestriću Dragaša Dejanovića.
Iza toga Osmanlije ponavljaju svoje upade u severne i severozapadne oblasti. God. 1386.
Osmanlije su osvojili Niš, glavno čvorište na putevima od juga prema severu i od istoka
prema zapadu. Namjera im je bila da posedajući to mesto i kraj bliže prate veze između
Srbije i Bugarske. Srpska vojska razbila je Osmanlije kod Pločnika, ali Niš nije uspela da
povrati. Iste ove godine javljaju se prvi put i osmanske čete u Humu. Njihov nenadni i
neobični upad izazvao je zaprepašćenje i veliku pometnju; ljudi su, u strahu, bežali sa
stokom na dubrovačko zemljište, prema moru. Dve godine potom krenula je nova
osmanska vojska prema Humu, ali je pretrpela poraz kod Bileće.
Porazi kod Pločnika i Bileće naterali su sultana Murata na ozbiljne pripreme za borbu sa
Srbima. Mada rastrojeni i teško pogođeni porazom na Marici, Srbi su još uvek
15
Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašću
Ago Mujkanović
pretstavljali glavnu vojničku silu Balkana. Osmanske pripreme za napada vršene su dugo
i već u februaru 1389. god. znalo se za njih u Mlecima, a i u samoj Srbiji.
Knez Lazar je stvorio središte u Kruševcu, držeći najbogatiji i najplodniji deo srpske
države, ceo sliv Južne i Zapadne Morave. Ispred njega, prema Osmanlijama, nalazilo se u
Kosovo pod vlašću Lazarevog zeta Vuka Brankovića, koje je štitilo Srbiju s juga. Lazar
se nadao, da će u savezu sa Bosnom i Bugarskom moći obezbediti svoje područje od
sudbine južne srpske države.
Pred opasnošću od Osmanlija , koja se javila u svoj ozbiljnosti, knez Lazar je potražio
pomoći kod svojih saveznika. Veliku brigu zadavalo mu je držanje ugarskog kralja
Žigmunda. Ranije, Lazar je jedno vreme, pritešnjen od Nikole Altomanovića, pristajao da
bude ugarski vazal, ali se posle Lajoševe smrti, s Tvrtkom zajedno, stavio na stranu
Žigmundovih protivnika. S toga je Lazar imao razloga da se boji od njegove osvete. Da
bi ga ublažio, Lazar je, preko svog zeta Nikole Gare, ponovo ponudio Žigmundu da mu
postane vazal. Žigmund je to primio, ali do sklapanja ugovora nije došlo, jer je već pre
toga pala odluka na Kosovu.
Pripreme za bitku
Bitka
Odlučna borba na Kosovu zbila se na Vidovdan, u utorak, a 28. juna 1389 po novom
kalendaru. Pojedinosti o celom toku bitke nisu poznate. Nepoznato je ni kad je poginuo
sultan Murat. Ni sami srpski izvori ne slažu se međusobno. Najvažniji izvor, Konstantin
Filozof, kazuje da su jednog srpskog plemića neki zavidnici tužili knezu Lazaru da će mu
učiniti nevjeru. Da pokaže ko je vjera taj plemić, kome je, po docnije upisanom tekstu,
bilo ime Miloš, u zgodnom času potrčao je Osmanlijama pretvarajući se, da hoće da se
preda. Kad je došao do sultana, Miloš je zario mač u Murata. Osmanlije su ga, razjareni,
16
Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašću
Ago Mujkanović
sasjekli na mestu. Drugi izvor, Jefimijina Pohvala knezu Lazaru, pisana na samom
početku 15. veka, saopštava da je Murat poginuo posle borbe. Treći izvor, "Gerasimov
letopis" (Gerasim je brat Vuka Brankovića), kaže da je Miloš probo kopljem Murata.
Narodno predanje je razvilo verziju da je Miloš izvršio svoje djelo pre početka borbe. Iz
drugih izvora dobija se da Miloš svoj podvig nije izvršio sam, nego da je imao i društva.
Jedno pismo bosanskog kralja Tvrtka pominje dvanaest plemića zavjerenika, a narodna
pesma dva Miloševa pobratima Milana Toplicu i Ivana Kosančića, dva inače historijski
sasvim nepoznata lica. Ni o samom Milošu historija ne zna nikakvih pojedinosti. Njegovo
prezime Kobilović ili Kobilić, koje se od 18. veka menja u Obilić, uneli su, po narodnom
predanju, tek pisci od druge polovine 15. veka. Međutim, osmanski izvori tvrde da je
Murat poginuo ili posle bitke ili malo pre njenog svršetka na prevaru od jednog srpskog
skrivenog zavjerenika ili ranjenog borca, dok je posmatrao ishod borbe, koja je već bila
odlučena u osmansku korist.
Posledice
Pogibija oba vladara, dotle nečuvena u historiji Balkana, i činjenica što Bajazit čak nije
ostao u Srbiji da iskoristi pobjedu, izazvala je utisak da osmanska pobeda nije bila
potpuna. Bosanski kralj čak je i nekoliko nedelja kasnije, javljao prijateljima o pobedi
hrišćana i primao čestitke. Ni u dobro obaveštenim Mlecima do kraja jula još se nije znao
pravi obračun borbe. Međutim, po Srbiju posledicu su odmah bile vidljive. Bez Lazara i
bez vojske, zemlja je ostala obezglavljena sa ženom na prestolu i sa još nepunoljetnom
Lazarevom muškom djecom. Na srpski presto je došao Lazarev sin Stefan Lazarević koji
je svjesan svoje nemoći vodio mudru politiku koja je zemlju sačuvala u osmanskom
vazalstvu.Stefan je bio dobar i sa Ugarskom pa je Srbija praktično bila i ugarski i tu
osmanski vazal.
17
Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašću
Ago Mujkanović
Još u vrijeme sultana Orhana , a i njegova sina Sulejmana, kada je počeo ratovati na
prostoru Balkana, u manje-većem broju dovodili su radno sposobno stanovništvo i na taj
način obrađivali povšine ranijih carevina. Međutim, državi se propisima šerijata davao
svaki peti zarobljenik, a to je bio tzv. porez pendžik (peti). Sultan Orhan, koji je utemeljio
moć je uočio da putem pendžika, kojeg su činili pretežno mlađi ljudi iz reda ne
muslimana, mogli bi koristiti za ratovanje. U cilju da provjeri ovu ideju sultan je stvorio
manje vojne odrede prozvane jeničeri ( Nove čete). Već pod komandom princa
Sulejmana počinju zapaženi uspjesi protiv sunarodnjaka. Osjećajući da bi mogao da bi
mogli igrati značajnu ulogu, princ Murat počinje pokazivati pažnju za njih. Ti mladi ljudi
se školuju kao osman.oficiri . u vojnoj formaciji bili su pješaci, ali kako su bili obučavani
da ratuju, te nisi imali druge obaveze, jeničeri se sa 2000 povećavaju na 3000 ljudi
(1389.). Upravo ove godine Murat I ih u bitci na Kosovu polju postavlja u Centar i
postaju njegova lična garda. Već tada jedan dio počinje uzimati od ne muslimana
podanika mlađu djecu. Taj postupak je nazvan DEVŠIRMA, što u prevodu znači
kupljenje cvijeća (starija literatura- danak u krvi).
Devširma je podrazumjevala postupak kupljenja ne muslimanske djece iz evropskih
krajeva Carstva. Već u vrijeme Bajezita I broj jeničera postaje veči, a uloga postaje
značajna.
Kupljenje je bilo podjeljeno službenicima ne muslimanima. Svakih 5 godina se dolazilo i
uzilmali su određen broj mladića, koji su morali biti zdravi , da nisu jedinci, djeca
sveštenika i uvijek se u deftere upisivalo odakle su ta djeca. Dijeca su bila uzrasta od 7-
17 godina. Devširma se vršila od 14. stoljeća, a zadnji put je obavljena 1649. godine,
mada je bio i jedan pokušaj 1702. godine. tokom 15. i 16. stoljeća dozvoljeno je kupljenje
i muslimanske djece.
Nakon kupljenje ta djeca su se vodila u Jedrene. Tu bi poslije kratkog odmora bila u
kućama anadolskih seljaka. Poslije učenja jezika, davala bi im se imena, a poslije godinu
dana odlazili su na dvor i od najboljih učitelja sicali pismenost. U ogromnoj većini djeca
su se opredjeljivala za vojni poziv i samim tim postajali vojnici. Dok je manji broj
usmjeravan na svoj talenat. Nakon završetka školovanja ova manjina bi postajala
ugledna. Ovi drugi (vojnici) nisu se mogli ženiti, a život su provodili u karavanima. Za
službu su dobivali platu (visoku). Od svojih prihoda bi sebi kupovali odjeću, a država je
davala oružje.
Na čelu jeničera bio je jeničerski aga. Inače je bio iz reda jeničera sve do 15 st.a kasnije
su jeničarskim agama mogli postati samo sultanu odani ljudi.
Osnovi zadatak im je bio da budu ratnici i da se bore za sultana. Imali su spartanske
vježbe27.
26
Predavanja prof. Enesa Pelidije. Filozofski fakultet u Tuzli, odsjek Historija 25.10.2007.
27
Spart.vježbe- najdisplinovaniji oblik vojni vježbih. Izdržljivost, dispilina, marljivost i snalažljivost su im
bile osnove vježbi. Za svako dobro bili bi nagrađivani, a za zlo najstoržije kažnjivani.
18
Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašću
Ago Mujkanović
Broj jeničera se povećavao i dostigao svoj vrhunac za vrijeme sultana Sulejmana
Kanunija jeničarski odred brojao je 20.000 vojnika. Poznati su bili kao prva stajeća
profesionalna vojska na evropskom tlu. Zahvaljući njima u vrijeme Mehmeda II El-
Fatiha carstvo dostiže svoje vrhunce , a u vrijeme Sulejmana Kanunija postaje svjetska
sila.
Međutim, od druge polovine 16. st.za vrijeme vladavine sultana Sulejmana III počinju
prve pukotine kod jeničera. Zbog sigurne plaće, mnoge ugledne porodice slale bi svoju
djecu, ali to zakonom nije bilo dozvoljeno. Već krajem 16.st.počinju se nadzirati mnoga
odstupanja od obaveza. Kako je Carstvo pokazivalo krizu u vrijeme sultana Ibrahima I
brojali su 40.000,ali ni u sjeni po vojnoj obučenosti nisu bili kao u vrijeme vrhunca moći
Osman.carstva.
U Kandijskom ratu nisu mogli nikako da računaju na jeničere, a u doba Bečkog rata
jeničeri su doživljeli svoj bankrot. Umjesto da ih već tada ukinu, oni zbog svoje brojnosti
tokom 17 stoljeća postaju izvor nereda toga doba. Iako je bilo mnogih pokušaja
likvidacije, bili su u prednosti zbog mnogih veza. U doba sultana Mehmeda IV počinju
postajati glavna opozicija sultanu. Glavni su organizatori državnih udara i poraza na
vojnom polju. Jedan dio jeničera bio je dodjeljen pokrajinama (Bosanskom ejaletu,
graničnim ) ali oni u 18. st.vežu se za esnafe i zanatlije i upisuju se u jeničarske spiskove
čime slabe zbog poreza, a u praksi se smanjuju.
Po pitanju vjere bili su skormnog znanja. Ubrajali su se u red bektašija ( pili vino).
Već od druge polovine 18. stoljeća u vrijem Osmansko-ruskog rata prestavljali su kamen
oko vrata Osmanskom carstvu.
Sultan Selim III je uveo yeni-džedid, da bi parirao vojsci, ali je zbog toga i smaknut. U
vrijeme sultana Mahmuda II sprovedena je revizija svih državnih institucija, a iskoristio
je nezadovoljstvo jeničera i 1826. godine naredio je da se pogube jeničerske vođe i
proglasio je ferman kojim se ukida jeničerski odžak, pa je svaku vrstu pobune suzbio, a
sultan je imao civilno stanovništvo. Jedan manji broj je likvidiran 1827. godine.
Tako je vrijeme dobro organizovane vojne formacije neslavno završilo.
Još za vrijeme sultana Murata I Osmanske akindžije upadale su na još neka ne osvojena
područja Balkana, dolazeći do plijena ali i upoznavajući teritoriji kojeg su tek Osmanlije
trebale da osvoje.
Tako 1386. godine dolaze do teritorija Bosne, a 1388. godine doživljavaju poraz kod
Bileće. To je i zabrinulo sultana Murata I i on je cijelu 1388. proveo u planiranju za
konačni obračun sa balkanskim feudalcima. Istovremeno za sukob su se pripremali i
balkanski feudalci Vuk Branković i Lazar Hrebeljanović, koji je tražio pomoć od dr.
Feudalaca da se suprostave Osmanlijama. Tako im kralj Bosne Tvrtko I šalje svog
vojskovošu Vlatka Vukovića a vojske su se srele na Kosovu polju. Sultan je vojsku
rasporedio na isti način kao kod Konye 1385. (vidi na str. 12.)
19
Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašću
Ago Mujkanović
Bitka je počela 28.6.1389. godine na Vidovdan , a Osmanlije su postepeno preuzimale
incijativu. U drugoj polovini toga dana Osmanlije su porazile kneza Lazara, a Vuk
Branković vidjevši da je poraz neminovan, povlači se s planom da Osmanlije dočeka na
nekom drugom mjestu. Ubrzo zatim kada se mislilo da su Osmanlije odnjele pobjedu
dolazi do princa Bajezita vijest da mu je ubjen otac od strane Miloša Kobilića.
Bajezit čim je čuo za amrt oca odmah se proglasio sultanm i naredio da mu ubiju brata
Jakuba. Od tog vremena počinje praksa koja je trajala više od 200 godina da princ koji
postane sultan odmah poubija svoju braću jer im je bila parola: Bolje ubiti jednog čovjeka
za radi mira, nego pobiti pola čovječanstva radi vlasti. Sve do sultana Ahmeda kada
prinčevi se zatvaraju.
Zbog te svoje munjevite reakcije dobio je je nadimak Yildirim-Munjeviti.
Bajezit I je od oca naslijedio veliku i dobro organizovanu vojsku , dobro organizovanu
državu, ali postojale su i mnoge istaknute ličnosti važne za teritorijalno širenje
Osmanskog carstva.
28
Dimotica-mjesto u Trakiji
20
Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašću
Ago Mujkanović
kod Angore 1402. godine bio je I zaroboljen, a nakon oslobađanja stigao je u Bursu gdje
je umro 1409. godine.
Nakon te bitke sultan Bajezit je mogao da osvoji cijeli teritorij kneza Lazara , ali on je
primjenjivao drugu taktiku. Dogovorio se sa ženom Lazara da Srbi plaćaju danak, te da
mu da kćerku Oliveru i da po potrebi šalje vojsku ako sultanu zatreba.
Bajezit I tokom 1389.-1391. godine okreće pažnju na Bizant. Gdje su se vodile borbe
između porodice Kantakuzen i Paleolog. U ovom sukobu sultan Bajezit I je stao na stranu
Paleologa koji i bijede, a Jovan V Paleolog proglašava carem svog sina Mihajla III. U
ovom periodu trajao je ustanak u Anadoliji, te istovremeno pomoću Bizantskih i Srpskih
trupa Bajezit I osvaja antički grad Filadelfiju, koju je preimenovao u Alašehia. Nakon
ovoga osvaja bejluke Ajdin, Sarhan, Meteše, Gemijan i Teker i dolazi po prvi puta u
susjestvo Karamanskog bejluka. Na čelu ovoga bejluka bio je Aleadin,a Bajezit je poveo
i rat protiv njega. Ubrzo dolazi do Konye, koja je opkoljena i prema stanovništvu postupa
korektno. Samim tim ubire simaptije i neki drugi gradovi se predaju kao Ajhis, Aksaraj.
Aleadin nudi mir, kojeg Bajezit I prihvata jer se u evropskom dijelu carstva promjenila
situacija.
Naime, u ovo vrijeme dolazi do pokušaja Ugara i Vlaške da osvoje Bugarsku. Na čelu
koalicije bio je Sigismund a na čelu Vlaške bio je Ivan Mirče. Mirče je zauzeo Dobrodžu
i Silistru, dok su Ugari htjeli utvrdu Vidin. Međutim, 1393. godine Bajezit I sa velikim
trupama ulazi u Vidinsku Bugarsku i stavlja je pod svoju vlast. Bugarskog kneza je
proglasio za vazalnog kneza Nikopolja i istjerao Mirču iz Dobrudže i Silistre, dok je
srpski despot Marko Lazarević još jednom potvrdio odanost sultanu jer mu je pomogao u
ovim borbama.
Nešto ranije sultanov vojskovođa Jigit-paša osvojio je Skoplje (gl.grad Vuka Brankovića)
i tu osnova Skopsko krajište-koje je bilo pogodno za dalja osvajanja. Vlatko se 1394.
godine morao pomiriti sa statusom vazala.
Želeći pokazati Zapadu da je ozbiljan u namjeri da zauzme Konstantinopolis, Bajezit I je
naredio 1395. godine da se na azijskoj obali Bosfora sagradi tvrđava nazvana Andoli
hisari. Ali ga je omelo to što je Ugari okomili na Osmanlije. Sigismund ( Žigmund,
zav.od literature) 1396. oformio je kršćansku koaliciju za kršćanski rat protiv
„nevjernika“. U Evropi je zavladala opća euforija, jer su bili sigurni u pobjedu. Često je
se mogla čuti i propaganda : „Kada bi se nebo srušilo Sigismundovi vojnici bi zaustavi i
vratili“. Saznavši za ovakve pripreme u Evropi , Bajezit I je naredio opštu mobilizaciju.
Govorilo se da će uskoro sultanov konj na glavnom rimskom trgu (Petrov trg) jesti zob.
Do velike bitke došlo je kod Nikopolja 28.9.1396 godine. To je bila prva bitka Osmanlija
sa udruženim evropskim snagama. U ovoj bitci Osmanlije su odnjele veliku pobjedu.
Ovom pobjedom su sebi zagarantovale svoj opstanak u Evopi.
21
Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašću
Ago Mujkanović
22
Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašću
Ago Mujkanović
AKINDŽIJE29
Još od prvih godina godina nastanka Osmanskog carstva osnovne vojne snage činili su
regularne vojne trupe yaye-pješadija i muteselimi-konjanici. Takođe je od vremena
sultana Orhana počeo embrion stvaranja stajaće vojske. Osmanlije su u vojnim sukobima
koristile i poluregularne trupe koje su zbog napada , koji na turskom se kaže AK , dobile
naziv akindžije. Njihova uloga dolazi u doba princa Sulejmana sredinom 15 stoljeća koji
u cilju bržeg osvajanja sakodnevno šalje akindžije , te tim napadima priremaju tlo za
konačno osvajanje. Akindžije su bili bez komadanta, a Osmanska drzava i prestavnici kad
nisu mogli ih predvoditi distancirali se se od njih. Većinom su ih činili anadolski seljaci i
ne muslimani. Tačno je da su reducirani od anadolskog stanovništva.
Zapovjedice su zvale Dovudže, a zapovjednik- ulular. Formacijski bili su organizovani
od najmanjih odreda , te više stotina a u 15 st. Bila je i formacija za sebe od 1000 ljudi.
Za razliku od spahija ili jeničara, naknada kod akindžija bila je pljačka ratnog plijena,
10% plijena obavezno su morali dati državi. Takođe od ratnog plijena bi dobivali
potrebno oružje, odjeću, konje i koliki je ko bio ratnik toliko je materijalnih sredstava
dobio. Akindžije su u dr.polovini 14 stoljeća i početkom 15.st. upadali ne samo u
susjedne zemlje već i one zemlje koje se nisu graničile sa osmanskim carstvom. Primjer:
Desio se kada je Jakub-paša sa nekoliko hiljada akindžija napao na danačnje prostore
Slavonije, sa relativno velikim brojem zarobljenika, svim ratnim plijenom, vraćali su se u
pravcu Bosne, a za to su znali hrvatski plemići i Emerik te su 11.9.1493. godine pokušali
zaustaviti akindžijske snage ali nisu imali uspjeha.
U samoj Bosni tokom 15 stoljeća zabilježen je odred akindžija koji je broja 100o ljudi,
što znači da su regrutovani kako muslimani tako i ne muslimani. Međutim, ovaj
poluvojni odredsredinom 15.stoljeća potisnula je nova vojna organizacija Delije.
INTEREGNUM 1402.-1413.
Nakon poraza sultana Bajezita I 28.6.1402. godine kod Angore od strane Timur-hana ,
uslijedilo je deste tečkih godina za Osmansku državu , kojoj je prijetilo da u međusobim
sukobima Bajezitovih sinova ona nestane, tj. da dođe pod vlast Timur-hana ili da
Karamani postanu vladajuća dinastija među Turkmenima. Bajezit I je iza sebe ostavio
četri sina, od kojih je svaki želio da nametne svoj autoritet onom drugom. Timur-han
znajući iako je sultan Bajezit I umro, osman.država je i dalje bila jaka i on počinje
smišljati taktiku kako da je oslabi, a to je mogao jedino ako tako prostran teritorij od
690.00 km² podjeli na manje teritorije, tj.ako je podjele Bajezitovi sinovi jer je bio svjstan
da će ubrzo doći do sukoboa među njima.
Tako je prvom sinu princu Sulejmanu dao evropske posjede sa sjedištem u Jedrenu, srugi
sin Isa dobio je osmansku djedovinu oko Burse, treći sin Mehmed dobio je središnju
Anadoliju sa Amasijom i Tokratom, dok je četvrti sin Musa i dalje bio u zarobljeništvu.
29
Predavanje prof.Enesa Pelidije. Filozofski fakultet u Tuzli, odsjek historija, 1.11.2007.
23
Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašću
Ago Mujkanović
Ipak plan Timur-hana se nije ostvario jer je 1405.godine umro, i po nekom nepisanom
pravilu nakon smrti jednom moćnog vladara ta njegova država počinje da slabi. Smrt
Timur-hana koristi Mehmed koji osvaja emirate Saruhan, Menteše, Ajdin i Teke, a u
tome ga je pokuša spriječiti brat Isa koji doživljava vojni poraz i bježi sa ostatkom vojske
u Konstantinopolis. Vidjevši kakva je situacija u aziji, počinje da se miješa princ
Sulejman koji je osjenio da je isplativije podržati slabijeg Isu negu Musu, pa on prelazi u
Malu Aziju sa 10.000 vojnika te napada Mehmeda i osvaja Bursu. Smatrajući da je time
postigao željeni cilj povlači se u Jedrene nastavljajući ugodan život, a to koristi Mehmed
koji kreće u kontraofanzivu , te vraća svoje posjede, te u pravom smislu postaje gospodar
u M.Aziji , naručito što je Isa pobjegao Karamanima (kojem se tada gubi svaki trag
tvrdnja nekih historičara).
Princ Sulejman zadovoljan svojim evropskim djelom teritorije ništa ne poduzima.
U to vrijeme Stefan Lazarević zet sultana Bajezita I koji se borio na osmanskoj strani
kod Angore , nakon te bitke on sa bizantijskim carem Manojlom III sklapa savez, a u
cilju učvršćivanja tog saveza, car knezu Stefanu L. daje titulu despot(gospodar). Tako je
od tog perioda pa sve do propasti Srbije 1459. godine ta teritorija nazivana despotovina.
U tom trenutku kada je situacija među zaraćenom braćom naizgled bila smirena na scenu
je istupio princ Musa, koji je pušten sa slobode nakon očeve smrti 1403. godine.
Musa i Isa su bili bez teritorija. Najmudriji je bio Mehmed koji je znao da međuvlašće
neće dugo trajati. Znajući u kolikoj je prednosti Sulejman, Mehmed ratuje protiv Ise, a
suprostavlja mu se i Sulejman. Disciplinovana Mehmedova vojska uspjela je nametnuti
porez princu Isi u tom zadnjem trenutku princ Musa prešao je na stranu Mehmeda dok je
Isa pobjegao na stranu Sulejmana i tražio pomoć želeći da postigne status quo , te je Isa
iz Evrope ponovo prešao u M.Aziju i započeo rat sa Mehmedom, ali bježi u pravcu
Amasije, tako navode savremenici. U cetvrtom ratu Musa je bio saveznik Mehmeda, ali
vidjevši kako je Isina priključenja iskoristio jer trenutne Mehmedove slabosti, pa on
odlazi kod Sulejmana tražeći podršku. No, vidjevši Sulejman da se pridržava
tradicionalnih vrijednosti pokajao se i vratio se kod brata Mehmeda. Svo to vrijeme
Mehmed imajući jasan cilj čekao je povoljan trenutak da pobjedi najstarijeg brata.
Godine 1410. ukazala mu se prilika za to. Zanemarujući činjenicu da se evropskim
djelom carstva upravljali istaknute ličnosti i raniji istaknuti komadanti, imajući podršku
Mehmeda, Musa je primjenio taktiku munjevitu rata, i dok je Sulejman podcjenjivo
gledao na ovaj poduhvat, Musa je dosao u Jedren na dvor i ubio Sulejmana.
Umjesto da se ujedini sa azijskim djelom carstva, Musa se proglasio za sultana u Jedrenu.
Jedna od glavnih odlika bila je da dovede Šejh Bedrudina , velikog mislilaca i postavi ga
za glavnog sudca. U naredne 3 godine započeli su izmjenu timarskog sistema kojim bi se
svi izjednačili. Sve akindžije, azapi i jeničeri su bili na strani Šejh Bedrudina,ali naišao je
na otpor glavnih zapovjednika vojske. U cilju lične zaštite Šejh Bedrudin je prešao na
stranu Mehmeda. Polako pripremajući teren za carem Manojlom III, Mehmed se
pripremao u pohod protiv Muse. Prilika se ukazala 1413. godine u bitci kod Sofije
(Čamurli) Mehmed je uspio da pobjedi svog brata Musu i proglasio se sultanom
pripojivši i evropski dio zajedno sa svojim posjedima u Aziji u jedno Osmansko carstvo ,
koje je za razliku od ranijih 690.000 sada ukupno iznosilo 340.000km². Nakon ovoga
Šejh Bedrudin je protjeran.
24
Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašću
Ago Mujkanović
25
Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašću
Ago Mujkanović
26
Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašću
Ago Mujkanović
U to vrijeme već se sa respektom počelo govoriti o Muratu UU koji je ponovouspostavio
vojni red i ekonomski ojačao svoju državu. On tog vremena Murat II počinje da vodi i
oštriju politiku prema jednim od najmoćnijih vlada tadašnjice u Evropi, ugarskim
vladarem Sigismundom.
Sultan Murat II se počeo mješati u odnose Srpske despotovine joe je postavljalo pitanje
ko će naslijediti Stefana. Sultan se zalagao za Đurađa Brankovića, jer je sam sultan bio
njegov zet, oženio je njegovu kćerku Maru i time i on ima legalno pravo da može
ovladati despotovinom. Sultanu je išlo na ruku i to da je u Evropi izbio Husitski
ustanak,koga je predvodio Jan Hus, a koji je tražio reformu katoličke crkve, te je tako
mogao sultan da se bavi evropskom politikom u svoju korist.
Međutim, pomorska sila Mletačka republika (Venecija) dok je sultan rješavao unutrašnje
probleme koristi tu situaciju i car Mlečanima ustupa grad i luku Solun kojeg će sultan
vratiti tek 29.3.1430 godine, a taj sukob je potpisan mirom 1432. kada Osmanlije po
prvi puta stječu pravo izlaza na Jadransko more.
Naime, prije potpisivanja ugovora Osmanlije su vodile česte udare na Moreju
(Peleponez), ali i Albaniju u cilju da će izbaciti Mlečane iz unutrašnjosti. Pored Mlečana
drugi veliki protivnik Osmanlija bili su Ugari, koji od 1427. godine od Srba su preuzeli
neke gradove, za koje su smatrali da ih mogu lakše braniti nego Srbi.
Kao dogovor na zauzimanje sjevernih djelova despotovine, sultan je odgovorio napadom
sa juga, a rezltat tog pohoda bio je da 18.8.1439. godine Osmanlije osvajaju Smederevo
i to je bio prvi put da nestaje Srpske despotovine. Osmanlije zauzimaju srebrom bogati
grad Novo Brdo. Time još više su ojačali, a još više će ojačati kada 1440. godine
bosanski kralj Tvrtko II Kotromanić obeča im danak od 50.000 dukata godišnje.
Osmanlije su pokušale da zauzmu Beograd, koji je ujedno bio i prvi napad na ovaj grad,
ali bez uspjeha jer je Beograd branio spremni ugarski vojskovođa Janoš Hunjadi. Pored
uspješne vanjske politike sultan Murat II se bavio i unutrašnjim pitanjima. Tako je za
Velikog vezira postavio Halil-pašu Čandarlija (unuk ranijeg Halil-paše Čandarlija).
Međutim, Janoš Hunjadi, koji je inače bio porijeklom iz Vlaške, 1441. i 1442. godine
nanosi više poraza Osmanlijama čije je ime i ugled postalo poznato u cijeloj Evropi.
U to vrijeme sultan je bio zauzet u Anadoliji , pa je Janoš Hunjadi 22.7.1443. osvojio
Niš i Sofiju . Zbog toga je Evropa u njemu vidjela zaustavljivača Osmanskog širenja.
Ovu situaciju koristi jedan albanski princ Đurađ Kastiot,kasnije nazvan i Skender-beg
Kastriot koji je kao talac došao u Osmansko carstvo. Njegova pobuna je počela 1443.
godine , a završava se kako Hamer navodi 1466. godine, dok Rober Mantran navodi
1468.godinu.
U to vrijeme Osmanlije su vodile i sa sukobe sa Karamanima , zbog čega je sultan sa
evropskim susjedima 12.6.1444. godine u Segedinu potpisao mir. 30 Tim mirovnim
ugovorom dolazi do ponovne obnove Srpske despotovine, a raniji despot, koji je ujedno i
punac(tasta) sultanov Đurađ Branković vraća se u obnovljenu zemlju i Smederevo
postaje glavni grad. Među odlukama mirovnog ugovora Ugari su se pismeno obavezali
da u narednih 10 godine neće ratovati protiv Osmanskog carstva. Te da njene oružane
snage neće prelaziti Dunav i da teritorij Bugarske ostavlja pod vlast sultana Murata II.
Ubrzo poslije Osmanlije su ozvaničile i primirje sa Karamanima u Jedrenu u augustu
1444. godine.
30
SEGEDIN, naš naziv za madž. grad → Széged.
27
Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašću
Ago Mujkanović
Poslije dugog vremena izgledalo je da je sultan uspio da uspostavi mir sa susjedima, a to
je bila prilika da se sredi stanje unutar same države.
Smatrajući da je dovoljno vladao i želeći pronaći mir, sultan se odlučuje da svog sina,
princa Mehmeda, koji je imao svega 12 godina imenuje za Osmanskog vladara. On je
sinu dodjelio vezira Halil-pašu Čandarlija, od kojega je Mehmed II trebao da uči državne
poslove, a kad poraste trebao je da preuzme vlast. Sultan Murat II se bojao da Bizantijci
ne puste na slobogu Orhana, Bajezitovog unuka kojeg su čuvali. On je ovo učinio kako bi
više vremena posvetio književnosti i filozofiji, da još bolje upozna teologiju, da bi živio
onako kako je želio, da nađe svoj mir.
Baš onoga čega se i sam bojao, Bizantijci puštaju Orhana koji u Dobrudžu diže pobunu, a
Janoš Hunjadi uz pomoć hrvatko-ugarskog kralja Vladislava Jegelovića prekršava
ugovor iz Segedina., te iz Segedina kreće na Osmanlije. Sultan Murat II znajući za ta
dešavanja , odmah preuzima vlast i vrši mobilizaciju, te bez nekih poteškoća u Evropu
dolazi sa 40.000 konjanika, koji su se sa evropskim oružanim trupama stacionirala su se
kod Varne. 31 U blizini nalazile su se i evropske trupe na čelu sa Hunyadijem i
Vladislavom (Ladislava). Do velike bitke došlo je 10.11.1444. godine (poznatija kao
bitka kod Varne) , a u toj bitci Osmanlije odnose veliku vojnu pobjedu. Kralj Vladislav
je ubijen, a dotada „nepobjedivi“ Janoš H. bjekstvom je se spasio. Poslije ove pobjede ,
smatravši da je stvari na evropskom tlu rješio na duže vrijeme , sultan Murat II sklapa sa
Ugarima primirje po status quo32 i ponovo abdicira u korist svog sina Mehmeda. On
odlazi u Manisu, gdje želi provesti svoje staračke dane. 33 Boraveći u Manisi primio je
vijest kako su se pobunili lokalni jeničeri protiv njegovog sina. Zbog toga 1446. godine
sultan Murat II je ponovo preuzeo vlast i uspješno ugušio pobunu koju je pedvodio sam
Veliki Vezir Halil-paša Čandalija.
Međutim, u to vrijeme i Jovan VIII Paleolog uspio je da uspostavi vlast skoro na cijelom
prostoru Moreje (dan.Peloponeza). zbog toga Murat II šalje veće vojne odrede na čelu sa
Turhan-begom i u drugoj polovini 1446. godine istovremeno napada više utvđenja i
zauzima Korint. Zbog toga Jovan VIII Paleolog 3.12.1446. sklapa sa Osmanlijama
primirje mir po kojem ranije osvojene teritorije dolaze pod vlast Osmanlija.
U to vrijeme šalje vojne odrede da uhvate i ubiju Skender-bega Kastriota. Tako u toku
čitave 1447. godine osmansko carstvo ratuje protiv Albanaca , ali ga nisu uspijeli uhvatiti
i ubiti. Taj sukob sa Albancima želio je da iskoristi Janoš Hunyadi, da napadne Osmanlije
i vrati svoj ugled. Tako je počeo okupljati vojsku i računao je na pomoć Đurađa
Brankovića koji mu ne želi pomoći jer je pouku izvukao iz ranijih sukoba.
31
VARNA, lučki grad, upravno središte istoimene pokrajine i ljetovalište u sjeveroist. Bugarskoj; 278 800 st. (1978; treći po
veličini u zemlji). Leži u sjev. dijelu bug. crnomorskog primorja. Luka je donjeg Podunavlja i vodeće bug. lučko središte; u najnovije
vrijeme lučka je zona znatno proširena. Kult. centar s visokoškolskim ustanovama, znanstveno-istraživačkim institutima (za
oceanografiju i ribarstvo) i muzejima. Metalna (brodogradnja), tekstilna, elektrotehn., kožna i prehr. industrija (novoizgrađeni
industrijski kompleks Devaja). Ostaci ranokršć. bazilike (V-VI st.) i biz. utvrde iz VI st. Aerodrom; u ljetnim mjesecima živ međunar.
promet. Sjeverno od grada poznati turistički centri Zlatni pjasci, Balčik i dr.
U antici grč. kolonija Odessos. Tu je Murat II pobijedio kralja Ladislava i J. Hunyadija (1444). Za Krimskog rata 1853-56. baza
francusko-englesko-turskih oružanih snaga.
32
STATUS QUO (od lat. in statu quo, stanje u kojem se nešto nalazi), izraz kojim se označuje nepromijenjenost sadašnjeg ili
prošlog stanja. Status quo ante, stanje koje je postojalo u nekom neposredno prošlom trenutku ili razdoblju; status quo post, stanje
koje postoji neposredno nakon promjene prethodnog stanja.
33
MANISA, gl. grad istoimene pokrajine u zap. Turskoj;
28
Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašću
Ago Mujkanović
Ipak, Hunyadi je skupio vojsku od 24.000 vojnika, a cilj mu je bio da u drugoj polovini
1448. godine pređe peko Srpske despotovine, dođe do Kosova , a odatle do Makedonije,
pa na Moreju je je računao na pomoć Bizanta.
Na ove informacije sultan Murat II je odmah počeo sa pripremama. Po nekim
historičarima, sigurno je preuveličano, govorilo se da je sultan Murat II krenuo sa
150.000 vojnika. Vjerovatno se radilo o tome da se propagandom uplaši neprijatelj, a
neprijatelj je mogao , ako doživi poraz da opravda ovim brojčanim stanjem. Do velike
bitke došlo je na Kosovu polju (druga Kosovska bitka) između 17./18. 10. 1448. gdje
Osmanlije ponovo odnose pobjedu, a Janoš H. sa nekolicinom ljudi ponovo bježi kao kod
bitke kod Varne. U narodu od tada vlada izreka: „Proš´o k´o Janko na Kosovu“.
Nakon bitke Osmanlije su čitavu 1449. godinu provele u borbi sa Albancima, koji su
partizanskim ratom, Osmanlijama donosile veliku štetu. U međuvremenu te 1449.godine
umire i car Jovan VIII Paleolog i na bizantijsko prestolje stupa Konstantin XI( 1449.-
1453.) Godine 1450. Murat II odlazi ponovo u Manisu gdje je 3.2.1451. doživio moždani
udar i sinu Mehmedu II, koji će ga i naslijediti ostavio je teritorij koji je iznosio oko pola
miliona km².
29
Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašću
Ago Mujkanović
SKEDER-BEG KASTRIOT 1404.-1468.
Dolazak na vlast
35
KRUJA, grad u sr. Albaniji, 20 km sjev. od Tirane; 8700 st. (1970).
30
Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašću
Ago Mujkanović
Naime, on je jeničerima tom prilikom dao peškeš(poklon) , tj. Svakom jeničaru po 10
kesa , a jedna kesa je iznosila 500 dukata.
To je bio jedan sitan iznos u odnosu na finasije kojom je raspolagala Osmanska država u
tom vperiodu. Ali od XVII stoljeća , taj iznos na ime poklona jeničerima će se uveliko
uvećavati što će predstavljati velike probleme kako za vladare tako i za stanovništvo
Osmanskog carstva. Sve to će dovoditi do slabljenja finansija , do pobuna i skidanja sa
vlasti nekih sultana od strane jeničera.
Budući da su svi u ovom novom sultanu vidjeli slabu i neiskusnu osobu postavljalo se
pitanje , ne kako će vladati, nego, do kada će vladati. Posebno negative su bile
Karmanske diplomate , koje su u svojim izvještajima preporučivale svom emiru Ibrahim-
begu da može krenuti u pohod. Zbog želje da izdigne svoju dinastiju iznad Osmanske, on
j ekrenuo u pohod, alii bio je iznenađen kada je naišao na dobro organizovan otpor .Tom
prilikom, Karamani ne samo da su poraženi , nego je emir Ibrahim-beg bio prisiljen da
traži mir, da će vratiti sve sandžake koje je zauzeo od Osmanilija.
Zbog ovoga uspjeha , Mehmed II je uspio da vrati ugled, kako svoj tako i Osmanske
države.
OSVAJANJE KONSTANTINOPOLISA
31
Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašću
Ago Mujkanović
Ali tada sultan prilazi svojoj taktici. Naime, on šalje svoje snage na Moreju ( Peloponez) i
u jesen 1452. napadaju na despote Dimitrija i Toma, te time odvraćaju pažnju čitavog
pravoslavnog stanovništva, da sultan ne želi Konstantinopolis, već Peloponez.
Nekako u ot vrijeme sultanu na dvor dolazi jedan Ugar po imenu Urban i prelazi na
Islam, te uzima novo ime Orhan. On je uvjerio sultana da će napraviti takav top, sa
takvom razornom moći kakav svijet do tada nije vidio.
U Konstantinopolisu , zbog ujedinjenja crkava , dolazi do brojnih negodovanja i nemira,
a sultan je smatrao da je pogodano vrijeme za napad i počinje mobilisati vojsku.
Napad na Konstantinopolis otpočeo je 6.aprila 1453.godine.
Različiti su podaci sa kolikim broje vojnika je sultan otpočeo napad. Tako historičar
Harkankodil navod podatak da je sultan imao 400.000 boraca, Nikolo Brano navodi
podatak da je sultan imao 165.000 boraca,a Osmanski izvori navode podatak od 50. 000
boraca.
Da bi lakše srušili bedeme , sultan je doveo rudare iz Novog Brda i drugih krajeva Srpske
despotovine, koji su kopali kanale ispod zemlje , gdje su postavlali barut koji je
eksplozijom trebao da ruši temelje bedema.
Istovremeno brojne jedinice spahija i jeničera bile su raspoređene sa svih strana , ne samo
da napadaju na grad nego i da spriječe dolazak bilo kakve pomoći. Međutim, u to vrijeme
, u Dardanelima nalazilo se više Bizantijski , Mletački i Đenovljanskih brodova, koji su
po naređenju glavnog zapovjednika Ivana Longa(iz porodice Justinijana), napravljen je
lanac, koji nije dozvoljavao Osmanskim brodovima da se približe zidinama grada.
Međutim, sa kopna napadi su svakim danom bili sve jači. Sultan je svakoga jutra sa
velikim vezirom Halil-pašom Čandarlijem primao Osmanske zapovjednike i davao im
zapovjedi.
Oni kako bi ispunjavali svoje zadatke, naposlijetku su tražili od sultana da im kaže koji je
konačni plan. Sultan je na to odgovarao: „Kada bi jedna dlaka u ovom mojoj bradi znala
šta misli glava, ja bi je odmah isčupao.“
Uvdjevši da neće moći osvojiti grad samo sa napadima sa kopna, bez pomorskih snaga,
sultan je naredio da jedan dio šume obližnjeg brda podsječe i da se sva stabla poredaju
jedno pored drugog (nešto slično splavu).
Zatim je izdao naređenje da se iz čitavog carstva donesu sve vrste masla, a kao je
Osmanska država u to vrijeme dobro funkcionisala, za kratko vrijeme to je i učinjeno.
Sultan je naredio da se poredana drva odmah premažu sa mašću i tako jedane noći uspio
je da prebaci svoje pomorske snage do Zlatnog roga.
Prebacili su se za jednu noć 48 brodova, 40 galija i 25 transportnih brodova. Tako su
Osmanske pomorske snage došle iza leđa lanca brodova kojeg su napravili branioci.
Vidjevši da se situacija iz dana u dan pogoršava, branioci su počeli da traže mir, nudeći
danak od 75.000 dukata. Veliki vezir bio je za mir, dok većina ostalih nije bila, ali sultan
je ipak odlučio da nastavi sa napadima. Grad je branilo oko 8.000 branioca, sa 2.500
Evropljana.
24. maja 1453.godine sultan je donio odluku da nastavi napad, a rekao je da će uskoro
reći kojeg dana će se izvesti konačan napad.
32
Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašću
Ago Mujkanović
28. maja 1453. godine sultan je izvjestio vojsku da ujutro budu spremni za napad, da će
biti uključena i rezerva i da svako ko se povuče biće pogubljen. Također, izjavio je da
kada se osvoji grad sve je njihovo što mogu uzeti u prvih sedam dana, ali da ni pod koju
cjenu ne smiju dirati zidine grada.
Tako je i planirano, ujutro 29.maja 1453. godine akcija je započela. Vjeruje se da su
postojala neka mala vrata kroz koja se moglo ući u grad, a to su Osmanlije znale. Kroz ta
vrata su ušli jeničeri i na zidinama grada razvili svoju zastavu. To je kod branilaca
izazvalo paniku. Prvi koji je okončao sebi život bio je princ Orhan koji se bacio sa
bedema grada. Zapovjednik Ivan Longo, iako ranjen uspio je da se prbaci do jednog
broda i bježi. Car Konstantin XI borio se i časno izgubio svoj život . Vijest o smrti cara
Konstantina XI brzo se raširila i branioci pristaju na kapitulaciju.
Sredinom toga dana, 29.maja sultan je ušao u grad i nazvao ga Istanbul. 36 Zatim je ušao u
crkvu Sv.Sofije i zatekao je neke jeničera kako udaraju po zidinama, uništavajući
mozaike. Pitao ih je da li znaju za naređenja da ne diraju zidine i odmah naredio da ih
ubiju. Toga istoga dana Istanbul je proglašen prestolnicom carstva, a zbog ovoga
poduhvata dobio je naziv El-Fatih (Osvajač) .
Sultan Mehmed II je od Istanbula želio da napravi svijetsku metropolu, te je naredio da u
gradu trebaju da žive i rade prestavnici svih konfesija. Zbog toga je u gradu ostavio
sjedište Vaseljenske patrijaršije, a za prvog patrijarha postavio Genadija, a u isto vrijeme
u prestolnicu dovodi i jermenskog patrijarha i rabina i naređuje da se svi oni koji žele da
se vrate u grad mogu slobodno vratiti i naseljava mnoge narode iz Anadolije. Zbog toga
je želio sačuvati zidine grada.
Nekih mjesec dana po zauzeću Konstantinopolisa sultan je naredio da se zbog
izdajničkog držanja, velikog vezira Halil-paše Čandarlija ubije i on i njegove pristalice. I
od tog vremena počinje politika da se vojna i civilna vlast nalazi u rukama sultana.
36
Naziv İstanbul prvi se put spominje u 10. stoljeću u armenskim i arapskim pa onda turskim izvorima.
Ime dolazi od grčkog izraza "εἰς τὴν Πόλιν" ili "στην Πόλη" , što znači „u gradu”.
33
Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašću
Ago Mujkanović
VANJSAKA POLITIKA MEHMEDA II
Smatrajući da ima pod kontrolom sređeno stanje u državi u narednoj 1454. godini sultan
se obraća Đurađu Brankoviću tražeći tvrđavu Golubac najbolji strateški položaj prema
Beogradu.
Đurađ Branković je odgovorio da mu ova vazalna despotovina godišnje plaća danak od
30.000 dukata , što znači da ne treba sultanu ustupiti svoju teritoriju, ali ne imajući
izbora Đurađ Branković je to prihvatio. Istovremeno, jedan dio Osmanskih trupa napao je
Moldaviju, a branioci su konačno posustali 5. oktobra 1455. godine, priznavajući
vazalitet prema sultanu. Realizirajući svoje planove, slutan je odlučio da se aktivnije
uključi na prostor Balkana i na čelo balkanskih trupa postavlja Isa-bega Isakovića. U
međuvremenu , poslije kraće pauze na čelo velikog vezira postavlja Mahmud-pašu
Anđelovića, koji je bio srpsko-grčkog porijekla i bio je jan od vodećih ljudi u
despotovini.
U narednoj 1456. godini slutan se odlučio za napade na Beograd, odakle bi mogao
nastaviti dalja prodiranja u Evropi.
Ali branioci su na vrjeme obavješteni i na čelu sa Ivanom Kapistranom uspjevaju da
odbiju napade Osmanlija. U narednim godina, sultan poduzima nove akcije posebno
uperene prema Srpskoj despotovini i sa smrću Đurađa Brankovića, sultan 1458. godine
zauzima skoro čitavu despotovinu bez Smedereva kojeg zauzima 1459. godine.
Ipak u ovo vrijeme sultanu Mehmedu II je velike probleme stvarao i rat kojeg je u
Albaniji vodio Skender-beg Kastrioti. Zbog toga je papa Kalikst III pozvao krstaški rat, a
za glavnog zapovjednika , iako muslimana, postavio Skender-bega.
Godine 1463.Osmanlije zauzimaju kraljevinu Bosnu.
Skender-beg umire 1466. godine što je olakšalo osvajanje većeg dijela Albanije, a 1468.
godine princ Džemu uspjeva da osvoji Karamanski bejluk kojeg Osmanlije pretvaraju u
sandžak.
U to vrijeme Osmanske akindžije prodiru ne samo na sjever nego čak stižu i do prostora
Koruške i Štajerske (današnje Slovenije).
Uporedo sa zauzimanjem Trapezuntskog carstva 1461. godine Osmanlije su naišle na
novog neprijatelja na Istočnoj granici , a riječ je o turkmenskom bejluku Akajunlo (Bjeli
ovana) na čijem čelu je bio emir Uzun Hasan, a ujedno je bio i perzijski šah. Uzun Hasan
je znao da nema mjesta za obojicu vladara u Anadoliji , te je počeo sa pripremama za
napad na sultana Mehmeda II.
Znajući za jaku vojsku Uzun Hasan se počinje dogovarati sa Đenovljanima i Mlečanima
oko pomorske pomoći. Mlečani su bili svjesni da im Osmanlije prave sve veću
konkurenciju na moru, stoga su odlučili pomoći Uzun Hasanu.
Znajući za ove planove, sultan je mobilizovao velike vojne snage. Prema nekim
podatcima oko 70.000 vojnika, a po svaoku cijenu želio je da spriječi spajanje Mletačke
vojske sa vojskom uzun Hasana, te sa ovim snagama sultan je krenuo ka Uzun Hasanu , a
vojske su se sukobile 11. augusta 1473. godine na rijeci Eufrat kod Esridžana.
34
Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašću
Ago Mujkanović
U ovoj bitci Osmanlije odnose pobjedu, ali bilo je velikih gubitaka na obje strane. Zbog
toga sultan optužuje velikog vezira Mahmut-pašu Anđelovića jer se nije dobro pokazao i
pogubljen je, a na njegovo mjesto doveo je Gedik Amhed-pašu.
Istovremeno u maju 1473.godine Rumelijski beglerbeg Sulejman-paša dolazi do Skadra,
kojega zauzima. Time je formiran Skadarski sandžak.
Kada je 1474. godine moldavski knez Petar Aron odbio da plati sultanu godišnji danak ,
ta kneževina je napadnuta kao primjer drugima. Međutim, rumelijski beglerbeg Sulejman
–paša podcjenio je branioce i kod jezera Rakovice doživljava poraz, a tim porazom sve su
tvrđave na Dunavu došle pod vlast Moldavaca.
Trupe koje je sultan poslao naredne godine natjerale su Moldavce na vazalitet.
Godine 1475. Osmanlije vode operaciju na Krimu, a glavni grad Krima Kafa bio je jedan
od glavni svilenih puteva koji je vodio od Azije ka Evropi.
Vojni pohod je vodio Gedik-paša sa 40.000 vojnika, a Osmanlije zauzimaju Kafu, a zatim
i tvrđavu Tan. Krimski han Ahmed Girej prihvatio je sultana za vladara i tako će biti do
Kučuk Kanardžijskog mira 1774. godine. Istovremeno vođene su operacije u Bearabiji i
zauzimanjem tog teritorija Osmanlije su došle do Poljske granice.
Godine 1476. dolazi do bitke Poljaka i Osmanlija na prostoru Bjele Doline. Osmanlije
bijede i dolaze do tvrđave Boti, jedne od najpoznatiji evropskih tvrđava . međutim i pored
jake artiljerije nisu uspjeli da zauzmu ovu tvrđavu.
Velike probleme je sultanu Mehmedu II pravio i vlaški knez Vlad IV drakul, nazvan
Tepeš(tur.nabijač na kolac) , a povezao se sa Ugarskim vladarem Matijom Korvinom. Iak
Osmanlije su uspješno nanijele poraz Vladu IV Drakulu koji bježi Ugarima .
Sultanu su velike probleme prestavljali Mlečani sa kojima je vođen rat od 1463.-1479., a
u ratu se uključuje i šah Uzun Hasan. Mlečanima je bilo lakše dok nije umro Skender-
beg, ali onda postepeno počinju da jenjavaju njihovi napadi. Poslije bitke kod Esridžana
1473. godine , šah Uzun Hasan je bio svjestan , kao i Mlečani da neće uspjeti poraziti
sultana , pa su 1479. godine zatražili mir. 25. januara 1479.godine zaključen je mir.
Mletačka republika se odriče Peloponeza i Albanije i obavezuje se da će platiti ratnu štetu
u iznosu od 100.000 dukata, čime je Mletačka republika priznala sultanu vrhovnu vlast na
ovim prostorima.
Poslije smrti Uzun Hasana 6. janura 1478. godine cijela teritorija Anadolije, Jermenije i
djela Kazahstanski država bila je pod Osmanskom vlašću. Samo bejluk Ramazan nije bio
jer su njegovi emiri priznavali vazalni odnos prema sultanu sve do 1607. godine.
Koristeći mir sultan naređuje da se zauzme bogati grad Erdelj, koji je zauzet 1479.
godine. Nakon ovoga sultan je imao plan da za svoj pedeseti rođenjdan Osvoji Rim. Plan
je bio da se prvo elitne trupe prebace na jug Apenina, odakle bi krenuli ka sjeveru, dok u
potpunosti ne bi pod svoju vlast stavio sve Apeninske države. Jedan od glavnih aktera
ovog poduhvata bio je Gedik Ahmed-paša. Osmanlije su Rim nazivali Altin Elma-Zlatna
jabuka. Gedik-paša je tako 1479. godine , a naručito 1480. godine u Albanskoj luci valoni
vršio ozbiljne pripreme za prebacivanje eletnih trupa na Apeninin. I tako 28. juna 1480.
godine gedik-paša prebacuje vojsku na Apenin i zazimaju tvrđavu Otranto.
Tako su muslimani i posle 650. godine prvo počeli da vrše invaziju. Tako je
uspostavljena pomorska veza Otranto-Valona. Zbog ovoga uspjeha sultan je pripremio
ratne trupe za prebacivanje. Zbog toga se u Valonu vratio Gedik Ahmed-paša. Saznavši
da je zauzet Otranto papa Sikst IV uvidjevši opasnost zatražio je pomoć od svih
Evropskih vladara. I dok su Evropljani bili u strahu, sultan Mehmed II na tlu Male Azije
35
Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašću
Ago Mujkanović
okuplja velike vojne snage , sa ciljem da krene u velik pohod, ali ne govoreći nikome šta
je cilj. Neki su smatrali da hoće prvo da osvoji Mamelučku državu u Egiptu , pa zatim će
krenuti na Rim. Da je ozbiljno razmišljao o miru , vidi se iz situacije da je na tom putu
kroz Malu Aziju posjetio mjesto Ibissu , mjesto gdje je ukopan hanibal. Međutim, na
ovom putu , koji niko nije znao kuda vodi sultan iznenada 3. maja 1481. godine umire
sultan Mehmed II. U trenutrku smrti imao je 49 godina.
Za njeg ase govorilo da je osvajač 2 carstva: Bizantijskog (1453.) i Trapezuntskog
( 1461.) , zatim osvajč 14 kraljevstava i 200 gradova.
U trenutku smrti carstvo je obuhvatalo površinu od 850.000 km², što znači da je za 40%
povećao teritorij svoje države koji je naslijedio od oca sultana Murata II.
Zakonodavstvo
Osim što je ostao upamćen po vrlo aktivnoj i uspješnoj vanjskoj politici , sultan Mehmed
II je veliku poažnju posvećivao i unutrašnjem uređenju svoje države, donošenjem brojnih
zakona ( kanuna) koji su bili usklađeni sa šerijatom. Znajući da je njegova država više
konfesionalna i više nacionalna, odnosio se vrlo tolerantno prema drugim vjerama,
naručito prema pravoslavcima, katolicima i jevrejima jer su oni bili narodi sljedbenici
ehil kitab-objavljene knjige .
Stupanjem na prestolje on je ozakonio bratoubistvo, a to objašnjava kako je bolje ubiti
nekoliko prinčeva , nego da se međusobnim sukobima ubijaju milioni nedužnih ljudi.
Ortodoksne uleme često su ga napadale zato što je na dvor dovorio mnoge strance iz
Evrope, a čak je sultan dozvolio da se izradi njegov portret ,a to je bilo bogohuljenje.
Uleme su se podigle protiv sultana i zbog toga što je u zadnjim godinama svoje
vladavine oduzima od ulema vlasništvo nad vakufima i poklanjao je spahijama. Zbog
ovoga su bili posebno nezadovoljni derviši od kojih je oduzeto 20.000 sela, a oni su kao
širioci sultanove vlasti više voljeli miroljubivog princa Bajezita, a sultan je više volio
svog ratobornog sina princa Džemu.
Mnogi zakoni koji su se odnosili bili su rezultat i velikog vezira Mehmed-paše
Karamanija (1477.-1481.). Za njega se govorilo da je bio najbolji tumač zakona i prava.
Njegovim zakonima nije se mogao niko protiviti jer su bili zasnovani na šerijatu.
Jedna od novina koju je uveo sultan bila je davanje prava pojedincima ili grupama ljudi
da oni prikupljaju namete, ali su prije toga morali oni dati državi jednu određenu sumu
novca, čime je država brže dolazila do novca. To sakupljanje poreza od strane pojedinaca
nazvano je ilitizam.
Nastavio je povezivanje centralne i provicijske vlasti, a svaki zakon koji je donosio ticao
se cijele imperije.
Nastavio je popisivanje sve imovine svakih deset godina, a na osnovu tih katastarskih
deftera, država je u svakom trenutku mogla znati čime raspolaže.
Usljed naglog širenja Osmanske države , Porta je formirala i dvorske kancelarije, radi
korespodencije sa drugim državama. Na svim dokumentima nalazio se muhur ( sultanov
pečat). Upravnik te kancelarije službeno se naziva nišandžija ( nišan-znak). On je udarao
muhur na dokumente.
36
Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašću
Ago Mujkanović
Od vremena sultana Mehmeda II narod se nije mogao direktno požaliti sultanu, što je
normalno jer sa tolikom državom objektivno nije imao vremena za takvo nešto, ali je
oformio kancelariju koja je primala žale, a one žalbe većeg značaja primao je i sam
sultan.
Sultan je na mjesto Zlatnog roga dao sagraditi dvor, a zbog mnogih obaveza on nije
mogao prisustvovati zasjedanju Divana, pa je dao da se izradi jedam mali prozor sa
rešetkama koji je on iz svog kabineta posmatrao rad svoje centralne vlast-porte. Kada se
ne bi slagao sa odlukom on je udarao po rešetkama sve dok ne bi donjeli odluku sa kojom
se on slagao.
Sultan je pored uspješne vojne politike vodio i vrlo uspješnu diplomatsku politiku, a
rezultat te politike bio je da Dubrovačka republika 1476. godine priznaje sultanovu vlast i
obavezuje se da će sultanu davati danak od 12.500 dukata, ali da njihovi trgovci mogu
slobodno trgovati.
Sultan Mehmed II prije svoje smrti dodjelio je svom sinu Džemu namjesništvo u
Karamanu, a starijem sinu Bajezitu namesništvo u udaljenoj Amasyiji.
Sultan je vjerovatno ovim želio da nakon njegove smrti na prestolje zasjedne mlađi sin jer
je on bio bliže Istanbulu,a po pravilu u Osman.carstvu princ koji prvi stigne u Istanbul
trebao bi da bude nasljednik. Pric Džemu je puno ličio na oca. Bio je energičan i uvijek
spreman za rat, do je pric Bajezt bio za miroljubivu politiku.
Znajući ove podatke o prinčevima, Veliki vezir Mehmed-paša Karaman s ciljem da princ
Džemu stigne prije u Istanbul poslao je tajno pismo ovo princu, ali pristalice Bajezita,
kao sto su bili jeničeri iscrpljeni od ranijih borbi, želeći mira i odmora, presreli su slanje
tajnog pisma i obavjesti Bajezita koji je odmah krenuo za Istanbul. U međuvremenu
jegove pristalice su smaknule V.vezira Mehmed-pašu i Bajezit je za 9 dana stigao iz
daleke Amasyije i 24.maja 1481.proglašen je sultanom Bajezitom II. Pri ovoj ceremoniji,
on je kao i otac mu, dop jeničerima peškeš 37 tako je na svoju stranu privukao jeničere
koji su bili i protiv njega.
Već na početku svoje vladavine novi sultan je stekao naklonost uleme i vojske, dok su
princa Džemu podržavali obični ljudi. Zbog toga su se derviši veoma brzo aktivirali među
narodom tražeći da ga priznaju za vladara, a sve u cilju da im sultan Bajezit II vrati
imeovinu koju im je oduzeo Mehmed II, a to sultan Bajezit II i čini.
Na drugoj strani princ Džemu je priprema vojsku i uputio se u obračun sa bratom, ali je
dozivio poraz u okolini Burse i pobjegao je na teritorij Mamelučkog bejluka. Uz njihovu
pomoć Džemu je organizovao novi vojni pohod protiv Bajezita II 1481, a 1482. dolazi do
sukoba u Anadoliji gdje je princ Džemu po drugi puta poražen. Vidjevši da se vojno ne
može nositi sa bratovom jakom vojskom, on utočište traži na Rodosu kod monaškog reda
Ivanovaca ( Jovanovca). Odatle ej na poziv pape Inocenta VII princ odlazi u Avinjon,
kada papa iz tvz. „Avinjonskog robstva“, vraća se u Rim i sa sobom vodi i princa Džemu.
Sve je to papa radio iz svog interesa. Znao je da će od sultana Bajezita II dobiti ogromne
količine novca za brata. Međutim, Bajezit II kada je saznao gdje mu je brat nije ništa
37
Peškeš, tur.=poklon
37
Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašću
Ago Mujkanović
učinio, već je papi dao 40.000 dukata za izdržavanje brata. Papa je prihvatio to, kao adut
u borbi protiv Osmanlija jer je tada imao povod da napadne na Bajezita II, kao izgovor da
vrati princa Džemu na prijestolje. Ali, kada je na prijestolje zasjeo papa Aleksandar VI
Bordžija, sultan ga je uspio nagovoriti da pogubi njegovo brata. Tako je 25. februara
1495. godine kada je ratovao sa jednim brojem Džeminih pristala stigla mu vijest o smrti
njegovog brata. Sa smrću Džeme završava se 14.-tgogodišnji bratoubilački sukobi.
Poslije ovog događaja po mnogim historičarima, sultan Bajezit II je vodio prilično
umjerenu, kako vanjsku , tako i unutrašnju politiku. To ne znači da nije vršio pohode.
Godine 1482. osvaja Novi , prostore Hercegovine, a 1484. godine osvaja dvije važne
luke na s-z obali Crnog mora , Akerman(u dan. Moldavija) i Kilije.
U rata Osmanlija i Mameluka 1488.-1491. sultan će uvidjeti slabost oružja koju koristi
njegova vojska, zbog toga je veliku pažnju posveti ratnoj opremi i vojnoj tehnici, a vojne
taktike je počeo prilagođavati svom vremenu. U vremenu od 1497.-1499. Osmanlije su
vodile rat sa Poljacima, a povod rata je bio pokušaj zauzimanja Moldavije od strane
Poljaka. U ovome ratu Osmanlije su ne samo odbranile Moldaviju nego su i nanjeli
nekoliko poraza Poljacima. U vrijeme kada su sa Poljacima zaključili mir 1499. godine
počinju i rat sa Mlečanima 1499.-1502. Povod za rat je bio Mletački pokušaj da zauzmu
Moreju.
U početku rata sa Mlečanima, Mlečani su imali nešto više uspjeha nego Osmanlije , ali
poraz kod Navarina u blizini luke Lepant na ulazu u Korintski zaliv, 12.8.1499.
Osmanlije odnose pobjedu, a na nagovor pape Aleksandra VI u rat se uključuju i Ugari.
Poslije kolebanja Ugari objavlju rat Osmanlijama 1500.godine. To Osmanlijama nije
odgovaralo jer nisu željeli rat na dva fronta, te stoga potpisuju mir sa Mlečanima 1502., a
sa Ugarima 1503. godine. Taj mir sultan je iskoristio da osavremni flotu , te izgrađuje dva
broda nosivosti 180 tona, a time pokazuje da želi potisnuti Mlečane sa Sredozemnog
mora.
Istovrmeno sultan Bajezit II prepustio je luku Ofrant na Apeninskom poluotoku lokalnim
feudalcima, čime su uništene ideje koje su se odnosile na zauzimanje Rima.
Unutrašnja politika
Kada je riječ o unutrašnjoj potitici Bajet II nastavlja politiku očuvanja centralne vlasti , te
radi lične bezbjednosti razvija doušničku službu.
Nakon 1495. godine on počinje da razvija vojsku, uvodi oružje, novu taktiku, a želja mu
je bila da od osmanskih vojni trupa stvori najmoćniju vojsku u Evropi. Ovo je i vrijeme
velikih građevinskih djelatnosti jer se podižu brojne džamije, mostovi i velika se pažnja
daje nauci. Čak je sultanu Bajezitu II slavni Leonardo da Viči ponudio se da sagradi
morst koji bi povezao Evropu sa Azijom, a nacrt tog ne sagrađenog mosta postiji i danas.
Jedna od bezbroj unutrašnjih mjera koje je vršio bilo je i zaustavljanje inflacije. 38 Zato je
naredio da se povuče dotadašnji novac i da se kuje novi sa većom količinom zlata i
srebra. Zbog trošenja velike količine novca od strane dršavne administracije, Bajezit II
1502. godine uvodi posebnu vrstu poreza tzv. Avariz-i divanije (vanredni porez), porez
koji se prikupljao prvenstveno u toku rata. Uvođenjem ovg poreza sultan je protiv sebe
38
INFLACIJA (lat. inflatio: nadimanje), poremećaj u danom odnosu robnih i novčanih (kupovnih)
fondova, koji se očituje u općem porastu cijena
38
Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašću
Ago Mujkanović
navukao velika negodovanja, naročito u Anadoliji, gdje je bilo mnogo šita. 39 Naročito
onih iz Andolije.Oni su nosili crvene kape , pa su dobili naziv kizilbaše (tur.kizil baša –
crvena kapa). Ove kizilbaše uveliko su pomagale perzijskom šahu Ismailu kada je 1504.
godine upao na teritoriju osmanske države. Povećanjem broja kizilbaša, upad šaha
Ismaila uticali su na slabljenje moći sultana Bajezita II , a to koriste njegovi sinoci
Korkut, Selim, Ahmed i Šahinšah koji su bili namjesnici pokrajina i otvoreno počinju
ratovati, a svaki od njih je želio da zaposjedne prestolje sultana. Pobjedu nad braćom
odnio je princ Selim koji se odlikovao oštrim mjerama pa je i dobio nadimak Javuz
(Tur.Oštar). tom pobjedom Selim je natjerao svog oca Bajezita II da abdicira u njegovu
39
ŠIJITI ili ŠIIJE (arap. šia: skupina pristaša, stranka), muslimani koji vjeruju da je sam Muhamed odredio za svog nasljednika
(kalifa) Aliju (→ ALI IBN-ABI-TALIB) i da je nakon Alijine pogibije vladanje islam. svijetom trebalo prijeći na Alijine potomke,
nepogrešive vođe (imame), čuvare i tumače objave. - U islam. svijetu š. predstavljaju manjinu, sunita ima oko 90%, a šijita oko 10%
od ukupnog broja muslimana. Osim u Iranu i Iraku, ima ih manji broj u Libanonu, Siriji, Izraelu, Jemenu, Saudijskoj Arabiji,
Pakistanu i Indiji.
U prvim desetljećima poslije Muhamedove smrti javili su se unutar islama sukobi, borba za polit. vlast, a doskora i ideološka
neslaganja o naravi islam. zajednice, o osobi i zadaći njezina poglavara. Podjela islam. svijeta na → sunite i šijite (kao i sami ti
nazivi) nastala je nakon smrti četvrtog kalifa, Alije (661). Velika većina muslimana (suniti) priznavala je sva četiri prva »pravedna«
kalifa birana između »drugova«, suradnika Muhamedovih, a nakon toga pristali su uz novu kalifsku dinastiju Omejida, Muhamedovih
plemenskih srodnika i predstavnika korejšitske plutokracije. Pristaše Alijini (šia Ali) odricali su zakonitost izboru prve trojice kalifa,
vjerujući da je Alija od Alaha posebno odabrani prvi imam, koji se već za Muhamedova života isticao osobitim ugledom, kao njegov
rodak i zet, junak-ratnik i pobožni pravednik. Mrtvog Aliju štuju kao ideal i uzor; ne priznaju kalife Omejide i staju odlučno na strani
Alijinih sinova, a kad je i drugi od njih, mladi Husein, ubijen kod Karbale 680, štuju ga kao mučenika, koji je poginuvši prinio
otkupiteljsku žrtvu za grijehe čovječanstva. Š. su uporno branili svoju vjeru u Aliju i njegove potomke kao jedine prave imame. U
Iraku su novoobraćeni muslimani nearap. podrijetla podupirali šijitski pokret, njima su se pridružili nezadovoljni iranski muslimani,
kojima nije bila dana soc. i ekon. ravnopravnost s muslimanima-Arapima. God. 749. buknula je opća pobuna šijita, koji su se
povezali s drugim protivnicima Omejida, ali su bili izigrani od nove kalifske dinastije Abasida (750- 1258. odn. 1517). Š. su i
Abaside smatrali uzurpatorima kalifata; pobuna nezadovoljnih šijita 758. bila je surovo ugušena. Š. su i dalje ostali vjerni svojim
imamima, potomcima Alije i Huseina, koji su mahom bili poubijani, otrovani ili pali u borbi.
Šijizam se razvija kao ezoterična interpretacija islama, traženjem dubokog, štoviše misterioznog smisla objavljene istine. Imami
nose tajnu, oni su čuvari i tumači kuranske objave, božanske teofanije. Pored ezoterizma i imamologije, razvija se i profetologija;
imam prorok i božji jamac prisutan je u čovječanstvu ako ljudi za njega i ne znaju. Koncem VIII-IX st. nastaje podvojenost u šijitskoj
imamologiji. Kod sedmog imama Ismaila ibn Džafera (u. 763) zaustavljaju se → Ismailiti (arap. ismailija ili sabija od arap. saba:
sedam), dok veći dio šijita, Imamita (arap. imamija), smatra da se tek s dvanaestim imamom, mladim Muhamedom (koji je nestao
878), završava ostvarenje imamata. To je skriveni i očekivani → Mahdi, koji će se pojaviti jednog dana da uspostavi pravi islam.
Vjerovanje u imama-mahdija bitno je za šijitsku eshatologiju; na sudnjem danu Ali i ostali imami posredovat će za svoje pristalice.
Imamiti predstavljaju umjerenu struju šijizma, oni smatraju Muhameda većim `od Alije, dok su neka ekstremna vjerovanja (proizašla
iz ismailitskog šijizma) uzdizala Aliju i imame iznad Muhameda (štoviše, Aliju ili Huseina smatrali su inkarnacijom božje riječi). Iz
šijizma potekli su brojni ogranci (Karmati, Zaiditi, Asasini i dr.).
U srednjovj. islamu malo je šijitskih dinastija bilo na vlasti. Jedini veći i dugotrajniji šijitski kalifat bila je država Fatimida u
Tunisu i Egiptu (903-1171). Manje značajne dinastije bili su Idrisidi u Magrebu s prijestolnicom u Fesu (788-974. ili 985),
Hamdanidi u Mezopotamiji i Siriji (905-1003) te Bujidi (Buveihidi) u Iraku s prijestolnicom u Bagdadu (945-1055). Š. su imali
najjače uporište u Iranu i dijelu Iraka, iako su tamo dugo bili progonjeni. Nasljednici Hulagu-kana koji su u XIII-XIV st. vladali
Iranom priklonili su se šijitskom islamu. Pod domaćom dinastijom Sefevida imamitski šijizam postaje drž. religijom (1500-1732).
Vladar Šah smatra se zamjenikom skrivenog imama, a vjerski poglavari, teolozi (uleme), njegovim predstavnicima i posrednicima s
narodom.
Unutar šijizma javljaju se u XIX st. razni reformni pokreti kao babizam (babiizam), behaizam (bahaizam) i dr. Vjerski poglavari
u Iranu nerado su gledali na pojavu novih ideja, na prodiranje stranog kapitala u zemlju, na uplitanje stranih sila i reforme na vojnom,
financijskom i pravnom području. Šijitski-imamitski islam u Iranu bio je drž. religija, po ustavu 1907. u skupštini je moralo biti
barem 5 ulema koji su bdjeli da zakoni i odluke budu u skladu s islam. propisima. Uleme su više puta pružali otpor vladajućem
sistemu. Tradicionalni islam nije prihvatio dihotomiju između religije i drž. (političke) vlasti, koja se javila na Zapadu. Preporod
39
Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašću
Ago Mujkanović
korist te je 12.aprila 1512. godine zaposjeo na njegovo mjesto kao sultan. Mjesec dana
kasnije umire i sultan Bajezit II u svojoj 61.godini života.
šijitskog islama u XX st. izraz je elemenata koji su mu bili inherentni od početka. U Iranu je 1979. osnovana Islamska republika u
kojoj bi trebali vladati islam. zakoni i tradicije što je moguće sličniji onima iz doba proroka Muhameda u Medini i imama Alije u
Kufi .
40
Javuz (tur. yavuz: okrutan)
40
Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašću
Ago Mujkanović
Sultan Selim I ne raspušta svoje vojne snage, već 1515, 1516. i 1517. godine nastavlja sa
ratnim operacijama.
Tako je već u 1515. godini ovladao Istočnom Andolijom, a u julu 1515. godine osvaja
posljednji andolski bejluk Zulkadir. U aprilu 1516. godine osvaja i Dijarbekir. Sa ovim
zauzimanjem Selim I je došao u dodir sa Mamelucima, a već 24.8.1516. godine kod
Mardž Dabika pobjeđuje mamelučke jedinice. Bilo je to važno strateško mjesto ka Istoku.
Tada je sultan Selim I ovladao cijelom Andolijom. Tako su mu bila otvorena vrata za
dalja osvajanja prema Azerbejdžanu i Bagdadu.
Sva ova osvajanja kao posljedecu imala su velike migracije stanovništva. Neki nisu
željeli da im sultan bude vladar, pa su se iseljavali, dok su se neki doseljavali na osvojene
teritorije.
Poslije uspjeha u Andoliji , sultan Selim I je počeo da razmišlja o osvajanju evropskih
krajeva. Na nagovor mnognih uglednih lica, njegovih saradnika, sultan planira da pod
svoju vlast stavi Mamelučku državu, koja ni po teritorijalnoj veličini, a ni po značaju nije
bila manja od Osmanskog carstva. Obuhvatala je teritorij od Libije do Mezopotamije, a tu
su namjesnici bili halife iz dinastije Abasida što im je davalo još veći značaj. Oni su
vremenom stekli veliko bogastvo i imali izuzetno jaku vojsku i adminsitaciju, zbog čega
su smatrani zaštitnicima muslimana.
Želeći da osvoji ovaj teritoriji, sultan Selim I nije želio da se pokaže kao „osvajač“, nego
kao zaštitnik muslimana. Zbog toga je počeo da traži povod za napad.
Najbolji povod je našao kada su Portugalci 1515. godine došli do Džebe, luke na
Arapskom poluostrvu, koja je od Mekke bila udaljena svega 80 km. Zauzimanjem ove
luke, objektivno , Mekka i Medina su bile ugrožene od kjafira (nevjernika, u ovom
slučaju kršćana) , a kako mamelučki sultan Ešref nije poduzimao ništa, to je iskoristio
sultan Selim I , te je krenuo kao zaštitnik muslimana, da odbrani Mekku i Medinu. Tako
je sultan Selim I , već krajem 1515. godine krenuo ka gradu Halep, u Siriji, a vojska je
pokazala neviđenu disciplinu. Okolno stanovništvo Halepa sultanu jeodmah izjavilo
podaništvo. Međutim, grad Halep se nije želio predati bez borbe. Zbog toga je 24.8.1516.
došlo do velike bitke (poznata kao bitka kod Halepa) u kojoj Osmanlije donose veliku
pobjedu. U ovoj bitci je život izgubio i 80.-togodišnji mamelučki sultan Ešref.
Oktobra 1516. godine sultan je bez otpora ušao u Damask jer je sam namjesnik Halil-beg
uvidjevši da će izgubiti predao grad sultanu. Ali, sultan Selim I ga u čast tome vraća na
mjesto namjesnika Damaska , iako mu nije puno vjerovao, znao je da je i potpupljiv, te
da će od njega moći prikupiti mnoge informacije. Iz Damaska, sultan Selim I je prodro u
Gazu, a već u deccembru 1516. godine , sultan je posjetio mezar (grob) Ibrahima a.s.
Na putu nije nailazio ni na kakav otpor, pa je početkom januara 1517. godine bio pred
Kairom. Mamelučki sultan Tuman-bej, na vijest da sultan kreće prema Kairu okuplja
vojsku i kod sela Rejdanija dočekao je sultana. Tu je došlo do višednevne borbe u kojoj
Osmanlije su izvojevale pobjedu, nakon čega sultan Selim I ulazi u Kairo kao vrhovni
vladar Egipta.
Tuman-bej je uspio da pobjegne , ali je ubrzo izdat od svojih pristalica i tek 14.4.1517.
godine uhvaćen i pogubljen. Tako je sva teritorija Mamelučke države ušla u sastav
Osmanskog carstva.
41
Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašću
Ago Mujkanović
Na ovu vijest šerif od Mekke 17.jula 1517. godine sultana Selima I proglašava
zađtitnikom dva sveta mjesta Mekke i Medine. Tako je sultan Selim I ispunio svoj cilj.
Osvajanjem Misira on ga proglašava ejaletom Misir i od tada do kraja Osmanske države ,
Misir je bio najbogatija pokrajina koja je donosila najviše prihoda.
U Egiptu, ne želeći da naruši višestoljetni poredak, ostavlja društveno uređenje kakvo je i
zatekao.
Iz Kaira je sa sobom u Istanbul poveo i halifu El-Mutavekuta. Po dolasku u Istanbul,
sultan Selim I je natjerao da na njega i njegovu porodicu prenese halifat. Halifa El-
Mutavekut to čini i od tada 1517. do 1924. , kada Kemal-paša Mustafa ukida halifat,
Osmanski sultani su nosili i titulu halife.
Iste godine, Portugalci pokušavaju da osvoje Džebu, ali su odbačeni i protjerani i taj
prostor Evroplajni nikada više nisu napali. Smatrajući da ima jaku imperiju na tri
kontinenta, i da je postao nesporna osoba u Osmanskom cartvu, sultan je počeo pripreme
za osvajanja na evropskom tlu.
U toku 1519. godine vršio je velike pripreme, ali nikome ništa nije govorio. Međutim, u
Andoliji dokazi do tzv. Pobune Dželalija. Ovu pobunu su počela Anadolska plemena na
čelu sa šejhom Dželali zbog neslaganja oko plaćanja višokih poreza. Od te pobune,
pobunjenici će kasnije nositi ime Dželalije bez obzira ko je bio vođa.
I u ovoj pobuni Selim I je pravdao svoj nadimak Javuz (Oštar, strog) jer je prilikom
gušenja pobune, sultan Selim I uništavao cijele krajeve kako bi zaveo mir.
Želeći i dominaciju na moru počinje sa izgradnjom flote. Da bi stvorio jaku flotu, bio mu
je potreban iskusan moreplovac. Našao ga je u ličnosti Hajrudina Barbarose, koji je bio
iskusni gusar.
Tako je počela gradnja flote od Istanbula do Izmira, a izgradnja će se završiti tek u
vrijeme sultana Sulejmana I (1520.-1566.). ipak, sultanu Selimu I velike probleme
stvarali su i poznati Rodoski vitezi, pripadnici Ivanovaca(Jovanovaca). Rodos se nalazio
na pola puta između Istanbula i Misara (Egipta), a sultan Selim I je zbog toga počeo da
priprema osvajanje ovog otoka.
Međutim, iznenada 22.9.1520, godine u 50.-toj godini života sultanu Selimu I je pozlilo
da je od toga ubrzo i umro. Po nekim historičarima, sultan je bio otrovan.
Iza njega ostala je višestruko uvećana država, jaka i moderna vojska, dobra uprava. Sa
tim naslijeđem započeo je svoju vladavanu njegov jedini prestali , živi sin, princ
Sulejman.
42
Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašću
Ago Mujkanović
Nakon smrti sultana Selima I , na Osmansko pristolje došao je njegov jedinac Sulejeman
koji je tada imao 26. godina. Vjest o smrti svog oca zadesila ga je na položaju sandžak-
bega u Manisi, gdje se pripremao za vladarski poziv.
Po mnogobrojnim biografima Sulejman se u mnogo čemu razlokovao od oca, više je
podsjećao na Bajazita II, bio je blag i staložen, velikodušan i pravedan, ali kada su bili u
pitanju interesi države, nije se ustručavao od primjene bilo kakve sile.
Njegov period vladavine može se podjeliti na ratovanje na tri fronta:
1. Na sjeverozapadu ratovao je protiv Ugara i Habsburgovaca
2. Na istoku, sa Perzijom (dinastijom Safavida)
3. Rat na Sredozemlju sa Mlečanima i Ivanovcima (otok Rodos).
U vrijeme kada je došao na vlast stanje u Evropi je bilo povoljno za sultana Sulejmana.
Naime, vodio se sukob između Karla V, španskog kralja i Fransoa I, francuskog kralja,
koji su isticali pretenzija za cara Svetog Rimskog Carstva. Pored ovog sukoba, koji će
trajati do smrti Fransoa I 1541. godine velike probleme krišćanskoj Evropi stvarali su i
protestansti.
Prvi sultanov pohod bio je na Beograd 1521. godine. on je želio ovaj grad kako bi
odskočna daska za dalja osvajnja po srednjoj Evropi. Grad je osvojen 29.aug.1521. nakon
što su se branioci predali. Za komadanta grada postavljen je Bali-beg. Branioce koji su se
predali Sulejmanu kao sto je i obecao ostavio ih je u životu i naselio u predgrađe
Istanbula zvanom Belgrad. Sulejman je mogao nastaviti dalje akcije sjeverno od Save i
Dunava, ali velike probleme predstavljali su mu Ivanovci sa Rodosa, koji su
onemogucavali povezivanje evropskih i azijskih dijelova osmanskog carstva sa afričkim
dijelom.
Drugi pohod je bio na otok Rodos koji su držali vitezovi iz reda sv. Ivana. Vojne akcije
počele su iskrcavanjem flote od 10 000 vojnika na čelu sa Mustafom-pašom, a sultan
Sulejman Kanuni krenuo je sa kopna sa 100 000 vojnika. Došavši na Rodos sultan je
znao da ako započne rat sa vitezovima(Ivanovcima), izgubiće mnogo ljudi. Zbog toga
ponudio im je dva izbora:
- da se predaju i priznaju sultana Sulejmana za vladara, ili da pokupe svoju
imovinu i isele se. Ivanovci prihvataju ovo drugo i sele na Maltu. Tako je
sultan Sulejman 21. januara 1522. godine ovladao i otokom Rodos.
43
Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašću
Ago Mujkanović
Povod za rat sultan je našao kada je u jednom od brojnih akindžijskih napada poginuo
Fehrad-beg Mihailoglu kao glavni zapovjednik akindžija.
Na putu ka Mohoču, sultanova vojska zauzima neke važne tvrđave kao Petrovaradin
1.8.1526. sa osvajanjem ove tvrđave među vojnicima moglo se čuti: „Carev cilj je
Budim“. Glavni predhodnici od 4.000 vojnika predvodio je Bali-beg , sin Bali-bega
Jahjapašića. Sa predhodnicom je išao i V.vezit Ibrahim-paša. Osmanlije su imale i jaku
artiljeriju od 300 topova, , a 150 je predvodio Gazi Husrev-beg, a Osmanlije su u tom
pohodu imale oko 50.000 vojnika.
Došavši na Mohač sultan Sulejman je rasporedio vojsku prema Ugarima po staroj taktici,
a Ugare je lično predvodio kralj Ludovik II Jagelović.
Dana 29.8.1526. godine došlo je do glavne bitke, u kojoj Osmanlije odnose vojnu
pobjedu, a živpt gubi ugarski kralj Ludovik II. Zbog toga je sultan neposredno poslije
bitke postavio novog kralja Ivana Zapoljskog, a Ugarsku kraljevinu podjelio na tri dijela:
istočni dio koji je došao pod neposrednu vlast sultana, srednji dio prepušta vazalu Ivanz
Zapoljskom, a zapadni dio zauzet je od strane Habsburgovaca, i upravo ovaj dio Ugarske
će biti razlog čestih sukoba Osmanlija i Habsburgovaca.
Poslije pobjede na Mohačkom polju, sultan kreće na Budim i ulazi u grad, bez većeg
otpora (bilo je nekih manjih pojedinačnih otpora) , 10.9.1526. godine, a u kraljevom
dvoru sultan provodi bajramske dane.
Vojni uspjeh i bogar plijen nije sultanu donio mir. Već 1527. godine u Anadoliji izbija
ustanak nomadskih i polunomadskih plemena zbog visokih poreza , a pobuna je izbila na
teritoriji nekadašnjeg bejluka Karaman. Ustanike je predvodio derviš Kalenderoglu.
Ibrahim-paša šalje odrede vojnih jedinica koje uspješno guše ustanak.
44
Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašću
Ago Mujkanović
4. Pohod na Beč. Prva opsada Beča 27. sep. – 14. okt. 1529.
Godine 1528. Osmanlije su počele velike pripreme za pohod na Budim. 20 maja 1529.
godine sultan Sulejman kreće na Budim, međutim njegov cilj je bio Beč. Kod Mohača
sultanu Sulejmanu se pridružuje Ivan Zapoljski. Već u sep. 1529 godine , predhodno
zauzevši Budim, sultanova vojska se našla pred zidinama Beča. Opsada ovog grada
počela je 27. septembara i trajala je do 14. oktobara 1529. godine. svi napadi su bili
bezuspješni i sultan, koji i sam vidjevši da vojska sve više podnosi jesenje kiše i
hladnoću, odlučuje povući vojsku.
U naredne tri godine, do 1532. nije bilo većih vojnih pohoda Osmanlija. Godine 1532.
sultan mobiliše vojsku od 200.000 vojnika, a cilj je bio zauzimanje Beča.
U ovoj akciji Osmanlije 29.8.1532. godine zauzimaju tvrđavu Kiseg- stotinjak km od
Beča i koju će držati narednih 150 godina. Iz ove tvrđave Osmanlije će vršiti upade na
teritoriju Habsburgovaca. Uvidjevši da sultan sprema veliki vojni pohod na Beč , Karlo V
šalje admirala mornarice Andrea Doriu da napadne Osmanske teritorije na Peloponezu.
Zbog toga što je otvoren drugi front, sultan odustaje od opsade Beča i vraća vojsku na
Moreju (Peloponez).prilikom povlačenja vojska osvaja tvrđavu Požeg u Slavoniji.
Ovaj cilj Sulejman realizira 31.12.1534. godine kada osvaja Bagdad. Tako se pred
Mekke, Medine, Kaira, Damaska , osvajanjem Bagdada Osmanlije su zauzele sve važne
45
Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašću
Ago Mujkanović
islamske centre. Poslije ovaga sultan Sulejman i V.vezir Ibrahim-paša se vraćaju u
Istanbul.
Kapitulacije i uloga Hurem sultanije (Rokselane) na unutrašnju politiku
46
Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašću
Ago Mujkanović
I dok je sultan Sulejman spremao se da krene u akciju na jugu Apeninskog poluotoka jer
je kralj Fransoa I zauzeo Milansko vojvodstvo, iznenadna smrt Ivana Zapolja 1541.
godine uslovila je da se sultan Sulejman ponovo okrene prema Ugarskoj.
Tako je već 25. augusta 1541. godine, po treći puta sultan Sulejman došao do Budima i
za kralja je postavljen malodobni sin Ivana Zapolja koje je takođe nosio ime Ivan, a
njegovu majku imenuje za regenta, a sultan cijelu teritoriju koja je bila vazalna
proglašava svojom i tada 25.8.1541. godine proglašava cijeli taj teritorij Budimskim
ejaletom. Mladi Ivan Sigismund Z.dobija na upravu Erdelj. 41
Prije toga umire Fransoa I, a naslijedila ga je Katarina Mediči, koja je takođe nastavila
održavati dobre odnose sa Osmanlijama.
Već u narednoj 1548. godini sultan Sulejman kreće u novi pohod protiv Perzijanaca, koji
su izbjegavali direktne sukkobe, već su vodili rat sličan gerilskom ratu.
Oni su često vršili napade na vojske koje su predvodili sultanovi sinovi Mustafa, Selim i
Bajazit. Rat je završen mirom u Amasiji 1555. godine , kada dolazi do najvećeg
teritorijalnog širenja. Jermenija je prodjeljenja, Azerbejdžan je prepušten Perziji.
Pored rata sa Perzijom, godine 1551. sultan je morao ponovo doći u Ugarsku. Naime,
Ferdinand Habsburški pokušao je da osvoji Erdelj, a povod je našao da se tu sklonio
protestant Martin Luter , a u stvari pravi razlog je bio bogastvo tog grada.
Optuživši Ferdinada da je prekršio ugovor iz 1547. godine sultan napada ferdinand i
uspjeva da osvoji Temišvar kojem daje rang ejaleta.
41
Eredelj-Transilvanija
47
Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašću
Ago Mujkanović
Nakon ovoga, slutan Sulejman iako je održavao dobre veze sa Francuskom, počinje da
podržava i protestante.
Ali, Karlo V počinje da se povezuje sa Perzijom.
U to vrijeme Hurem sultanija želeći prinuc Selimu da obezbjedi prestolje, ona je
iskorisila jedan manji konflik Sulejmana i princa Mustafe, kojeg optužuje da je izdajnik.
Sultan Sulejman , iako mu je princ Mustafa bio drag , naređuje likvidaciju Mustafe 1553.
godine.
Ubrzo zatim, Hurem sultanije je uspješno uspjela da ukloni i drugog sina, princa Bajezita
1555. godine, a i V.vezira Rustem-pašu.
Stanje prevrata bilo sve do 28. jula 1565. godine kada je na mjesto Velikog vezira došao
Mehmed-paša Sokolović. Ubrzo zatim umire i Hurem sultanija, a sultan više nije imao
problema, što se tiče tih unutrašnjih pitanja.
Prije nego je došao na vlast Veliki vezir, mehmd-paša proveo je dug perido obavljajući
poslove zapovjednika mornarice, a ušestvovao je u mnogim velikim bitkama.
Pravac kretanja u posljednjem pohodu bio je usmjeren prema Beču. Na tom putu našla
mu se tvrđava Siget koju je želio osvoji. Iako su mu mnogi savjetovali da ke zaobiđe , on
je bio odlučan i započinje opsadu Sigeta.
Tvrđavu je branio Nikola Zrinjski, a za vrijeme borbi u noći između 25. i 26. augusta
1566. godine umire sultan Sulejman.
Njegovu smrt V.vezir Mehmed-paša S.prikrivao je sve do 9. septembra, kada je zauzet
grad i tek tada obavještava princa Selima o smrti oca.
48
Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašću
Ago Mujkanović
organizacijom države uspjeli da u to vrijeme pored manjeg broja ustanaka, sultanova
vlast bude prisutna u cijelom Carstvu.
Najvažnije je to da se njegovo vrijeme dolazi do nove teritorijalno-administrativne
podjele:
- U Evropi pored Rumelijskom ejaleta (1368.) osnovan je i Budimski ejalet (1541.) i
Temišvarski ejalet (1551.)
- U Aziji osnovani su ejaeti:Anadoliji osnovani su ejaleti Sivas, Edurum i Van, zatim
Bagdadski ejalet 31.12.1534. , na jugu Arabije ejalet Jani, . te Anisimija na obali Crnog
mora.
- U Africi pored Misirskog ejaleta osnovani su i ejalet Alžir, Tripolonija (Libija) i Čad.
Vazalni odnos sultanu su imale slijedeći : Vlaška, Moldavija, Erdelj, Dubravačka
Republika, Krimski hanat, a Habsburgovci i Mlečani su plaćali danak sultanu.
U to vrijeme i ruski car Ivan IV Grozni uspjeva da osvoji dio teritorije oko Volge i hanat
Horezm kroz kojeg su prolazile hadžije. Time je ugrožen položaj sultn i do tog vremena
počinje da se vode intenzivniji osmansko-ruski odnosi.
49
Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašću
Ago Mujkanović
U međuvremnu V.vezir vodio je mirovne pregovore sa Habsburgovcima , a do mira
dolazi 1568. godine na bazi status quo ante beram. 42
Jedna od klauzula ugovora je da se Habsburški vladar Maksimilijan odriče pretenzija na
Ugarsko prijstolja, u onom djelu u kojem su Osmanlije imale vlast. Nakon mira sa
habsburgovcima, Osmanlije se okreću ka Rusiji, s ciljem da zauzmu kanate Kazan i
Astrahan. Tu su se 1569.godine vodile borbe do Kaspijskog jezera. U ovo vrijeme
V.vezir Mehmed-paša Sokolović zagovarao je iskopavanje kanala između Volge i Dona
radi lakšeg transporta iz Kaspijskog bazena u Crno more i obrnuto. Drugi dio plana
Sokolovića bio je da prokopa Sujetski kanal, koji bi povezivvao Sredozemnom i Crveno
more, a ove planove on će zagovarati sve do svoje smrti 1579. godine.
Iako Osmanlije u ratu sa Rusima 1569 godine ne uspjevaju zauzeti hanate, oni ipak 1571.
godine udruženi sa Kozacima prodiru do Moskve, koju su zauzeli i spali.
Kozaci su bili ljudi koji su zbog nepravde protiv njih bili protiv Rusa, a otmetli su se u
stepe ( stočari uglavnom), ratovali su protiv svih. Malo prije ovoga pobuna u Jemenu
koju su izazvali članovi dinastije Zajadita, završena je 1570. a rezultat pobune bio je taj
da je južni dio ostao pod vlašću sultana, a sjeverni dio predat je na upravu šiitskoj
dinastiji Zajadita, koji će ovim prostorom vladati sve do 1962 godine.
Godine 1570. Osmanlije poduzimaju pohod na Kipar koji je još bio po vlašću Mlečana. U
ovom pohodu Osmanije osvajaju otok. Plašeći se da Osmanlije ne krenu na Apeninski
poluotok, tadašnji papa Pio V i španski kralj Filip II stvaraju sa Mlečanima koaliciju.
Udružene snage date se pod vodstvo Huana Austrijskog, koji je na zapadu smatran
jednim od najuspješnijih vojskovođa svog vremena.
42
Status quo ante, stanje koje je postojalo u nekom neposredno prošlom trenutku ili razdoblju,stanje prije
rata.
50
Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašću
Ago Mujkanović
5) Ukida se danak Mlečanima od 8.000 dukata zbog držanja Kipra, jer je
došao pod vlast Osmanlija.
6) Obje strane su se obavezale da će pustiti zarobljenike
Nakon ovog mira Osmanlije se okreću ka Tunisu, a u to vrijeme je u Tunisu vladao
Hamid iz dinastije Hasvida. On je na vlast došao nakon što se pobunio protiv oca kojeg je
oslijepio. Zbog toga Španci krenuše na Tunis, a Hamid im je nudio državu bez borbe, ali
da njega ostave na čelu. Španci to nisu htjeli da prihvate i kreću u napad, a nakon
zauzimanja na čelo Tunisa postavljaju njegovog brata Muhameda. Ne čekajući da se
Španci utvrde, Osmanlije kreću u osvajanje ove afričke države. Napad su predvodile
istaknute osmanske vojskovođe Kilidž Alija i Sinan-paša. Oni su predvodili 40.000
vojnika na 298 brodova i već 11.9.1574. godine Tunis je bio pod osmanskom vlašću.
Odmah su od Tunisa oformili ejalet, a do tada on je bio u sastavu Misirskog ejaleta.
Nakon gubitka Tunisa 1574.god Španci nikada više nisu se okretali Africi osim Rio
Granda kojeg su ranije osvojili u Maroku, a njihov novi cilj postala je novootkrivena
Amerika.
U historiji je ostao zapamćen kao vladar koji je rođen i umro u Istanbulu. U njegovo ime
arhitekt Sinan sagradio je džamiju u Edirnama, poznatu kao Selimija - kao jedna od
najljepših ostvarenja tog vremena. Naslijedio ga je sin Murat III.
MEDHMED-PAŠA SOKOLOVIĆ(1505.-1579.)
Otac mu se prije prihvatanja islama zvao Dimitrije,a njegovo ime bilo je Bajica ( Bajo ).
Imao je dva ili tri sina i jednu kćerku, koji će Mehmed odvesti u Istanbul. On će kćerku
udati za činovnika Sinan-bega Boljaniča. Ona je prihvatanjem islama uzela ime Šemsa.
51
Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašću
Ago Mujkanović
U vojnu službu stupa 1524./25. god., a učestvovao je već u Mohačkoj bitci gdje se
upoznao sa Husrev-begom. Zatim je učestvovao i u Prvoj opsadi Beča 1529.godine, u
ratu sa Perzijom i u pohodu sultana na Bagdad 1533./34.godine.
Kada je sultan pošao na Habsburšku, da vrati Budim 1541. godine imenovao ga je
kapidži-bašom, tj. zapovjednikom gorske službe.
U pohodu na Perziju 1548./49. godine Sokolović zbog zasluga dobija titulu kapudan-
baša. Svojim zaslugama na istoku, 1555. god.postavljen je na položaj trećeg vezira. Prije
ovoga, položaj kapudan-baše obavljao je do 1551.kada je postavljen na položaj
beglerbega Rumelijskog ejaleta.
Nakon smrti V.vezira Rustem-paše, Sokolović 1561. stiže do položaja drugog vezira. Na
položaj V.vezira postavljen je 28.juna 1565.godine. Ovu funkciju obavljao je godinu
dana kod sultana Sulejmana, gdje se veoma istakao. To je uočljivo iz posljednjeg
sultanovog pohoda, kada je prilikom opsade tvrđave Siget u noći 25./26. 8. 1566 sultan
umro, a Sokolović je 15. dana krio smrt tj. sve dok tvrđava nije bila zauzeta. Sokolović je
postao i sultanov zet oženivši njegovu kćerku Esmu.
U vrijeme sultana Selima II imao je najznačajniju ulogu u državi, a takav položaj
nastojao je zadržati i za vrijeme vladavine sultana Murata III, ali ne uspjeva dobiti
Muratovo povjerenje. Naime, ubio ga je njegov zemljak derviš iz Bosne 11. oktobra
1579. godine. Na položaju V.vezira bio je 14. godina.
43
MUSAFIR (arap.), putnik, namjernik, gost. Musafirhana, gostionica; u tur. doba dobrotvorna
ugostiteljska kuća za putnike namjernike s besplatnim prenoćištem i hranom.
52
Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašću
Ago Mujkanović
U trenutku preuzimanja vlasti sultan Murat III imao je 28 godina. Prva njegova odluka
bila je da se smaknu četvorica njegove braće, čime nastavlja praksu od vremena
Bajazita I (1389.-1402.).
U prvim godinama vladavine Murata III nije bilo oficijelnog rata, ali to ne znači da
pojedini vojni namjesnici nisu na svoju ruku ratovali sa susjedima, čak i u miroljubivom
44
Kalabrija, bivši Brutium, je regija u južnoj Italiji, koja obuhvaća "vrh" talijanske "čizme", južno od
Napulja. Na sjeveru graniči s regijom Basilicata, na zapadu joj je Tirensko more, a na istoku Jonsko more.
Između regije Kalabrija i Sicilije je Mesinski tjesnac. Površina regije je 15.080 km², a ima oko 2,05
milijuna stanovnika.
53
Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašću
Ago Mujkanović
periodu. Jedan od takvih bio je bosanski sandžak-beg Ferhad-paša Sokolović 45, koji je
osvojio prostore današnje Bosanske Krajine.
Tako je u periodu od 1570./80. godine proširio granice O.C. prema Mlečanima, ali i
prema Habsburgovcima.
U ovo vrijeme O.C. je bilo u dobrim finansijskim uslovima. Naime, teritorij Ugarske
(srednji dio) koji je bio vazalan prema sultanu davao je godišnji danak od 30.000 dukata.
Mletačka Republika da bi zadržala ostrvo Sente plačala je isto 30.000 dukata,
Dubrovačka Republika 12.500 dukata, Moldavija 15.000 dukata, a Vlaška kneževina čak
150.000 dukata.
Ovo je bio stalni prihod, pored redovnih prihoda, što je omogučavalo osmanskoj
administaraciji da na vrijeme isplati sve svoje budžetske korisnike.
Zbog ugleda i značaja Mehmed-paše Sokolovića, sultan je tražio način kako da ga skine
sa tog položaja. Znao je da ga ne može ubiti jer bi na sebe izazvao gnjev njegovih
mnogobrojnih prisalica. Da bi veziru dao doznanja da je ipak on glavni, sultan optužuje
Rumelijskog beglerbega, amidžića V.vezira, Mustafa-pašu Sokolovića zbog nekih manjih
propusta i osuđuje ga na smrtnu kaznu. Ovo pogubljenje izvršeno je 10.oktobra 1579,
tačno na godinu dana kada će biti izvršen atentat na Mehmed-pašu S.gdje će i on život
izgubiti , 10.0ktobra 1579.
Pogubio ga ej derviš iz Bosne, vjerovatno po naređenju sultana.
Bio je V.vezir 14 godina i to kod 3 sultana: Sulejmana Kanunija, Selima II i Murata III.
Po mišljenu Jozefa Matuza, Mehmed-paša Sokolović bio je najveći vezir Osmanskog
Carstva.
45
Gazi Ferhad Paša Sokolović je bio graditelj i utemeljivač Starog Grada Banja Luke ili Donjeg Šehera.
Bio je rođak vezira Mehmed Paše Sokolovića. Od 1566. do 1574. godine Ferhat Paša je bio kliski
Sandžakbeg, od 1574. do 1588. i prvi Beglerbeg a od 1580. do 1588. i Paša. 1573. godine je prenio sjedište
bosanskog pašaluka iz Travnika u Banja Luku koje je ostalo u Banjoj Luci sve do 1639. godine. Pri kraju
svog života bio je unaprijeđen i za namjesnika budimskog pašaluka. Ferhat-paša je imao mnoge zadužbine
od kojih je najznačajnija Ferhadija Džamija sa kojom je i utemeljen Donji Šeher Banja Luke. Ferhad Paša
Sokolović je urbzano izgrađivao Banja Luku, pa je u periodu 1579. do 1587.godine, izmedju rijeke Vrbasa
i potoka Crkvene podigao 216 javnih građevina, a među njima su najpoznatije karavan-saraj, hambari za
žito, nova čaršija sa oko 200 zanatskih i trgovačkih dućana. Ferhat Paša je ostavio iza sebe još znamenitih
javnih objekata u krajevima gdje je doprirala njegova vlast, kao naprimjer: džamija u tvrđavi Zemunik kod
Zadra, mekteb u tvrđavi Vrani kod Zadra, hamam u Kostajnici, hanovi u Livnu, Ravnom, Dobrunu,
Kratovu, Svinjaru, itd.
54
Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašću
Ago Mujkanović
Posljednih nekoliko godina svog života V.vezir bio je za mir, a mnogi su ga optuživali da
osmanska vojska uzalud postoji ako ne ratuje.
Tako kada je u ratu sa Perzijom 1576. godine došao na čelo Perzije nesposobni šah
Hajdan, svi su u O.C.bili za rat sem V.vezira, koji je znao da je to samo jedna nepotrebna
avantura.
Bez obzira na to sultan 30.3.1578.godine objavljuje rat Perziji koji će trajati do
1590.godine.
Osmanlije su na početku rata imale uspjeha, ali nakon smrti Mehmed-paše rat će krenuti
promjenjenim pravcem.
Prve ratne operacije osjetio je Bagdad i dr. bliži centri. U međuvremnu osmanska vojska
je osvojila Gruziju i stekla je geostratešku prednost za osvajanje Azerbejdžana, koji je bio
poznat po bogastvu. Želeći da ovaj rat zavrđi munjevito, Murat III je skupio kopnene
snage i 10.augusta 1578.godine kod Čigila, osmanska vojska nanjela je poraz
Perzijancima, zbog čega je sultanova mržnja još više porasla prema Velikom veziru. 46
Karakteristično je za Druze da ne slijede pet stupova islama, zabranjuju poliginiju i ropstvo, a svoje vjerske
sastanke održavaju četvrtkom. Zbog ovoga većina muslimana ne smatraj ih dijelom islamskog svijeta.
Unutar zajednice postoji podjela na dvije glavne skupine, većinska vanjska al-Juhhāl, koji čine oko 80%
druzijske populacije i žive po principu taqīyah i zabranjen im je pristup tajnama svetih knjiga. Druga je al-
ʿuqqāl, koji nose posebnu tamnu odjeću i bijele turbane, briju glave i nose brkove [2].
Uz metempsihozu, reinkarnaciju umrlih u tijela novorođenih i stalan broj duša, vjeruju i u kontinuirano
pojavljivanje božanstva u ljudskom obliku, a fatimidski kalif Al-Hakim bi-Amr Allah, posljednja je najveća
božja inkarnacija.
55
Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašću
Ago Mujkanović
Porijeklom su bili sa prostora Kaspijskog jezera, da bi se vremenom spustili na teritorije
Iraka i Sirije. Zbog smaknuća nekih njihovih važnih ličnosti oni će se pobuniti, a sukob
će trajati i u nekoliko narednih stoljeća.
Slab položaj Velikog vezira željele su da iskoriste i „žene iz harema“. Ipak, na
Perzijskom frontu 1588. godine Osmanlije počinju da bilježe neke uspjehe, ali tada na
perzijski prestol je došao šah Abaz Veliki.
Uvidjevši da rat donosi veliku štetu Osmanlije počinju tražiti miri. Tako je 21.marta
1590. godine došlo do potpisivanja mirovnog ugovora. Jedna od tačaka tog mirovnog
ugovora bio je pokušaj pomirenja šiita i sunita, ali ta ideja nikada nije realizovana.
Ovaj rat pokazao je brojne poteškoće sa kojima se suočavalo O.C. naročito je bila
izražena korupcija. Naime, po prvi puta u historiji O.C. pojedine osobe ili grupe
mogli su da kupuje sebi oficirska zvanja. Isto tako zbog neizmirenih plata vojnicima,
oni su tabore u ime sultana počeli dapotkupljuju, naročito u Budimskom ejaletu.
Ubrzo zatim i u samom Istanbulu 1592. godine dolazi do pobune jeničera, zbog
kašnjenja plate, koji počinju da napuštaju mnoge ranije običaje. Ipak, Centralna vlast u
dalje je bila dovoljno jaka, tako da su pobune brzo ugušene.
Mir koji je O.C. dobilo nakon zaključivanja sa Perzijom 1590. nije dugo trajao. Naime,
bosanski namjesnik Hasan-paša Predojević, aiko je bio mir, često je vodio sukobe na
teritoriji Habsburgovaca. Tako je 1592. godine zauzeo Bihać. On se spremao da zauzme
Sisak, ali Habsburgovci su ga spremno dočekali i 22.juna 1593.godine nanose vojni poraz
Osmanlijama.
Bitka kod Siska odigrala se 22.juna 1593. oko sisačke renesansne utvrde, danas poznate
pod nazivom Stari grad, što ga je, na ušću Kupe u Savu, 1544. počeo graditi Zagrebački
kaptol u svrhu obrane Hrvatskoga Kraljevstva.
Pripreme za bitku
Nakon što je osmanski sultan Murat III. godine 1590. sklopio mir s Perzijom, počeli su
upadi Osmanlija prema zapadu, sve do Kranjske, Štajerske i Koruške. Njemački car i
hrvatsko-ugarski kralj, Rudolf II., poslao je, stoga, izaslanike u Istanbul koji su 29.10.
sklopili primirje koje je trebalo trajati 8 godina. Ipak, pod pritiskom vojničkih krugova na
svome dvoru, Murat je sljedeće godine za zapovjednika svojih jedinica u tom području
postavio beglerbega Hasan-pašu Predojevića, poznatoga po borbenosti na svojim
pohodima.
Populacija Druza iznosi 325,000 u Libanonu; 245,000 u Siriji; 10,000 u Jordanu; 100,000 u Izraelu; i
drugdje u svijetu. U Izraelu žive u selima Kfar Abu Sinan, Beit Jann, Julis, Hurfeish, Yanuh-Jatt, Yirka,
Kisra-Sumei, Sajur, Ein al-Asad, Peq'in, Rame, Shefar'am, Mughar, Dalyat el-Karmel-Isifya, Beq'ata,
Majdal Shams, Mas'ad and Ein Qiniye.
56
Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašću
Ago Mujkanović
Nakon nekoliko pobjeda hrvatskoga bana Tome Bakača Erdödyja, bosanski je beglerbeg
ipak uspio osvojiti Bihać, a Hrvatska je doista bila svedena na "ostatke ostataka" (lat.
reliquiae reliquiarum). Osmanlije su se počeli okupljati kod Petrinje, koja je ranije bila
spaljena odlukom Hrvatskog Sabora, te su se ondje utaborili na lijevoj obali Kupe,
podižući utvrdu Yeni Hisar. Tako su se našli nasuprot pokupske obrambene crte, gdje se,
između Karlovca (podignut 1579.) i Siska nalazio niz manjih utvrda.
Zbog vojnih neuspjeha, na čelo kršćanske vojske postavljen je Ruprecht Eggenberg, a 27.
travnja 1593 proglašena je odluka o upućivanju zemaljskih vojski prema Vojnoj krajini.
Tok bitke
Turci su svoje snage počeli pokretati već početkom lipnja. 14. lipnja osvojili su Drenčinu,
a dan kasnije opkolili su sam Sisak s otprilike 12.000 ratnika. Na vijest o pokretu turske
vojske, kraj Svete Klare kod Zagreba okupilo se oko 5.000 boraca hrvatske, krajiške,
koruške i kranjske vojske kako bi se uputili prema Sisku, gdje je bilo samo 800 boraca
pod zapovjedništvom kanonika Blaža Đuraka i Matije Fintića. U toj je združenoj
kršćanskoj vojsci Nijemcima zapovijedao vojvoda Ruprecht Eggenberg, Hrvatima ban
Toma Bakač, a Slovencima karlovački general Andrija Auersperg.
22. lipnja stigli su do Siska predvođeni banom Erdödyjem, te se između Kupe i Save
sukobili s Turcima koji su se prethodno bili prebacili s desne na lijevu obalu Kupe. Ovaj
prvi napad izvele su hrvatske snage. Nakon što su ih Turci djelomično odbili, slovenski i
njemački strijelci odbili su turski protunapad, te pritisli Turke, koji su se morali povući
prema Kupi. U međuvremenu je sisačka posada izašla iz utvrde i zauzela mali most kojim
se prelazilo na desnu obalu Kupe, te je tako Turcima zatvorena odstupnica. Nije im stoga
preostalo ništa drugo, nego da pokušaju preplivati rijeku i tako naći spas. Mnogi su se
pritom utopili, a među njima i Hasan-paša Predojević. Ostatak se Turske vojske
razbježao, ostavljajući za sobom naoružanje i namirnice.
Značenje bitke
Ta je bitka bila i povod ratu što su ga 17. srpnja Turci objavili Habsburškoj Monarhiji
(tzv. Dugi rat, 1593.-1606.). Za toga su rata Turci 28. kolovoza ipak osvojili Sisak, ali je
nakon godinu dana oslobođen.
Unatoč tome, bitka kod Siska bila je prekretnica koja je naznačila zaustavljanje turskog
prodiranja dalje u Europu, a imala je i osobiti psihološki utjecaj, jer je njome po prvi puta
nakon Krbavske bitke uspostavljena ravnoteža na hrvatsko-turskoj granici. Europu je
ubrzo obišao i tiskani letak na kojem je bila prikazana prva velika pobjeda ujedinjenih
kršćanskih snaga Srednje Europe protiv turske vojske, a zapovjednike kršćanske vojske
pohvalili su papa Klement VIII., njemački car Rudolf II. i španjolski kralj Filip II.
Sve do danas, kao znak zahvale za pobjedu u bitci kod Siska, malo zvono zagrebačke
katedrale oglašava se svakoga dana u 14 sati.
57
Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašću
Ago Mujkanović
U toku “Drugog rata” umire sultan Murat III, a naslijedio ga je Mehmed III (1592.-
1603.). U vrijeme kada je sultan umro Carstvo je bilo podjeljeno na 40 ejaleta: U Evropi
8 ejalaeta, Africi 4 i Aziji 28 ejaleta.
Od događaja koji su predhodili ovo ratu treba istaći osvajanje Bihaća 19.jula 1592.
godine, od strane bosanskog beglerbega Hasan-paše Predojevića. On je već u proljeće
naredne godine prešao rijeku Krupu i započeo opsadu Siska, ali je 22.juna 1593. godine
vojno poražen, a osim njega život je izgubilo još 4 sandžak-bega. Ovaj poraz Osmanija
otpjevao je dubravski pjesnik Antun Sasin.
Poraz kod Siska je poljujao autoritet u Osmanskom carstvu, pa zbog toga 17.augusta
1593. objavljuju rat Habsburčkoj monarhiji (Austriji.)
Svi ovi događaji zabrinjavali su V.vezira u Beogradu, ali on nekako uspjeva nakon
gušenja ustanka da zauzme tvrđavu Đul, jedno od najjačih austrijskih utvrđenja na putu
ka Beču. Pokušao je sa zauzme i KOMORAN ali bezuzpješno, te se vraća u Beograd.
Tokom 1595./96. O.C. je bilo u teškoj situaciji jer u noći između 16./17. januara 1595.
umire sultan Murat III, a nasljeđuje ga Mehmed III (1595.-1603.).
Novi sultan je odmah smijenio V.vezira Sinan-pašu, a na njegov položaj postavio
V.vezira Fehrat-pašu.
Novi sultan je naredio Fehrat-paši da predvodi pohod na Moldaviju, Vlašku i Erdelj, koji
su se odmetnuli od Osman.carstva.
58
Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašću
Ago Mujkanović
Fehrat-paša je u aprilu 1595. krenuo ka Vlaškoj i KOD RUŠČUKA je počeo graditi most
preko Dunava, ali ubrzo saznaje da je smjenjen i na položaj V.vezira je vraćen Sinan-
paša, koji je već tada imao 80. godina. Sinan-paša je u jednom pohodu uspio da osvoji
BUKUREŠT, a zatim i gl.grad Vlaške i kao kaznu ustanicima(a primjer drugima), on
naređuje da se te godine glavnim gradom i Vlaške proglasi Bukurešt (dan.gl.grad
Rumunije).
U međuvremenu Osmanlije doživljavaju poraz kod Siska i Petrinja, a u prilog
Habsburškoj monarhiji išlo je i to što Uskoci 8.aprila 1596. godine osvajaju Klis, mada
ga bos.trupe su vratile pred kraj mjeseca. 3.aprila 1596. godine umro je Kodža Sinan-paša
(V.vezir), a na njegovo mjesto sultan Mehmed III postavlja Ibrahim-pašu
Novošeherliju.
Neuspjesi Osman.vojske umalo su izazvali pobunu među samim vojnicima, pa su tražili
od sultana da ih on lićno predvodi, što on i čini. Tako sultan Mehmed III sa 130.000
vojnika preko Beograda ulazi u Ugarsku i 13.oktobra 1596. godine OSVAJA JEGAR.
U naredne 3 god. Intenzitet vojnih operacija je opao, a O.C i Habs.monarhija su započeli
pregove, koji nisu donjeli mir jer su Osman.imali previše zahtjeva.
Ipak, pod smanjenim intenzitetom ratnih operacija, nisu podvodili ratne operacije na
grenici prema Hrvatskoj. U tim sukobima, a u cilju sprečavanja Osmanlija, ma području
Slavonije , Habs.monarhija počela je organizovano da naseljava Srbe i tako je nastala
VOJNA KRAJINA, koja se brzo širila i prema Jadranu. Prilikom naseljavanja, Beč ih he
oslobodio svih nameta, a njihov zadatak bio je samo da čuvaju granice.
Poslije neuspjelih pregovora sa Habs.monarhijom, Veliki vezir Ibrahim-paša je 20.
novembar a 1600. godine uspio da osvoji KANJIŽU , ali dalji napedovanje spriječila je
pobuna u vojsci i on je bio primoran da se vrati u Istanbul.
Ovaj rat je iscrpio obje strane , a nakon smrti Muhameda II 22.decembra 1603.godine, na
vlast je došao sultnan Ahmed I, nakon čega O.C. počinje sa pregovorima sa
Habs.monarhijom. Pregovori su se vršili preko Ali-paše Malkoča. Nakon dvomjesečnih
pregovora 11.novembra 1606. u ŽITVI je sklopljen mir kojim je O.c. zadržalo Jegar,
Kanjižu i Ostrogon, a Habs.monarhija je Vac, Novigrad i Filek.
59
Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašću
Ago Mujkanović
U ovom periodu pored poteškoća u Evropi, bilo ih je i u Aziji. Naime tamo dolazi do
velikog ustanka od strane Abdul Hariha koji je okupio vojne snage od 30.000 vojnika.
Međutim ubrzo doživljava poraz kod Kajsirije, a ubrzo je i ubijen. Naslijedio ga je brat
Deli Hasan, koji gine u bitci kod Tokrata.
Drugi dio osmanske vojske ratovao je protiv habsburgovaca i bilježi uspjehe osvajanjem
Egera i Kanjiže. Od osvojenih teritorija 1600. godine formiran je Kanjiški ejalet.
U to vrijeme Španjolska i Firenca se udružuju u cilju da osvoje Tunis i Alžir, ali njihove
napade osmanlije uspješno odbijaju. Godine 1601. osmanlije u Ugarskoj osvajaju Stolni
Biograd. Situaciju u kojoj se našlo osmansko carstvo pokušao je da iskoristi šah Abaz,
koji 1603. objavljuje rat O.C. Tako on 1603./04. osvaja Nišapur i Tebriz. Baš u to
vrijeme umire sultan Mehmed III u 36.godini života i to 22.12.1603. godine. Vladao je 8.
godina 11. mjeseci i 5. dana. Ni po čemu nije ostao upamćen, osim što je na položaju
Velikog vezira smjenio 12. ličnosti, što je pokazalo da je O.C. bilo u velikoj krizi.
60
Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašću
Ago Mujkanović
U trenutku preuzimanja vlasti Ahmed I imao je svega 13. godina. Očito radilo se o
malodobnom i za takav položaj nepogodnoj ličnosti, što će ostaviti dubok negativan trag.
Tu smjenu na prijestolju, želio je da iskoristi šah Abaz Veliki, koji zauzima znatan dio
Jermenije i Evervara.48 Zbog „Dugog rata“ sa Habsburgovcima, sultan Ahmed I ,uz
asistenciju svojg V.vezira Ali-paše Malkoča, zvanog Javuz, obnavlja kapitulacije sa
Mlečanima, Englezima i Francuzima, a sve u cilju da ne bi ušao u još jedan sukob.
Iako je Veliki vezir Malkoč-paša pokušao da sve na što manji broj sukoba, u Anadoliji
izbija pobuna gdje nekoliko istaknutih vođa Karamoglu, Šaču i Halil zagovaraju te
pobune.
Plašeći se da ovo stanje ne iskoriste Habsburgovci, Ahmed I 1605. godine počinje
unačajnije pripreme. Nakon priprema oni počinju sa akcijama, zauzimaju tvrđavu Grand.
Višegrad koje još uvijek nisu bile pod osmanskom vlašću. Pored ovih uspjeha manji
odred akindžija upadaju na prostore Kranjske i Koruške.
Dobivši informacije o evropskom frontu, sultan Ahmed I odlučuje da se aktivira prema
perzijskom frontu, te kod Tebriza osmanska vojska nanosi vojni poraz perzijancima, a
šah Abaz po prvi puta bjekstvom odlazi. Sav taj uspjeh Rudolf II dobro procjenjuje , te
zato u januaru 1606. godine osmanski diplomati prihvataju Habsburšku ponudu o
vođenju mirovnih pregovora sa Bečom, da bi 11.novembra 1606. godine na ušću Žitve
bio potpisan mirovni ugovor, a po odredbama mirovnog ugovora Osmanlije prihvataju
ponudu da u ime teritorije Mohača i koji su plaćali danak, oslobode i daju
Habsburgovcima, a ovi isplate 200.000 dukata. Isto tako službeno Beč je priznao da je
osvojen Đug, Egen i Kaniža od strane Osmanlija.
Jedna od odluka naglašena je da se Habsburški vladar naziva carem (imperatorom) i
važno je da je ovaj Žitvanski ugovor predviđao da nema rata narednih 20 godina. Ugovor
ej potpisao Murat-paša, Veliki vezir, u ime sultana Ahmeda I. Kako su i Poljaci ratovali
sa sultanom, time i oni nude mir sultanu uz popuštanje povoljnih mijesta. Sultan
1607.godine potpisao je i ovaj mirovni ugovor. Ali, mira nije bilo u Anadoliji. Kara Said
i drugi optužili su sultana za preveliki porez i utjecaj žena, te osmanske elitne jedinice
kao da su ratovale protiv drugih država samostalno. Posebno sa prostora dan. Libanona,
48
Evervar, današnja Gruzije
61
Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašću
Ago Mujkanović
kurtski vođa Džandulat, gruzijski emir Fahredin, pokušavali su sa manje teritorije da
izdvoje se iz Osmanskog Carstva.
Sultan šalje 80-to godišnjaka Murat-pašu u Halep da pregovara, ali 1612. godine umire
Murat-paša i to je značio i kraj pregovora. Do konačnog mira doći će tek naredne 1613.
godine kada je na osnovu principa status quo završen rat.
U ovo vrijeme na sultana je imala puno utjecaja njegova žena Mahpeiker (Mjesečevo
lice) ili u historije poznatija kao Kosem sultanija koja je se ustvari pitala za sve važnije
odluke, suštinski ona je bila vladara Osmanskog Carstva. U ovo vrijeme sultan Ahmed I
prvi uz pomoć mimar(graditelja) Mehmed-age počinje da gradi Ahmedovu tzv. Plavu
džamiju pokraj Kapi Saraja, koja je pravo remek djelo toga vremena i spada u svjetsku
kulturnu baštinu.
I on kao i otac mu, od stresova 22.novembra 1617. godine umire. Bio je vladar 28 godina,
13 mjeseci i 11 dana. Djeca su mu bila i suviše mlada, pa ga je naslijedio polubrat princ
Mustafa koji je inače bio labilna ličnost. 49
Mustafa naime, nije želio da nosi titulu sultana, te zbog svog labilnog karaktera biva
smjenjen, a na vlast je doveden Osman II koji je imao tek 14.godina te je zbog toga i
dobio nadimak Genč (Mladi) Osman. On na početku pokazuje ambicije i želju da vrati
Carstvo u rang koje je imalo u vrijeme Mehmeda II El-Fatiha i Sulejmana Kanunija, zato
posvećuje vladavinu vojnoj starni i u to smislu objavljuje rat Perziji. Međutim, mladost i
neiskustvo, dovode do toga, a stari šah Abaz tim ratov vraća jedan dio teritorije pod svoju
vlast.
Sa željom da direktno stavi sve pod svoju vlast, bio je veoma škrt u plaćanju jeničerima i
spahijama plate, a na njega je najviše utjecaja izvršila Kosem sultanija. Glavna carska
blagajna bila je gotov prazna, a osmanska privreda je doživljela krizu. Sve više je opadala
centralna vlast. Sve iskusnije ličnosti u Carstvu su sve više bile nezadovoljne, pa su
odlučile da izvrše državni udar, te na vlast ponovo dovode 19.maja 1622. njegovog strica
Mustafu.
Vidjevši da je stanje teško , odlučili su da Osmana optuže za veleizdaju, a donese odluke
da se sultanova krv ne smije proliti, pa Genč Osmana zatvoriše u Jeni kulu (7 kula).
Odluka da se sultan tu zadavi, bila je povjerena gluhonjemim osobama, koje su to i
učinile. Za smrt sultana Osmana bio je glavni krivac V.vezir Daut-paša, ali ga vlast
smjenjuje , da bi mu žiot zaštitili, te na njegovo mjesto dovode albanca Meret Husein-
pašu. Ipak da se ništa ne bi otkrilo, Daut-paša biva ubijen kako i Genč Osman.
U toj situaciji sultan Mustafa I želio da se smijeni, a Kosem sultanija željna vladanja uz
pomoć pristalica 10.sep.1623.. godine organizira državni prevrat i na vlast dovodi princa
Murata IV (1623.-1640.). 50
49
Filozofski fakultet u Tuzli. Predavanje prof.Enesa Pelidije. 7.1.2008.
50
Isto.
62
Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašću
Ago Mujkanović
Potom u Anadoliji dolazi do pobune čiji je glavni pokretač bio šaha Abaz. Protiv njega je
krenuo Čerkez Mehmed-paša koji uspjeva da 15.8.1624 kod Kajserija nanese poraz
Abazu. Abaz je život spasio bijegom u Erzerum. Željeći duži mir sa ovim šahom
Osmanije mu nude namjesništvo u Erzerumu, a on to prihvata. Istovremeno 1624.
pobunili su se i Kozaci.
63
Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašću
Ago Mujkanović
Zatim Husref-paša 1628. kreće u pohod na Perziju, a saznaje da je šah Abaz umro.
Naslijedio ga je unuk princ Zaim Mirza, jer njegov sin nije bio zdrava osoba. Na ovome
putu život će izgubiti i Husref-paša.
Nakon ovoga, iznenada u 28. godini života – 8.2.1640. umire sultan Murat IV. I ovoga
puta uzrok smrti smatra se alkohol.
Za njega su suvremenici napisali da se ispod njegove blage ličnosti krila nasilna osoba što
je pokazao na taj način što je na smrt osudio oko 30.000 ljudi svih onih koji su pokazivali
suprotnost sa njegovim odlukama. Međutim, to je imalo i pozitivan faktor jer je u državi
ojačana disciplina, smanjena korupcija i država je mogla normalno da funkcioniše.
- Drugi od niza važnih razloga za padanje Carstva u krizu bili su ratovi. Osmansko
Carstvo vodi duge ratove, prvo sa Perzijom od 1578.-1590. godine, zatim sa
64
Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašću
Ago Mujkanović
Habsburgovcima 1593.-1606. godine, što je zahtjevalo ogromna finansijska sredstva.
Tako kada je otpočeo tzv. „Dugi rat“ stanje u Osmanskom Carstvu je bilo katastrofalno.
- Prihodi su iznosili 300.000.000 akči , a rashodi čak 900.000.000 akči, odnosno 1:3. Sve
je to dovodilo stanovništvno Osmanskog Carstva u težak položaj, pa se pored redovnih
uvode i vandredni porezi, koji će izazvati veliki broj pobuna, a čije se gušenje izdvala
pozamašna suma novca.
Jedini koji je uočio krizu u Osmanskom Carstvu, bio je Hasan-Kafi Pruščak. O tome on
piše u svom djelu „ Temelji mudrosti o uređenju svijeta“.
Poslije dužeg vremena 8.2.1640.godine na pristolje dolazi treći sin Ahmeda I , princ
Ibrahim, koji je tada imao 25. godina. Za Ibrahima I se smatralo da se radi o osobi koja
može nastaviti politiku svvog brata Murata IV , ali on se više okrenuo ličnim
zadovoljštinama nego državnim poslovima, koje je u njegovo vrijeme vodila majka
Kosem sultanija.
65
Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašću
Ago Mujkanović
Prve godine vladavine prošle su bez nekih problema i to zahvaljujući sposobnom
Velikom veziru Kara Mustafi-paši, zatim savjetniku sultana Husein efendiji (koji je imao
nadimak Džindži hodža) i Mehmed-agi II veziru.
Kara Mustafa-paša je kritikovao sultana da više vodi brige o sebi nego o državi, i zbog
toga je na dvoru imao velikog protivnika, Kosem sultaniju. Ona će biti i razlog da se
1644. godine ubije Kara Mustafa-paša. Tako je na dvoru stvoren triumirat od Kosem
sultanije, Džindži hodže i Mehmed-paše koji će odlučivati o svim državnim poslovima.
U prvoj godini rata 1645. godine, Osmanlije su zauzeli dio Krita i neke otočiće oko Krita,
a najznačajniji uspjeh bio je osvajanje grada Kaneje, gl. grada Krita 17.8.1645. godine.
Iako su Osmanlije mislili da je time završen rat, ipak stvari se mjenjaju i otvara se na
Balkanu dalmatinsko-bosanski rat. Uspjeh sa Krita se nije prenio na bosnasko-
dalmatinski front jer Osmanlije u Dalmaciji gube mnoge gradove.
Tako već u augustu 1646. godine Mlečani zauzimaju Novi i druga mjesta u blizini Zadra,
a ove gubitke niko u Istanbulu nije pominjao.
U narednoj 1647. godini gube Zemnik i mnoga druga mjesta između Zadra i Šibenika.
8.9.1647. godine gube Drmiš-grad koga je podigao Husrev-beg.
Veliki vezir bio je Mustafa-paša i on je samo brinuo kako da što bolje zadovolji sultana,
što je počelo da zabrinjava Kosem sultaniju. Zbog toga ona velikog vezira optužuje
sultanu, lažnim optužbama, čime je sutan odmah pogubio Velikog vezira. Na njegovo
mjesto je doveden kapudan Mehmed-paša Musa.
Godine 1648. Osmanlije od Mlečana gube i značajnu tvrđavu Kis, što je počelo da
zabrinjava sultana. Zbog tih neuspjeha 7.8.1648. godine dolazi do pobune u Istanbulu u
„Srednjoj džamiji“. Tada je Ibrahim I optužen kako nesposoban vladar, tražili su smjenu
velikog vezira, a ovaj je bio neodlučan. Zbog toga pobunjenici 8.8.1648. godine upadaju
na dvor, hvataju Ibrahima Ii na njegov položaj postavljaju njegovog 6-to godišnjeg sina
Mehmeda IV (1648.-1687.).
66
Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašću
Ago Mujkanović
Plašeći se da sultan Ibrahim I ne pobjegne iz pritvora, pobunjenici počinju iskazivati
fetvu po kojoj u životu ne mogu biti dva vladra. Zbog toga su 18.8.1648. godine zadavili
sultana Ibrahima I.
67
Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašću
Ago Mujkanović
imalo da Mlečani osvoje Klis. Da bi prikrili gubitak dvorjani su to prikazali kao gubitak
crkve (turski klis-crkva). Međutim o ovim i drugim neuspjesima bili su obaviješteni i
lokalne patriote i viši državni nadzornici. Oni su bez većih problema uklonili sultana
Ibrahima i doveli njegovog 4-godišnjeg sina Mehmeda IV na vlast(zbog lova poznat i kao
Avdži). Dolazak novog sultana nije donio bitne promjene. Kjosen sultanija je i dalje
upravljala O.C. U međuvremenu u Istanbulu su dopirale glasine o dolasku u Anadoliju
Katidži-zade. O širenju ovog ustanka bili su upoznati vodeći u Istanbulu. Međutim zbog
nedostatka novca i utjecaja Kjosen sultanije dolazilo je do sve većih poteškoća. To je za
posljedicu imalo da dođe do ustanka u Anadoliji pod vodstvom Abaze. Koristeći taktiku
da legalizuje protivnika Visoka Porta ga stavlja za glavnog asketa, a da tek onda bude
posat na Kretu. Izvršivši ovu obavezu na zadovoljstvo Abaz Hasan je imenovan za
Turkmen-bašu. To je vrijeme kada Hatidže-Turhan, majka Mehmeda IV konačno
uspijeva trovanjem Kjosen sultanije doći na njeno mjesto. Međutim stanje u državi se nije
nimalo popravilo, zbog finansija 1653. godine državni rashodi su bili 12 miliona dukata.
Uz to Mlečani su od početka rata koristili nadmoćniju flotu i držali u blokadi Istanbul,
čime su se sultani plašili da ne dođe do napada na prijestolnicu sa udruženim evropskim
državama.
Raniji ljubimac dvora, , imenovan je za velikog vezira. Kako je obavljao
dužnosti upravitelja Sirije, to je koristio da idući ka Siriji kupi veliku vojnu snagu i
pokaže vojnu superiornost. Na ovome putu mu se pridružio Mehmed-paša Keprili 28.
februara 1655. gdje je preuzeo dužnost. Hatidže-Turhan je na dvoru držala sve konce, ali
na frontu se bilježe vojni neuspjesi, zato u 1655.godini osmanska država zapada u
najveću krizu.
Mehmed-paša Keprili
68
Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašću
Ago Mujkanović
- Mehmed-paša Keprili (1565-1661)
- Fazil-Ahmed-paša (1661-1676)
- Kara Mustafa-paša (1676-1683)
Porodica Ćuprilića je porijeklom iz Albanije (Rudnik kod Berata). Mehmed-paša Keprili
je putem devširme stigao na carski dvor gdje je prošao kroz razne službe. Vezuje se uz
Bošnjaka Husrev-pašu, budućeg jeničerskog age, a zatim V.vezira. Zatim biva postavljen
na nekoliko različitih funkcija u provincijskoj upravi, pa u Istanbulu, zatim namjesnik u
Trabzonu, a potom namjesnik Tripolija. Jedan od razloga zašto je sultanija ponudiula mu
taj položaj bilo je njegovo iskustvo koje je moglo pomoći osmanlijama u već tada
poodmaklom Kandijskom ratu u kojem osmanlije sve manje imaju uspjeha. Hatidže-
Turhan je znala da je porijeklom iz Albanije iako ga ukloni da na sebe neće navući velike
protivnike, zatim je znala da je on u O.C. došao putem devširme u jeničere i da je bio
veoma disciplinovan. Po prvi put u historiji O.C. jedna ličnost je zvanično dobila
diktatorska prava(sultanija mu potpisala mjesto V.vezira).
Kada je 1656.godine dobio pismenu garanciju, on je preuzeo dužnost. Ipak imenovanje
nije prošlo bez poteškoća, mnogi uglednici u O.C. smatrali su da je to dodatna
degradacija V.Porte i ne poznavajući dobro V.vezira smatrali su da će stanje biti još gore.
Bilo je nekoliko pobuna i Mehmed-paša Keprili kao najbolji način za ugušenje počeo je
jednu veliku kadrovsku izmjenu na svim nivoima civilne i vojne vlasti. Tako je počeo
uklanjati sve one ličnosti za koje je smatrao da su nesposobni ili korumpirani. Prilikom
provođenja svojih odluka on je iznenadio mnoge. Naime, on je uvijek se pokazivao kao
baga osoba ali sada je pokazao nevjerovatnu energiju i bezkompromisnost u provođenju
zakona.
To se vidjelo sve u oružanim snagama, gdje je najveći dio oficira ili fizički kažnjen ili su
poslani u penziju, a na njihova mjesta dovedene su povjerljive osobe. Ovakva situacija
njegove uprave donjela je promjene kako u psihičkom tako i u svim pogledima, jer se
osjetila atmosfera zakonodavnost. Zatim je počeo sređivati finansijsku situaciju gdje je
ograničio potrošnju i počeo da uvodi redovno plaćanje poreza. Na vanjskom planu, kako
bi otjerao što dalje Mlećane on naređuje da se odmah počne sa izgradnjom flote. Tako je
već u prvim godinama vezirovanja stvorena jedna respektabilna flota- a na čelu je bio
kapudan Mehmed-paša. (26.6.1656. godine isplovilo 79 brodova u Dardanele). Ipak već u
prvom sudaru sa Mlečanima Osmanlije trpe poraz kod ostrva Samoze, što je bio možda
veći udar nego kod bitke kod Lepanta.
Sve ovo se dešavalo kada se u Istanbulu otkrila zavjera da se smijeni mladi sultan. Ova
otkrivena zavjera bila je povod velikom veziru da ukloni mnoge koji su tada bili pod
zaštitom Hatidže Turhan. To se dešava u vrijeme kada na Bosforu 1656./57. Mlečani
vrše blokadu i Istanbul biva blokiran. I kada su mnogi pomislili da je na pomolu velika
katastrofa V.vezir počinje da prave slijedeće:
- da mu se kao i ranije dozvoli da ima dozvolu da može vršiti imenovanja
ličnosti na najvažnije položaje;
- da te ličnosti nema pravo niko ukloniti;
- da niko nema pravo na teritoriji O.C. da omalovažava njegovu ličnost i
autoritet;
69
Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašću
Ago Mujkanović
- da niko, pa ni sultan , ni njegova majka ne mogu nikoga imenovati na bilo
koju funkciju bez njegove saglasnost.
Ovaj ugovor potpisan je 15.novembra 1656. godine. Saznavši za ovakav ugovor nastali
su veliki protesti, jer se smatralo da V.vezir nije vješt, a i u Ulema je smatran da nije
dobro poznavao šerijat. Ali, V.vezir nije na ovo obraćao pažnju. Počeo je sa svojim
odlukama. Mnoge sumnjive ličnosti je uklonio, a iako su finansije bile slabe, on naređuje
masovnu izgradnju brodova. Rezultat ovih mjera bilo je da u narednih 6. mjeseci samo u
istabulskoj luci je izgrađeno oko 100. brodova koji su dati na raspolaganje kapudan
Mehmed-paši.
Već u prvoj polovini 1657.godine O.flota svečano je uplovila u more da se bori protiv
Mlečana. Saznavši za ovo Mletački admiral iz porodice Močenigo kreće sa flotom prema
Osmanlijama. Susret dvije flote desio se kod ostrva Samoze 2. maja 1657. godine gdje
ponovo odnose pobjedu nad Osmanlija i zauzimaju tvrđavu Sugardžik-koja je bila
odskočna daska za dalja osvajanju u Anadoliji.
70
Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašću
Ago Mujkanović
zaustavljale neprijatelje i spriječavale pobune, ali bi bile i odskočna daska za daja
osvajanja. Svi ti njegovi potezi posjećali su na slavni period O.C. iz 16.vijeka.
Ujedno ovaj period je poznat i kao vrijeme kada O.C. iam izrazito veliku komunikaciju sa
mnogim državama, naročito u Evropi. Smatrajući da je stabilna unutrašnja situacija u
Cartsvu, Fazil Ahmed-paša okreće se u smijeru svojih protivnika.
Pored već naslijeđenog Kandijskog rata, Osmanilije se okreću Habsburgovcima. Naime,
u mirnodobskom periodu vojska cara Leopolda II zauzima tvrđavu Sekerhil i sagrađuje
jednu novu tvrđavu u blizini Kanjiškog ejaleta, a trebala je da bude odskočna daska
protiv sultana.
Zbog toga O.C. 1633. godine objavljuje Habsburgovcima rat, a razlog je što
Habsburgovic nisu htjeli da vrate Sekerhil i sruše novoizgrađenu tvrđavu.
71
Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašću
Ago Mujkanović
Smatrajući da je za tu godinu dosta postigao, a i zima je bila blizu, V.vezir sa glavnom
vojskom povlači se i zimu provodi u Beogradu.
Međutim, Habsburgovci ne miruju, nego čak u tim zimskim danima sa ukupno 23.000
ljudi uspjevaju da vrate Ujvar i nareduju sve do Palanike. Na vijest o ovome
napredovanju Habsburgovaca, uznemirile su mnoge u Istanbulu, pa su čak ponudili i
potpisivanje mira, ali to Beč odbija.
Zbog toga, 22.marta 1664. godine na Zemunskom polju blizu Beograda, V.vezir izvršio
je smotru vojske i krenuko ka Habsburgovcima. Krenuo je ka Sigetu, kojeg je želio da
osvoji, kao neku vrstu osvete, jer je tu poginuo sultan Sulejman Kanuni. Siget je branio
praunuk Nikole Zrinskog koji je nosio isto ime, Nikola Zrinski.
Nakon ovog nastavlja put ka Ujvaru (na desnoj obali Une).Habsburgovci su ih dočekali
na otvorenom polju pred tvrđavom i 29.juna 1664. godine Osmanlije odnose pobjedu.
Nakon nekoliko dana uspjeli su da vrate u grad, ali plašeći se da se Habsburgovci ne
vrate, Fazil Ahmed-paša naređuje da se sruši.
Ipak Habsburgovci ne posustaju, nakon odlaska Osmanlija, oni se tu stacioniraju. U
Evropi je počeo da se širi strah od F.Ahmed-paše i zbog toga, do tada prijateljska
Francuska na čelu sa Lujem XIV šalje Habsb.odrede kao pomoć, što isto čine i Njemci.
Zbog toga su Habsburgovci uspjeli ubrzo da skupe veću vojsku. Do susreta glavnina
vojske dolazi kod tvrđave Sv.Gothard 31.jula 1664. godine (lijeva obala rijeke Rabe).
Bitka je otpočela u ranim jutarnjim satima, 1.8.1664. godine, gdje se na početku mislilo
da će Habsburgovci biti poraženi, ali oni na kraju izlaze kao pobjednici.
Zbog ovog poraza, F.Ahmed-paša 10.8.1664. kod Ejšavara (Ajzenburga) potpisuje mir sa
Habsburgovcima.
Beč je prvo ponudio mir, a mogao je dotući Osmanlije iz razloga što se poslije ove bitke
počeli da strahuju od Francuske. Francuzi su znali da poslije ove bitke oni dolaze do
izražaja i objavljuju rat Habsburgovcima.
Ugovor je potpisan u istim tačkama kao u Žitvi, poslije Dugog rata (1606.).
Pregovori o miru trajali su od 10.8.-22.10. kada je i službeno potvrđen mir.
U to vrijeme dolazi do pobune u Misiru, Kairu, ali i brzo iako brojna, ugušena je.
U Sredozemnom moru , počela je u to vrijeme sve više da djeluje Alžirska flota, koja je
bila pod zastavom Osmanlija. Oni su počeli da nanose sve više štete Englezima. Englezi
su tražili da sultan s njima sklopi mir, i tako je i bilo. Ali, ipak su nastavili da djeluju, pa
čak dolaze do Provansem što Francuzi koriste i pobjeđuju Ažirce, pa čak zauzimaju i
glavni grad Alžira. Želeći da imaju kontrolu Alžira, Francuzi šalju 12.000 naseljenika, ali
su oni protjerani , da bi 1665. godine, došlo do potpisivanja mira o nenapadanju između
Alžiraca, Engleza i Francuza.
72
Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašću
Ago Mujkanović
Ipak, glavni zadatak V.vezira F.Ahmed-paše bio je da završi rat sa Mlečanima. Već tada,
V.vezir počinje da vodi tajne pregovore sa Mlečanima i tažio je da Venecija u ime vojnih
troškova plati 100.000 dukata i da vrati neke vojne utvrde, a Mlečani da oslobode njihove
vojne zarobljenike, ali nisu željeli da vrate vojne utvrde. Zbog toga Veliki vezir počinje
da vrši mobilizaciju i pripreme.
U to vrijeme dolazi do većeg broja pobuna u O.C koje su uspješno ugušene. Zatim, u
Dalmaciji dolazi do zemljotresa, a epicentar je bio u Dubrovniku. Tim zemljotresom
pored Dubrovnika, srušeni su brojni primorski gradovi, koji su bili u sastavu O.C. sve do
prve polovine 19.stoljeća. u takvoj situaciji prvo dolazi do diplomatski pregovora sa
Mlečanima, a Osmanlije sada traže gl.grad Krita Kandiju. Zbog dugog rata, koji je
donosio velike štete i Mlečanima i Osmanlijama 6.9..1669. konačno dolazi do
potpisivanja mira, gdje Mlečani predaju Kandiju Osmanlijama. U ovom ratu koji je trajao
od 1645.-1669. Mlečani su izgubili oko 30.000 ljudi, a Osmanlije čak 100.000. poslije
ovoga rata Veliki vezir okreće se pravo prema Habsburgovcima. Naime, u Hrvatskoj je
došlo do jedne zamjene, praunuk Nikole Zrinskog , koji se isto tako zvao, želio je da
izdvoji Hrvatsku iz vlasti Leopolda II i priključi se Osmanlijama, od kojih je želio neku
vrstu samouprave. Njihovi poslanici su čak došli u Istanbul, pa su trebali sutanu obećati
godišnji danak od 60.000 dukata(Franjo Vukovački, glavni upravitelj porodice Zrinjski).
Sultan je zazvrat trebao da ih brani od Habsburgovaca, ali Veliki vezir je odugovlačio.
Međutim, za ove pregovre saznalo se u Beču, mnogi su kažnjeni, a Nikola Zrinjski je
ubijen. Zbog odugovlačenja Velikog vezira O.C. je spašeno od još jednog rata.
Mir za O.C. trajao je kratko jer dolazi do rata sa Poljacima. U bitci kod Hoćina
11.11.1673. Poljska vojska po prvi put Osmanlijama nanosi poraz. Poljaci godinu kasnije
biraju za kralja Jana III Sobejskog, koje je želio da od Poljske načini veliku državu, ali
Veliki vezir sa 16 odreda jeničara 1674.godine uspijeva da Poljacima nanese nekoliko
poraza i Osmanlije su u toj godini zavladale prostorom od Dnjepra do Dnjestra.
73
Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašću
Ago Mujkanović
Za početak ovoga rata veliku ulogu odigrao je V.vezir Kara Mustafa-paša Keprili. Naime,
on je bio ratoborna osoba, koja je svaki problem rješavala oružjem,a ne diplomatskim
putem.
Kao POVOD za rat uzima se pokušaj Ugara da se oslobode Habs.vlasti. naime, u
Ugarskoj je 1682. god. Izbio ustanak protiv Habsburgovaca. Voša pokreta bili su Nikola
Zrinjski i Tekoli . Oni su se obratili Osmanlijama za pomoć , obećavajuči da ako im
pomognu priznati će sultana za svog vladara. Tu aktivnost priznali su i Francuzi jer su i
oni ratovali sa habsburgovcima i time su smatrali da će njihov položaj u Evropi oslabiti.
Zbog toga sultan 1682. priznaje Tekolija za ugarskog kralja.
Kao odgovor na ovo, habs.kralj Lepold I sklapa savez sa poljskim kraljem Janom II
Sobjeskim, o mežusobnom pomaganju u toku ratnih operacija.
Zbog toga 16.maja 1683. godine Veliki vezir u ime sultana objavljuje rat
habsurgovcima. (POČETAK RATA)
TOK RATA:
Za glavnog vojskovođu izabran je Kara Mustafa-paša Keprili i on sa vojskom kreće ka
Beču. Kada je car Leopold I saznao da se prema Beču približava velika vojska, on je
8.juna, nesiguran u svoju vojsku, napustio beč,
Osmanlije su se pred zidinama Beča pojavile 14.jula 1683. i V.vezir je bio uvjeren u
pobjedu. Međutim, pravi jednu gršku. Naime, Osmanlije su zajedno sa komandom
brojale oko 200.000 vojnika, a branioci Beča imali su na raspolaganju oko 10.000
vojnika. Umjesto da odmah naredi juriš na branioce, vezir naređuje da se počnu kopati
74
Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašću
Ago Mujkanović
rovovi, što je dobro došlo braniocima da prevaziđu prvobitni strah. Od tog 14.-tog
počinje trajati opsada Beča narednih 60 dana.
Želja V.vezira bila je da beč osvoji na simboličan dan 29.8. ( bitka na Mohaču, Beograd),
ali im to nije pošlo za rukom. Ipak, nakon duže opsade , Veliki vezir naređuje opšti
napad za 12.9.1683. godine. međutim, braniocima grada u pomoć dolazi poljski kralj Jan
Sobjeski sa oko 70.000 vojnika i on uspjeva da na brdu Khalenberg tog dana odnese
vojnu pobjedu nad Osmanlijama. Taj poraz na Kalenbergu označio je i kraj opsade.
Povlačeći se Osmanska vojska pvo stiže u oktobru 1683. u Budim, a Kara Mustafa-paša
odlučuje se povući čak u Beograd da bi tu reorganizovao vojsku i ponovo (bar je
planirao) da krene na Beč. Mešutim, njegovi protivnici na dvoru uspjeli su da uvjere
sultana da je za sve neuspjehe u ovoj prvoj godini rata kriv samo Veliki vezir. Zbog toga
sultan narešuje smjenu , a ubrzo zatim 25.12.1683. on je i zadavljen. Na položaj velikog
vezira postavljen je Mustafa –paša Keprili.
Poraz Osmanlija na Zapadu je dočekan sa oduševljenjem. Zbog toga papa Inocent XI
1684. poziva zapadne zemlje na savez koji je nazvan „Sveta liga“. U taj savez u početku
su usli Habsburgovci, kojima je prepuštena borba u Ugarskoj, zatim Mletačka republika,
Borba protiv Osmanlija na jugu Balkana i Albaniji i Poljaci, borba na prostoru Moldavije.
Tako se za Osmanilje sada otvaraju 3 fronta, a da bude gore ovoj „Svetoj ligi“ 1686.
priključuje se i Rusija.
Najviše gubitaka Osmanilije su imae u Ugarskoj, a 2.9.1686. Habsburgovci osvajaju i
Budim, čime nestaje Budimski ejalet. Iste godine osvajaju Pečuh i Segedin.
Ubrzo zatim , 12.8.1687. Osmanlije doživljavaju jos jedan veliki poraz kod Mohača.
Mlečani su takođe imali uspjeha na Peloponezu, gdje zauzimaju mnoga mjesta.
Zbog svih ovih gubitaka u ratu, direktno je optužen sultan Mehmed IV zbog čega je i
svrgnut, a na njegovo mjesto je postavljen njegov brat Sulejman II, ali ni to neće mnogo
promjeniti situaciju.
Naime, Rusi od stupanja u Ligu počinju da upadaju u Krimski hanat. Time je
Osman.carstvo većinu snaga moralo prebaciti na ovaj front /nazvat sjeverni trokut/.
Odlazak osmanskih snaga na odbranu krima, olakšalo je akcije habsburgovaca, koji u
ljeto 1688 prelaze Dunav i počinju sa opsadom Beograda. Grad su zauzeli 8.91688.god.
Zbog svega ovoga sultan Sulejman II ponudio je mir „Svetoj ligi“ i čak pristaje na to sva
njihova osvajanja sjeverno do Save i Dunava ostanu pod njihovom vlašću, ali da se rat
odmah okonča.
Habsburgovci su i bili za mir jer su ponovo bili u neprijateljstvu sa Lujem XIV.
Međutim, njihovi saveznici su bili za nastavak rata. Pregovori su počeli u Beču 8.2.1689.
ali bezuspješno i završeni 11.juna 1689. zbog toga sultan Sulejman II naređuje da se
njegov carski šator prebaci u Jedrene kako bi bio bliže tom frontu,a time i bio bolje
upoznat sa dešavanjima na njemu.
Ali , habsburčki odredi krenuli su prema Bosni i dolinom Morave ka Nišu. Osmanska
vojska koja je trebala spriječiti nadiranje Habs.prema jugu, teško je poražena kod
BATOČINE (LAPAVCA). 21.8.1689. To je Habs.otvorilo put prema Nišu, kojeg i
osvajaju , a zatim osvajaju Vidin, Peč, Pirot, Prizren i Skoplje.
U tim teškim trenutcima za O.c. na položaj V.vezira dolazi brat Fazil Ahmed-paša
Keprilija, Fazil Mustafa-paša. Pod njegovom upravom tokom zime 1689./90. desiti će se
važan preokret za O.c. On uspjeva da reorganizuje vojsku, na ključna mjesta dovodi
75
Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašću
Ago Mujkanović
sposobne i poštene ljude, te ukida Avariz. On je donio lično svoje bogastvo u državu, a
taj primjer počele su da slijede i dr.bogate porodice tog vremena.
Zbog svega toga, tokom proljeća V.vezir je krenuo u protuofanzivu , uspjeva da vrati Niš
1690. godine, zatim Smederevo, a najvažnije i beograd 28.10.1690. Na drugoj strani,
Habsburgovci zauzimanjem Skoplja, može se reći , dostižu svoj vrhunac, jer tada u vojsci
se pojavljuje kuga od koje je umro i vojskovođa Đovani Pikolomini. Zbog toga je bila
tako uspješna protuofanziva V.vezira. ipak, želeći da još više protjera Habsburgovce od
Dunava, V.vezir odlučuje se da sa oko 100.000 vojnika i 150 topova pređe preko Dunava,
kako bi iznenadio Habs.kod Petrovaradina, ali na ušću Tise kod Slankomena sačekao ga
je u zasjedi Ludvig Badenski sa oko 60.000 vojnika. Drugog dana bitke poginuo je
V.vezir 19./20. 8. 1691.
Tom njegovom pogibijom okončana je protuofanziva. Već tada Dunav i Sava postaju
nova stalna granica između Osmanlija i Habsburgovaca. U međuvremenu, prije same
pogibije V.vezira, umire sultan Sulejman II, a za novog sultana izabran je njegov sin
Ahmed II (1691.-95.).
Kako su Dunav i Sava postali granica između dvije države, tako je i Ahmed II započeo
pregovore sa Habs. ali bez uspjeha. Tako da njegov period vladacine i nije donio neke
bitne promjene u Bečkom ratu. On umire 1695. a za novog sultana proglašen je Mustafa
II (1695.-1703.).
U to vrijeme u Rusiji je bio Petar Veliki (1689.-1725.), za čije će vrijeme Rusija izrasti u
veliku silu i pretnju za O.c na Crnom moru. Tako su Rusi uspjeli da 1696. godine zauzmu
Azov. Sultan Mustafa II uspio je da se odupre napadima Habs, a posebno se istako u
odbrani Temišvara, posljednje Osmansko uporište sjeverno od Dunava.
Međutim, pri prelasku sultana iz Banata u Bačku, kod Sente 11. 9. 1697. Habsb.na čelu
sa Eugenom Savojskim nanose težak poraz Osmanlijama. U toj bitci poginuo je i Veliki
vezir Almas Mehmed-paša, a zamjenio ga je jedan Keprili Amdžazade-paša.
Poslije pobjede kod Sente, Savojski je upao u Bosnu, prodro čak do Sarajeva i spalio grad
1697. godine.
Nakon ovoga bilo je još nekih manjih bitaka, ali sve strane iscrpljene ratom željele su
mir. Tako je V.vezir Husein-paša započeo pregovore o miru sa prestavnicima ambasade
Engleske i Holandije. Za mir su bili i sami Habsb.jer su ratovali sa Francuskom.
76
Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašću
Ago Mujkanović
MUSTAFA II(1695.-1703.)
Nakon abdiciranja sultana Mustafe II vlast je preuzeo njegov brat Ahmed III koji je prvo
vladao do 1703.-1718. On se odmah obračunao sa pobunjenicima (oktobra 1703.) i za
Velikog vezira postavlja Muradi Damud Husin-pašu.
Sultan Mehmed III bio je obrazovanja ličnost, želio je da vlada u miru i to sve zbog toga
da bi zadovoljio svoju strast prema ženama, pticama i cvijeću naročito prema lalama pa je
ovaj period nazvan doba tulipana(lala). Za vrijeme njegove vladavine izmjenila su se
6.velikih vezira, a tek dolaskom Damed Ibrahim-paše 1718.-1730. dolazi do stabilnosti u
državi. Iste godine na funkciju šejh-ul-islam doveden je Senišehirli Abdulah-efendija, a
77
Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašću
Ago Mujkanović
također do stabilnosti dolazi i na drugim činovničkim mjestima. On ulazi u rat sa
Rusijom, Austrijom i Mlečanima, a završen je 1718. u Požarevcu.
Poslije rata želja sultana je bila da pristupi mirovnoj politici u Evropi, što će biti i
učinjeno postavljanjem Ibrahim-paše na mjesto V.vezira i da se pristupi uređenju
finansija. Želja V.vezira je bila da upozna Zapadnu kulturu, da prodre uroke napretka
Velikih sila, da se informiše o njihovo načinu života, novim tehničkim dostignućima, pa
je zbog toga slao poslanike u Beč, Pariz, Moskvu itd. Po povratku oni su počeli da
propagiraju Zapadnu kulturu, do te mjere da je V.vezir bio impresioniran i počinje da na
dvoru i u vladajućim krugovima uvodi novi stil života, grade se palate po uzoru na
Zapadno-evropske. Sve je to prihvatao i sultan Ahmed III , koji je živio raskolašeno.
Počinje da dovodi i strane umjetnike i organizira stalne zabave. Uvodi se i prva
štamparija 1727. godine ( sa arap.slovima.). godine 1730. izbija i iranski rat nakon što su
Perzijanci osvojili neke osman.teritorije. V.vezir je pripremao veliku vojsku, ali jeničeri
se bune i žele njegovu smjenu. To sultan i čini i Ibrahim-paša je smjenjen, a ubrzo je i
pogubljen. Ali , ubrzo pod pritiskom morao je da abdicira i sam sultan u korist sina
Mustafe II, Mahmud I.
U vrijeme vladavine Ahmeda III u Evropi se vodi tzv. Sjeverni rat. Iako su Osmanlije sa
Rusima 1700. zaključile mirovni ugovor, švedski kralj Karlo XII , nakon jednog poraza
od Rusije, pobjegao je 1709.godine na teritoriju O.C. tražeći zaštitu od sultana Ahmeda
III . Čak je od sultana tražio da se uključi u rat. Porta se u ovaj rat uključuje 1711. godine,
a želja im je bila da povrate Azov, kojeg su izgubili u Bečkom ratu 1696. ruski car Petar
Veliki u rat protiv Osmanlija pozvao je i balkanske Slavene, a na poziv su se samo
odazvali Crnogorci ( Danilo Petrović).
U toj 1711. godini Osmanlije su nanjele težak poraz Rusima na Prutu, gdje se ruska
vojska nalazila u okruženju. Nakon pregovora Rusi su se odrekli Azova. Ovom
pobjednom Osmanlije nisu uspjele da još više potisnu Ruse, jer 1714. izbija Osmansko-
mletački rat u koji se 1716. uključuju i Habsburgovci.
U vrijeme vođenja ovoga rata na Osmanskom prestolju bio je sultan Ahmed III (1703.-
1730.).
Nakon Osman-ruskog rata koji je završen na rijeci Prut 1711. godine, Crnogorci su i dalje
nastavili svoje borbe protiv Osmanlija.
Oslobodivši se pritiska Rusa (Petra Velikog), Osmanlije odlučuju da smire Crnogorce
pohodom 1712. godine , vođa crnogoraca Danilo Petrović, bježi u Hercegovinu na
Mletački teritorij, odakle ponovo počinje da napada na Osmanlije. Godine 1714. desio se
novi pohod Osmanlija na crnogorce, a ovoga puta na Mletački teritorij bježi 2000.-3.000
crnogoraca, dok Danilo bježi u Rusiju.
78
Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašću
Ago Mujkanović
Osmanlije su od Mlečana zatražili povratak ratnih bjegunaca, da ih predaju, ali to
Mlečani odbijaju. To je bio POVOD za objavu rata Mletačkoj republici, a tim ratom
Osmanlije su računali da će vratiti izgubljene teritorije nakon Karlovačkog mira 1699. rat
je objavljen 10.dec.1714. godine, a 1715. ništa očekivano se neće desili osim što su
Osman.vodile ratne operacije u Grčkoj , a nastojali su vratiti Moreju , pa posjede u
Dalmaciji.
Ipak u junu 1716. godine na strani Mlečana u rat se uključuje i Austrija. Ovdje je važno
spomenuti da se u rat uključuje i dosta domaćeg stan.ratujući kao dobrovoljci na svim
stranama.
Pod komadom Eugena Savojskog habsb.su pošli na Osmanlije koje je predvodio Veliki
vezir Damad Ali-paša. Habs.su uspjeli da pređu u Bosnu i zauzmu Gradišku. Osmanlije i
Habs.su se sukobili kod PETROVARADINA 5.AUG.1716, gdje Osman.trpe poraz,a
Habs.to koriste i napadaju Banat. Paralelno se vode borbe i na Zapadnoj granici Bosne,
kao i na prostoru sjeverne Bosne. Istovremeno Mlečani u istošnoj Hercegovini zauzimaju
Trebinje i Popovo Polje i ostrvo Krf.
Od proljeća 1717. godine Habsb.vrše opsežne pripreme za napad na Beograd. Vojska je
okupljana u Pančevu odakle prelaze Dunave i opkolili su Beograd u junu 1717. Početkom
augusta osmanska vojska sa zapovjednikom Halil-pašom približavala se iz pravca juga.
Ipak , Eugen S.uspjeva da porazi osmansku vojsku 16.aug.1717. , a nakon toga
beogradska posada se predala. Nakon osvajanja Beograda i dogovora sa Mlečanima,
Habsb.predlažu mir, a uz posredstvo Engleza pregovori su i započeti. Zvanični pregovori
su vršeni od 5.juna-12.jula 1718. u šatorima ispred Požarevca. Mir je zvanično potpisan
21.jula 1718. godine u Požarevcu.
Ulazak haršburske monarhije na stranu Venecije u rat protiv Porte 1716. godine i pobjede
njene vojske, ubrzale su među zaraćenim državama odluku o prekidu rata i sklapljanju
mira.
Slična razmišljanja su bila pristuna i u bečkim krugovima, ali i iz drugih razloga. Karla
VI i njegove ministre su na uspostavljanje mira sa Portom tjerale prilike koje su se
sredinom avgtusta 1717. godine nastale na velikom Apeninskom poluostrvu. Pod
izgovorom da sprema ratnu flotu protiv osmanske države, jer po ranijem dogovoru
Španija se obavezala da neće zaratiti sa Austrijom dok se ova nalazi u ratu protiv Porte,
Alberoni, prvi ministar Filipa V, isplovio je 22. avgusta 1717. godine iz Barcelone sa
lađama u nepounatom pravcu. Iznenada se ova španska vojska iskrcala kod Kaljarija i
79
Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašću
Ago Mujkanović
poslije tri mjeseca zauzima cijelu Sardiniju. Alberoni zatim ostavlja tu 5.000 vojnika, a sa
ostatkom vojske istim putem se vraća u Barcelonu. Ovom je akcijom želio, iskoristivši
zauzetost Beča u ratu sa Osmanlijama, pomoći kraljici Elizabeti od Parme i njenoj djeci
da vrate pravo na Parmu i Toskanu. Ovaj je vojni uspjeh još više ohrabio Španiju, te se
ona u narednim mjesecima još temeljitije priprema za realozovanje svojih planova
vezanih za Apeninsko poluostrvo, tj. za proširenje svoje vlasti u slijedećoj, 1718. godini.
Većina evropskih država je bila iznenađena ovim ratom Španske kraljevine.
Više od svih bila je iznenađena Austrija. Bez ikakvog povoda našla se u neugodnoj
situaciji upravo u trenutku kada je kod Beograda izvojevala još jednu sjajnu pobjedu.
Zbog toga su joj bili dobrodošli prvi osmanski nagovještaji o miru. Početkom septembra,
po naređenju bivšeg beogradskog muhafiza Mustafa-paše, u logor princa Eugena
Savojskog došao je osmanski oficir da razgovara o razmjeni ratnih zarobljenika. To je
ustvari bio samo povod bojažljivoj ponudi za mirovne pregovore.
O ovoj posjeti princ Savojski je obavjestio Karla VI. Već 23. sepetmbra 1717. godine iz
Beča mu je od cara stiglo pismo u kome se govori i o mirovnim pregovorima. Najvažniji
dio u toj prepisci odnosio se na Bosnu. Po carevom mišljenju princ Savojski je trebao da
nastavi ratne operacije u pograničnim osmanskim krajevima, kako bi jos nešto osvojio, a
ako bi došlo do pregovora, preporučuje mu se da na račun nekih drugih teritorija pokuša
dobiti Bihać i njegovu okolinu. Tako bi se objednile teritorije koje je Austrijska
monarhija osvojila i stvorilo bi se jak odbrambeni zid. Pod pritiskom unutrašnjeg
nezadovoljstva sultan Ahmed III opčetkom oktobra šalje jednog agu i sekretara koji su
princu Savojskom izrazili „želju Porte da se obnovi prijateljstvo među dva carstava, te da
se posredstvom Engleske održi mirovni sastanak. Iz Beča 13. oktobra stiže pismo s
instrukcijama o mirovnom ugovoru .
Austrija je željela da što prije sklopi mir sa Portom, da bi imala sli+onodnu vojnu akciju
sa Španijom. U tome je značajnu ulogu igrala Engleska. Njen ambasador je Vortli
Montegju, na Porti je pokušava u što kračem rpku oživljeti mirovnu incijativu. I dok su se
vodili ovakvi tajni mirovni sporazumi, na bojnim poljima, na svim zaraćenim stranama
vodili su se oružani sukobi. Već 29. novembra 1717. iz Beograda savjetnik fon Talman,
piše da sultam ahmed III pristaje na sklapanje mira, ali da mu se vrati Beograd. On bui za
ovu tvrđavu ustupio i dio Jadranske obale.
80
Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašću
Ago Mujkanović
24. janura 1718. godine Mehmed-paša (veliki vezir) ponovo je ponudio Beču mirovne
pregovore na bazi uti possidetis. Tri dana kasnije princ Savojski je ponudio Porti da se
pregovori vrše u Cernecu u Vlaškoj, u Požarevcu ili Kladovu, Holanđani u Tekiji ili
Poreču. Sve zaračene zemlje su odlučile da to bude Požarevac. Svaka država je imala
svoje prestavnike. Austrija je poslala svoje delegate Virmonta i Talmana, koje je
poznavao orijentalne običaje i jezik. Mlečani su poslali Karla Rucinija i Venijamina
Bjankija. Porta je poslala Ibrahim-agu i insperkora artijerije Mehmeda, a kao tumača
poslali su i vlaškoj vojvodu Jovan Mavrakordat. Engleska šalje Sutona i Steniansa, a
Holandija grofa Jakova Koliera.
No, pored intenzivnih mirovnih pregovora na frontu su se vodile bitke.
Za nastavak ratnih operacija bila je Mletačka republika, ali ipak Osmanlije i Austrija su
bile za okončanje rata. U takvoj atmosferi su , poslije višenedjeljnih priprema, zaraćene
strane i posredničke države odlučile krajem aprila da pošalju svoje delegacije na
pregovore. Iako su se sve zainteresovane strane skupile kod Požarevca i dajlej se među
prisutnima osjecala napetost.
U situaciji kada se više nije znalo da li će se delegacije razići još prije nego pregovori i
počnu, ili će diplomate naći neko kompromisno rješenje, u Carigradu je došlo do
promjene na položaju velikog vezira. Umjesto Mehmed-paše, sultan je imenovao svog
zeta Ibrahim-pašu. Smatrajući da su se prilike u Carstvu, i odnosu na predhodnu godinu,
solidno sredile, te da je nastupio povoljan trenutak da se zaključi mirovni ugovor,
Ibrahim-paša se i odlučio da javno i lično iz Carigrada rukovodi tim pregovorima. Zato je
sredinom maja 1718. godine uz saglasnost Ahmeda III, i postavljen na položaj velikog
vezira.
I dok se u Carigradu bez većih potresa i uznemirenja izvršila promjena na položaju
velikog vezira, u Požarevcu je među. prisutnim delegacijama svakodnevno vladala sve
veća zategnutost, iako još nije ni došlo do zvaničnog otvaranja mirovne sjednice.
Osnovni razlog za to su bili Mlečani, jer je u Portinim instrukcijama jedan član, koji se
odnosio na Veneciju, bio pun uvreda i nepravdi. Zbog toga je austrijska delegacija tražila
da pismene instrukcije osmanski pregovarači vrate u Carigrad na dopunu i preradu, pa da
tek onda mirovna sjednica otpočne sa prihvatljivijim prijedlozima i priznavanjem mletač-
ke delegacije kao punopravne. Da ne bi bilo nekih nesporazuma, na spornim mjestima
trebalo je da bude potpis velikog vezira i sultana.
Čak je u to vrijeme, kao što je već navedeno, general Petraš preduzeo vojni pohod duž
sjevernih granica Bosanskog ejaleta, kako bi i ove zauzete teritorije ušle u sastav
habzburške monarhije. Maksimiljanu Petrašu čak ni to nije bilo dovoljno, pa je 27. maja
81
Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašću
Ago Mujkanović
1718. godine pisao Virmontu u Požarevac, da o toku pregovora traži i onu teritoriju koju
carska vojska ne posjeduje. Zajedno sa generalom Beckersom, napravio je popis svih
zauzetih teritorija kako bi olakšao posao svojim pregovaračima. U navedenom pismu
general savjetuje pregovarače da traže što više teritorije od koje će car kasnije imati
velike koristi. Istovremeno im i princ Savojski piše da po svaku cijenu nagovore
osmanske diplomate da im ustupe (Bosanski) Novi i Bihać, koje carska vojska u ratu nije
uspjela zauzeti.
Istovremeno su i turskoj strani stizali savjeti kako da se ponaša u toku pregovora.
Dubrovčani su, preko Luke Kirika, savjetovali Ibrahim-agu i njegove saradnike da ne
dozvole da se Mlečani graniče sa njihovom Republikom, i pored uti possidetisa,
poručivali su da Venecija ne može zauzeti taj dio kopna je kršovit i bez vojnih utvrda, a
uz to nema ni pola sata hoda između dubrovačke i osmanske teritorije. Ovaj savjet će
osmanskoj delegaciti itekako iskoristiti na kasnijoj mletačko-osmanskoj sjednici
održanoj 28. juna, kada se o toj teritoriji i razgovaralo.
Zahvaljujući Ibrahim-paši, pristalici mira, iz Carigrada stiže ovlaštenje o pregovorima s
Mlečanima, sa potpisom ne samo velikog vezira, nego i Ahmeda III, što se do tada u
osmanskoj diplomatiji nikada nije dešavalo. Odobreno im je da mirovni pregovori budu
zasnovani na uti possidetis. Navedena punomoć stigla je u Požarevac 2. juna 1718.
godine.
Tek poslije tih dobivenih instrukciji i dopuna, sve su delegacije mogle pristupiti i
zvaničnom dijelu pregovora.
U nedelju 5. juna 1718. godine, došlo je do prvog zvaničnog razgovora pod šatorima kod
Požarevca. Tom sastanku su prisustvovali i predstavnici posredničkih država. Veoma
važno je bilo pitanje koja će od dvije donedavno zaraćene strane prva ući u kongresnu
salu. Tim gestom trebalo je da se ujedno i pokaže koja je od zaraćenih država prva
zatražila da se povedu mirovni pregovori. Na kraju je u kongresnu salu prva ušla
osmanska, a iza nje austrijska i posredničke delegacije. Sastanak je otvorio engleski
izaslanik ser Suton. Austrija je postavila velike zahtjeve.Mletačka Republika prozvala se
kao punopravni član i tražila da joj Porta vrati osvojene teritoriju i nadoknadi gubitke u
ratu. Pozivajući se na princip uti possidetis, kao što je prije dogovorili Osmanlije su
odbili da razgovaraju o predaji Moreje i drugih zauzetih teritorija.
Dva dana kasnije, tj. 7. juna nastavljeni su pregovori uz prisustvo posredničkih zemalja.
Ovoga puta razgovori su bili još burniji. Austrijske diplomate, ponašajući se prepotentno,
tražile su teritoriju cijelog Smederevskog sandžaka. Ne poznavajući dovoljno osmansku
teritorijalnu podjelu, insistirali su da uđu u Niš i Vidin, koji su po njima spadali u ovu
pokrajinu. Pored ovoga htjeli su još i teritoriju Vlaške, koja se protezala od Erdelja do
Alute. Istovremeno su zahtijevali da im Porta preda cio Bonski ejalet zajedno sa
Zvornikom i Bihaćem, a za Mlečane su ponovili ranije ciljeve.Osmanske diplomate su
odmah izjavile da poslije tih zahtjeva, koji ne poštuju uti possidetis, od daljih razgovora
nema neke veće koristi. Slično je mislio i Suton.
Dan kasnije, u Beograd je došao princ Eugen Savojski. Svojim prisus-Mn želio je da
demonstrira moć austrijskog oružja, te da na taj način ubrza nošenje mirovnog ugovora.
Uvidjevši nereal-I zahtjeva, Savojski savjetuje Virmontu da odustane od ranijih uslova, te
te pregovori nastave na ranije dogovorenom, tj. na bazi uti possidetis. Slično mišljenje je
82
Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašću
Ago Mujkanović
imao i veliki vezir Ibrahim-paša koji je smatrao da ne treba zaoštravati odnose, nego na
bazi dotadašnjeg stanja na bojnom polju zaključili mir.
Poslije instrukcija, oholo ponašanje austrijskih pregovarača svelo se u normalnije granice.
To je dalo i povoljnije rezultate. Već na sjednici 14. juna, austrijski pregovarač grof
Virmont bez poteškoća uspijeva da od Osmanlija dobije saglasnost da njegova zemlja
zadrži mjesta na Uni, sjeverno od Novog, a poslije dužeg ubjeđivanja i Novi. Daleko
komplikovaniji bili su raz-ovon oko Bihaća.Pregovarači Austrije su tražili da im se preda
ova značajna tvrđava u zamjenu za Beograd. Osmanske diplomate su energično
reagovale. Njihov odgovor je bio i je Bihać ključ Bosanskog ejaleta, te ako bi ga ustupili,
doveli bi u pitanje i cjelu provinciju. Po njima, na to ne bi pristali ni sultan, ni veliki
vezir, a pogotovu tadašnji bosanski namjesnik Numan-paša Ćuprilić, koji ga je u toku
rata uspio i odbraniti. Savojski je savjetovao da se odustane od toga.
Već 15. juna dogovoreno je da u daljim pregovorima ravnopravno učestvuju i mletačke
diplomate.Zahvaljujući tome, dan kasnije u pregovorima učestvuje i Karlo Rucini. Na
iznenađenje prisutnih, ovaj vješti diplomata, koji je učestvovao i pri zaključenju
Karlovačkog mira, traži da Porta vrati Moreju, a ako na to ne pristaje, da onda ustupi
drugu teritoriju sa posjedima u Albaniji, te da im preda Bar, Ulcinj i neka ostrva koja je
do ovog rata Mletačka Republika posjedovala. Ovim mletačkim zahtjevima nije pridavala
ozbiljna pažnja, te je rad nastavljen već sutradan 17. juna. Na tom sastanku postavilo se
još jedno pitanje: da li osmanski pregovarači mogu na bazi uti possidetis prihvatiti sve što
se u toku pregovora odluci. Na to je osmanka strana, poslije međusobnih konsultovanja i
kolebanja, dala pozitivan odgovor. U svom dnevniku Dubrovčanin Mihajlo Pešić je
naveo i austrijska traženja da Poljska učestvije u progovorima, što je glavni osmanski
pregovarač, poslije početnog iznenađenja, jer Poljska nije učestvovala u ovom ratu, ipak
prihvatio. Austrijska je strana nastojala da do makimalno iskoristi svoje dotadašnje vojne
uspjehe, te da, koliko se moguće spasi čast i ugled Mletačke, svoje saveznice.
Osmanske diplomate su u mletačko-osmanskim pregovorima već 22. juna bile
kategorične da teritoriju koju je u ratu osvojila Mletačka, a graniči se sa Dubrovačkom
Republikom, neće ustupiti Mlečanima. Žučnu diskusiju kod obiju strana izazvala su i
neka druga pogranična mjesta na mletačko-turskoj granici u Dalmaciji.
O svim dotadašnjim razgovorima, putem Luke Kirika, bila je obaviještena i dubrovačka
vlada u opširnom pismu. Ova, kao i ranije intervencije, te prisustvo Luke Kirika u
Požarevcu, imali su itekako veliki značaj za Dubrovačku Republiku.
Na tjednici od 23. juna 1718. godine austrijske i osmanske diplomate sporazumile su se
oko Novog, Bihaća i nekih drugih spornih mjesta. Jedino je ostao problem u vezi sa
Beogradom. Pošto nije znala, a ni mogla da ga riješi, osmanska strana je to proslijedila u
Istambul. Istovremeno su i austrijski pregovarači ublažili svoje zahtjeve jer im žurilo da
zbog rata sa Španijom što prije sklope mirovni ugovor. Za to je znala Porta i željela je
iskoristiti to.
Bojeći se da sultan ne obnovi rat, a nalazeći se već u ratu sa Španijom, Karlo VI je želio
da se u što kraćem roku završe pregovori i sa Portom potpiše mir. To je itekako uticalo na
njegove diplomate, koji su od prvobitno tvrdog stava prešli u drugu krajnost počevši
popuštati i u onim pitanjima koja su u prethodnim razgovorima već bila riješena u korist
Beča. Tako su na sjednici od 26. juna carski pregovarači odustali od ratne naknade u
novcu, te od onih teritorija koje u toku rata nisu osvojili. To je dobro došlo osmanskoj
83
Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašću
Ago Mujkanović
strani koja koristi teškoće habsburške države, pa uspijeva u svoju korist okrnjiti i uti
possidetis. Tako Osmanlije uspijevaju da se u klauzulu ugovora unese član po kome se
Austriji ustupa samo ona teritorija koju je vojska već osvojila, ne priznavajući joj imaj
dio, dokle su dopirale njene prethodnice i koju je straža čuvala. Toga dana dogovoreno je
da, kao i prije rata, Dubrovačka Republika i dalje sa svih trana graniči sa Carstvom. Tako
su se dva carstva u načelu složila oko budućih granica, što je bio i najteži dio pregovora.
Kao što se iz dosada izloženog vidi, najteži i najkomlikovaniji problemi među glavnim
pregovaračima bili su riješeni, a da Mlečani nisu ni konsultovani, niti su u obzir uzimane
njihove želje i zahtjevi.
Mlečani su na sastanku od 28. juna 1718. godine, insistirali na tome da mirovnim
ugovorom zadrže osvojenu teritoriju u Hercegovačkom sandžaku, uključujući i cijelo
Popovo polje.Ovi zahtjevi su iritirali osmanske diplomate. Umjesto početne
prepotentnost habsburških diplomata, te boljažljivost osmanskih pregovarača, poslije
nepune tri nedjelje uloge se mijenjaju. Sada su Osmanlije s visine tražile čak i one
teritorije koje su na početku pregovora dali protivničkoj strani. To je najviše došlo do
izražaja na sastanku održanom 29. juna. Pošto prethodnog dam nisu pristali da se između
teritorije Carstva i Dubrovačke Republike prostire uski pojas osvojenog mletačkog tla.
Mlečani nisu imali podršku ni sa jedne strane i morali su popustiti u zahtjevima.
Na istom se sastanku razgovaralo i o uspostavljanju granica duž Bosan-ejaleta. Stav
osmanskog diplomate, po naređenju Porte, bio da se teritorija Bosanskog ejaleta zadrži u
granicama Carstva. Tih dana je i bosanski namjesnik Numan-paša Ćuprlić intervenisao
kod svih uglednijih ličnosti da se Austrijancima ne da ni jedan dio bosanske teritorije.
Čak je pripremao vojsku, ali nađen je kompromis. Osmanski pregovarači su, po savjetu
Porte, pristali da Austriji predaju Novi.Daleko teži dio razgovora, istog dana, bio je na
uspostavljanje osmansko-austrijske ogranice duž cijele teritorije dviju država.
Granica je trebala ići prema Timoku, nisu znali koliko je ovo mjesto blizu Vidina, a
pogotovo da Fethihslam (Kladovo) bude međa razgraničenja. Da bi zadržali već ranije
dogovorene granice, austrijski pregovarači su morali da žrtvuju već dobivene gradove
Soko i Užice. »Ugovor sem ovih teritorijalnih izmjena imao je biti istih odredaba kao i
Karlovački«."
Nedelju dana kasnije dolazi do novog sastanka. I ovog puta se razgovaralo spontanim
mjestima na kojima je trebalo da se uspostavi nova granica.
1 prilikom određeno je da nova tursko-austrijska granica ide tokom Dunava, na Paraćin
do Morave i do Kolubare. Odatle bi se nastavila vodenim tokom Drine i novozauzete
palanke Bijeljine.
Na posljednjoj sjednici, održanoj 12. jula 1718. godine mletačko-osmasnki spor oko
uspostavljanja novih granica ponovo je došao u prvi plan.U naknadu za izgubljenu
Moreju, osmanske diplomate su pristali da daju ostrva Ćerigo i Ćerigoto. Međutim,
odbili su ranije zahtjeve o predaji Ulcinja, Bara, Skadra i još nekih manjih mjesta. Na
Rucinijev zahtjev i po ugovoru Popovo polje ostane u sastavu njegove države,ali nije
dobio. Na kraju se Rucini morao zadovoljiti teritorijalnim dobicima u Dalmaciji, zajedno
sa Imotskim, te nekim manjim dalmatinskim i albanskim trgovima.
84
Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašću
Ago Mujkanović
13. jula počeli su pregovori dviju strana koji će se završiti 27. jula, tj. potpisivanja
Požarevačkog ugovora. Na čelu austrijske pregovaračke strane bio je njen bivši poslanik
na Porti Flajšman, a osmansku stranu zastupao je Sejfulah-efendija. Za razliku od
prethodnih, trgovački pregovori su tekli bez većih poteškoća, pa je već 27. jula 1718.
godine između dvije države potpisana i trgovačka konvencija.
Mirovni ugovor između dva carstva imao je, prema ranijem dogovoru, 20 članova. Po
ovom mirovnom ugovoru, Austriji je potvrđena osvojena teritorija, što je dovelo do
uspostavljanja nove austrijsko-osmanske granice, koja je Mi rijekom Oltom (u današnjoj
Rumuniji) sve do ušća Dunava, a odatle Dunavom ćo ušću Timoka. Zatim se granica
protezala uz Timok do sela Tmavca, povijajući se desnom »planinskom kosom između
starog crnorečkog i krajinskog okruga (Deli Jovan, Sto, Gavran planina) i požarevačkog
(Crni Vrh) i ! moravskog (Beljanice, Čestobradice) do blizu Ćićevca idući odavde
južnom Moravom do ispod Stalaća.« Dalje je nova granica trebalo da od Stalaća ide
prema zapadnoj Moravi do više Čačka, a onda rijekom Kamenicom do njenog izvora.
Odale se produžava planinskom kosom između rudničkog i užičkog kraja i izbija više
Lešnice na Drini, te prelazi ovu rijeku ispod Bijeljine i produžava pored Save do Une.
Na tom dijelu obje obale Save su u sastavu habzburške države. Beču su još pripali Banat,
Mala Vlaška i skoro cio smedervski (beogradski) sandžak, osim crnogorečkog,
knjaževačkog, aleksinačkog, užičkog i jednog dijela podrinjskog okruga, kao i Krupanj s
okolinom.To je i precizirano u VIII i IX članu istog ugovora.
Član III i IV odnosio se na onaj dio teritorije Bosanskog ejaleta koji je trebalo da se
ustupi Beču.Od većih mjesta spomenuti su: Bijeljina, Brčko, Jasenovac, Dubica, Novi,
Kobaš, Bosanski Brod, Kostajnica i Furjan. Pored navedenih mjesta, Carstvo je u
Bosanskom ejaletu, ovim ugovorom, na liniji od Novog do Bjeljine izgubilo i zemljišni
pojas u širini od 10 do 15 km, zavisno od konfiguracije tla.
I dok su se prvi Članovi ugovora odnosili na pitanje uspostavljanja nove granice, dotle su
skoro svih preostalih deset članova u drugom dijelu ugovora tili vezani za sprečavanje
hajdučije i gusarstva sa obje strane. Radi otklanjanja budućih nesporazuma, članom XV
zabranjuje se mađarskim emigrantima da žive u pograničnim krajevima, a osmanska
vlada je preuzela obavezu da ih ubuduće spriječi ako se budu odlučili na neku
prevratničku akciju. Takodeje zanimljiv je i XI član po kome osmanska država garantuje
katoličkom svećenstvu nesmetan religijski rad na svojoj teritoriji, kao i mogućnost
restauriranja starih i napuštenih crkava. I trgovinski je ugovor veoma povoljan za austrij-
sku stranu. Njeni trgovci sa osmanske teritorije imaju pravo uvoziti sve vrste robe, izuzev
oružja i municije (čl. I) a svoju robu mogu takođe prodavati po cijeloj teritoriji Carstva
(čl. II).
Ovaj je trgovački ugovor predstavljao u narednim godinama solidnu osnovu za razmjenu
robe.Oba su ugovora za habsburšku državu bila veoma povoljna. »To je najsjajniji mir,
što ga je ikad sklopila kuća Habsburška«. Njime je po prvi put kao osvajačka sila
Austrija došla na Balkan. Međutim, tekovine Požarevačkog mira, Austrija nije zadržala
duže vrijeme. Već u sljedećem austrijsko-turskom ratu 1736-1739. godine Austrija je
jedan dio dobivene teritorije morala ponovo ustupiti Porti.
Za razliku od Austrije, Mletačka Republika nije bila zadovoljna odredbama ovog
mirovnog ugovora, koji je imao 26 članova, a pisan je na italijanskom jeziku. Prva četiri
člana odnosila su se na pitanja uspostavljanja nove osmansko-mletačke granice. U prvom
85
Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašću
Ago Mujkanović
je članu Mletačkoj Republici priznato pravo na Imotski, Strmnicu, Cistu i druga mjesta
koja je u ratu osvojila u ratu. Pored Imotskog, od značajnijih mjesta Mletačka republika
je na ovom dijelu granice dobila i grad Cačvinu, pa se nova granica pomakla od vrha
planine Dinare. Time se dobiveno teritorijalno proširenje pomaklo u unutrašnjost od
jadranske obale.Još u toku rata, u ovom dijelu Bosanskog ejaleta izvršena je
administrativna promjena, tako je dio teritorije imotskog kadiluka, koji je i dalje ostao na
teritoriji osmanske države, ubuduće nazivan Imotska Bekija i već 1717. godine sjedište
mu je premješteno u Ljubuški. U međuvremenu je i Gabela priključena stolačkom
kadiluku." Osmin ostrva u ranijim periodima , Mletačka Republika ništa drugo nije
dobila.
Prema istom ugovoru Carstva je priznata osvojena Moreja, zatim neka manja ostrva u
Sredozemlju, kao i zemljišni pojas između Neretve i Herceg Novog sa gradom
Gabelom.Mlečanima je posebno teško palo što su Dubrovčani zadržali granicu koja je
uspostavljena još za vrijeme Karlovačkog mira. Zbog toga su morali ustupiti Klek i
Neum na sjeveru i Sutorinu i, kako se ne bi ni na jednom mjestu graničili sa Republikom
sv. Marka. Time je Bosanski ejalet dobio dva izlaza na more.Zahvaljujući tome, |
dubrovački trgovci su mogli da trguju po Carstvu.
86
Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašću
Ago Mujkanović
na drugoj strani. Za nepovoljan mir optuživali su Austriju od koje su kao od saveznice
očekivali veću podršku.
Ipak, ovim je mirovnim ugovorom Austrija je konačno ušla u red vodećih evropskih
zemalja, zajedno sa Engleskom, Francuskom, te Pruskom i Rusijom, čiji su značaj i uticaj
na evropskoj sceni bili u uzetoj liniji. Sto se tiče Mletačke Republike, ona je zajedno sa
Španijom, Švedskom, pa donekle i osmanskom državom, ušla u red drugorazrednih
država.
87
Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašću
Ago Mujkanović
Predstavnici sve tri države 8. juna 1721. godine potpisali konačni akt o razgraničavanju.
Ovakve granice su ostale sve do izbijanja novog osmansko-austrijskog rata 1736. godine.
Sa Požarevačkim mirom završilo se jedno vrlo valno pog\av\je istorije Bosanskog ejaleta
u prvim dvjema decenijama XVIII vijeka. Tada su uspostavljene granice između
Habsburške Monarhije, Mletačke Republike i Osmanskog Carstva duž ejaleta, sa manjim
korekcijama u austrijsko-osmanskim ratovima 1736-1739, te 1788-1791. godine, zadržale
su se kroz cijelo XVIII stoljeće. Za održanje tih granica Porta je imala da zahvali prije
svega domaćem stanovništvu. Kao što se dešavalo neposredno iza Karlovačkog mira, tj.
da se duž svih granica Bosanskog ejaleta pristupilo izgradnji novih, te opravkama starih
tvrđava, palanki, kula i čardaka, tako je i u decenijama iza Požrevačkog mira sa
nesmanjenim intenzitetom nastavljena građevinska djelatnost. U narednim događajima to
je pokazalo svoju punu opravdanost. Najveći dio posla snosilo je domaće stanovništvo.
Pored ličnog učešća na građevinskim objektima, svi su sultanovi podanici morali i
novčano, u vidu poreza, redovnih i vanrednih nameta, plaćati izgradnju, opravku i
održavanje utvrđenja. Istina, dio troškova koji nije bio ni približno dovoljan, snosila je i
centralna vlast iz Istamnula.
U vojnom utvrđivanju pograničnih mjesta najisturenije provincije u evropskom dijelu
Carstva, zapaženu su ulogu imali i stanovnici Dubrovačke Republike. Kao vrsni
građevinski majstori i zidari, oni su uz odgovarajuću novčanu nadoknadu radili na
brojnim značajnijim utvrđenjima. I lokalno stanovništvo koje je učestvovalo na tim
radovima primalo je određenu novčanu naknadu.
Ovakvom je politikom Porta željela još više stimulisati domaće stanovništvo za radove na
utvrđivanju i odbrani granica. Posebno je računala na pomoć muslimanskog stanovništva,
koje je time branilo i stečene privilegije. Ni hrišcansko stanovništvo nije, kao u ranijim
decenijama, predstavljalo opasnost za sultanov autoritet u ovim krajevima. Razlog tome
je što su se mnoge hrišćanske porodice, koje su u osmansko-austrijsko-mletačkom ratu,
vođenom od 1683. do 1699. godine prebjegle na teritoriju susjedne austrijske i mletačke
države, ubrzo razočarale i uvidjele da im se položaj nije poboljšao, nego se čak pogoršao.
Zbog toga su se već u prvim godinama iza Karlovačkog mira nnoge izbjegle porodice
ponovo vratile na svoja ranija imanja.
Centralna vlast je još sa dolaskom na prijesto sultana Ahmeda III uspjela u dobroj mjeri
povratiti raniji ugled, pa je i zbog toga provincijska vlast u Bosanskom ejaletu, nakon
potpisivanja mirovnog ugovora 1718. godine, brže pristupila saniranju šteta nastalih u
ratnom periodu. Posebno je vodila računa o ispravljanju ranijih grešaka koje su se
ispoljile u ratnim danima, te je činila sve da se u sličnim događajima više ne ponove.
Za ovo je vrijeme karakteristično jačanje lokalne vlasti. U narednim decenijama XVIII
vijeka to će još više doći do izražaja. Skoro svi poslovi civilne i vojne uprave su
koncentrisani u rukama domaćeg plemstva. Čak u više navrata na položaj bosanskih
namjesnika Porta imenuje ljude porijeklom iz ovih krajeva, kako bi lakše sprovodila
mjere koje joj u datom trenutku odgovaraju.
To znači da domaće plemstvo u odnosu na druge provincije Carstva nije imalo neke
posebne povlastice. Naprotiv. Kada bi ocijenila da neki lokalni namjesnik ili više njih
prekoračuju svoja ovlaštenja koja joj nisu u interesu, Porta bi odmah uz pomoć odanih joj
ličnosti, intervenisala. Ako ni upozorenje, ni blaža kazna ne bi dali željene rezultate, tada
88
Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašću
Ago Mujkanović
bi vezir uz pomoć predstavnika vlasti iz drugih krajeva, lično intervenisao i obično su
takvi pojedinci bili protjerivani u zabačenije krajeve Carstva, a poneki i likvidirani. Time
je stavljeno na znanje i drugima, koji bi se slično ponašali, šta ih čeka ako ne izvrše
Portina naređenja onako kako im je zapovjeđeno.
U ovo vrijeme osjeća se privredni polet.
U Bosanskom se ejaletu još od prvih godina XVIII vijeka osjeća jačanje zanatlija i
trgovaca pravoslavne vjeroispovijesti.
Sa ekonomskim jačanjem, raste i njihov ugled i uticaj kod predstavnika vlasti. S
vremenom, oni preuzimaju ulogu zaštite tog dijela stanovništva izloženog nepravdi nekog
moćnika ili više njih.
I na selu stanje se znatno mijenja zbog migracionih kretanja poljoprivrednog stanovništva
iz pasivnijih krajeva u plodnija, ali slabije naseljena mjesta. Za razliku od nasilnog
naseljavanja crnogorskih porodica na Glasinac i njegovu širu okolinu iz 1714. godine,
migraciona kretanja hrišćanskog stanovništva u narednim decenijama XVIII vijeka su
vršena bez ikakve prisile.
Oko značajnijih tvrđava i drugih vrsta utvrđenja, duž pograničnih krajeva tucala su brojna
sela. Njihovi stanovnici su bili dužni da prema potrebi daju radnu snagu i novčanu
nadoknadu onim posadama i utvrđenjima kojima je pomoć bila potrebna. Često su na
poziv vlasti brojni seljani radili na opravka-ma svih vrsta utvrđenja koja su se nalazila u
blizini njihovih sela. Pored toga, vojne posade, zahvaljujući dobroj naseljenosti i
obradivosti posjeda, nisu morale da kao ranije čekaju živežne namirnice iz glavnog centra
odakle se slalo, nego su za ishranu uzimale namirnice iz okolnih sela. Time je
snabdjevenosi bila daleko bolja nego u ranijim decenijama. Pošto je i prebjegavanje
hrišćanskog stanovništva iz pograničnih krajeva u susjedne države bilo svedeno na
najmanju mjeru, to im ni sa te strane nije prijetila veća opasnost. Sve je to skupa jačalo
odbrambenu sposobnost Bosanskog ejaleta. To je i doprinijelo da se, uz žilav otpor
domaćeg stanovništva, u narednim ratovima osmanska vojska uspješnije suprotstavi
napadima austrijskih četa i od njih odbrani ovu, rali značajnu i najistureniju provinciju u
evropskom dijelu Carstva.
Nakon potpisanog mira, O.C. se okreće ka Istoku, odnosno Perziji, gdje je zbačana
dinastija šiitskih safavida, a na vlast došla sunitska dinastija Afganaci. U ove smjene
uplela se i Rusija na čelu sa Petrom Velikim , a obje sile su 1724. godine sklopile ugovor
po kome je Rusija dobila Dagestan , istočni dio Širovana sa gradom Baku, a O.C. je
dobilo zapadni Širovan sa Tebrizom. Sa smrću Petra Velikog 1725. godine završava se
prvi dio sukoba dvaju sila u 18.stoljeću.
U tom periodu dolazi do unutarnjih slabljenja Rusije, ali u savezu sa Habsburgovcima
ima će više uspjeha u ratu 1736.-/39. u međuvremenu 1730. godine umire i sultan
Ahmed III, a naslijedio ga je Mahmud I 1730.-/54.
U ratu kojeg je sa osmanske strane predvodio Mahmud I protiv Rusije (carica Ana) i
Austrije , O.C. gubi ponovo Azov, a Rusi su opustošili Krim. Međutim, sultan Mahmud I
u protuofanzivi sa Tatarima uspjeva protjerati Ruse sa Krima, ali naređuje da se i tvrđava
89
Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašću
Ago Mujkanović
Azov poruši. Ovaj rat 1736.-39. završen je Beogradskim mirom, a Rusiji je zabranjeno
držanje flote na prostoru Azovskog i Crnog mora. Mahmuda I naslijedio je sultan Osman
III (1754.-1757.) i za njegovo vrijeme nije bilo većih sukoba sa Rusijom.
Nakon što se završio rat za poljsko naslijeđe, ruska carica Ana ulazi u pregovore sa
Habsburgovcima (Karl VI) u vezi rata protiv Osmanlija. Oni su po dogovoru trebali
podjeliti prostore O.C. tako da Rusiji pripadne Krim i Azov, dijelovi Moldavije i Vlaške,
a Habsburgovci su trebali da dobiju Bosnu i Albaniju. Tako je carica počela tražiti povod
za rat, a našla ga je u optužbama prema sultanu Ahmedu, da je sultan prekršio tačke mira
sa Pruta. Ali Osmanlije na te optužbe reaguju objavom rata Rusiji i to 2.maja 1736. U
ovaj rat iz Bosne je otišlo oko 10.000 boraca na čelu sa Bećir-pašom Čengićem, a u Aziji
su trebali da brane tvrđavu Kara Kerman. U ovom ratu je preko 7.000 Bošnjaka pobjeno,
a u Bosnu se vratilo svega 1.340 vojnika(članak Bosna i svijet od Enesa Pelidije). S druge
strane Habsburgovci želeći da iskoriste zaokupljenost Osmanlija na ruskom frontu
počinju pripreme za rat. U ispunjenju tog cilja oni počinju da vrše pregovore sa srpskim
patrijarhom Arsenijom IV Šakabentom o učešću Srba u ovome ratu. Od proljeća 1737.
Habsb. na granici sa Bosnom vrše veliku koncentraciju vojnika, a stvaraju i pet tabora
kako bi se Bosna napala iz pet pravaca.
Najveći tabor se nalazio u polju kod Gradiške, druga dva tabora su postavljena preko puta
Cetingrada, četvrti je zauzeo položaj prema Zvorniku, a peti tabor imao je zadatak da
presiječe puteve iz Bosne prema Nišu, jer je trebalo zauzeti Niš i Novi Pazar. Na položaju
bos.namjesnika bio je Hećimoglu Ali-paša. Ali-paša je djelovao brzo bez obavještenja
Porti, okupio je bošnjačke prvake krajem maja 1737.godine u Travniku. Odluka je bila :
“Branimo se“. Tako je Ali-paša izvršio opštu mobilizaciju.
Nakon priprema habsb.su zvanično objavili rat 14.jula 1737.godine. Istovremeno sa
objavom rata patrijarh Arsenije IV daje znak za ustanak i pobunjenici zauzimaju Niš i
Novi Pazar. U Bosni muslimanima je poslat od Karla VI proglas o pokrštenju muslimana,
što je bio važan faktor u moralno-psihičkom smislu za Bošnjake. Glavni udar Habsb.
vojske desio se 24.jula 1737.godine na Banjalučkom boju, a predvodio ih je
Hidburhausen. Tako je počela opsada grada i trajala je do 2.augusta. 4.augusta
1737.počela je odlučujuća bitka u kojoj Bošnjaci uspjevaju da potuku Habs.vojsku koja je
počela da se povlači preko Vrbasa. Nakon ovoga Ali-paša ide u Sarajevo i tu počinje
pripremu za oslobađanje N.Pazara. 24.aug.1737. pod vodstvom Murat-bega Čengića
vraćaju N.Pazar pod osman.vlast. Rumelijski beglerbeg Ahmet-paša Ćuprilić
16.sept.1737. oslobađa Niš. Nakon toga osmanlije kreću ka Beogradu, a od Beograda
počeli su se voditi pregovori sa Habsb.uz posredstvo Francuza. Prelomni trenutak u ovom
ratu bila je bitka kod Hisardžika(Grocki) gdje 23.jula 1739.osmanlije odnose pobjedu.
Beogradski mir
Nakon ovoga poraza Habsb. potpisuju mir 1.sept. 1739. Tim uvogorom Habsb. su
izgubili sve teritorije u Bosni, a granica je pomaknuta na Savu i Dunav i stabiliziraće se u
narednih 150.godina. Sjeverna granica Bos.ejaeta utvrđena je duž rijeke Save.
90
Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašću
Ago Mujkanović
Pošto je bio ženomrzac on umire bez djece prepuštajući vlast Mustafi III sinu Ahmeda
III.
Naslijeđen je od brata Abdul Hamida I kome svojom smrću u nasljedstvo prepušta taj
neželjeni rat.
Abdul Hamid I (arapski: )عبد الحميد األولnaslijedio je 21. januar 1774. godine svog
brata Mustafu III poslije njegove prirodne smrti. Prvi potez njegove vladavine postaje
zaključivanje mirovnog sporazuma s Rusijom iste godine koje stupa na prijestolje. Poslije
toga se trudio izbjegavati nove sukobe u kojima bi moglo završiti upleteno Osmanlijsko
carstvo.
Zahvalni mu je narod dao nadimak Sveti. Poslije njegove smrti on biva naslijeđen od
Selima III, sina Mustafe III.
Ovaj rat započeo je u vrijeme sultana Abdul Hamida I i Selima III. Rat sa Rusijom
rezultat je planova carice Katarine II koja u dogovoru sa austrijskim carem Josipom II ,a
sastali su se na Krimu 1782. godine, gdje ona iznosi svoj „Grčki plan“. Taj plan se svodio
91
Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašću
Ago Mujkanović
na to da se osmanlije protjeraju iz Evrope i da se taj terit.podjeli, a trebale su se stvoriti
dvije nove države sjedinjenjem Vlaške i Moldavije stvorila bi se država Dacija, a
ujedinjenjem Trakije, Makedonije, Bugarske i Grčke obnovio bi se Bizant.
Budući da je Rusija već Osmanlijama objavila rat, to rade i Habsb. 8.2.1788. (Dubički
rat). Istovremeno car Josip II uputio je u Bosnu proglas jedan hrišćanima,a drugi
muslimanima, koji je pozvao na mir, te kojim se jamči lična imovinska sloboda, sigurnost
i ravnopravnost islama sa drugim vjerama, ali Bosanci poučeni ranijim iskustvima, kao
npr. Banjalučki bojem, pripremaju otpor na s-z granici Bosne. Prema Bosni Habsb.su
uputili 2 korpusa, sa oko 50.000 vojnika. Prostor Ličko-dalamtinske granice do Dubice
kontrolisao je Hrv.korpus, a od Gradiške do Šapca, postavljen je Slavonski korpus od
12.000 ljudi. Porta se uglavnom orijentisala za davanje novca i opreme, ali Bosni nije
upučena nikakva vojna pomoć. Glavne borbe su se vodile oko Dubice. Poslije više
neuspjelih pokušaja Habs.su 26.aug.1788. godine zauzeli Dubicu, a 3.10. B.Novi, a 1790.
godine Gradišku i Cetin. Međutim, ti uspjesi su bili minimalni, jer su Habsb.imali mnogo
veće planove, ali onda se javljaju problemi sa Francuskom gdje 14.jula 1789.god.izbija
revolucija i sve to će ubrzati mir sa O.C. Mir je potpisan u Svištovu 4.augusta 1791.
Ovim mirom Habsb. su pristali da vrate O.C. tri osvojena grada Dubicu, Novi i Gradišku,
a zadržali su Cetinu.
Kočina krajina
Na frontu u Srbiji Habsb. takođe nisu imali neke veće uspjehe. A to pokazuje činjenica da
su tek iz trećeg pokušaja osvojili Šabac. Na ovome frontu Habsb. su uglavnom se
oslanjali na obavještajnu službu, koju je predvodio Mihajlo Mihaljević sa majorom
Liderskornom i zastavnikom Mitezerom. Tako 9. februara 1788. dolazi do početka rata
Habsb. i O.C. Srbi su početak rata gledali kao korak ka njihovom oslobođenju. Cilj
Habsb. vojske bio je Beograd, a nakon nekoliko neuspjeha da ga okruže i prekinu vezu sa
Nišom i Bosnom. Poslije toga šalju ljude u Srbiju da planirano organizuju pobune. Jedan
od njih bio je Koča Anđelković. Koča je prije početka rata uspio da prebjegne na Habsb.
teritoriju i tamo stupio u Frajkore, ali je pred sam početak rata napustio jedinicu i vratio
se u Srbiju. Tu je uspio da digne ustanak u nekoliko nahija. Tako je uspio 1788. zauzeti
Požarevac, zatim Palanku i Batočinu, probio se sve do Kragujevca i tako presjekao vezu
između Beograda i Niša. A od sredine 1788. već je kontrolisao puteve koji vode ka
Beogradu. Ipak nedostatak logistike, hrane i oružja izazvalo je rasulo u Kočinom pokretu.
Tako se Koča morao povući preko Dunava. Međutim Koča nastavlja sa pobunom u
Šumadiji i Istočnoj Srbiji, a u Zapadnoj Srbiji , slične akcije vodio je Mihajlo Mihaljević
predvodeći trajkore. Ubrzo zatim Koča je pronađen i pogubljen.
92
Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašću
Ago Mujkanović
Međutim, Habsb.od Osmanlija te 1788.doživljavaju poraz, pa čak Osmanlije prelaze
Dunav i opustošili su Banat. Ipak, slijedeće godine 1789. dolazi do obnavljanja njenih
akcija u Srbiji, maršal Lamdon, dobija naređenje da preuzme zapovjedništvo nad
vojskom u Srbiji i uspjeva da 7.okt.1789. zauzme Beograd. To je ujedno bio i najveći
uspjeh Habsb. vojske u ovom ratu. Ipak, odnosi sa Pruskom koja se sve više koncentriše
na Habsb.granci prisilili su maršala Lamdona da se povuče iz Srbije, a nastavak
prepušten je frajkorima. Oni su do početka 1789. godine uspjeli da zavladaju skoro
cijelom Sj.Srbijom.
Rat sa Rusijom 1787.-92. nakon neuspjeha Rusa završen je mirom u Jaši 9.januara 1792.
Ovaj mir uz prisustvo Engleske i Pruske zaključen je več u august 1791, a u Jašiju je
samo potvrđen. Po ovom miru kao i Kučuk-kanardžijski mir potvrđena je Rusiji zaštita
pravoslavaca u O.C.
Svištovski mir
U puču koji slijedi Selim III je 1807. srušen, a na njegovo mjesto se postavlja nesposobni
Mustafa IV
Ostatak svog kratkog života Selim III provodi u zatvoru gdje ga dočekuje smrtna presuda
Mustafe IV koji naređuje njegovo pogubljenje u strahu od tada aktivne pobune.
93
Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašću
Ago Mujkanović
Tanzimatske reforme
Događaji
Planovi carske Rusije, tj. Katarine II, tadašnje ruske carice (1772-1787), podrazumijevali
su okupiranje značajnih oblasti Evroazije; Rusija je planirala prisvojiti Malu Aziju i sva
srednjeistočna područja do Indije, te je u sklopu priprema za ostvarenje svojih pretenzija
počela u Crnom moru graditi ratnu flotu.
Porta je bila primorana na preventivni udar 1787. Rat je završen 1792. mirovnim
sporazumom u Jašiju, gdje je Porta pretrpjela teritorijalni gubitak pomjerivši granicu s
Rusijom.
Neprekidni porazi koje je osmanska armija trpjela posljednjih decenija, naveli su Selima
III (1789-1807) da temeljno reorganizuje osmansku vojsku. Selim III je planirao
izgradnju vojske po uzoru na evropske militantne organizacije, jer je shvatio da
tradicionalnim vojnim sredstvima Osmanlija ne može više postići puno. Budući da je sa
francuskim carstvom skoro dva i po stoljeća održavana dobra veza, tj. uspješna
prijateljska politika, u zemlji su se obreli brojni francuski vojni instruktori. Za to vrijeme
mnoge evropske sile su se zaniamle za Egipat, među kojima Engleska, te i sam Napoleon.
Napad Napoleona na lokalne egipatske snage i njegova pobjeda protumačeni su od Porte
kao direktan atak. Porta potpisuje savez s Engleskom, koja iskrcava trupe u Egipat, nakon
čega se francuska vojska povlači. 1803. godine povlače se i engleske trupe, te Porta za
upravnika Egipta postavlja Mehmet Alija, kojeg su lokalci nazvali Muhammed Ali.
1806. Osmansko carstvo dolazi u ponovni sukob s Rusijom, zbog svrgavanja proruskog
vojvode Vlaške i Moldavske od strane Porte, te zaposijedanjem tih kneževina od strane
Rusije. Istovremeno je Karađorđe digao ustanak protiv Porte 1804. i uspio zadržati vlast
nad većim dijelom Srbije do 1813. Rat s Rusijom Porta privodi kraju tek 1812. bez
prevelikih teritorijalnih gubitaka. Miloš Obrenović 1815. postaje regent Srbije, te postiže
kompromis kojim dobija ograničenu autonomiju, ali i dalje ostaje osmanska vojna
uprava. Uprkos svemu, moderna organizacija vojske je znatno kasnila. Formira se novi
red vojske – eskinçi, koji su zamijenili janjičare. Tako su janjičari izgubili svoj
privilegovan položaj, i kada su se pobunili, trupe vjerne vladi su izvršile pokolj nad
njima. Eskinçi su uglavnom bili sastavljeni od pripadnika bivših janjičara; bili su
94
Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašću
Ago Mujkanović
disciplinovani, moderno naoružani i uvježbani. Međutim, ukidanje janjičarskog odreda
odbilo se u lice Osmanskom Carstvu; tako su znatno oslabile njegove odbrambene
sposobnosti – Osmanlije su počinju gubiti na frontovima od Ruskog carstva, te 1829.
potpisuju mirovni ugovor.
Likvidacija timarskog sistema je službeno obavljena 1831, te je tako pretežni dio tog
zemljišta prešao u vid državnog vlasništva, a imao je i značajan vojni apekt.
Uspostavljena je centralna blagajna koja je kontrolisala prihode postojećih zadužbina, te
iz čijeg se budžeta izdvajao novac za vjerske ciljeve i izdržavanje službenika. 1827.
utemeljena je vojnomedicinska škola, a 1843. ratna škola. Od 1827. primjenjuje se praksa
slanja stipendista na vojne škole u evropske države. 1831. pokreću se prve turske novine
– Takvimi Yekayi (kalendar događaja), kao službeni list Osmanskog Carstva. Zatim su
preimenovana nadleštva u ministarstva, da bi se na kraju ured poglavara divanskih
sekretara od 1836. zvao Ministarstvo vanjskih poslova. U gradovima je uveden evropski
način odijevanja; nošenje turbana je zabranjeno, a uveden je fes, porijeklom iz sjeverne
Afrike. Mahmut II nije doživio dovršetak započetog posla; nakon njeove smrti 1.7.1839.
njegov posao je nastavio sin Abdulmesit I. Sveukupne mjere su dobile ime Tanzimati
Hayriye (Spasonosni novi poredak). Časno carsko pismo je proglašeno 3.11.1839. Njime
je, između ostalog, riješen problem diskriminacije nemuslimana u Carstvu; oni su postali
punopravni osmanski građani, na sve njih su primjenjivani isti porezi, te pravedan
postupak regrutacije u vojsku (zaživio od 1813). Pravosuđe je reorganizovano prema
evropskom uzoru, te je uvedene snažna cntralizovana provincijska uprava po francuskom
modelu. 1840. je osnovan prvi novčani zavod u Carstvu, Banque de Constantinople, koja
1854. pada pod stečaj, ali se, dvije godine kasnije, uspostavlja Osmanska Banka, čiji je
glavni zadatak bio utjerivanje vanjskih dugova.
95
Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašću
Ago Mujkanović
Nemiri u Osmanskome Carstvu, počevši od onih u BiH 1857, pa do onih u Libanu, Kritu
i Bugarskoj, uticali su na donošenje novog Ustava. On je objavljen 23.12.1876, a u njemu
su obnovljene temeljne vrijednosti – nedjeljivost države, vjerska sloboda
nemuslimanima, a predviđena su i dva nova doma – senat i skupština. Uprkos svim
preventnim mjerama, u aprilu 1877. Rusija objavljuje rat Porti zbog njenog odbijanja da
se odrekne Bugarske, BiH, Srbije i Crne Gore. Osmanlije se nisu mogle oduprijeti
Rusima te su doživjeli nekoliko teških poraza, koji su ih prisilili na potpisivanje
katastrofalnog mirovnog ugovora s Rusima u San Stefanu, kojim su se odrekli skor osvih
evropskih posjeda.
96
Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašću
Ago Mujkanović
MUSTAFA IV (1807.-1808.)
Mustafa IV (8. septembar 1779. – 15. novembar 1808. godine) je bio Sultan
Osmanlijskog carstva od 1807. do 1808. godine. Njegov otac je bio Abd-ul-Hamid I.
Tokom vladavine reformatorskog sultana Selima III, Mustafa je bio sultanov miljenik.
Međutim, kada se digla janjičarska buna protiv sultana Salim III, Mustafa je prevario
sultana i podržao janjičare, koji su ga postavili za novog vladara. Međutim, simpatije
prema sultanu Selimu su još bile prisutne, te je 1808. godine armija pod vodstvom
Mustafe Bayraktara krenula prema Istanbulu, kako bi na prijestolje vratila sultana Selima
III. Kao odgovor na to, Mustafa je naredio da se Selim likvidira, kao i njegov drugi brat,
Mahmud. Tako bi Mustafa bio jedini preostali muški član sultanske linije, te se nadao, da
će ugušiti pobunu eliminirajući druga dva legitimna kandidata za prijestolje. Selim je
ubijen, a njegovo tijelo je bačeno pred pobunjenike uz podrugivanje. Mustafa ne na kraju
ipak bio zbačen sa vlasti. Njegov zamjenik na vlasti bio je Mahmud, jer je izbjegao
pogubljenje skrivajući se. Mustafa je osuđen na smrt nešto kasnije, te iste godine.
MAUHMUD II (1808.-1893.)
Mahmud II (20. juli, 1785–11. juli, 1839) je bio osmanski sultan od 1808 do svoje smrti
11. jula 1839.
97
Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašću
Ago Mujkanović
Kada je umro od tuberkuloze 1839. godine, njegovoj sahrani su prisustvovale velike mase
ljudi kako bi sultanu odale počast.
Abdul Medžid I (arapski: )عبد المجيد األولnaslijeđuje svog oca Mahmuda II 1. jula 1839.
godine nekoliko dana nakon katastrofalnog turskog poraza od strane Egipta tokom bitke
kod Neziba. Istovremeno s tim događajem tokom zadnjih dana života Mahmuda II
mornarica se pobunila i doplovila u Aleksandriju kako bi se pridružila snagama Egipta.
U takvoj situaciji 1839. godine sve evropske velesile ponovno zahvaćene strahom od
mogućeg nestanka Osmanlijskog carstva odlučuju vojno intervenirati. Po novozaključeno
mirovnom sporazumu 1841. godine Egipat je prihvatio vratiti Turskoj sve zemlje izvan
Egipta (Siriju, Palestinu i muslimanska sveta mjesta). Taj povoljni sporazum predstavlja
posljednje teritorijalno širenje Turskog carstva.
Uspješna diplomacija ovog sultana rezultira situacijom da kada 23. marta 1854. godine
Rusija njemu objavi rat na njegovoj strani se uključe Velika Britanija, Francuska i
Sardinija. Ovaj rat koji dobiva ime Krimski po glavnom području borbi završava 1856.
godine Ruskim porazom i genocidom Krimskih tatara koji tada postaju manjina u
vlastitoj zemlji.
Abdul Medžid I umire u 38. godini života 25. juna 1861. godine. Naslijedio ga je
najstariji brat Abdul Aziz. Njegova djeca Murat V, Abdul Hamid II, Mehmed V i
Mehmed VI će u budućnosti uništiti Osmansko carstvo.
Abdul Aziz (arapski: )عبد العزيزpostaje sultan 25. juna 1861. godine poslije prerane smrti
brata Abdul Medžida I Jednostavno govoreći on je sultan laganog propadanja. Tokom
njegove vladavine Osmanlijsko carstvo se svake godine sve više zadužuje do trenutka
kada dolazi do proglašenja državnog bankrota 1875. godine. Nemiri koji tada zahvaćaju
državnu tvorevinu rezultiraju pobunom u Bosni i Hercegovini.
98
Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašću
Ago Mujkanović
izvršava samoubistvo. Vijest o smrti Istanbul dočekuje s oduševljenjem. Pučisti su na
čelo države doveli Murata V, sina sultana Abdul Medžida I.
Murat V postaje sultan 30. maja 1876. godine poslije pobune koja svrgava njegovog
rođaka Abdul Aziza. Pod pritiskom upravljanja državom ovaj sultan jednostavno nije
izdržao i psihički se slomio. Smijenjen je zbog mentalne nesposobnosti samo 3 mjeseca
kasnije.
Naslijedio ga je brat Abdul Hamid II 31. augusta 1876. godine. Ostatak života, sa
zdravljem koje mu se sada kad je bio bez odgovornosti poboljšalo, on provodi mirno i
umire prirodnom smrću.
Ti stalni gubici teritorija koju su podržavale Rusija, Velika Britanija i Francuska rezultira
odlukom Abdul Hamida II da veže sudbinu svoje države s Njemačkom, a takvu politiku
neće napuštati sve do kraja Osmanlijskog carstva.
99
Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašću
Ago Mujkanović
Gledajući razdoblje XIX. vijeka odluka ovog sultana da odbije oprost polovine državnog
duga u zamjenu za dopuštenje Židovima da se nasele u Palestini zvuči nevažno, ali
gledajući tu odluku sto godina kasnije svima je jasna.
Nakon svrgavanja do Balkanskih ratova on živi u Solunu nakon čega se zbog straha od
neprijateljskog zarobljavanja preseljava u Istanbul.
MEHMED V (1909.-1918.)
Mehmed V postaje sultan 27. aprila 1909. godine poslije svrgavanja brata Abdul Hamida
II Tokom prvog balkanskog rata koji se dešava 1912. godine turska vojska je potučena od
ujedinjenih trupa Srbije, Crne Gora, Grčke i Bugarske. Za carstvo sav teritorij na Balkanu
s izuzetkom Istanbula postaje nepovratno izgubljen. U isto vrijeme Turska se nalazi u
ratu s Italijom koja osvaja Libiju i otok Rodos. Tokom drugog balkanskog rata 1913.
godine Turska sudjeluje u pobjedničkoj protubugarskoj koaliciji što joj dopušta
minimalno proširenje teritorija oko Istanbula. Odluka Mehmeda V da uđe u Prvi svjetski
rat na strani Njemačke postaje greška bez mogućnosti popravke. Ovaj sultan ipak
posljedice svoje greške nije ispaštao pošto je umro 3. juna 1918. godine nekoliko mjeseci
prije kapitulacije.
Naslijedio ga je Mehmed VI
Današnja ostavština ovog sultana je genocid Armenaca izvršen tokom prvog svjetskog
rata po njegovom naređenju.
MEHMED VI (1918.-1926.)
Mehmed VI, posljednji osmanlijski sultan dolazi na svoj položaj 3. jula 1918. godine
poslije smrti svog brata Mehmeda V Od prethodnika on nasljeđuje samo potrebu za
potpisivanjem ponižavajućeg mira krajem prvog svjetskog rata. Mirovnim sporazumom
iz 1919. godine Turska nepovratno gubi Siriju, Palestinu, Irak i muslimanska sveta
100
Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašću
Ago Mujkanović
mjesta. Ostatak državnog teritorija u Aziji se podijelio u interesne sfere velikih sila s
izuzetkom područja provincije oko Smirne koja je darovana Grčkoj.
Tim mirovnim sporazumom apetiti Grčke ipak nisu bili zadovoljeni tako da ona 1919.
godine objavljuje rat poniženoj Osmanskoj državi s ciljem osvajanja Male Azije. Prodor
grčke vojske je zaustavljen tek 80 kilometara pred Ankarom kada vojska Ataturka uz
logističku potporu Sovjetskog Saveza ostvaruje totalnu pobjedu. Tokom daljnjeg rata
Smirna i svi drugi azijski gradovi su vraćeni Turskoj uz etničko čišćenje Grka i preostalih
Armenaca. Mirovnim sporazumom iz 1923. godine Grčka priznaje te gubitke i s ciljem
odbijanja plaćanja ratne odštete ustupa grad Adrianopol (Edirne) Turskoj.
101
Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašću
Ago Mujkanović
Pored redovnih poreza, ponekad su uvedeni i vanredni porezi ( u toku rata), a po
zakonima propisani. Bilo je tačno propisano šta i koliko stan.treba da plati državi.
Država je dobro poznavala imovinsko stanje svih podanika, a to se znalo preko
DEFTERA- popisa pokretne i nepokretne imovine, tako da je u svakom trenutku znala s
čim raspolaže.
Na čelu države je bio sultan. Osman.vladari ovu titulu nose od vremena Orhana(1326.-
1362.), a za vrijeme Murata I (1362.-1381.), koji je želio da se uzdigne iznad svojih
predhodnika, tražio je titulu HADOVEDAJEGIJU ili AZAMI SULTANI (Najuzvišenijeg
sultana), a Bajazit I (1389.-1402.) je prvi sultan koji je međunarodno priznat, a sultan
Selim I (1512.-1520.) od 1517. nosi titulu halife, koju će nositi i njegovi nasljednici.
Autoritet sultana u ovo vrijeme nije dovođen u pitanje. On je bio vrhovni vojni i civilni
zapovjednik, ali nije imao pravo da vrši utjecaj na sudstvo.
Središnju upravu činio je sultanov DVOR, a oni koji su služili na dvoru, tj. SARAJU
(CARSKI DIVAN) bili su podjeljeni u 3 grupe:
1. Unutrašnja služba (ENDERUM)
2. Vanjska služba (BIRUM)
3. Haremska služba.
Svoj lični život sultan je provodio u enderumu dvora, koji se sastojao od prostranog
dvorišta, sa svih strana okružen zgradama, haremom i dr. Odajama. Osoblje unutrašnje
službe opsluživalo je sultana. Ovoj službi pripadali su HAS-ODA (lične sultanove odaje);
SILAHDOR-CARSKI NOSAČ ORUŽJA, HAZINE-BLAGAJNA, ČUVAR ODJEĆE,
KILER-KUHINJA, SEFERLI-ODA-RATNA ODAJA.
Harem je bio dio dvora koji je namjenjen sultanovoj porodici, odnosno ženskim
članovima i njegovim ženama. U njemu je pristup muškim članovima bio zabranjen ,
osim sultanu , a u haremu su posluživali EVNUSI (bili su potpuno kastrirani).
102
Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašću
Ago Mujkanović
Vrlo važne osobe osim sultana čini su njegovi članovi divana-DRŽAVNA VLADA,
odnosno na tur. Hatu humajun Divanii (Carski Divan), a započeo je sa radom za vrijeme
Orhana. Na čelu Divana ili Visoke Porte nalazio se VELIKI VEZIR, a uz njega se
nalazilo od 2-5 vezira (KUHEVEZIRI). U radu V.Porte učešće su uzimali i šejh-ul Islam-
institucija uvedena u vrijeme Murata II, a zatim DEFTERDARI , oba vojna sudca-
KAZIASTERI(KAZASKERI), GLAVNI ZAPOVJEDNIK FLTE-KAPUN-baša I
JENIČARSKE AGE.
VOJSKA
Početak 16. stoljeća je doba najvećeg uzleta turske sile u povijesti. Mnogobrojni ratovi
bili su utkani u tkivo turske politike, ne samo šerijatskom obvezom borbe protiv
nevjernika, nego i iskonskom agresivnošću turskih nomada željnih osvajanja i plijena. No
to možemo objasniti i socio-psihološkim razlozima. Osmanski imperij imao je golemi
vojni aparat. S njim je mogao vrlo učinkovito osvajati zemlje po želji, a nije mu
odgovaralo dugo razdoblje mira jer bi se profesionalna vojska vična samo ratnom zanatu
ubrzo pobunila. Stalnim ratovima održavali su ih u “kondiciji”.
Početkom 16. stoljeća Turska vojska poprima goleme razmjere, ali je i dalje u čvrstim
rukama sultana, činovničkog i vjerskog vodstva. To je savršeni stroj za ispunjavanje
njihovih političkih ciljeva.
Drugi, puno manji dio centralne vojske činili su Psetari (Šekbani). Tako su se nazivali
zbog svog osnovnog i prvotnog zadatka da za sultana idu u lov, vode i uzgajaju pse. Kada
znamo kakav su status imali lovački psi, rasni Arapski Saluki-hrtovi, onda nam je jasna i
visoka pozicija Šekbana). Tijekom srednjeg vijeka ta je postrojba evoluirali u sultanovu
osobnu tjelesnu stražu i “ interventne postrojbe “ u slučaju pobune ili nereda u samoj
prijestolnici. Mali ali ne i nevažan dio centralne vojske činili su spahije, oko 6000 dobro
naoružanih jurišnih teških konjanika koji nisu potpadali pod zakon Timara (lenskog
103
Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašću
Ago Mujkanović
zemljoposjeda) nego su bili smješteni u vojarnama i dobivali redovitu mjesečnu plaću.
Od spahija iz pokrajina razlikovali su se po mnogo bogatijoj i jednoobraznoj odori.
Slijedeći su bili topnici (TOPČU) a posebno cijenjeni rod vojske bio je oružari. Oni su
proizvodili, održavali i čuvali oružje, streljivo i barut. Bili su visoko cijenjeni u društvu i
općenito rijetko su se viđali u srcu bitke, bili su za ondašnje prilike vrlo obrazovani ali i
fanatično odani sultanu i Visokoj porti. Prema arhivskim izvorima procijenjuje se da je
efektiva te centralne vojske bila oko 30 000 ljudi stalno pod oružjem i svakog trenutka
spremnih za akciju.
Drugi neizostavni dio vojske Visoke Porte bila je pokrajinska vojska. Iako slabije
naoružana nego centralna, i daleko lošije obučena, često je bila presudna u bitkama prije
svega zbog svoje brojnosti. Naravno kao i druge vojske imali su svoje elitne trupe,
pješačke masovne trupe i trupe posebne namjene, opskrbe, tvrđavske posade i izvidnike.
Sustav dojave bio je sličan američkom pony-expressu. Jedan glasnik mijenjao je konja na
svakih 50 km u sarajima i mogao za enormno kratko vrijeme obavijestiti ogroman broj
ljudi. Postojao je i sustav golubova pismonoša kojeg su Turci preuzeli od Bizanta. Kad
vojska krene na odredište usput im se pridružuju lokalne postrojbe gdje im je najzgodnije.
Provincije
Poslije 1861, takođe je stvoren autonomni Vilajet Liban, koji je proizvod evropskog
pritiska da se maronitskim hrišćanima dadne domovina.
Potprovincije
104
Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašću
Ago Mujkanović
Sandžaci su takođe mogli biti podijeljeni u kapetanije ili kaptanluke (na turskom,
kaptanlık).
VAKUF
Vakuf označava dobro koje neka osoba (vakif) svojevoljno izdvoji iz svoje imovine,
predajući je Allahu dž.š, dok prihodi ili svrha vakufa služe ljudima. Vakuf nije propisan
niti naređen Kur'anom, njega podstiče sam poslanik Muhammed a.s u njegovim
hadisima. Dokumenat kojim se opisuje vakuf se zove vakufnama, na kraju svake
vakufname stoji "Proklet bio onaj ko na bilo koji način oskrnavi ovo moje dobro djelo!"
Prvim vakufom se smatra vakuf Omera r.a koji je ufakufio bašću sa palmama koju je
nazvao "Semg". Prema hadisu, Omer je prije uvakufljenja Poslaniku rekao "O Allahov
Poslaniče, imam jednu bašču, koju puno volim i želim je dati kao trajno dobro!" Poslanik
je odgovorio: "Uvakufi stvar tako da se ona ne može ni prodati, niti darovati, niti
naslijediti, a njeni prihodi da se upotrebljavaju, kao opće dobro!"
NAPOMENA:
- Proširiti o vakufima;
- Čiflucima
- Uskocima
- Hajducima
- Privredi
- Kulturi
- Vojnoj taktici
- Migracijama.
105
Historija zemalja jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašću
Ago Mujkanović
106