Ante Mihanović

Boris Trogrlić

Građevna statika I.
U PRIPREMI-SAMO ZA INTERNU UPORABU
(Rukopis, nije lektorirano, nije recenzirano)

SVEUČILIŠTE U SPLITU
GRAĐEVINSKO-ARHITEKTONSKI FAKULTET

Split 2009.
xxxx

2
Proslov
Udžbenik Građevna statika I. namijenjen je studentima preddiplomskog i diplomskog
studija građevinskih fakulteta, a u zajedno s udžbenikom Građevna statika II, namijenjen je i
poslijediplomantima na kolegijima u granama Mehanike konstrukcija te Inženjerskih
konstrukcija. Veliki broj izrađenih praktičnih primjera čini ga korisnim pomagalom
inženjerima koji se bave projektiranjem i proračunima konstrukcija. Uspješno praćenje
izložene materije pretpostavlja solidna znanja čitatelja iz područja mehanike krutih tijela,
rješavanja diferencijalnih jednadžbi, zatim poznavanja matričnih metoda u proračunu
konstrukcija te općenitih znanja iz metode konačnih elemenata.
U udžbeniku su isprepleteni klasični pristup građevnoj statici s temeljnim objašnjenjima
pojmova na jednostavnim sustavima s novijim pristupima, koji naglasak imaju na razvoju
matričnih i numeričkih postupaka i fizikalnim pokusima. Zahvaljujući vrlo brzom razvoju
računala došlo je do stroge selekcije postojećih metoda te do pojave mnogih novih metoda.
To je omogućilo skraćivanje opsega one materije koja namijenjena analitici i proračunima
konstrukcije te posvećivanje više prostora koncepciji i kreaciji konstrukcija, kao i njihovim
posebnostima u kojima se mogu naći u tijeku životnog vijeka.
Premda fizikalni pokusi zauzimaju sve veći značaj, osobito u proizvodnji posebnih
dijelova i serija, njihovo učešće u metodama provjere građevinskih konstrukcija još uvijek je
skromno, iz dobro poznatog razloga visoke cijene koštanja. Stoga je i stupanj opisa
fizikalnih pokusa u ovoj knjizi prilagođen toj činjenici. Praćenjem ove materije čitatelj će
doći do zaključka kako današnje računalne a osobito numeričke metode sve više povezuju
materiju građevne statike s ostalim disciplinama teorije konstrukcija, osobito stabilnosti i
dinamike konstrukcija, jer koriste gotovo iste numeričke metode analize.
U prvom poglavlju predstavljena je osnovna zadaća građevne statike. U njemu su
izloženi osnovni pojmovi geometrijske nepromjenjivosti, kinematičke stabilnosti i statičke
određenosti. Gradivo o ravninskim statički određenim grednim nosačima, okvirima,
lukovima i roštiljima izloženo je u drugom poglavlju. Obrađeni su zadaci kinematičke i
statičke stabilnosti, selektirane su metode proračuna te pokazane osnovne karakteristike
pojedinih sustava.
Svesrdnu pomoć u tehničkoj obradi teksta i crteža kao i provjeri obrađenih primjera
pružili su inženjeri Marija Crnjac, Hrvoje Smoljanović, Ivan Balić i Marija Smodlaka te
studentice, Antonija Jerčić i Anita Jurko, na čemu im duboko zahvaljujemo. Posebnu
zahvalnost izražavamo recenzentima na upornoj podršci, korisnim savjetima i sugestijama.
U Splitu, 2009. Autori

Mihanović, Trogrlić 3 Građevna statika I.

XXXX

4
Kazalo
1. UVOD X

1.1 ZADAĆA GRAĐEVNE STATIKE.......................................................................... 13

1.2 POVIJESNI RAZVITAK ......................................................................................... 14
1.3 VRSTE KONSTRUKCIJA....................................................................................... 16
Podjela konstrukcija prema obliku nosivih dijelova 16
Podjela konstrukcija prema stupnju kinematičke stabilnosti 18
Podjela konstrukcija prema dimenzionalnosti 18
Podjela konstrukcija prema razini iskoristivosti njihovih dijelova 18
1.4 STATIČKA DJELOVANJA..................................................................................... 18
1.5 STRUKTURA KONSTRUKCIJE ........................................................................... 19
Čvorovi, oslonci i ležajevi 23
1.6 KINEMATIČKA I STATIČKA STABILNOST .................................................... 26
Stupnjevi slobode gibanja 26
1.6.1 Kinematička stabilnost 26
1.6.2 Statička stabilnost 28
Stabilnost ravnoteže kinematički labilnih konstrukcija 29
1.7 DOKAZIVANJE KINEMATIČKE I STATIČKE STABILNOSTI ..................... 30
1.7.1 Dokaz kinematičke stabilnosti 30
Statičke metode 36
1.7.2 Dokazivanje statičke stabilnosti 37
1.8 NAPREZANJA I DEFORMACIJE......................................................................... 38
1.8.1 Vrste naprezanja 38
Prikaz naprezanja u troosnom stanju 39
1.8.2 Vrste deformacija 39
1.8.3 Uzajamnost deformacija i pomaka 42
Uzdužne deformacije na pravocrtnom štapu 43
Inženjerske ili uobičajene deformacije 43
Greenove deformacije 43
Logaritamske deformacije 44
Almansijeve deformacije 44
Međusobna usporedba deformacija 45

5
 1.8.4 Zakon materijala (veza naprezanja i deformacija) 45
Hookeov zakon 45
Ravninsko stanje deformacija, osnosimetrično i ravninsko stanje
naprezanja 46
Rastavljena veza naprezanja i deformacija na volumenske i
devijatorske komponente 47
Laméova veza naprezanja i deformacija 47
Veza naprezanja i deformacija kod nelinearnih materijala 48
1.9 JEDNADŽBE STATIKE........................................................................................... 50
Jednadžbe ravnoteže 50
Jednadžbe uzajamnosti 50
Jednadžbe konstitucije 50
Geometrijske jednadžbe 50
1.10 NAČELO VIRTUALNOGA RADA ...................................................................... 51
1.11 NAČELO POTENCIJALNE ENERGIJE............................................................. 52
1.12 NAČELO SUPERPOZICIJE ................................................................................. 53
1.13 NAČELO SIMETRIJE I ANTISIMETRIJE ........................................................ 54
1.14 LITERATURA......................................................................................................... 55

2. PUNOSTIJENI STATIČKI ODREĐENI NOSAČI U RAVNINI 55

2.1 OPĆE PRETPOSTAVKE O NOSAČIMA.............................................................. 57

Sustav oznaka 57
Postavljanje lokalnog sustava štapa 58
Diferencijalne veze između vanjskih i unutrašnjih sila 62
Općenito o metodama proračuna i načelu presijecanja 63
2.2 GREDNI NOSAČI..................................................................................................... 64
Kinematička stabilnost i statička određenost 64
Diferencijalne veze i predznaci reznih sila 64
2.2.1 GREDE, KONZOLE I GREDE S PREPUSTIMA 65
(a) Obična greda 65
(b) Obična greda izložena uspravnom opterećenju 65
Jednoliko opterećenje na običnoj gredi 66
Jednoliko antisimetrično opterećenje na običnoj gredi 67
Jednoliko nesimetrično opterećenje na običnoj gredi 68
Trokutno opterećenje na običnoj gredi 69
Koncentrirana sila na običnoj gredi 69
Opća koncentrirana sila i moment na običnoj gredi 70
Složeno uspravno opterećenje na običnoj gredi 71
(c) Konzole 71
Desna konzola izložena uspravnom opterećenju 71

6
 Lijeva konzola izložena složenom opterećenju 72
(d) Grede s prepustima 72
2.2.2 Gerberovi nosači 74
2.2.3 Poligonalne grede 77
Poluokvirna greda izložena uspravnom opterećenju 77
Poluokvirna greda izložena horizontalnom opterećenju 78
2.2.4 Ojačane grede 82
Ojačane grede izložene uspravnom opterećenju 82
2.2.5 Poduprte grede 86
Poduprta greda izložena uspravnom opterećenju 87
2.2.6 Ovješene grede 92
Mješovite ovješeno-poduprte grede 92
Gredni viseći most 93
2.3 OKVIRNI NOSAČI................................................................................................... 95
2.3.1 Trozglobni okvir 95
Trozglobni okvir izložen uspravnom opterećenju 95
2.3.2 Okviri sa zategom 100
Okvir s jednom zategom izložen uspravnom opterećenju 100
2.3.3 Okviri sa zategama i vješaljkama 101
Okvir s vješaljkom i dvije zatege 101
Okvir s više vješaljki i zatega 102
2.4 LUČNI NOSAČI...................................................................................................... 105
2.4.1 Trozglobni luk 105
Trozglobni luk izložen uspravnom opterećenju 105
Trozglobni luk izložen horizontalnom opterećenju 108
Izbor osi trozglobnog luka 109
Trozglobni parabolični luk 109
Tlačna linija i jezgre presjeka luka 111
2.4.2 Trozglobni luk sa zategom 111
Horizontalno opterećenje luka sa zategom 114
2.4.3 Trozglobni lukovi sa vješaljkama i zategama 115
Luk s vješaljkom i dvije zatege 115
Luk s više vješaljki i zatega 118
Luk s više zatega i vješaljki izložen horizontalnom opterećenju 120
2.5 PROGIBLJIVOST PUNOSTIJENIH NOSAČA.................................................. 121
2.5.1 Progibljivost načelom virtualnoga rada 121
2.5.2 Primjeri progibljivosti 124
Primjer 1. Obična greda izložena koncentriranoj sili 124
Primjer 2. Greda oslonjena na vješaljki 124
Primjer 3. Trozglobni okvir izložen horizontalnoj sili 125
Primjer 4. (za vježbu): Konzolni nosač 126
Primjer 5. (za vježbu): Gerberov nosač 126
Primjer 6. (za vježbu): Progib poduprte grede 126
2.6 TEMPERATURNO DJELOVANJE ..................................................................... 127

7
 2.6.1 Deformacije jednolike i nejednolike temperature 127
Deformiranje diferencijalnog elementa štapa jednolikom
temperaturom 127
Deformiranje diferencijalnog elementa štapa nejednolikom
temperaturom 127
2.6.2 Temperaturna progibljivost načelom virtualnoga rada 129
2.6.3 Primjeri temperaturne progibljivosti 130
Primjer 1. Progib i zaokret Gerberovog nosača sa stupom 130
Primjer 2. Progib poligonalne grede 131
Primjer 3. (za vježbu): Konzolni nosač izložen nejednolikoj
temperaturi 132
2.7 POKRETNO OPTEREĆENJE I UTJECAJNE LINIJE..................................... 132
2.7.1 Utjecajne linije i jedinična pokretna sila 132
Kinematički postupak 132
Primjer 1. Poligonalni nosač 134
Primjer 2. Trozglobni luk 136
Analitički postupak određivanja utjecajnih linija 139
Utjecajne linije običnoj gredi 139
Utjecajne linije na konzoli 140
Postupak ciljane deformacije-temperaturne analogije 141
2.7.2 Primjer utjecajnih linija nekih karakterističnih nosača 143
Utjecajne linije Gerberovog nosača 143
Trozglobni luk 144
Primjer ovješene grede 145
2.7.3 Ekstremni utjecaji pokretnog opterećenja 146
Uporaba utjecajnih linija 146
Utjecaj kao konvolucija 147
2.7.4 Primjeri uporabe utjecajnih linija 149
Primjer 1: Ekstrem poprečne sile 149
Primjer 2: Gerberov nosač 149
2.8 TEHNIKE ANVELOPE.......................................................................................... 150
2.8.1 Ekstremalni utjecaji 150
2.8.2 Anvelopa niza opterećenja 150
2.8.3 Primjeri anvelopa 151
2.8.4 Aproksimacija ekstremale anvelopom 152
2.8.5 Primjeri 152
Primjer 1. Anvelope pokretnih raspodijeljenih sila na običnoj gredi 152
Primjer 2. Anvelope koncentrirane sile na Gerberovom nosaču 153
Primjer 3. Anvelope raspodijeljenog opterećenja na konzoli 153
Primjer 4. Anvelope složenih sila na složenijem sustavu 154

8
3. PUNOSTIJENI STATIČKI ODREĐENI NOSAČI U PROSTORU
155

2.9 LITERATURA......................................................................................................... 155

Opće pretpostavke o nosačima 158
3.1 PROSTORNI GREDNI NOSAČI .......................................................................... 158
3.1.1 Prostorni konzolni nosači 158
Pravocrtna konzola 158
Poligonalne konzole 159
3.1.2 Prostorna obična greda 160
3.1.3 Poligonalna prostorna greda 161
3.1.4 Sustavi prostornih greda 162
Prostorna greda na gredi 162
Prostorna greda iznad grede 162
3.2 PROSTORNA PODUPRTA GREDA.................................................................... 163
3.3 PROSTORNI LUKOVI .......................................................................................... 166
3.3.1 Prostorni trozglobni lukovi 166
3.3.2 Prostorni trozglobni lukovi s vješaljkama i zategama 167
3.4 LITERATURA......................................................................................................... 168
Pretpostavke o konstrukciji 169
Sustav oznaka 169
Općenito o metodama proračuna 171

4. REŠETKASTI NOSAČI 166

4.1 STATIČKI ODREĐENE REŠETKASTE KONSTRUKCIJE U RAVNINI ..... 172

Kinematička stabilnost i statička određenost 172
Nazivlje 172
Vrste rešetki 172
Metode proračuna 176
4.1.1 Metode čvorova 176
(a) Metoda čvor po čvor-grafička primjena 176
(b) Metoda čvor po čvor-analitička primjena 178
(c) Metoda ravnoteže svih čvorova odjednom 181
4.1.2 Metode presjeka 183
(a) Metoda presjeka-grafička primjena (Culmannova metoda) 183
(b) Metoda presjeka-analitička primjena (Ritterova metoda) 185
Posebnosti analitičke metode presjeka u slučaju paralelnih pojaseva187
4.1.3 Hennebergova metoda 187
4.1.4 Pomaci rešetkastih konstrukcija 189
(a) Williotov plan pomaka 189

9
 (b) Diskretni pomaci prema načelu virtualnoga rada 190
4.2 STATIČKI ODREĐENE REŠETKASTE KONSTRUKCIJE U PROSTORU . 192
Kinematička i statička stabilnost 192
Vrste rešetki 192
Metode proračuna 195
4.2.1 Metode čvorova 195
(a) Metoda čvor po čvor 195
(b) Metoda svih čvorova odjednom 197
4.2.2 Metode presjeka 198
4.2.3 Metoda ravninskih rešetki 199
4.2.4 Hennebergova metoda 202
4.3 STATIČKI NEODREĐENI REŠETKASTI NOSAČI ......................................... 204
Kinematička stabilnost i statička neodređenost 204
Metode proračuna 204
4.3.1 Metoda pomaka 204
(a) Osno deformirani štap 204
Analiza jediničnog stanja pomaka štapa 207
Primjer 1. Drveni štap 208
Primjer 2. Čelična šipka 208
Analiza stanja pune upetosti 208
Primjer 1. Koncentrirana sila 209
Primjer 2. Jednoliko raspodijeljeno opterećenje 209
Primjer 3. Linearno raspodijeljeno opterećenje 211
Primjer 4. Opterećenje silama općeg oblika 211
Temperaturno djelovanje 211
Osvrt na točnost predložene metode 212
(b) Prikaz rješenja u globalnom sustavu 212
(c) Kanonski oblik metode pomaka 214
(c1) Neovisni pomaci i diskretizacija rešetke 214
(c2) Prikaz odgovora sustava 215
(c3) Stanje pune upetosti 215
(c4) Stanje jediničnih pomaka 216
Sinteza promatranih stanja 218
(c5) Ravnoteža čvorova globalnog sustava 218
(c7) Uvrštavanje rubnih uvjeta 219
(c7) Posebni pridržajni uvjeti 221
Primjer 1: Proračun rešetkaste konstrukcije metodom pomaka 221
4.3.2 PRIMJERI ODGOVORA RAZLIČITIH REŠETKASTIH
KONSTRUKCIJA U RAVNINI 227
1. Primjer gredne V rešetke 227
2. Primjer gredne N rešetke 229
3. Primjer gredne K rešetke 231
4. Primjer gredne X rešetke 233
5. Primjer gredne mrežaste rešetke 236
6. Primjer krovne rešetke 236

10
 7. Primjer konzolne X rešetke 238
8. Primjer gredne X rešetke s prepustima 239
9. Primjer rešetkastog visećeg mosta 240
4.4 POKRETNO OPTEREĆENJE I UTJECAJNE LINIJE..................................... 243
4.4.1 Pokretno opterećenje 243
4.4.2 Sekundarni nosači 243
4.4.3 Utjecajne linije 244
(a) Utjecajne linije kod statički određenih rešetki 244
Primjer: Statički određena rešetka - izračun unutarnjih sila pomoću
utjecajnih linija 245
(c) Ciljana deformacija-Temperaturna analogija 248
(d) Utjecajne linije kod statički neodređenih rešetki 250
4.4.4 Anvelopa odgovora 252
4.5 PROSTORNE REŠETKE....................................................................................... 253
4.5.1 Metoda pomaka kod prostornih rešetki 253
4.5.2 Primjeri odgovora prostornih rešetki 255
Prostorna trokutna gredna rešetka 255
Građevinska dizalica 257
Prostorni rešetkasti most 258
Prostorna rešetka sa zategom 259
Prostorna rešetkasta nadstrešnica 259
Hala prostorna rešetka 261
4.6 LITERATURA......................................................................................................... 263

5. PRILOZI 258

5.1 ODGOVORI NEKIH JEDNOSTAVNIH NOSAČA............................................ 265

6. KAZALO POJMOVA X

11
1. Uvod
1.1 Zadaća građevne statike
Kolegij Građevna statika usko je vezan s djelatnošću svakog građevinskog inženjera.
Tako je bilo u prošlosti, tako je danas, a tako će zasigurno biti i u budućnosti. Djelatnost
građevinskog inženjera primarno je usredotočena na građevine. Promatrajući građevine
razlikujemo četiri faze u nastajanju i vijeku trajanja građevine i to: (1) planiranje, (2)
projektiranje, (3) građenje i (4) gospodarenje. Ciljeve svake faze postiže se timskim radom u
kojima je građevinski inženjer voditelj ili suradnik.
Svaka građevina ima glavne cjeline poput: nosivog sklopa, završne radove i opremu.
Nosivi sklop, još nazivamo i nosivim sustavom ili konstrukcijom. Poznavanje konstrukcija
potrebno je za djelovanje inženjera u bilo kojoj od navedene četiri faze. Najsloženija zadaća
u tom slijedu je planiranje i projektiranje konstrukcija koje zajedno nazivamo i kreacijom
konstrukcija.
Kreacija konstrukcija podrazumijeva: (1) Kreiranje geometrijskog oblika ujedno i vrste
konstrukcije, (2) Osiguranje geometrijske nepromjenjivosti, odnosno kinematičke
stabilnosti, (3) Predviđanje opterećenja, (4) Izbor početnih dimenzija, (5) Proračun
mehaničke otpornosti i stabilnosti, (6) Potvrđivanje dimenzija i rješenje detalja.
Zadaća kolegija građevna statika je osposobljavanje studenta za sudjelovanje u većini
nabrojanih aktivnosti zadaće kreacije konstrukcija. Cjelovitu zadaću student odnosno
inženjer može obaviti kada stekne dostatna znanja i iskustva iz područja mehanike
konstrukcija i inženjerskih konstrukcija. Građevna statika se još može nazvati i statikom
građevnih konstrukcija. Njen je zadatak upoznati studente s vrstama učestalih nosivih
sustava, bitnim svojstvima tih sustava od najjednostavnijih do najsloženijih te metodama
proračuna. Uz globalni osjećaj za konstrukciju i metode analize, treba razvijati
konstruktorsku logiku, imaginaciju, percepciju, sposobnost sinteze i potrebu shvaćanja
važnosti timskog rada.
Na putu upoznavanja s pojedinim nosivim sustavima i metodama analize, građevna
statika mora polaziti od najjednostavnijih linijskih grednih nosača do složenijih poligonalnih,
lučnih, okvirnih te rešetkastih konstrukcija svih vrsta. Nakon toga se upoznaju plošne nosive
konstrukcije kako iz ploča i zidnih stijena tako i složenica, te na kraju složene konstrukcije.
Slijedom nailaska sve složenijih konstrukcija moraju se upoznati metode analize.
Započinje se tradicionalnim-jednostavnim, zatim nailaze sve složenije da bi na kraju
građevna statika zaokružila metode analiza razvijene kroz računalne programe (software).

Mihanović, Trogrlić 13 Građevna statika I.

 1. Uvod

Pojavom snažnih računala mogućnosti svladavanja gradiva građevne statike znatno je

olakšano ali zauzvrat dubina ulaska u metode analize i njihove mogućnosti znatno se
proširila o čemu se u izlaganju materije građevne statike i te kako mora voditi računa.

1.2 Povijesni razvitak

Pouzdane tragove o najstarijim konstrukcijama nalazimo na dnu nekoliko švicarskih
jezera, vidjeti [1.T6]. Bile su to vrlo primitivne kuće, ponekad nazivane sojenicama,
izgrađene od drva, postavljene na drvene pilote uz obalu jezera. Pripadaju razdoblju ranog
paleolitika. Pronađeni su i mnogo stariji megalitski ostaci u Europi i Aziji, ali za njih
nemamo dokaza da su bila konstruktorska umijeća.
Arheološka istraživanja pokazala su postojanje niza konstrukcija iz razdoblja egipatske,
grčke i rimske civilizacije, te brojnih antičkih civilizacija Azije i Bliskog istoka.
Veliku pažnju današnjih konstruktora izazivaju one vrste konstrukcija koje su gradili
pojedini stari graditelji. U Grčkoj su to bile konstrukcije iz stupova i greda, u Rimu su to bili
lukovi, svodovi, kupole, drvene rešetke te građevine iz betona u doba romanike, poput
križnih i rebrastih svodova, zatim konstrukcije gotike, šiljati svodovi i visoki stupovi koje
srećemo u konstrukcijama najvećih europskih katedrala.
Antički su graditelji svoje umijeće temeljili na iskustvu i empirizmu. Prvi napredak
teorije srećemo kod Grka, čiji su filozofi Aristotel (384-322 p.n.e) i Arhimed (287-212 p.n.e)
položili temelje mehanike konstrukcija formulirajući temeljna načela statike. Mnoga grčka i
rimska konstruktorska znanja zaboravljena su u srednjem vijeku, a ponovo se otkrivaju u
razdoblju renesanse. Leonardo da Vinci (1452-1519) bio je veliki umjetnik ali i znanstvenik
i inženjer. Iz njegovih zapisa znamo da je bio vidovit te vrlo dobro poznavao strukturu
materijala. Njegovi radovi mogu se smatrati začetkom razvitka teorije konstrukcija.
Razvijajući dalje njegove spoznaje, Galileo (1564-1642) utemeljitelj moderne znanosti i
istraživanja, u svojoj publikaciji Nove Spoznaje iz 1638. godine, objasnio je čvrstoću
nekoliko konstruktivnih elemenata uključujući i nosivost konzole. Galileo i da Vinci su više
pozornosti davali nosivosti elemenata nego rasporedu naprezanja i deformacija.
Potom slijedi niz istraživača kao što su: Hooke (1635-1703), Mariotte (1620-1684),
Jacob Bernoulli (1654-1705), Johann Bernoulli (1667-1748), Daniel Bernoulli (1700-1782),
Euler (1707-1783), Lagrange (1736-1813), Parent (1666-1748) i Coulomb (1736-1806).
Coulomb u svojim memoarima iz 1773. godine daje kompletnu elastičnu analizu elemenata
izloženih savijanju. Nakon toga susrećemo 1826. godine Navierovu (1785-1836) prvu
tiskanu knjigu iz otpornosti materijala. Navier i Coulomb težište su davali istraživanju
granice elastičnog ponašanja elemenata.
Nakon njih slijede zlatne godine u razvoju teorije konstrukcija. Među ostalima za takav
razvoj zaslužni su: Lamé (1795-1870), Saint-Venant (1797-1886), Clapeyron (1799-1864),
Clebsh (1833-1872), Rankine (1820-1872), Airy (1801-1892), Maxwell (1831-1879),
Castigliano (1847-1884), Culmann (1821-1881), Mohr (1835-1918), Müller-Breslau (1851-
1925), Engesser (1848-1931), Wohler (1819-1914), Foppl (1854-1924), Žurawski (1821-
1891), Bauschinger (1833-1893), von Tetmajer (1850-1905) i Žažinski (1856-1899).

14
1. Uvod

Jedna od dominantnih metoda, metoda pomaka, razvijena je početkom dvadesetog

stoljeća. Glavni doprinos u njenom razvoju dali su: A. Bendixen (1914), A. Ostenfeld (1926)
i L. Mann (1927).
Dvadeseto stoljeće predstavlja suvremeno doba inženjerskog konstruktorstva, a
obilježeno je sljedećim značajkama:
1. Tiskanje vrijednih knjiga sa sadržajima iz područja elastičnosti, plastičnosti,
stabilnosti, ploča i ljuski, dinamike konstrukcija.
U svjetskoj literaturi to su: Love [1.L3], Foppl [1.F4], Lorenz [1.L2], Nadai [1.N1],
Timoshenko [1.T3,T4,T5], Southwell [1.S4], Sokolnikoff [1.S3], Bleich [1.B3],
Flugge [1.F2,F3], Girkmann [1.G2].
U hrvatskoj literaturi tiskane knjige se pojavljuju tek iza Drugog svjetskog rata,
među prvima Bazjanac [1.B1,B2], Andrejev [1.A1,A2], Tonković [1.T1],
Kostrenčić [1.K1].
2. Razvoj strojeva, instrumenata i tehnike za ispitivanje materijala i konstrukcija.
3. Otkrivanje metode raspodjele momenata, Hardy Cross i poopćenih metoda
relaksacije prema R.V. Southwellu.
4. Obnovljeni interes za granično stanje nosivosti i metode plastičnosti.
5. Primjena teorije vjerojatnosti i statističkih metoda te teorije vjerojatnosti sloma.
6. Pojava računala i prvih računalnih programa, STRESS 1954. god. u SAD.
7. Obnovljeni interes za beton i armirani beton. Razvoj prednapinjanja.
8. Ljuske, stijene, i tankostijene konstrukcije u zrakoplovnom inženjerstvu ali i utjecaj
na primjenu ovih ideja u metalnim i armirano betonskim konstrukcijama.
9. Razvoj novih materijala iz čelika, aluminija, plastike, betona, industrijskog drva,
laminata, uslojenih materijala, keramike, kompozita.
10. Najnoviji razvoj opreme, metoda predgotovljenja, prijevoza, gradnje i smišljanja
konstrukcija.
Današnje doba je obilježeno čitavim nizom impresivnih konstrukcija kao što su: (1) most
Akashi Kaikyo u Japanu, (2) most Oresund između Danske i Švedske, (3) sustav morskih
brana u Nizozemskoj, (4) brana na Žutoj rijeci u Kini, (5) niz nebodera u SAD-u, Hong
Kongu, Kuala Lumpuru, (6) televizijski tornjevi u Torontu i Moskvi, (7) podmorski tunel
ispod kanala La Manchea.

15
 1. Uvod

1.3 Vrste konstrukcija

Izraz konstrukcija u najužem tehničkom smislu podrazumijeva mehanički sustav koji je
sposoban prihvatiti i stabilno prenijeti opterećenja na referentnu podlogu. Dakle konstrukciju
čine njena geometrija i njeno opterećenja.
Geometriju konstrukcije tvore prostorni položaj, elementi i njihovi presjeci i svojstva
materijala, način spajanja, vezivanja te oslonci. U geometriju konstrukcije pripada i svojstvo
linearnosti i nelinearnosti a s tim u vezi i konzervativnost i nekonzervativnost. Poseban
segment geometrije konstrukcije je kinematika konstrukcije. Pod kinematikom konstrukcije
podrazumijeva se svojstva kinematičke stabilnosti i labilnosti. Do tih svojstava dolazimo
idealizacijom konstrukcije na kinematička kruta tijela, materijalne točke, zatim idealizacijom
veza te kinematičkom analizom takvog sustava.
Pod opterećenjem konstrukcije podrazumijeva se prostorni raspored, držanje opterećenja
i promjene izazvane deformiranjem konstrukcije kao i svojstvo konzervativnosti i
nekonzervativnosti opterećenja.
Četiri su uobičajene podjele konstrukcija. Slijedeći učestalost uporabe tih podjela
razlikujemo konstrukcije: (1) prema obliku osnovnih dijelova konstrukcije, (2) prema nivou
kinematičke stabilnosti, (3) prema položaju konstrukcije u prostoru i (4) prema iskoristivosti
dijelova konstrukcije.

Podjela konstrukcija prema obliku nosivih dijelova

U tom smislu razlikujemo linijske, plošne, masivne i složene konstrukcije.
Pod linijskim konstrukcijama podrazumijevamo one koje se sastoje iz dijelova čije se
dvije dimenzije (dimenzije poprečnog presjeka) mogu zanemariti u odnosu na treću
dimenziju tj. duljinu. Shematski prikaz pojedinog dijela konstrukcije je crta odnosno linija.
U ove konstrukcije pripadaju, lančanice, lančani poligoni, rešetke, grede, stupovi, okviri,
lukovi, roštilji i njihove kombinacije. Primjeri linijskih konstrukcija prikazani su na crtežu
1.1.

Crtež 1.1 Linijske konstrukcije

U plošne konstrukcije pripadaju one čija se jedna dimenzija, debljina, može zanemariti u
odnosu na druge dvije. To su: stijene, ploče, membrane i ljuske te njihova kombinacija.
Primjeri plošnih konstrukcija prikazani su na crtežu 1.2.

16
1. Uvod

U masivne konstrukcije pripadaju sve one čiji su dijelovi takvi da su im sve tri dimenzije
istoga reda veličine. Primjeri masivnih konstrukcija prikazani su na crtežu 1.3.
Složene konstrukcije odnosno mješovite konstrukcije nastaju kao kombinacija prethodnih
vrsta. Primjer složene konstrukcije prikazan je na crtežu 1.4.

Crtež 1.2 Plošne konstrukcije

vijadukt

brana

Crtež 1.3 Masivne konstrukcije

arena

Crtež 1.4 Složena konstrukcija

17
 1. Uvod

Podjela konstrukcija prema stupnju kinematičke stabilnosti

U ovoj podjeli razlikujemo statički određene i statički neodređene konstrukcije.
Statički određene konstrukcije su one koje su kinematički stabilne, ali uz minimalni broj
veza. Statički neodređene konstrukcije su one koje su kinematički stabilne, ali imaju više od
minimalnog broja veza. U tradicionalnoj statici ova podjela bila je veoma važna, jer su se
metode proračuna razvijale različito za određene i neodređene konstrukcije. Zahvaljujući
pojavi računala i prikladnih metoda, razlika u postupcima proračuna se izgubila jer se one
jednako primjenjuju na statički određene i statički neodređene konstrukcije.
Važnost ove podjele ostaje aktualna zbog dokazivanja nivoa kinematičke stabilnosti i
zbog bitno različitih posljedica djelovanja nekih vrsta posrednih opterećenja na statički
određene i neodređene konstrukcije.

Podjela konstrukcija prema dimenzionalnosti

U ovoj podjeli razlikujemo konstrukcije u ravnini i konstrukcije u prostoru. Kada su svi
elementi konstrukcije u jednoj ravnini kao i sva opterećenja, tada se obično takav zadatak
promatra kao ravninski. No pritom treba osigurati pridržanje okomito na promatranu
ravninu.

Podjela konstrukcija prema razini iskoristivosti njihovih dijelova

Ovisno o rasporedu naprezanja u elementima konstrukcije pri djelovanju dominantnih
opterećenja razlikujemo: (1) konstrukcije s jednolikim naprezanjima i (2) konstrukcije s
nejednolikim naprezanjima.
U konstrukcije s jednolikim naprezanjima pripadaju: konstrukcije s lančanicama i
kablovima, lukovi, rešetke, ljuske i membrane. Dakle kod svih dominira uzdužno
naprezanje.
U konstrukcije s nejednolikim naprezanjima pripadaju: grede, okviri, ploče i stijene. Kod
njih dominira naprezanje izazvano savijanjem.

1.4 Statička djelovanja

Utjecajem europske tehničke regulative u hrvatski tehnički jezik je uveden pojam
djelovanja na konstrukcije. On sublimira klasični pojam opterećenja silama, temperaturne
utjecaje, popuštanje oslonaca, potresna i požarna djelovanja i ostalo.
Sile u klasičnom smislu je moguće razvrstavati po više osnova, poput fizikalnog
porijekla, promjenjivosti u vremenu, geometrijskom načinu i slijedu nanošenja itd. Glede
fizikalnog porijekla dovoljno je kazati da su sve sile na konstrukcije gravitacijske. Glede
promjenjivosti u vremenu, sile dijelimo na statičke i dinamičke. Zbog složenosti dinamičkih
analiza vrlo često dinamička djelovanja na konstrukcije pojednostavnjujemo i svodimo na
ekvivalentna statička. Glede geometrijskog načina djelovanja, sile dijelimo na koncentrirane
i raspodijeljene na crtama, na plohama te na volumenu.
Sveukupna djelovanja u praktičnom inženjerskom smislu dijelimo na: (1) stalna
djelovanja, (2) promjenjiva djelovanja i (3) udesna djelovanja.

18
1. Uvod

Stalna djelovanja predstavljaju opterećenja silama vlastite težine i svih nepokretnih

dijelova koja se nalaze na konstrukciji. Određujemo ih iz geometrije i tipa gradiva
konstrukcije i njene opreme, a najčešće se označavaju slovom G. Zapreminske težine
pojedinih gradiva redovito su sastavni dio tehničkih propisa i normi.
Promjenjiva djelovanja predstavljaju ona opterećenja koja mijenjaju svoj položaj ili
intenzitet, ili jedno i drugo ali nemaju dinamički karakter. Među promjenjiva djelovanja
ubrajaju se: (1) vozila na cestovnim mostovima, (2) opterećenja na željezničkim mostovima,
(3) pokretne sile u zgradama, (4) udarna opterećenja (vertikalna promjenjiva djelovanja koja
izaziva pokretni teret), (5) opterećenje vjetra, snijega i leda, (6) pritisci tla, (7) hidrostatički
tlakovi, (8) temperaturna djelovanja. Označavaju se slovom Q i indeksom opterećenja (kao
npr. Q1, Q2,...Qi).
Udesna djelovanja su ona koja su rijetka odnosno čija je vjerojatnost pojave mala. Među
njih se ubrajaju: (1) potresna djelovanja, (2) požarna djelovanja, (3) eksplozije i udar vozila.
Označavaju se slovom A.
Glavnina nabrojenih opterećenja, u smislu iznosa smjera i položaja djelovanja, regulira
se tehničkim propisima i normama.
Osim opterećenja vlastitom težinom, djelovanje niza ostalih opterećenja ovisi i o
svojstvima samih konstrukcija kao i o slijedu kojim je konstrukcija građena. Tipični primjeri
su: postupak prethodnog i naknadnog napinjanja konstrukcija ili zadaci u kojima je
interakcija temeljnog tla i konstrukcije značajna.
Inženjer mora pratiti građenje konstrukcije i analizirati sve njene faze nastajanja i
opterećivanja. Dakle, kod mnogih konstrukcija, potrebno je pratiti povijest opterećenja i
povijest nastajanja konstrukcije. Konačna faza građenja i opterećivanja nužno ne mora
davati najnepovoljnije utjecaje. Osobito to vrijedi za armirano betonske konstrukcije te
metalne i drvene predgotovljene konstrukcije.
Glede svojstava same konstrukcije, strogo gledano, gotovo pri svakom djelovanju
opterećenja javljaju se pomaci i deformacije, tako da neizbježno dolazi do, barem male,
promjene položaja napadnih sila i osi konstrukcije. Kada takve promjene ne uvjetuju
dinamičke utjecaje, opterećenje nazivamo statičkim ili kvazistatičkim. Statičkim ga tretiramo
onda kada promjenu položaja možemo zanemariti, a kvazistatičkim ga nazivamo onda kada
promjenu položaja ne možemo zanemariti. Kvazistatičko opterećenje poseban je vid
statičkog djelovanja. Usko je vezano za ogranak statike koji nazivamo stabilnost
konstrukcija.

1.5 Struktura konstrukcije

Neovisno o kinematičkoj funkciji u strukturi konstrukcije susrećemo sljedeće dijelove:
(1) štapove, (2) niti, (3) stijene, (4) ploče, (5) membrane, (6) tijela, (7) čvorove i oslonce.
Štap u širem smislu predstavlja naziv za skupinu dijelova koje možemo predstaviti kao
jednodimenzionalne. Čine ga: (1) štap ili šipka kao dio koji prenosi uzdužne sile, zbog čega
je pravocrtan, (2) greda kao dio koji prenosi sile i momente pri čemu su uzdužne sile

19
 1. Uvod

sekundarne, (3) stup kao dio koji prenosi sile i momente pri čemu dominiraju uzdužne sile.
Primjeri štapova prikazani su na crtežu 1.5.

c)
a) b)

Crtež 1.5 Primjeri štapova: a) štapovi; b) stup; c) greda

Niti predstavljaju naziv za dijelove koji su jednodimenzionalni, promjenjive geometrije i

prenose samo uzdužne vlačne sile. Kao niti susrećemo: lančanice i lančane poligone,
dijelove kablovskih konstrukcija te niti ili užad kao dijelove koji pridržavaju visoke stupove
i jarbole. Primjer niti prikazan je na crtežu 1.6.

c)
b)
a)

Crtež 1.6 Niti: a) lančanica; b) lančani poligon; c) stup s užadima

Stijene (diskovi) predstavljaju naziv za skupinu dijelova koje možemo predstaviti kao
dvodimenzionalne dijelove kontinuuma, ali su im sva bitna opterećenja i vezivanja u ravnini,
pri čemu mogu biti izravno dani kao kontinuirani lik u ravnini u obliku visokostijenog
nosača, konzolnog zida, zida s otvorima i slično. Primjer stijena vidljiv je na crtežu 1.7.

a) b) c)

Crtež 1.7 Stijene: a) visoka stijena; b) zid; c) zid s otvorima

Ploče predstavljaju naziv za skupinu dijelova koje možemo predstaviti kao

dvodimenzionalne, ali su im primarna opterećenja uvijek okomita na ravninu ploče. U

20
1. Uvod

pogledu vezivanja, ploče se tretiraju isto kao i kruta tijela. Primjeri ploča prikazani su na
crtežu 1.8.
Membrane predstavljaju naziv za plošne dijelove koji su zakrivljeni i dvodimenzionalni,
promjenjive su geometrije i prenose samo uzdužne vlačne sile. Primjeri membrana prikazani
su na crtežu 1.9.
Ljuske predstavljaju naziv za plošne dijelove koji su zakrivljeni i dvodimenzionalni te
stalne geometrije.
Kupole su posebne osnosimetrične ljuske. Ljuske i ploče dijelovi su kontinuuma. Primjeri
ljuski i kupola prikazani su na crtežu 1.10.

a) b) c)

Crtež 1.8 Ploče: a) pravokutna-konzolna; b) kružna-na stupu; c) kontinuirana-preko greda

c)
a)

b)

Crtež 1.9 Membrane: a) viseće platno; b) balon pod tlakom; c) jedro na jarbolu

b)

a)

Crtež 1.10 Plošni elementi: a) ljuske; b) kupola

21
 1. Uvod

Tijela predstavljaju naziv za dijelove koje možemo predstaviti kao trodimenzionalne,

kojima opterećenja i vezivanja mogu biti u bilo kojem smjeru. Tijela su dijelovi
trodimenzionalnog kontinuuma, npr. valjak, kvadar i kugla.

22
1. Uvod

Čvorovi, oslonci i ležajevi

Čvorovi predstavljaju mjesta i dijelove gdje se i s kojima se vezuju (spajaju) međusobni
dijelovi konstrukcije. Kad vezujemo jednodimenzionalne dijelove, čvorovi su diskretni. Ako
pak vezujemo dvodimenzionalne ili trodimenzionalne dijelove bez jednodimenzionalnih,
vezivanje je raspodijeljeno.
Kada se dijelovi konstrukcije vezuju za referentnu podlogu takva mjesta nazivamo
osloncima.
One oslonce kod kojih dominira tlačno djelovanje na podlogu nazivamo ležajevima.
U ravnini razlikujemo čvorove sa: (1) zglobnim vezivanjem, jednostrukim i višestrukim,
(2) krutim vezivanjem, jednostrukim i višestrukim, (3) štapnom vezom. Primjeri čvorova
mogu se vidjeti na crtežima 1.11 i 1.12.

a) b) c)

Crtež 1.11 Zglobni čvorovi: a) štapom (klizna veza); b) zglob; c) trostruki zglob

a) b) c)

Crtež 1.12 Kruti čvorovi: a) u pravcu; b) pod kutom; c) trostruki

U prostoru razlikujemo čvorove s diskretnim i raspodijeljenim vezivanjem. Diskretno

vezivanje javlja se kao: zglobno, kruto i slobodni dodir. Slobodni dodir, dok postoji,
funkcionira kao zglobna veza. Primjeri diskretnih prostornih čvorova prikazani su na crtežu
1.13. Raspodijeljene veze susrećemo kao: linijski klizni zglob, linijski zglob, te linijska
upetost. Primjere prostornih čvorova vidi se na crtežu 1.14.

23
 1. Uvod

a) b)

a) b)
Crtež 1.13 Prostorni diskretni čvorovi: a) zglobni; b) kruti

a) b) c)

Crtež 1.14 Prostorni raspodijeljeni čvorovi: a) linijski klizni zglob;

b) linijski zglob; c) linijsko uklještenje

U pogledu oslonaca u ravnini razlikujemo: (1) klizne, (2) zglobne, (3) ukliještene.
Primjeri oslonaca u ravnini mogu se vidjeti na crtežu 1.15.

a) b) c)
Crtež 1.15 Oslonci u ravnini: a) klizni; b) zglobni; c) ukliješteni

U prostoru razlikujemo diskretne i kontinuirane oslonce. Tipični predstavnici diskretnih

oslonaca su: (1) prostorni zglob, (2) diskretno uklještenje i (3) slobodni dodir. Slobodni
dodir dok postoji, funkcionira kao prostorni diskretni zglob. Primjeri prostornih diskretnih
oslonaca prikazani su na crtežu 1.16.
Raspodijeljeni prostorni oslonci su: (1) linijski klizni, (2) linijski zglobni, (3) linijsko
uklještenje i (4) oslonci sa slobodnim dodirom. Dok postoji, slobodni dodir funkcionira kao
linijski klizni ili puni zglob. Primjeri prostornih oslonaca vide se na crtežu 1.17.

24
1. Uvod

a) b)

Crtež 1.16 Prostorni diskretni oslonci: a) zglobni; b) ukliješteni

a) b) c)

Crtež 1.17 Raspodijeljeni oslonci u prostoru: a) linijski klizni;

b) linijski zglobni; c) linijski ukliješteni

S kinematičkog gledišta, dijelovi konstrukcije su tijela i veze. Tijelima u kinematičkom

smislu smatramo one dijelove koje vezujemo, a mogu biti tijela u užem smislu i materijalne
točke.
Veze su elementi koji sprječavaju gibanje vezanih dijelova. Veze koji sprječavaju gibanje
unutar konstrukcije, poput čvorova, zovemo unutrašnjim vezama, a veze koje sprječavaju
gibanje između dijelova konstrukcije i podloge, poput oslonaca, nazivamo vanjskim vezama.
Vezu koja sprječava gibanje u jednom pravcu ili rotaciju oko pravca nazivamo
jednostrukom vezom. Jednostranu vezu koja sprječava gibanje samo u jednom smjeru, poput
niti, nazivamo jednostrukom jednostranom vezom. Jednostruku vezu koja sprječava gibanje
u oba smjera poput štapa, nazivamo jednostrukom dvostranom vezom. Vezu koja sprječava
gibanje u n pravaca nazivamo n-terostrukom vezom.
Diskretno i kontinuirano vezivanje. Ako su u vezanom paru bilo veza ili vezano tijelo
jednodimenzionalni, tada je vezivanje diskretno. Diskretno vezivanje znači da je broj
pravaca u kojima je spriječeno gibanje poznat i konačan. Ako u vezanome paru nema
jednodimenzionalnih elemenata, vezivanje je raspodijeljeno, a broj pravaca u kojima je
spriječeno gibanje je beskonačan.

25
 1. Uvod

1.6 Kinematička i statička stabilnost

Stupnjevi slobode gibanja

U kinematičkom smislu tijela možemo promatrati kao materijalne točke i tijela i njihovu
kombinaciju. Ovisno o dimenzionalnosti prostora u kojem promatramo moguće gibanje, broj
stupnjeva slobode gibanja materijalne točke i tijela iznositi će:

Broj stupnjeva slobode gibanja s

Dimenzionalnost Materijalna točka Kruto tijelo

1D s=1 (translacija) s=1 (translacija)
2D s=2 (dvije translacije) s=3 (dvije translacije+rotacija)
3D s=3 (tri translacije) s=6 (tri translacije+tri rotacije)

U jednom sustavu slobodnih materijalnih točaka (M) i krutih tijela (T) ukupni broj
stupnjeva slobode gibanja iznositi će:
u 1D prostoru s = 1M + 1T
u 2D prostoru s = 2 M + 3T
u 3D prostoru s = 3M + 6T
općenito s = iM + jT (1.1)
Vezivanjem tijela međusobno ili za podlogu smanjuje se broj stupnjeva slobode.
Ako nema veza koje se preklapaju tj. sprječavaju gibanje u istom pravcu, tada se broj
stupnjeva slobode gibanja određuje prema izrazu
s = iM + jT − v (1.2)
gdje je v broj jednostrukih veza. Sve višestruke veze svode se na jednostruke.

1.6.1 Kinematička stabilnost

U slučaju kada se postigne
s ≤0 (1.3)
a nema preklapanja veza, nastupa potpuno pridržanje sustava odnosno geometrijska
nepromjenjivost koju još nazivamo i kinematička stabilnost. Relacija (1.3) predstavlja nužan
uvjet kinematičke stabilnosti. Dovoljan uvjet je nepreklapanje veza. Grafički prikaz
kinematički stabilne materijalne točke i krutog tijela, ovisno o dimenzionalnosti prostora,
dan je na crtežima 1.18, 1.19 i 1.20. Jednodimenzionalni prostor ima samo teorijsko značenje
jer ga se praktično ne može rabiti. U takvom prostoru slobodna točka i tijelo mogu se gibati
po pravcu, dakle imaju jedan stupanj slobode gibanja. U matematičkom obliku položaj im se
može opisati jednom jednadžbom x=x(t). Točka odnosno tijelo biti će pridržani vezivanjem
jednom vezom.

26
1. Uvod

Crtež 1.18 Kinematička stabilnost po pravcu

(u 1D prostoru)

U dvodimenzionalnom prostoru točka se može nezavisno gibati u dva pravca te ima dva
stupnja slobode gibanja. Matematički se položaj točke dade opisati jednadžbama x=x(t) i
y=y(t). Točku možemo vezati s dvije veze koje nisu na istom pravcu.
Nepreklapanje veza znači da one nisu na istom pravcu. U protivnome, kada su dvije veze
na istom pravcu postoji mogućnost, barem diferencijalnog pomaka točke. U ravnini (2D
prostoru) gibanje tijela može se promatrati kao gibanje referentne točke, npr. ishodišta, te
gibanje bilo koje druge točke oko ishodišta. Gibanje ishodišta prati se u dva pravca i s dvije
jednadžbe kao i kod materijalne točke, dok se gibanje bilo koje druge točke oko ishodišta
prati kao rotacija oko tog ishodišta. Dakle još jedan stupanj slobode gibanja, a matematički
ga pratimo kao rotaciju oko osi z po zakonu φ=φ(t). Vidimo da tijelo u ravnini ima tri stupnja
slobode gibanja. Potpuno ga možemo pridržati s tri veze. Nepreklapanje veza podrazumijeva
da se tri veze ne sijeku u jednoj točki. Isključuju se i tri paralelne veze jer se sijeku u
beskonačnosti. To će biti geometrijski ostvareno ako je udaljenost bilo kojeg štapa od
sjecišta preostala dva (na crtežu 1.19 veličina a) različita od nule. U protivnome, kad bi se tri
štapa sjekla u istoj točki bila bi moguća rotacija oko te točke. Ako je ta točka u
beskonačnosti, znači da su tri štapa paralelna te je moguća translacija tijela.

Crtež 1.19 Kinematička

stabilnost ravnini
(u 2D prostoru)

U prostoru točka se može nezavisno gibati u tri pravca te ima tri stupnja slobode gibanja.
Matematički se položaj točke dade opisati jednadžbama x=x(t), y=y(t) i z=z(t). Vezati točku
možemo s tri veze koje nisu u istoj ravnini. Nepreklapanje veza znači da one nisu u istoj
ravnini. U protivnome, kada su tri veze u istoj ravnini postoji mogućnost, barem
diferencijalnog pomaka točke okomito na ravninu. U prostoru gibanje tijela se može
promatrati kao gibanje referentne točke, npr. ishodišta, te gibanje bilo koje druge točke oko
ishodišta. Gibanje ishodišta prati se u tri pravca i s tri jednadžbe kao i kod materijalne točke,
dok se gibanje bilo koje druge točke oko ishodišta prati kao rotacija oko tog ishodišta.
Rotacija oko ishodišta daje još tri stupnja slobode gibanja, a matematički ih pratimo kao tri
rotacije oko tri osi po zakonima φ=φ(t), θ=θ(t) i ω=ω(t). Vidimo da tijelo u prostoru ima šest
stupnjeva slobode gibanja. Potpuno ga možemo pridržati sa šest veza.

27
 1. Uvod

Nepreklapanje veza podrazumijeva da ne postoji pravac koji presijeca sve veze. To će

biti geometrijski ostvareno ako je površina trokuta a, b, c na crtežu 1.20, konačna i različita
od nule.

Crtež 1.20 Kinematička stabilnost u prostoru

Kinematičku stabilnost možemo još opisati kao stanje sustava u kome nisu mogući
pomaci sustava kao skupa krutih tijela, odnosno nije moguć pomak ni jedne točke sustava
bez deformacije barem jednog elementa ili pomaka barem jednog oslonca.
Ako je
s >0 (1.4)
sustav je kinematički labilan. Zapravo se radi o mehanizmu sa s stupnjeva slobode gibanja.
Dokazati prethodnu pretpostavku o nepreklapanju veza kao dovoljni uvjet uz relaciju
(1.3) jedan je od najsloženijih zadataka inženjerskog posla. U njemu je vrlo važan osjećaj za
prostor i geometriju konstrukcije i njenih dijelova.
Posebno, kada je broj stupnjeva slobode u relaciji (1.3)
s =0 (1.5)
kažemo da je sustav statički određen.
Suprotno tome, kada je
s<0 (1.6)
sustav je statički neodređen. Posjeduje upravo |−s| prekobrojnih veza. Ujedno je sustav
neodređen (s) puta.
Geometrijska stabilnost konstrukcije. Obuhvaća utjecaj deformacija i njima pripadnih
pomaka na stabilnost konstrukcije. Kada kod neke konstrukcije zanemarujemo utjecaj
deformacija na geometriju konstrukcije, tada geometrijska stabilnost prelazi u kinematičku
stabilnost.
1.6.2 Statička stabilnost
Statička stabilnost konstrukcije izvire iz stabilnosti ravnoteže konstrukcije, pri čemu
hipotetski postoje konstrukcije koje su stabilne za bilo koja konačna opterećenja, ali postoje i
konstrukcije koje su stabilne samo za neke vrste opterećenja. Prve nazivamo bezuvjetno
stabilnim, a druge uvjetno stabilnim. Gubitak stabilnosti neke konstrukcije može proisteći iz:
(1) gubitka stabilnosti ravnotežnog oblika (deformacijske forme), (2) iz gubitka stabilnosti
geometrijskog položaja ili (3) iz kombinacije prva dva slučaja, vidjeti [1.M1]. Ako se za sva

28
1. Uvod

moguća opterećenja na konstrukciju smiju zanemariti deformacije, tada za sve kinematički

stabilne konstrukcije, dakle geometrijski stabilne, vrijedi da su bezuvjetno statički stabilne.
U slučaju prisutnih deformacija, kinematička stabilnost ne osigurava a priori
geometrijsku stabilnost a s time nema ni bezuvjetne stabilnosti statičke ravnoteže odnosno
stabilnosti konstrukcije, jer ona ovisi i o deformabilnim svojstvima elemenata te o vrsti i
razini opterećenja. Za takve konstrukcije kažemo da su uvjetno stabilne, a samu stabilnost
moramo dokazivati za svako opterećenje. Druga vrsta uvjetno stabilnih konstrukcija su
kinematički labilne konstrukcije koje, zahvaljujući načinu opterećivanja, mogu zauzeti
stabilan geometrijski položaj u pravilu ga prilagođavajući vrsti opterećenja. Premda sustav
nije kinematički stabilan, zbog mogućnosti stabilnog prijenosa opterećenja nazivamo ih
konstrukcijama. Tipični predstavnici ovakvih konstrukcija su lančane i kablovske
konstrukcije te membrane (crteži 1.6a, 1.6b i 1.9a).
Stabilnost ravnoteže kinematički labilnih konstrukcija
U posebnim slučajevima čak i kinematički labilni sustavi, odnosno geometrijski
promjenjivi, mogu primiti i prenijeti opterećenja. Kod toga se može raditi samo o: (a)
labilnoj ravnoteži ili (b) o stabilnoj ravnoteži.
Primjerice, svi mehanizmi s jednim stupnjem slobode mogu prenijeti opterećenje
koncentriranim silama čiji pravci djelovanja prolaze kroz apsolutne polove rotacija tijela
mehanizma. Međutim, samo dio tih sustava zadržat će geometrijski položaj i stabilnu
ravnotežu. U primjeru s crteža 1.21 ravnoteža postoji za sve sile koje prolaze kroz apsolutni
pol 2. Međutim, stabilnu ravnotežu dat će sile koje u svim štapovima stvaraju vlačne sile. To
je ispunjeno za sve sile koje djeluju pod kutom 0<α<αs.
as trokut sila:
A
F
2
a al B
1,2 2,3
F

1 1, 2, ... polovi 3
B
A as stabilna ravnoteža
al nestabilna ravnoteža

Crtež 1.21 Uvjetno stabilan sustav s jednim stupnjem slobode

S druge strane, neki mehanizmi i s više stupnjeva slobode, npr. lančani poligon s crteža
1.22, pod djelovanjem odgovarajućih opterećenja mijenjaju geometriju (kao kruta tijela) te
zauzmu stabilan ravnotežni položaj. Možemo ih nazvati uvjetno stabilnim. Oni su uvjetno
konstrukcije, jer funkcioniraju samo za određena opterećenja.

29
 1. Uvod

Crtež 1.22 Uvjetno stabilan sustav s

dva stupnja slobode
(Stabilna ravnoteža za sva opterećenja
koja daju vlačne sile u štapovima)

1.7 Dokazivanje kinematičke i statičke stabilnosti

1.7.1 Dokaz kinematičke stabilnosti

Kinematičku stabilnost dokazujemo kinematičkim ili statičkim metodama. Kinematičke
metode možemo razvrstati u dvije skupine: (1) izravne metode i (2) posredne metode.
Izravne kinematičke metode svode se na određivanje polova rotacija promatranog sustava
i konstruiranje plana pomaka, odnosno plana brzina. Ako sustav nema jednoznačne polove
rotacija ili ima trivijalni plan pomaka (nulti), tada je on kinematički stabilan. Pobliže o tim
postupcima može se vidjeti u [1.A1] ili sličnoj literaturi iz kinematike.
Posredne kinematičke metode svode se na dokaz nužnog i dovoljnog uvjeta kinematičke
stabilnosti. Najprije se provjerava nužan uvjet, a potom se provjerava dovoljan uvjet. Slijed
provjere ovisi o tipu konstrukcije koji se promatra. Može ih se razvrstati na: (1) konstrukcije
sastavljene na elementaran način, (2) konstrukcije sastavljene na složen način.
Konstrukcije sastavljene na elementaran način. To su one konstrukcije gdje je prvi
element vezan i pridržan za referentnu podlogu, zatim je na taj element i podlogu vezan
slijedeći i tako redom. Svaki novi element vezuje se na sustav koji je već kinematički
stabilan.
U nastavku se obrađuju jednostavniji i učestaliji primjeri konstrukcija vezanih na
elementaran način.
Rešetka u ravnini vezana na elementaran način prikazana je na crtežu 1.23. Dijelovi koji
se vezuju su točke smještene u čvorovima, a veze su štapovi rešetke. Redni broj čvorova i
štapova ukazuju na slijed vezivanja. Ukupno ima 9 čvorova i 18 veza. Broj stupnjeva
slobode iznosi s=9×2−18=0, čime je zadovoljen nužan uvjet (1.13). Prateći vezivanje čvor
po čvor vidi se da je zadovoljen i dovoljan uvjet te je promatrana rešetka kinematički
stabilna. Valja primijetiti da se zbog pravilnosti vezivanja u i-tom čvoru vezuju štapovi s
rednim brojevima 2i-1, 2i.

Crtež 1.23 Sklapanje konzolne rešetke u ravnini

30
1. Uvod

Prostorna rešetka vezana na elementaran način prikazana je na crtežu 1.24 gdje redni broj
čvorova i štapova također ukazuje na slijed vezivanja. Postoji 13 čvorova, a 39 štapova.
Sukladno relaciji (1.1) imamo s=13×3−39=0 čime je zadovoljen nužan uvjet. Prateći
vezivanje čvor po čvor zaključujemo da je zadovoljen i dovoljan uvjet.

Crtež 1.24

Sklapanje konzolne rešetke u prostoru

Sljedeći primjer konstrukcija vezanih na elementaran način su jednostavni gredni nosači

u ravnini i Gerberovi nosači, prikazani na crtežu 1.25. Za konzolni nosač i prostu gredu
zadovoljen je nužan uvjet, jer je prema (1.1) s=1×3-3=0. U oba slučaja zadovoljen je i
dovoljan uvjet. Kod Gerberovog nosača imamo 3 tijela u ravnini te ukupno 9 veza, na crtežu
1.25 postavljenih u pravokutnike. Prema (1.1) izlazi s=3×3-4-5=0 da je zadovoljen nužan
uvjet. U ovom primjeru postoje 4 unutrašnje veze i 5 vanjskih. Dokaz zadovoljenja
nepreklapanja veza kreće od tijela 1, koje je pridržano kao obična greda s prepustom. Na
njega i podlogu dalje je vezana obična greda 2 s prepustom. Na kraju na gredu 2 i podlogu
vezana je obična greda 3.

konzola obična greda Gerberov nosač

Crtež 1.25 Vezivanje grednih nosača u ravnini

U nastavku slijedi primjer okvira u ravnini (vidjeti crtež 1.26) vezanog na elementaran
način. Slijed vezivanja dan je rednim brojem tijela i rednim brojem veza (u pravokutnicima).
Više je mogućih načina vezivanja ovog okvira na elementaran način, jer se slijed stupova 1-4
može alternirati po volji. Grede 5-7 mogu se međusobno alternirati a mogu se alternirati i s
gredama 8 i 9. Greda 9 ne može se postaviti prije grede 8. Broj stupnjeva slobode jednak je
s=9×3-15-4×3=0, dakle zadovoljen je nužan uvjet. Nepreklapanje veza dokazuje se
slijedom: (1) četiri konzolna stupa nemaju preklapanje, (2) katne grede postavljene na

31
 1. Uvod

stupove nemaju preklapanje veza i (3) krovna greda 8 nema preklapanja veza, a
postavljanjem krovne grede 9 također nema preklapanja veza.

Crtež 1.26 Vezivanje okvirnih nosača u ravnini

Okvir u prostoru vezan na elementaran način prikazan je na crtežu 1.27. On se sastoji od

4 ploče i 16 stupova. Veza stupova s pločama i podlogom je diskretno kruta. Broj stupnjeva
slobode iznosi s=20×6-32×6-4×6=120-216=-96, dakle nužan uvjet je zadovoljen, a sustav je
statički neodređen s 96 prekobrojnih veza. Slijed vezivanja prati slijed numeracije elemenata
na crtežu. Dokaz nepreklapanja veza polazi od četiri konzolna stupa na koji se krutim
čvorovima vezuje ploča i tako redom do vrha konstrukcije.

Crtež 1.27

Vezivanje okvirnih nosača u prostoru

Konstrukcije sastavljene na složen način. Kod ovakvih konstrukcija najprije dokazujemo

nužan, a potom dovoljan uvjet. Premda se vrlo često s dokazom dovoljnog dokazuje i nužan
uvjet, ipak je razumno najprije dokazati nužan uvjet kako bi uopće imalo smisla dokazivati

32
1. Uvod

dovoljan. U dokazivanju nepreklapanja veza nastojimo pratiti način vezivanja pri čemu
postoje dva stupnja: (1) traženje temeljnog kinematički nepromjenljivog dijela na kojeg se
onda vezuju slijedeći dijelovi koji tvore makro tijela i (2) vezivanje makro tijela u sustav.
Primjere s baznim nepromjenljivim likom predstavljaju ravninske i prostorne rešetke
prikazane na crtežima 1.28, 1.29 i 1.30.
Ravninska V rešetka s crteža 1.28 ima zadovoljen nužan uvjet jer je s=9×2-15-3=0. Za
bazni nepromjenljivi dio uzet je trokut s čvorovima 1, 2, 3 koji sam za sebe čini kruto tijelo u
ravnini. Na njega su slijedom rednih brojeva vezani ostali čvorovi, tako da cijela rešetka u
ravnini čini kruto tijelo. To kruto tijelo je kao obična greda s tri veze pridržano za referentnu
podlogu a s time je dokazan i nužan i dovoljan uvjet kinematičke stabilnosti. U ovom
primjeru za temeljni dio može se uzeti bilo koji trokut.
Sličan postupak vrijedi i za K rešetku s crteža 1.28. Zadovoljen je nužan uvjet jer
s=20×2-37-3=0. Za bazni nepromjenjivi dio usvojen je trokut s čvorovima 1,2,3 na njega se
slijedom rednih brojeva vezuju čvorovi na lijevu, a potom i na desnu stranu. Rešetka sama za
sebe predstavlja kruto tijelo (stijenu) u ravnini, a s tri veze je kao obična greda vezana za
podlogu te je s time dokazan i nužan i dovoljan uvjet.

V-rešetka K-rešetka
Crtež 1.28 Vezivanje i kreiranje rešetki u ravnini

Prostorna gredna rešetka s crteža 1.29 ima zadovoljen nužan uvjet jer je s=18×3-48-6=0.
Za temeljni nepromjenljivi dio uzet je tetraedar, prikazan podebljanim stranicama na crtežu,
koji sam za sebe čini kruto tijelo u prostoru. Na njega se s po tri štapa redom vezuje čvor po
čvor dok se ne sklopi rešetka u prostoru kao kruto tijelo. To kruto tijelo je sa šest veza
pridržano za podlogu čime je dokazan i nužan i dovoljan uvjet kinematičke stabilnosti.

33
 1. Uvod

Crtež 1.29

Sklapanje gredne
rešetke u prostoru

Prvi primjer s makro tijelima u ravnini prikazan je na crtežu 1.30. Konstrukcija se naziva
trozglobni rešetkasti luk. Svaka rešetka za sebe, primjenjujući prethodni postupak, je makro
tijelo u ravnini. Dva tijela su vezana za podlogu s šest veza bez preklapanja. Preklapanje
veza postojalo bi u slučaju da su tri makro zgloba na istom pravcu. S time je dokazan nužan i
dovoljan uvjet. Kao naknadna provjera kinematičke stabilnosti, neka bude dokaz nužnog
uvjeta, prebrojavanjem štapova i čvorova kao da se radi o jednoj rešetki. Tada je broj
čvorova 21 i broj štapova 42 pa izlazi s=21× 2-42=0.

Crtež 1.30 Sklapanje konstrukcije u ravnini sustavom ravninskih rešetki

Primjer s okvirnim makro tijelima u ravnini prikazan je na crtežu 1.31. Konstrukcija se

naziva jednopoljni četverokatni okvir. Prvi kat je makro konstrukcija-trozglobni okvir,
pridržan za podlogu. Na njega se postavlja drugi kat koji je također trozglobni okvir pridržan
za već pridržani prvi kat i tako redom. S time je dokazan nužan i dovoljan uvjet. U zasebnoj
provjeri dokazuje se nužan uvjet prebrojavanjem štapova i čvorova kao da se radi o jednom
okviru. Tada je broj tijela 8 i broj zglobova 12 pa izlazi s=8×3-10×2-2×2=0.

34
1. Uvod

Crtež 1.31

Sklapanje višekatnog okvira u ravnini

pomoću makro dijelova

Često je primjenljiv i postupak ravninskih makro tijela. Tim postupkom se nastoji

pokazati da pojedine cjeline tvore stijenu u ravnini, a potom vezivanjem tih stijena stvara se
kinematički stabilan sustav u prostoru. Ilustrativan primjer takvog sklapanja konstrukcija je
Schwedlerova1 kupola, prikazana na crtežu 1.32. Bridovi uz dva susjedna oslonca (crtež
1.32a), sa štapovima u pripadnoj ravnini, čine kinematički stabilnu rešetku u toj ravnini.
Svaki čvor u toj ravnini pridržan je u dva pravca. Vezivanjem za susjednu ravninsku rešetku,
koja nije u istoj ravnini, čvorovi na tom bridu dobili su i treću vezu pa su prema tome
pridržani. To isto vrijedi i za čvorove na dodirnom bridu susjedne rešetke. Vezujući tako
ostale ravninske rešetke tvori se kinematički stabilna prostorna rešetka.
Kod Schwedlerove kupole dokaz vrijedi i u slučaju da bridovi drugog kata imaju različit
nagib od bridova prvoga kata (crtež 1.32b), samo sada dokaz vezivanja ravninskih rešetki
valja načiniti najprije za prvi kat pa potom za sljedeći. Načelo po kojemu dvije pridržane
rešetke u različitim ravninama tvore pridržane čvorove na zajedničkom bridu je univerzalno.
Isto načelo vrijedi i za bridove stijena pridržanih u svojim ravninama.

1
Johann Wilhelm Schwedler (1823.–1894.) njemački inženjer

35
 1. Uvod

a1

a2
a1

Crtež 1.32 Sklapanje Schwedlerove kupole sustavom ravninskih rešetki: a) s jednakim nagibima
katnih rešetki - nacrt; b) s različitim nagibima katnih rešetki - nacrt; c) tlocrt Schwedlerove kupole

Statičke metode
U jednadžbama statike kojih ima nekoliko vrsta, kao što će biti pokazano u odjeljku 1.9,
neizostavne su jednadžbe globalne ravnoteže sustava. Statičke metode dokaza kinematičke
stabilnosti temelje se na dokazu regularnosti matrice sustava jednadžbi globalne ravnoteže
pri nultom opterećenju. Nulto opterećenje ovdje znači da su iznosi bilo koje sile nula, tj. da
ga zapravo nema. Ova pretpostavka je nužna kako bi se isključila mogućnost da opterećenje
statički stabilizira sustav. U ovom slučaju se kinematička, geometrijska te statička stabilnost
poistovjećuju.
U ovako formiranoj matrici globalne ravnoteže izvjesne su dvije mogućnosti: (1) matrica
je regularna (determinanta različita od nule) i (2) matrica je singularna (determinanta jednaka
nuli). U numeričkim približenjima praktično je nemoguće postići Det=0, ali je i mala
vrijednost determinante znak blizine singulariteta matrice sustava.
Regularnost matrice sustava, složene uz prethodne uvjete, znak je kinematičke,
geometrijske i statičke stabilnosti. Obrnuto, singularitet matrice globalne ravnoteže znak je
kinematičke labilnosti.

36
1. Uvod

Hennebergova metoda posebna je statička metoda kojom se može provjeravati

kinematička stabilnost. Metoda je inače detaljno izložena u odjeljku 2.1.3. Bit Hennebergove
metode sastoji se u fiktivnoj zamjeni štapova kojom se polazni sustav preoblikuje u novi-
kinematički stabilan. Postupak poništavanja sila u fiktivnim štapovima dovodi do sustava
jednadžbi čija matrica ovisi o kinematici polaznog sustava. U slučaju regularnosti matrice,
polazni sustav je kinematički stabilan. U protivnome, polazni sustav je kinematički labilan.
Matrica globalne statičke ravnoteže i matrica polaznog sustava u Hennebergovoj metodi
iskazuju istu bit. Stoga daju istovjetan rezultat glede dokaza kinematičke stabilnosti.

1.7.2 Dokazivanje statičke stabilnosti

Stvarno statičko stanje uvijek podrazumijeva i stvarno tj. ne-nulto opterećenje.
Regularnost matrice globalne ravnoteže ponovo je i ovdje kriterij za utvrđivanje statičke
stabilnosti. Regularnost matrice sustava jednadžbi ravnoteže znak je statičke stabilnosti za
date uvjete. Singularitet matrice sustava jednadžbi ravnoteže znak je da je sustav bezuvjetno
statički nestabilan.
Tome može biti više uzroka:
(1) Ako je globalna ravnoteža složena samo uz pomoć jednadžbi ravnoteže, dakle bez
jednadžbi uzajamnosti i konstitucije, tada je promatrani sustav kinematički labilan, što
ima za posljedicu i statičku nestabilnost.
(2) Ako je sustav sastavljen od jednadžbi ravnoteže, uzajamnosti i konstitucije, ali se
ukupna krutost sustava sastoji samo od statičke krutosti tada je, također, promatrani
sustav kinematički labilan, što opet ima za posljedicu statičku nestabilnost.
(3) Ako uz statičku krutost globalne jednadžbe sadrže i geometrijsku krutost, tada treba
razdvojiti njihove matrice te zasebno provjeriti regularnost matrice statičke krutosti.
Regularna matrica statičke krutosti znači kinematički stabilan sustav i obratno, singularna
matrica znači kinematički labilan sustav. Kod kinematički stabilnog sustava dogodilo se
da je geometrijska krutost poništila statičku krutost i proizvela statičku nestabilnost.

37
 1. Uvod

1.8 Naprezanja i deformacije

Kod statički određenih sklopova, sile veza i unutrašnje sile ne ovise o deformabilnim
svojstvima konstrukcija. Jednostavno, deformiranje jednog elementa ili njegovog dijela,
zatim posredna opterećenja, nemaju za posljedicu promjene sila veza i unutrašnjih sila.
Ovdje u deformabilna svojstva ulaze i sporedne dimenzije elementa. U posredna
djelovanja ubrajamo: (1) jednolike i nejednolike temperature, (2) male pogreške izvedbe
(kada se bitno ne mijenja geometrija konstrukcije), (3) pomaci u smjeru oslonaca (pomaci
sklopa kao krutog tijela). Naravno da deformabilna svojstva i posredna opterećenja značajno
utječu na pomake statički određene konstrukcije.
Kod statički neodređenih sklopova, sile veza i unutrašnje sile i naprezanja ovise o
deformabilnim svojstvima konstrukcije. Stoga se i logika statičkog funkcioniranja
neodređenih i određenih konstrukcija može bitno razlikovati i kada su one po svojoj
konstrukcijskoj vrsti vrlo slične.

1.8.1 Vrste naprezanja

Promatra se stvarno materijalno tijelo koje je, prema crtežu 1.33, izloženo ravnotežnom
djelovanju vanjskih sila Fi. U proizvoljnom presjeku prikazanom na istom crtežu, neka je
ukupna unutrašnja sila na plohi površine A jednaka U. Na svakom konačnom dijelu plohe,
kojeg se smatra ravninom s ploštinom ∆A, djeluje pripadna sila ∆U. Tu silu rastavimo na
dvije komponente: normalnu komponentu ∆N koja se nalazi na normali postavljenoj u
središtu konačne plohe i tangencijalnu ili posmičnu komponentu ∆T koja se nalazi na
tangenti na konačnu plohu određenoj ravninom normale i sile ∆U.

Crtež 1.33 Vrste naprezanja

Omjer sile na konačnoj plohi i ploštine plohe naziva se srednjim naprezanjem pa imamo
ukupno, normalno i posmično srednje naprezanje dano kao
r r r
r ∆U r ∆N r ∆T
ρ sr = , σ sr = , τ sr = (1.7)
∆A ∆A ∆A

38
1. Uvod

U graničnom slučaju kada ploha degenerira u točku, a njena ploština teži k nuli, srednja
naprezanja prelaze u stvarna, te je
r
r r ∆U
ρ = lim ρ sr = lim
∆A→0 ∆A→0 ∆A
r r (1.8)
r r ∆N r r ∆T
σ = lim σ sr = lim , τ = lim τ sr = lim
∆A→0 ∆A→0 ∆A ∆A→0 ∆A→0 ∆A
Ukratko, naprezanje definiramo kao granično stanje omjera sile na plohi i ploštine plohe
kada ploština plohe teži k nuli.

Prikaz naprezanja u troosnom stanju

Potpuno stanje naprezanja u jednoj točki biti će poznato ako je poznato stanje naprezanja
u tri ortogonalna smjera. Tad je u troosnom stanju naprezanje u točki predstavljeno s devet
komponenti, kao što je prikazano na crtežu 1.34.

Crtež 1.34

Komponente naprezanja

U vektorskom zapisu naprezanje ima oblik

σ T = (σ xx ,σ yy ,σ zz ,τ xy ,τ yz ,τ zx ) (1.9)
jer iz uvjeta ravnoteže slijedi načelo simetrije po kome je
τ yx = τ xy ,τ zy = τ yz ,τ xz = τ zx (1.10)
U matričnom obliku naprezanje možemo zapisati kao
⎡σ xx τ xy τ xz ⎤
⎢ ⎥
σ = ⎢τ yx σ yy τ yz ⎥ (1.11)
⎢ τ zx τ zy σ zz ⎥
⎣ ⎦
1.8.2 Vrste deformacija
Svako stvarno materijalno tijelo sačinjeno je iz isto tako stvarnog materijala. Iz mehanike
materijala je poznato da djelovanje sila na tijelo uvjetuje pojavu naprezanja u česticama
materijala, a pojava naprezanja uvjetuje pomake čestica i deformacije u materijalu. Iznimku
predstavljaju temperaturna opterećenja kod kojih je moguće naprezanje bez deformacija i
obratno. To svojstvo materijala da trpeći naprezanja doživljava deformiranje nazivamo
deformabilnost. Iz svojstva deformabilnosti materijala u točki slijedi i deformabilnost
konstrukcije iz koje je materijal načinjen. Promatrajmo kakve se vrste deformacija mogu
pojaviti na jednom ravnom presjeku tijela prikazanom na crtežu 1.35 koje je u ravnoteži.

39
 1. Uvod

a) prije opterećenja

b) poslije opterećenja

Crtež 1.35 Pomaci i deformacije

40
1. Uvod

Neka je polje pomaka opisano funkcijama

r r r
p (x , y ) = u (x , y ) + v (x , y ) (1.12)
Usporedbom položaja karakterističnih točaka u ravnini, prije i poslije djelovanja sila na
tijelo, dolazimo do zaključka da su apsolutni pomaci tih točaka
r r r r r r r r r
p O = u O + v O , p P = u P + v P , p Q = u Q + vQ (1.13)
Relativne pomake između točaka PO i QO možemo izraziti kao
r r r r r r r r
(r r
p PO = (u P − uO ) + (v P − vO ), pQO = uQ − uO + vQ − vO ) ( ) (1.14)

Neka je udaljenost točaka PO = ∆x . Ako pretpostavimo da je pomak pPO malen u

odnosu na polaznu duljinu, tada srednji relativni pomak u smjeru osi x iznosi

[∆x + (u P − uO )]2 + (vP − vO )2 − ∆x

p POsr = (1.15)
∆x
Ako se u prethodnom izrazu pod korijenom zanemare članovi nižeg reda, dakle
zadržavamo se na inženjerskom pristupu, tada je
u − uO u( x + ∆x ) − u (x )
p POsr = P = ε xxsr = (1.16)
∆x ∆x
što je veličina srednje normalne deformacije, naravno u smjeru osi x. Stvarna normalna
deformacija definira se kao granična vrijednost srednje normalne deformacije kada duljina
∆x teži k nuli
u( 0 + ∆x ) − u (0 ) ∂u
ε xx = lim ε xxsr = lim = (1.17)
∆x →0 ∆x →0 ∆x ∂x
Analogno je u smjeru druge osi
v( 0 + ∆y ) − u (0 ) ∂v
ε yy = lim ε yysr = lim = (1.18)
∆y →0 ∆y →0 ∆y ∂y
Srednja promjena pravoga kuta između pravaca PO i PQ, uz zanemarenja kao u
prethodnom slučaju, iznosi
⎡ v( 0 + ∆x ) − v(0 ) u( 0 + ∆y ) − u (0 ) ⎤
ε xysr = ⎢ + ⎥ (1.19)
⎣ ∆x ∆y ⎦
Stvarna promjena kuta predstavlja posmičnu deformaciju i jednaka je graničnoj
vrijednosti promjene pravog kuta kada duljine stranica kuta teže k nuli
⎡ v( 0 + ∆x ) − v(0 ) u( 0 + ∆y ) − u (0 ) ⎤ ∂v ∂u
ε xy = lim α sr = lim ⎢ + ⎥= + (1.20)
∆x →0 ∆x →0 ⎣ ∆x ∆y ⎦ ∂x ∂y
∆y →0 ∆y →0

Iz prethodne definicije slijedi

ε yx = ε xy (1.21)

41
 1. Uvod

Analogno naprezanjima, potpuno stanje deformacija poznato je u troosnom stanju a

predstavljeno je s devet komponenti. U vektorskom zapisu, zbog simetrije, vektor
deformacija ima oblik
ε T = (ε xx ,ε yy ,ε zz ,ε xy ,ε yz ,ε zx ) (1.22)
čije su pojedinačne komponente
∂u ∂v ∂w
ε xx = , ε yy = , ε zz =
∂x ∂y ∂z
∂u ∂v ∂v ∂w ∂w ∂v
ε xy = + , ε yz = + , ε zx = + (1.23)
∂y ∂x ∂z ∂y ∂x ∂z
U matričnom obliku, deformacije u točki možemo prikazati kao
⎡ε xx ε xy ε xz ⎤
⎢ ⎥
ε = ⎢ε yx ε yy ε yz ⎥ (1.24)
⎢ε zx ε zy ε zz ⎥⎦
⎣

1.8.3 Uzajamnost deformacija i pomaka

Pod uzajamnošću se podrazumijeva analitička veza između deformacija i pomaka. Ta
veza bitno ovisi o tretmanu veličina pomaka. Ako su veličine pomaka maloga reda u odnosu
na osnovnu duljinu na kojoj je pomak registriran, tada je moguće definirati relativni pomak,
srednji relativni pomak i deformaciju u odnosu na osnovnu duljinu. Uzajamnost deformacija
i pomaka je tada linearna, a nastale deformacije u matematičkom smislu su male
deformacije. Uobičajeno ih nazivamo inženjerskim. Deformacije izvedene u prethodnom
odjeljku inženjerske su vrste.
Kada se za baznu duljinu uzima onu u pomaknutom stanju tada se pomaci ne
zanemaruju, premda i mogu biti veličine maloga reda. Nadalje, sukcesivno prateći pomicanje
sustava postavlja se pitanje od kojeg stanja uopće mjeriti pomake. U svim ovim
kombinacijama nastaju nelinearne veze deformacija i pomaka. Tako susrećemo: Greenove2,
logaritamske, Lagrange3ove i Almansi4jeve deformacije. U matematičkom nazivlju kažemo
da se radi o velikim deformacijama. Valja primijetiti da veliki pomaci nužno za sobom ne
povlače velike deformacije i obratno, jer su deformacije derivacije pomaka. Npr. jednaki pa
makar i veliki pomaci u dijelu konstrukcije ne izazivaju nikakve deformacije. Obrnuto,
mjesta plastifikacije u konstrukciji dovode do velikih deformacija iako pomaci mogu biti
sasvim mali. Radi jednostavnosti ove su deformacije u nastavku definirane na pravocrtnom
štapu. Njihovo poopćenje na 3D prostor jednostavno je, a može se vidjeti u lit. [1.C1].

2
George Green (1793.–1841.) britanski matematičar i fizičar
3
Joseph-Louis Lagrange (1736.–1813.) talijanski matematičar i astronom
4
Emilio Almansi (1869.−1948.) talijanski fizičar i matematičar

42
1. Uvod

Uzdužne deformacije na pravocrtnom štapu

Pregled vrsta deformacija izlaže se na najjednostavnijem primjeru deformiranja a to je
uzdužno deformiranje pravocrtnog štapa. Štap je konstantnog prizmatičnog presjeka izložen
jednolikom uzdužnom naprezanju u svim njegovim dijelovima, kao što je prikazano na
crtežu 1.36. U ovom se slučaju srednja deformacija i deformacija u točki poistovjećuju.

Inženjerske ili uobičajene deformacije

Inženjersku ili uobičajenu deformaciju definiramo kao omjer produljenja i polazne
duljine štapa. Analitički je možemo zapisati u obliku
ln − l0 du
εE = ili ε E = (1.25)
l0 dx
gdje je l0 polazna duljina štapa, odnosno duljina prije deformiranja, a ln novonastala duljina,
odnosno duljina poslije deformiranja. Naprezanje izraženo inženjerskom deformacijom
predstavlja uobičajeno ili inženjersko naprezanje, a još se naziva prvo Piola5-Kirchhoffovo6
naprezanje.

Crtež 1.36

Štap izložen osnom naprezanju

Greenove deformacije
Inženjerska deformacija može se prikazati i u obliku
ln − l0 (l n − l0 )(ln + l0 ) l2 −l2
εE = = = n 0 (1.26a)
l0 l0 (l n + l0 ) l02 (2 + ε E )
Kako je εE mala veličina, može se pisati
l n2 − l02
εG = (1.26)
2l02
što je Greenova deformacija.
Veza između Greenove i inženjerske deformacije dana je kao
⎛ 1 ⎞ du ⎛ 1 du ⎞
ε G = ε E ⎜ 1 + ε E ⎟ ili ε G = ⎜1 + ⎟ (1.27)
⎝ 2 ⎠ dx ⎝ 2 dx ⎠
Naprezanje izraženo Greenovom deformacijom naziva se drugo Piola-Kirchhoffovo
naprezanje.

5
Gabrio Piola (1794.–1850.) talijanski fizičar
6
Gustav Robert Kirchhoff (1824.–1887.) njemački fizičar

43
 1. Uvod

Logaritamske deformacije
U slučaju velikih pomaka usvaja se deformacija koju nazivamo logaritamska
deformacija, a zasnovana je na inkrementalnom obliku
δl
δε = (1.28)
l
gdje je l novonastala duljina (trenutna konfiguracija). Pretpostavlja se da nema promjene
volumena.
Sada je
ln
⎛ ln ⎞
∫
ε L = δε = log e ⎜⎜
l0 ⎝ l0
⎟⎟
⎠
(1.29)

ili
⎛ du ⎞
ε L = log e ⎜ 1 +
⎟ (1.30)
⎝ dx ⎠
Veza između logaritamske deformacije, inženjerske deformacije i Greenove deformacije
dana je izrazom
1
ε L = log e (1 + ε E ) = log e (1 + 2ε G ) (1.31)
2

Almansijeve deformacije
Deformacija u Lagrangeovoj obnovljivoj konfiguraciji može se definirati kao
ln − l0 (ln − l0 )(ln + l0 ) ln2 − l02
εO = = = (1.32)
ln ln (ln + l0 ) ln2 (2 − ε 0 )
Zanemarimo li član ε0 u nazivniku kao malu veličinu u odnosu na broj 2, dobivamo
Almansijevu deformaciju
ln2 − l02 du ⎛ 1 du ⎞
εA = ili ε A = ⎜1 − ⎟ (1.33)
2l n2 dx ⎝ 2 dx ⎠
Veza između Almansijeve i deformacije na obnovljivoj konfiguraciji glasi
⎛ 1 ⎞
ε A = ε0 ⎜1 − ε0 ⎟ (1.34)
⎝ 2 ⎠
Naprezanja izračunata na temelju Almansijevih deformacija nazivaju se stvarnim ili
Cauchyevim7 naprezanjima.

7
Augustin Louis Cauchy (1789.–1857.) francuski matematičar

44
1. Uvod

Međusobna usporedba deformacija

Međusobna usporedba deformacija grafički je prikazana na crtežu 1.37. Veoma je važno
uočiti da se kod malih deformacija sve deformacije praktično podudaraju. U velikom dijelu
zadataka građevne statike biti će dovoljno uporabiti uobičajenu ili inženjersku deformaciju.

εE -Inženjerska deformacija
εG -Greenova deformacija
εL -Logaritamska deformacija
εA -Almansijeva deformacija

Crtež 1.37

Usporedba različitih deformacija

1.8.4 Zakon materijala (veza naprezanja i deformacija)

Hookeov8 zakon
U slučaju da su usvojene inženjerske deformacije linearno elastičnog, homogenog i
izotropnog, tj. Hookeovog materijala, veza naprezanja i deformacija dana je relacijom
σ = Dε (1.35)
i naziva se poopćeni Hookeov zakon. Matrica D u prethodnoj relaciji naziva se matrica
svojstava materijala ili još konstitutivna matrica.
Za slučaj trodimenzionalne zadaće matrica je dana kao
⎡(1 − ν ) ν ν 0 0 0 ⎤
⎢ (1 − ν ) ν 0 0 0 ⎥
⎢ ⎥
Ε ⎢ (1 − ν ) 0 0 0 ⎥
D= ⎥ (1.36)
(1 + ν )(1 − 2ν ) ⎢⎢ (1 − 2ν ) 2 0 0 ⎥
⎢ sim. (1 − 2ν ) 2 0 ⎥
⎢ ⎥
⎣⎢ (1 − 2ν ) 2⎦⎥
pri čemu je E Youngov9 modul elastičnosti, a ν je Poissonov10 koeficijent.

8
Robert Hooke (1635.–1703.) engleski fizičar, matematičar i izumitelj

45
 1. Uvod

Ravninsko stanje deformacija, osnosimetrično i ravninsko stanje naprezanja

U slučaju ravninskog stanja deformacija (vidjeti crtež 1.38b) i osnosimetričnog stanja
(vidjeti crtež 1.38c) trodimenzionalna formulacija zamjenjuje se dvodimenzionalnom uz
uvrštenje
τ xz = τ yz = ε xz = ε yz = 0 (1.37)

a) b) c)
Crtež 1.38 Dvodimenzionalna stanja naprezanja: (a) ravninsko stanje naprezanja; b) ravninsko stanje
deformacija; c) osnosimetrično stanje

Tada konstitutivni zakon (1.35) prima oblik

⎧σ xx ⎫ ⎡(1 −ν ) ν ν 0 ⎤ ⎧ε xx ⎫
⎪σ ⎪ ⎢ ⎪ ⎪
⎪ yy ⎪ E ⎢ (1 −ν ) ν 0 ⎥⎥ ⎪ε yy ⎪
σ=⎨ ⎬ = +⎨ ⎬ (1.38)
⎪σ zz ⎪ (1 + ν )(1 − 2ν ) ⎢⎢ (1 −ν ) 0 ⎥ ⎪ε zz ⎪
⎪τ xy ⎪
⎩ ⎭ ⎣ sim. (1 − 2ν )⎥⎦ ⎪⎩ε xy ⎪⎭
U slučaju osne simetrije σzz se uzima kao radijalno naprezanje gdje smjer z odgovara
smjeru kuta θ. Za ravninsko stanje deformacija postavlja se εzz=0.
U ravninskom stanju naprezanja (vidjeti crtež 1.37a) imamo σzz=0 pa se jednadžba (1.40)
reducira na oblik
⎧σ x ⎫ ⎡ 1 ν 0 ⎤⎧ ε x ⎫
⎪ ⎪ E ⎢ ⎪ ⎪
⎨σ y ⎬ = 2 ⎢ 1 0 ⎥⎥ ⎨ ε y ⎬ (1.39)
⎪τ ⎪ 1 −ν ⎢⎣ sim. (1 −ν )⎥⎦ ⎪⎩ε xy ⎪⎭
⎩ ⎭
xy

9
Thomas Young (1773.−1829.) engleski fizičar, liječnik i astronom
10
Siméon-Denis Poisson (1781.–1840.) francuski matematičar i fizičar

46
1. Uvod

Rastavljena veza naprezanja i deformacija na volumenske i devijatorske komponente

Naprezanje i deformacije u točki može se predočiti rastavljanjem na volumensku
(srednju) i devijatorsku komponentu. Rastavljeni prikaz naprezanja ima oblik
⎡σ sr 0 0 ⎤ ⎡(σ xx − σ sr ) τ xy τ xz ⎤
σ = σ sr I + σ d = ⎢⎢ 0 σ sr
⎢
0 ⎥⎥ + ⎢ τ yx (σ yy − σ sr ) τ yz ⎥⎥ (1.40)
⎢⎣ 0 0 σ sr ⎥⎦ ⎢⎣ τ zx τ zy (σ zz − σ sr )⎥⎦
gdje je σ sr =
1
3
( 1
)
σ xx + σ yy + σ zz = θ 1 srednje naprezanje, odnosno trećina prve invarijante
3
naprezanja. Rastavljeni prikaz deformacija ima oblik
⎡ε sr 0 0 ⎤ ⎡(ε xx − ε sr ) ε xy ε xz ⎤
ε = ε sr I + ε d = ⎢⎢ 0 ε sr
⎢
0 ⎥⎥ + ⎢ ε yx (ε yy − ε sr ) ε yz ⎥
⎥
(1.41)
⎢⎣ 0 0 ε sr ⎥⎦ ⎢⎣ ε zx ε zy (ε zz − ε sr )⎥⎦
gdje je ε sr =
1
3
( 1
)
ε xx + ε yy + ε zz = ∆ srednja uzdužna deformacija, odnosno trećina prve
3
invarijante deformacija ili trećina volumenske dilatacije [1.B2].
Veza naprezanja i deformacija može se uspostaviti zasebno za volumenske i zasebno za
devijatorske komponente, te izlazi
σ sr = 3Vε sr (1.42)
σ d = 2Gε d (1.43)
gdje je V volumenski modul, a G=µ modul posmika s vrijednostima
E E
V= , G= (1.44)
3(1 − 2ν ) 2(1 + ν )

Laméova11 veza naprezanja i deformacija

Iz relacija (1.40), (1.41) i (1.43) izlazi
σ = (σ sr − 2Gε sr ) I + 2Gε (1.45)
a iz (1.42) izlazi
σ = (3V − 2G )ε sr I + 2Gε (1.46)
Srednju deformaciju možemo prikazati pomoću matematičke operacije trag matrice (tr),
što znači zbroj dijagonalnih članova matrice, pa imamo
1
ε sr = tr (ε ) (1.47)
3

11
Gabriel Lamé (1795.−1870.) francuski matematičar

47
 1. Uvod

Sada relaciju (1.46) možemo napisati u obliku

⎛ 3V − 2G ⎞
σ =⎜ ⎟ tr (ε )I + 2Gε = λ tr (ε )I + 2 µε (1.48)
⎝ 3 ⎠
gdje su λ i µ Laméove konstante. U skalarnim oznakama prethodna relacija, veza naprezanja
i deformacija, ima oblik
σ ij = λδ ij ε kk + 2 µε ij (1.49)
gdje je δij Kronecker delta.
12

Alternativno, prethodnu relaciju može se napisati u obliku

σ ij = Cijkl ε kl (1.50)
gdje je Cijkl tenzor četvrtoga reda koji opisuje linearno elastično izotropno tijelo, a može ga
se prikazati kao
( )
Cijkl = µ δ ik δ jl + δ il δ jk + λδ ij δ kl (1.51)

Veza naprezanja i deformacija kod nelinearnih materijala

Nelinearni zakon materijala općenito gledano može imati različite oblike. Kod toga se
pokazuje da je za isti materijal zakon ovisan o dimenzionalnosti zadaće koju promatramo
(među ostalim vidjeti [1.M1]).
Na crtežu 1.39 prikazan je zakon materijala pri jednoosnom stanju vlaka za uobičajene
vrste građevinskih materijala.
U slučaju nelinearnih svojstava materijala konstitutivni zakon se mijenja za svaku
promjenu naprezanja. Relaciju (1.35) može se poopćiti u oblik
σ = DT ε (1.52)
gdje je DT tangentna matrica svojstava materijala. Relaciju (1.52) je moguće interpretirati u
inkrementalnom obliku
dσ = DT d ε (1.53)
Nelinearni materijal također, ima za posljedicu nelinearne jednadžbe stanja konstrukcije.
Jedan od mogućih i često rabljenih načina rješavanja zadaće je uzastopna linearizacija koju
se još naziva i inkrementalni postupak. Vrijednosti matrice materijala tada se usvajaju na
temelju relacije (1.53).
Potpunu sliku o nelinearnosti materijala moguće je dati tek na temelju zakona materijala
pri cikličkom naprezanju. U tom slučaju se razlikuju dvije glavne skupine: (1) nelinearno
elastični materijali i (2) nelinearno neelastični materijali. Nelinearno elastične materijale čine
oni kod kojih je zakon pri smanjenju naprezanja po istoj krivulji kao i u porastu naprezanja.
Učestaliji su nelinearno neelastični materijali kod kojih povrat naprezanja nije po istoj
krivulji kao i porast naprezanja. Tipični predstavnici ovakvih materijala su elastoplastični
materijali. Čak i unutar njih sami zakoni ponašanja u području pune plastičnosti mogu biti

12
Leopold Kronecker (1823.–1891.) njemački matematičar

48
1. Uvod

vrlo različiti. Dvije krajnosti držanja materijala su: (1) asocijativna plastičnost i (2)
neasocijativna plastičnost. Pobliže o ovim pojmovima može se vidjeti u literaturi [1. M1,
N1].

Crtež 1.39 Konstitutivni zakon za niz materijala u jednoosnom stanju naprezanja

49
 1. Uvod

1.9 Jednadžbe statike

Odrediti statički odgovor konstrukcije u najopćenitijem slučaju znači riješiti i statičke
jednadžbe koje opisuju odgovarajuću zadaću. Jednadžbe statike dijele se u četiri grupe: (1)
jednadžbe ravnoteže, (2) jednadžbe uzajamnosti, (3) jednadžbe konstitucije i (4)
geometrijske jednadžbe.

Jednadžbe ravnoteže
Temelje se na uvjetima ravnoteže. Formulacija im ovisi o kinematičkoj stabilnosti i
statičkoj određenosti sustava.
Kod svih statički određenih kinematički stabilnih konstrukcija dovoljne su jednadžbe
globalne ravnoteže na razini sustava krutih tijela. Jednadžbe izražavaju ravnotežu aktivnih
sila i sila veza.
Kod svih statički neodređenih kinematički stabilnih konstrukcija pojavljuju se na razini
elementa (lokalno) i na razini sustava (globalno). Kad se pojavljuju na razini diferencijalnog
elementa iskazuju vezu između raspodijeljenog opterećenja unutrašnjih sila i naprezanja.
Pojavljuju se kao diferencijalne jednadžbe. Broj jednadžbi ovisi o dimenzionalnosti zadaće.
Kad se pojavljuju na razini sustava, jednadžbe ravnoteže iskazuju vezu između čvornih sila i
opterećenja. Pri tome je djelovanje opterećenja svedeno na čvorove. Pojavljuju se kao sustav
običnih jednadžbi. Broj jednadžbi ovisi o veličini i diskretizaciji konstrukcije. U ovom
slučaju nužno se uz jednadžbe ravnoteže uključuju jednadžbe uzajamnosti i jednadžbe
konstitucije.
Kod svih kinematički labilnih konstrukcija, uz jednadžbe globalne ravnoteže, uključuju
se i geometrijske jednadžbe. Alternativno je moguće uključiti i jednadžbe lokalne ravnoteže,
jednadžbe uzajamnosti i konstitucije.
Kod kontinuuma stalne geometrije, po prirodi stvari uključuju se jednadžbe globalne i
lokalne ravnoteže, jednadžbe uzajamnosti i konstitucije. Kod kontinuuma promjenjive
geometrije još se uključuju i geometrijske jednadžbe.

Jednadžbe uzajamnosti
Izražavaju odnos između deformacija i pomaka, dakle geometrijskog su karaktera na
razini diferencijalnog elementa. Detaljno su obrazložene u odjeljku 1.8.3.

Jednadžbe konstitucije
Još se nazivaju fizikalne jednadžbe ili zakon materijala. Iskazuju vezu naprezanja i
deformacija. Predstavljene su prethodno u odjeljku 1.8.4.

Geometrijske jednadžbe
Izražavaju geometrijski položaj odnosno oblik kinematički labilnih konstrukcija.

50
1. Uvod

1.10 Načelo virtualnoga rada

Načelo virtualnoga rada vrlo često se rabi u analizi konstrukcija. Može se primijeniti na
bilo koji dio konstrukcije, ali i na konstrukciju kao cjelinu. Jednako tako može biti
primijenjen na kruta kao i na deformabilna tijela. Načelo virtualnoga rada za kruta tijela prvi
je formulirao John Bernoulli13 1717. godine.
Promatra se izdvojeni dio ili cijela konstrukcija koji se u nastavku naziva sustav. Neka se
promatrani sustav nalazi u ravnoteži. Neka je izložen opterećenju silama F kojima ravnotežu
drže reaktivne sile R na rubovima. Sustav za trenutak zamislimo kao deformabilan.
Pretpostavimo postojanje prvog polja virtualnih pomaka p1=p1(u,v,w) gdje je svaki od
pomaka u,v,w=u,v,w(x,y,z) također polje pomaka. Umjesto jedinstvenim funkcijama neka je
polje virtualnih pomaka predstavljeno generaliziranim funkcijama tako da bude
p1 = φ1 (x, y, z )u (1.54)
gdje su φ1(x,y,z) generalizirane funkcije, dok je u vektor diskretnih pomaka.
Odabrani virtualni pomaci moraju biti geometrijski mogući. Preporučljivo je, ali ne i
nužno da zadovoljavaju rubne uvjete.
Deformacije u prvom polju virtualnih pomaka možemo smatrati virtualnim
deformacijama a predstavljati će ih opći izraz u obliku
∂
ε= φ u = Lφ1u (1.55)
∂ρ 1
gdje je L linearni diferencijalni operator. Nad istom diskretizacijom može se postaviti nove
pomake. Označimo ih s p2=φ2(u,v,w)u. Pretpostavimo da su drugi pomaci traženo, dakle
približno, rješenje promatrane zadaće, tada su naprezanja odnosno unutrašnje sile u sustavu
dane zakonom materijala
S 2 = Dε = DLφ2 u (1.56)
Načelo virtualnoga rada glasi: Ako je promatrani sustav u ravnoteži tada rad vanjskih i
unutrašnjih sila mora biti jednak na bilo kojim virtualnim pomacima.
Umjesto bilo kojih, postavimo prve virtualne pomake kao one na kojima primjenjujemo
načelo virtualnog rada, pa imamo
uT φ1T R + uT φ1T F = uT L φ1T DLφ 2 u (1.57)
gdje je na lijevoj strani jednadžbe rad vanjskih, a na desnoj strani rad unutrašnjih sila. Ako
se jednadžba skrati za uT, s lijeva ostaje
φ1T R + φ1T F = L φ1T DLφ2 u (1.58)
odnosno
R p = Ku − F p (1.59)

13
Johann Bernoulli (1667.−1748.) švicarski matematičar

51
 1. Uvod

gdje su: Rp, Fp, K generalizirane reakcije, generalizirano opterećenje i matrica statičke
krutosti promatranog sustava, slijedom. Gornja jednadžba zapravo je jednadžba ravnoteže
konstruirana načelom virtualnoga rada.
Vrijedi primijetiti da se isti pomaci mogu uporabiti za konstrukciju virtualnih pomaka i
prikaz traženog rješenja. Dapače, postupak se pojednostavnjuje pogotovo što matrica
krutosti nužno postaje simetrična.
Kada je promatrani sustav kruto tijelo tada su deformacije jednake nuli kao i matrica
krutosti. Inače, unutrašnje sile na krutom tijelu ne vrše virtualni rad. Jednadžba ravnoteže
(1.59) tada prima oblik
Rp + F p = 0 (1.60)
a izražava ravnotežu pasivnih sila i aktivnih sila.

1.11 Načelo potencijalne energije

Ključni preduvjet za primjenu ovog načela je konzervativnost promatrane konstrukcije i
opterećenja. U tom slučaju postoji totalna potencijalna energija kao funkcija generaliziranih
pomaka p i sila. Generalizirane sile u takvom sustavu mogu se razdvojiti na vanjske F i
unutrašnje S. Ukupna potencijalna energija u sustavu može se prikazati po komponentama
sila i iznosi
(
E T = E u + E v = E1u + E 2u + ..E N
u
)(
+ E1v + E2v + ..E N
v
) (1.61)
Izraz za potencijalnu energiju u okolini ravnotežnog položaja p može se razviti u
Taylorov14 red
∂E T 1 ∂ 2 ET
E T ( p + δp ) = E T ( p ) + δp + δp + ..
∂p 2 ∂p 2
(1.62)
∂E u 1 ∂ 2Eu ∂E v 1 ∂ 2Ev
= E ( p) +
u
δp + δp + E v ( p) + δp + δp
∂p 2 ∂p 2
∂p 2 ∂p 2
pri čemu gradijent ukupne potencijalne energije predstavlja vektorski zbroj unutrašnjih i
vanjskih generaliziranih sila
∂E T ∂E u ∂E v
= + = S+F (1.63)
∂p ∂p ∂p
dok veličina
∂ 2 ET
=K (1.64)
∂p 2
predstavlja matricu krutosti. Relacija (1.63) utemeljena je prvim Castiglianovim15 teoremom
iz 1879. godine. Teorem glasi: U svakoj konstrukciji iz linearnog ili nelinearno-elastičnog

14
Brook Taylor (1685.–1731.) engleski matematičar
15
Carlo Alberto Castigliano (1847.–1884.) talijanski matematičar i fizičar

52
1. Uvod

materijala, prva parcijalna derivacija potencijalne energije na bilo kojem mjestu i u bilo
kojom smjeru jednaka je komponenti sile na tom mjestu i u tom smjeru.
U slučaju da je promatrani položaj ravnotežni, prva varijacija potencijalne energije
jednaka je nuli pa relacija (1.63) daje
S+F =0 (1.65)
U stabilnom stanju ravnoteže potencijalna energija ima minimum, što će biti ispunjeno
ako je
δ pT K δ p > 0 (1.66)
Dakle uvjet statičke stabilnosti je pozitivna definitnost matrice krutosti K. Matrica će biti
pozitivno definitna ako su joj sve vlastite vrijednosti realne i pozitivne. Statički to znači da
su svi podsustavi promatranog sustava statički stabilni.
Kao i načelo virtualnih pomaka, načelo potencijalne energije može se primijeniti na
čitavu konstrukciju ili na njene izdvojene dijelove.

1.12 Načelo superpozicije

Ovo načelo primjenljivo je u svim onim slučajevima odgovora konstrukcija u kojima su
jednadžbe statike linearne. To podrazumijeva postojanje materijalne i geometrijske
linearnosti te kinematičke stabilnosti sustava. Načelo superpozicije ili načelo zbrajanja
poznato je matematičko pravilo koje vrijedi u prostoru linearnog operatora L, gdje je
L[ f 1 (u )] + L[ f 2 (u )] = L[ f 1 (u ) + f 2 (u )] (1.67)
Funkciju linearnog operatora u statici imaju jednadžbe statike. Rezultat primjene
operatora mogu biti rezne sile na konkretnom mjestu, njihovi dijagrami, konkretni pomaci ili
njihovi dijagrami. Primjena načela u statici znači da se odgovor konstrukcije na djelovanje
dva ili više opterećenja može dobiti kao zbroj odgovora na pojedinačna opterećenja.
Primjena superpozicije prikazana je na slučaju dijagrama momenata savijanja, vidi crtež
1.40.

Crtež 1.40 Superpozicija dijagrama momenata savijanja

Načelo superpozicije uvelike ubrzava postupak proračuna. Ono je ugrađeno u hrvatske i

europske propise i norme i temelj je za primjenu metoda suvremene kontrole nosivosti i
dimenzioniranja kod proračuna konstrukcija.

53
 1. Uvod

1.13 Načelo simetrije i antisimetrije

Prije obrazloženja ovog načela, razlaže se pojam simetrije i antisimetrije. Pojam simetrije
u ovom slučaju odnosi se na geometriju konstrukcije, geometriju opterećenja i rubnih uvjeta.
Osna simetrija ravninskih sustava te ravninska simetrija prostornih stanja predmet su
simetrije i antisimetrije koja se ovdje promatra. Osna ravninska simetrija podrazumijeva da
svakom djeliću sustava s jedne strane osi simetrije pripada isti takav, simetrično na os,
postavljen djelić sustava. Ravninska simetrija prostornog sustava podrazumijeva da svakom
djeliću sustava s jedne strane ravnine simetrije pripada isti takav, simetrično na ravninu,
postavljen djelić sustava.
Kada je u pitanju geometrija sustava tada je uz punu simetriju moguća i posredna
simetrija. Pod tim se podrazumijeva stanje blisko simetriji koje tek način opterećenja dovodi
u stanje prave simetrije ili antisimetrije. Tipičan primjer posredne simetrije je obična greda,
koju samo vertikalno opterećenje može dovesti u stanje simetrije ili antisimetrije.
Kad već postoji simetrija konstrukcije, opterećenje na njoj može biti: (1) simetrično, (2)
antisimetrično, (3) nesimetrično, odnosno opće.
Korisnost svojstva simetrije konstrukcije pri djelovanju simetričnog ili antisimetričnog
opterećenja je u tome što je dovoljno statički odgovor odrediti za jednu polovicu
konstrukcije, a s time je načelom simetrije i antisimetrije poznat odgovor na drugoj polovici.
Korisnost načela simetrije i antisimetrije pri djelovanju općeg opterećenja je u tome što
se ono može rastaviti na simetrični i antisimetrični dio, a zatim svaki za sebe postaviti na
konstrukciju te odrediti statički odgovor. Potom se superpozicijom može doći do odgovora
konstrukcije na opće opterećenje. Ovaj put redovito je kraći od izravnog puta traženja
odgovora konstrukcije na opće opterećenje. Posebna važnost načela simetrije i antisimetrije
još je u tome što pokazuje koja vrst odnosno komponenta opterećenja daje nepovoljnije
utjecaje. U ravnini se javlja jedna simetrična i jedna antisimetrična komponenta.
Rastavljanje općeg opterećenja, idealiziranog jednom silom, na simetričnu i
antisimetričnu komponentu prikazan je na crtežu 1.41. Svaka komponenta sile rastavi se na
dva dijela. Simetrično opterećenje nastaje ako zadržimo polovicu opterećenja te mu još na
simetričnoj poziciji postavimo simetrični par. Antisimetrično opterećenje nastaje ako ponovo
zadržimo polovicu opterećenja te mu još na simetričnoj poziciji postavimo antisimetrični par.
Simetričnost druge polovice sustava može se modelirati njegovim odbacivanjem i zamjenom
klizno-upetim ležajem kako je prikazano na crtežu 1.42a. Antisimetričnost druge polovice
sustava može se modelirati njegovim odbacivanjem i zamjenom klizno-zglobnim ležajem
kako je prikazano na crtežu 1.42b.

Crtež 1.41 Rastavljanje općeg opterećenja u ravnini na simetrično i antisimetrično

54
1. Uvod

Odbacivanje druge polovice sustava i zamjena odgovarajućim osloncem univerzalno je

pravilo simetrije i antisimetrije.

a) b)

Crtež 1.42 Modeliranje: a) simetrije i b) antisimetrije

1.14 Literatura
[1.A1] Andrejev V., Mehanika II-kinematika, Tehnička knjiga, Zagreb 1973.
[1.A2] Anđelić M., Statika neodređenih štapnih konstrukcija, Društvo hrvatskih
građevinskih konstruktora, Zagreb 1993.
[1.B1] Bazjanac V., Mehanika I, Tehnička knjiga, Zagreb 1970.
[1.B2] Bazjanac V., Nauka o čvrstoći, Tehnička knjiga, Zagreb 1973.
[1.B3] Bleich F., Buckling Strength of Metal Structures, McGraw-Hill, New York 1952.
[1.B4] Boresi A. P., Engineering Mechanics Statics, Thomson Learning 2000.
[1.C1] Crisfield M. A., Non-linear Finite Element Analysis of Solids and Structures,
John Wiley & Sons, Chichester 1991.
[1.D1] Dawe D. J., Horsington, Katemar A. G. and Little G. H., Aspect of the Analysis of
Plate Structures, Claredon Press, Oxford, 1985.
[1.D2] Dym C. L., Structural Modeling and Analysis, Cambridge University Press 1997.
[1.Đ1] Đurić M. i Jovanović P., Teorija okvirnih konstrukcija, Građevinska knjiga
Beograd, 1977.
[1.F1] Fertis G., Demeter G., Advanced Mechanics of Structures, Marcel Dekker Inc.
1996.
[1.F2] Flugge W., Statik und Dynamik der Schalen, Springer-Verlag, Berlin 1934.
[1.F3] Flugge W., Stresses in Shells, Springer-Verlag, Berlin 1960.
[1.F4] Foppl A. und Foppl L., Drang und Cvang, R. Oldenburg-Verlag, Munich 1928.
[1.G1] Goodmann L. E., Warner W. H., Statics, Courier Dover 2001.
[1.G2] Girkmann K., Flachentragwerke, Springer-Verlag, Berlin 1946.
[1.H1] Hartman F., Katz C., Structural Analysis with Finite Elements, Springer, 2004.
[1.H2] Hibbeler R., Russell C., Hibbeler C., Static and Mechanics of Materials, Prentice
Hall, 2004.
[1.H3] Hibbeler R. C., Structural Analysis, Pearson Prentice Hall, 2006.
[1.H4] Hjelmstad, Keith D., Fundamentals of Structural Mechanics, Springer 2005.
[1.K1] Kostrenčić Z., Uvod u teoriju elastičnosti, Sveučilište u Zagrebu 1972.
[1.K2] Krenk S., Mechanics and Analysis of Beams, Columns and Cables: A Modern
Introduction to the Classic Theories, Springer 2001.
[1.L1] Leet K. M, Uang C-M., Fundamentals of Structural Analysis, McGraw-Hill 2004.
[1.L2] Lorenz H., Technische Elastizitatslehre, R. Oldenburg-Verlag, Munich 1913.

55
 1. Uvod

[1.L3] Love A. E. H., The Mathematical Theory of Elasticity, Cambridge University

Press, London, 1927.
[1.M1] Mihanović A., Stabilnost konstrukcija, Društvo hrvatskih građevinskih
konstruktora, Zagreb 1993.
[1.N1] Nadai A., Plasticity, McGraw-Hill, New York, 1931.
[1.N2] Neville A.M., Ghali A., Structural Analysis: A Unified Classical and Matrix
Approach, Spon Press.
[1.N3] Noris C. D., Wilbur J. B. and Utku S., Elementary Structural Analysis, McGraw-
Hill, New York 1976.
[1.P1] Prezeminiecki J. S., Theory of Matrix Structural Analysis, McGraw-Hill, New
York, 1968.
[1.P1] Prokofjev I. P., Teorija konstrukcija I, Građevinska knjiga, Beograd 1966.
[1.P2] Prokofjev I.P., Teorija konstrukcija II, Građevinska knjiga, Beograd 1968.
[1.P3] Prokofjev I.P. i Smirnov A. F., Teorija konstrukcija III, Građevinska knjiga,
Beograd 1961.
[1.R1] Rosman R., Stropne konstrukcije, Društvo hrvatskih građevinskih konstruktora,
Zagreb 1993.
[1.R2] Russell C., Hibbeler C., Engineering Mechanics-Static, Prentice Hall, 2006.
[1.R3] Russell C., Hibbeler C., Structural Analysis, Prentice Hall, 2005.
[1.S1] Schreyer., Ramm H. und Wagner W., Praktische Baustatik Teil 2,
Verlagsgesellschaft, Stuttgart 1960.
[1.S2] Simović V., Građevna statika I, Građevinski Institut , Zagreb 1988.
[1.S3] Sokolnikoff I. S., Mathematical Theory of Elasticity, McGraw-Hill, New York
1956.
[1.S4] Southwell R. V., An Introduction to the Theory of Elasticity for Engineers and
Physicists, Oxford University Press, London, 1936.
[1.Š1] Šimić V., Otpornost materijala I, Školska knjiga , Zagreb 1994.
[1.Š2] Šimić V., Otpornost materijala II, Školska knjiga , Zagreb 1995.
[1.T1] Taylor R. L., Zienkiewicz O. C., The Finite Element Method, Elsevier 2000.
[1.T2] Timoshenko S. P., Theory of Elasticity, McGraw-Hill, New York 1934.
[1.T3] Timoshenko S. P., Theory of Elastic Stability, McGraw-Hill, New York 1936.
[1.T4] Timoshenko S. P. and Young D. H., Theory of Plates and Shells, McGraw-Hill,
New York 1940.
[1.T4] Timoshenko S. P. and Young D. H., Theory of Structures, McGraw-Hill, New
York 1988.
[1.T5] Tonković K., Mostovi I, Sveučilište u Zagrebu 1972.
[1.T6] Toroja E., The Structures of Eduardo Torroja, F.W. Dodge Corporation, New
York, 1958.

56
2. Punostijeni statički određeni
nosači u ravnini

2.1 Opće pretpostavke o nosačima

Punostijeni nosači pripadaju u opće štapne nosače koji opterećenja prenose putem
uzdužnih sila, poprečnih sila, momenata uvrtanja i momenata savijanja. Uobičajene su
slijedeće pretpostavke za ovakve nosače: (1) sustav je sklopljen iz pretežito pravocrtnih
štapova, ali može biti i krivocrtnih štapova male zakrivljenosti, (2) štapovi su prizmatični
dominantno konstantnog presjeka, ali mogu biti i promjenjivog presjeka, (3) materijal je
homogen i idealno elastičan, (4) vrijedi hipoteza malih pomaka i malih deformacija, (5)
ravnoteža se uspostavlja na idealnom (polaznom) stanju.

Sustav oznaka
Uspješna kreacija, a potom i provjera štapnih konstrukcija pretpostavlja izgrađen
jednoznačan i jednostavan sustav oznaka i prikaza za: (1) geometriju konstrukcije, (2)
opterećenja, (3) reaktivnih sila, unutrašnjih sila te pomaka i deformacija. Danas, kad se u
proračunima isključivo primjenjuju računala, ustalio se sustav oznaka koji odgovara njihovoj
uporabi.
Geometriju konstrukcije redovito prikazujemo u globalnom koordinatnom sustavu
(g.k.s.) i lokalnom koordinatnom sustavu (l.k.s.). Globalna geometrija daje podatke o
čvorovima i štapovima. Podaci o čvorovima sadrže redni broj čvora te njegove koordinate u
g.k.s. (u pravilu u desnom kartezijevom pravokutnom koordinatnom sustavu), vidjeti crtež

Mihanović, Trogrlić 57 Građevna statika I.

 2. Punostijeni statički određeni nosači u ravnini

2.1. Ishodište g.k.s. bira se proizvoljno. Pridržanja konstrukcije odnosno spriječeni pomaci u
nekim čvorovima također se opisuju u g.k.s. Položaj štapova zadaje se u globalnom, ali i u
lokalnim sustavima. U g.k.s. štapu se pridružuje redni broj štapa, ali se još zadaje podatak
između kojih se čvorova štap nalazi. U pravilu prvi čvor P smatramo početkom štapa, a
drugi čvor K krajem štapa. Lokalni koordinatni sustav pridružuje se svakom štapu na način
da je ishodište sustava u prvom čvoru, a os x položena od prvog prema drugom čvoru, vidjeti
crtež 2.1. Ako presjek štapa ima dvije glavne osi tromosti, tada se lokalna os y bira da s
lokalnom osi x čini desni koordinatni sustav, a ravnina xy prolazi ravninom prve glavne osi
tromosti presjeka elementa. Svojstva prizmatičnog presjeka zadaju se u l.k.s.

Postavljanje lokalnog sustava štapa

Osnovno pravilo je podudaranje lokalnih osi štapa y i z s glavnim osima tromosti
presjeka štapa. Postavljanje lokalnog sustava štapa prikazano je na crtežu 2.1

Crtež 2.1

Štap u globalnom i lokalnom sustavu

Na prethodnom crtežu su:

X, Y, Z -osi globalnog sustava
P, K -početni i krajnji čvor štapa
p -polupravac položen čvorom P paralelno s osi Y
x -os lokalnog sustava postavljena od P prema K
Π -poluravnina položena s lokalnom osi x i polupravcem p
β -osni kut elementa, kut između lokalne osi y i poluravnine Π
z -lokalna os štapa okomita na x i y u smislu desnog sustava.
Ako je x paralelno s Y, tada se polupravac p polaže paralelno s osi −X.
Unutrašnje sile, naprezanja i deformacije prikazujemo uvijek kao relativne veličine u
lokalnom sustavu.
Opterećenje konstrukcije se zadaje preko čvorova i štapova. Opterećenja čvorova
prikazuju se u globalnom sustavu, dok se opterećenja štapova prikazuju u lokalnom sustavu.
Opterećenje u lokalnom sustavu može se predstaviti relacijom
{
f = f x , f y , f z ,mx ,m y ,mz }T (2.1a)
koja u sebi posredno uključuje i koncentrirana opterećenja kao granični slučaj
raspodijeljenih.

58
2. Punostijeni statički određeni nosači u ravnini

Pozitivni smjerovi opterećenja, a ujedno i pomaka u lokalnom sustavu elementa prikazani su

na crtežu 2.2.

Crtež 2.2 Pozitivni smjerovi opterećenja i pomaka u lokalnom sustavu

Pomake konstrukcije prikazujemo u globalnom i lokalnom sustavu. Pomake čvorova po

prirodi stvari prikazujemo u globalnom sustavu prema relaciji
s s s
p = u + v + w , u = i u , v = j v, w = kw (2.1)
Predznaci pomaka sukladni su predznacima osiju koordinatnog sustava. Pomake
pojedinih presjeka štapova prikazujemo u globalnom, ali i u lokalnom sustavu.
Reakcije konstrukcije redovito prikazujemo kao koncentrirane sile u ležajevima i to u
globalnom sustavu. Predznaci reakcija sukladni su predznacima osiju koordinatnog sustava.
Unutrašnje sile. Prikazivanje stanja unutrašnjeg djelovanja, odnosno djelovanja među
česticama tijela izloženog vanjskim silama, kod štapnih sustava svodi se na prikaz
međudjelovanja presjeka okomito na os štapa. Međudjelovanje se sastoji od opće sile, tj. sile
i momenta. Promatrano tijelo-štapni element izloženo je djelovanju vanjskih sila i nalazi se u
ravnoteži. Ako se štap presječe na proizvoljnom mjestu x na dva dijela i razdvoji, tada je
ravnotežu svakog dijela moguće uspostaviti nadomještanjem djelovanja odsječenog dijela
odgovarajućim silama. U nastavku se promatra lijevi dio odsječenog štapa kao što je
prikazano na crtežu 2.3. Djelovanje odbačenog dijela predstavlja opća sila koju možemo
predstaviti vektorima diname Q={F,M}. Svaki od vektora diname može se rastaviti na po tri
komponente u smjeru osi lokalnog koordinatnog sustava
{
Q = N x , V y , Vz , M x , M y , M z }T (2.2)

Crtež 2.3 Prikaz unutrašnjih sila u presjeku štapa

59
 2. Punostijeni statički određeni nosači u ravnini

Djelovanje promatranog lijevog dijela tijela na odbačeni desni dio rezultira istom
dinamom suprotnog predznaka. U situaciji kada se dijelovi tijela ponovo spoje, djelovanja
odbačenih dijelova postaju međudjelovanja tj. unutrašnje sile u promatranom presjeku.
Promatrani presjek u geometrijskom smislu definira: (1) normalu presjeka n koja u stvari leži
na tangenti na uzdužnu os štapa, (2) tangentu presjeka t, koja je okomita na normalu, dakle
na os štapa i podudara se s prvom glavnom osi tromosti, (3) binormalu presjeka b, koja s
tangentom i normalom tvori desni koordinatni sustav. Po prirodi stvari binormala se nalazi
na drugoj glavnoj osi tromosti presjeka štapa.
Komponente opće unutrašnje sile Q nazivaju se:
Nx -uzdužna ili normalna sila
Vy -poprečna sila u ravnini xy ili transverzalna sila
Vz -poprečna sila u ravnini xz ili binormalna sila
Mx -moment uvrtanja ili torzijski moment
My -moment savijanja u ravnini xz, tj. oko osi y
Mz -moment savijanja u ravnini xy, tj. oko osi z.
Prateći ravnotežu lijevog ili desnog dijela tijela s crteža 2.3, iz uvjeta ravnoteže slijedi:
ƒ Uzdužna sila Nx jednaka je zbroju projekcija u smjer normale presjeka svih sila s
jedne ili druge strane presjeka.
ƒ Poprečna sila Vy jednaka je zbroju projekcija u smjer tangente presjeka svih sila s
jedne ili druge strane presjeka.
ƒ Poprečna sila Vz jednaka je zbroju projekcija u smjer binormale presjeka svih sila
s jedne ili druge strane presjeka.
ƒ Moment uvrtanja Mx jednak je zbroju projekcija u smjer normale presjeka svih
momenata s jedne ili druge strane presjeka.
ƒ Moment savijanja My jednak je zbroju projekcija u smjer tangente presjeka svih
momenata s jedne ili druge strane presjeka.
ƒ Moment savijanja Mz jednak je zbroju projekcija u smjer binormale presjeka svih
momenata s jedne ili druge strane presjeka.
Unutrašnje sile prikazuju se kao relativne veličine u lokalnom sustavu. Za razliku od
štapa rešetkaste konstrukcije, kod općeg štapa zadanog u prostoru dogovor o predznacima
kao i način njihovog grafičkog prikaza nije moguće jednoznačno uspostaviti među svim
autorima. U nastavku autori izlažu konvenciju kompatibilnu računalnim metodama pomaka
zasnovanim na desnom koordinatnom sustavu. Ova konvencija razlikuje se od klasične
konvencije uobičajene u Hrvatskoj. Nažalost klasičnu konvenciju nije moguće načiniti
kompatibilnu s računalima prikladnim metodama.
Pozitivni smjerovi reznih sila i deformacija na elementu štapa prikazani su na crtežu 2.4.
Usvajanje pozitivnih smjerova utemeljeno je na smjerovima lokalnog sustava na presjeku
čija se normala podudara s pozitivnim smjerom lokalne osi x. Ovi smjerovi konzistentni su
sa smjerovima opterećenja i pomaka.

60
2. Punostijeni statički određeni nosači u ravnini

Pozitivni smjerovi opterećenja i reznih sila te načini projiciranja i grafičkog prikaza pri
savijanju štapa opterećenjem u lokalnoj ravnini xy, prikazani su na crtežu 2.4. Projiciranje se
vrši iz smjera treće osi.

Crtež 2.4 Pozitivni smjerovi unutrašnjih sila i deformacija na štapu

Pozitivni smjerovi opterećenja i reznih sila te načini projiciranja i grafičkog prikaza pri
savijanju štapa opterećenjem u lokalnoj ravnini xy prikazani su na crtežu 2.5.

Crtež 2.5 Savijanje štapa u ravnini xy-pozitivni smjerovi sila

Pozitivni smjerovi opterećenja i reznih sila te načini projiciranja i grafičkog prikaza pri
savijanju štapa opterećenjem u lokalnoj ravnini xz prikazani su na crtežu 2.6.

Crtež 2.6 Savijanje štapa u ravnini xz-pozitivni smjerovi sila

61
 2. Punostijeni statički određeni nosači u ravnini

Diferencijalne veze između vanjskih i unutrašnjih sila

Veze se promatraju na diferencijalnom elementu pravocrtnog štapa prikazanog na crtežu
2.7.

Crtež 2.7 Diferencijalni element štapa u prostoru

Ako se zanemare diferencijalne veličine drugoga reda, iz šest skalarnih uvjeta ravnoteže
izlazi:
1. ∑X =0 → N x + dN x − N x + f x dx = 0

2. ∑Y = 0 → V y + dV y − V y + f y dx = 0

3. ∑Z = 0 → V z + dV z − V z + f z dx = 0 (2.3)

4. ∑Mx = 0 → M x + dM x − M x + m x dx = 0

5. ∑M y = 0 → M y + dM y − M y − V z dx + m y dx = 0

6. ∑Mz = 0 → M z + dM z − M z + V y dx + m z dx = 0
odnosno
dN x dV y dV z
= − fx , = − fy, = − fz
dx dx dx
dM x dM y dM z (2.4)
= −m x , − Vz = −m y , + V y = −m z
dx dx dx
Uz oznake dane relacijama (2.1) i (2.2), uvodi se oznaka za vektor sprega Q0
{
Q 0 = 0,0,0,0,−Vz , V y }T (2.5)
Sada se jednadžbe ravnoteže štapa, kao krutog tijela, mogu napisati u skalarnom obliku
d
Qi + Qi0 + f = 0 (2.6)
dx

62
2. Punostijeni statički određeni nosači u ravnini

ili u matričnom obliku

LQ + Q 0 + f = 0 (2.7)
gdje je L diferencijalni operator oblika
⎡1 0 0 0 0 0⎤
⎢0 1 0 0 0 0 ⎥⎥
⎢
d d ⎢0 0 1 0 0 0⎥
L= I= ⎢ ⎥ (2.8)
dx dx ⎢0 0 0 1 0 0⎥
⎢0 0 0 0 1 0⎥
⎢ ⎥
⎢⎣0 0 0 0 0 1⎥⎦

Općenito o metodama proračuna i načelu presijecanja

U dugom razvojnom slijedu susreće se široki niz metoda izračuna sila i pomaka općih
štapnih konstrukcija. Tradicionalno su se metode grupirale na statički određene i statički
neodređene sustave. U statički određenim sustavima u početku su dominirali najprije
grafički, a potom i analitički postupci za ravninske sustave. Uglavnom su bili zasnovani na
metodi izravne ravnoteže i principu presijecanja kao univerzalnom postupku. Nešto kasnije
postupci su temeljeni na metodama posredne ravnoteže zasnovanim na principu potencijalne
energije i virtualnoga rada. Početkom prošlog stoljeća razvijena je metoda raspodjele
momenata a potom i metoda sila. U trećini prošlog stoljeća metoda raspodjele momenata
dopunjena je metodom raspodjele sila i momenata a potom i čitav niz iterativnih metoda,
među kojima i poznate: Crossova metoda, Metoda Csonka-Werner, Kanijeva metoda itd.
Pojavom elektroničkih računala reafirmirana je izvorna metoda pomaka poduprta matričnim
pristupom te je vrlo brzo zbog svoje jednostavnosti i logičnosti postala jedina univerzalno
primjenjiva metoda. Zbog svojih dobrih svojstava primjenjiva je na statički određene i
statički neodređene sustave, tako da je premostila tradicionalnu podjelu na statički određene
i neodređene konstrukcije. U gradivu izloženom u ovom poglavlju, središnje mjesto
prepušteno je izvornoj metodi pomaka, dok je ostalim metodama dan vrlo skroman naglasak
dostatan povijesnog značenja metoda i potreba suvremenog inženjera u susretu s klasičnom
literaturom i starijim projektima.

63
 2. Punostijeni statički određeni nosači u ravnini

2.2 Gredni nosači

Iz edukacijskih i tradicionalnih razloga opsežnije izlaganje o statički određenim nosačima
u ravnini nemoguće je izostaviti. Ipak zbog dominacije metode pomaka ovo poglavlje biti će
u izvjesnom smislu reducirano u smislu davanja naglasaka na kinematičku stabilnost i
statičku određenost, te reznim silama i njihovim dijagramima, dok će se izostaviti značajnije
izlaganje materije o deformabilnosti i pomacima sustava jer će biti sastavni dio statički
neodređenih sustava.
Sukladno prethodim naputcima, svi statički određeni sustavi glede reaktivnih i reznih sila
neovisni su o: (1) temperaturnim opterećenjima, (2) elementarnim opterećenjima, (3)
pomacima odnosno popuštanjima oslonaca, (4) veličini dimenzija poprečnih presjeka
štapova i (5) vrsti materijala iz kojih su štapovi izgrađeni. Stoga se kod pojedine vrste
konstrukcija to neće posebno naglašavati i podrazumijevati će se.
Upravo obrnuto, glede pomaka i deformacija kod statički neodređenih sustava, prethodno
navedeni razlozi i te kako imaju utjecaj, međutim o njima se govori u statički neodređenim
sklopovima.

Kinematička stabilnost i statička određenost

Dokazi kinematičke stabilnosti i statičke određenosti, sukladno iznesenom u 1. poglavlju,
ravnaju se prema: (1) izravnim kinematičkim metodama, (2) posrednim kinematičkim
metodama, (3) statičkim metodama.
Izravne kinematičke metode izlažu se u kolegijima mehanike krutih tijela te se čitatelji
zainteresirani za njihovo izučavanje upućuju na klasičnu literaturu poput [2.A1] stoga nisu
predmet posebnog izlaganja osim što će se ponegdje iz praktičnih razloga uporabiti. Nadalje,
statičke metode zbog uporabe metode pomaka nužno se vezuju na deformabilnost sustava
koja je prepuštena izlaganju o statički neodređenim sustavima.
Preostaju za uporabu posredne kinematike metode kojima se dokazuje najprije nužan
uvjet preko nepostojanja stupnjeva slobode gibanja temeljenu na broju i načinu vezivanja
dijelova konstrukcije, a potom dokazivanja nužnog uvjeta o nepreklapanju veza iz skupa
minimalno potrebnih.
Podijeliti ih se može na: (1) sastavljene na elementaran način, (2) na složen način-putem
temeljnog nepromjenjivog tijela ili sustavom makro tijela u ravnini.

Diferencijalne veze i predznaci reznih sila

Diferencijalne veze između reznih i vanjskih sila dane relacijom (2.4) svedene na
ravninski sustav uz pretpostavku da nema opterećenja raspodijeljenim momentima, daju tri
jednadžbe u obliku:
dN x dV y dM z
= − fx , = − fy, = −V y (2.9)
dx dx dx
pri čemu se deriviranjem treće i uvrštenjem u drugu za nju dobiva alternativna diferencijalna
veza u obliku

64
2. Punostijeni statički određeni nosači u ravnini

d 2M z
= − fy (2.10)
dx 2
Što se tiče predznaka i načina grafičkog prikaza reznih sila i njihovih dijagrama naprosto
je iz prethodnog odjeljka o predznacima i prikazima u prostoru uzeta situacija kada su štap i
sile smještani u ravninu xy. Dakle primjenjuju se predznaci i orijentacija crteža dijagrama
reznih sila prikazani na crtežu 2.5.

2.2.1 GREDE, KONZOLE I GREDE S PREPUSTIMA

(a) Obična greda

Obična greda predstavlja najjednostavniji nosač jer se sastoji od jednog štapa pridržanog
s jednim zglobim i jednim kliznim ležajem. Nužan uvjet statičke određenosti je zadovoljen
jer broj stupnjeva slobode gibanja iznosi
s = 3n − L = 3 × 1 − 2 − 1 = 0 (2.11)
Kinematička stabilnost postoji za svaku gredu na kojoj nema preklapanja veza tj. kada se
ležajne veze ne sijeku u jednoj točki.

(b) Obična greda izložena uspravnom opterećenju

Posebna važnost za razumijevanje statičkog djelovanja štapnih nosivih sklopova ima
upravo razumijevanje odgovora obične grede na opća opterećenja. Neka je zadana obična
greda prikazana na crtežu 2.8 izložena općem uspravnom opterećenju g(x). Reakcije obične
grede označene su sa: AH, A0 i B0 s pozitivnim smjerovima usvojenim prema crtežu 2.8.
g(x)
A B
x
l

AH g(x)

A0 B0
Crtež 2.8 Obična greda

Odsječe li se greda od podloge, a djelovanje ležajeva nadomjesti reakcijama, na

promatrano tijelo u ravnini može se postaviti tri uvjeta ravnoteže, iz kojih slijedi:
∑ X i = 0 → AH = 0 (2.12a)
l
1
∑ MB = 0 → A0 =
l
g (x )(l − x )dx
∫ (2.12b)
0
l
1
∑ MA =0 → B0 =
l
g (x ) x dx
∫ (2.12c)
0

65
 2. Punostijeni statički određeni nosači u ravnini

Poprečna sila i moment savijanja u proizvoljnom presjeku (crtež 2.9) imati će veličinu:
x
Vx = − A + g (x )dx
0
∫
0
(2.13)
x
M x = A0 x − g (x )x dx
∫
0
Crtež 2.9 Sile na dijelu grede
U nastavku se izlažu karakteristični primjeri djelovanja vertikalnog opterećenja na
običnu gredu.

Jednoliko opterećenje na običnoj gredi

Odgovor obične grede na djelovanje jednolikog uspravnog opterećenja intenziteta q daje:
AH = 0 , A0 = B 0 = ql / 2 , V x = q(x - l/2 ), M x = qx(l - x ) / 2 (2.14)
Grafički prikaz odgovora dan je na crtežu 2.10. Valja primijetiti da je dijagram vanjskih
sila i dijagram momenata simetričan a dijagram poprečnih sila antisimetričan. Ekstremi
poprečne sile javljaju se na mjestima gdje funkcija fy(x) ima nul točke, dakle uz ležajeve s
iznosom ekstrema Vmax/min=±ql/2. Najveći moment savijanja javlja se na mjestu gdje funkcija
poprečne sila ima nul točku, dakle u sredini raspona s iznosom maksimuma Mmax=ql2/8.
q

A B
x
l
q
fy=fy(x)=-q
R reakcije
A0=ql/2 B0=ql/2

B0 V dijagram
+
Vx=Vy(x)
-
A0

M dijagram
+ ql2/8 Mx=Mz(x)
tangenta 2o
ta
ng ta ql2/8
en en
ta ang
t

Crtež 2.10 Obična greda izložena jednolikom opterećenju

66
2. Punostijeni statički određeni nosači u ravnini

Jednoliko antisimetrično opterećenje na običnoj gredi

Jednoliko antisimetrično opterećenje i odgovor obične grede prikazani su na crtežu 2.11.
Valja primijetiti da je dijagram poprečnih sila simetričan a dijagram momenata
antisimetričan kao i samo opterećenje. Ekstremi poprečne sile se javljaju na sredini i na
krajevima grede i iznose Vmax/min=±ql/4, dok se ekstremi momenata savijanja javljaju u
četvrtinama raspona i iznose Mmax/min=±q(l/2)2/8. Uspoređujući simetrično i antisimetrično
stanje opterećenja obične grede, može se zaključiti da je nepovoljnije simetrično opterećenje.

Crtež 2.11 Obična greda izložena jednolikom antisimetričnom opterećenju

67
 2. Punostijeni statički određeni nosači u ravnini

Jednoliko nesimetrično opterećenje na običnoj gredi

Jednoliko nesimetrično opterećenje i odgovor obične grede prikazani su na crtežu 2.12.
Odgovor je konstruiran principom superpozicije. Nesimetrično opterećenje je rastavljeno na
simetrično i antisimetrično. Rastavljanje podrazumijeva simetričnost promatrane
konstrukcije. Tada se nesimetrično opterećenje prepolovi i na drugoj strani osi simetrije
zrcalno doda ista takva polovica opterećenja što zajedno čini simetričnu komponentu
opterećenja. Promjenom predznaka simetričnom opterećenju na drugoj strani osi nastaje
antisimetrična komponenta opterećenja. U ovom slučaju prethodno su analizirana simetrična
i antisimetrična komponenta opterećenja tako da konačno odgovor nastaje superpozicijom
njihovih pojedinačnih odgovora kao što je prikazano na crtežu 2.11.
q

A B

l/2 l/2
=
q/2
A B
+
q/2

A B

q/2

A0=(3/4)ql B0=(1/4)ql R reakcije

(3/8)l
+ B0 V dijagram
-
A0
l/4
M dijagram
ql 227/128

+
q(l/2)2/8
tan
gen

ta tangenta
ta

gen 2o
tan

Crtež 2.12 Obična greda izložena jednolikom nesimetričnom opterećenju

68
2. Punostijeni statički određeni nosači u ravnini

Trokutno opterećenje na običnoj gredi

Raspodijeljeno simetrično opterećenje u obliku trokuta na običnoj gredi kao njen
odgovor, prikazani su na crtežu 2.13. Zbog simetrije opterećenja simetričan je dijagram
momenata savijanja a antisimetričan dijagram poprečnih sila. Poprečne sile opisuju funkcije
u obliku kvadratne parabole, a momente savijanja funkcije u obliku kubne parabole.
q

A B

l/2 l/2
q
q
R reakcije
A0=ql/4 B0=ql/4

+ B0 V dijagram
A0 -
par. 2o
l/6
M dijagram
t. + ql2/12
t.

t.
par. 3o
Crtež 2.13 Obična greda izložena trokutnom opterećenju

Koncentrirana sila na običnoj gredi

Do odgovora obične grede izložene koncentriranoj sili u sredini raspona može se doći
prateći odgovor raspodijeljenog opterećenja na duljini ε ukupnog intenziteta F. Neka je
odabrano jednoliko opterećenje iznosa p tako da je F=pε. Odgovor na takvo opterećenje
prikazan je na crtežu 2.14a. Odgovor za koncentriranu silu može se smatrati graničnim
stanjem odgovora za promatrano raspodijeljeno opterećenje kada ε→0, što je prikazano na
crtežu 2.14b. Iz prijelaza u granično stanje vidljivo je da diferencijalne veze vrijede i na
mjestu djelovanja koncentriranih sila. Naravno da ova tvrdnja onda vrijedi i za mjesto
djelovanja reaktivnih sila. Ekstremi poprečne sile javljaju se po čitavoj duljini grede i iznose
Vmax/min=±F/2. Ekstrem momenta javlja se na mjestu gdje je poprečna sila jednaka nuli, dakle
u sredini raspona i iznosi Mmax=Fl/4.

69
 2. Punostijeni statički određeni nosači u ravnini

F
p
ε/2 ε/2
l/2 l/2 ε→0 l/2 l/2
pε→F
p
ε R
pε/2 pε/2 F/2 F/2

pε/2

F/2
+ V +
pε/2

F/2
- -

M
pεl/4

Fl/4
+ +
pε(l-ε)/4

p(ε/2)2/8
Crtež 2.14 Obična greda izložena koncentriranoj sili:
a) raspodijeljeno opterećenje na duljini ε; b) koncentrirana sila

Opća koncentrirana sila i moment na običnoj gredi

Opća koncentrirana sila na običnoj gredi kao i njen odgovor prikazani su na crtežu 2.15.
Iz diferencijalnih veza poznat je odnos dMx/dx=−Vx. Na dijagramu momenata s crteža 2.15
grafički je prikazan taj odnos na mjestima djelovanja koncentriranih vanjskih sila.
F
A B A M B
a b a b
l l
F M/l M
R
Fa/l Fb/l M/l

+ Fb/l + M/l V
Fa/l -

1 M/l
Fb/l Ma/l
1 +
Mb/l M
Fa/l +

Fab/l 1 F
Crtež 2.15 Uspravna sila na gredi Crtež 2.16 Greda opterećena
koncentriranim momentom

Djelovanje općeg koncentriranog momenta na običnu gredu kao i njen odgovor prikazani
su na crtežu 2.16. U odnosu na dosadašnja izlaganja ovdje se javlja, po definiciji momenta
savijanja, skok u momentnom dijagramu na mjestu djelovanja koncentriranog momenta, za

70
2. Punostijeni statički određeni nosači u ravnini

veličinu samog momenta. Kako se mijenja položaj napadnog momenta tako se mijenja i
mjesto skoka u momentnom dijagramu ali se reakcije i poprečne sile ne mijenjaju. Zbog toga
je nagib na momentnom dijagramu lijevo i desno od mjesta djelovanja koncentriranog
momenta jednak. Mjesto ekstrema vezano je za mjesto djelovanja koncentriranog momenta i
ne može se odrediti prateći nul točke dijagrama poprečnih sila.

Složeno uspravno opterećenje na običnoj gredi

Primjer složenog uspravnog opterećenja na običnoj gredi kao i njen odgovor prikazani su
na crtežu 2.17.

Crtež 2.17 Složeno vertikalno opterećenje na običnoj gredi

(c) Konzole
Konzole, odnosno konzolne grede, su tijela u ravnini koja su na lijevom ili desnom rubu
ukliještene u referentnu podlogu. Na mjestu uklještenja se nalaze tri veze koje sprječavaju
sva tri stupnja slobode. Kada je uklještenje s lijeva, konzola se naziva desnom i obrnuto. Po
prirodi stvari konzola ne može biti simetričan sustav.

Desna konzola izložena uspravnom opterećenju

Desna konzola s pripadajućim uspravnim opterećenjem prikazana je na crtežu 2.18a.
Horizontalna reakcija jednaka je nuli, jer su sva opterećenja uspravna. Iz uvjeta sume
uspravnih sila, slijedi iznos uspravne reakcije Av. Reaktivni moment MA drži ravnotežu sumi
momenata koje daju sve sile i momenti na konzoli na mjestu uklještenja. Na istom crtežu
prikazani su dijagrami unutrašnjih sila. Valja zapaziti da lijeva tangenta kvadratne parabole
presijeca nultu os u sredini raspona. Tangenta s desna je horizontalna.

71
 2. Punostijeni statički određeni nosači u ravnini

a) b)
Crtež 2.18 Konzola: a) desna; b) lijeva

Lijeva konzola izložena složenom opterećenju

Lijeva konzola s pripadajućim uspravnim opterećenjem prikazana je na crtežu 2.18b.
Reakcije AH, AV, MA određuju se iz uvjeta ravnoteže: sume horizontalnih sila, sume
uspravnih sila i sume momenata, slijedom. Na istom crtežu su prikazani dijagrami
unutrašnjih sila.

(d) Grede s prepustima

Obične grede koje se protežu izvan ležajeva, dakle lijevo i/ili desno od ležajeva nazivaju
se gredama s prepustima. Katkada se za prepuste rabi naziv konzolni prepusti. U pogledu
kinematičke stabilnosti i statičke određenosti vrijedi istovjetnost s običnom gredom. U
statičkom smislu konzolni prepusti glede dijagrama reznih sila funkcioniraju egzaktno kao
konzole, dok se u pogledu progiba javlja bitna razlika. Greda s lijevim prepustom izložena
jednolikom opterećenju s pripadnim odgovorom prikazana je na crtežu 2.19. Osobitost ove
konstrukcije u odnosu na običnu gredu je u tome što opterećenja na konzoli stvaraju moment
nad ležajem uz prepust, upravo jednak reaktivnom momentu odgovarajuće konzole, dok se u
glavnom rasponu grede umanjuju momenti, tako da prepust pri jednolikom opterećenju
djeluje povoljno sve dok mu je duljina manja od 0.414 glavnog raspona.

72
2. Punostijeni statički određeni nosači u ravnini

Crtež 2.19 Greda s lijevim prepustom

Slično statičko djelovanje ima greda s dva prepusta. Pri jednolikom gravitacijskom
opterećenju grede s dva prepusta, prikazane na crtežu 2.20, glede rasporeda momenata
savijanja prepusti djeluju povoljno sve dok momenti nad ležajevima ne prekorače iznos
momenta u polju. Kod simetrično postavljenih prepusta, to se događa pri rasponu prepusta
a=b=0.353l.

Crtež 2.20 Greda s prepustima

73
 2. Punostijeni statički određeni nosači u ravnini

2.2.2 Gerberovi nosači

Gerberovi16 nosači su statički određeni sklopovi, postavljeni na pravcu, sastavljeni iz više
zglobno vezanih greda koji služe za premoštenje prepreka na kojima postoji više mogućih
mjesta oslanjanja. Položaj zglobova u odnosu na položaj ležajeva bira se po klasičnom
konstruktorskom načelu ujednačenja reznih sila ili naprezanja u dominantno napregnutim
presjecima.
Najjednostavniji je Gerberov nosač preko dva polja, prikazan u dvije moguće verzije na
vrhu crteža 2.21. Slijede ga sve četiri moguće verzije Gerberovih nosača preko tri polja. Na
sličan način sklapaju se Gerberovi nosači preko više od tri polja. Dokaz kinematičke
stabilnosti i statičke određenosti ovisi o broju polja koje nosač premošćuje.

Crtež 2.21 Gerberovi nosači-slijed oslanjanja

Nosači preko dva polja se sastoje od dva tijela (grede) AD i DC u ravnini vezani s jednim
zglobom C te pridržani ležajnim vezama u A, B i C. Broj stupnjeva slobode gibanja iznosi
s = 3n − v = 3n − (2 z ) − L = 3 × 2 − (2 × 1) − 2 − 1 − 1 = 0 (2.15)
gdje je z broj jednostrukih zglobova. Uz prethodni nužni uvjet kinematičke stabilnosti,
podrazumijeva se zadovoljavanje dovoljnog uvjeta tj. nepreklapanja veza a to će biti
ispunjeno kada osi kliznih ležajeva nisu horizontale.
Glede statičkog odgovora pri djelovanju uspravnih opterećenja, redni broj iznad greda na
crtežu 2.21 prikazuje slijed oslanjanja koji je upravo obrnut od slijeda prijenosa opterećenja.
Pri horizontalnom opterećenju čitavu silu preuzima nepomični ležaj.
Nosači preko tri polja u sve četiri moguće verzije prikazane su na crtežu 2.21, sastoje se
od tri tijela (grede) AE, EF i FD u ravnini vezani s dva zgloba E i F te pridržani ležajnim
vezama u A, B, C i D. Broj stupnjeva slobode gibanja sustava iznosi

16
Heinrich Gerber (1832.-1912.) njemački inženjer

74
2. Punostijeni statički određeni nosači u ravnini

s = 3n − v = 3n − (3 z ) − L = 3 × 3 − (2 × 2 ) − 2 − 1 − 1 − 1 = 0 (2.16)
Uz prethodni nužni uvjet kinematičke stabilnosti, dovoljan uvjet tj. nepreklapanje veza će
biti ispunjeno kada: (1) u srednjem polju ima najviše dva zgloba, (2) u vanjskim poljima ima
najviše jedan zglob, (3) osi kliznih ležajeva nisu horizontale.
Glede statičkog odgovora na djelovanje uspravnog opterećenja vrijede isti naputci kao i
za nosače preko dva polja.
Za Gerberove nosače preko četiri i više polja vrijedi sličan pristup dokaza kinematičke
stabilnosti i statičke određenosti.
Konkretno mjesto zglobova unutar pojedinog polja prilagođuje se dominantnom
opterećenju. Neka se promatra nosač preko dva polja jednakih raspona izložen jednolikom
opterećenju kako je prikazano na crtežu 2.22. Glede ujednačenja momenata, najpovoljniji
položaj Gerberovih zglobova prikazan je na samom crtežu. Bez obzira koja se verzija nosača
promatra dijagrami reznih sila su istovjetni kao što se to vidi na crtežu 2.21.

Crtež 2.22 Gerberovi nosači preko dva polja

U slučaju promatranja nosača preko tri polja simetričnih raspona, izloženog jednolikom
opterećenju, kako je prikazano na crtežu 2.23, tada je glede ujednačenja momenata,
najpovoljniji položaj Gerberovih zglobova prikazan je na samom crtežu. Bez obzira koja se
verzija nosača promatra, dijagrami reznih sila su istovjetni kao što se to vidi na crtežu 2.23.
Kada se na nosaču nalazi pokretno opterećenje tada postupak ujednačenja postaje vrlo
složen zadatak. Za slučaj djelovanja općenitog uspravnog opterećenja određivanje
optimalnih mjesta zglobova i/ili dijagrama momenata savijanja praktičnim se mogu pokazati
klasični grafoanalitički ili čak grafički postupak. Detaljni prikaz postupka može se vidjeti u
tradicionalnoj literaturi iz otpornosti materijala, npr. [2.Š1].

75
 2. Punostijeni statički određeni nosači u ravnini

A B E F C D

A E B C F D

A B E C F D

A E B F C D
l a a=0.207l l a a l

l 0.707ql 0.707ql
+ + ql/2
Vx
ql/2 - 0.707ql - 0.707ql -

2
ql /8 ql 2/8
- -
Mx
+ + +
2
2
ql /8 ql /8 ql2/8
Crtež 2.23 Gerberovi nosači preko tri polja

U nastavku se prati pokretno opterećenje prikazano na crtežu 2.24 postavljeno tako daje
najveći negativni moment. Položaj takvog opterećenja te pripadajući odgovor konstrukcije
prikazan je na crtežu 2.24. Postupak nalaženja mjesta opterećenja koje daje ekstremne rezne
sile u traženom presjeku zasebno je izložen u odjeljku 2.7.
2F
F
0.2F 0.1F

A B E F C D
l/4
l a=0.207l a l a a l

- Nx
0.2F 0.3F
0.47F
+ F/4
Vx
- 3/4F 0.29F
2F

0.57 Fl
- 0.05Fl
+ Mx
3/16 Fl
Crtež 2.24 Minimalni moment pri pokretnom opterećenju na Gerberovom nosaču

Slično tome položaj opterećenja koje daje maksimalni moment na nosaču s pripadajućim
odgovorom konstrukcije prikazan je na crtežu 2.25.

76
2. Punostijeni statički određeni nosači u ravnini

2F
F
0.2F 0.1F

A B E F C D
a=0.207l
l/4 l/4
l a l a a l

- Nx
0.2F 0.3F
0.26F F + 7/4F
Vx
-
0.36F
5/4F
0.26Fl 0.43Fl
- -
Mx
+

7/16 Fl
5/8 Fl
Crtež 2.25 Maksimalni moment pri pokretnom opterećenju na Gerberovom nosaču

2.2.3 Poligonalne grede

Poligonalne grede su jednodijelni nosači čija se os nalazi na dva ili više pravaca dakle
ima poligonalni oblik. Kinematička stabilnost i statička određenost dokazuje se na isti način
kao i za pravocrtne grede.
Zbog poligonalnog oblika osi grede i pri pravilnim i jednostavnim opterećenjima u
presjecima grede javljaju se uzdužne sile, poprečne sile i momenti savijanja. Jednostavan
primjer poligonalne grede predstavlja poluokvirna greda prikazana na crtežu 2.26.
Horizontalni dio naziva se prečka a uspravni
dio uspravnica. U slučaju uzdužne tlačne sile u
uspravnici, ona se naziva stup.

Poluokvirna greda izložena uspravnom

opterećenju
Reakcije poligonalne grede istovjetne su
reakcijama odgovarajuće obične grede istog
raspona. Dijagrami poprečnih sila i momenata su
istovjetni ako se prečku poluokvirne grede
poistovjeti s ekvivalentnom običnom gredom.
Razlika u odnosu na običnu gredu je zbog pojave
uzdužne sile u uspravnici grede.
Odgovor poluokvirne grede izložene konkretnom Crtež 2.26 Poluokvirna greda
uspravnom opterećenu prikazan je na crtežu 2.27.
Posebice je značajno razumjeti ravnotežu čvora
na spoju prečke i uspravnice.

77
 2. Punostijeni statički određeni nosači u ravnini

Poluokvirna greda izložena horizontalnom opterećenju

Odgovor poluokvirne grede izložene horizontalnom opterećenju postaje, zbog položaja
kliznog ležaja, značajno različit od onog na vertikalno opterećenje, kao što se vidi na crtežu
2.28. Horizontalno opterećenje izaziva znatne momente u čvoru kao i u oba dijela
poluokvirne grede.
F F q=2F/l
Nx
C B
Vp
čvor C Np
B0=1.5F
Mu Mp
-
h

Vu
Np=Vu =0
Nu Vp=Nu=0
l/4 l/4 l/2
Mp=Mu=0
A
1.5F
A0=1.5F 1.5F
0.5F +

- 0.5F
+
F
1.5F q(l/2)2/8
3/8Fl
Fl
Vx Mx

Crtež 2.27 Poluokvirna greda izložena uspravnom opterećenju

78
2. Punostijeni statički određeni nosači u ravnini

F C B
Vp
čvor C Np Nx
Mu Mp
B=1.5F
w=F/h Vu
- F

h
Nu
Av=1.5F Vp Nu=1.5F

Ah=2F
A 1.5F Np=F
l=h

+ 1.5F
1.5Fh
F

1.5Fh
+
Vx wh 2/8 Mx

2o
2F
Crtež 2.28 Poligonalna greda izložena horizontalnom opterećenju
Primjer poligonalne grede sklopljene iz kosnika i prečke prikazan je na crtežu 2.29. Za
uspravno opterećenje momenti su jednaki momentima na ekvivalentnoj običnoj gredi, ali se
poprečne sile razlikuju zbog promijene osi kosnika.

g(x)

B0
h

x
a
0 l
A
Crtež 2.29 Poligonalna greda

Konkretan primjer grede s kosnikom zajedno s opterećenjem i odgovorom prikazan je na

crtežu 2.29.

79
 2. Punostijeni statički određeni nosači u ravnini

q=4F/l F F
Nx
C B
čvor C Vp
0
B =2F Mk Np

h=l/2
- Mp
Vk
2F Nk
l/6 l/6 l/6 sin Np=0, Nk =0
A α α
Tp=0, Nk=0
l Mp=Mk=Fl
A0=2F F 2F
F +

+
Fl/3
Fl
g(l/2)2/8
- Mx
Vx
2F
co
sα
Crtež 2.30 Poligonalna greda izložena uspravnom opterećenju

Sljedeći primjer poligonalne grede predstavlja portalna greda prikazan na crtežu 2.31.
Zbog pravilnog položaja osi i ležajeva, odgovor grede na uspravna opterećenja, osim
uzdužnih sila, ne razlikuje se. Poseban je slučaj kada klizni ležaj nije u smjeru osi stupa
portala ili kada na pravilnu portalnu gredu djeluju horizontalna opterećenja. Konkretan
primjer portalne grede izložene jednolikom horizontalnom opterećenju zajedno s odgovorom
prikazan je na crtežu 2.32.

Crtež 2.31 Portalna greda

80
2. Punostijeni statički određeni nosači u ravnini

C D
+

wh
w w + -

h
Av=wh Nx
Ah=2wh B
A wh2 wh2
l=h wh2 l l
B=
l

wh + wh 2
wh wh 2 wh /2
wh

+
wh 2/2
+
+ - wh 2
+ wh 2/8 wh 2/8
Vx Mx
2wh
Vp Vp Mp
čvor C Np Np čvor D
Np Np
Mu Mp Vp Nu Vp Nu
Vu Vu Mu
Nu Vu Vu Nu
Crtež 2.32 Portalna greda pri horizontalnom opterećenju

81
 2. Punostijeni statički određeni nosači u ravnini

2.2.4 Ojačane grede

Ojačane se grede rabe u prilikama kada jedan gredni nosač nema dovoljnu duljine za
premoštavanje traženog raspona. Tada se traženi cilj ostvaruje spajanjem dviju ili više greda.
Nosivost novog sklopa na mjestu spoja osigurava se ojačanjem. Ojačanje se ostvaruje
sustavom štapova (vidjeti crtež 2.33), koji mogu biti postavljeni iznad ali isto ispod osi
greda. Dokaz kinematičke stabilnosti istovjetan je za ojačanje iznad kao i za ojačanje ispod
osi grede, međutim položaj ojačanja ima utjecaj na statički odgovor sklopa, što je pokazano
u nastavku. Sam dokaz kinematičke stabilnosti i statičke određenosti provodi se pomoću dva
makro tijela i više pojedinačnih tijela. U primjeru ojačane grede prikazane na crtežu 2.33,
tijela AC, DI i EI tvore prvo makro tijelo u ravnini. Analogno tome tijela BC, GJ i FJ tvore
drugo makro tijelo u ravnini. Dva makro tijela su s trećim tijelom IJ pomoću tri zgloba C, I i
J vezani u novo tijelo u ravnini. To tijelo je s ležajnim vezama A i B pridržano za podlogu.
Broj stupnjeva slobode gibanja promatranog sustava iznosi
s = 3n − v = 3n − ( 4 z 2 + 2 z ) − L = 3 × 7 − ( 4 × 2 + 2 × 5 ) − 3 = 21 − 21 = 0 (2.17)
gdje je z2 broj dvostrukih zglobova.
Uz prethodni nužni, dovoljni uvjet kinematičke stabilnosti podrazumijeva nepreklapanje
veza što će biti ispunjeno ako: (1) točke D, E i I ne leže na istom pravcu, (2) točke F, G i J
ne leže na istom pravcu, (3) točke I, J i C ne leže na istom pravcu, (4) ležajne veze se ne
sijeku i istoj točki.
Prije cjelovite analize odgovora ojačane grede na opća opterećenja valja kazati da će
reakcije ojačane grede za bilo koja opterećenja biti istovjetne reakcijama obične grede.
Također, sva horizontalna opterećenja na os grede daju isti utjecaj kao na običnoj gredi jer se
tada ne aktiviraju ojačanja.

Ojačane grede izložene uspravnom opterećenju

Primjer ojačane grede, poznate kao Langerova greda, s vertikalnim i kosim unutarnjim
štapovima prikazan je na crtežu 2.33.
J
I J I
a) b)

A D E C F G B A D E C F G B

l l

Crtež 2.33 Langerova greda: a) s vertikalnim unutarnjim štapovima; b) s kosim unutarnjim štapovima

Reakcije su uspravne te istovjetne reakcijama obične grede. Iz uvjeta da moment

savijanja u zglobu C mora biti jednak nuli izlazi
M c = M c0 − Hhc = 0 → H = M c0 / hc (2.18)
gdje je M c0 moment savijanja ekvivalentne obične grede na mjestu zgloba C. Pri tome je za
gravitacijsko opterećenje sila u vanjskim kosnicima ojačanja tlačna.

82
2. Punostijeni statički određeni nosači u ravnini

Moment savijanja u općem presjeku ojačane grede iznositi će

M x = M x0 − Hh( x ) (2.19)
gdje je moment Hh(x) afin geometrijskom liku h(x), crtkanom trapezu, prikazanom na crtežu
2.34. U slučaju kada su unutrašnji štapovi postavljeni vertikalno, kao u primjeru grede s
crteža 2.33a, veličina uzdužnih sila u kosnicima i vertikalama iznose:
K i = − H / cos α i , S i = H (tgα i +1 − tgα i ) (2.20)
U slučaju kada unutrašnji štapovi nisu postavljeni vertikalno, sila u središnjem kosniku
određuje se iz relacije (2.18) dok se u ostalim kosnicima sile određuju iz ravnoteže
odgovarajućih čvorova I i J. Iz uvjeta ravnoteže izlazi da će u unutrašnjim kosnicima
ojačanja vladati vlačne sile.
Za slučaj da je ojačanje s donje strane grede, na primjer zrcalno u odnosu na ojačanje s
gornje strane, pri gravitacijskom opterećenju dijagrami poprečnih sila i momenata ostaju isti,
dok dijagrami uzdužnih sila u svim dijelovima sklopa mijenjaju predznak, tako da će vanjski
kosnici djelovati kao zatege, dok će se u unutrašnjim javiti tlačne sile.

Crtež 2.34 Langerova greda: oznake opterećenja, presjeka i sila

Primjer Langerove grede izložene posebnim uspravnim opterećenjima koncentriranim
silama, prikazan je na crtežu 2.35. Prvo opterećenje je simetrično a drugo opterećenje
antisimetrično.
U prvom simetričnom opterećenju kojeg čine dvije simetrično postavljene sile iznosa F,
momentni dijagram obične grede je pravilan trapez. Zbog pravilnog oblika promatrane
konstrukcije i afini lik je pravilan trapez. Sukladno izrazu (2.19) razlika te dvije funkcije su
dva odvojena simetrično postavljena trokuta. Najveći moment savijanja je jednak polovici
momenta na običnoj gredi. Najveće poprečne sile su jednake na ojačanoj i običnoj gredi.
Kod uzdužnih sila pojavljuje se tlak u vanjskim štapovima ojačanja, a vlak na unutrašnjim.
U dijelovima ojačane grede ispod konstrukcije ojačanja javljaju se uzdužne sile.
U drugom antisimetričnom opterećenju kojeg čine dvije antisimetrične sile iznosa P, ne
dolazi do aktiviranja ojačanja te su sile u štapovima ojačanja nula zbog toga što je u presjeku
ekvivalentne obične grede iznos momenta savijanja nula. Dakle, stanje reznih sila kod
ojačane i obične grede je identično. Odgovarajući dijagrami prikazani su na desnoj strani
crteža 2.35.

83
 2. Punostijeni statički određeni nosači u ravnini

I J
1. opt.=F
2. opt.=P

l/5
F F
A D E C F G B

P 6×l/6 P

Fl/3
M x0
Hh(x)-afini lik Pl/9
1. opt.=F 2. opt.=P
-

+ Mx
Fl/6
1. opt.=F 2. opt.=P
F P2/3
+ +
Vx
-- -
F P/3
1. opt.=F 2. opt.=P
5/3F
-
Nx
7F

0.1

Nx=0
0.10

07F

+
-

+
5/6F
5/3F
Crtež 2.35 Langerova greda: odgovor na djelovanje simetričnog i antisimetričnog para sila

Primjer simetrične ojačane grede s više kosnika i uspravnih stupova s dva slučaja
opterećenja prikazan je na crtežu 2.36. Čvorovi ojačanja leže na kvadratnoj paraboli. Prvi
slučaj je simetrično jednoliko opterećenje. Dijagram momenata na ekvivalentnoj običnoj
gredi je kvadratna parabola. Afini lik je poligon upisan u drugu kvadratnu parabolu. Razlika
momenata sukladno izrazu (2.19) daje rješenje prikazano na desnoj strani crteža 2.36.
Deriviranjem se dobije dijagram poprečnih sila. Sile u kosnicima i stupovima se dobiju
prema izrazu (2.20). Sile u kosnicima su tlačne, a u stupovima vlačne. Uzdužna sila u
ojačanoj gredi je konstantna, vlačna i iznosa H.

84
2. Punostijeni statički određeni nosači u ravnini

U drugom slučaju je zadano antisimetrično jednoliko opterećenje. Reakcije i dijagrami

reznih sila na ojačanoj gredi su identični onima sa ekvivalentne obične grede. Sile u
elementima ojačanja su nula.
1. opt.=q
2. opt.=p

y x

l/6
h(x)
A C B

5l/24 7×l/12 5l/24

A0 B0

ql /8
Hh(x)
2
M x0

p(l/2)2/8
0.083ql 2

0.041ql 2

0.013ql 2

1. opt.=q 2. opt.=p
-
-0.0087gl2

+
Mx
0.54ql

0.375ql
0.21ql

1. opt.=q
0.46ql

2. opt.=p pl/4
+ +
Vx
0.29ql

-
0.042ql
0.50ql

-
pl/4

1. opt.=q 2. opt.=p
q l ql3/4
l 0.81
2q -
0.9 -
-
l

Nx=0
q
08

0.262ql
1.

0.225ql

+
0.21ql
-

+
+

+ Nx

3/4ql
Crtež 2.36 Ojačana greda

85
 2. Punostijeni statički određeni nosači u ravnini

2.2.5 Poduprte grede

Poduprte grede predstavljaju statički određene konstrukcije kojima se racionalno
premošćuju veliki rasponi. U uporabi su primarno kao mostovske nosive konstrukcije u onim
situacijama gdje postoje dobri uvjeti za prijem uspravnih i horizontalnih sila na ležajevima.
Oblik potpora grednog sustava bira se u ovisnosti o obliku dominantnog opterećenja.
Najjednostavniji slučaj poduprte grede prikazan je na crtežu 2.37. Kinematička stabilnost i
statička određenost dokazuje se pomoću četiri tijela u ravnini: AC, CB, CD i CE. Tijela CD i
CE zglobom C i ležajnim zglobovima D i E tvore pridržani sustav u ravnini. Na zglob C, kao
nepomični oslonac, vezuje se greda CE koja se još kliznim ležajem A pridržava za podlogu.
Na isti način se greda CB vezuje na pridržani zglob C i klizni ležaj B.
Broj stupnjeva slobode gibanja danog sustava iznosi
s = 3n − v = 3n − (6 z 3 ) − L = 3 × 4 − (6 × 1) − 2 × 2 − 2 × 1 = 12 − 6 − 6 = 0 (2.23)
gdje je z3 broj trostrukih zglobova, L broj ležajnih veza. Relacija (2.23) predstavlja nužan
uvjet statičke određenosti. Dovoljan uvjet podrazumijeva nepreklapanje veza u sustavu.
Nepreklapanje veza postoji ako: (1) točke D, C i E nisu na istom pravcu, (2) točka C se ne
nalazi na osi kliznog ležaja A i kliznog ležaja B. S time je dokazana kinematička stabilnost i
statička određenost.

Crtež 2.37 Jednostavna poduprta greda

86
2. Punostijeni statički određeni nosači u ravnini

Poduprta greda izložena uspravnom opterećenju

U slučaju uspravnog opterećenja, koje spada u dominantna opterećenja, oznake za
reakcije i sile usvajaju se sukladno prikazanom na crtežu 2.38.
Reakcije A0, B0 i H1, određuju se iz slijedećih uvjeta:
l
1
∑ M B′ = 0 g (x )(l − x ) dx
l ∫0
→ A0 =

l
∑ M A′ = 0 → B0 =
1
l ∫0
g (x ) x dx (2.24)

xC
1
∑ MCl = 0 ∫ g (x )(xc − x ) dx − A
0
→ H1 = xc
hc 0

gdje oznake A0 i B0 predstavljaju zapravo reakcije ekvivalentne obične grede raspona l.

Rg
g(x)
Vx
A C B
Mx K2 B0
+H
Ag K1V 1 Bg
1
+H

K1H hC
A0

E
K1
D h(x) BI H1
I B0
H1 A β
B0 +H
x 1
1
+H

A0
A0

Bg
Ag Ag B0
+H
K1 A0 B0 K2 1
1

B0
+H

A0
BI
A0

H1
AI H1 HV=H tgb
H=H1cosb
H=H1cosb HV=H tg b
Crtež 2.38 Jednostavna poduprta greda pri uspravnom opterećenju

Moment savijanja grede u općem presjeku x imati će vrijednost

x
M x = A0 x − ∫ g (t )(t − x )dt − Hh(x ) (2.25)
0
odnosno M x = M x0 − Hh(x ) (2.26)
gdje je: H=H1cosβ horizontalna sila u kosnicima podupore, h(x) visina osi podupora u
odnosu na spojnicu fiktivnih oslonaca AI i BI, M x0 moment savijanja ekvivalentne obične
grede. Funkcija Hh(x) u afinom je odnosu sa visinom h(x).

87
 2. Punostijeni statički određeni nosači u ravnini

Odgovor jednostavne poduprte grede na opterećenje dvjema vertikalnim koncentriranim

silama prikazan je na crtežu 2.39.
a2 b2
a1 b1
F1 c1 c2 F1
A C B

hC E
h(x)
D
β
x
lA lB
l

(F1a1+F2a2)b2/l
(F1b1+F1b1)a2/l Hh(x)
M x0

F1 a1c1 /lA F2 c2b2 /lB

Mx
+ +

F1 a1/lA F2 c2/lB
+ +
Vx
- -

F1 c1/lA F2 b2/lB

Nx
-
-

N1 N2
N1 F1 a1/lA+F2 b2/lB
N2
Crtež 2.39 Jednostavna poduprta greda izložena uspravnim koncentriranim silama

88
2. Punostijeni statički određeni nosači u ravnini

Geometrija složene poduprte grede izložene uspravnom opterećenju prikazana je na

crtežu 2.40. Štapove u nagibu naziva se kosnicima a vertikalne štapove stupovima. Zajedno
ih se naziva poduporama. Kinematičku stabilnost i statičku određenost ove grede dokazuje
se pomoću sustava dva makro tijela i više pojedinačnih tijela. Tijelo AC u ravnini vezano sa
tijelima CH, GH, HF i EF čini makro tijelo u ravnini. Na isti način tijela CB, CJ, IJ, JL i KL
čine drugo makro tijelo u ravnini. Dva makro tijela međusobno su vezana zglobom C te sa
četiri štapne veze, dvije u dva klizna ležaja te dvije u obliku štapova DF i LM. Broj
stupnjeva slobode gibanja samog sustava iznosi
s = 3 n− v = 3 n − (6 z3 + 4 × 4 z 2 + 6 × 2 z) − L =
(2.27)
3 × 12 − (6 × 1 + 4 × 4 + 6 × 2) − 2 × 2 − 2 × 1 = 36 − 34 − 2 = 0
Dovoljan uvjet kinematičke stabilnosti podrazumijeva nepreklapanje veza a ono je
ispunjeno kada se: (1) os kliznog ležaja A ne podudara se s pravcem tijela DF, (2) os kliznog
ležaja B ne podudara se s pravcem tijela LM, (3) točke AI, C, BI ne leže na jednom pravcu.

Crtež 2.40 Poduprta greda izložena općem uspravnom opterećenju

U pogledu određivanja reakcija i statičkog odgovora vrijedi analogija s jednostavnom

poduprtom gredom. Jedina je razlika u tome što je oblik afinog lika složeniji zbog postojanja
više kosnika i stupova. Uzdužne sile u kosnicima i stupovima određuju se iz relacija:
K i = H tgα i , S i = H (tgα i +1 − tgα i ) (2.28)

89
 2. Punostijeni statički određeni nosači u ravnini

Odgovor geometrijski simetrične poduprte grede izložene trima karakterističnim

opterećenjima: (1) simetrično jednoliko gravitacijsko opterećenje q, (2) antisimetrično
vertikalno jednoliko opterećenje p, (3) antisimetrično horizontalno opterećenje
koncentriranom silom F, prikazan je na crtežima 2.41 i 2.42.
1. opt.=q
2. opt.=p
A 3. opt.=F B

l/30
E G C I K

l/8
H J
l/3

F L

D M
AH I B I BH
A 6 x l/6
A0 B0
1. opt.=q 2. opt.=p
8ql
0.26ql 0.13ql 0.3
- Nx
3 ql Nx=0
0.4
-

-
ql
60
0.
-

1. opt.=q 2. opt.=p
0.136ql
+
0.040ql 0.076ql pl/4
+
Vx
- -
0.031ql pl/4
0.090ql
0.126ql

1. opt.=q 2. opt.=p 2
5/576ql 2 p(l/2) /8
2
ql /120
a - a -
a Mx
a=q(l/6) 2/8
Crtež 2.41 Poduprta greda izložena odabranim opterećenjima

90
2. Punostijeni statički određeni nosači u ravnini

Crtež 2.42 Dijagrami reznih sila poduprte grede izložene horizontalnoj sili

Usporedbom prikazanih dijagrama unutrašnjih sila vidljivo je da je uspravno

antisimetrično opterećenje izrazito nepovoljno u odnosu na vertikalno simetrično, jer stvara
bitno nepovoljnije momente savijanja i poprečne sile. Dapače, kod uspravnog
antisimetričnog opterećenja tlačne podupore su neutralne tako da sustav funkcionira kao da
ih uopće nema. Nasuprot tome, oblikom osi kosnika može se momente savijanja i poprečne
sile svesti na relativno male veličine, dok se istodobno povećavaju tlačne uzdužne sile u
potporama što je sukladno koncepciji sklopa poduprte grede i funkciji podupora.
Nepovoljan statički utjecaj pokazuje i opterećenje horizontalnom silom F (vidjeti crtež
2.42) koje također ima antisimetričan karakter. U ovom slučaju javljaju se dva afina lika
momentnog dijagrama, svaki na svojoj polovici grede. Veličina momenta i poprečnih sila pri
ovom opterećenju ovisi o veličini odstupanja osi kosnika od pravaca DC i MC, dakle o
veličini ordinata funkcije v(x). Nepovoljna posljedica djelovanja ovakvog opterećenja je
promjena predznaka sila u polovici podupora jer su podupore na lijevom dijelu dobile vlačne
uzdužne sile, što je suprotno s postavljenom koncepcijom konstrukcije. Uistinu i kada se
javljaju, horizontalne sile su manjeg iznosa u odnosu na uspravne sile, a k tome se još
superponiraju s gravitacijskim opterećenjem, čime njihov nepovoljni utjecaj može biti
umanjen ili potpuno otklonjen.
U mnogim prirodnim uvjetima nije moguće postići geometrijsku simetriju, ali logika
statičkog odgovora i takvih sklopova uvijek se može pratiti kroz kvazi-simetrične i kvazi-
antisimetrične komponente. U konačnici rezultati odgovora biti će vrlo slični onima kod
potpuno simetričnih sklopova.

91
 2. Punostijeni statički određeni nosači u ravnini

2.2.6 Ovješene grede

Ovješenje grede po svojoj geometriji slične su poduprtim gredama (vidjeti crtež 2.41).
Glavna greda se sastoji iz dva dijela te ima isti položaj i mjesta pridržanja kao i kod
poduprtih greda. Vješaljke su postavljene iznad grede i to zrcalno u odnosu na podupore
poduprtih greda. Stoga je dokaz kinematičke stabilnosti i statičke određenosti za ovješenu
istovjetan dokazu za zrcalnu poduprtu gredu. Potpuna sličnost postoji u statičkom odgovoru
za sva opterećenja koja su postavljena na glavnu gredu. Dapače, u tom slučaju su uzdužne
sile, poprečne sile i momenti na glavnoj gredi istovjetni. Uzdužne sile u vješaljkama istog su
iznosa kao one u potporama ali su suprotnoga predznaka. Za uspravna opterećenja
gravitacijskoga tipa sile u vješaljkama su vlačne. Geometrija ovješenje grede prikazana je na
crtežu 2.43. Nakon detaljno izložene materije o poduprtim gredama, iz prethodne analogije
odgovori ovješenih greda zapravo su time objašnjeni.

Crtež 2.43 Ovješena greda izložena uspravnom opterećenju

Mješovite ovješeno-poduprte grede

Grade se u situacijama kada se zatege ne mogu pridržati na visini već ih se uz pomoć
tlačnog stupa skreće i prihvaća na visini bliskoj visini ležajeva glavnih greda. Dokaz
kinematičke stabilnosti i statičke određenosti istovjetan je kao i za ovješene odnosno
poduprte grede. Geometrija ovješeno-poduprte grede prikazana je na crtežu 2.44. U pogledu
statičkog odgovora funkcionira kao ovješena greda uz naputak da se u krajnjim stupovima,
zbog skretanja zatege, javljaju velike tlačne sile za razliku od ostalih uspravnica i zatega u
kojima su sile vlačne pri klasičnom gravitacijskom opterećenju.

92
2. Punostijeni statički određeni nosači u ravnini

Crtež 2.44 Mješovita ovješena-poduprta greda izložena uspravnom opterećenju

Gredni viseći most

Gredni viseći most, u verziji statički određene konstrukcije, kao što je prikazan na crtežu
2.45, predstavlja kombinaciju mješovite ovješeno-poduprte grede i dvije odvojene obične
grede, po jedna sa svake strane, koje rabe iste ležajeve. Ovdje je osobito važno što reakcije
ovih prostih greda ublažavaju djelovanje vanjskih zatege na mjestu prihvata za referentno
tlo. Dokaz kinematičke stabilnosti i statičke određenosti za glavne grede, vješaljke, stupove i
zatege isti je kao kod mješovite grede, dok se vanjske obične grede oslanjaju svojim
nepomičnim ležajem na rubove glavnih greda a drugi kraj im je vertikalnim štapom kao
kliznim ležajem vezan na oslonac odgovarajuće zatege. U pogledu statičkog odgovora za
osnovni dio grednog visećeg mosta vrijedi sve što je napisano za mješovite grede. Za
uspravna opterećenja na vanjskim gredama one funkcioniraju nezavisno od osnovnog dijela
mosta. Kod horizontalnih opterećenja na gredama, pripadna horizontalna reakcija
nepomičnog oslonca prenosi se na glave grede do zgloba C a nakon toga na čitavu
konstrukciju s odgovorom koji je sličan odgovoru određenom za opterećenje broj 3, tj.
horizontalnu silu F, u primjeru poduprte grede (vidjeti crtež 2.42). Zbog specifičnosti učinka
horizontalnog opterećenja bilo gdje na gredama visećeg mosta obrađen je primjer prikazan
na crtežu 2.46.

93
 2. Punostijeni statički određeni nosači u ravnini

Crtež 2.45 Gredni viseći most izložen uspravnom opterećenju

Crtež 2.46 Gredni viseći most izložen horizontalnom opterećenju

94
2. Punostijeni statički određeni nosači u ravnini

2.3 Okvirni nosači

2.3.1 Trozglobni okvir

Kao nosivi sklop, trozglobni okvir graditelju može poslužiti u onim prilikama gdje treba
nadsvoditi veći raspon koji to više ne mogu poligonalne grede a ležajni uvjeti omogućuju
prihvat horizontalnih sila. Primjer trozglobnog okvira prikazan je na crtežu 2.47. Dokaz
kinematičke stabilnosti i statičke određenosti provodi se preko dva tijela AC i BC koji su
međusobno vezani zglobom C a svako tijelo preko jednog zgloba vezano je za podlogu.
s = 3n − v = 3n − (2 z ) − L = 3 × 2 − (2 × 1) − 4 = 0 (2.29)
Uz prethodni nužni uvjet, dovoljni uvjet kinematičke stabilnosti podrazumijeva
nepreklapanje veza što će biti ispunjeno ako točke A, B i C ne leže na istom pravcu.

Crtež 2.47 Trozglobni okvir

Trozglobni okvir izložen uspravnom opterećenju

U slučaju uspravnog opterećenja, a ono spada u dominantna opterećenja, oznake za
reakcije i sile usvajaju se sukladno prikazanom na crtežu 2.48.
Reakcije se mogu prikazati s tri veličine: A0, B0 i H1 koje se određuju iz slijedećih uvjeta:
l
1
∑MB = 0 A0 = g (x )(l − x )dx
l∫
→
0
l
1
∑M A = 0 B0 = g (x )xdx
l∫
→ (2.30)
0
xC
1
∑ M Cl = 0 → ∫ g (x )(xc − x )dx − A
0
H1 = xc
hc cos β
0
odakle se vidi da A0 i B0 predstavljaju zapravo reakcije ekvivalentne obične grede raspona l.
Moment savijanja grede u općem presjeku x imati će vrijednost
x
M x = A0 x − ∫ g (t )(t − x )dt − Hh(x ) (2.31)
0

95
 2. Punostijeni statički određeni nosači u ravnini

odnosno
M x = M x0 − Hh(x ) (2.32)
gdje je: H=H1cosβ horizontalna komponenta reakcija A i B, h(x) visina osi trozglobnog
okvira u odnosu na spojnicu oslonaca, A, B, Mx0 moment savijanja ekvivalentne obične
grede. Funkcija Hh(x) u afinom je odnosu sa visinom h(x).

Crtež 2.48 Trozglobni okvir izložen uspravnom opterećenju

Odgovor trozglobnog okvira opterećenog dvjema uspravnim koncentriranim silama i

jednolikim opterećenjem prikazan je na crtežu 2.49. Postupak konstruiranja afinog lika
započinje traženjem sjecišta spojnice ležaja i osi prečke. Potom se na dijagramu momenata
za ekvivalentnu gredu povuče pravac koji prolazi momentnom crtom ispod mjesta zgloba i
točkom zaključnice momenata koja se nalazi ispod prethodno određenog sjecišta kao što je
prikazano na crtežu 2.49.
Predodžbu o statičkom djelovanju trozlobnog okvira može se upotpuniti tek nakon
analize pravilnog simetričnog okvira izloženog djelovanju uspravnog simetričnog i
antisimetričnog opterećenja kako je prikazano na crtežu 2.50, te djelovanju horizontalnog
opterećenja kako je prikazano na crtežu 2.51. S obzirom na pravokutni oblik osi trozglobnog
okvira, uspravno simetrično opterećenje stvara velike momente u kutovima okvira, a
uspravno antisimetrično opterećenje glede momenata savijanja djeluje povoljnije od
simetričnog.
U primjeru na crtežu 2.51 prikazan je odgovor simetričnog okvira na simetrično i
antisimetrično horizontalno raspodijeljeno opterećenje. Općenito horizontalno opterećenje u
jednom smjeru, uključujući i horizontalno opterećenje na prečki okvira, izrazito je
nepovoljno zbog pojave velikih momenata savijanja.

96
2. Punostijeni statički određeni nosači u ravnini

Crtež 2.49 Trozglobni okvir pri uspravnom opterećenju

97
 2. Punostijeni statički određeni nosači u ravnini

Crtež 2.50 Trozglobni okvir izložen pravilnom uspravnom opterećenju

98
2. Punostijeni statički određeni nosači u ravnini

Crtež 2.51 Trozglobni okvir izložen horizontalnom opterećenju

99
 2. Punostijeni statički određeni nosači u ravnini

2.3.2 Okviri sa zategom

Okviri sa zategama, kao nosivi sklopovi, graditelju mogu poslužiti u onim prilikama gdje
treba nadsvoditi veliki raspon koji to više ne mogu zadovoljiti poligonalne grede a ležajni
uvjeti su takvi da nije moguć prihvat horizontalnih sila. Primjer okvira s jednom zategom
prikazan je na crtežu 2.52. Dokaz kinematičke stabilnosti i statičke određenosti provodi se
preko dva tijela AC i BC koji su međusobno vezanim trećim tijelom DE, kao zategom i
zglobom C. Sva tri tijela zajedno čine makro tijelo u ravnini koje je s tri ležajne veze u A i B
pridržano za podlogu. Broj stupnjeva slobode gibanja promatranog sustava iznosi
s = 3n − v = 3n − (2 z ) − L = 3 × 3 − (2 × 3) − 2 − 1 = 0 (2.33)
Vx g(x)
Nx
Mx C

hC
h(x)
E
hA

hB
Z α
V
D H

A B
x
l
A0 B0
Crtež 2.52 Trozglobni okvir sa zategom

Uz prethodni nužni, dovoljni uvjet kinematičke stabilnosti podrazumijeva nepreklapanje

veza što će biti ispunjeno: (1) ako točke C, D i E ne leže na istom pravcu, (2) ako se ležajne
veze u A i B ne sijeku u jednoj točki.
U pogledu reakcija okvira sa zategama valja primijetiti da će zbog načina vezivanja
reakcije biti istovjetne onima na poligonalnoj gredi s istim geometrijskim položajem osi.

Okvir s jednom zategom izložen uspravnom opterećenju

U slučaju vertikalnog opterećenja oznake za reakcije i sile biraju se sukladno onima na
crtežu 2.52.
Veličina sile u zatezi određuje se iz uvjeta da je moment u zglobu C jednak nuli. U
presjeku koji prolazi zglobom C i vertikalno dolje presijeca zategu Z, sila u zatezi može se
rastaviti na uspravnu komponentu V i horizontalnu komponentu H. Veličina sile H iznosi
xc
1
∑ M Cl = 0 → ∫ g (x )(xC − x ) dx − A xC
0
H= (2.34)
hC 0
Na prečki okvira sa zategom moment savijanja u općem presjeku x imati će vrijednost
x
M x = ∫ g (t )(t − x )dt − Hh(x ) (2.35)
0

100
2. Punostijeni statički određeni nosači u ravnini

odnosno
M x = M x0 − Hh(x ) (2.36)
0
gdje je: H=H1cosα, h(x) visina osi trozglobnog okvira u odnosu na os zatege, Mx moment
savijanja ekvivalentne obične grede. Funkcija Hh(x) u afinom je odnosu s visinom h(x).
Iz prethodnog je lako uočiti veliku sličnost s ponašanjem trozglobnog okvira. Razlika
jedino nastaje na dijelovima okvira sa zategom ispod mjesta pričvršćenja zatege.

2.3.3 Okviri sa zategama i vješaljkama

Okvir s vješaljkom i dvije zatege

Okvir je prikazan na crtežu 2.53. Dokaz kinematičke stabilnosti i statičke određenosti
ravna se preko dva makro tijela i nekoliko običnih tijela u ravnini. Prvo makro tijelo tvore
tijela AC, DE i CE. Tijelo BC čini drugo makro tijelo. Ta dva makro tijela vezana su trećim
tijelom EF kao običnim štapom i zglobom C u jedno kruto tijelo u ravnini. To tijelo je
ležajnim vezama u A i B vezano za referentnu podlogu. Broj stupnjeva slobode gibanja
promatranog sustava iznosi
s = 3n − v = 3n − (4 z 2 + 2 z1 ) − L = 5 × 3 − (4 × 2 + 2 × 2 ) − 2 − 1 = 0 (2.37)
gdje je z2 broj dvostrukih zglobova, a z1 broj jednostrukih zglobova. Uz prethodni nužni,
dovoljni uvjet kinematičke stabilnosti podrazumijeva nepreklapanje veza što će biti
ispunjeno ako: (1) točke C, D i E ne leže na istom pravcu, (2) točke C, E i F na leže na istom
pravcu, (3) ležajne veze u A i B se ne sijeku se u jednoj točki.
y g(x)

C
hC

V
h(x)
E
hA

Z1 Z2
hB

α1 α2
D F
A x B
x
l
A0 B0
Crtež 2.53 Okvir s vješaljkom i dvije zatege
Pri djelovanju uspravnog opterećenja razlika u odnosu na okvir s jednom zategom je u
postojanu vješaljke koja opterećuje prečke okvira. Djelovanje te sile u afinom liku preslikava
razlika kutova α1 i α2. Stoga su relacije (2.36) koje vrijede za okvir s jednom zategom,
valjane ovdje, uz naputak da je funkcija h(x) određena sa dva različita pravca. Veličina sila u
zategama i vješaljci, sukladno tome u zategama i vješaljkama složenije konstrukcije poput
one sa crteža 2.54, iznositi će

101
 2. Punostijeni statički određeni nosači u ravnini

Z i = H / cos α i , Vi = H (tgα i +1 − tgα i ) (2.38)

Okvir s više vješaljki i zatega

Slično prethodnom primjeru dokazuje se kinematička stabilnost i statička određenost
okvira s više vješaljki i zatega prikazanog na crtežu 2.54. Sklop se može promatrati kao
sustav dva makro tijela i jednog običnog tijela.

Crtež 2.54 Okvir s više vješaljki i zatega: geometrija, opterećenje i M dijagram

Prvo makro tijelo u ravnini čine tijela AC, DE i EF+EG i GH. Analogno tome, drugo
makro tijelo čine tijela BC, MK i LK+KI i IJ. Dva makro tijela su tijelom GI i zglobom C
vezani u novo tijelo u ravnini koje je ležajnim vezama u A i B pridržano za referentnu
podlogu. Broj stupnjeva slobode gibanja promatranog sustava iznosi

102
2. Punostijeni statički određeni nosači u ravnini

s = 3n − v = 3n − (4 z 2 + 2 z1 ) − L = 3 × 11 − (4 × 4 + 2 × 6 ) − 2 − 1 = 0 (2.39)
Uz prethodni nužni, dovoljni uvjet kinematičke stabilnosti podrazumijeva nepreklapanje
veza što će biti ispunjeno ako: (1) točke D, E i F ne leže na istom pravcu, (2) točke E, G i H
ne leže na istom pravcu, (3) točke M, K i L ne leže na istom pravcu, (4) točke K, I i J ne leže
na istom pravcu, (5) točke G, C i I na leže na istom pravcu, ležajne veze u A i B ne sijeku se
u jednoj točki.
U statičkom pogledu pri djelovanju uspravnog opterećenja razlika okvira s više zatega i
vješaljki očituje se u složenijem obliku afinog lika.
Odgovor okvira s pet zatega i četiri vješaljke za posebno odabrana opterećenja prikazan
je na crtežima 2.54, 2.55 i 2.56. Valja primijetiti da uspravno antisimetrično opterećenje
uopće ne aktivira zatege jer i bez zatega daje moment nula u zglobu C. Usporedbom
dijagrama reznih sila uspravnog simetričnog i antisimetričnog opterećenja izlazi da je sustav
otporniji na antisimetričnom opterećenje. Posebno nepovoljno djeluje horizontalno
opterećenje iz smjera pomičnog k nepomičnom ležaju kao što je to prikazano na crtežu 2.56,
jer se tada u sustavu "zatega i vješaljki" javljaju tlačne sile, što konstrukciju čini
neprikladnom, osim ako se ne takvo opterećenje ne superponira s uspravnim, barem od
vlastite težine, te se neutraliziraju tlačne sile u zategama i vješaljkama.

103
 2. Punostijeni statički određeni nosači u ravnini

Crtež 2.55 Okvir s više vješaljki i zatega: T dijagram; N dijagram

Crtež 2.56 Horizontalno opterećenje na okviru sa zategama

104
2. Punostijeni statički određeni nosači u ravnini

2.4 Lučni nosači

2.4.1 Trozglobni luk

Trozglobni luk predstavlja statički određenu konstrukciju čija je bitna značajka da joj je
os krivocrtna. Kao konstrukcija primjenjuje se u onim situacijama gdje postoje uvjeti za
dobar prihvat vertikalnih i horizontalnih sila na ležajevima. Položaj odnosno geometrijski
oblik trozglobnog luka, kao što će se kasnije vidjeti i ostalih lukova, uvjetuje položaj
oslonaca i oblik dominantnog opterećenja. Opći oblik trozglobnog luka s potrebnim
oznakama, prikazan je na crtežu 2.57. Raspon luka označen je s l, visina luka dana je
strijelom f, dok se ukupna duljina luka označuje s L. Kinematičku stabilnost i statičku
određenost dokazuje se za dva tijela u ravnini, lijevi i desni dio luka, vezanih sa po dvije
veze u svakome zglobu A, B i C, tako da je broj stupnjeva slobode gibanja sustava u ravnini
s = 3n − š = 3 × 2 − 3 × 2 = 0 (2.40)
Nepreklapanje veza postoji sve dok se zglobovi A, B i C ne nalaze na istom pravcu.

Crtež 2.57 Trozglobni luk

Trozglobni luk izložen uspravnom opterećenju

U slučaju vertikalnog opterećenja na trozglobnom luku oznake za reakcije i sile biraju se
sukladno crtežu 2.58.

Crtež 2.58 Uspravno opterećeni trozglobni luk

105
 2. Punostijeni statički određeni nosači u ravnini

Reakcije A0, B0 i H1, se određuju iz slijedećih uvjeta:

1
∑MB = 0 → A0 =
l
g (x )(l − x )dx
∫
L

1
∑M A = 0 → B0 =
l
g (x )xdx
∫ (2.41)
L

1 ⎡ xC ⎤
∑ M Cl =0 → H1 = ⎢ ∫ g (x )(xC − x )dx − A0 xC ⎥
hC cos β ⎢ ⎥
⎣0 ⎦
gdje oznake A0 i B0, predstavljaju zapravo reakcije ekvivalentne obične grede raspona l.
Rezne sile u presjecima luka mogu se odrediti sukladno svojoj definiciji univerzalnoj za
sve linijske sustave. Moment savijanja u općem presjeku luka x imati će vrijednost
x
M x = A0 x − ∫ g (t )(t − x )dt − H h(x ) (2.42a)
0

odnosno

M x = M x0 − H h(x ) (2.42b)
gdje je: H=H1cosα horizontalna sila luka, h(x ) = y (x ) − x sin β je visina osi luka u odnosu na
spojnicu oslonaca, M x0 moment savijanja ekvivalentne obične grede. Veličina Hh(x)
predstavlja afini lik koji je uvjetovan oblikom osi luka i horizontalnom silom luka.
Veličine ostalih reznih sila dane su izrazima:
V x = V x0 cos α x + H 1 sin(α x − β ) (2.43)

N x = V x0 sin α x + H 1 cos(α x − β ) (2.44)

Za konkretno odabrani kružni luk i vertikalno opterećenje, prikazani su na crtežu 2.57a,
reakcije iznose: A0=A0=15 MN, H=11.2 MN. Dijagrami reznih sila prikazani su na crtežima
2.57 b, c i d.

106
2. Punostijeni statički određeni nosači u ravnini

g(x)=p=1.0 MN/m’
C kružnica
a)
hC =10.00 m

h=3.00
B
A
XC=14.00
l=30.00 m

M x0-par. 2o
Hh(x)-afini lik

C 7.48
12.80 kNm os luka 1.70
Mx b)
B

A
2.36
16.69
28.98
C 1.70

2.43
Vx c)

1.76
4.75
7.37
23.10
10.40
-
C d)

Nx
19.25

22.40 MN
15.0
Crtež 2.59 Kružni trozglobni luk: a) vertikalno opterećenje; b) Mx-dijagram konstruiran pomoću
afinog lika; c) Vx-dijagram; d) Nx-dijagram

107
 2. Punostijeni statički određeni nosači u ravnini

Trozglobni luk izložen horizontalnom opterećenju

Ne ulazeći u porijeklo horizontalnog opterećenja, koje može biti izazvano djelovanjem
vjetra, potresa, potiska tla i slično, promatra se trozglobni luk izložen horizontalnom
opterećenju kako je prikazano na crtežu 2.60a.

Crtež 2.60 Kružni trozglobni luk: a) horizontalno opterećenje; b) Mx-dijagram;

c) Vx-dijagram; d) Nx-dijagram

108
2. Punostijeni statički određeni nosači u ravnini

Reakcije luka određuju se iz uvjeta:

wh A (h A / 2 − l sin β ) + whB2 / 2
∑MB = 0 → A1 =
l
(2.45a)

wh A2 / 2 + whB (hB / 2 + l sin β )

∑MA = 0 → B1 =
l
(2.45b)

A x + wyC2 / 2
∑ M Cl = 0 → HA = 1 c
hC cos β
(2.45c)

B (x − l ) − w(h A − yC )2 / 2 + whB (hB / 2 − h A + yC )

∑ M Cd = 0 → HB = 1 c
hC cos β
(2.45d)

Vrijednosti reakcija u konkretnom slučaju iznose:

A1 = 0.225 MN , B1 = 0.424 MN , H A = 0.927 MN , H B = 1.036 MN
Pripadni dijagrami reznih sila prikazani su na crtežu 2.61 b, c i d. Usporedi li se veličina
momenata i poprečnih sila za trozglobni luk opterećen vertikalnim opterećenjem, vidjeti
crtež 2.60a, te isti luk opterećen horizontalnim silama, vidjeti crtež 2.61a, uočljiv je isti red
veličina premda je specifično horizontalno opterećenje deset puta manje od vertikalnog.
Uzrok tome je što promatrano horizontalno opterećenje ima gotovo antisimetrični oblik.

Izbor osi trozglobnog luka

Uobičajeno je da kod trozglobnih lukova dominira opterećenje vlastitom težinom. Stoga
se izraz (2.42) možemo postaviti tako da se bira oblik osi luka uz uvjet da momenti za
dominantno opterećenje budu u svim presjecima jednaki nuli. Tada je položaj osi dan
izrazom
h(x ) = M x0 / H (2.46)
dakle oblik osi afin je obliku momentnog dijagrama na ekvivalentnoj običnoj gredi. Sada su
u trozglobnom luku rezne sile:
M x = 0 , V x = 0 , N x = V x0 sin α + H 1 cos(α x − β ) (2.47)
dakle postoje samo uzdužne tlačne sile. Rezultanta reznih sila uvijek prolazi kroz os
presjeka. Ovaj slučaj opterećenja luka odgovara obrnutoj lančanici. Primjećuje se da je
svejedno gdje se nalazi srednji zglob. Dapače svejedno je da li je luk trozglobni, dvozglobni,
jednozglobni ili je potpuno upet.
U posebnom slučaju kada je dominantno opterećenje g(x) jednoliko, tada je pripadajući
idealni oblik osi luka kvadratna parabola. Ako je opterećenje linearna funkcija, idealni oblik
osi luka je kubna parabola i tako redom.

Trozglobni parabolični luk

Neka je zadan simetrični trozglobni parabolični luk prikazan na crtežu 2.61a. Neka je luk
opterećen s dva vertikalna opterećenja: (1) simetrično jednoliko iznosa q koje je idealno
opterećenje za zadani oblik osi luka, (2) antisimetrično jednolikog iznosa p. Na crtežima
2.61b, c i d usporedno su prikazani dijagrami reznih sila.

109
 2. Punostijeni statički određeni nosači u ravnini

Iz danih rezultata se može zaključiti da kod simetričnih uspravnih djelovanja parabolični

luk dominantno prenosi sile putem uzdužnih sila a sporedno putem momenata i poprečnih
sila. Posebno u slučaju jednolikog opterećenja momenti i poprečne sile su nula.
U slučaju antisimetričnih djelovanja trozglobni luk djeluje slično običnoj gredi za
momente i poprečne sile dok sam zakrivljeni oblik osi donosi i uzdužne sile. Sva tri
dijagrama imaju znatan učinak na mjestima svojih ekstrema.

Crtež 2.61 Parabolični trozglobni luk: a) opterećenja; b) Mx-dijagrami;

c) Vx-dijagrami; d) Nx-dijagrami

110
2. Punostijeni statički određeni nosači u ravnini

Tlačna linija i jezgre presjeka luka

Geometrijska mjesta hvatišta rezultante reznih sila u presjecima luka čine krivulju koju se
naziva tlačna linija luka. Svakom opterećenju pripada odgovarajuća tlačna linija. Stanje
uzdužnih naprezanja u svim presjecima luka određuje odnos tlačne linije i jezgre presjeka.
Dok se tlačna linija nalazi unutar jezgre presjeka, naprezanje u presjeku istog je predznaka.
Po prirodi stvari kod lukova je to tlačno naprezanje. Takvo naprezanje odgovara prirodi
većine klasičnih ali suvremenih materijala. Ova činjenica uzrok je dugotrajnosti mnogih
klasičnih lučnih ili svođenih konstrukcija. Kada rezultanta reznih sila pada izvan jezgre
presjeka naprezanja u presjeku mijenjaju se od tlačnih do vlačnih. Izborom oblika osi luka i
veličinom presjeka luka nastoji se tlačnu liniju zadržati unutar presjeka. To svakako treba
osigurati za trajna opterećenja. Eventualno izlaženje tlačne linije izvan jezgre smije se
dopustiti samo za kratkotrajna opterećenja.

2.4.2 Trozglobni luk sa zategom

Na onim lokacijama gdje nema dobrih uvjeta za prihvat znatnih horizontalnih sila na
ležajeve a ipak se želi realizirati trozglobni luk, primjenjuje se sustav luka sa jednom ili više
zatega. Više od jedne zatege povlači za sobom postojanje pratećih vješaljki. Funkcija zatega
sastoji se u tome da zadrži glavninu horizontalnih sila, koje prouzrokuje trozglobni sustav,
unutar samog sustava. Najjednostavniji primjer ovakve konstrukcije je luk s jednom
zategom.
Opći primjer luka sa zategom s odgovarajućim oznakama prikazan je na crtežu 2.62.
Slijedi dokaz kinematičke stabilnosti i statičke određenosti. Tijela AC, CB i DE vezana su u
novo tijelo u ravnini koje je sa tri ležajne veze u A i B vezano za podlogu. Broj stupnjeva
slobode izlazi
s = 3n − š = 3 × 3 − 3 × 2 − 2 − 1 = 0 (2.48)
čime je ispunjen nužan uvjet statičke određenosti. Dovoljan uvjet podrazumijeva
nepreklapanje veza što je osigurano ako: (1) točke C, D i E nisu na istom pravcu, (2) ležajne
veze u A i B se ne sijeku u istoj točki. Ovim je dokazana kinematička stabilnost i statička
određenost.
Alternativno se dokaz kinematičke stabilnosti može postići tako da se zatega smatra
unutrašnjom vezom, na kojoj tada ne može biti opterećenja, tako da dva tijela u ravnini AC i
BC vezuju dvije veze u zglobu C i sama zatega kao treća veza, što tvori novo tijelo u ravnini
koje je ležajnim vezama u A i B pridržano za podlogu. Nužan uvjet statičke određenosti
provjeravamo relacijom
s = 3n − š = 3 × 2 − ( 2 + 1 ) − 2 − 1 = 0 (2.49)
Nepreklapanje veza dokazuje se kao i u prethodnom izvornom načinu.

111
 2. Punostijeni statički određeni nosači u ravnini

Na luku sa zategom prati se najprije vertikalno opterećenje g(x) a potom horizontalno

opterećenje w(x).

Crtež 2.62 Luk sa zategom

Crtež 2.63 Sile veza pri uspravnom opterećenju

U slučaju uspravnog opterećenja reakcije u osloncima A i B su vertikalne i imaju iste

vrijednosti kao i reakcije obične grede ekvivalentnog raspona tj. one iznose A0 i B0. Sila u
zatezi određuje se iz uvjeta da je moment u zglobu C jednak nuli, bilo s lijeva bilo s desna.
Sukladno tome veličina sile u zatezi iznositi će
xC
g (x )x 2
∫
0
A xC − dx
2 M x0
0
S= = (2.50)
hC cos β hC cos β
Horizontalna komponenta sile u zatezi iznosi
H = M x0 / hC (2.51)
Reaktivne sile te sila u zatezi za vertikalno opterećenje prikazani su na crtežu 2.64.
Momentni dijagram u trozglobnom luku može se podijeliti na dio izvan područja zatege plus
dio u području zatege. Od interesa je pratiti rezne sile u području zatege. Opći izraz za
moment unutar područja zatege glasi
M x = M x0 − H h(x ) (2.52)

112
2. Punostijeni statički određeni nosači u ravnini

Dakle opet postoji afini lik određen oblikom osi luka ali i položajem zatege. Optimalni
oblik osi luka i položaja zatege za dominantno vertikalno opterećenje dan je izrazom (2.46).
Iz prethodnog izlazi da je racionalno hvatišta zatege postaviti čim bliže osloncima luka.
Dijagrami reznih sila za konkretan oblik luka sa zategom prema crtežu 2.64a i slučaj
vertikalnog opterećenja g(x)=p, prikazani su na crtežima 2.64b, c i d.

Crtež 2.64 Luk sa zategom: a) uspravno opterećenje; b) Mx-dijagram,

c) Vx-dijagram; d) Nx-dijagram

113
 2. Punostijeni statički određeni nosači u ravnini

Horizontalno opterećenje luka sa zategom

Horizontalno opterećenje luka sa zategom prikazano na crtežu 2.65a prouzrokuje slične
rezne sile kao i na trozglobnom luku.
Na primjeru luka sa zategom prema crtežu 2.65a te iznosu horizontalnog opterećenja
w=0.1 kN/m', dijagrami reznih sila prikazani su na crtežima 2.65b, c i d. Posebnost ovog
sustava je da sila u zatezi mora biti vlačna. U suprotnome, u zatezi zbog njene vitkosti nije
moguće primiti tlačnu silu pa bi sustav postao mehanizam dakle neuporabljiv ili bi bilo
nužno posebno ukrućenje zatege kako bi mogla prihvatiti tlačnu silu.

Crtež 2.65 Luk sa zategom: a) horizontalno opterećenje; b) Mx-dijagram,

c) Vx-dijagram; d) Nx-dijagram

114
2. Punostijeni statički određeni nosači u ravnini

2.4.3 Trozglobni lukovi sa vješaljkama i zategama

Luk s vješaljkom i dvije zatege

U slučaju da luk ima veliki raspon, duljina zatege bi bila prevelika a njena težina bi
stvarala velike progibe i dovodila u pitanje funkcioniranje sustava. Tada se zatega može
konstruirati iz više dijelova s tim da između dvije zatege uvijek dolazi jedna vješaljka.
Primjer luka s dvije zatege i jednom vješaljkom prikazan je na crtežu 2.66. Dokaz
kinematičke stabilnosti i statičke određenosti se oslanja na pet tijela u ravnini: DC, DE, EC,
CF i EF. Prva tri tijela tvore novo tijelo u ravnini. Tijela CE i EF s novim tijelom tvore
makro tijelo u ravnini koje je ležajnim vezama pridržano za podlogu. Broj stupnjeva slobode
izlazi
s = 3n − ( 4 z 2 + 2 z1 ) − L = 3 × 5 − ( 4 × 2 + 2 × 2 ) − 2 − 1 = 15 − 12 − 3 = 0 (2.53)
Prethodnom relacijom je ispunjen nužan uvjet statičke određenosti. Dovoljan uvjet
podrazumijeva nepreklapanje veza što je osigurano ako: (1) točke C, D i E nisu na istom
pravcu, (2) točke C, E i F nisu na istom pravcu, (3) ležajne veze u A i B ne sijeku se u istoj
točki. Ovim je dokazana kinematička stabilnost i statička određenost.
Sličnost ovog sustava u odnosu na luk s jednom zategom što se sila u zategama određuje
iz uvjeta da je moment u zglobu C jednak nuli. Odatle izlazi veličina horizontalne
komponente sile u onoj zatezi koja se nalazi ispod zgloba C. Posebnost ovog sustava u
odnosu na luk sa zategom je što se sila u vješaljki te u drugoj zatezi određuje iz ravnoteže
sila u čvoru. Ako je vješaljka vertikalna, što je uobičajeno, tada je horizontalna komponenta
sila u zategama jednaka i iznosi H.

Crtež 2.66 Luk s vješaljkom i zategama

U slučaju vertikalnog opterećenja g(x) reakcije su vertikalne i jednake reakcijama obične

grede ekvivalentnog raspona. Moment u općem presjeku luka, unutar područja gdje postoje
zatege, iznosi
M x = M x0 − H h(x )
tako da opet postoji afini lik i mogućnost optimalnog izbora oblika luka i položaja zatege.

115
 2. Punostijeni statički određeni nosači u ravnini

g1(x)
S2 par.2o

a)
S2
S3 S3
S1
AH S1

AV l
B0

β1=11.6o; β2=2.9o; hc=6.2 m; l=30.0 m; g1(x)=0.1 MN/m

8.91 b)
6.77 1.09

0.75 Mx

7.00 12.00 m

2.56
2.02
c)
0.40
1.97
1.54 Vx
0.54 0.00
0.45
12.60 m

4.12 3.97
5.00
3.29 d)
3.36
2.65
Nx
3.30
0.58 0.01
12.60
27.00

Crtež 2.67 Luk s vješaljkom i zategama: a) uspravno opterećenje; b) Mx-dijagram;

c) Vx-dijagram; d) Nx-dijagram

116
2. Punostijeni statički određeni nosači u ravnini

w(x)=0.1 MN/m C w(x)=0.1 MN/m

par.2o
hC
a)
E F
β2
D β1
A B
l

b)
5.83
0.83MNm
Mx
2.70
5.00
27.00 m

0.25

1.28
c)
0.40
0.90 0.35
1.72 Vx
1.84
12.60
27.00 m

1.67 d)

1.08 MN
1.10 Nx
3.74 12.60
27.00 m
Crtež 2.68 Luk s vješaljkom i zategama: a) horizontalno opterećenje; b) Mx-dijagram;
c) Vx-dijagram; d) Nx-dijagram

117
 2. Punostijeni statički određeni nosači u ravnini

Luk s više vješaljki i zatega

U slučaju lukova izuzetno velikih raspona rabi se sustav zatega i vješaljki kako bi se
sklopio lučni nosač sa zategama. Na crtežu 2.69 prikazan je primjer luka sa složenim
sustavom zatega i vješaljki.
Dokaz kinematičke stabilnosti i statičke određenosti se temelji na vezivanju 11 tijela u
ravnini: dva dijela luka, pet zatega i četiri vješaljke. Sustav se može promatrati uz pomoć dva
makro tijela u ravnini. Prvo makro tijelo čine: (1) tijela AC, DJ i EJ, (2) na njega vezana
tijela JK i FK. Drugo makro tijelo čine: (1) tijela BC, MI i HM, (2) na njega vezana tijela ML
i GL. Dva makro tijela s tijelom KL čine cjelinu u ravnini koja je ležajnim vezama pridržana
za podlogu.

Crtež 2.69 Luk s vješaljkama i zategama

Broj stupnjeva slobode sustava izlazi

s = 3n − ( 4 z2 + 2 z1 ) − L = 3 × 11 − ( 4 × 4 + 7 × 2 ) − 2 − 1 = 33 − 30 − 3 = 0 (2.54)
čime je ispunjen nužan uvjet statičke određenosti. Dovoljan uvjet podrazumijeva
nepreklapanje veza što je osigurano ako: (1) točke D, J i E nisu na istom pravcu, (2) točke J,
K i F nisu na istom pravcu, (3) točke I, M i H nisu na istom pravcu, (4) točke M, G i K nisu
na istom pravcu, (5) točke K, L i C nisu na istom pravcu, (6) ležajne veze u A i B ne sijeku se
u istoj točki. Ovim je dokazana kinematička stabilnost i statička određenost.
U slučaju vertikalnih opterećenja, reakcije odgovaraju reakcijama odgovarajuće obične
grede ekvivalentnog raspona. Horizontalna komponente sila u zatezi i ovdje se određuje
sukladno izrazu (2.47). Momenti u presjecima luka unutar područja zatega imaju oblik dan
relacijom (2.48). Dakle opet postoji afini lik i mogućnost optimalnog izbora oblika osi luka i
položaja zatega za dominantna vertikalna opterećenja.
Konkretna geometrija i vertikalno opterećenje prikazano na crtežu 2.70a, daje veličine
reakcija i horizontalne komponente sile u zatezi.

118
2. Punostijeni statički određeni nosači u ravnini

β1=15.1o; hc=6.1 m; h(x)=2.02 m; l=30.0 m; g1(x)=0.1 MN/m

Crtež 2.70 Luk s vješaljkama i zategama: a) uspravno opterećenje; b) Mx-dijagram

c) Vx-dijagram; d) Nx-dijagram

119
 2. Punostijeni statički određeni nosači u ravnini

Luk s više zatega i vješaljki izložen horizontalnom opterećenju

Za geometriju luka i horizontalno opterećenje prema crtežu 2.71a određene su reakcije i
dijagrami reznih sila a prikazani su na crtežima 2.71b, c i d.

Crtež 2.71 Luk s vješaljkama i zategama: a) horizontalno opterećenje; b) Mx-dijagram;

c) Vx-dijagram; d) Nx-dijagram
Stanje reznih sila ukazuje da horizontalno opterećenje iz istog smjera na oba kraka luka
ima učinak na rezne sile slično kao i antisimetrično uspravno opterećenje. Na prikazanom
slučaju sile u zategama i vješaljkama su vlačne. Ako opterećenje promijeni smjer tada se
mijenja predznak sila u zategama i vješaljkama. Samo za sebe takvo opterećenje ne bi bilo
prihvatljivo zbog tlačnih sila u isključivo vlačnim elementima. U slučaju da se smjerovi
horizontalnog opterećenja na svaki krak razlikuju tada učinak na rezne sile luka ima
simetričan karakter.

120
2. Punostijeni statički određeni nosači u ravnini

2.5 Progibljivost punostijenih nosača

2.5.1 Progibljivost načelom virtualnoga rada

Pod određivanjem progibljivosti punostijenih nosača ovdje se podrazumijeva
određivanje, za poznato djelovanje, diskretnog pomaka na proizvoljnom mjestu i u
proizvoljnom smjeru.
Zbog statičke određenosti, reakcije i raspodjela unutrašnjih sila ne ovise o
karakteristikama presjeka, dimenzijama niti o materijalu. Vrsta poprečnog presjeka i
mehanička svojstava materijala utjecati će na progibljivost svakog sustava.
Neka je predmet promatranja konkretan konstruktivni sustav odabran kao obična greda
izložena djelovanju konstantnog opterećenja q. Neka je poprečni presjek konstantan,
pravokutan visine h, širine b, iz Hooke-ovog materijala s modulom elastičnosti E, i modulom
posmika G. Površina presjeka izložena uzdužnoj deformabilnosti iznosi A, površina izložena
posmičnoj deformabilnosti Ay dok je veličina momenta tromosti I.
Za zadani sustav i pripadno opterećenje neka su određene reakcije i sve potrebne rezne
sile, Mx, Vx i Nx, kako je prikazano na crtežu 2.72. Neka je δx oznaka za hipotetsku progibnu
liniju, kada bi bila poznata za ovo stanje. Progibna linija se sastoji od utjecaja koji daju
momenti savijanja, poprečne sile i uzdužne sile.
Neka se traži progibljivost u sredini grede u uspravnom smjeru. Na mjestu i u smjeru
traženog progiba postavlja se fiktivna jedinična sila F=1. Za ovaj slučaj opterećenja mogu se
odrediti reakcije i rezne sile. Neka pripadne rezne sile imaju oznake: mx, vx i nx, kako je
prikazano na crtežu 2.73.

Crtež 2.72 Odgovor zadanog sustava

121
 2. Punostijeni statički određeni nosači u ravnini

Crtež 2.73 Fiktivno opterećenje silom u smjeru progiba

Stanje ravnoteže pri djelovanju fiktivne sile F=1 indirektno se može provjeriti načelom
virtualnoga rada. Za bilo koji mogući slučaj virtualnih pomaka rad vanjskih sila F mora biti
jednak radu unutrašnjih sila, jer je promatrani sustav u ravnoteži. Ako se kao virtualni
pomaci za testiranje ravnoteže odaberu upravo pomaci stvarno zadanog opterećenja δx, tada
iz jednakosti radova vanjskih i unutrašnjih sila slijedi veličina traženog progiba δ, odnosno
Av = Au (2.53)
ili jednostavno
δ = Au (2.54)
Pri tome je rad unutrašnjih sila jednak
Mx V N
Au = mx∫ EI ∫GA y EA ∫
dx + vx x dx + nx x dx (2.55)
Ω Ω Ω
Mx
gdje je: virtualna zakrivljenost (deformacija) savijanjem,
EI
Vx
virtualna posmična deformacija,
GAy
Nx
virtualna uzdužna deformacija.
EA
U konkretnom slučaju rad uzdužnih sila jednak je nuli, a rad momenata savijanja iznosi
l
Mx 1 ⎛ ql 2 2 l ⎞⎟⎛ l 4 5 l ⎞ 5 ql 4
∫ mx
EI
dx = 2 ⎜ ⎜⎜ ⎟⎟ =
EI ⎜⎝ 8 3 2 ⎟⎠⎝ l 2 8 2 ⎠ 384 EI
(2.56)
0
dok je rad poprečnih sila

122
2. Punostijeni statički određeni nosači u ravnini

Vx 1 ⎛ ql l 1 ⎞ 1 1 ql 2
∫ vx
GAy
dx =2 ⎜ ⎟ =
GAy ⎝ 2 2 2 ⎠ 2 4 GAy
(2.57)
Ω
U prethodnim izrazima integracija je provedena prema teoremu Vereščagina, kako je
opisano u točki 5.3
Za konkretne vrijednosti: L=10 m, q=10 kN/m, E=10 GPa, G=6 GPa, h=70 cm,
b=30 cm, te Ay=A, progib u sredini iznosi
δ =15.185+0.099=15.28 mm (2.58)
Udio posmičnih deformacija je praktično zanemariv (iznosi ispod 1%). Kod nosača koji
su niski (nisu visokostijeni) udio posmičnih deformacija je gotov uvijek zanemariv.
Bez znatnije pogreške izraz za progib u prethodnom slučaju se može zapisati u obliku:
5 ql 4
δ= (2.59)
384 EI
Utjecaj uzdužnih deformacija se ne može zanemariti i ovisi od slučaja do slučaja kao što
je prikazano u narednim primjerima.
Postupak na prethodnom konkretnom slučaju može se poopćiti na bilo koji sustav
punostijenih nosača.
U nastavku je pokazan primjer određivanja kuta zaokreta grede sa opterećenjem i
svojstvima prikazanim na crtežu 2.72.

Crtež 2.74 Fiktivno opterećenje momentom na mjestu zaokreta

Sukladno izrazu (2.54) rad vanjskih sila iznosi upravo veličini traženog kuta zaokreta te
je
φ = Au (2.60)
odnosno
l
Mx 1 ⎛⎜ 2 ql 2 ⎞⎟ 1 ql 3
φ = mx ∫ EI
dx = l =
EI ⎜⎝ 3 8 ⎟⎠ 2 24 EI
(2.61)
0
Za konkretne vrijednosti ulaznih podataka, veličina traženog kuta zaokreta iznosi
φ =4.859×10-3 (2.62)
s dimenzijom prirodne vrijednosti kuta.

123
 2. Punostijeni statički određeni nosači u ravnini

2.5.2 Primjeri progibljivosti

Primjer 1. Obična greda izložena koncentriranoj sili

Obična greda izložena je koncentriranoj sili F u sredini raspona. Potrebno je odrediti
progib u sredini uvažavajući samo savojne deformacije. Presjek nosača je konstantan sa
savojnom krutosti iznosa EI. Dijagram momenata savijanja prikazan je na crtežu 2.75. Pošto
se progib traži upravo ispod sile F, tada i jedinična sila za primjenu virtualnoga rada mora
biti na istom mjestu. Tada je i dijagram mx istog oblika kao Mx, s iznosom u sredini ml/2=l/4.

Crtež 2.75 Opterećenje i momenti savijanja

Sukladno izrazu (2.54) veličina progiba u sredini iznosi

Mx 1 1 Fl 2 l Fl 3
δ = mx ∫ EI
dx =2 l =
EI 2 4 3 4 48 EI
(2.63)
Ω

Primjer 2. Greda oslonjena na vješaljki

Crtež 2.76 Opterećenje i rezne sile

Greda je izložena koncentriranoj sili F=100 kN u sredini raspona, ovješena je na vješaljki

na desnom ležaju. Potrebno je odrediti progib u sredini raspona. U ovom slučaju relevantne

124
2. Punostijeni statički određeni nosači u ravnini

su savojne deformacije grede i uzdužne deformacije vješaljke. Svojstva grede su: raspon
l=10.0 m, presjek visine 70 cm, širine 30 cm, modul elastičnosti Eg=10 GPa. Svojstva
vješaljke su: visina h=5.0 m, presjek kružni promjera 20 mm, modul elastičnosti
Ez=210 GPa.
Dijagram reznih sila prikazan je na crtežu 2.76. Jedinična sila za primjenu načela
virtualnoga rada mora biti u sredini raspona grede, tada su dijagrami reznih sila mx i nx isti
kao na crtežu 2.75, s tim da je ml/2=l/4 i iznos uzdužne sile nx=1/2.
Sukladno izrazu (2.54) veličina progiba u sredini raspona iznosi:
Mx N 1 ⎛ Fl l 2 2 l ⎞ 1 ⎛ F 1 ⎞ Fl 3 Fh
∫
δ = mx
EI ∫
dx + nx x dx =2
E1 A1
⎜ ⎟+ ⎜ h ⎟= +
E g I g ⎝ 4 2 3 4 ⎠ E z Az ⎝ 2 2 ⎠ 48 EI 4 E1 A1
(2.64)
l h
Kada se uvrste konkretne vrijednosti izlazi
δ =24.295+1.895=26.19 mm (2.65)

Primjer 3. Trozglobni okvir izložen horizontalnoj sili

Trozglobni okvir je izložen horizontalnoj sili F=10 kN u visini prečke. Osna geometrija
okvira i pripadni dijagrami unutrašnjih sila prikazani su na crtežu 2.77. Potrebno je odrediti
horizontalni pomak lijevog čvora. Jedinična sila za primjenu načela virtualnoga rada mora
biti na mjestu i u smjeru traženog progiba. Pripadni dijagrami mx i nx, slični su onima sa
crteža 2.77 pri čemu je mmax=l/4 te nx=±1/2.

Crtež 2.75 Opterećenje i rezne sile za proračun horizontalnog pomaka

Sukladno izrazu (2.54) veličina horizontalnog progiba iznosi

Mx N 1 ⎛ Fl l 1 2 l ⎞ 1 ⎛ F l 1 ⎞ Fl 3 Fh
δ = mx∫ EI EA∫
dx + nx x dx =4 ⎜ ⋅ ⎟+4
EI ⎝ 4 2 2 3 4 ⎠
⎜ ⋅ ⎟= +
EA ⎝ 2 2 2 ⎠ 24 EI 2 EA
(2.66)
Ω Ω

125
 2. Punostijeni statički određeni nosači u ravnini

Primjer 4. (za vježbu): Konzolni nosač

Za konzolni nosač s opterećenjem silom F kako je prikazano na crtežu 2.78 potrebno je
odrediti progib δ i kut zaokreta θ. U obzir uzeti samo savojno deformiranje.
F
EI
θ
δ
l
Crtež 2.78 Progib i zaokret konzolnog nosača

Fl 3 Fl 2
Rješenje glasi: δ = ,θ=
3 EI 2 EI

Primjer 5. (za vježbu): Gerberov nosač

Za Gerberov nosač s opterećenjem silama F i q kako je prikazano na crtežu 2.79
potrebno je odrediti progib δ i kut zaokreta θ. U obzir uzeti samo savojno deformiranje.
EI F=ql
θ q
δ
l/2 l/2 0.2l l
Crtež 2.79 Progib i zaokret Gerberovog nosača

17 Fl 3 11 Fl 2
Rješenje glasi: δ = − , θ= .
1000 EI 120 EI

Primjer 6. (za vježbu): Progib poduprte grede

Za poduprtu gredu prikazanu na crtežu 2.80 potrebno je odrediti progib δ u sredini
raspona za zadano opterećenje. Geometrija desne strane simetrična je geometriji lijeve
strane. Zadane su veličine savojne krutosti presjeka grede EI=1.11 MNm2, osne krutosti
presjeka kosnika EA1=58.2 MN, osne krutosti presjeka stupova EA2=46.8.2 MN, iznos sile
F=0.1 MN.
Rješenje glasi: δ=3.30 cm.

126
2. Punostijeni statički određeni nosači u ravnini

Crtež 2.80 Progib poduprte grede

2.6 Temperaturno djelovanje

2.6.1 Deformacije jednolike i nejednolike temperature

U statici linijskih nosača pa tako i punostijenih nosača pojednostavnjeno se zadaje
temperaturno djelovanje u dva slučaja koja se mogu pojaviti i istodobno. Prvi slučaj je
jednolika temperatura koja podrazumijeva pojavu jednake promjene, porasta ili sniženja
temperature u svim dijelovima presjeka kao i po svim dijelovima istog elementa. Drugi
slučaj je nejednolika temperatura koja podrazumijeva na gornjem rubu promjenu
temperature jednog predznaka a na donjem rubu istu promjenu suprotnog predznaka s
linearnom promjenom.

Deformiranje diferencijalnog elementa štapa jednolikom temperaturom

Uslijed jednolikog zagrijavanja za t0, sva vlakanca presjeka jednako se rastežu za iznos
ε x = α t t0 (2.67)
gdje je αt toplinski koeficijent [1/C], koji pokazuje koliko se rastegne vlakance jedinične
duljine pri promjeni temperature za 1o C. Izgled deformiranog elementa prikazan je na crtežu
2.81.
αt

t0

dx=1 εx = αt t0

Crtež 2.81 Rastezanje pri jednolikoj temperaturi

Deformiranje diferencijalnog elementa štapa nejednolikom temperaturom

Neka se gornje vlakance ohladi za iznos ∆t/2 a donje vlakance zagrije za iznos ∆t/2.
Deformiranje svakog vlakanca je slobodno pa nastaje oblik prikazan crtežu 2.82.

127
 2. Punostijeni statički određeni nosači u ravnini

Crtež 2.82 Zakrivljenost štapa pri nejednolikoj temperaturi

128
2. Punostijeni statički određeni nosači u ravnini

Na promatranoj duljini elementa rubni presjeci su se zakrenuli za kut

α t ∆t
∆φ = (2.68)
h
što predstavlja traženu savojnu deformaciju-promjenu kuta zaokreta odnosno zakrivljenost
presjeka.
Slobodno deformiranje je bitno deformacijsko svojstvo statički određenih sustava, što je
potvrđeno u prethodnoj točki. Stoga se temperaturno djelovanje jednoliko i nejednoliko
ostvaruje kao slobodno deformiranje sustava bez pojave reakcija i unutrašnjih sila.
Posljedica će biti samo deformiranje zadanog sustava ovisno o temperaturnom djelovanju,
toplinskom koeficijentu i visini presjeka elemenata.

2.6.2 Temperaturna progibljivost načelom virtualnoga rada

Temperaturno djelovanje izaziva deformiranje promatranog sustava. Klasični pristup
određivanja deformacijske linije je složen. Za tu svrhu praktičnije je uporabiti računalne
metode koje se pak izučavaju u statici neodređenih sustava. Stoga se pod temperaturnom
progibljivosti ovdje podrazumijeva određivanje diskretnih pomaka na određenom mjestu i u
određenom smjeru kao posljedica temperaturnog djelovanja.
Praktično je uporabiti isti pristup kao u prethodnoj točki određivanja progiba pri
djelovanju konkretnog opterećenja. Ako se temperaturne deformacije uzdužne i savojne,
poistovjete sa savojnim deformacijama savijanja i deformacijama od uzdužnih sila tada
vrijedi analogija iz prethodne točke. Primjenjuje se načelo virtualnoga rada u kojem su
unutrašnje sile one koje daje jedinična sila F=1 (na mjestu i u smjeru traženog progiba) a
virtualni pomaci odnosno virtualne deformacije na kojima se vrši rad su temperaturne
deformacije koje su zadane samim temperaturnim djelovanjem i svojstvima presjeka.
U nastavku je pokazan primjer određivanja progiba obične grede u sredini raspona
izložene nejednolikoj temperaturi. Neka je l=10 m, ∆t=40oC (hlađenje s gornje strane
nosača), visina presjeka h=70 cm, a toplinski koeficijent αt=1.0×10-5 oC -1.

Crtež 2.83 Progibljivost pri nejednolikoj temperaturi

129
 2. Punostijeni statički određeni nosači u ravnini

Veličina progiba će iznosit

α t ∆t x
∫
δ = mx
h ∫
dx + nx α t t0 dx (2.69)
Ω Ω
U konkretnom slučaju je
α t ∆t x l l 1 α t ∆t x l 2
δ =2 = (2.70)
h 422 8h
odnosno
δ=0.714 cm (2.71)

2.6.3 Primjeri temperaturne progibljivosti

Primjer 1. Progib i zaokret Gerberovog nosača sa stupom

Sustav Gerberovog nosača poduprt stupom, kao što je prikazano na crtežu 2.84, izložen
je temperaturnom djelovanju: jednolikom zagrijavanju stupa t0=20 oC i nejednolikoj
temperaturi ∆t=30 oC grednog dijela. Gornji pojas ohlađen je za 15o C, a donji za isto toliko
zagrijan. Toplinski koeficijent za gredu i stup iznosi αt=1.0×10-5 oC-1. Visina presjeka grede
iznosi 60 cm. Potrebno je odrediti na crtežu naznačeni progib i zaokret.

Crtež 2.84 Progibljivost pri složenoj temperaturi

130
2. Punostijeni statički određeni nosači u ravnini

U danom primjeru veličina progiba će iznositi:

( )
−5
⎛ 2.0 ⋅ 10.0 2.0 ⋅ 2.0 ⎞ 1.0 ⋅ 10 ⋅ 30
δ = −⎜ + ⎟ − 1.0 ⋅ 10 − 5 ⋅ 20 ⋅ ( −0.2 ) ⋅ 5.0 =
⎝ 2 2 ⎠ 0.6 (2.72)
δ = −0.006 − 0.0012 = −0.0072 m
Dok će veličina kuta zaokreta iznositi:

( )
−5
⎛ 0.25 ⋅ 10.0 0.25 ⋅ 2.0 1.0 ⋅ 8.0 ⎞ 1.0 ⋅ 10 ⋅ 30
θ = ⎜− − + ⎟ − 0.025 ⋅ 1.0 ⋅ 10 − 5 ⋅ 20 ⋅ 5.0 =
⎝ 2 2 2 ⎠ 0.6 (2.73)
θ = 0.00125 − 0.00015 = 0.0011 m m

Crtež 2.85 Progibne linije uslijed temperaturnog djelovanja: a) nejednoliko zagrijavanje grede za
∆t=±15 oC; b) jednoliko zagrijavanje stupa za to=20 oC; c) superpozicija a)+b)

Primjer 2. Progib poligonalne grede

Poligonalna greda, izložena je temperaturnom jednolikom i nejednolikom djelovanju kao
što je prikazano na crtežu 2.86. Jednolika temperatura iznosi t0=20o C, nejednolika
temperatura ∆t=30 oC s hlađenjem izvana, a zagrijavanjem iznutra. Visina presjeka je 60 cm.

Crtež 2.86 Progibljivost pri složenoj temperaturi:

a) geometrija nosača i temperaturno djelovanje; b) dijagram momenata za F=1 kN; c) dijagram
uzdužnih sila za F=1 kN; d) deformacije za nejednoliko zagrijavanje ∆t=±15 oC; e) deformacije za
jednoliko zagrijavanje to=20 oC; f) ukupna deformacija nosača

131
 2. Punostijeni statički određeni nosači u ravnini

Veličina horizontalnog progiba za l=10 m će iznositi:

( )
−5
⎛ 10.0 ⋅ 10.0 ⎞ 1.0 ⋅ 10 ⋅ 30
δ = ⎜2 ⋅ + 10.0 ⋅ 10.0 ⎟ + 1.0 ⋅ 1.0 ⋅ 10 − 5 ⋅ 20 ⋅ 10 =
⎝ 2 ⎠ 0.6 (2.74)
δ = 0.100 + 0.002 = 0.102 m

Primjer 3. (za vježbu): Konzolni nosač izložen nejednolikoj temperaturi

Konzolni nosač visine presjeka h, izložen je nejednolikoj temperaturi ∆t=40 0C pri
zagrijavanju s gornje i hlađenju s donje strane kako je prikazano na crtežu 2.87. Traži se
progib i kut zaokreta na kraju konzole.
Δt/2
θ

h
δ -Δt/2 l αt

Crtež 2.87 Progibljivost konzole pri nejednolikoj temperaturi

l2 l
Rješenje zadatka glasi: δ = α t ∆t , θ = α t ∆t .
2h h

2.7 Pokretno opterećenje i utjecajne linije

2.7.1 Utjecajne linije i jedinična pokretna sila

Poseban slučaj djelovanja sila na konstruktivne sustave su pokretne sile. Teorijski
gledano to je zapravo stanje s beskonačnim brojem različitih položaja, odnosno slučaja
zadanog opterećenja. Razumljivo je da sve te slučajeve, a niti veliki broj, ne možemo
obraditi. Inženjerski je zadaću postaviti tako da se izluči slučaj ili slučajevi koji daju
ekstremni utjecaj za konkretnu veličinu koju želimo odrediti. Put do rješenja na postavljenu
zadaću vodi preko pojma utjecajnih linija.
Što su utjecajne linije? Najkraće, to su geometrijski mogući pomaci mehanizama ili
progibi sustava, koje pridružujemo promatranom sustavu i proglašavamo ih virtualnim
pomacima.
Čemu služe utjecajne linije? Služe za određivanje ekstremnih veličina koje daje pokretno
opterećenje. Način konstruiranja i upotrebe izloženi su u nastavku.

Kinematički postupak
Kinematički postupak tradicionalan je način konstruiranja utjecajnih linija koji vodi
primjeni kinematičkih metoda određivanja polova prema načelima kinematike krutih tijela u
komplanarnom gibanju (vidjeti crtež 2.88): (1) apsolutni pol nekog tijela nalazi se na pravcu
okomitom na pomak bilo koje točke tog tijela; (2) apsolutni polovi ( I i II ) dva tijela (I i
II) i njihov relativni pol (R1,2) nalaze se na pravcu; (3) relativni polovi triju tijela nalaze na
pravcu (R1,2, R2,3, R1,3).

132
2. Punostijeni statički određeni nosači u ravnini

II

II R2,3 R1,3
R1,2

I III

III

Crtež 2.88 Apsolutni i relativni polovi tri tijela u ravnini

Relativni pomaci između dva štapa, ovisno o prekinutoj vezi (vidjeti crtež 2.89) mogu
biti zaokret, te poprečni i uzdužni pomak. Kada je relativni pomak zaokret, veza je zglobna,
a relativni pol je u zglobu (crtež 2.89a). Kada je relativni pomak okomito na os štapa, tada je
moguć poprečni pomak, a relativni pol je u beskonačnosti-u pravcu osi štapa (crtež 2.89b).
Projekcije relativnog poprečnog pomaka štapa čija je os nagnuta za kut α su:
∆vh1,2=∆v1,2 sinα i ∆vv1,2=∆v1,2 cosα. Kada je relativni pomak u pravcu osi štapova, tada je
moguć uzdužni pomak, a relativni pol je u beskonačnosti-u pravcu normale na os štapa (crtež
2.89c). Projekcije relativnog uzdužnog pomaka štapa čija je os nagnuta za kut α su
∆uh1,2=∆u1,2 cosα i ∆uv1,2=∆u1,2 sinα.
a) b) c)

a a a

R 1,2
Dv 1,2

Du 1,2 u 1
Dv 2

Df1,2
D
R1,2 Df2 Du 2
Dv 1

Df1
R 1,2
Dv 1,2
Dv1,2

Du 1,2
v

Du1,2
v

Dv1,2
h
Du1,2
h

Crtež 2.89 Relativni pomaci štapa: a) zaokret; b) poprečni pomak; c) uzdužni pomak
Nakon određivanja apsolutnih i relativnih pomaka, utjecajna linija za neku silu dobiva se
zadavanjem relativnog jediničnog pomaka na mjestu i u smjeru tražene sile.
S ciljem određivanja veličine konkretne reakcije ili rezne sile za dano opterećenje, može
se uporabiti načelo virtualnoga rada: Odbaci se veza koja prenosi traženu silu i nadomjesti
nepoznatom silom. Statički određeni sustav postaje mehanizam s jednim stupnjem slobode,
za koji je moguće odrediti sve pomake. Postavimo li bilo kakvo opterećenje na promatrani

133
 2. Punostijeni statički određeni nosači u ravnini

sustav i uporabimo načelo virtualnoga rada, pri čemu su pomaci mehanizma virtualni
pomaci, slijedi da je jedina nepoznata veličina tražena sila. Pristup se pojednostavnjuje ako
se zahtjeva da su pomaci sustava upravo takvi da je na mjestu tražene sile nastao jedinični
pomak. Dakle, prema načelu virtualnog rada, rad sile na mjestu jediničnog pomaka (Au)
jednak je ukupnom radu vanjskih sila (Av).
U slijedećem primjeru izračunate su reakcije i unutarnje sile pomoću utjecajnih linija i
načela jednakosti radova vanjskih i unutarnjih sila nad virtualnim pomacima.

Primjer 1. Poligonalni nosač

Na poligonalnom nosaču sa crteža 2.90a potrebno je odrediti reakcije i unutarnje sile pri
djelovanju opterećenja: V=40 kN; H=20 kN; q=15 kN/m i M=30 kNm. Na mjestu tražene
reakcije ukloni se veza i zadaje jedinični pomak u smjeru djelovanja reakcije. Nastali plan
pomaka je utjecajna linija za pojedinu reakciju (crtež 2.90b, c i d). Za izračun pomaka u
smjeru djelovanja opterećenja ordinate utjecajnih linija projiciraju se na horizontalnu i
vertikalnu os.
q
V a1
B

1.0
. 0.316
a) H c) j2
3.0

B I
t t
0.158
Ah A
I a1 j2
M
2.0 4.0 3.5
0.816
Av j2
0.421

4.0 5.5

1.0

0.316
b) I d) I
0.158
j1
1.0

I 1.0
1.0
I
0.579

j1
0.184
1.0

Crtež 2.90 Utjecajne linije za reakcije iz Primjera 1:

a) poligonalni nosač i opterećenje; b) ηAv; c) ηB; d) ηAh

Rad tražene reakcije na mjestu i u smjeru jediničnog pomaka jednak je radu vanjskih sila
na mjestu i u smjeru djelovanja, te su iznosi traženih reakcija slijedeći:
Av⋅1.00+30.0⋅(1/9.5)+20.0⋅0.158-15.0⋅4.0⋅0.579-40.0⋅0.184=0 Av = 35.78 kN
B⋅1.00-30.0⋅(1/9.5)-20.0⋅0.158-15.0⋅4.0⋅0.421-40.0⋅0.816=0 B = 64.22 kN
Ah⋅1.00+20.0⋅1.0=0 Ah =-20.00 kN

134
2. Punostijeni statički određeni nosači u ravnini

Za izračun unutarnjih sila u presjeku t-t, prekinute su veze na mjestu traženih sila i zadani
jedinični pomaci (crtež 2.91).
1.0

1.0
II II
a) c) 0.80
0.9895

0.60
0 II
1.0
0
I 0.868 1.0

1.0
I I I 0.80
1.0 0.095

1.0
2.316

5.5
1.0
4.0

0.737
1.895
1.737

0.60
II

b)

0.60
0.80

0.347
1.0
0

II
0.126 II
0.80
I 0.474
I
1.0
0

0.60
0.253
0.337

0.190
0.253

0.60
0.80

0.60
0.80

0.111
0.284
0.147
0.379

0.347
0.463

Crtež 2.91 Utjecajne linije za unutarnje sile u presjeku t-t iz Primjera 1: a) ηMt-t ; b) ηVt-t ; c) ηNt-t

Rad tražene sile na mjestu i u smjeru jediničnog pomaka jednak je ukupnom radu
vanjskih sila na mjestu i u smjeru djelovanja, te su iznosi momenta, poprečne i uzdužne sile
u presjeku t-t slijedeći:
Mt-t⋅1.00-30.0⋅(2.316/4.0)-20.0⋅0.868-15.0⋅2.0⋅(1.737+1.895)-40.0⋅0.737=0
Mt-t = 173.17 kN
Vt-t⋅1.00-30.0⋅(0.337/4.0)+20.0⋅0.474+15.0⋅2.0⋅ (-0.253+0.379)+40.0⋅0.147=0
Vt-t =-16.61 kN
Nt-t⋅1.00-30.0⋅ (0.253/4.0)-20.0⋅0.895+15.0⋅2.0⋅ (-0.190+0.284)+40.0⋅0.111=0
Nt-t = 12.54 kN

135
 2. Punostijeni statički određeni nosači u ravnini

Primjer 2. Trozglobni luk

Na trozglobnom luku sa crteža 2.92a potrebno je odrediti reakcije i unutarnje sile pri
djelovanju opterećenja: V=40 kN; H=20 kN; q=15 kN/m i M=30 kNm. Na mjestu tražene
reakcije ukloni se veza i zadaje jedinični pomak u smjeru djelovanja reakcije. Nastali plan
pomaka je utjecajna linija za pojedinu reakciju (crteži 2.92b i c).
q2
q1 V
s
t s C
a) t

3.0
H

5.0
M Bh
B

2.0
Ah A Bv
2.0 3.0 5.0 2.0
Av 3.0
II
0.30
b)
R1,2 II
I 0.15 j2
II
I
j1
j1 I
1.0

4.67
I II
j2 j1
1.0

0.94

0.20
0.79

0.70

0.45

II
0.30
c)
R1,2
0.15
I
j2
1.0

II j2

I j1

II
1.0

I j2
0.06

0.21

0.30

0.55

j1

Crtež 2.92 Utjecajne linije za nosač iz Primjera 2: a) trozglobni luk i opterećenje; b) ηAv ; c) ηBv

136
2. Punostijeni statički određeni nosači u ravnini

2.143
II j1

j1 0.30
R1,2

a) 0.15 II
II
I
I

1.0 j1 1.0
j2
0.14

0.49

0.70

0.45
II

j2 j2

7.00
b) II
0.70
R1,2
I
II 0.85

1.0
1.0
I I
0.70
0.49

0.45
0.14

j2

Crtež 2.93 Utjecajne linije za nosač iz Primjera 2: a) ηAh ; b) ηBh

Za izračun pomaka u smjeru djelovanja opterećenja ordinate utjecajnih linija projiciraju

se na horizontalnu i vertikalnu os.
Rad tražene sile (reakcije) nad na mjestu i u smjeru jediničnog pomaka jednak je radu
vanjskih sila na mjestu i u smjeru djelovanja sile, te su iznosi traženih reakcija slijedeći:
Av⋅1.00+15.0⋅ (1/16.667)-10.0⋅2.0⋅0.94-60.0⋅0.79-20.0⋅5.0⋅0.45+30.0⋅0.15=0 Av = 105.8 kN
Bv⋅1.00-15.0⋅ (0.3/5.0)-10.0⋅2.0⋅0.06-60.0⋅0.21-20.0⋅5.0⋅0.55-30.0⋅0.15=0 Bv = 74.2 kN
Ah⋅1.00-15.0⋅ (0.7/5.0)-10.0⋅2.0⋅0.14-60.0⋅0.49-20.0⋅5.0⋅0.45+30.0⋅0.15=0 Ah = 74.8 kN
Bh⋅1.00-15.0⋅ (0.7/5.0)-10.0⋅2.0⋅0.14-60.0⋅0.49-20.0⋅5.0⋅0.45-30.0⋅0.85=0 Bh = 104.8 kN
Za izračun unutarnjih sila u presjecima t-t i s-s, prekinute su veze na mjestu traženih sila i
zadani jedinični pomaci (crteži 2.94a, b i c).

137
 II
R1,2 R2,3 R1,3
0.90
f) III
II
I III 0.45
III

I
I

1.35

2.10
j3
1.0

0.18
0.35
0.87

138
1,2
1.0

R
II

R1,2
II 0.9285
g) 1.0 h) 1.0
R2,3 1.0
R2,3
III III
0.9285 II
j1 1.0 0.084 III 0.15
0

0.371
III I III
I
2.44
I I
I
0.9285

Crtež 2.94 Utjecajne linije za nosač iz Primjera 2: a) ηMt-t ; b) ηVt-t ; c) ηNs-s

j1 0.371 j1
0.14

0.152
0.28
0.45

0.49
0.70

0.371

0.162
0.390
0.251
2. Punostijeni statički određeni nosači u ravnini
2. Punostijeni statički određeni nosači u ravnini

Rad tražene sile na mjestu i u smjeru jediničnog pomaka jednak je ukupnom radu
vanjskih sila na mjestu i u smjeru djelovanja, te su iznosi momenta, poprečne i uzdužne sile
u presjecima t-t i s-s slijedeći:
Mt-t⋅1.00-15.0⋅(0.36/2.0)-10.0⋅2.0⋅0.18+60.0⋅0.87+20.0⋅5.0⋅1.35-30.0⋅0.45=0 Mt-t =-167.4 kN
Vt-t⋅1.00-15.0⋅(0.3714/2.439)-10.0⋅2.0⋅0.1523-60.0⋅0.1616-20.0⋅5.0⋅0.2507+30.0⋅0.0836=0
Vt-t = 37.59 kN
Ns-s⋅1.00+15.0⋅(0.7/5)+10.0⋅2.0⋅0.14+60.0⋅0.49+20.0⋅5.0⋅0.45-30.0⋅0.15=0 Ns-s =-74.8 kN

Analitički postupak određivanja utjecajnih linija

Odgovor nosača na vanjsko djelovanje u smislu unutarnjih sila svodio se na
izračunavanje funkcija M(x), V(x) i N(x), odnosno veličina unutarnjih sila u nekom
karakterističnom presjeku na mjestu x, a za fiksan položaj vanjskog opterećenja. Analitičkim
postupkom određivanja utjecajnih linija, određuje se veličina odgovora (reakcija ili
unutarnjih sila) na mjestu i u smjeru tražene veličine, a kao funkcija položaja jedinične sile
na mjestu x.

Utjecajne linije običnoj gredi

x Pv(x)
Traži se izraz za izračunavanje reakcija A i B,
kao funkcija položaja sile Pv(x), iz slijedećeg Ph(x)
Ah A B x
uvjeta (crtež 2.95):
1
∑ M B = 0 → Av = l Pv (l − x ) Av l Bv
1 x
∑ M A = 0 → Bv = Pv x
l
hAv= 1-
l
1 x
Za slučaj kada je Pv(x)=1, slijede utjecajne
linije za reakcije Av i Bv:
hAv= x
x x l
η Av = 1 − ; η Bv = 1 x
l l
koje su prikazane na crtežu 2.95. hAh= -1 x
Pri djelovanju uzdužne sile Ph(x) na nosaču na
1
mjestu x, horizontalna reakcija iznosi:
∑ Fx = 0 → Ah = − Ph Crtež 2.95
Utjecajne linije za reakcije: ηAv, ηBv i ηAh
Za slučaj kada je Ph(x)=1, slijedi utjecajna
linija za horizontalnu reakciju:
η Ah = −1

139
 2. Punostijeni statički određeni nosači u ravnini

x
Izraz za izračunavanje momenta Mt-t, kada se P(x)
sila P(x) nalazi između ležaja A i presjeka t-t t
A B x
(crtež 2.96), slijedi iz uvjeta:
∑ M t −t = 0 → M t −t = B ⋅ b a
t
b
l B
Za slučaj kada je P(x)=1, izraz za utjecajnu A
liniju u području između ležaja A i presjeka t-t je
x
η M t −t = η B ⋅ b = b
l
Kada se sila P(x)=1 nalazi između presjeka t-t i b/l b
ležaja B izraz za utjecajnu liniju je a a/l
⎛ x⎞ x
η M t −t = η A ⋅ a = a ⎜ 1 − ⎟
⎝ l⎠ hMt-t= hA·a
Utjecajna linija za moment u presjeku t-t hMt-t= hB·b
grafički je prikazana na crtežu 2.96. Crtež 2.96 Utjecajna linija ηMt-t
x
Poprečna sila u presjeku t-t, u slučaju kada se P(x)
sila P(x) nalazi između ležaja A i presjeka t-t, t
A B x
slijedi iz uvjeta (vidjeti crtež 2.97)
∑ Y = 0 → Vt −t = B a
t
b
l B
Za slučaj kada je P(x)=1, utjecajna linija u A
području između ležaja A i presjeka t-t glasi:
hVt-t = hB
ηVt − t = −η B 1 x
Kada se sila P(x)=1 nalazi između presjeka t-t i 1
ležaja B utjecajna linija za poprečnu silu je hVt-t = -hA
ηVt −t = −η A Crtež 2.97 Utjecajna linija ηVt-t

Utjecajne linije na konzoli

x
Moment u presjeku t-t, kao funkcija položaja P(x)
sile Pv(x), slijedi iz slijedećeg uvjeta (crtež t
2.98): A

∑ M t −t = 0 → M t −t + P(a − x ) = 0 a
l
t b
Za slučaj kada je Pv(x)=1, slijedi utjecajna x
linija za moment u presjeku t-t: hMt-t
η M t −t = x − a
Utjecajna linija za poprečnu silu slijedi iz a
jednadžbe ravnoteže:
∑ Y = 0 → Vt − t − P = 0
Kada je sila P(x)=1 slijedi utjecajna linija za 1 hVt-t x
poprečnu silu: Crtež 2.98 Utjecajne linije na konzoli:
ηVt −t = 1 . ηMt-t i ηVt-t

140
2. Punostijeni statički određeni nosači u ravnini

Postupak ciljane deformacije-temperaturne analogije

Postupak ciljane deformacije za određivanje utjecajnih linija punostijenih nosača se
primjenjuje jednako na statički određene i statički neodređene sustave. Cilj postupka je
konstruiranje virtualnih pomaka koji čine utjecajnu liniju kao stvarnih progiba nastalih od
specijalno odabranog, odnosno ciljanog opterećenja. Ciljano opterećenje se zadaje u okolišu
mjesta tražene veličine i to tako da izazove istovrsnu deformaciju, na konačno malom dijelu
sustava. Ono može biti zadano kao koncentrirano djelovanje ili temperaturno djelovanje.
Kod traženja utjecajne linije za moment ciljano opterećenje treba dati jedinični zaokret dva
bliska susjedna presjeka. Pri traženju utjecajne linije za poprečnu silu moment ciljano
opterećenje treba dati jedinično smicanje dva bliska susjedna presjeka. Za određivanje
utjecajne linije za uzdužnu silu, ciljano opterećenje treba dati jedinično razvlačenje dva
bliska susjedna presjeka. Kod utjecajnih sila za reakcije, ciljano opterećenje treba rastegnuti
štap koji prenosi reaktivnu silu.
Shema opterećenja s kojom se izaziva utjecajna linija za moment se satoji od para
momenata savijanja dovoljno blizu postavljena. Konkretan primjer je pokazan na crtežu
2.99. Alternativa je da se na usvojenom kratkom elementu zadaje nejednolika temperatura.
M M

0.3l
Mx
Δx
0.6l 0.4l
t

t
η
M t-t
1

Crtež 2.99 Shema opterećenja i progibi za utjecajnu linija za moment u presjeku t-t

Shema opterećenja s kojom se izaziva utjecajna linija za poprečnu silu se sastoji od dva
para momenata jednakog iznosa i suprotnog predznaka. Parovi su postavljeni jedan do
drugoga, tako da se dobiva djelovanje M1, −2M1, M1. Konkretan primjer je pokazan na
crtežu 2.100. Alternativni pristup temperaturnom analogijom je izlaganje pola usvojenog
elementa nejednolikoj temperaturi jednog predznaka a druge polovice nejednolikoj
temperaturi drugog predznaka.

141
 2. Punostijeni statički određeni nosači u ravnini

0.6l 0.4l

2M
M M

0.3l
Mx
Δx

η
V t-t
t
t
1

Crtež 2.100 Shema opterećenja i progibi za utjecajnu liniju za poprečnu silu u presjeku t-t

Shema opterećenja s kojom se izaziva utjecajna linija za poprečnu silu se sastoji od dvije
jednake sile suprotnog smjera koje izazivaju vlačno djelovanje na konačnom dijelu nosača.
Primjer je prikazan na crtežu 2.101. Alternacija temperaturnim djelovanjem je jednoliko
zagrijavanje konačnog dijela nosača.

Crtež 2.101 Shema opterećenja i progibi za utjecajnu liniju za uzdužnu silu u presjeku t-t

Progibne linije u svim slučajevima upravo su utjecajne linije. Progibe je praktično

odrediti računalnim postupkom, dakle primjenom metode pomaka. Detalji metode pomaka
objašnjeni su u analizi statički neodređenih sustava.

142
2. Punostijeni statički određeni nosači u ravnini

2.7.2 Primjer utjecajnih linija nekih karakterističnih nosača

Utjecajne linije Gerberovog nosača

Utjecajne linije za moment i poprečnu silu u presjeku t-t Gerberovog nosača prikazane su
na crtežu 2.102.
q1
P1 P2
a b c
A B C D E F
a b c
2.0 3.0 1.0
2.0 4.0 1.0 4.0 1.0 6.0
1.00
0.75

hRA
0.3125

0.50
1.25

1.00

hRC
0.625

0.583

0.50
0.073

1.00
hRE
0.25

1.0
hMA
1.0
0.0625

hVA
1.00
1.0

0.25

1.0
hMB
1.0

0.05

hVB
1.0
1.0

1.0
1.0

hMC
0.021

0.167

0.333

1.0
1.00
0.50

hVC
Crtež 2.102 Utjecajne linije za rezne sile na Gerberovom nosaču

143
 2. Punostijeni statički određeni nosači u ravnini

Prema načelu virtualnog rada, rad sile na mjestu jediničnog pomaka, jednak je radu
vanjskih sila. Za q1=2.0 kN/m, P1=5.0 kN, P2=6.0 kN slijede nepoznate sile:
RA=2.0⋅6.0⋅0.75= 9.0 kN; RC=2.0⋅6.0⋅0.3125+5.0⋅0.5=6.25 kN
RE=-2.0⋅6.0⋅0.07292+5.0⋅0.58333+6.0⋅0.5=5.04 kN
Ma-a=2.0⋅6.0⋅0.02083-5.0⋅0.16667+6.0⋅1.0=5.42 kNm; Mb-b=2.0⋅6.0⋅0.0625-5.0⋅0.5= -1.75 kNm
Va-a=2.0⋅6.0⋅0.01042-5.0⋅0.08333+6.0⋅0.5=2.71 kN; Vb-b=-2.0⋅6.0⋅0.0625+5.0⋅0.5= 1.75 kN
Mc-c=-2.0*6.0*0.25= -3.0 kNm; Vc-c=-2.0⋅6.0⋅0.0625-5.0⋅0.5= -3.25 kN

Trozglobni luk
Utjecajne linije za moment u presjeku t-t trozglobnog luka prikazane su na crtežu 2.103.
Nul točka utjecajne linije zove se još i statička nul točka. Ona pokazuje mjesto djelovanja
sile kada je u promatranom presjeku moment savijanja jednak nuli. U kinematici to mjesto
odgovara apsolutnom polu srednjeg dijela mehanizma.

Crtež 2.103 Trozglobni luk – utjecajna linija za moment u presjeku t-t

Utjecajne linije za poprečnu silu u presjeku t-t trozglobnog luka prikazane su na crtežu
2.104.

144
2. Punostijeni statički određeni nosači u ravnini

Crtež 2.104 Trozglobni luk-utjecajne linije za poprečnu silu u presjeku t-t

Primjer ovješene grede

Utjecajne linije za moment na gredi i uzdužnu silu u zatezi ovješene grede prikazane su
na crtežima 2.105 i 2.106.

M M

Δx

η t
Mt-t 1

ηv 1
Mt-t
Crtež 2.105 Ovješena greda-utjecajne linije za moment u gredi

145
 2. Punostijeni statički određeni nosači u ravnini

hc
z
α

η 1/(hcosα)
Nz

Crtež 2.106 Ovješena greda-utjecajne linije za sile u zatezi

2.7.3 Ekstremni utjecaji pokretnog opterećenja

Uporaba utjecajnih linija

Utjecajne linije kod djelovanja pokretnog opterećenja rabimo za određivanje ekstrema
tražene statičke veličine. Postupak se zapravo svodi na traženje položaja pokretnog
opterećenja čiji virtualni rad nad utjecajnom linijom daje ekstrem. Postupak značajno ovisi o
vrsti pokretnog opterećenja.
U slučaju jedne koncentrirane sile ekstrem se dobije postavljanjem pokretne sile iznad
najveće ordinate utjecajne linije u slučaju maksimuma ili najmanje ordinate utjecajne linije u
slučaju minimuma.
U nastavku se prati nekoliko jednostavnijih slučajeva pokretnog opterećenja u traženju
ekstrema nad utjecajnom linijom prikazanom na crtežu 2.107.
U slučaju prvog opterećenja s dvije jednake sile, jedna sila se postavlja iznad najveće
ordinate, a druga na strani gdje je manji nagib utjecajne linije (crtež 2.107 a). U konkretnom
primjeru je
Av = Au = M t −t max = 10 ⋅ 2.1 + 10 ⋅ 1.5 = 3.6 kNm (2.75)
U slučaju drugog opterećenja s dvije različite sile, na prvi pogled postoje dva moguća
ekstrema. Prvi slučaj je onaj u kojem je omjer veće sile prema manjoj, manji od omjera
nagiba utjecajne linije lijevo i desno. Tada ekstrem nastaje za položaj prikazan na crtežu
2.107b i iznosi
M t −t max = 10 ⋅ 0.7 + 20 ⋅ 2.1 = 48 kNm (2.76)
Drugi slučaj je obrnut, a tada se manja sila postavlja iznad najveće ordinate utjecajne
linije.
U slučaju trećeg raspodijeljenog opterećenja ono treba biti postavljeno tako da su
ordinate ispod rezultante lijevog i desnog dijela pokretnog opterećenja jednake. To je
zadovoljeno u konkretnom primjeru što daje
M t −t max = 2 ⋅ 0.9 ⋅ 1.785 + 2 ⋅ 2.1 ⋅ 1.785 = 10.71 kNm (2.77)

146
2. Punostijeni statički određeni nosači u ravnini

Crtež 2.107 Uporaba utjecajnih linija

Načelno se može kazati da su prethodni postupci zapravo metoda pokušaja, koja je

prihvatljiva, naročito kod složenog oblika pokretnog opterećenja i/ili utjecajne linije.

Utjecaj kao konvolucija

Gledano egzaktno matematički, promatrana zadaća spada u područje određivanja
ekstrema funkcije virtualnoga rada koja nastaje kao konvolucija funkcije pokretnog
opterećenja i funkcije utjecajne linije, tj.
Ax = p(x ) ⋅η (x ) (2.78)
Konvolucija dvije funkcije je integralna funkcija produkta dviju funkcija za stanje u
kojoj se jedna pomiče iznad druge.
Konvolucija jedinične sile i utjecajne linije ustvari je utjecajna linija. Konvolucija dvije
jednake koncentrirane sile i utjecajne linije za moment prikazana je na crtežu 2.108.
Koordinata x predstavlja vodeći položaj opterećenja. Slobodno se bira i to najbolje kao
položaj rezultante. Preko x se prepoznaje položaj opterećenja za slučaj ekstrema konvolucije
Ax. Ekstrem Ax se nužno geometrijski ne nalazi na mjestu ekstrema utjecajne linije.

147
 2. Punostijeni statički određeni nosači u ravnini

Crtež 2.108 Konvolucija za dvije sile

Konvolucija raspodijeljenog opterećenja i utjecajne linije za moment savijanja prikazana

je na crtežu 2.109.

Crtež 2.109 Konvolucija za raspodijeljeno opterećenje

Konvolucija utjecajne linije za reakciju Av i raspodijeljenog pokretnog opterećenja

prikazana je na crtežu 2.110.

Crtež 2.110 Konvolucija reakcije Av za raspodijeljeno opterećenje

148
2. Punostijeni statički određeni nosači u ravnini

2.7.4 Primjeri uporabe utjecajnih linija

Primjer 1: Ekstrem poprečne sile

Na običnoj gredi zadano je pokretno opterećenje s dvije sile prema crtežu 2.111.
Potrebno je odrediti Vt-t, max i Vt-t, min. Pripadna utjecajna linija i položaj pokretnog opterećenja
za određivanje traženih ekstrema prikazani su na istom crtežu.
Konkretne vrijednosti su Vt-t, max=0.4 F, Vt-t, min=-1.2 F.

Crtež 2.111 Uporaba utjecajne linije za poprečnu silu

Primjer 2: Gerberov nosač

Za Gerberov nosač prikazan na crtežu 2.112 izložen zadanom pokretnom
raspodijeljenom opterećenju, treba odrediti ekstremne rezne sile u presjeku t-t.
4.0
q=5 kN/m t

t
8.0 2.0 8.0 2.0 8.0
Crtež 2.112 Gerberov nosač traženje ekstremne sile u presjeku t-t

Rezultati: Mt-t, max=3.0 kNm , Mt-,t min=-24.0 kNm, Vt-t, max=3.75 kN, Vt-t, min=-18.75 kN.

149
 2. Punostijeni statički određeni nosači u ravnini

2.8 Tehnike anvelope

2.8.1 Ekstremalni utjecaji

Neka je dana jedinična sila kao pokretno opterećenje. Može se postaviti pitanje: Kakav
ekstremni utjecaj ona može proizvesti u svakom od presjeka? Tada govorimo o
ekstremalnom utjecaju odnosno o dijagramu ekstrema u svim presjecima. Traženo rješenje je
zapravo anvelopa beskonačnog broja slučajeva opterećenja promatranom silom. Primjer
ekstremale momenta savijanja i poprečne sile na običnoj gredi izloženoj jediničnoj pokretnoj
sili, prikazan je na crtežu 2.113. Oblik funkcije ekstremnih momenata je parabola 2o.

Crtež 2.113 Ekstremale momenata i poprečnih sila

U slučaju da se radi o stvarnoj sili koja nije jedinična, tada dijagrami imaju oznaku Mmax i
Vmax. Parabola s prethodnog crteža tada ima s najveću ordinatu Fl/4.
Grafička konstrukcija ekstremala za dvije ili više sila postaje složen zadatak. Isti je slučaj
s ekstremalama jedinične sile na složenim sustavima. Primjena računala omogućuje
aproksimativnu konstrukciju ekstremala koju se dobiva iz anvelope konačnog broja
slučajeva opterećenja.

2.8.2 Anvelopa niza opterećenja

Pod anvelopom dva ili više rješenja podrazumijevamo ekstreme utjecaja u svim
presjecima što ih pojedinačno tvori jedno od opterećenja.
Postavi li se zadatak konkretnog određivanja ekstremnih utjecaja dva ili više slučaja
opterećenja, tada jednostavno odredimo utjecaje za svaki slučaj pojedinačno i usporedbom

150
2. Punostijeni statički određeni nosači u ravnini

odredimo koji je utjecaj mjerodavan u kojem presjeku. Primjer određivanja anvelope reznih
sila obične grede za tri slučaja opterećenja jediničnim silama prikazan je na crtežu 2.114.

Crtež 2.114 Anvelope momenata i poprečnih sila

2.8.3 Primjeri anvelopa

U nastavku su prikazane anvelope momenata savijanja i poprečnih sila za slučaj
koncentrirane sile i raspodijeljenog opterećenja.

Crtež 2.115 Anvelope momenata i poprečnih sila

151
 2. Punostijeni statički određeni nosači u ravnini

2.8.4 Aproksimacija ekstremale anvelopom

Djelovanje pokretnog opterećenja može se aproksimirati dovoljno velikim brojem
slučajeva fiksnih opterećenja. Tada će anvelope dovoljno približno aproksimirati ekstremale.
Treba imati na umu da su u nekim presjecima rješenja egzaktna a u većem dijelu presjeka
nisu. Bitno je uočiti da su aproksimacije s donje strane odnosno sa strane nesigurnosti.
Stvarni maksimumi su veći ili jednaki približnima, a stvarni minimumi manji (veći negativan
broj ili veći pozitivan broj) u odnosu na stvarni. Dovoljno velik broj fiksnih opterećenja
može zadovoljavajuće aproksimirati ekstremale pokretnog djelovanja.
Aproksimacija ekstremale jedne koncentrirane sile prethodno je prikazana na crtežu
2.113.
Aproksimacija ekstremala reznih sila pri djelovanju dvije jednake pokretne koncentrirane
sile prikazana je na crtežu 2.116. Korak pokretnog opterećenja neka je ∆x=2.0 m.

Crtež 2.116 Anvelope dvije koncentrirane sile

2.8.5 Primjeri
Primjer 1. Anvelope pokretnih raspodijeljenih sila na običnoj gredi

Crtež 2.117 Anvelope momenata i poprečnih sila

152
2. Punostijeni statički određeni nosači u ravnini

Primjer 2. Anvelope koncentrirane sile na Gerberovom nosaču

Crtež 2.118 Anvelope momenata i poprečnih sila

Primjer 3. Anvelope raspodijeljenog opterećenja na konzoli

Crtež 2.119 Anvelope momenata i poprečnih sila

153
 2. Punostijeni statički određeni nosači u ravnini

Primjer 4. Anvelope složenih sila na složenijem sustavu

Crtež 2.120 Anvelope momenata i poprečnih sila

154
2. Punostijeni statički određeni nosači u ravnini

2.9 Literatura
[2.A1] Andrejev V., Mehanika II-kinematika, Tehnička knjiga, Zagreb 1973.
[2.A2] Anđelić M., Statika neodređenih štapnih konstrukcija, Društvo hrvatskih
građevinskih konstruktora, Zagreb 1993.
[2.B1] Bazjanac V., Nauka o čvrstoći, Tehnička knjiga, Zagreb 1973.
[2.B2] Bleich F., Buckling Strength of Metal Structures, McGraw-Hill, New York 1952.
[2.B3] Boresi A. P., Engineering Mechanics Statics, Thomson Learning 2000.
[2.C1] Crisfield M. A., Non-linear Finite Element Analysis of Solids and Structures,
John Wiley & Sons, Chichester 1991.
[2.D1] Dawe D. J., Horsington, Katemar A. G. and Little G. H., Aspect of the Analysis of
Plate Structures, Claredon Press, Oxford, 1985.
[2.D2] Dym C. L., Structural Modeling and Analysis, Cambridge University Press 1997.
[2.Đ1] Đurić M. i Jovanović P., Teorija okvirnih konstrukcija, Građevinska knjiga
Beograd, 1977.
[2.F1] Fertis G., Demeter G., Advanced Mechanics of Structures, Marcel Dekker Inc.
1996.
[2.F2] Flugge W., Statik und Dynamik der Schalen, Springer-Verlag, Berlin 1934.
[2.F3] Flugge W., Stresses in Shells, Springer-Verlag, Berlin 1960.
[2.F4] Foppl A. und Foppl L., Drang und Cvang, R. Oldenburg-Verlag, Munich 1928.
[2.G1] Goodmann L. E., Warner W. H., Statics, Courier Dover 2001.
[2.G2] Girkmann K., Flachentragwerke, Springer-Verlag, Berlin 1946.
[2.H1] Hartman F., Katz C., Structural Analysis with Finite Elements, Springer, 2004.
[2.H2] Hibbeler R., Russell C., Hibbeler C., Static and Mechanics of Materials, Prentice
Hall, 2004.
[2.H3] Hjelmstad, Keith D., Fundamentals of Structural Mechanics, Springer 2005.
[2.K1] Krenk S., Mechanics and Analysis of Beams, Columns and Cables: A Modern
Introduction to the Classic Theories, Springer 2001.
[2.L1] Leet K. M, Uang C-M., Fundamentals of Structural Analysis, McGraw-Hill 2004.
[2.L2] Lorenz H., Technische Elastizitatslehre, R. Oldenburg-Verlag, Munich 1913.
[2.L3] Love A. E. H., The Mathematical Theory of Elasticity, Cambridge University
Press, London, 1927.
[2.M2] Mihanović A., Stabilnost konstrukcija, Društvo hrvatskih građevinskih
konstruktora, Zagreb 1993.
[2.N1] Nadai A., Plasticity, McGraw-Hill, New York, 1931.
[2.N2] Neville A.M., Ghali A., Structural Analysis: A Unified Classical and Matrix
Approach, Spon Press.
[2.N3] Noris C. D., Wilbur J. B. and Utku S., Elementary Structural Analysis, McGraw-
Hill, New York 1976.
[2.P1] Prezeminiecki J. S., Theory of Matrix Structural Analysis, McGraw-Hill, New
York, 1968.
[2.P1] Prokofjev I. P., Teorija konstrukcija I, Građevinska knjiga, Beograd 1966.
[2.P2] Prokofjev I.P., Teorija konstrukcija II, Građevinska knjiga, Beograd 1968.
[2.P3] Prokofjev I.P. i Smirnov A. F., Teorija konstrukcija III, Građevinska knjiga,
Beograd 1961.

155
 2. Punostijeni statički određeni nosači u ravnini

[2.R1] Rosman R., Stropne konstrukcije, Društvo hrvatskih građevinskih konstruktora,

Zagreb 1993.
[2.R2] Russell C., Hibbeler C., Engineering Mechanics-Static, Prentice Hall, 2006.
[2.R3] Russell C., Hibbeler C., Structural Analysis, Prentice Hall, 2005.
[2.S1] Schreyer., Ramm H. und Wagner W., Praktische Baustatik Teil 2,
Verlagsgesellschaft, Stuttgart 1960.
[2.S2] Simović V., Građevna statika I, Građevinski Institut , Zagreb 1988.
[2.S3] Sokolnikoff I. S., Mathematical Theory of Elasticity, McGraw-Hill, New York
1956.
[2.S4] Southwell R. V., An Introduction to the Theory of Elasticity for Engineers and
Physicists, Oxford University Press, London, 1936.
[2.Š1] Šimić V., Otpornost materijala I, [kolska knjiga , Zagreb 1994.
[2.Š2] Šimić V., Otpornost materijala II, [kolska knjiga , Zagreb 1995.
[2.T1] Taylor R. L., Zienkiewicz O. C., The Finite Element Method, Elsevier 2000.
[2.T2] Timoshenko S. P., Theory of Elasticity, McGraw-Hill, New York 1934.
[2.T3] Timoshenko S. P., Theory of Elastic Stability, McGraw-Hill, New York 1936.
[2.T4] Timoshenko S. P. and Young D. H., Theory of Plates and Shells, McGraw-Hill,
New York 1940.
[2.T4] Timoshenko S. P. and Young D. H., Theory of Structures, McGraw-Hill, New
York 1988.
[2.T5] Toroja E., The Structures of Eduardo Torroja, F.W. Dodge Corporation, New
York, 1958.

156
2. Punostijeni statički određeni nosači u ravnini

157
3. Punostijeni statički određeni
nosači u prostoru

Opće pretpostavke o nosačima

Opće pretpostavke o prostornim punostijenim nosačima poput, sustava oznaka,
geometrije, opterećenja, reakcija, pomaka i unutrašnjih sila prikazane su na početku drugog
poglavlja.
U nastavku je prikazano nekoliko jednostavnijih vrsta prostornih statičkih određenih
punostijenih nosača. Naglasak u izlaganju dan je na geometrijsku nepromjenjivost i
kinematičku stabilnost, dok je put toka unutrašnjih sila zastupljen u skromnijem obujmu.
Po prirodi svoje konstrukcije već malo složeniji prostorni statički određeni punostijeni
nosači djeluju nespretno i uglavnom nisu zahvalni kao mogući izbor nosivog sustava.
Poput niza drugih autora [3.A1,B1,P1,P2,P3] zatim [3.S1,Š1,Š2,T1] tako i autori ovog
udžbenika smatraju da je razumijevanje njihovog pričvršćivanja i načina prijenosa
opterećenja u edukacijskom smislu neobično vrijedno i zanimljivo.

3.1 Prostorni gredni nosači

3.1.1 Prostorni konzolni nosači
Pravocrtna konzola
Statičku određenost i kinematičku stabilnost jednostavno se dokazuje jer se radi o tijelu u
prostoru koje je na mjestu uklještenja sa šest veza pričvršćeno za referentnu podlogu. Bez

Mihanović, Trogrlić 158 Građevna statika I.

3. Punostijeni statički određeni nosači u prostoru

obzira na vrst opterećenja reakcije se najjednostavnije određuje iz sume projekcija sila u tri
smjera i tri sume momenata oko točke uklještenja konzole. Unutrašnje sile je najpraktičnije
određivati u ravninama glavnih osi tromosti presjeka. Na crtežu 3.1 prikazana je prostorna
konzola izložena djelovanju opterećenja u dvije okomite ravnine.

Crtež 3.1 Prostorna konzola

Analiza odgovora može se jednostavno obaviti odvojeno za dva ravninska stanja koja se
kasnije superponiraju.
U konkretnom slučaju neka je F=ql, tada je Ax=0, Ay=2F, Az=F=ql, Mx=0, My=ql2/2,
Mz=−3Fl/2. Dijagrami poprečnih sila i momenata savijanja prikazan je na crtežu 3.1.

Poligonalne konzole
Dokaz statičke određenosti i kinematičku stabilnost te način određivanja reakcija isti je
naravno kao i za pravocrtnu konzolu. Složenost oblika osi poligonalne konzole uz oblik
opterećenja uvjetuju oblike dijagrama reznih sila. Na crtežu 3.2 prikazana je poligonalna
konzola izložena koncentriranoj sili F.

Crtež 3.2 Prostorna poligonalna konzola

159
 3. Punostijeni statički određeni nosači u prostoru

Veličine reakcija su Ax=0, Ay=F, Az=0, Mx=Fa, My=0, Mz=Fa. Uzdužna sila se javlja
samo na uspravnom kraku, a pripada silama globalnog smjera Y. Poprečne sile se javljaju na
polaznom i bočnom kraku. I one pripadaju silama globalnog smjera Y. Njihovi lokalni
smjerovi će ovisiti o poziciji njihovih lokalnih osi. Momenti uvrtanja se javljaju na polaznom
kraku i imaju globalni smjer Mx. Momenti savijanja na uspravnom i bočnom kraku imaju
globalni smjer Mx, dok momenti savijanja na polaznom kraku imaju globalni smjer Mz.

3.1.2 Prostorna obična greda

Vezivanje prostorne grede odvija se na dva kraja. Na jednom kraju je logično postaviti
prostorni zglob, a na drugom kraju još dvije veze rasporediti tako da se klizno pridrže dva
poprečna smjera. Šestu vezu treba postaviti tako da se onemogući rotacija oko vlastite osi.
Rotacija se može spriječiti na drugom kraju prema crtežu 3.3, ali je isti takav način moguć i
na prvom kraju. Podrazumijeva se da koncentrirana sila B2 na kraku a može izazvati konačni
moment. Za opće opterećenje silama i momentima analiza reakcija daje:
Iz ravnoteže sila u smjeru osi X izlazi veličina reakcija Ax. Iz sume momenata oko osi X
izlazi vrijednost šeste reakcije B2. Iz sume momenata oko osi Y slijedi vrijednost reakcije Bz.
Iz sume momenata oko osi Z slijedi vrijednost reakcije B1. Iz sume sila u smjerovima x i y
slijede dvije preostale reakcije.

Crtež 3.3 Prostorna obična greda

160
3. Punostijeni statički određeni nosači u prostoru

U konkretnom slučaju izlazi: Ax=0, Ay=F/2, Az=0, Bz=0, B1=F/2, B2=Fb/a. Poprečne sile
postoje samo u globalnom Y smjeru. Uvrtanju je izložena druga polovica grede veličine
Mx=Fb. Savijanju globalnog Mx smjera su izloženi istaci a savijanju globalnog Mz smjera
izložena je glavna greda. Svi rezultati su prikazani na crtežu 3.3.

3.1.3 Poligonalna prostorna greda

Jedinstveni oblik poligonalne prostorne grede ne postoji jer ih je moguće kreirati
neograničen broj. Jedan od jednostavnih oblika prikazan je na crtežu 3.4. Vezivanje rubova
slijedi isto načelo kao i kod obične prostorne grede.
Az
Ax
l/2 Vy Mx , Mz

F/2
Ay
F
F/2
b
Bz Fl/4
F/2 Fb/2

Fl/4
Fb/2
B2

B1 Fb/2a
a

Crtež 3.4 Prostorna poligonalna greda

U konkretnom primjeru reakcije se mogu odrediti slijedom: Iz ravnoteže sila u smjeru osi
X izlazi veličina reakcija Ax. Iz sume momenata oko osi Z postavljene osloncem B izlazi
vrijednost reakcije Ay. Iz sume momenata oko osi Y postavljene osloncem A izlazi vrijednost
reakcije Bz. Iz sume momenata oko osi Y postavljene osloncem B izlazi vrijednost reakcije
Az. Preostale dvije reakcije mogu se odrediti iz dvije sume momenata oko osi X postavljene
iznad sila B1 i B2.
U konkretnom slučaju izlazi: Ax=0, Ay=F/2, Az=0, Bz=0, B1=(a-b)F/2a, B2=Fb/2a.
Poprečne sile postoje samo u globalnom Y smjeru. Uvrtanju je izložena druga polovica grede
veličine Mx=Fb/2. Uvrtanju je izložen i srednji istak grede. Savijanju globalnog Mx smjera
izložen je srednji i rubni istak, dok su dvije polovice grede izložene savijanju globalnog Mz
smjera.

161
 3. Punostijeni statički određeni nosači u prostoru

3.1.4 Sustavi prostornih greda

Prostorna greda na gredi

Grede su prikazane na crtežu 3.5. Kinematički gledano predstavljaju tijelo u prostoru
koje je za podlogu vezano sa šest veza bez preklapanja. Za izabrani način vezivanja uzdužni
krak preuzima sva horizontalna djelovanja. Dok za ostala djelovanja poprečni krak
predstavlja oslonac za uzdužni krak. Za konkretni slučaj opterećenja reakcije se
najjednostavnije određuju slijedom: Iz sume momenata oko osi Z postavljenoj u osi
poprečnog kraka izlazi vrijednost reakcije Ay. Iz sume sila u smjeru osi X izlazi vrijednost
reakcije Ax. Iz sume momenata oko osi Y postavljene u osloncu A izlazi vrijednost reakcije B.
Iz sume sila u smjeru ozi Z izlazi vrijednost reakcije Az. Dvije preostale reakcije mogu se
odrediti iz sume momenata oko osi X postavljene osloncem C odnosno D.
Az 2F/3 F/3
Ax
Vy
F
3l/4
Ay F/3
D B
l/4
l/4
l/2

l/2 F/3
C Mx , Mz

Fl/6
Fl/6
Crtež 3.5 Prostorna greda na gredi
U konkretnom slučaju izlazi: Ax=0, Ay=F/3, Az=0, B=0, C=F/3, D=F/3.
Poprečne sile postoje samo u globalnom Y smjeru. Savijanju globalnog Mx smjera izložen
je poprečni krak, dok je uzdužni krak izložen savijanju globalnog Mz smjera.

Prostorna greda iznad grede

Postavljenje jedne grede iznad druge iz drugog smjera daje dva tijela u prostoru sa
dvanaest stupnjeva slobode. Svaka od greda može imati jedan prostorni zglob i dva klizna
oslonca na drugom kraju. Dvije preostale veze moraju se uporabiti za sprječavanje uvrtanja
kako je prikazano na crtežu 3.6. Sve dok nema opterećenja momentima uvrtanja svaka greda
prenosi na referentnu podlogu cjelokupno opterećenje koje je na nju postavljeno.

162
3. Punostijeni statički određeni nosači u prostoru

Dx
Az
Ax
l/2 F
a
Dy
Ay Az a
Bz
Cx l/2

Cz
Cy
By
Crtež 3.6 Dvije prostorne grede

3.2 Prostorna poduprta greda

Jedan mogući sustav prostorne poduprte grede prikazan je na crtežu 3.7. Posebno je
potrebno razjasniti vezivanje u središnjem zglobu. Neposredno prije zgloba vezuju se
kosnici poluzglobovima za lijevi dio grede. Neposredno poslije zgloba vezuju se kosnici
poluzglobovima za desni dio grede.

Crtež 3.7 Prostorna poduprta greda

163
 3. Punostijeni statički određeni nosači u prostoru

Lijevi i desni dio grede vezuju se sa dvije jednostruke veze u uspravnoj ravnini (uspravni
zglob). Dokaz kinematičke stabilnosti i statičke određenosti polazi od provjere nužnog
uvjeta. Ako se opterećenje zadaje samo na grednom dijelu tada se sustav sastoji od dva tijela
u prostoru i četiri točke u prostoru. Prema tome je
s = 2 ⋅ 6 + 3 ⋅ 4 − 14 ⋅ 1 − 6 ⋅ 1 − 2 ⋅ 1 = 0 (3.1)
Nužan uvjet je zadovoljen. Istaci lijeve i desne grede potrebni su za sprječavanje rotacije
oko vlastite osi ali i pridržanja čvorova podkonstrukcije u prostoru. Zbog izabranog načina
vezivanja sustav je simetričan oko uzdužne i poprečne vertikalne ravnine.
Opterećenje zadano u osi grede okomito na gredu može se rastaviti na horizontalno i
uspravno. Uspravno opterećenje dvije uzdužne podkonstrukcije ravnomjerno preuzimaju,
kao što se to vidi na crtežu 3.8. Horizontalno opterećenje preuzima svaka poprečna polovica
za sebe. Zajedničko djelovanje i za horizontalno opterećenje, što bi bilo konstrukcijski
poželjno, može se ostvariti ako se u čvoru C doda još jedna veza i formira čisti prostorni
zglob. No tada konstrukcija nije više statički određena.

Crtež 3.8 Prostorna poduprta greda-rezne sile

Opterećenje uvrtanjem zadano izravno ili preko istaka se prenosi se na čitav sustav.
Konkretan primjer odgovora na slučaj opterećenja koje izaziva uvrtanje prikazan je na crtežu

164
3. Punostijeni statički određeni nosači u prostoru

3.9. Ovakvo opterećenje, kad se svede na os, tada se translacijski dio prenosi sukladno
prethodnom prikazu za uspravno i horizontalno djelovanje, dok se uvrtanje prenosi preko
one polovice sustava na kojoj je zadano.

Crtež 3.9 Prostorna poduprta greda-rezne sile pri uvrtanju

165
 3. Punostijeni statički određeni nosači u prostoru

3.3 Prostorni lukovi

3.3.1 Prostorni trozglobni lukovi

Jedan od mogućih sustava prostornih lukova prikazan je na crtežu 3.10. Dokaz statičke
određenosti i kinematičke stabilnosti polazi od činjenice da se radi o četiri tijela u prostoru
koja imaju 24 stupnja slobode, vezanih sa jednim nepravim trostrukim prostornim zglobom
koji dopušta jednu translaciju tako da se pomoću njega ostvaruje 8 veza, četiri jednostruka
prostorna zgloba koja zajedno ostvaruju 4×3=12 veza te četiri poprečna štapa sa svake strane
koja sprječavaju rotaciju tijela oko njegovih krajnjih točaka. Nužan uvjet je da ni jedan štap
ne leži u osi koja prolazi krajevima pojedinog tijela. Na taj su način ostvarene 24 veze.

Crtež 3.10 Prostorni lukovi

Crtež 3.11 Prostorni lukovi – rezne sile

Za zadani sustav prikazan na crtežu 3.10 i zadano opterećenje prikazane su odgovarajuće

rezne sile. Zbog simetrije sustava i opterećenja na svakom kraku lukova prikazan je dijagram
jedne rezne sile.

166
3. Punostijeni statički određeni nosači u prostoru

3.3.2 Prostorni trozglobni lukovi s vješaljkama i zategama

Sustav prostornih trozglobnih lukova s vješaljkama i zategama prikazan je na crtežu 3.12.
S kinematičkog gledišta potrebno je pridržati četiri tijela u prostoru i dvije materijalne točke.
Nevezan sustav bi imao 4×6+2×3=30 stupnjeva slobode gibanja. Pridržava ga dva unutrašnja
zgloba u tjemenu (međusobna veza po dva kraka) jedna štapna veza lijevih i desnih krakova
kao cjelina, jedanaest jednostrukih veza podloge, materijalnih točaka i lukova te četiri
zglobne veze lukova za podlogu.
s = 4 ⋅ 6 + 2 ⋅ 3 − 6 ⋅ 3 − 11 ⋅ 1 − 1 = 0 (3.2)

Crtež 3.12 Prostorni lukovi sa vješaljkama i zategama

Crtež 3.13 Prostorni lukovi sa vješaljkama i zategama-rezne sile

167
 3. Punostijeni statički određeni nosači u prostoru

Na crtežu 3.13 prikazan je odgovor sustava na dvije zadanu uspravne sile lijevo i desno
od središnjem zgloba ukupnog iznosa F1=10 MN. Zbog simetrije sustava u dvije uspravne
ravnine, na svakom kraku lukova prikazan je po jedan dijagram unutrašnjih sila.

3.4 Literatura
[3.A1] Anđelić M., Statika neodređenih štapnih konstrukcija, Društvo hrvatskih
građevinskih konstruktora, Zagreb 1993.
[3.B1] Bazjanac V., Nauka o čvrstoći, Tehnička knjiga, Zagreb 1973.
[3.P1] Prokofjev I. P., Teorija konstrukcija I, Građevinska knjiga, Beograd 1966.
[3.P2] Prokofjev I. P., Teorija konstrukcija II, Građevinska knjiga, Beograd 1968.
[3.P3] Prokofjev I. P., i Smirnov A. F., Teorija konstrukcija III, Građevinska knjiga,
Beograd 1961.
[3.S1] Simović V., Građevna statika I, Građevinski Institut , Zagreb 1988.
[3.Š1] Šimić V., Otpornost materijala I, Školska knjiga , Zagreb 1994.
[3.Š2] Šimić V., Otpornost materijala II, Školska knjiga , Zagreb 1995.
[3.T1] Timoshenko S. P. and Young D. H., Theory of Structures, McGraw-Hill, New
York 1988.

168
4. Rešetkasti nosači

Pretpostavke o konstrukciji
Da bi neku konstrukciju smatrali rešetkastom neophodno je da ona ispunjava sljedeće
pretpostavke: (1) sustav je sklopljen iz pravocrtnih štapova, (2) štapovi sustava su
prizmatični, konstantnog presjeka, (3) međusobno su vezani u čvorove idealnim zglobovima
(bez trenja), (4) opterećenja su zadana u smjeru osi štapa i u čvorovima sustava, (5) materijal
je idealno elastičan, (6) vrijedi hipoteza malih pomaka i malih deformacija, (7) ravnoteža se
uspostavlja na idealnom (polaznom) stanju.

Sustav oznaka
Uspješna kreacija a potom i provjera rešetkastih i inih konstrukcija pretpostavlja izgrađen
jednoznačan i jednostavan sustav oznaka i prikaza i to: (1) geometrije konstrukcije, (2)
opterećenja i (3) reaktivnih sila, unutrašnjih sila te pomaka i deformacija. Danas, kad se u
proračunima masovno primjenjuju računala, ustalio se sustav oznaka koji je uglavnom
podređen njihovoj uporabi.
Geometriju konstrukcije redovito razlažemo na globalnu i lokalnu. Globalna geometrija
daje podatke o čvorovima i štapovima. Podaci o čvorovima sadrže redni broj čvora te
njegove koordinate u globalnom koordinatnom sustavu (u pravilu u desnom kartezijevom,
pravokutnom), vidjeti crtež 4.1.

Crtež 4.1 Rešetka u globalnom koordinatnom sustavu

Ishodište globalnog sustava bira se proizvoljno. Pridržanja konstrukcije zadana u nekim

čvorovima također se opisuju u globalnom sustavu. Položaj štapova zadaje se u globalnom,

Mihanović, Trogrlić 169 Građevna statika I.

 4. Rešetkasti nosači

ali i u lokalnim sustavima. U globalnom sustavu štapu se pridružuje redni broj štapa, ali se
još zadaje podatak između kojih se čvorova štap nalazi. U pravilu prvi čvor P smatramo
početkom štapa, a drugi čvor K krajem štapa. Lokalni koordinatni sustav pridružuje se
svakom štapu i to tako da je ishodište sustava u prvom čvoru, a os x je položena od prvog
kroz drugi čvor (vidjeti crtež 4.2). Ako presjek štapa ima dvije glavne osi tromosti, tada se
lokalna os y bira tako da s lokalnom osi x čini desni koordinatni sustav, a ravnina xy da
prolazi ravninom prve glavne osi tromosti presjeka elementa. Svojstva prizmatičnog presjeka
(kod rešetki je to površina i modul elastičnosti) zadaju se u lokalnom sustavu.

Crtež 4.2 Lokalni sustav štapa

rešetkaste konstrukcije

Opterećenje konstrukcije može biti zadano u globalnom i lokalnom sustavu. Kada

koncentrirane sile djeluju izravno na čvorove, zadajemo ih u globalnom sustavu. Kod rešetki
opterećenja mogu biti zadana i na samom elementu i to uzdužne raspodijeljene ili
koncentrirane sile u pravcu lokalne osi, zatim jednolika temperatura (skraćenje i produljenje)
te opterećenja nastala prisilnim rastezanjem ili sabijanjem štapova kod netočne izgradnje.
Reakcije konstrukcije redovito prikazujemo kao koncentrirane sile u ležajevima i to u
globalnom sustavu. Predznaci reakcija sukladni su predznacima osiju koordinatnog sustava.
Pomake konstrukcije prikazujemo u globalnom i lokalnom sustavu. Pomake čvorova po
prirodi stvari prikazujemo u globalnom sustavu prema relaciji
r r r
p = u + v + w , u = i u , v = jv, w = kw (4.1)
Predznaci pomaka sukladni su predznacima osiju koordinatnog sustava. Pomake
pojedinih presjeka štapova prikazujemo u globalnom, ali i u lokalnom sustavu.
Unutrašnje sile, naprezanja i deformacije prikazujemo uvijek kao relativne veličine u
lokalnom sustavu. Pri tome postoji univerzalni dogovor da je razvlačenje štapa pozitivna
deformacija i pripadajuće naprezanje je također pozitivno. Suprotno, skraćenje je negativna
deformacija i pripadno tlačno naprezanje je negativnog predznaka. Sukladno tome su dani i
predznaci uzdužne sile u štapu, pozitivni u vlaku te negativni u tlaku, vidjeti crtež 4.3.

170
4. Rešetkasti nosači

+N +N
-N -N

Crtež 4.3 Predznaci uzdužne sile: (+)=vlak; (−)= tlak

Kod kompjutorskih proračuna rezultate dobivamo u lokalnom sustavu u kojemu se

predznaci sila i pomaka podudaraju s pozitivnim smjerovima osi lokalnog sustava. Do
relativnog predznaka se dolazi još uz podatak o tome s koje je strane normala promatranog
presjeka, u smjeru lokalne x osi ili suprotnoj. Tada vrijedi
rr
sign(N r ) = i n sign(N l ) , n = 1 (4.2)
odnosno kad se podudara smjer normale presjeka i smjer lokalne x-osi, predznak sile u
lokalnom sustavu ujedno je i relativni predznak. U protivnom, relativni predznak je suprotan
od predznaka u lokalnom sustavu.

Općenito o metodama proračuna

U dugom razvoju susrećemo niz metoda izračuna sila i pomaka rešetkastih konstrukcija.
U slijedu razvoja imamo metode izravne ravnoteže čvorova u grafičkoj i analitičkoj
interpretaciji, zatim metode presjeka u grafičkoj i analitičkoj primjeni, te konačno
Hennebergovu metodu. Ove metode odnose se na statički određene rešetke. Kod statički
neodređenih rešetki razvila se metoda sila i metoda pomaka. U današnjem stanju građevne
statike, a pod snažnim utjecajem suvremenih računala, metoda pomaka, i to u svom
kanonskom obliku odnijela je primat. Njena numerička interpretacija u tehnici konačnih
elemenata, još je više potvrdila njen primat. Njenom primjenom dobivamo sile u štapovima i
pomake rešetke bez obzira radi li se o statički određenoj ili neodređenoj ravninskoj ili
prostornoj rešetki. Stoga je težište pristupa u ovoj knjizi upravo na metodi pomaka, dok su
ostale metode izložene u nužnoj mjeri potrebnoj suvremenom inženjeru.

171
 4. Rešetkasti nosači

4.1 Statički određene rešetkaste konstrukcije u ravnini

Kinematička stabilnost i statička određenost

Analizi kinematičkog stanja rešetkastih konstrukcija pristupa se kao sustavu materijalnih
točaka smještenih u čvorovima rešetke, koje pridržavaju štapovi kao jednostruke veze.
Sukladno tome broj stupnjeva slobode n materijalnih točaka u ravnini bit će s=2n. Ako su
točke međusobno povezane sa š štapova, koji se ne preklapaju, broj stupnjeva slobode
takvog sustava je
s = 2n − š (4.3)
Odatle slijedi da iz nužnog uvjeta kinematičke stabilnosti izlazi potreban broj štapova
š ≥ 2 n (4.4)
Dovoljan uvjet dokazuje se preko načina vezivanja, (1) na elementaran način ili (2)
temeljem baznog nepromjenljivog lika, (3) kao sustav makro tijela u ravnini, (4) statičkim
putem.

Nazivlje
Naziv rešetke obično izlazi iz načina vezivanja za podlogu ili ostale dijelove makro
sustava te iz oblika ispune. U smislu vezivanja rešetka je: konzolna, gredna, gredna s
prepustima, trozglobna, lučna, rešetkasti stup itd. Ovisno o geometriji unutrašnjih štapova
(ispune) ona može biti: V, N, K, i sličnog tipa. Štapovi gornjeg ruba čine gornji pojas, a
štapovi donjeg ruba donji pojas. Kada su pojasevi u pravcu kažemo da su u ravni a posebno
mogu biti paralelni. U protivnom, pojasevi su obično poligonalni. Ako je štap ispune
uspravan, nazivamo ga uspravnicom ili vertikalom, a ako je pod kutom tada je kosnik ili
dijagonala.

Vrste rešetki
Sukladno načinu vezivanja, statički određene rešetke moguće je podijeliti na:
jednostavne i složene. Kod jednostavnih susrećemo rešetke: (1) vezane na elementaran način
i (2) vezane pomoću baznog nepromjenljivog lika.
Primjeri statički određenih rešetki vezanih na elementaran način prikazani su na crtežima
4.4.-4.7. Na crtežu 4.4 dane su konzolne V rešetke s paralelnim i kosim pojasevima. Na
crtežu 4.5 prikazane su konzolne V rešetke s vertikalama i to s paralelnim i kosim
pojasevima. Na crtežu 4.6 dane su konzolne N rešetke s paralelnim i kosim pojasevima. Na
crtežu 4.7 prikazane su konzolne K rešetke s paralelnim i kosim pojasevima.

Crtež 4.4 Konzolne V rešetke: s paralelnim pojasevima; trokutna V-rešetka

172
4. Rešetkasti nosači

Crtež 4.5 Konzolne V rešetke s vertikalama

Crtež 4.6 Konzolne N rešetke

Crtež 4.7 Konzolne K rešetke

Primjeri statički određenih rešetki vezanih pomoću temeljnog nepromjenljivog lika
prikazani su na crtežima 4.8-4.9.

Fan rešetka Fink rešetka

Howe rešetka Pratt rešetka

Krovna rešetka Belgijska rešetka

Crtež 4.8 Krovne rešetke vezane pomoću temeljnog lika

173
 4. Rešetkasti nosači

V - rešetka

V - rešetka s vertikalama

N - rešetka (Warren)

N - rešetka (Pratt)

K - rešetka

Baltimorska rešetka

Crtež 4.9 Gredne statički određene rešetke vezane pomoću temeljnog lika

174
4. Rešetkasti nosači

Primjeri statički određenih složenih rešetki prikazani su na crtežu 4.10.

Crtež 4.10 Gredne statički određene složene rešetke

Primjeri statički određenih rešetki vezanih kao sustav makro tijela od kojih je svako
makro tijelo rešetka za sebe, prikazane su na crtežima 4.11 i 4.12.

Crtež 4.11 Rešetkasti most sastavljen iz sustava makro rešetki

175
 4. Rešetkasti nosači

Crtež 4.12 Statički određene složene rešetke vezane sustavom makro rešetki

Metode proračuna
Pod proračunom statički određenih ravninskih rešetki podrazumijeva se primarno
određivanje sila u svim štapovima, unutrašnjim i ležajnim, dok je sporedni zadatak
određivanje pomaka konstrukcije. Sve metode proračuna mogu se podijeliti na metode
čvorova i metode presjeka. Sama primjena metoda može biti grafička i analitička.

4.1.1 Metode čvorova

Bit ovih metoda sastoji se u isijecanju čvorova rešetke te primjeni jednadžbi ravnoteže na
svaki čvor. Ilustracija se može vidjeti na crtežu 4.15. U sustavu od n čvorova statički
određene rešetke, njihovim isijecanjem i postavljanjem jednadžbi ravnoteže dobiva se j=2n
jednadžbi ravnoteže u kojima ima š=2n nepoznanica. Dakle, dobiva se linearni sustav od 2n
jednadžbi s 2n nepoznanica, koji je za konačna opterećenja bezuvjetno rješiv.
Određene vrste rešetki moguće je analizirati postupkom čvor po čvor. To se odnosi na
rešetke vezane na elementaran način. Istodobno za takve rešetke uravnoteženje je moguće
provoditi grafičkim putem, slijedom čvor po čvor. Općenito možemo razlikovati metode
uravnoteženja čvor po čvor i metode uravnoteženja svih čvorova odjednom.

(a) Metoda čvor po čvor-grafička primjena

Metoda se može primijeniti na sve rešetke vezane na elementaran način kao i na mnoge
ostale rešetke kada su im poznate sve vanjske sile tj. reakcije. U slučaju kada se radi o
kinematički labilnoj rešetki, jednoznačno uravnoteženje sila neće biti moguće.
Primjer primjene metode prikazan je na konzolnoj N rešetki prikazanoj na crtežu 4.13.
Rešetka je vezana na elementaran način, a slijed uravnoteženja unaprijed je određen,
prikazan je rednim brojem čvora, a zapravo je obrnut od slijeda vezivanja čvorova rešetke.
Ovo načelo vrijedi za sve rešetke vezane na elementaran način.

176
4. Rešetkasti nosači

Uravnoteženje kreće iz čvora br. 1. Dobro je zadržati uvijek isti kružni obilazak u slijedu
slaganja sila u čvoru. U slučaju čvora 1, ako se kreće od sile V1 u smjeru pozitivne rotacije
nailaze sila H1, zatim sila u štapu 1 i na kraju sila u štapu 4. S time je zatvoren poligon sila u
prvom čvoru. Nastavlja se s čvorom 2, u kojem je poznata sila iz štapa 1, zatim dolazi
poznata sila H2 te nepoznate sile u štapovima 4 i 3. Postupak se nastavlja do uravnoteženja
posljednjeg čvora.
Smjerovi sila u nekom čvoru prikazuju zapravo sile kojima štapovi djeluju na čvorove,
dok su smjerovi sila kojima čvorovi djeluju na štapove upravo obrnuti. Pomoću tih smjerova
sila kojima čvorovi djeluju na štapove, sukladno konvenciji prikazanoj na crtežu 4.3,
određujemo predznak sila u štapovima.
V1 V2 V3
H1 2 6 10
1 3 5

11
7

1 5 9
3

H2 4 8 12
2 4 6

čvor 1 čvor 2 čvor 3

N2 N6
V1 N1 N3 N1 V2 N5

H1 N4 H2 N2
N3

čvor 4 čvor 5 čvor 6

N10
V3
N7 N5 N6
N9 N11 N9

N8 N4 N7

N12 N8
Crtež 4.13 Konzolna rešetka

Za konkretne veličine sila H1=H2=10 kN, V1=V2=V3=8 kN, grafičkim postupkom se kao
rješenje dobivaju veličine sila prikazane u tabeli T4.1.

Tabela T4.1. Sile u štapovima rešetke

štap 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
N (kN) -25.1 -10.0 9.2 -14.6 -16.0 -5.4 18.5 -25.1 -24.0 3.9 27.7 -39.0

177
 4. Rešetkasti nosači

Valja primijetiti da se svaka sila u štapu u grafičkom uravnoteženju pojavljuje dva puta.
To bi se moglo skratiti kada bi se uravnoteženja svih čvorova crtala jedni preko drugih, ali bi
tada, kod malo veće rešetke, nastala zabuna u određivanju smjerova i predznaka sila. To se
može izbjeći primjenom postupka poznatog pod imenom Maxwelov17 dijagram (1864), koji
je poznat i pod imenom Cremonin18 plan.
Primjer s ovakvim postupkom obrazložen je na rešetki prikazanoj na crtežu 4.14. U
ovome postupku nepraktično je štapove označavati brojevima. Prikladnim se pokazuje svako
polje rešetke ali i polje između vanjskih sila, označiti slovima. Tada dva slova omeđuju silu
među njima. Obvezatan je obilazak svih čvorova u istom smjeru. Ravnotežu započnimo u
čvoru 1, od sile ab (H1) do sile bc (V1), zatim do sile cd i poligon se zatvara silom da.
Odabran je obilazak u smjeru kazaljke na satu. U čvoru 2 ravnotežu čine sile fa, ad, de i ef.
Slijedeći isti smjer obilaska složeni su poligoni svih čvorova. Strelice su pridodane silama
samo u prvom krugu uravnoteženja, premda se slijed uravnoteženja može pratiti i bez
strelica. Oznake polja uz jedan čvor rešetke, u planu sila označavaju vrhove poligona sila
koje se u tom čvoru uravnotežuju.
Za konkretne vrijednosti opterećenja H1=H2=10 kN, V1=V2=V3=8 kN, iz plana sila s
crteža 4.14 mogu se očitati veličine sila u štapovima, prikazane u tabeli T4.2.

Tabela T4.2. Sile u štapovima rešetke

sila da cd de ef he gh hi if ki jk lk lf
(N1) (N2) (N3) (N4) (N5) (N6) (N7) (N8) (N9) (N10) (N11) (N12)
(kN) -25.1 -10.0 9.2 -14.6 -16.0 -5.4 18.5 -25.1 -24. 3.9 27.7 -39.0

(V1 ) (V2 ) (V3 )

b c g j
f a e b i l
(H1 ) 1 3 5

d h k d c
a
e i l h g

(H2 ) 2 4 6 j k
f
Crtež 4.14 Maxwell / Cremona plan sila

(b) Metoda čvor po čvor-analitička primjena

Metoda se može primijeniti na sve rešetke vezane na elementaran način kao i na mnoge
ostale rešetke kada su im poznate sve vanjske sile tj. reakcije, dakle iste one rešetke na koje

17
James Clerk Maxwell ((1831.-1879.) škotski fizičar
18
Luigi Cremona (1830.-1903.) talijanski matematičar

178
4. Rešetkasti nosači

je moguće primijeniti grafički postupak. Umjesto grafičkim, sada se uravnoteženje ostvaruje

analitičkim postupkom, dakle zadovoljavanjem uvjeta ravnoteže u svakom isječenom čvoru.
U slučaju kada se radi o kinematički labilnoj rešetki, jednoznačno uravnoteženje sila neće
biti moguće.
Praktična primjena analitičke metode čvor po čvor obrazložena na istoj konzolnoj rešetki,
kao u slučaju primjene grafičke metode. Samu rešetku i postupak isijecanja može se pratiti
na crtežu 4.15. Slijed uravnoteženja čvorova prati slijed brojeva čvorova. U prvome čvoru
mogu se postaviti dvije jednadžbe ravnoteže, ΣXi=0, ΣYi=0 iz kojih se mogu odrediti dvije
nepoznate sile N1 i N2. U nastavku su za svaki čvor zadovoljene jednadžbe ravnoteže takvim
slijedom da iz svake jednadžbe izlazi jedna nepoznata sila.
V1 V2 V3
H1 N2 N2 N6 N6 N10 N10

N1 N3 N5 N7 N9 N11

11
5 9
7
3

N1 N3 N5 N7 N9 N11
H2 α N4 α N8 α N12
N4 N8 N12
Crtež 4.15 Konzolna rešetka analitički uravnotežena postupkom čvor po čvor

∑ Yič =1 = 0→N1 = −V1 ∑ X ič =1 = 0→N 2 = − H 1

∑ Yič =2 = 0→N 3 = − N1 / sin α ∑ X ič =2 = 0→N 4 = − N 3 cos α − H 2
∑ Yič =3 = 0→N 5 = − N 3 sin α − V2 ∑ X ič =3 = 0→N6 = N 2 + N 3 cos α
∑ Yič =4 = 0→N7 = − N 5 / sin α ∑ X ič =4 = 0→N 8 = N 4 − N7 cos α
∑ Yič =5 = 0 →N 9 = − N7 sin α − V3 ∑ X ič =5 = 0→N10 = N6 − N7 cos α
∑ Yič =6 = 0→N11 = − N 9 / sin α ∑ X ič =6 = 0→N12 = N 8 − N11 cos α (4.5)
Za konkretne veličine sila, npr. u opterećenju br.1:
H1=H2=10 kN, V1=V2=V3=8 kN
te u opterećenju br. 2:
H1=H2=0 kN, V1=V2=V3=8 kN
uz α=60 analitičkim postupkom se kao rješenje dobivaju veličine sila prikazane u tabeli
o

T4.3.

179
 4. Rešetkasti nosači

Tabela T4.3. Sile u štapovima rešetke prikazane na crtežu 4.15

štap 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
opt. 1.
-8.0 -10.0 9.24 -14.6 -16.0 -5.38 18.5 -25.1 -24.0 3.86 27.7 -39.0
N (kN)
opt. 2.
-8.0 0.0 9.24 -4.62 -16.0 4.62 18.5 -15.1 -24.0 13.9 27.7 -29.0
N (kN)

U nastavku slijedi primjer gredne V rešetke prikazane na crtežu 4.16, gdje se metoda
može uporabiti samo kad se prethodno odrede reakcije, dakle sve vanjske sile.
2 N3 3 N3 4 N7 7 N7 6

N1 N4 N5 N8 N9 N11
4

11
1

N1 N4 N5 N8 N9 N11
α 2 6 10
1 N2 N2 3 N6 N6 5 N10 7
N10
Ay V1 V2 B
Crtež 4.16 Gredna V rešetka analitički uravnotežena postupkom čvor po čvor

Polazni čvor može biti čvor 1 ili čvor 7. Odaberimo polazak iz čvora 1. Tada broj čvora
na crtežu određuje slijed uravnoteženja. Redom postavljene jednadžbe ravnoteže daju:

∑ Yič =1 = 0→N1 = − Ay / sin α ∑ X ič =1 = 0→N 2 = − N1 cos α

∑ Yič =2 = 0→N 4 = − N1 ∑ X ič =2 = 0→N 3 = (N1 − N 4 )cos α
∑ Yič =3 = 0→N 5 = N 4 − V1 / sin α ∑ X ič =3 = 0→N6 = N 2 + (N 4 − N 5 )cos α
∑ Yič =4 = 0→N 8 = − N 5 ∑ X ič =4 = 0→N7 = N 3 + (N 5 − N 8 )cos α
∑ Yič =5 = 0→N 9 = N 8 − V2 / sin α ∑ X ič =5 = 0→N10 = N6 + (N 8 − N 9 )cos α
∑ Yič =6 = 0→N11 = − N 9 ∑ X ič =6 = 0→već iskorištena
∑ Yič =7 = 0→već iskorištena ∑ X ič =7 = 0→već iskorištena (4.6)
Jednadžbe 12, 13 i 14, su prekobrojne jer su tri uvjeta ravnoteže prethodno uporabljena
za određivanje reakcija. Iz prekobrojnih jednadžbi možemo provjeriti eventualne numeričke
omaške u rješavanju prethodnih jednadžbi.

180
4. Rešetkasti nosači

Za konkretne veličine sila pri opterećenju br. 1: V1=10 kN, V2=10 kN, reakcije su Ax=0,
Ay=B=10 kN, te za opterećenje br. 2: V1=10 kN, V2=−10 kN, reakcije su Ax=0,
Ay=−B=10/3 kN. Kao rješenje dobivaju se veličine sila prikazane u tabeli T4.4.

Tabela T4.4. Sile u štapovima rešetke prikazane na crtežu 4.16

štap 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11
opt. 1.
-11.55 5.78 -46.2 11.55 0 11.55 -46.2 0 11.55 5.78 -11.55
N (kN)
opt. 2.
-3.85 1.92 -15.4 3.85 7.7 0 15.4 -7.7 -3.85 -1.92 3.85
N (kN)
Napomena: Opterećenje 1 zadano je kao simetrično, a opterećenje 2 je zadano kao antisimetrično.

(c) Metoda ravnoteže svih čvorova odjednom

Kao što joj naziv kazuje, metoda polazi od pretpostavke da se istodobno isijecaju i
uravnotežuju svi čvorovi. Metoda funkcionira kod svih statički određenih rešetki. Slijed
numeracije čvorova u ovoj metodi potpuno je slobodan. Prva jednadžba izražava ravnotežu u
smjeru osi x prvog čvora, druga jednadžba izražava ravnotežu u smjeru osi y prvog čvora,
treća jednadžba izražava ravnotežu u smjeru osi x drugog čvora i tako redom. Praktična
primjena pokazana je za konzolnu rešetku sa crteža 4.15. Pripadni sustav jednadžbi glasi
⎡0 1 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 ⎤ ⎧ N1 ⎫ ⎧ − H 1 ⎫
⎢1 0 ⎪ ⎪
⎢ 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 ⎥⎥ ⎪ N 2 ⎪ ⎪⎪ − V1 ⎪⎪
⎢0 0 cos α 1 0 0 0 0 0 0 0 0 ⎥ ⎪ N 3 ⎪ ⎪− H 2 ⎪
⎢ ⎥⎪ ⎪ ⎪ ⎪
⎢0 0 1 − 1 / sin α 1 0 0 0 0 0 0 0⎥⎪ N4 ⎪ ⎪ 0 ⎪
⎢0 − 1 − cos α 0 0 1 0 0 0 0 0 0⎥ N5 ⎪ ⎪ ⎪ 0 ⎪
⎢ ⎥⎪ ⎪ ⎪ ⎪
⎢0 0 sin α 0 1 0 0 0 0 0 0 0 ⎥ ⎪ N6 ⎪ ⎪ − V2 ⎪
⎢0 0 ⎨ =
⎬ ⎨ ⎬
0 −1 0 0 cos α 1 0 0 0 0 ⎥ ⎪ N7 ⎪ ⎪ 0 ⎪
⎢ ⎥
⎢0 0 0 0 1 / sin α 0 1 0 0 0 0 0⎥⎪ N8 ⎪ ⎪ 0 ⎪
⎢ ⎥⎪ ⎪ ⎪ ⎪
⎢0 0 0 0 0 − 1 cos α 0 0 1 0 0⎥⎪ N9 ⎪ ⎪ 0 ⎪
⎢0 0 0 0 0 0 sin α 0 1 0 0 0 ⎥ ⎪ N10 ⎪ ⎪ − V3 ⎪
⎢ ⎥⎪ ⎪ ⎪ ⎪
⎢0 0 0 0 0 0 0 −1 0 0 cos α 1⎥ ⎪ N11 ⎪ ⎪ 0 ⎪
⎢0 0
⎣ 0 0 0 0 0 0 1 / sin α 0 1 0 ⎥⎦ ⎪⎩ N12 ⎪⎭ ⎪⎩ 0 ⎪⎭

ili u matričnom obliku

Dn = f (4.7)
čije je rješenje
n = D −1 f (4.8)
Prethodne dvije relacije sasvim su općenite. U njima su koeficijenti matrice D funkcije
geometrijskog položaja štapova rešetke, dok vektori n i f predstavljaju nepoznate sile i
opterećenje u čvorovima. Matrica D je općenito nesimetrična. Nužan i dovoljan uvjet
kinematičke i statičke stabilnosti glasi
det D= 0 (4.9)

181
 4. Rešetkasti nosači

Primjena metode na rešetku prikazanu na crtežu 4.15 za iste slučajeve opterećenja daje
iste rezultate. Prethodno su izloženi u tabeli T. 4.3, sada su predočeni u obliku dijagrama
uzdužnih sila na crtežu 4.17.

2 6 10
2 6 10

1 3 5 7 9 11 1 3 5 7 9 11

4 8 12 4 8 12

(a) (b)
-29.0 kN
-39.0 kN

Crtež 4.17 Konzolna N rešetka, dijagrami sila u štapovima za: a) 1. opterećenje; b) 2. opterećenje

Primjena metode na primjeru gredne V rešetke prikazane na crtežu 4.16 daje sustav
⎡1 0 cos α 1 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 ⎤ ⎧ Ax ⎫ ⎧ 0 ⎫
⎢0
⎢ 1 sin α 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 ⎥⎥ ⎪⎪ Ay ⎪⎪ ⎪⎪ 0 ⎪⎪
⎢0 0 − cos α 0 1 cos α 0 0 0 0 0 0 0 0 ⎥ ⎪ N1 ⎪ ⎪ 0 ⎪
⎢ ⎥⎪ ⎪ ⎪ ⎪
⎢0 0 sin α 0 0 cos α 0 0 0 0 0 0 0 0⎥⎪ N2 ⎪ ⎪ 0 ⎪
⎢0 0 0 −1 0 − cos α cos α 0 1 0 0 0 0 0 N3 ⎪ ⎪ 0 ⎪
⎥ ⎪
⎢ ⎥⎪ ⎪ ⎪ ⎪
⎢0 0 0 0 0 sin α sin α 0 0 0 0 0 0 0 ⎥ ⎪ N 4 ⎪ ⎪V1 ⎪
⎢0 0 0 0 −1 0 − cos α 0 1 cos α 0 0 0 0 ⎪ N 5 ⎪⎪ ⎪⎪ 0 ⎪⎪
⎥ ⎪
⎢ ⎥⎨ ⎬=⎨ ⎬
⎢0 0 0 0 0 0 − sin α 0 0 − sin α 0 0 0 0 ⎥ ⎪ N6 ⎪ ⎪ 0 ⎪
⎢ ⎥⎪
⎢0 0 0 0 0 0 0 − 1 0 − cos α cos α 1 0 0 ⎥ N7 ⎪ ⎪ 0 ⎪
⎪ ⎪ ⎪ ⎪
⎢0 0 0 0 0 0 0 0 0 sin α sin α 0 0 0 ⎥ ⎪ N 8 ⎪ ⎪V2 ⎪
⎢ ⎥⎪
⎢0 0 0 0 0 0 0 0 −1 0 − cos α 0 cos α 0⎥ N9 ⎪ ⎪ 0 ⎪
⎪ ⎪ ⎪ ⎪
⎢0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 − sin α 0 − sin α 0 ⎥ ⎪ N10 ⎪ ⎪ 0 ⎪
⎢ ⎥⎪
⎢0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 − 1 − cos α 0 ⎥ ⎪ N11 ⎪⎪ ⎪⎪ 0 ⎪⎪
⎢0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 sin α 1⎥⎦ ⎪⎩ B ⎪⎭ ⎪⎩ 0 ⎪⎭
⎣

Za iste slučajeve opterećenja dobivaju se isti rezultati. Prethodno izloženi u tabeli T4.4,
sada su predočeni u obliku dijagrama uzdužnih sila i dati crtežom 4.18.
-46.2 kN
(a) (b) -15.4 kN
7
3 7 3

1 4 5 8 9 11 1 4 5 8 9 11

2 6 10 2 6 10

Crtež 4.18 Gredna V rešetka, dijagram sila u štapovima: a) 1. opterećenje; b) 2. opterećenje

182
4. Rešetkasti nosači

4.1.2 Metode presjeka

Bit metoda nalazi se u načelu presijecanja rešetke na dva dijela, a potom se uravnoteži
jedan, bilo koji, odsječeni dio rešetke. Ako su poznate sve vanjske sile na odsječenom dijelu,
tada u slučaju presijecanja preko tri štapa, iz tri uvjeta ravnoteže, možemo odrediti nepoznate
sile u presječenim štapovima. Prednost ovih metoda u odnosu na metode čvorova je u tome
što određivanje sila u zadanim štapovima nužno ne traži i određivanje sila u ostalim
štapovima. Nedostatak metoda je u tome što se precizno mora birati mjesto presjeka kako bi
se presjekla samo tri štapa. Ako nije moguće pronaći presjek preko samo tri štapa ili presjek
preko više štapova koji leže na samo tri pravca (npr. kod K rešetke) metode presjeka nije
moguće primijeniti.
Iz prethodne definicije metode presjeka slijede nužni uvjeti za primjenu metode, a to su
poznavanje svih vanjskih sila na odsječenom dijelu kao i kinematička stabilnost tog dijela
kao krutog tijela. Taj zahtjev a priori je zadovoljen kod rešetki koje su vezane na
elementaran način. Ovaj uvjet zadovoljavaju i mnoge druge rešetke kod kojih poznajemo sve
vanjske sile, dakle i reakcije ali nema općeg pravila za dokaz zadovoljavanja uvjeta
primjenjivosti metoda presjeka.
Praktična primjena metoda presjeka može se ostvariti grafičkim i analitičkim putem.

(a) Metoda presjeka-grafička primjena (Culmannova19 metoda)

Primjenu grafičke metode presjeka najprije razmotrimo na primjeru gredne poligonalne
rešetke prikazane na crtežu 4.19. U prvome koraku promatramo čitavu rešetku na koju
djeluje opterećenje F1 i F2. Grafičkim putem moguće je zbrojiti opterećenje, a potom odrediti
reakcije A i B. Tek sada je moguće primijeniti metodu presjeka. Pretpostavimo da želimo
odrediti sile u štapovima trećeg polja: G-sila u gornjem štapu, K-sila u kosniku i D-sila u
donjem štapu. Presijecimo rešetku po štapovima trećeg polja, zadržimo lijevi dio a
djelovanje odbačenog desnog dijela nadomjestimo silama G, K i D. Promatrani lijevi dio
mora biti u ravnoteži. Tu ravnotežu čine poznate sile A i F1 (zbrojene one daju rezultantu
vanjskih sila na lijevom dijelu Rl) i nepoznate sile G, K i D. Nalazimo se pred standardnim
zadatkom uravnoteženja poznate sile Rl s tri nepoznate sila na zadanim pravcima. Rješenje se
dobiva dobro poznatim Culmann-ovim postupkom.
Najprije je Rl uravnotežena sa silama G i zbrojem sila K+D=c, vidjeti poligon sila na
crtežu 4.19, a potom je sila c rastavljena na K i D. Moguće je primijeniti i druge dvije
varijacije Culmann-ova postupka. Sile G, K i D u poligonu sila pokazuju djelovanje
odbačenih štapova na čvorove lijevog dijela. Istim iznosom, ali obrnutim smjerom djeluju
čvorovi na štapove, odakle prepoznajemo predznak sile u štapu.
Neovisnost rješenja o izboru dijela rešetke kojeg uravnotežujemo pokazuje se u
nastavku. Da smo se odlučili na uravnoteženje desnog umjesto lijevog odsječenog dijela,
tada bi naravno imali iste reakcije A i B, dok bi na desni dio djelovale vanjske sile B i F2 čiji
je zbroj Rd upravo suprotan od Rl, a leži na istom pravcu. Pravci djelovanja sila G, K i D

19
Carl Culmann (1821.-1881.) njemački inženjer-konstrukter

183
 4. Rešetkasti nosači

ostaju isti. Slijedi da ćemo dobiti rezne sile iste veličine i položaja, ali suprotnog smjera.
Naravno sad su to sile kojima odbačeni štapovi djeluju na desni dio, pa izlazi da ćemo
sukladno definiciji s crteža 4.3, dobiti iste predznake sila u štapovima. Zapravo rješenje neće
ovisiti o tome koji dio presječene rešetke uravnotežujemo. U praktičnim zadacima biramo
onaj dio na kojem se nalazi manje vanjskih sila.
poligon sila

mjerilo sila
1 cm:1 kN
R F1
A
R
Rd G
K c
F2 Rl F2
F1 Rl D
t B
G
c
K
D t
B
A

ravnoteža čitave rešeke: F+F+A+B=0

ravnoteža lijevog dijela: A+F+G+K+D=0

Crtež 4.19 Metoda presjeka u grafičkoj interpretaciji (Culmann)

Posebna situacija nastaje kod K rešetke kada nije moguće načiniti presjek preko tri, već
preko četiri štapa. U onim presjecima gdje dva štapa padaju na isti pravac moguća je
primjena metode presjeka. Primjer primjene grafičke metode na K rešetku, prikazan na
crtežu 4.20, obrazložen je u nastavku. Nakon što su određene reakcija načinjen je presjek t-t
preko četiri štapa: G, K1, K2 i D. U prvome stupnju sile K1 i K2 promatramo u zbroju
V=K1+K2, za koji znamo da je uspravan. Postupak dalje teče kao i kod bilo koje rešetke s
presječena tri štapa. Grafičkim putem odrediti ćemo sile G, V i D. Sada nam priskače u
pomoć metoda čvorova, čijom primjenom na čvor x možemo odrediti sile K1 i K2 koje drže
ravnotežu sa silom V. Vertikalne komponente Sila K1 i K2 pokazuju koliki je iznos sila Vx1 i
Vx2 u susjednom polju. Da bi smo odredili tražene sile K1 i K2, u presječenom polju nužno je
načiniti još jedan presjek u susjednom lijevom polju te primijeniti prethodni postupak.

184
4. Rešetkasti nosači

poligon sila

mjerilo sila
1 cm:1 kN A F1
R
K2 G
v c
R K1 Rl
D F2
B
F1 Rd
Rl F2
G t
K2

K1

D t B

A ravnoteža čitave rešeke: F1+F2+A+B=0

ravnoteža lijevog dijela: A+F1+G+K1+K2+D=0

Crtež 4.20 Metoda presjeka u primjeni na K rešetku

(b) Metoda presjeka-analitička primjena (Ritterova metoda)

Primjenu analitičke metode presjeka razmotrimo na primjeru iste gredne poligonalne
rešetke kao kod grafičke metode, vidjeti na crtežu 4.21. U prvome koraku promatramo čitavu
rešetku na koju djeluje opterećenje F1 i F2. Na neki od poznatih načina odredimo reakcije A i
B. Sada je moguće primijeniti analitičku metodu presjeka. Neka se promatraju sile u
štapovima presjeka t-t, G, K i D. Promatra se lijevi dio rešetke. Djelovanje odbačenog
desnog dijela nadomještaju tri nepoznate sile, za koje pretpostavljamo da su vlačne. U
sjecištu pravaca sila G i K nalazi se središte momenata za silu D. Tu točku još nazivamo
Ritterova točka RD. Najkraća udaljenost sile D do te točke označena je s d. U sjecištu
pravaca sila G i D nalazi se Ritterova točka RK, a udaljenost sile K do te točke označena je s
k. U sjecištu pravaca sila D i K nalazi se Ritterova točka RG, a udaljenost sile G do te točke
označena je sa g.
Ako je promatrani lijevi dio rešetke u ravnoteži, tada iz tri uvjeta ravnoteže vrijedi

∑MR D
= dD − rd Rl = dD − M R0
D
=0

∑MR K
= kK − rk Rl = kK − M R0
K
=0 (4.10)

∑MR G
= − gG − rg Rl = − gG − M R0
G
=0

185
 4. Rešetkasti nosači

gdje M R0 označuje moment vanjskih sila na Ritterovu točku RD. Analogno vrijedi za ostale
D

dvije točke.
Iz relacija (4.10) izlaze vrijednosti sila

r M R0 r M R0 rg M R0
D = d Rl = D
; K = k Rl = K
; G=− Rl = − G
(4.11)
d d k k g g
Pozitivan predznak u rezultatu znači da je pretpostavljeni smjer sile potvrđen. Suprotno
negativan predznak pokazuje da je smjer sile upravo suprotan od pretpostavljenog.

Crtež 4.21 Metoda presjeka u analitičkoj interpretaciji (Ritter)

186
4. Rešetkasti nosači

Posebnosti analitičke metode presjeka u slučaju paralelnih pojaseva

Poseban slučaj u primjeni analitičke metode presjeka nastaje kada neka od Ritterovih
točaka pada u beskonačnost, a to se zbiva ako se radi o presjeku u kojem rešetka ima
paralelne pojaseva. Takav primjer predstavlja gredna N rešetka prikazana na crtežu 4.22.

Crtež 4.22 Analitička metoda presjeka na N rešetki

Ritterova točka za štap odnosno silu K pada u beskonačnost. Tada umjesto ravnoteže
momenata oko RK postavljamo uvjet ravnoteže projekcije sila u smjer okomit pojasnim
štapovima, u ovom slučaju to će biti suma vertikalnih sila. Tada sustav jednadžbi (4.11)
postaje

∑MR = 0 →
D
D = M R0
D
d

∑ Yit −t = 0 → K = T t −t sin α = 0 (4.12)

∑MR = 0 →
G
G = M R0
G
g =0

Za konkretnu vrijednost α=60o, iz prethodne relacije dobivamo:

D=5.333V K=−0.577V G=−5.0V (4.13)

4.1.3 Hennebergova metoda

Među rešetke kod kojih ne funkcioniraju metode presjeka pripadaju složene rešetke bez
temeljnog nepromjenljivog lika poput: Bailey rešetke, degenerirane K rešetke i razne
mrežaste rešetke, vidjeti crtež 4.11. U tim rešetkama nema presjeka preko tri štapa koji se ne
sijeku u jednoj točki ili presjeka preko više štapova čije sile ne leže na tri pravca. Tada
naravno nema dovoljno uvjeta ravnoteže za određivanje nepoznatih sila. Valja primijetiti
kako kod tih rešetki barem jedan od odsječenih dijelova sam za sebe ne čini kruto tijelo u
ravnini, što i jest razlog da ga ne možemo presjeći u tri štapa. Za takve rešetke može se rabiti
Hennebergova metoda zamjene štapova.
Bit metode leži u preoblikovanju zadane rešetke. Štapovi se premještaju u njoj sličnu
statički određenu rešetku za koju sad možemo primijeniti metode presjeka ili metode čvor po
čvor. Primjer jedne takve rešetke vidimo na crtežu 4.23. Djelovanje štapa kojeg smo preselili

187
 4. Rešetkasti nosači

na mjesto z nadomjestimo nepoznatim parom sila (x1, −x1) u odgovarajuće čvorove. Umjesto
nepoznate postavimo jedinične sile x1=1. Djelovanje tih sila u ostalim štapovima daje sile
ni1. Te sile određujemo nekom od standardnih metoda. Opterećenje F na štapovima
preoblikovanog sustava daje sile NiV. Ukupna sila u bilo kojem štapu nastala od djelovanja
nepoznate sile i opterećenja iznositi će
N i = ni1 X 1 + N iv (4.14)
tako i sila u zamjenskom štapu iznosi
N z = n z 1 X 1 + N zv (4.15)
Posebno stanje nastaje kada je sila u zamjenskom štapu jednaka nuli tj. kada je
X 1 = − N zv / nz 1 (4.16)
jer tada zamjenski štap nije ni potreban, a na mjestu odbačenog štapa djeluje sila X1. Vratimo
li odbačeni štap, par sila (X1, −X1) postaje unutrašnja sila u promatranom štapu. Tada je uz
pomoć relacije (4.14) moguće odrediti sile u svim štapovima.

F n8 N4
n4 v

N5v
n5
7 8 N 7v
n7
X1
n6

9
nz

4 3 X1 n1
X1 F
5 z 6

N zv
n9

X1 1 2 n2
α β γ

Crtež 4.23 Hennebergova metoda zamjenom jednog štapa: a) preoblikovani sustav; b) Maxwellov
poligon za X1=1; c) Maxwellov poligon za opterećenje

Za konkretne vrijednosti: α=14o, β=27o, γ=51o, F=1 kN izračun sila po Hennebergovoj

metodi prikazan je u Tabeli T4.5.

Tabela T4.5. Sile u štapovima rešetke s crteža 4.23

štap i 1 2 3 4 5 6 7 8 9 z
ni1 -0.94 -0.94 1.0 0.31 -0.21 -0.62 -0.31 -0.93 -0.43 0.95
Niv 0 0 0 0.78 -0.5 0 -0.73 0 0 -1.09
Ni -1.08 -1.08 1.15 1.15 -0.72 -0.72 1.08 -1.08 -0.50 0

Naravno da metoda funkcionira i u slučaju da je potrebno premjestiti više od jednog

štapa, npr. r štapova. Preoblikovana rešetka mora biti statički određena. Ukupna sila u bilo
kojem štapu, među njima su i zamjenski štapovi, nastala od djelovanja nepoznatih sila i
opterećenja iznositi će
N i = ni1 X 1 + .. + nij X j + .. + nir X r + N iv (4.17)
odnosno
N = nx + N v (4.18)

188
4. Rešetkasti nosači

Sile u zamjenskim štapovima

N z = n z 1 X 1 + .. + n zj X j + .. + n zr X r + N zv (4.19)
odnosno
N z = n z x + N zv (4.20)
moraju biti jednake nuli, odakle slijedi
x = − N z−1nzv (4.21)
Nakon čega je moguće odrediti sile u svim štapovima polazne rešetke. Ako je matrica Nz
singularna, odnosno det Nz=0, tada se radi o kinematički labilnoj polaznoj rešetki.

4.1.4 Pomaci rešetkastih konstrukcija

Klasičnim postupcima pomaci statički određenih rešetki određuju se tek nakon
izračunatih sila u štapovima. Pri tome je to moguće načiniti: (a) grafičkom konstrukcijom
nazvanom Williotov plan, u čast njenog autora [Williot, Notation pratique sur la statique
graphique, Publ. sci. ind., 1877.] ili (b) analitičkim postupkom temeljenim na načelu
virtualnoga rada.
Ovdje valja konstatirati da sile u štapovima statički određenih rešetki ne ovise o
pomacima, za koje pretpostavljamo da su mali i da bitno ne utječu na polaznu geometriju, a s
time ni o deformacijama štapova, dakle niti o njihovom presjeku niti o materijalu iz kojega
su izrađeni. Produljenje ili skraćenje jednog štapa ne utječe na sile u sustavu. Sukladno tome,
ni temperaturno djelovanje na štapove neće izazivati sile u rešetki. Ovo pravilo odnosi se i na
pomake oslonaca, kada su u rangu malih pomaka, koje konstrukcija može doživjeti.

(a) Williotov plan pomaka

To je grafički postupak kojim se određuju pomaci postupkom čvor po čvor. Kada se radi
o konzolnoj rešetki vezanoj na osnovni način, ona ima dva fiksna čvora, pa se za sljedeće
čvorove redom određuju apsolutni pomaci. Primjer minijaturne konzolne rešetke s planom
pomaka prikazan je na crtežu 4.24.

Crtež 4.24 Williotov plan pomaka

189
 4. Rešetkasti nosači

Nakon izračunatih sila u štapovima računa se produljenje odnosno skraćenje svakog

štapa prema znanom izrazu
⎛ l ⎞
∆li = N i ⎜ ⎟ (4.22)
⎝ EA ⎠ i
Kada bi se iz čvora 1 rešetke nanijela produljenja i skraćenja štapova 1 i 2, tada se
štapovi više ne bi vezivali u čvoru 1. Budući su oni vezani, zauzet će novi položaj i to tako
da se rotiraju oko oslonaca. Pritom se čvor 1 preselio na novu poziciju 1' čime je zapravo
određen pomak tog čvora. Na desnoj strani crteža 4.24 grafički je prikazan taj postupak u
većem mjerilu. Potom se isti postupak ponavlja za čvor 2 koji se naravno vezuje za
pomaknuti čvor 1 i oslonac. Stoga se pomak čvora 2 vezuje na već određeni pomak čvora 1 i
tako redom.
U slučajevima rešetki koje nisu vezane na osnovni način, načelno Williotov plan se
konstruira tako da se odrede pomaci relativno u odnosu na izbrani štap, čiji jedan čvor nema
pomaka, a drugi ga ima u smjeru štapa. Uključivanjem ležajnih uvjeta ili veza s drugim
rešetkama određuju se ukupni pomaci. Budući da ova materija nije predmet detaljnog
izlaganja, jer su danas razvijeni praktičniji načini za određivanje pomaka, čitatelji se za
dublja objašnjenja Williotovog plana upućuju na klasičnu literaturu npr. [Timoshenko,
Young].

(b) Diskretni pomaci prema načelu virtualnoga rada

Postupak se primjenjuje na iznalaženje pomaka rešetke na unaprijed određenom mjestu i
unaprijed određenom smjeru. Nakon što su izračunate sile u štapovima Ni za zadano
opterećenje, u odabranom čvoru i u odabranom pravcu na rešetki postavimo jediničnu silu
F=1, vidjeti primjer na crtežu 4.24a. Potom odredimo sile ni1 u svim štapovima koje izaziva
to jedinično opterećenje.
Sukladno definiciji načela, rad vanjskih sila na virtualnim pomacima mora biti jednak
radu unutrašnjih sila. Za virtualne pomake u odaberimo upravo one pomake p koje daje
zadano opterećenje a koji naravno nisu poznati. Rad vanjske sile F=1 vrši se nad nepoznatim
pomakom p nastalim od zadanog opterećenja, promatranog čvora u odabranom pravcu, a
iznositi će
Av = p j ⋅ 1 (4.23)
Rad unutrašnjih sila ni1 nad pomacima zadanog opterećenja p bit će jednak zbroju
unutrašnjih radova po svim štapovima, što daje
š
⎛ l ⎞
Au = ∑ N i ⎜⎝ EA ⎟⎠i ni (4.24)
i =1
Izjednačavanjem rada vanjskih i unutrašnjih sila, što je uvjet ravnoteže promatranog
sustava, izlazi da traženi pomak, na mjestu i u smjeru sile F=1 iznosi
š
⎛ l ⎞
pj = ∑ N i ⎜⎝ EA ⎟⎠i ni (4.25)
i =1

190
4. Rešetkasti nosači

čime je postavljeni zadatak riješen.

Kao primjer uzmimo rešetku s crteža 4.16, kod koje za oba opterećenja odredimo
vertikalni pomak čvora br. 4. Svi štapovi imaju istu duljinu. Odaberimo ih iz istog materijala
te da su istog presjeka, tako da je konstanta EA ista za sve štapove. Pri opterećenju silom
F=1 koja je uspravno postavljena na čvor 4, veličine sile u štapovima rešetke prikazane su
na crtežu 4.25 te u tabeli T4.6.

Tabela T4.6 Sile u štapovima rešetke s crteža 4.16/4.24a za F=1 uspravno u čvoru 4

štap 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11
ni -0.577 0.289 -4.31 0.577 -0.577 0.866 -4.31 -0.577 0.577 0.289 -0.577

Crtež 4.25 Zadana sila F=1 i pripadne sile u štapovima

Sukladno relaciji (4.24) vertikalni pomak čvora 4 iznosi:

(1) za 1. opterećenje (simetrično), p4V=253.44 l/EA, konkretno za l=5 m,
E=210 GPa, te A=0.001 m2, imamo p4V=6.03 cm
(2) za 2. opterećenje (antisimetrično) p4V=0.
Za određivanje ukupnog pomaka čvora, za kojeg se unaprijed ne zna u kojem je smjeru,
potrebno je odrediti pomake u dva okomita pravca, a zatim ih vektorski zbrojiti.

191
 4. Rešetkasti nosači

4.2 Statički određene rešetkaste konstrukcije u prostoru

Kinematička i statička stabilnost

Praćenje kinematičkog stanja, kod prostornih rešetkastih konstrukcija uopće, polazi od
materijalnih točaka smještenih u čvorovima rešetke, dok štapove rešetke smatramo vezama
koje ih pridržavaju. Sukladno tome, broj stupnjeva slobode n materijalnih točaka u prostoru
bit će s=3n. Ako su točke međusobno povezane sa š štapova koji se ne preklapaju, broj
stupnjeva slobode takvog sustava je
s ≥ 3n − š (4.26)
Odatle izlazi da iz nužnog uvjeta kinematičke stabilnosti slijedi potreban broj štapova
š ≥ 3n (4.27)
Dovoljan uvjet dokazivati će se ovisno o načinu vezivanja, koji može biti: (1) na osnovni
način, (2) pomoću temeljnog nepromjenljivog tijela, (3) kao sustav ravninskih rešetki (4) kao
sustav višedijelnih rešetki u prostoru, (5) kao složene rešetke. Zasebno od načina vezivanja,
nužan i dovoljan uvjet mogu se dokazivati i statičkim putem.

Vrste rešetki
Sukladno načinu vezivanja, statički određene prostorne rešetke je moguće podijeliti na:
jednostavne i složene. Kao jednostavne susrećemo rešetke: (1) vezane na osnovni način, (2)
vezane pomoću temeljnog tijela, (3) vezane kao sustav ravninskih rešetki. Složene rešetke
susrećemo kao: (4) višedijelne, sastavljene iz više prostornih rešetki i (5) složene koje ne
pripadaju ni jednoj od prethodnih kategorija.
Primjeri statički određenih rešetki vezanih na osnovni način prikazani su na crtežu 4.26,
a rešetke vezane pomoću temeljnog tetraedra na crtežu 4.27.
24
23

22

6
5
3
4 2

1
Crtež 4.26 Prostorne konzolne rešetke vezane na
osnovni način

192
4. Rešetkasti nosači

Crtež 4.27 Prostorna rešetka vezana pomoću temeljnog tetraedra

Primjeri statički određenih prostornih rešetki vezanih kao sustav ravninskih prikazani su
na crtežima 4.28 i 4.29.

rešetkasti stup rešetkasti toranj

Crtež 4.28 Prostorne rešetke vezane kao sustav ravninskih rešetki

193
 4. Rešetkasti nosači

Crtež 4.29 Schwedlerova kupola vezana kao sustav ravninskih rešetki

Prostorna višedijelna rešetka sklopljena kao sustav rešetkastih tijela prikazana je na

crtežu 4.30.

Crtež 4.30 Prostorna višedijelna rešetka vezana kao sustav tijela

Crtež 4.31 Prostorna složena rešetka

194
4. Rešetkasti nosači

Dokaz kinematičke stabilnosti složene prostorne rešetke prikazane na crtežu 4.31, moguć
je pomoću Hennebergove metode zamjene štapova. Štapove u uspravnim meridijalnim
ravninama zamjenjuje se horizontalnim štapovima, a dijagonalne štapove na vrhu rešetke
postavlja se tako da čine zatvoreni poligon. Nakon toga, rešetka je preoblikovana u
prostornu rešetku sklopljenu iz sustava ravninskih rešetki.

Metode proračuna
Sukladno metodama izračuna kod ravninskih rešetki, i ovdje se metode mogu podijeliti
na metode čvorova i metode presjeka. U načelu je moguća grafička i analitička primjena
metoda, međutim grafička primjena zbog potrebe projiciranja u tri ortogonalne ravnine
sekundarnog je značenja.

4.2.1 Metode čvorova

Metoda polazi od pretpostavke da su isječeni svi čvorovi rešetke te uspostavljena
ravnoteža vanjskih (opterećenja i reakcija) i unutrašnjih (sile u štapovima) sila. Za rešetku s
n čvorova dobiva se j=3n jednadžbi ravnoteže u kojima ima š=3n nepoznatih sila. Kod
kinematički stabilnih i statički određenih rešetki sustav je bezuvjetno rješiv za konačna
djelovanja opterećenja.
Ovisno o načinu vezivanja, primjena metode može se ostvariti pravilom čvor po čvor ili
svi čvorovi odjednom.

(a) Metoda čvor po čvor

Može se primijeniti na sve rešetke koje su vezane na osnovni način te na one rešetke
vezane pomoću baznog tijela za koje znamo sve vanjske sile (dakle i reakcije).
Kao prvi primjer promatra se konzolna rešetka vezana na osnovni način, a prikazana na
crtežu 4.32. Slijed uravnoteženja prati slijed numeracije čvorova.
V

a
a
1 2 3
6 a

4 5
7 9 a
10
11
12
a
8
a
a

Crtež 4.32 Konzolna rešetka

195
 4. Rešetkasti nosači

Za svaki čvor postavljaju se tri jednadžbe ravnoteže. U prvome čvoru nepoznate su tri
sile u štapovima koje ne leže u istoj ravnini. Prvi uvjet ravnoteže praktično se postavlja kao
zbroj projekcija sila na os okomitu na štapove 2, 3. Označimo to kao ΣO2,3, koja mora biti
jednaka nuli. Odatle izlazi veličina sile N1. Analogno rabimo preostale dvije jednadžbe za
određivanje sila u preostala dva štapa. Tim slijedom određujemo sile u svim štapovima.
Primjena postupka daje:
~ =1 ~ =1 ~ =1
∑ O 2,3 = 0→N 1 = −0.578 ∑ O 3,1 = 0→N 2 = −0.578 ∑ O 2,1 = 0→N 3 = −0.578

~ =2 ~ =2
∑ O6 ,7 = 0→N 4 = 0.289 ∑ O7 ,4 = 0→N 6 = 0.289 ∑ O 4 ,6
~ =2
= 0 → N7 = −0.333

~ =3
(4.28)
∑ O 9 ,10 = 0→N 5 = 0.289 ∑ O10~ =,35 = 0 → N 9 = −0.333 ∑ O 5,9
~ =3
= 0 → N 10 = 0.0

~ =4 ~ =4
∑ O11,12 = 0 → N 8 = −0.333 ∑ O12 ,8 = 0 → N11 = 0.0 ∑ O 8 ,11 = 0 → N12 = 0.0
~ =4

Poseban primjer za primjenu metode je Schwedlerova kupola prikazana na crtežu 4.33.

V
h
h

r=3h

10 13
19 21
25
11 22 14
2023
15 26
16 17 24 27
12 15 29 28
18 30
13 14 V 16
7 18 32
8 9 12 17 31
11 36
9 10 6 3 35
6 5 34
8 33
2
4 2
5 3
7
1

4 1
Crtež 4.33 Schwedlerova kupola

196
4. Rešetkasti nosači

Uravnoteženje mora krenuti iz unutrašnjih čvorova, svejedno iz kojeg. Ako je čvor

opterećen, kao npr. čvor 6, tada je prvi uvjet ravnoteže nužno postaviti kao zbroj projekcija
sila na os okomitu na štapove 8, 11 i 14. Označimo to kao ΣO8,11 koja mora biti jednaka nuli.
Odatle izlazi veličina sile N6. Isti postupak valja primijeniti na ostale unutrašnje čvorove, što
će dati veličine sila u svim unutrašnjim štapovima. Ako neki čvor nije opterećen, sila u štapu
izvan promatrane ravnine biti će nula. Sada su u svakom unutrašnjem čvoru ostale dvije
nepoznate sile. Iz preostale dvije projekcije, npr. u čvoru 6, ΣO6,8 i ΣO6,11 izlaze veličine sila
N11 i N8. Ovim slijedom određene su sile u svim štapovima koji se vezuju na unutrašnje
čvorove.
Postupak koji je primijenjen na vanjske čvorove valja na isti način primijeniti na
unutrašnje čvorove i tako redom do kraja zadatka. Kao konkretan primjer opterećenja uzeta
je vertikalna sila u čvoru 6, V=1.0 kN. Zadebljani su štapovi u kojima su sile različite od
nule. Veličine tih sila prikazane su u tabeli T4.7.

Tabela T4.7. Sile u štapovima Schwedlerove kupole na crtežu 4.33

štap 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14
Ni -0.943 -0.707 0.471 -0.50 1.0 -1.0 0.235 -0.707 -0.471 0.50 -1.0 0.0 -0.707 0.0
z

V1

4
V 12 V
β 11
3 2
V1 6
7
8 10
β 5
1
a

1 αα 4
D 2 3 C
x
A y
a B a

Crtež 4.34 Složena rešetka

(b) Metoda svih čvorova odjednom

Može se primijeniti na sve statički određene prostorne rešetke. Za primjer primjene
metode odabrana je složena rešetka prikazana na crtežu 4.34. Rešetka ima 4 čvora i 12
štapova te zadovoljava nužan uvjet kinematičke stabilnosti i statičke određenosti. Redom
postavljene jednadžbe prema rednom broju odgovarajućeg čvora daju sustav

197
 4. Rešetkasti nosači

⎡ 0 0 − sin α 0 0 0 0 0 0 1 − cos β 0 ⎤⎧ N1 ⎫ ⎧ 0 ⎫
⎢ 0 − sin α 0 0 0 0 0 0 0 0 − sin β 0 ⎥⎪ N ⎪ ⎪ 0 ⎪
⎢ ⎥⎪ 2 ⎪ ⎪ ⎪
⎢ 0 − cos α − cos α 0 0 0 0 0 0 0 0 0 ⎥⎪ N 3 ⎪ ⎪V ⎪
⎢ ⎥⎪ ⎪ ⎪ ⎪
⎢ 0 0 0 sin α 0 0 0 0 cos β 1 0 0 ⎥⎪ N 4 ⎪ ⎪ 0 ⎪
⎢ 0 0 0 0 − sin α 0 0 0 − sin β 0 1 0 ⎥ ⎪ N ⎪ ⎪0 ⎪
⎢ ⎥⎪ 5 ⎪ ⎪ ⎪
⎢ 0 0 0 − cos α − cos α 0 0 0 0 0 0 0 ⎥ ⎪ N 6 ⎪ ⎪V1 ⎪
⎢ 0 ⎨ ⎬=⎨ ⎬
0 0 0 0 0 − sin α 0 0 0 cos β 1 ⎥ ⎪ N7 ⎪ ⎪ 0 ⎪
⎢ ⎥ (4.29)
⎢ 0 0 0 0 0 sin α 0 0 0 0 sin β ⎪
0 ⎥ N8 ⎪ ⎪ 0 ⎪
⎢ ⎥⎪ ⎪ ⎪ ⎪
⎢ 0 0 0 0 0 − cos α − cos α 0 0 0 0 0 ⎥ ⎪ N 9 ⎪ ⎪V1 ⎪
⎢ 0 0 0 0 0 0 0 − sin α − cos β 0 0 − 1⎥ ⎪ N 10 ⎪ ⎪ 0 ⎪
⎢ ⎥⎪ ⎪ ⎪ ⎪
⎢ sin α 0 0 0 0 0 0 0 sin β 0 0 0 ⎥ ⎪ N 11 ⎪ ⎪ 0 ⎪
⎢− cos α
⎣ 0 0 0 0 0 0 − cos α 0 0 0 0 ⎥⎦ ⎪⎩ N 12 ⎪⎭ ⎪⎩ V ⎪⎭

Tabela T4.8 Sile u štapovima složene rešetke na crtežu 4.34

štap 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
op.1 Ni -0.505 -0.505 -0.613 -0.613 -0.505 -0.505 -0.613 -0.613 0.319 0.048 0.319 0.048
op. 2 Ni 0.027 -0.532 -0.586 -0.027 0.027 -0.532 -0.586 -0.027 -0.017 0.024 0.336 0.024

4.2.2 Metode presjeka

Može se primijeniti na rešetke koje se ravninom ili plohom mogu presjeći preko šest
štapova koji su postavljeni tako da kinematički stabilno vezuju dva tijela. Ako je presjek
načinjen preko više od šest štapova, a njihovo djelovanje se može svesti na prethodnih šest
štapova, metoda je i tada primjenjiva.
Primjer za primjenu metode presjeka je troravninska N rešetka prikazana na crtežu 4.35.
Ona je kinematički stabilna i statički određena. Globalna ravnoteža rešetke zadovoljena je
pri H=16.17 V. Neka je presjek ravninom načinjen u četvrtom polju s desna te neka se prati
desni dio rešetke, na crtežu 4.35 podebljan. Iz šest uvjeta ravnoteže desnoga dijela moguće je
odrediti šest nepoznatih sila u promatranom presjeku: D, L, G, K1, K2, K3.

Crtež 4.35 Primjena metode presjeka

Uvjete ravnoteže najefikasnije je postaviti kao ravnotežu momenata oko središnjih osi
(D), (L), (G), (K1), (K2) i (K3), jer svaki put samo jedna nepoznata sila daje nenulti moment
oko odgovarajuće osi. Tako redom izlazi:

198
4. Rešetkasti nosači

∑ M (L ) = 0→ L = −2.46 V ∑ M (K ) = 0→1
K1 = 0

∑ M (D ) = 0→ D = −2.46 V ∑ M (K ) = 0→2
K 2 = 1.22V (4.30)

∑ M (G ) = 0→ G = 6.93 V ∑ M (K ) = 0→3
K 3 = 1.22V

Podsjetimo se da je moment sile na os, zapravo moment na bilo koju točku osi projiciran
u smjer te osi. U tom slučaju sile koje su paralelne osi ne daju moment na tu os.

4.2.3 Metoda ravninskih rešetki

Primjena joj je usko vezana pa s time i ograničena na rešetke koje su složene kao sustav
ravninskih rešetki.
Dokaz kinematičke stabilnosti polazi od pretpostavke da se sustav sastoji od niza rešetki i
da je svaka rešetka u svojoj ravnini kinematički stabilna. Brid koji je istodobno sastavni dio
dvije ravninske rešetke, koje ne leže u istoj ravnini, pridržan je u prostoru a s time i svaki
njegov čvor.
Pri tome valja naglasiti da ostali čvorovi rešetki koji nisu na zajedničkom bridu nisu
kinematički stabilni. Ako se dodaje sljedeća ravninska rešetka tako da kinematički stabilizira
slobodni rub prethodne, stvara se lanac koji mora biti završen tako da postavljanjem
posljednje ravninske rešetke svi bridovi budu stabilizirani. U jednom sustavu mora biti
najmanje tri ravninske rešetke.
F3 F3
F

I II
F2 18 F1 F2 36
II
I
F1 6 24 42
17 35
16 34

5 15 23 33 41
14 32

4 13 22 31 40
12 30

3 11 21 29 39
10 28

2 9 20 27 38
α
α 8 26
α
α
1 7 19 25 37
α
α

Crtež 4.36 Metoda ravninskih rešetki

199
 4. Rešetkasti nosači

Primjer prostorne rešetke sastavljene iz šest ravninskih konzolnih N rešetki prikazan je

na crtežu 4.36. Budući je svaka rešetka kinematički stabilna u svojoj ravnini, a ravnine
rešetki su međusobno različite slijedi da je sustav kinematički stabilan i statički određen.
Kontrole radi provjerimo nužni uvjet kinematičke stabilnosti. Rešetka ima 36 čvorova i 108
štapova pa je broj stupnjeva slobode s=3×36-108=0.
Na čvorove tako složenog sustava mogu se postavljati nove prostorne rešetke koje i ne
moraju slijediti prethodne ravnine, a niti ne moraju biti ravninske rešetke. Primjer
Schwedlerove kupole s crteža 4.29 pokazuje da svaki kat kupole čine zasebne ravninske
rešetke.
Prijenos opće sile koja djeluje na neki čvor, vidjeti silu F na crtežu 4.36, odvija se tako
da silu rastavimo na tri komponente od kojih je jedna u smjeru zajedničkog brida F3, a druge
dvije, F1 i F2, se nalaze svaka u svojoj ravnini i nisu paralelne sa zajedničkim bridom, dakle
tri komponente čine prostorni sustav čije osi ne leže u jednoj ravnini. Komponenta sile u
ravnini odgovarajuće rešetke daje sile u štapovima te rešetke, ali štapovi na zajedničkom
bridu primaju silu od komponente opterećenja u smjeru brida F3, te od obje ravninske
rešetke čiji je taj brid dio. U konkretnome primjeru na crtežu 4.36, primjerice, štap 24 ima
silu N24=N24(I)+N24(B)+N24(II). Za konkretne vrijednosti F1=1.0 kN, F2=1.0 kN, F3=1.0 kN,
sile u štapovima imaju vrijednosti prikazane u tabelama T4.8a, b i c.

Tabela 4.8a Sile u štapovima rešetke I od sile F1

štap 1 2 3 4 5 6 7 8 9
Ni -3.74 -3.00 -4.25 -1.50 -0.74 0 -1.23 1.0 -1.23
štap 10 11 12 13 14 15 16 17 18
Ni 1.0 -1.23 1.0 -1.23 1.0 -1.23 1.0 1.23 0

Tabela 4.8b Sile u štapovima brida, od sile F1, kao dio rešetke I, od sile F2, kao dio rešetke II, od sile F3
štap 19 20 21 22 23 24
Ni(F1) 4.55 3.74 3.00 4.25 1.50 0.74
Ni(F3) -1.0 -1.0 -1.0 -1.0 -1.0 -1.0
Ni(F2) 3.74 3.00 4.25 1.5 0.74 0
Ni 7.29 5.74 4.25 4.75 1.24 -0.26

Tabela 4.8c Sile u štapovima rešetke II od sile F2

štap 25 26 27 28 29 30 31 32 33
Ni 1.23 -1.0 1.23 -1.0 1.23 -1.0 1.23 -1.0 1.23
štap 34 35 36 37 38 39 40 41 42
Ni -1.0 1.23 -1.0 -4.55 -3.74 -3.00 -4.25 -1.50 -0.74

Sljedeći je primjer prostorne rešetke složene iz sustava ravninskih rešetki Schwedlerova

kupola prikazana na crtežu 4.37. Dokaz kinematičke stabilnosti trivijalan je, jer je svaki brid
pridržan s dvije ravninske rešetke kinematički stabilne i statički određene u svojim
ravninama. Ako je neki unutrašnji čvor opterećen općom silom, tada ponovo silu rastavljamo
na tri komponente: jednu u smjeru brida i dvije u odgovarajućim ravninama, najbolje u
smjeru horizontalnih štapova. Postupak dalje teče istovjetno prethodnom primjeru. Štapovi u

200
4. Rešetkasti nosači

kojima je sila različita od nule na crtežu su podebljani. Konačne veličine sila pri opterećenju
vertikalnom silom V=1 prikazane su u tabelama T4.9a, b i c.
V

h
h

r=3h

13 14 V
11 12
10 6
8 5
9 2
4
7 3
1

Crtež 4.37 Schwedlerova kupola

Tabela 4.9a Sile u štapovima rešetke I

štap 1 2 3 4 5 6
Ni -0.942 -0.707 0.471 -0.50 1.0 -1.0

Tabela 4.9b Sile u štapovima brida, od sile F1, kao dio rešetke I, od sile F2, kao dio rešetke II, od sile F3
štap 7 8
Ni(F1) 0.707 0
Ni(F3) -1.41 -1.41
Ni(F2) 0.707 0
Ni 0 -1.41

Tabela 4.9c Sile u štapovima rešetke II od sile F2

štap 9 10 11 12 13 14

201
 4. Rešetkasti nosači

Ni 0.471 -0.50 1.0 -1.0 -0.942 -0.707

4.2.4 Hennebergova metoda

Isti joj je princip kao i kod ravninskih rešetki. Primijenimo je na primjeru složene rešetke
prikazane na crtežu 4.38.
F

3
12
4 9 X1
11 2
7 10
8 X1
6 5
1 Z
a

1 4
D 2 3 C

a A B a

Crtež 4.38 Složena rešetka

Zamjenskim štapom Z nadomjestimo štap 11. Tada je čvor 3 pridržan za podlogu s tri
štapa koja se ne preklapaju. Potom je čvor 4 pridržan za čvor 3 i podlogu, nakon toga je
pridržan i čvor 2, a na kraju je pridržan i čvor 1. S time je dokazana kinematička stabilnost
preoblikovane rešetke.
Od djelovanja jedinične sile na mjestu zamijenjenog štapa u štapovima novelirane rešetke
nastaju sile ni1. Jednostavnosti radi, neka je rešetka opterećena silom F upravo u smjeru
zamjenskog štapa z. Uslijed djelovanja opterećenja F u štapovima novelirane rešetke djeluju
sile Niv. U zamjenskom štapu, sukladno relaciji (4.15), sila bi općenito bila jednaka
N z = nz1 X 1 + N zv (4.31)
Pri onoj veličini sile X1 kada Nz postaje jednak nuli tj. za
X 1 = − N zv /n z 1 (4.32)
zamjenski štap postaje neutralan a novelirana rešetka fiktivna. U polaznoj rešetki u
zamijenjenom štapu sila je jednaka X1, dok su sile u ostalim štapovima
N i = −n zi N zv / n z1 + N iv (4.33)
U konkretnom primjeru rešetke s crteža 4.38 Hennebergova metoda daje rješenja
prikazana u tabeli T4.10.
Tabela T4.10 Sile u štapovima rešetke s crteža 4.38
štap 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 z
ni1 -1.58 -1.58 1.58 1.58 -1.58 -3.16 1.58 1.58 1.0 -1.41 1.0 -1.41 4.12
Niv 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 -1
Ni 0.745 0.745 -0.745 -0.745 0.745 1.49 -0.745 -0.745 -0.472 0.665 -0.472 0.665 0

202
4. Rešetkasti nosači

Metoda je primjenljiva i u slučaju zamjene više štapova, sukladno relacijama (4.17-4.21)

uz iste naputke kao u odjeljku 4.1.3.

203
 4. Rešetkasti nosači

4.3 Statički neodređeni rešetkasti nosači

Kinematička stabilnost i statička neodređenost

Kinematička stabilnost kod statički neodređenih rešetki dokazuje se na isti način kao kod
statički određenih rešetki. Broj stupnjeva slobode ravninskih rešetki kod kojih se štapovi ne
preklapaju iznositi će
s = 2n − š = r < 0 (4.34)
dakle, po logici stvari, broj stupnjeva slobode je negativan. Iznos negativnog broja pokazuje
broj prekobrojnih štapova u sustavu.
Slično načelo vrijedi i za prostorne rešetke kada se broj stupnjeva slobode određuje
prema izrazu
s = 3n − š = r < 0 (4.35)
Dovoljan uvjet kinematičke stabilnosti dokazuje se na sličan način kao i kod statički
određenih rešetki, uz novu činjenicu da će neki čvorovi ili sustavi međusobno biti vezani s
više od minimalnog broja štapova.

Metode proračuna
Dvije su temeljne metode u izračunu sila i pomaka. Po svojoj važnosti, univerzalnosti i
učestalosti uporabe to su: metoda pomaka i metoda sila.

4.3.1 Metoda pomaka

Po svojoj prirodi metoda pomaka pripada u metode čvorova koja, posredno izražavajući
sile pomoću pomaka, zadovoljava uvjete ravnoteže. Može ju se nazvati metoda posredne
ravnoteže. Kod nje temeljno mjesto zauzima stanje štapa izazvano pomacima rubova i
opterećenjima u smjeru osi štapa. Stoga se u nastavku najprije izlaže stanje uzdužno
deformiranog štapa, koje još nazivamo i stanjem jediničnih pomaka.

(a) Osno deformirani štap

Analizirajmo cjelokupno stanje pravocrtnog štapa izloženog uzdužnom deformiranju,
izazvanog pomacima krajeva štapa i/ili djelovanjem opterećenja u smjeru osi štapa. U tu
svrhu uvedimo sustav oznaka u lokalnom sustavu štapa kao što je prikazano na crtežu 4.39.

Crtež 4.39 Osno deformiran štap

204
4. Rešetkasti nosači

Pretpostavlja se da je štap: (1) prizmatičan, (2) konstantnog poprečnog presjeka, (3) iz

Hookevog materijala. U nastavku su dane osnovne deformacijske relacije.
Uzdužna deformacija je dana izrazom
du
εx = (4.36)
dx
Veličina naprezanja iznosi
du
σ x = Eε x = E (4.37)
dx
gdje je E modul elastičnosti.
Veličina uzdužne sile u presjeku iznosi
du
N x = Aσ x = EAε x = EA (4.38)
dx
gdje je A površina poprečnog presjeka, a EA uzdužna krutost presjeka.
Zakon uzdužne ravnoteže na diferencijalnom elementu glasi:
dN x
= − fx( x ) (4.39)
dx
gdje je fx(x) raspodijeljeno uzdužno opterećenje.
Kada se u prethodnu jednadžbu uvrsti relacija (4.38) izlazi
d 2u
EA = − f x( x ) (4.40)
dx 2
što predstavlja diferencijalnu jednadžbu uzdužnog deformiranja štapa.
Rješenje izvedene jednadžbe dovodi do veze između pomaka rubova, sila na rubovima i
zadanog opterećenja. Najopćenitije gledano rješenje je moguće na dva načina. Jedan način je
izravna matematička integracija, što može biti i zahtjevno kada se radi o složenom
opterećenju. Drugi način je posredni, putem virtualnoga rada, za što nam uopće nije potrebna
diferencijalna jednadžba. U nastavku se izlaže posredni pristup.
Rješenje postavljene zadaće traži se približnim, dakle, numeričkim postupkom. U tu
svrhu pretpostavlja se jedno rješenje kao moguće približno rješenje u obliku:
p(x ) ≈ u (x ) = n1 (x ) u0 + n2 (x ) ul (4.41)
Dakle kao linearna kombinacija dvije funkcije u kojoj su u0 i ul pomaci rubova štapa.
Uvjet kompatibilnosti ovako postavljenog rješenja podrazumijeva da je
n1 (l ) = n2 (0 ) = 0 (4.42)
te:
n1 (0 ) = n2 (l ) = 1 (4.43)
tada funkcije n1 i n2 postaju jedinične odnosno bazne funkcije.
Najjednostavniji izbor koji zadovoljava postavljene zahtjeve su linearne jedinične
funkcije prikazane na crtežu 4.40.

205
 4. Rešetkasti nosači

1 1
n1=1-x/l n2=x/l

0 l x 0 l x
Crtež 4.40 Bazne funkcije

Analitički zapis približnog rješenja pomaka sada ima oblik:

⎛ x⎞ x
u (x ) = ⎜ 1 − ⎟u0 + ul (4.44)
⎝ l⎠ l
Što se može zapisati u matričnom obliku kao
⎡⎛ x⎞ x ⎤ ⎧u0 ⎫ ⎧u0 ⎫
u(x ) = ⎢⎜ 1 − ⎟, ⎥ ⎨ u ⎬ = (n1 , n2 )⎨ u ⎬ = N (x ) u (4.45)
⎣⎝ l⎠ l ⎦⎩ l ⎭ ⎩ l⎭
U cilju testiranja približnog rješenja (4.45) uvodi se matrična oznaka za uzdužne sile na
rubovima
⎧N0 ⎫
s=⎨ ⎬ (4.46)
⎩ Nl ⎭
Testiranje približnog rješenja vrši se načelom virtualnog rada. U tu svrhu potrebno je
odabrati virtualne pomake. Umjesto bilo kojih, geometrijski mogućih pomaka, za virtualne
pomake odabiru se isti pomaci, dani u relaciji (4.45), kojima je predstavljeno približno
rješenje.
Iz ravnoteže sustava dobivene načelom virtualnoga rada slijedi jednakost radova vanjskih
i unutrašnjih sila. Rad vanjskih sila ima zapis
Av = uT s + u (x ) f (x )dx
∫ (4.47)
l
U kojem prvi član predstavlja rad rubnih sila na virtualnim pomacima rubova
⎧N ⎫
uT s = {u0 ,ul }⎨ 0 ⎬ = u0 N0 + ul Nl (4.48)
⎩ Nl ⎭
a drugi član predstavlja rad opterećenja (uzduž štapa) na virtualnim pomacima štapa
(uzdužnim).
Rad unutrašnjih sila se dobije kao integral rada na diferencijalnom elementu štapa kojeg
obavlja uzdužna sila
du d
N x = EA = EA N (x ) u = EA B(x ) u (4.49)
dx dx
gdje je
B (x ) = N ′(x ) (4.50)

206
4. Rešetkasti nosači

polje uzdužnih deformacija, nad virtualnim deformacijama, koje također imaju isti oblik, te
je
Au = uT B(x )T EA B(x ) u dx
∫ (4.51)
l
Izjednačenje rada vanjskih i unutrašnjih sila daje
uT s + u (x ) f (x )dx = uT B(x )T EA B (x ) u dx
∫ ∫ (4.52)
l l
Uvede li se odgovarajuća zamjena iz (4.45), prethodna jednadžba prima oblik:
uT s + uT N (x ) f (x )dx = uT B (x )T EA B (x ) u dx
∫ ∫ (4.53)
l l
-1
Kada se prethodna jednadžba pomnoži s lijeve strane s uT slijedi
s = EA B (x )T B (x ) udx − N (x ) f (x )dx
∫ ∫ (4.54)
l l
odnosno
s = ku − f (4.55)
gdje je

∫
kij = EA Bi B j dx = EA ni′ n′j dx∫ (4.56)
l l
matrica krutosti štapa te,
f i = ni (x ) f (x )dx
∫ (4.57)
l
vektor sila upetosti.
Nakon što se provedu potrebne integracije, izraz (4.55) prima oblik:
⎧ N0 ⎫ EA ⎡ 1 − 1⎤ ⎧u0 ⎫ ⎧ f1 ⎫
⎨ ⎬= ⎢ ⎥⎨ ⎬ − ⎨ ⎬ (4.58)
⎩ Nl ⎭ l ⎣ − 1 1 ⎦ ⎩ ul ⎭ ⎩ f 2 ⎭
i predstavlja vezu sila na rubovima s pomacima rubova i opterećenjem, zadovoljavajući
uvjete ravnoteže promatranoga štapa.

Analiza jediničnog stanja pomaka štapa

Promatra se neopterećeni štap, tada prethodna relacija ima oblik
⎧ N 0 ⎫ EA ⎡ 1 − 1⎤ ⎧u0 ⎫
⎨ ⎬= ⎢ ⎥⎨ ⎬ (4.59)
⎩ N l ⎭ l ⎣ − 1 1 ⎦ ⎩ ul ⎭
i pokazuje kolike sile nastaju na rubovima ako postoje pomaci rubova. U slučaju jednakih
pomaka nastaje translacija štapa kao krutog tijela i nema sila na rubovima. Pomak jednog od
rubova ili različiti pomaci oba ruba, stvara sile na rubovima, a odatle i na samom štapu.

207
 4. Rešetkasti nosači

Svako stanje pomaka daje ravnotežu. Prethodna relacija pokazuje stanja štapa za bilo kakve
konačne pomake rubova.
Valja uočiti kako obrnuti put, određivanje pomaka iz zadanih rubnih sila nije moguće, jer
je matrica krutosti singularna. Naravno da jednoj kombinaciji rubnih sila pripada
beskonačno mnogo mogućih pomaka rubova.

Primjer 1. Drveni štap

Promatra se drveni štap duljine 1.0 m, presjeka 2×2=4.0 cm2, modula elastičnosti
E=10 GPa (10000 MPa). Odrediti rubne sile za slučaj da je štap deformiran tako da je lijevi
kraj pomaknut za 1 mm prema desnom, kao što je prikazano na crtežu 4.41.
⎧ N 0 ⎫ 10000 * 0.0004 ⎡ 1 − 1⎤ ⎧0.001⎫ ⎧ 0.004 ⎫ ⎧4 ⎫
⎨ ⎬= ⎢ − 1 1 ⎥ ⎨ 0 ⎬ = ⎨− 0.0004 ⎬ MN = ⎨− 4 ⎬ kN (4.60)
⎩ Nl ⎭ 1 ⎣ ⎦⎩ ⎭ ⎩ ⎭ ⎩ ⎭

Crtež 4.41 Rubne sile pri lijevom pomaku

Primjer 2. Čelična šipka

Promatra se čelična šipka duljine 1.0 m, promjera 10 mm, modula elastičnosti
E=210 GPa. Odrediti rubne sile za slučaj da je štap deformiran tako da je desni kraj
pomaknut za 1 mm prema lijevom, kao što je prikazano na crtežu 4.42.

⎧ N 0 ⎫ 210000 * 0.0000785 ⎡ 1 − 1⎤ ⎧0.001⎫ ⎧ 0.0165 ⎫ ⎧ 16.5 ⎫ (4.61)

⎨ ⎬= ⎢− 1 1 ⎥ ⎨ 0 ⎬ = ⎨− 0.0165 ⎬MN = ⎨− 16.5 ⎬kN
N
⎩ ⎭ l 1 ⎣ ⎦ ⎩ ⎭ ⎩ ⎭ ⎩ ⎭

Crtež 4.42 Rubne sile pri desnom pomaku

Analiza stanja pune upetosti

Stanje pune upetosti je ono kod kojega nema pomaka rubova. Sile na štapu stvara
opterećenje pa relacija (4.58) postaje
⎧ n (x ) f (x ) dx ⎫
⎧ N0 ⎫ ⎧ f1 ⎫ ⎪ 1
⎪l
∫ ⎪
⎪
⎨ ⎬ = −⎨ ⎬ = −⎨ ⎬ (4.62)
⎩ Nl ⎭ ⎩ f2 ⎭ ⎪ n2 (x ) f (x ) dx ⎪
∫
⎪⎩ l ⎪⎭

208
4. Rešetkasti nosači

odakle se vidi da su sile upetosti upravo suprotne od rubnih sila, iz čega je jasno da je sustav
u ravnoteži. Iz prethodne relacije se može odrediti rubne sile za bilo kakvo konačno
opterećenje štapa.

Primjer 1. Koncentrirana sila

Potrebno je odrediti sile na rubovima pri opterećenju koncentriranom silom F kao što je
prikazano na crtežu 4.43.

Crtež 4.43 Rubne sile pri koncentriranoj sili

Integral produkta koncentrirane sile i bazne funkcije jednak je produktu iznosa sile i
iznosa funkcije na mjestu djelovanja sile. Odatle slijedi kao opće rješenje:
⎧ N0 ⎫ ⎧ Fb / l ⎫
⎨ ⎬ = −⎨ ⎬ (4.63)
N
⎩ l⎭ ⎩ Fa / l ⎭

Primjer 2. Jednoliko raspodijeljeno opterećenje

Potrebno je odrediti sile na rubovima pri opterećenju jednolikom raspodijeljenom silom
intenziteta q, kao što je prikazano na crtežu 4.44. Nakon potrebne integracije izlazi;
⎧N0 ⎫ ⎧ql / 2 ⎫
⎨ ⎬ = −⎨ ⎬ (4.64)
⎩ Nl ⎭ ⎩ql / 2 ⎭

209
 4. Rešetkasti nosači

Crtež 4.44 Rubne sile pri raspodijeljenom opterećenju

210
4. Rešetkasti nosači

Primjer 3. Linearno raspodijeljeno opterećenje

Potrebno je odrediti sile na rubovima pri opterećenju linearno raspodijeljenim
opterećenjem intenziteta q. Nakon potrebne integracije slijedi
⎧N0 ⎫ ⎧ql / 3 ⎫
⎨ ⎬ = −⎨ ⎬ (4.65)
⎩ Nl ⎭ ⎩ql / 6 ⎭

Crtež 4.45 Rubne sile pri linearno raspodijeljenom opterećenju

Primjer 4. Opterećenje silama općeg oblika

Za određivanje rubnih sila u ovom slučaju općeg oblika opterećenja, važno je uočiti
kakva je točnost integrala koje treba izračunati. Razlikujemo egzaktno izračunate integrale i
približno izračunate integrale. Egzaktna točnost može biti posljedica izravne integracije ali
može biti i rezultat numeričkog integriranja.

Temperaturno djelovanje
Kod temperaturnog djelovanja, virtualni rad vanjskog opterećenja (djelovanja) se
ostvaruje kao rad uzdužnih sila nastalih od deformacija približnog rješenja, nad
deformacijama temperaturnog djelovanja.
U slučaju jednolike temperature konstantne uzduž štapa sile upetosti primaju oblik
⎧ n′ (x )EAα ∆tdx ⎫
⎧ 0⎫
N ⎪ 1
⎪l
∫ t ⎪ ⎧ EAα ∆t ⎫
⎪ t
⎨ ⎬ = − ⎨ ⎬=⎨ ⎬ (4.66)
N
⎩ l⎭ ⎪ n2′ (x )EAα t ∆tdx ⎪ ⎩
∫ − EAα t ∆t ⎭
⎩⎪ l ⎭⎪
U slučaju jednolike temperature u presjeku, bilo kao promjenjive uzduž štapa, sile
upetosti su uvijek međusobno jednake a različitog predznaka. Jednostavno zbog toga što su
derivacije baznih funkcija u izrazu (4.66) (−/+)1/l. Iz istog razloga veličina sile na rubu
odgovara srednjoj vrijednosti ∆t uzduž štapa.

211
 4. Rešetkasti nosači

Osvrt na točnost predložene metode

Rezultati primjene predložene metode pokazuju da su rubne sile određene egzaktno u
svim slučajevima gdje su i sile upetosti određene egzaktno.

(b) Prikaz rješenja u globalnom sustavu

Globalni sustav postavljen je općenito u odnosu na os štapa, kao što je vidljivo na crtežu
4.46. Stoga prikaz rješenja u globalnom sustavu predstavlja preslikavanje iz lokalnog u
globalni sustav. Radi jednostavnosti praktično je započeti preslikavanjem jednog vektora,
npr. vektora u0.

Crtež 4.46 Preslikavanje

Slika vektora u0 u globalnom sustavi ima oblik

⎧ u p ⎫ ⎧cos α ⎫
⎪ ⎪ ⎪ ⎪
⎨ v p ⎬ = ⎨cos β ⎬u0 (4.67)
⎪w ⎪ ⎪ cos γ ⎪
⎩ p⎭ ⎩ ⎭
Ako se istodobno preslikavaju oba lokalna pomaka preslikavanje ima oblik
⎧ u p ⎫ ⎡cos α 0 ⎤
⎪v ⎪ ⎢
⎪ p ⎪ ⎢cos β 0 ⎥⎥
⎪⎪w p ⎪⎪ ⎢ cos γ 0 ⎥ ⎧u0 ⎫
⎨ ⎬=⎢ ⎥⎨ ⎬ (4.68)
⎪ uk ⎪ ⎢ 0 cos α ⎥ ⎩ ul ⎭
⎪ vk ⎪ ⎢ 0 cos β ⎥
⎪ ⎪ ⎢ ⎥
⎪⎩ wk ⎪⎭ ⎢⎣ 0 cos γ ⎥⎦
Prethodnu relaciju se može zapisati u obliku
u g = T ul (4.69)

212
4. Rešetkasti nosači

Pri čemu matricu T nazivamo matrica transformacije.

Analogno se preslikavaju i rubne sile te imamo
⎧Q p ⎫ ⎡cos α 0 ⎤
⎪Q ⎪ ⎢
⎪ p ⎪ ⎢cos β 0 ⎥⎥
⎪⎪Q p ⎪⎪ ⎢ cos γ 0 ⎥⎧N0 ⎫
⎨ ⎬=⎢ ⎥⎨ ⎬ (4.70)
⎪Qk ⎪ ⎢ 0 cos α ⎥ ⎩ N l ⎭
⎪Qk ⎪ ⎢ 0 cos β ⎥
⎪ ⎪ ⎢ ⎥
⎩⎪Qk ⎭⎪ ⎣⎢ 0 cos γ ⎦⎥
odnosno
s g = T sl (4.71)
Preslikavanje cjelokupne relacije (4.55) ima slijed: množenje s T s lijeva daje
Ts = Tku − Tf (4.72)
potom množenjem s T T T = I između matrice k i vektora u, izlazi
s g = TkT T Tu − f g (4.73)
odnosno
sg = k gug − f g (4.74)
Matrica krutosti u globalnom sustavu i dalje će biti simetrična ako je simetrična u
lokalnom sustavu.
Uvedu li se pojednostavnjene oznake
lx ly l
= cos α , = cos β , z = cos γ , (4.75)
l l l
tada preslikavanje matrice krutosti ima oblik
⎡l x 0⎤
⎢l 0 ⎥⎥
⎢y
1 ⎡l x ly lz 0 0 0 ⎤ EA ⎡ 1 − 1⎤ 1 ⎢l z 0⎥
kg = ⎢ ⎢ ⎥ (4.76)
l ⎣0 0 0 lx ly l z ⎥⎦ l ⎢⎣− 1 1 ⎥⎦ l ⎢ 0 lx ⎥
⎢0 ly ⎥
⎢ ⎥
⎣⎢ 0 l z ⎦⎥
što daje
⎡l x l x l xl y lxlz − l xl x − l xl y − l xl z ⎤
⎢ l yl y l ylz − l ylx − l yl y − l y l z ⎥⎥
⎢
g EA ⎢ lzlz − lzlx − lzl y − lzlz ⎥
k = ⎢ ⎥ (4.77)
l3 ⎢ l xl x lxl y l xl z ⎥
⎢ l yl y l ylz ⎥
⎢ ⎥
⎣⎢ sim. l z l z ⎦⎥

213
 4. Rešetkasti nosači

U slučaju da je globalni sustav zadan u ravnini umjesto u prostoru izraz za matricu

krutosti postaje:
⎡l x l x l xl y − l xl x − l xl y ⎤
⎢ l yl y − l ylx − l y l y ⎥⎥
EA ⎢
kg = (4.78)
l3 ⎢ l xl x l xl y ⎥
⎢ ⎥
⎢⎣ sim. l y l y ⎦⎥
Za slučaj preslikavanja iz globalnoga u lokalni sustav vrijede relacije
⎧u p ⎫
⎪v ⎪
⎪ p⎪
⎧u0 ⎫ ⎡cos α cos β cos γ 0 0 0 ⎤ ⎪⎪w p ⎪⎪ l
⎨ ⎬=⎢ ⎨ ⎬T s (4.79)
⎩ ul ⎭ ⎣ 0 0 0 cos α cos β cos γ ⎥⎦ ⎪ u0 ⎪
⎪ v0 ⎪
⎪ ⎪
⎪⎩ w0 ⎪⎭
ili skraćeno
ul = T T u g (4.80)
odnosno
s = TT ug (4.81)

(c) Kanonski oblik metode pomaka

Kanonski oblik još možemo nazvati temeljnim ili izvornim oblikom metode pomaka.
Javlja se paralelno s ostalim formulacijama metode, ali je zbog zahtjevnog matematičkog
aparata veliki sustavi jednadžbi bio relativno neprikladan sve do pojave elektroničkih
računala. Kanonski oblik metode pomaka inspirirao je formulaciju metode konačnih
elemenata.

(c1) Neovisni pomaci i diskretizacija rešetke

U ovoj metodi pomake svakog čvora rešetkaste konstrukcije u smjeru deklariranih osi
koordinatnog sustava smatramo neovisnim pomakom. Dakle broj neovisnih pomaka jednak
je broju stupnjeva slobode gibanja svih čvorova rešetke. S time je rešetka diskretizirana
čvorovima i štapovima. Stanjem pomaka čvorova određeno je stanje pomaka i sila bilo
kojega štapa.
Veza između rednog broja neovisnog pomaka i, i broja čvora č, u kojemu se pomak
javlja ima oblik
i = 2č − o, o = 1, 0 (4.82)
za ravninske rešetke, te oblik
i = 3č − o, o = 2 , 1, 0 (4.83)

214
4. Rešetkasti nosači

za prostorne rešetke.

(c2) Prikaz odgovora sustava

Pod odgovorom sustava podrazumijeva se poznavanje svih sila i pomaka nastalih pod
djelovanjem zadanog opterećenja. Kao prototip rešetke za objašnjene metode usvaja se X
rešetka prikazana na crtežu 4.47. Odgovor odnosno konačno stanje rešetke može se zamisliti
da se postiže u n+1 zasebnih stanja pridržanja i opterećenja. Pri tome je n broj stupnjeva
slobode svih čvorova.
Nulto stanje neka bude ono u kojemu smo spriječili sve nezavisne pomake fiktivnim
vezama te nanijeli zadana opterećenja u čvorove i osi štapova. Ovakvo stanje se naziva
stanje pune upetosti a za konkretno odabrani prototip prikazano je na crtežu 4.48. Prvo
slijedeće stanje neka je ono stanje u kojemu su i dalje spriječeni svi nezavisni pomaci osim u
smjeru prvog nezavisnog pomaka te neka je baš u tom smjeru dan jedinični pomak. Ovo
stanje nazivamo stanje prvog jediničnog pomaka. Sva ostala stanja su analogna prvom i ima
ih ukupno n.

Crtež 4.47 Zadana rešetka

(c3) Stanje pune upetosti

Kako je prethodno najavljeno ovo je stanje rešetke u kome su fiktivnim vezama
spriječeni svi neovisni pomaci i naneseno odgovarajuće opterećenje čvorova i štapova u
njihovim osima.
Zbog pridržanja svih pomaka, nezavisnih i oslonačkih, statičko stanje svakog štapa je
zasebno. Iz prethodno objašnjenih stanja uzdužnog deformiranja štapa, poznat je dogovor
svakog štapa. Dakle poznate su reakcije, rezne sile, pomaci i deformacije. Sile u fiktivnim
vezama nastaju uslijed opterećenja u čvorovima te opterećenja između čvorova koje se
putem štapova prenosi na čvorove. Te sile koje opterećenje između čvorova u stanju pune
upetosti prenosi preko štapa na čvorove, a koje su suprotne reakcijama na štapu nazivaju se
silama pune upetosti štapa.
Veličinu sile u fiktivnoj vezi u smjeru pridržanja i, može se prikazati kao
Fi = ∑ Fi š + Fič (4.84)
š

215
 4. Rešetkasti nosači

gdje oznaka š predstavlja sve štapove koji se vezuju u promatrani čvor, iza znaka sume je
doprinos svih sila upetosti štapova u smjeru, dok je Fi zadano opterećenje u tom smjeru.
Dio štapova preko kojih se prenose sile u promatrani čvor mogu biti postavljeni tako da
im lokalni koordinatni sustavi nisu paralelni s globalnim sustavom pa je prije zbrajanja svih
sila upetosti u smjeru i-tog pridržanja, potrebno njihovo preslikavanje iz lokalnog u globalni
sustav. Za konkretni primjer prikazan na crtežu 4.48, sile u fiktivnim vezama iznose
⎧ F3 ⎫ ⎧ − qa 2 ⎫
⎪F ⎪ ⎪ ⎪
⎪ 4 ⎪ ⎪ F + qa 2 ⎪
⎨ =
⎬ ⎨ ⎬ (4.85)
⎪ F11 ⎪ ⎪ − qa 2 ⎪
⎪⎩ F12 ⎪⎭ ⎪⎩ qa 2 ⎪⎭

Crtež 4.48 Stanje pune upetosti

U ostalim fiktivnim vezama sile su jednake nuli.
Sveukupno gledano može se utvrditi da u konačnici stanja pune upetosti postoji
neprekinutost pomaka štapova u čvorovima te ravnoteža potpomognuta fiktivnim vezama,
dok stvarne ravnoteže nema.

(c4) Stanje jediničnih pomaka

Stanje prvog jediničnog pomaka prikazano je na crtežu 4.49. Jedinični pomak je nastao
djelovanjem sile koju je prouzročila prva fiktivna veza. Najjednostavnije je zamisliti da je
prva fiktivna veza zagrijana toliko da se produljila za jedinicu.

Crtež 4.49 Prvi jedinični pomak

Posljedica pomaka u1=1, je pojava tlačnih sila u štapovima 3 i 10. Veličina sila je

216
4. Rešetkasti nosači

n1 = − EA / a , n10 = − EA 2 a (4.86)
U ostalim štapovima nema sila.
Iz prethodnog slijede reakcije u fiktivnim vezama iznose
(
⎧ k1,1 ⎫ ⎧ EA / a + EA / 2 a 2 ⎫ )
⎪k ⎪ ⎪
⎪ 2 ,1 ⎪ ⎪ − EA / 2a 2
⎪ ⎪ ⎪
( ⎪
⎪
⎪
)
k
⎨ 3 ,1 ⎬ ⎨ = − EA / a ⎬ (4.87)
⎪k ⎪ ⎪
⎪ 9 ,1 ⎪ ⎪ − EA / 2 a( 2
⎪
⎪ )
⎪⎩k10 ,1 ⎪⎭ ⎪⎩ (
EA / 2a 2 ⎪⎭)
U ostalim fiktivnim vezama sile su nula. Oznaka k je sila u fiktivnoj vezi, prvi indeks
pokazuje redni broj fiktivne veze, a drugi indeks pokazuje koji jedinični pomak je to
izazvao.
Dakle k2,1 znači sila izazvana prvim jediničnim pomakom u drugoj fiktivnoj vezi.
Sveukupno gledano može se utvrditi da u konačnici stanja prvog jediničnog pomaka
postoji neprekinutost pomaka štapova u čvorovima te ravnoteža potpomognuta fiktivnim
vezama, dok stvarne ravnoteže nema. Stanje drugog jediničnog pomaka prikazano je na
crtežu 4.50.

Crtež 4.50 Drugi jedinični pomak

Posljedica pomaka u2=1, je pojava vlačnih sila u štapovima 5 i 10. Veličina sila je
n5 = EA a , n10 = EA 2 a (4.88)
U ostalim štapovima nema sila. Odatle su reakcije u fiktivnim vezama
⎧ k1,2 ⎫ ⎧ − EA / 2 a 2 ( ⎫ )
⎪k ⎪ ⎪
(⎪
⎪ 2 ,2 ⎪ ⎪ EA / a + EA / 2a 2 ⎪
⎪ ⎪ ⎪ ⎪
)
⎨ k 8 ,2 ⎬ = ⎨ − EA / a ⎬ (4.89)
⎪k ⎪ ⎪
⎪ 9 ,2 ⎪ ⎪ (
EA / 2a 2
⎪
⎪ )
(
⎪⎩k10 ,2 ⎪⎭ ⎪⎩ − EA / 2 a 2 ⎪⎭ )
U ostalim fiktivnim vezama sile su nula. Valja primijetiti da je k1,2=k2,1.

217
 4. Rešetkasti nosači

Sveukupno gledano može se utvrditi da i u konačnici stanja drugog jediničnog pomaka

postoji neprekinutost pomaka štapova u čvorovima te ravnoteža potpomognuta fiktivnim
vezama, dok stvarne ravnoteže nema.
Stanje drugog jediničnog pomaka prikazano je na crtežu 4.51.

Crtež 4.51 Treći jedinični pomak

Temeljem analize dva prva jedinična stanja pomaka može se opisati stanje općeg i tog
jediničnog stanja pomaka kako slijedi.
− Pojaviti će se sile samo u onim štapovima koji su vezani u odgovarajući čvor.
− Fiktivne sile će se pojaviti u odgovarajućem čvoru i onim čvorovima koji su
štapovima vezani za odgovarajući čvor.
− Moguće je odrediti sve fiktivne sile
− Vrijedi simetrija koeficijenata ki,j=kj,i
− Općenito kij je fiktivna sila na mjestu i u smjeru pomaka 'i' uslijed jediničnog pomaka
u smjeru 'j'. Zbog simetrije vrijedi i obrat.
Sveukupno gledano može se utvrditi da i u konačnici stanja svakog jediničnog pomaka
postoji neprekinutost pomaka štapova u čvorovima te ravnoteža potpomognuta fiktivnim
vezama, dok stvarne ravnoteže nema.
Sinteza promatranih stanja
Konačni odgovor odnosno stanje konstrukcije može se definirati kao superpozicija stanje
pune upetosti plus linearna kombinacija podstanja nezavisnih pomaka.
Na konkretnome mjestu x superpozicija stanja daje
Ox = O xu + o x1u1 + + o xi ui + +o xn u n (4.90)
u kojoj je:
x promatrano mjesto ili presjek
Ox veličina koju želimo odrediti na mjestu x, sila u štapu, pomak u traženom smjeru
Oxu tražena veličina na mjestu x pri stanju pune upetosti sustava
Oxi tražena veličina na mjestu x pri stanju neovisnog jediničnog pomaka ui=1
ui nepoznati neovisni pomak na mjestu i u smjeru i
(c5) Ravnoteža čvorova globalnog sustava

218
4. Rešetkasti nosači

Posebno stanje superpozicije nastaje ako promatramo veličine sila u fiktivnim vezama i
to u uvjetima zahtjeva da te sile budu jednake nuli. Ravnoteža globalnog sustava smatra se
uspostavljenom kada nastupi takva linearna kombinacija pomaka koji će poništiti
(uravnotežiti) sile u fiktivnim pridržanjima. Tada fiktivna pridržanja nisu ni potrebna. Taj
zahtjev analitički izražen glasi
S1 = k11u1 + k1 j u j + k1n u n − F1 = 0
S i = ki1u1 + kij u j + kin u n − Fi = 0 (4.91)
S n = k n1u1 + k nj u j + k nn u n − Fn = 0
U matričnom obliku gornji se sustav može zapisati kao
Ku = F (4.92)
pri čemu vektor F u sebi sadrži izravno opterećenje čvorova i sile upetosti štapova.
Formalno za članove gornje jednadžbe pišemo
K= ∑kš , u= ∑ uš , F = ∑ f š + ∑ f č (4.93)
š š š č
Ovakav formalizam u matematici zovemo Boolovim transformacijama. Veza između
članova matrice globalne i lokalne matrice te između globalnih i lokalnih pomaka i čvornih
sila uspostavlja se pomoću relacija (4.91) odnosno (4.92) za prostorni sustav.
Slaganje globalne matrice krutosti promatranog sustava uz pretpostavku da su svi pomaci
čvorova neovisni, uključujući i oslonce, odvijalo bi se prema sljedećoj shemi: odredile bi se
matrice za svaki štap, izvršilo preslikavanje iz lokalnog u globalni sustav, a zatim složila
globalna matrica bez rubnih uvjeta. U shematskom prikazu za konkretni primjer matrica
globalne krutosti imala bi oblik
⎡k1,1 k1,2 k1,3 0 0 0 k1,7 0 k1,9 k1,10 0 0 ⎤
⎢ k 2 ,2 0 0 0 0 0 k 2 ,8 k 2 ,9 k 2 ,10 0 0 ⎥⎥
⎢
⎢ k 3 ,3 k 3 ,4 k 3 ,5 0 k 3 ,7 k 3 ,8 k 3 ,9 k 3 ,10 k 3 ,11 k 3 ,12 ⎥
⎢ ⎥
⎢ k 4 ,4 0 0 k 4 ,7 k 4 ,8 0 k 4 ,10 k 4 ,11 k 4 ,12 ⎥
⎢ k 5 ,5 k 5 ,6 0 0 k 5 ,9 k 5 ,10 0 0 ⎥
⎢ ⎥
⎢ k6 ,6 0 0 k6 ,9 k6 ,10 0 k6 ,12 ⎥ (4.94)
K =⎢
k7 ,7 k7 ,8 k7 ,9 0 0 0 ⎥
⎢ ⎥
⎢ k 8 ,8 0 0 0 0 ⎥
⎢ ⎥
⎢ s i m. k 9 ,9 k 9 ,10 k 9 ,11 0 ⎥
⎢ k10 ,10 0 0 ⎥
⎢ ⎥
⎢ k11,11 k11,12 ⎥
⎢ k12 ,12 ⎥⎦
⎣

(c7) Uvrštavanje rubnih uvjeta

Razvijena su dva načina zadovoljavanja rubnih uvjeta.
Prvi način je primarnog tipa gdje se i pridržani pomaci smatraju neovisnima. Slaže se
globalna matrica krutosti koja će biti singularna. U tu matricu izravno se uvrštavaju rubni

219
 4. Rešetkasti nosači

uvjeti. Na mjestu odgovarajuće dijagonale globalne matrice postavi se jedinica, nuliraju se

članovi pripadnog retka i stupca, a na desnoj strani u vektoru sila upetosti postavi se zadani
pomak ruba. Ovaj način je prikladan za kompjutorske programe.
Drugi način je sekundarnog tipa, gdje se rubni uvjeti respektiraju kod diskretizacije
sustava, stanja pune upetosti i jediničnih stanja sustava.
Tada će kod slaganja globalne matrice krutosti rubni uvjeti unaprijed biti uvršteni, a
sustav će imati manju matricu krutosti. Na promatranom sustavu primarni oblik zadavanja
rubnih uvjeta imao bi oblik
⎡k1,1 k1,2 k1,3 0 0 0 0 0 k1,9 k1,10 0 0 ⎤ ⎧ u1 ⎫ ⎧ H 1 ⎫
⎢ ⎪ ⎪
⎢ k 2 ,2 0 0 0 0 0 0 k 2 ,9 k 2 ,10 0 0 ⎥⎥ ⎪ u 2 ⎪ ⎪⎪ V1 ⎪⎪
⎢ k 3 ,3 k 3 ,4 k 3 ,5 0 0 0 k 3 ,9 k 3 ,10 k 3 ,11 0 ⎥ ⎪ u3 ⎪ ⎪ H 2 ⎪
⎢ ⎥⎪ ⎪ ⎪ ⎪
⎢ k 4 ,4 0 0 0 0 0 k 4 ,10 k 4 ,11 0 ⎥ ⎪ u 4 ⎪ ⎪ V2 ⎪
⎢ k 5 ,5 k 5 ,6 0 0 k 5 ,9 k 5 ,10 0 0 ⎥ ⎪ u5 ⎪ ⎪ H 3 ⎪
⎢ ⎥⎪ ⎪ ⎪ ⎪
⎢ k6 ,6 0 0 k6 ,9 k6 ,10 0 0 ⎥ ⎪ u6 ⎪ ⎪ V3 ⎪ (4.95)
⎢ ⎨ ⎬=⎨ ⎬
1 0 0 0 0 0 ⎥ ⎪ u7 ⎪ ⎪ 0 ⎪
⎢ ⎥
⎢ simet. 1 0 0 0 0 ⎥ ⎪ u8 ⎪ ⎪ 0 ⎪
⎢ ⎥⎪ ⎪ ⎪ ⎪
⎢ k 9 ,9 k 9 ,10 k 9 ,11 0 ⎥ ⎪ u 9 ⎪ ⎪ H 5 ⎪
⎢ k10 ,10 0 0 ⎥ ⎪u10 ⎪ ⎪ V5 ⎪
⎢ ⎥⎪ ⎪ ⎪ ⎪
⎢ k11,11 0 ⎥ ⎪u11 ⎪ ⎪ H 6 ⎪
⎢
⎣ 1⎥⎦ ⎪⎩u12 ⎪⎭ ⎪⎩ 0 ⎪⎭
U konkretnom primjeru (crtež 4.52) neka su svi štapovi istog poprečnog presjeka s
površinom A=10 cm2 i modulom E=210 GPa. Neka je duljina a=4.0 m, tada koeficijenti
matrice krutosti imaju veličine
⎡71.1 − 18.6 52.5 0 0 0 0 0 − 18.6 18.6 0 0⎤
⎢ 71 .1 0 0 0 0 0 0 − 18.6 18.6 0 0 ⎥⎥
⎢
⎢ 142.2 0 52.5 0 0 0 0 0 − 18.6 0 ⎥
⎢ ⎥
⎢ 89 .7 0 0 0 0 0 52.5 18.6 0 ⎥
⎢ 71.1 − 18.6 0 0 18.6 − 18.6 0 0⎥
⎢ ⎥
⎢ 71.1 0 0 18.6 18.6 0 0 ⎥ MN
K =⎢
1 0 0 0 0 0⎥ m
⎢ ⎥
⎢ 1 0 0 0 0⎥
⎢ ⎥
⎢ 142.2 0 52.5 0 ⎥
simet.
⎢ 89.7 0 0⎥
⎢ ⎥
⎢ 71.1 0 ⎥
⎢ 1⎥⎦
⎣

220
4. Rešetkasti nosači

Neka se promatraju tri slučaja V1 V2 V3

opterećenja (crtež 4.52): H1 1 3 H2 2 4 3 H3
(1) sa silama V1=V2=V3=1.0 MN,

9
(2) H1= H2=H3=0.5 MN,

4.0
(3) od zagrijavanja svih štapova za 5 6 7
∆t=30o C, ako je αt=1.2×10-5C-1. 10 11

Rezultati proračuna veličina sila i 1 2 6

4
pomaka prikazani su u tabelama T4.11 5
i T4.12. 4.0 4.0
Crtež 4.52 Geometrija i opterećenje rešetke

Tabela 4.11 Sile u štapovima rešetke s crteža 4.47 u kN ???

štap 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11
opt. 1 Ni 414 414 -86 -86 -1086 -172 -1086 -586 121 121 586
opt. 2 Ni 982 377 -268 127 232 -141 -373 732 528 -329 -533
opt. 3 Ni -75.6 -75.6 -75.6 -75.6 -75.6 -75.6 -75.6 -75.6 -75.6 -75.6 -75.6

Tabela 4.12 Pomaci čvorova rešetke s crteža 4.47

čvor 1 2 3 4 5 6
pomak [cm] 1-2 3-4 5-6 7-8 9-10 11-12
opt. 1 ui 0.95 -2.07 0.79 -3.02 0.63 -2.07 0 0 0.79 -2.69 1.58 0
opt. 2 ui 4.21 0.443 3.7 0.92 3.95 0.71 0 0 1.87 0.65 2.59 0
opt. 3 ui 0 0.144 0.144 0.144 0.288 0.144 0 0 0.144 0 0.288 0

(c7) Posebni pridržajni uvjeti

Posebnim rubnim uvjetima ovdje se podrazumijeva slijeganje oslonaca ili pridržanja u
smjerovima koji se ne podudaraju s globalnim ili lokalnim osima. Učinkovitim se pokazuje
dodavanje novih štapova čiji se položaj duljina i svojstva presjeka biraju tako da se
zadovolje traženi smjerovi pridržanja te pomaci u tim smjerovima. Kada nema pomaka
štapovi se usvajaju male duljine i ekstremno velike uzdužne krutosti, kad postoje slijeganja
oslonaca, svojstva štapova se biraju tako da njihovo skraćenje ili produljenje odgovara
slijeganju tla.

Primjer 1: Proračun rešetkaste konstrukcije metodom pomaka

Riješiti metodom pomaka zadatak na crtežu 4.53a, sa slijedećim svojstvima štapova:
E=210 GPa, A1=10 cm2, A2=A3=8 cm2 i opterećenjem u čvoru 2 od P=200 kN. Položaj
globalnih osi X i Y, te oznake pomaka čvorova prikazani se na crtežu 4.3b.

221
 4. Rešetkasti nosači

u6
3 u5

a) b)
2 Y
3.8
3

P
u4
1 1
u2 X
2
u1 u3
0.70 5.30
6.0 m

Crtež 4.53 Rešetkasti nosač iz Primjera 1: a) geometrija, opterećenje, rubni uvjeti i oznake štapova;
b) oznake pomaka čvorova (označeno stupnjevima slobode)

222
4. Rešetkasti nosači

Zadatak ima rješenje u jednadžbi (4.92), a postupak rješenja ima slijedeći tijek:
(1) izračun matrica krutosti pojedinih štapova,
(2) slaganje globalne matrice krutosti,
(3) uvrštavanje rubnih uvjeta,
(4) izračun pomaka i reakcija,
(5) izračun unutarnjih sila.
(1) Izračun matrica krutosti pojedinih štapova
Štap 1:
Lokalna os štapa 1 položena je od početnog čvora 1 (pomaci u1 i u2) prema krajnjem čvoru 2
(pomaci u3 i u4), kako je prikazano na crtežu 4.54. Duljina štapa je l1=6.00 m. Pozitivan smjer osi
xlok zatvara s pozitivnim smjerom globalne osi X kut α=0.0O, a s pozitivnim smjerom globalne osi Y
kut α=90.0O.

Crtež 4.54 Štap 1:

lokalni koordinatni sustav i
pomaci

Projekcije lx i ly, iznose: lx=6.00 m, ly=0.00 m, a matrica krutosti, sukladno izrazu 4.78, je
⎡ l xl x l xl y −l x l x −l x l y ⎤ ⎡ 36.0 0 −36.0 0⎤
⎢ ⎥
E A l yl y − l ylx − l y l y ⎥ 210000 ⋅ 0.001 ⎢⎢ 0 0 0⎥
⎥
k1g = 13 1 ⎢ =
l1 ⎢ sim . l xl x l xl y ⎥ 6.0 3 ⎢ sim. 36.0 0⎥
⎢ ⎥ ⎢ ⎥
⎣⎢ l y l y ⎦⎥ ⎣⎢ 0 ⎦⎥
⎡ 35.0 0 − 35.0 0⎤
⎢ ⎥
0 0 0 0 ⎥ ⎡ MN ⎤
k1g = ⎢
⎢− 35.0 0 35.0 0 ⎥ ⎢⎣ m ⎥⎦
⎢ ⎥
⎣⎢ 0 0 0 0 ⎥⎦
Štap 2:

Crtež 4.55 Štap 2:

lokalni koordinatni sustav i
pomaci

223
 4. Rešetkasti nosači

Lokalna os štapa 2 položena je od početnog čvora 2 (pomaci u3 i u4) prema krajnjem čvoru 3
(pomaci u5 i u6) kako je prikazano na crtežu 4.55. Duljina štapa je l1=6.52 m. Pozitivan smjer osi
xlok zatvara s pozitivnim smjerom globalne osi X kut α=215.64O, a s pozitivnim smjerom globalne
osi Y kut β=305.64O. Projekcije elementa 2 na globalne osi su: lx=−5.30 m, ly=3.80 m, a matrica
krutosti je
⎡28.09 −20.14 −28.09 20.14 ⎤ ⎡ 17.03 −12.21 −17.03 12.21⎤
⎢ ⎥ ⎢ ⎥
g E2 A2 ⎢ 14.44 20.14 − 14.44 ⎥ ⎢ − 12.21 8.75 12.21 − 8.75⎥ ⎡ MN ⎤
k2 = 3 =
l2 ⎢ sim. 28.09 − 20.14 ⎥ ⎢ − 17.03 12.21 17.03 − 12.21⎥ ⎢⎣ m ⎥⎦
⎢ ⎥ ⎢ ⎥
⎣⎢ 14.44 ⎦⎥ ⎣⎢ 12.21 − 8.75 − 12.21 8.75⎦⎥
Štap 3:
Lokalna os štapa 3 položena je od početnog čvora 1
(pomaci u1 i u2) prema krajnjem čvoru 3 (pomaci u5 i u6)
kako je prikazano na crtežu 4.56. Duljina štapa je
l1=3.86 m. Pozitivan smjer osi xlok zatvara s pozitivnim
smjerom globalne osi X kut α=280.44O, a s pozitivnim
smjerom globalne osi Y kut β=10.44O.
Projekcije elementa 3 na globalne osi su: lx=0.70 m,
ly=3.80 m, a matrica krutosti je

⎡ 1.43 7.77 −1.43 −7.77 ⎤

⎢ ⎥
⎢ 7.77 42.18 − 7.77 − 42.18 ⎥ ⎡ MN ⎤
k 3gl =
⎢ − 1.43 − 7.77 1.43 7.77 ⎥ ⎢⎣ m ⎥⎦
⎢ ⎥
⎣⎢− 7.77 − 42.18 7.77 42.18 ⎦⎥

Crtež 4.56 Štap 3: lokalni

koordinatni sustav i pomaci

(2) Slaganje globalne matrice krutosti

Član kij u matrici krutosti pojedinog štapa (kig) je sila na mjestu i u smjeru pomaka i uslijed
jediničnog pomaka j. Član kij u globalnoj matrici krutosti (K) je sila na mjestu i u smjeru pomaka i
uslijed jediničnog pomaka na mjestu i smjeru j, a izračunava se kao zbroj članova kij po svim
štapovima indeksiranih prema nepoznatim pomacima (1,2,..6), kako je prikazano slijedećom
shemom na primjeru čvorova 1 i 3, kojima odgovaraju stupnjevi slobode 1 i 2, odnosno 5 i 6:
1 2 3 4
35.0 0 -35.0 0 1
0 0 0 0 2
k1g
- 35.0 0 35.0 0 3
0 0 0 0 4 1 2 3 4 5 6

36.43 7.77 -35.00 0.00 -1.43 -7.77 1

3 4 5 6
17.03 -12.21 -17.03 12.21 3
7.77 42.18 0.00 0.00 -7.77 -42.18 2
- 12.21 8.75 12.21 - 8.75 4
k2g -35.00 0.00 52.03 -12.21 -17.03 12.21 3
- 17.03 12.21 17.03 - 12.21 5
K=
12.21 - 8.75 - 12.21 8.75 6 0.00 0.00 -12.21 8.75 12.21 -8.75 4

-1.43 -7.77 -17.03 12.21 18.46 -4.44 5

1 2 5 6
-7.77 -42.18 12.21 -8.75 -4.44 50.93 6
1.43 7.75 -1.43 -7.77 1

7.77 42.18 - 7.77 - 42.18 2

k3gl
- 1.43 - 7.77 1.43 7.77 5

- 7.77 - 42.18 7.77 42.18 6

224
4. Rešetkasti nosači

(3) Uvrštavanje rubnih uvjeta

Nakon slaganja globalne matrice krutosti, jednadžba ravnoteže ima oblik:
K u = F
⎡ 37.43 7.77 − 35.0 − 1.43 − 7.77 ⎤ ⎧u1 ⎫ ⎧ F1 ⎫
0.00
⎢ ⎥⎪ ⎪ ⎪ ⎪
⎢ 7.77 42.18 0.00 − 7.77 − 42.18 ⎥ ⎪u2 ⎪ ⎪ F2 ⎪
0.00
⎢− 35.00 0.00 52.03 − 12.21 − 17.03 12.21⎥ ⎪⎪u3 ⎪⎪ ⎪⎪ F3 ⎪⎪
⎢ ⎥⎨ ⎬ = ⎨ ⎬
⎢ 0.00 0.00 − 12.21 8.75 12.21 − 8.75 ⎥ ⎪u4 ⎪ ⎪ F4 ⎪
⎢ − 1.43 − 7.77 − 17.03 12.21 18.46 − 4.44 ⎥ ⎪u5 ⎪ ⎪ F5 ⎪
⎢ ⎥⎪ ⎪ ⎪ ⎪
⎣⎢ − 7.77 − 42.18 12.21 − 8.75 − 4.44 50.93⎦⎥ ⎩⎪u6 ⎭⎪ ⎩⎪ F6 ⎭⎪

Poznati pomaci i sile se uvrštavaju kao kinematički (pomaci), odnosno dinamički rubni uvjeti (sile)
kako je prikazano jednadžbom (P4.6). Uobičajeno je u računalnom postupku rješenja ovakvog
sustava jednadžbi u retku (jednadžbi) u kojem je pomak jednak nuli i odgovarajućem stupcu sve
članove matrice K nulirati, a na mjesto dijagonalnog člana postaviti 1.0.
⎡ 1.00 0.00 0.00 0.00 0.00 0.00 ⎤ ⎧0.0 ⎫ ⎧ F1 ⎫
⎢ ⎥ ⎪ ⎪ ⎪ ⎪
⎢ 0.00 1.00 0.00 0.00 0.00 0.00 ⎥ ⎪0.0 ⎪ ⎪ F2 ⎪
⎢ 0.00 0.00 52.03 − 12.21 0.00 ⎥ ⎪
12.21 ⎡ MN ⎤ ⎪ u3 ⎪ ⎪ ⎪
⎪ 0.0 ⎪⎪
⎢ ⎥⎢ ⎥ ⎨ ⎬[m] = ⎨ ⎬ [MN ]
⎢ 0.00 0.00 − 12.21 8.75 0.00 − 8.75 ⎥ ⎣ m ⎦ ⎪ u4 ⎪ ⎪− 0.200 ⎪
⎢ 0.00 0.00 0.00 0.00 1.00 0.00 ⎥ ⎪0.0 ⎪ ⎪ F5 ⎪
⎢ ⎥ ⎪ ⎪ ⎪ ⎪
⎣⎢ 0.00 0.00 12.21 − 8.75 0.00 50.93⎦⎥ ⎩⎪ u6 ⎭⎪ ⎩⎪ 0.0 ⎭⎪
(4) Izračun pomaka i reakcija
Rješenjem sustava jednadžbi (P4.5) slijedi vektor nepoznatih pomaka:
uT = {0 .0 0 .0 − 0 .00797 − 0 .03871 0 − 0 .00474} [m]
Uvrštavanjem pomaka u jednadžbu (P4.5) dobivaju se i ostale čvorne sile, odnosno reakcije:
F T = {0.316 0 .200 0 .000 − 0 .200 − 0 .316 0 .000} [MN ]
(5) Izračun unutarnjih sila
Preslikavanje pomaka iz globalnog u lokalni koordinatni sustav provodi se po jednadžbi 4.79, a za
dobivene pomake izračunavaju se unutarnje sile prema jednadžbi 4.59.
Štap 1:
⎧u1 ⎫ ⎧ 0.0 ⎫
⎪ ⎪ ⎪ ⎪
⎧u0 ⎫ ⎡cos α cos β 0 0 ⎤ ⎪u 2 ⎪ ⎡1 0 0 0 ⎤ ⎪ 0.0 ⎪ ⎧ 0.0 ⎫
⎨ ⎬=⎢ ⎥⎨ ⎬ = ⎢ ⎥⎨ ⎬=⎨ ⎬[m]
⎩ul ⎭ ⎣ 0 0 cos α cos β ⎦ ⎪u 3 ⎪ ⎣0 0 1 0 ⎦ ⎪− 0.00797 ⎪ ⎩− 0 .0080 ⎭
⎪u 4 ⎪ ⎪− 0.03871 ⎪
⎩ ⎭ ⎩ ⎭
⎧ N0 ⎫ EA1 ⎡ 1.0 −1.0 ⎤ ⎧u0 ⎫ 210000 ⋅ 0.001 ⎡ 1.0 −1.0 ⎤ ⎧ 0.0 ⎫ ⎧ 0.279 ⎫
⎨ ⎬= ⎢ ⎥⎨ ⎬ = ⎢ ⎥⎨ ⎬=⎨ ⎬[MN ]
N
⎩ l⎭ l1 ⎣ − 1 .0 1. 0 u
⎦⎩ l ⎭ 6 .0 ⎣ − 1 .0 1. 0 ⎦⎩ − 0 .00797 ⎭ ⎩− 0.279 ⎭
Štap 2:
⎧ −0.0080 ⎫
⎪ ⎪
⎧u0 ⎫ ⎡− 0.813 0.583 0 0 ⎤ ⎪− 0.0387 ⎪ ⎧− 0.0161 ⎫
⎨ ⎬=⎢ ⎥⎨ ⎬=⎨ ⎬[m]
⎩ ul ⎭ ⎣ 0 0 − 0.813 0.583⎦ ⎪ 0.0 ⎪ ⎩ 0.0028 ⎭
⎪⎩− 0.0048 ⎪⎭

⎧ N0 ⎫ 210000 ⋅ 0.0008 ⎡ 1.0 −1.0 ⎤ ⎧−0.0161 ⎫ ⎧−0.343 ⎫

⎨ ⎬= ⎢ ⎥⎨ ⎬=⎨ ⎬[MN ]
⎩ Nl ⎭ 6.52 ⎣− 1.0 1.0 ⎦ ⎩ 0.0028 ⎭ ⎩ 0.343⎭

225
 4. Rešetkasti nosači

Štap 3:
⎧ 0 ⎫
⎪ ⎪
⎧u 0 ⎫ ⎡0 . 181 0 .983 0 0 ⎤⎪ 0 ⎪ ⎧ 0 ⎫
⎨ ⎬=⎢ ⎥ ⎨ ⎬=⎨ ⎬[m ] (P4.13)
⎩ u l ⎭ ⎣0 0 0 .181 0 . 983 ⎦ ⎪ 0 .0 ⎪ ⎩ − 0 .00468 ⎭
⎪ − 0 .0048 ⎪
⎩ ⎭
⎧ N 0 ⎫ 210000 ⋅ 0.0008 ⎡ 1.0 −1.0 ⎤ ⎧ 0 ⎫ ⎧ 0.203⎫
⎨ ⎬= ⎢ ⎥⎨ ⎬=⎨ ⎬[MN ]
⎩ Nl ⎭ 3.86 ⎣− 1.0 1.0 ⎦ ⎩− 0.00468 ⎭ ⎩− 0.203⎭

Rezultati proračuna veličina sila prikazani su u tabeli T4.13, a pomaci rešetke i dijagram unutarnjih
sila na crtežu 4.57.
Tabela 4.13 Sile u štapovima rešetke
uzdužna sila [kN]
štap čvor sila [kN]
(+)=vlak / (−)= tlak
1 279.0
1 −279.0
2 -279.0
2 -343.0
2 +343.0
3 343.0
1 203.0
3 −203.0
3 -203.0

316
4.7
N
a) b)
+3
-203

43

200
316 -279
38.7 200
8.0
Crtež 4.57 Primjer proračuna rešetke metodom pomaka:
a) pomaci čvorova rešetke [mm]; b) čvorne sile i dijagram uzdužnih sila [kN]

226
4. Rešetkasti nosači

4.3.2 PRIMJERI ODGOVORA RAZLIČITIH REŠETKASTIH KONSTRUKCIJA U

RAVNINI
U nastavku su izloženi primjeri proračuna različitih rešetkastih konstrukcija metodom
pomaka. Vrste zadanih opterećenja su takve da se isti rezultati dobivaju za numerička i
analitička rješenja.

1. Primjer gredne V rešetke

Prvi primjer predstavlja gredna pravilna V rešetka prikazana na crtežu 4.58a, izložena
djelovanju tri tipa opterećenja. Prvo opterećenje predstavlja simetrična skupina sila iznosa V.
Drugo opterećenje predstavlja jedna sila s hvatištem u srednjem donjem čvoru rešetke iznosa
V1 (donji čvor za paran broj polja n i gornji čvor za neparan broj polja n). Treće opterećenje
predstavlja antisimetričan sustav sila iznosa F. Sustav je statički određen i kinematički
stabilan. Zbog primjene metode pomaka u proračunu, uz sile u štapovima određeni su i
pomaci čvorova. Svi su štapovi odabrani s istim poprečnim presjekom.
Rezultati za prvo opterećenje daju dijagram uzdužnih sila prikazan na crtežu 4.58b.
Uzdužne sile imaju simetričan oblik. U gornjem pojasu sile su tlačne, pravilno rastu od
ležaja prema sredini. U donjem pojasu sile su vlačne, pravilno rastu od ležaja prema sredini.
Posredstvom Ritterovih točaka vidi se da promjena sila u pojasevima odgovara promjeni
momenata savijanja ekvivalentne obične grede. U kosnicima sile naizmjenično mijenjaju
predznak iz tlaka u vlak. Iznos sila u kosnicima pada od ležajeva prema sredini. Promjena
sila u kosnicima odgovara promjeni poprečnih sila ekvivalentne obične grede.
Za parni broj polja veličine reakcija A i B, maksimalne sile u kosniku Kmax, maksimalnih
uzdužnih sila u donjem i gornjem pojasu rešetke Nmax, su slijedom:
nV nV n 2 aV
R A = RB = K max = − N max = ± (4.96)
2 2 sin α 8h
Dok iste veličine za neparni broj polja iznose slijedom:
(n −1) 2 ⎞
nV nV aV ⎛⎜ n 2
R A = RB =
2
K max = −
2 sin α
N max = +
h ⎜ 4
− ∑ i⎟
⎟
⎝ i =1 ⎠

⎛ (n −1) 2 ⎞
aV
N max = −
4h
⎜ n(n − 1) − 2
⎜ ∑ (2i − 1)⎟
⎟ (4.97)
⎝ i =1 ⎠
Na crtežu 4.58c prikazani su pomaci promatrane rešetke pri djelovanju opterećenja br. 1.
Za rešetku gdje je n=8; a=3.0 m; h=4.0 m; V=30 kN; površine poprečnog presjeka svih
štapova A=15 cm2 i modula E=210 GPa, veličine karakterističnih pomaka iznose v=2.48
cm, u=0.94 cm. Valja primijetiti postojanje horizontalnog pomaka desnog ležaja.
Za drugo opterećenje, silom V1, dijagrami uzdužnih sila i pomaka prikazani su na
crtežima 4.58 d i e. Veličina karakterističnih sila za parni broj polja, slijedom iznose:
V
R A = RB = 1 K=
V1
N max = −
naV1
N max =
(n − 1) aV1
2 2 sin α 4h 4h (4.98)

227
 4. Rešetkasti nosači

V V V V V V V V

h a)
EA
a

V1
l=n´a
Ng
-
ax
Km

b)
- + - + - + - - + - + -

Av Nd B

u c)

v
Ng
-
K
K

- + - + - + - + + - + - + - + - d)

Av Nd B

u e)

Crtež 4.58 Gredna V rešetka: a) geometrija, 1. opterećenje-silama V, 2. opterećenje-silom V1; b) sile pri
1. opterećenju; c) pomaci pri 1. opterećenju; d) sile pri 2. opterećenju; e) pomaci pri 2. opterećenju

Iste veličine za neparni broj polja iznose slijedom:

R A = RB = 1
V
K=
V1
N max =
naV1
N max = −
(n − 1) aV1
2 2 sin α 4h 4h (4.99)
Primjetno je da su sile u kosnicima jednakih iznosa, što u smislu analogije s grednim
nosačem odgovara konstantnoj poprečnoj sili na običnoj gredi opterećenoj koncentriranom
silom. Za rešetku gdje je V1=240 kN; veličine karakterističnih pomaka iznose v=4.25 cm,
u=0.69 cm.

228
4. Rešetkasti nosači

Za treće opterećenje antisimetričnim parom sila F=100 kN, dijagram uzdužnih sila
prikazan je na crtežu 4.59. Sile u štapovima rešetke su antisimetrične. Od ležaja do polovice
raspona sile u pojasevima imaju jedan predznak, a od polovice raspona do drugog ležaja
drugi predznak. Veličina karakterističnih sila; reakcija, sila u uspravnici, sila u kosniku, sila
u pojasevima, slijedom iznosi
n−2
Av = − B = F K max = −80.1 kN Nd = 46.9 kN N g = −56.2 kN
n
Ostale sile se mogu očitati sa crteža iz omjera prema prethodnim silama.
Dijagram pomaka prikazan je na istom crtežu, antisimetričan je glede vertikalnih
pomaka. Veličina karakterističnih pomaka iznosi v=0.316 cm, u=0.107 cm.

h a)
EA
a
A
F B
F
l=n´a
Ng
Ng +
ax

b)
Km

+
-

Nd -

Nd B
Av

c)
v
u
v
Crtež 4.59 Gredna V rešetka izložena antisimetričnim silama F:
a) geometrija i opterećenje; b) unutarnje sile; c) pomaci rešetke

2. Primjer gredne N rešetke

Pravilna gredna N rešetka prikazana na crtežu 4.60a. Izložena je djelovanju dva tipa
opterećenja. Prvo opterećenje čini skupina simetrično postavljenih sila V. Drugo opterećenje
čini sila V1 simetrično postavljena u sredinu nosača. Sustav je kinematički stabilan i statički
određen.
Dijagram uzdužnih sila pri djelovanju 1. opterećenja prikazan je na crtežu 4.60b. Za
parni broj polja, veličine reakcija A i B, maksimalne sile u kosniku Kmax, maksimalne sile u
uspravnici, maksimalne uzdužne sile u donjem Nd i gornjem pojasu rešetke Ng, slijedom su:
n(n + 4 )aV
R A = RB =
n+1
V ; K max = −
n−2
V ; U max =
n−4
V ; Nd = ; N g = − (n − 2 )(n + 4 )aV
2 2 sin α 2 8h 8h

229
 4. Rešetkasti nosači

V V V V V V V V V

h a)

A a B
V1
l=n´a
Ng
-
Umax

- - + - - -
+ - - + - + + -
- + b)
ax
Km

+
Av B
Nd

c)

v
u
Ng
-
K

+ + + + + +
U - - - - - -
- - d)

Av +
B
Nd

e)

u
Crtež 4.60 Gredna N rešetka: a) geometrija, 1. opterećenje silama V, 2. opterećenje silom V1;
b) sile pri 1. opterećenju; c) pomaci pri 1. opterećenju; d) sile pri 2. opterećenju;
e) pomaci pri 2. opterećenju

230
4. Rešetkasti nosači

Zakonitost promjene sila u kosnicima i uspravnicama slijedi zakon promjene poprečne

sile kod ekvivalentne obične grede. Zakonitost promjene sile u pojasevima slijedi zakonitost
promjene momenta savijanja ekvivalentne poprečne grede. Jedna i druga zakonitost su
univerzalne za sve rešetke koje imaju ekvivalent u punostijenim nosačima.
Za rešetku gdje je n=8; a=3.0 m; h=5.0 m; V=30 kN; površine poprečnog presjeka svih
štapova A=15 cm2 i modula E=210 GPa, veličine karakterističnih pomaka iznose v=1.9 cm,
u=0.43 cm. Pomaci sustava prikazani su na crtežu 4.60c.
Dijagram uzdužnih sila pri djelovanju 2. opterećenja prikazan je na crtežu 4.60d. Za
parni broj polja, veličine reakcija A i B, maksimalne sile u kosniku Kmax, maksimalne sile u
uspravnici, maksimalnih uzdužnih sila u donjem Nd i gornjem pojasu rešetke Ng, slijedom su:

R A = RB =
V1
; K max = −
V1
; U max = V1 ; Nd =
naV1
; Ng = −
(n − 1)aV1
2 2 sin α 2 8h 8h
Za rešetku gdje je n=8; a=3.0 m; h=2.5 m; V1=270 kN; površine poprečnog presjeka
svih štapova A=15 cm2 i modula E=210 GPa, veličine karakterističnih pomaka iznose v=4.5
cm i u=0.77 cm. Pomaci sustava prikazani su na crtežu 4.60e.

3. Primjer gredne K rešetke

Pravilna gredna K rešetka prikazana na crtežu 4.61a izložena je djelovanju dva tipa
opterećenja. Prvo opterećenje čini skupinu simetrično postavljenih sila V. Drugo opterećenje
čini sila V1 simetrično postavljena u sredinu nosača. Sustav je kinematički stabilan i statički
određen.
Dijagram uzdužnih sila pri djelovanju 1. opterećenja prikazan je na crtežu 4.61b. Za
parni broj polja, veličine reakcija A i B, maksimalne sile u kosniku Kmax, maksimalne sile u
uspravnici, maksimalnih uzdužnih sila u donjem Nd i gornjem pojasu rešetke Ng, slijedom su:

Av = B =
n+1
V; K max = ±
n−2
V ; U max =
n+1
V; Nd =±
(n − 2 )(n + 4 )aV
g
2 4 sin α 2 8h
Za rešetku gdje je n=8; a=3.0 m; h=5.0 m; V=30 kN; površine poprečnog presjeka svih
štapova A=15 cm2 i modula E=210 GPa, veličine karakterističnih pomaka iznose v=1.29
cm, u=0.29 cm. Pomaci sustava prikazani su na crtežu 4.61c.
Dijagram uzdužnih sila pri djelovanju 2. opterećenja prikazan je na crtežu 4.5dc. Za parni
broj polja veličine reakcija A i B, maksimalne sile u kosniku Kmax, maksimalne sile u
uspravnici, maksimalnih uzdužnih sila u donjem i gornjem pojasu rešetke Nmax, slijedom su:
V
Av = B = 1 ; K =±
V1
; U max = V1 ; Nd =±
(n − 1)aV1
g
2 4 sin α 2 8h
Za rešetku gdje je n=8; a=3.0 m; h=5.0 m; V1=270 kN; površine poprečnog presjeka
svih štapova A=15 cm2 i modula E=210 GPa, veličine karakterističnih pomaka iznose
v=2.49 cm, u=0.46 cm. Pomaci sustava prikazani su na crtežu 4.61e.

231
 4. Rešetkasti nosači

V V V V V V V V V

h a)

A B
V1
l=n´a

- Ng
x

- + + - - + + -
ma

- - - - -
- -
K

- b)
-
Umax

- - + - + + - + - + - -
+ + +

+ Nd
Av B

c)

- Ng
K

- + - + - + - - + - + -

d)
K

+ + + +
+ + +
Umax

- - - - - - -

+ Nd
Av B

e)

v
u

Crtež 4.61 Gredna K rešetka: a) geometrija i opterećenje; b) sile pri 1. opterećenju; c) pomaci pri 1.
opterećenju; d) sile pri 2. opterećenju; e) pomaci pri 2. opterećenju

232
4. Rešetkasti nosači

4. Primjer gredne X rešetke

Pravilna gredna X rešetka, statički neodređena, prikazana na crtežu 4.62a izložena je
djelovanju simetrično postavljenih sila V. Geometrijska svojstva rešetke su: a=3.0 m;
h=5.0 m; površine poprečnog presjeka svih štapova A=15 cm2; modul elastičnosti
E=210 GPa te iznos opterećenja V=30 kN.
V V V V V V V V V

h a)

A
B
V1
n´a

- Ng

- - - - - - - -
ax

-
Km

- b)
+ + + + + +
+ +

+ Nd
Av B

c)

d)
+ + + + + + + +

Av +
B

e)
u

Crtež 4.62 Gredna X rešetka: a) geometrija i 1. opterećenje silama V te 2. opterećenje silom V1; b) sile
pri 1. opterećenju; c) pomaci pri 1. opterećenju; d) sile pri 2. opterećenju; e) pomaci pri 2. opterećenju

233
 4. Rešetkasti nosači

Dijagram uzdužnih sila pri djelovanju 2. opterećenja prikazan je na crtežu 4.62b.

Veličina karakterističnih sila; reakcija, sila u uspravnici, sila u kosniku, sila u pojasevima,
slijedom iznosi
n+1
Av = B = V = 135.0 kN ; Kmax=-81.2 kN; Umax=-41.7 kN; Nd=141.8 kN; Ng=-137.2 kN
2
Dijagram pomaka pri djelovanju 1. opterećenja prikazan je na crtežu 4.61c. Veličina
karakterističnih pomaka iznosi v=1.40 cm, u=0.38 cm.
Drugo opterećenje čini nesimetrično postavljena sila V1=270 kN u četvrtinu raspona
nosača. Dijagram uzdužnih sila pri djelovanju 2. opterećenja prikazan je na crtežu 4.62c.
Veličina karakterističnih sila; reakcija, sila u uspravnici, sila u kosniku, sila u pojasevima,
slijedom iznosi
Av = 3 4 (n + 1)V = 202.5 kN B= 1
4 (n + 1)V = 67.5 kN
K max = −144.2 kN U max = −74.2 kN N d = 210.5 kN N g = −235.0 kN
Dijagram pomaka pri djelovanju 2. opterećenja prikazan je na crtežu 4.62d. Veličina
karakterističnih pomaka (4.62e) iznosi v=1.70 cm, u=0.23 cm.
Treće opterećenje na istoj rešetci čini skup horizontalnih sila W=10 kN koji djeluje na
čvorove gornjeg pojasa kao što je prikazano na crtežu 4.63a. Dijagram uzdužnih sila pri
djelovanju 3. opterećenja prikazan je na crtežu 4.63b. Veličina karakterističnih sila; reakcija,
sila u uspravnici, sila u kosniku, sila u pojasevima, slijedom iznosi
Ah = (n + 1)W = 90.0 kN Av = − B = m (n + 1)Wh / (na ) = 18.7 kN
K max = 18.3 kN U max = −9.2 kN N d = 80.0 kN N g = −8.2 kN
W W W W W W W W W

h a)

a
A B
l=n´a

Ng -

-
+ +
-
b)

Ah

Av B
+

Nd

c)

vv

u
Crtež 4.63 Gredna X rešetka: a) geometrija i opterećenje; b) sile pri 3. opterećenju;
c) pomaci pri 3. opterećenju

234
4. Rešetkasti nosači

Dijagram pomaka pri djelovanju 3. opterećenja prikazan je na crtežu 4.63c. Veličina

karakterističnih pomaka iznosi v=0.21 cm, u=0.33 cm.
Četvrto opterećenje na istoj rešetci je antisimetrično a čini ga skup uspravnih sila
V=30 kN koji djeluje na čvorove gornjeg pojasa kao što je prikazano na crtežu 4.64a.
Dijagram uzdužnih sila pri djelovanju 4. opterećenja prikazan je na crtežu 4.64b. Veličina
karakterističnih sila; reakcija, sila u uspravnici, sila u kosniku, sila u pojasevima, slijedom
iznosi
Ah = − B = (n + 2 )V / 4 = 90.0 kN Av = − B = m (n + 1)Vh / (na ) = 67.5 kN
K max = −39.8 kN U max = −40.9 kN N d = 34.2 kN N g = −30.0 kN

Dijagram pomaka pri djelovanju 4. opterećenja prikazan je na crtežu 4.64c. Veličina

karakterističnih pomaka iznosi v=0.156 cm, u=0.037 cm.
V V V V V V V V

h a)

A
B
n´a

-
- -
+
- - + + + + + +
- -
- - - + + +

+ + - - - - + +
b)
- -
-

Av B

c)

v
v u
u
Crtež 4.64 Gredna X rešetka: a) geometrija i opterećenje; b) sile pri 4. opterećenju;
c) pomaci pri 4. opterećenju

235
 4. Rešetkasti nosači

5. Primjer gredne mrežaste rešetke

Pravilna gredna mrežasta rešetke prikazana na crtežu 4.65a izložena je djelovanju
opterećenja koje čini skupinu simetrično postavljenih sila V. Sustav je kinematički stabilan i
statički neodređen. Geometrijska svojstva rešetke su: a=3.0 m; h=7.0 m; površine poprečnog
presjeka svih štapova A=15 cm2; modul elastičnosti E=210 GPa te iznos sile V=30 kN.
Dijagram uzdužnih sila pri djelovanju opterećenja prikazan je na crtežu 4.65b. Veličina
karakterističnih sila; reakcija, sila u uspravnici, sila u kosniku, sila u pojasevima, slijedom
iznosi
Av = B = (n + 1)V / 2 = 135.0 kN K max = −57.4 kN
U max = −95.4 kN N d = 95.3 kN N g = −87.4 kN
Dijagram pomaka pri djelovanju 1. opterećenja prikazan je na crtežu 4.65c. Veličina
karakterističnih pomaka iznosi v=0.72 cm, u=0.27 cm.

V V V V V V V V V

h/2

a)
h/2
A
l=n´a B

- - + - - -
- - - + - + - - + - -
+ + -
b)
x
ma
K

- -
- - - - - - -
Umax

- - - - - -
- - - - - - - -

+
Av B
u

c)

Crtež 4.65 Gredna mrežasta rešetka: a) geometrija i opterećenje; b) sile pri 1. opterećenju;
c) pomaci pri opterećenju

6. Primjer krovne rešetke

236
4. Rešetkasti nosači

Pravilna gredna krovna rešetka prikazana na crtežu 4.66a izložena je djelovanju

simetričnog uspravnog opterećenja iznosa jedne sile V=50 kN. Sustav je kinematički stabilan
i statički određen. Geometrijska svojstva rešetke su: a=3.0 m; h=5.0 m; površine poprečnog
presjeka svih štapova A=15 cm2; modul elastičnosti E=210 GPa. Dijagram uzdužnih sila pri
djelovanju opterećenja prikazan je na crtežu 4.66b. Veličina karakterističnih sila; reakcija,
sila u uspravnici, sila u kosniku, sila u pojasevima, slijedom iznosi
Ah = B = (n + 1)V / 2 = 275.0 kN K max = 145.8 kN
U max = −50.0 kN N d = 675.0 kN N g = −711.5 kN

V
V V
V V
V V
V V h a)
V
a
A
B
l=n´a

Ng
x
ma

- -
K

+ +
- - b)
- -
- + + -
- -

+
+ +
Av B
u
Nd v

c)

Crtež 4.66 Krovna rešetka: a) geometrija i opterećenje; b) sile pri 1. opterećenju;

c) pomaci pri 1. opterećenju

Potrebno je naglasiti bitan utjecaj kuta α za veličinu sile u pojasevima. Tome doprinosi
uravnoteženje uspravne reakcije A na silu gornjeg i donjeg pojasa. Veličina sila je obrnuto
proporcionalna sinusu kuta α.
Dijagram pomaka pri djelovanju 1. opterećenja prikazan je na crtežu 4.66c. Veličina
karakterističnih pomaka iznosi v=17.3 cm, u=2.60 cm.
Drugi slučaj opterećenja na krovnoj rešetki antisimetričan je izazvan silama iznosa
V=50 kN prikazan je na crtežu 4.67a. Dijagram uzdužnih sila pri djelovanju opterećenja
prikazan je na crtežu 4.67b.
Veličina karakterističnih sila; reakcija, sila u uspravnici, sila u kosniku, sila u donjem i
gornjem pojasu, slijedom iznosi
Ah = − B = (n + 1)V / 4 = 90.0 kN K max = 145.8 kN

237
 4. Rešetkasti nosači

U max = −50.0 kN N d = 300.0 kN N g = −316.2 kN

Dijagram pomaka pri djelovanju 2. opterećenja prikazan je na crtežu 4.67c. Pomaci su
antisimetrični. Veličina karakterističnih pomaka iznosi v=3.27 cm, u=0.10 cm
V V
V V
V V a)
V V h
V
a
A
l=n´a B

b)
+ - +
Ng -
+ Nd -
x

- + -
ma

- -
K

-
+ +
Ng -
Nd u B
Av
c)
v

Crtež 4.67 Krovna rešetka: a) geometrija i opterećenje; b) sile pri 1. opterećenju;

c) pomaci pri 2. opterećenju
7. Primjer konzolne X rešetke
Pravilna konzolna X rešetke prikazana na crtežu 4.68a izložena je djelovanju sile
V=240 kN na rubu.

238
4. Rešetkasti nosači

V
B

h a)

A l=n´a
Bv
Ng
Bh +
+

x
+ + + + + + +

ma
K

Umax
b)
- - - - - - - -
Ah
-
Av
Nd u
v
c)

Crtež 4.68 Konzolna rešetka: a) geometrija i opterećenje; b) sile; c) pomaci

Sustav je statički neodređen. Geometrijska svojstva rešetke su: a=3.0 m; h=5.0 m;
površine poprečnog presjeka svih štapova A=15 cm2 te modul E=210 GPa.
Dijagram uzdužnih sila prikazan je na crtežu 4.68b. Veličina karakterističnih sila;
reakcija, sila u uspravnici, sila u kosniku, sila u pojasevima, slijedom iznosi
Ah = − Bh = naV / h = 1152 kN Av = Bv = V / 2 = 120 kN
K max = −165.8 kN U max = −97.9 kN N d = 1080.0 kN N g = −1080.0 kN
Dijagram pomaka prikazan je na crtežu 4.68c. Veličina karakterističnih pomaka iznosi
v=30.3 cm, u=4.40 cm.

8. Primjer gredne X rešetke s prepustima

Pravilna gredna X rešetke s prepustima prikazana na crtežu 4.69a izložena je djelovanju
sile V=270 kN na rubu. opterećenja. Sustav je statički neodređen. Geometrijska svojstva
rešetke su: a=3.0 m; h=5.0 m; površine poprečnog presjeka svih štapova A=15 cm2 te modul
E=210 GPa. Dijagram uzdužnih sila prikazan je na crtežu 4.69b. Veličina karakterističnih
sila; reakcija, sila u uspravnici, sila u kosniku, sila u pojasevima, slijedom iznosi
Av = 5 / 4V = 337.5 kN B = −1 / 4V = −67.7 kN
K = −182.7 kN U max = −120.0 kN N d = −287.4 kN N g = 320.0 kN
Dijagram pomaka prikazan je na crtežu 4.69c. Veličina karakterističnih pomaka iznosi
v=3.31 cm, u=2.14 cm.

239
 4. Rešetkasti nosači

A B
2a l=n´a 2a
Ng
+

-
- -

Av Nd B

Crtež 4.69 Gredna rešetka s prepustima: a) geometrija i opterećenje; b) sile pri 1. opterećenju;
c) pomaci pri 1. opterećenju

9. Primjer rešetkastog visećeg mosta

Primjer složene ravninske rešetke u obliku visećeg rešetkastog mosta s osnovnim
geometrijskim podacima, prikazan je na crtežu 4.70. Svi štapovi i vješaljke odabrani su istog
presjeka površine 150 cm2. Sustav je kinematički stabilan i statički neodređen. Za slučaj
simetričnog opterećenja prati se polovica sustava. Opterećen je silama V iznosa 100 kN.

240
4. Rešetkasti nosači

V
25+5+20+150=200 m u
1

Z1 U Z2 Z3 Z4

V
V V V V V V V V V V V V V V
V/2

A
B V1

15 × 30 = 450 m

Crtež 4.70 Viseći rešetkasti most simetrično opterećenje

Karakteristične vrijednosti sila i pomaka su: Z1=1.20 MN, U=1.67 MN, Z2=172 kN,
Z3=403 kN, Z4=63 kN, v1=1.14 m, u1=0.71 m.
Za slučaj antisimetričnog opterećenja, također se prati polovica sustava. Opterećen je
silama H iznosa 100 kN.
H

Z1 U Z2 Z3 Z4
25+5+20+150=200 m

H
H H H H H H H H H H H H H H/2
H

15 × 30 = 450 m

Crtež 4.71 Viseći rešetkasti most antisimetrično opterećenje

Karakteristične vrijednosti sila i pomaka su: Z1=50 kN, U=-315 kN, Z2=390 kN,
Z3=123 kN, Z4=-380 kN, u1=0.974 m, u2=0.29 m.
Treći slučaj opterećenja predstavlja temperaturno hlađenje zatega i uspravnice za iznos
od 500C. Stanje je simetrično. Na crtežu 4.72 su prikazani pripadajući pomaci sustava.

241
 4. Rešetkasti nosači

V1

Z1 U Z2 Z3 Z4

V2

Crtež 4.72 Viseći rešetkasti most pomaci na temperaturi

Karakteristične vrijednosti sila i pomaka za ovo djelovanje su: Z1=26.9 kN, U=-30.9 kN,
Z2=-4.8 kN, Z3=-1.3 kN, Z4=17.3 kN, v1=0.147 m, v2=0.132 m.

242
4. Rešetkasti nosači

4.4 Pokretno opterećenje i utjecajne linije

4.4.1 Pokretno opterećenje

Jedno od značajnih opterećenja kod niza konstrukcija je pokretno odnosno živo
opterećenje. Nastaje od tereta koji se gibaju, premda se ovdje dinamički utjecaj uglavnom
isključuje ili se svodi na ekvivalentno statičko djelovanje. Osnovno razlikovanje pokretnog
opterećenja u odnosu na mrtvi teret je što ono može zauzeti različite položaje. Javlja se na
mostovima kao posljedica gibanja vozila, vlakova ili pješaka, te građevinama gdje boravi
veliki broj ljudi ili na građevinama koje služe kao spremišta značajnih količina roba. Zadatak
inženjera konstruktora je odrediti onaj položaj pokretnog opterećenja koje će dati
najnepovoljniji utjecaj na konstrukciju ili njene dijelove. Kod rešetkastih konstrukcija
obično pokretni teret ne leži izravno na štapovima rešetke već se na čvorove prenosi preko
pomoćnih odnosno sekundarnih nosača koji se postavljaju od čvora do čvora.
Osnovni tipovi pokretnog opterećenja su: (1) Željeznička kompozicija, (2) Cestovna
vozila, (3) pješaci na mostovima ili u zgradama, (4) pokretni teret u zgradama, koji se za
postizanje maksimalnih utjecaja postavlja u šahovskom rasporedu.
Raspored i veličina sila u pojedinoj shemi pokretnog opterećenja uvjetuju se tehničkim
propisima pojedine zemlje.
Primjer pokretnog opterećenja na cestama prikazan je na crtežu 4.73.
P=200kN P=200kN P=200kN

1.5 m 1.5 m 1.5 m 1.5 m

Crtež 4.73 Shema pokretnog opterećenja

4.4.2 Sekundarni nosači

Funkcija im je lokalno prenijeti opterećenja između V
čvorova rešetke kako bi se izbjeglo opterećivanje AH H
štapova rešetke poprečno na njihovu os. Ovdje ih BH
AV BV
se spominje samo u tu svrhu. U svrhu statički
a b
čistog prijenosa opterećenja na čvorove, u
l
nastavku pretpostavljamo da funkcioniraju kao
greda koja vertikalnu i horizontalnu silu prenosi na AV=Vb/l BV=Va/l
oba ležaja proporcionalno udaljenosti od ležajeva. AH=Hb/l BH=Ha/l
Model prijenosa sile sekundarnog nosača prikazan Crtež 4.74
je na crtežu 4.74. Statička shema sekundarnog nosača

243
 4. Rešetkasti nosači

4.4.3 Utjecajne linije

Kada se želi odrediti utjecaj jedne sile na pojedine veličine onda se na mjestu gdje bi
trebala djelovati sila postavi jedinična sila i prati njen utjecaj na tražene veličine. Kada je sila
pokretna, tada je praktičnije utjecaj pratiti pomoću utjecajne linije za konkretnu unutrašnju
silu ili pomak. U slučaju više pokretnih sila redovito se konstruira utjecajna linija.
Utjecajnu liniju možemo definirati kao neprekidne ili diskretne funkcije, odnosno
pomake, nad kojima zadana shema pokretnog opterećenja načelom virtualnog rada daje
ekstremne tražene veličine. Za svaku statičku veličinu moguće je konstruirati utjecajnu
liniju, a potom jednoznačno odrediti položaj pokretnog opterećenja koji daje ekstrem. U
tradicionalnoj statici značajno se je razlikovao postupak određivanja utjecajnih linija kod
statički određenih i statički neodređenih konstrukcija pa tako i rešetki. Ulaskom metode
pomaka u redovnu uporabu, zahvaljujući temperaturnoj analogiji, i ta razlika se praktično
izgubila. U nastavku se izlažu i jedan i drugi pristup.

(a) Utjecajne linije kod statički određenih rešetki

Jednostavno se može pretpostaviti da onu vezu, dakle štap ili oslonac, za čiju silu tražimo
ekstrem, odbacimo te umjesto nje postavimo nepoznatu silu. Ako nepoznatoj sili X damo
onu vrijednost koja bi se stvarno javila u vezi, tada uvjeti ravnoteže nisu izmijenjeni i rešetka
može funkcionirati za to opterećenje. Naravno, umjesto kinematički stabilnog sustava nastao
je mehanizam s jednim stupnjem slobode, za kojeg se može načelima kinematike konstruirati
plan pomaka. Biramo upravo takve pomake čiji je pomak na mjestu i u smjeru odbačene
veze jednak jedan. Rabeći načelo virtualnoga rada zadanog pokretnog opterećenja i
nepoznate sile X, nad ovako konstruiranim pomacima, iz uvjeta ravnoteže izlazi da je rad
vanjskih sila jednak nuli, što znači da vrijedi
X = −∑ Fi pi X = − ∫ f (Ω ) p(Ω ) dΩ (4.90)
Ω
odakle je moguće odrediti jedinu nepoznatu veličinu silu X.
Ako se položaj opterećenja mijenja, virtualni pomaci ostaju isti, traži se maksimum
skalarnog, diskretnog ili raspodijeljenog produkta između funkcije opterećenja i funkcije
pomaka. U slučaju raspodijeljenih funkcija u prethodnoj relaciji, problem izračuna integrala
u matematici je vrlo dobro poznat kao konvolucijski ili Duhamelov integral pri čemu se
konvolucija traži u obliku
X (Ω ) = − f (Ω ) • [− p(Ω )] = − ∫ f (x )[− p(Ω − x )]dx (4.91)
Ω
gdje se kao granica javlja područje konstrukcije na kojem postoje pomaci. Ekstremi funkcije
X(Ω) traženo su rješenje.

244
4. Rešetkasti nosači

Primjer: Statički određena rešetka - izračun unutarnjih sila pomoću utjecajnih linija
Potrebno je odrediti reakcije i sile u naznačenim štapovima za djelovanje: P1=25 kN;
P2=15 kN; H1=10 kN; H2=5 kN za rešetku sa crteža 4.75a, gdje je a=3.0 m i h=1.5 m.
Analitičkim postupkom traži se funkcija (utjecajna linija) čija je ordinata na mjestu x
ustvari veličina tražene reakcije pri djelovanju jedinične sile na mjestu x.
Utjecajna linija za reakciju Av dobiva se iz odgovarajućeg uvjeta ravnoteže:
ΣMB=0 → Av⋅L1−Pv(x)⋅(L1−x)+Ph(y)⋅y=0
Vertikalne ordinate utjecajne linije dobivaju se za y=0 i Pv(x)=1.0 te slijedi da je
ηAv(x)=1−x/L1
čije su vrijednosti ηAv(0)=1.0 i ηAv(L1)=0.0, kako je prikazano na crtežu 4.75a.
Horizontalne ordinate utjecajne linije dobivaju se za x=0 i Ph(y)=1.0 te slijedi da je
ηAv(y)=−y/L1
čije su vrijednosti ηAv(0)=0.0 i ηAv(h)=0.167, kako je prikazano na crtežu 4.75e.
Utjecajna linija za reakciju Ah dobiva se iz odgovarajućeg uvjeta ravnoteže:
ΣFx=0 → Ah+Ph(y)=0
Za y=0 slijedi da je
ηAh(x)=0
kako je prikazano na crtežu 4.75a, a za x=0 i Ph(y)=1.0 slijedi da je
ηAh(y)=−1
kako je prikazano na crtežu 4.75f.
Utjecajna linija za reakciju B dobiva se slično kao za Av, a vertikalne i horizontalne
projekcije ηB prikazane su na crtežu 4.75d i g.
e) f) g)
x Pv(x)
y
y

P1 Ph(y) P2 y
H1 0.167 1.0 0.167
K G
h=1.5
y

a) D H2
Ah A B hAv hAh hB
L1=3×3.0=9.0 m L2=3.0
Av B
0.667

hAv
hAv
0.333

b)
1.0

hAh x
c)
hB
0.333

1.0

d) x

Crtež 4.75 Utjecajne linije za reakcije na ravninskoj rešetki

245
 4. Rešetkasti nosači

Iz jednakosti radova na virtualnim pomacima, odnosno radova unutarnjih (rad reakcije na

jediničnom pomaku) i vanjskih sila (rad čvornih sila u smjeru djelovanja sile), slijede tražene
reakcije:
Av=25.0*0.667-15.0*0.333-10.0*0.167=10.0 kN Ah=-10.0*1.0-5.0*1.0=-15.0 kN
B=25.0*0.333+15.0*1.333+10*0.167=30.0 kN
Utjecajna linija za silu D (crtež 4.76a) dobiva se iz odgovarajućeg uvjeta ravnoteže. U
slučaja kada sila Pv(x)=1.0 djeluje u području 0 ≤ x < xRD vrijedi
ΣM Rdesno = 0 → B(x)⋅2a−D⋅h=0
D

Utjecajna linija za silu D tada ima oblik:

ηD(0 ≤ x < xR )=(2a/h)ηB D

a grafički su njene vertikalne ordinate prikazane na crtežu 4.76b, te horizontalne ordinate na

crtežu 4.76c.
Promatrajući ravnotežu u slučaja kada sila Pv(x)=1.0 djeluje u području xRD< x≤ (L1+L2),
slijedi
ΣM Rlijevo = 0 → Av(x)⋅a−Ah(y)⋅h−D⋅h=0
D

Za y=0 slijedi da je
ηD(xR < x ≤ L1)=(a/h)ηAv−ηAh
D

te su grafički njene vertikalne ordinate prikazane na crtežu 4.76b, te horizontalne ordinate na

crtežu 4.76c.
Tražena sila D dobiva se iz jednakosti radova na virtualnim pomacima:
D=25.0*1.333−15.0*0.667+10.0*0.667+5.0*1.0=35.0 kN

x c)
Pv(x)
P1 Ph(y) P2
RD H1
0.667
y

II
h I
a) D H2 II I
1.0
Ah A D B
(2a/h)hB

1.0
(a/h)hAv-hAh

Av B
L1=3a L2=a

(2a/h)hB
4.00
0.667

II (a/h)hAv
2.00

b) I
1.333

0.667

Crtež 4.76 Utjecajna linija za silu u štapu D

246
4. Rešetkasti nosači

Utjecajna linija za silu K (crtež 4.77a) u slučaja kada sila Pv(x)=1.0 djeluje u području
0 ≤ x < xRD dobiva se iz slijedećeg uvjeta ravnoteže:
ΣFY = 0 → B(x)+K⋅sinα=0
Utjecajna linija za silu K tada ima oblik
ηK(0 ≤ x < xR )=−(1/sinα)ηB
D

a njene ordinate prikazane na crtežu 4.77b i c.

Promatrajući ravnotežu u slučaja kada sila Pv(x)=1.0 djeluje u području xRD< x≤ (L1+L2),
slijedi
ΣFY = 0 → Av(x)−K⋅sinα=0
Za y=0 slijedi da je
ηK(xRD< x ≤ L1)=(1/sinα)ηAv
vertikalne ordinate prikazane na crtežu 4.77b, a horizontalne ordinate na crtežu 4.77c.
Tražena sila K dobiva se iz jednakosti radova na virtualnim pomacima:
D=−25.0*0.7453−15.0*0.7453−10.0*0.373=−33.5 kN
x
Pv(x)
P1 Ph(y) P2 c)
H1 0.373
1.0
y

K I, II
h I K
a) a II H2
Ah A B

(1/sin a)hAv
-(1/sin a)hB
L1=3a L2=a
Av B

(1/sin a)hA
2.236

b) v
0.7453

0.7453
0.7453

I
2.236

-(1/sin a)hB

Crtež 4.77 Utjecajna linija za silu u štapu K

Utjecajna linija za silu G (crtež 4.78a) u području 0 ≤ x < xRG dobiva se iz ravnoteže
ΣM Rdesno = 0 → B(x)⋅a+D⋅h=0
G

Utjecajna linija za silu G tada ima oblik:

ηG(0 ≤ x < xRG)=−(a/h)ηB
a grafički su njene vertikalne ordinate prikazane na crtežu 4.78b, te horizontalne ordinate na
crtežu 4.78c.

247
 4. Rešetkasti nosači

Promatrajući ravnotežu u slučaja kada sila Pv(x)=1.0 djeluje u području xRG< x≤ (L1+L2),
slijedi
ΣM Rlijevo = 0 → Av(x)⋅2a+G⋅h=0
G

Za y=0 slijedi da je
ηG(xRG< x ≤ L1+L2)=(2a/h)ηAv
te su grafički njene vertikalne ordinate prikazane na crtežu 4.78b, te horizontalne ordinate na
crtežu 4.78c.
Tražena sila G dobiva se iz jednakosti radova na virtualnim pomacima:
D=−25.0*0.667+15.0*1.333+10.0*0.667=10.0 kN
x
Pv(x) c)
P1 Ph(y) P2
0.667 0.333
G H1
G
y

h I 1.0 II I
a) II H2
Ah A RG B

-(2a/h)hAv

-(a/h)hB
Av B
L1=3×a L2=a

-(2a/h)hAv
1.333
0.667

1.333

II
a/h=2.0

-(a/h)hB
2.00

I
2a/h=4.0

b)

Crtež 4.78 Utjecajna linija za silu u štapu G

(c) Ciljana deformacija-Temperaturna analogija

Neka se promatra konkretna rešetka prikazana na crtežu 4.79. Traži se utjecajna linija za
reakcije i sile u štapovima presjeka t-t. Neka je prva na redu utjecajna linija za reakciju Av.
U klasičnoj statici se tada od statički određene rešetke načini mehanizam s jednim
stupnjem slobode odbacujući vertikalnu vezu preko koje se reakcija Av ostvaruje. S obzirom
da se radi o rešetki koja sama za sebe predstavlja kruto tijelo, to kruto tijelo sa sada može
rotirati oko pola rotacije koji se nalazi u sjecištu veza koje prenose sile Ah i Bv. Matematički
gledano isti se učinak postiže ako zadržimo statički određenu rešetku koju opteretimo tako
da u štapu koji prenosi traženu silu Av dademo jednoliko temperaturno opterećenje koje će ga
produljiti za jedinicu. Svi čvorovi imati će tada egzaktno iste pomake kao i u prethodnome
kinematičkom postupku. Isto načelo vrijedi i za ostale reakcije ali i za sile u štapovima

248
4. Rešetkasti nosači

rešetke. Jednostavno odgovarajući štap zagrijemo (utjecajne linije za reakcije) ili ohladimo
(utjecajne linije za štapove rešetke) za jedinično skraćenje, a popratni pomaci rešetke
odgovaraju stvarnom kinematičkom stanju.
t
G

K
AH α D
AV t B
8×a
Crtež 4.79 Statički određena rešetka-utjecajne linije
1.0

AV

Crtež 4.80 ηAv-utjecajna linija za reakciju Av

1.0 1.0
Crtež 4.81 ηAh-utjecajna linija za reakciju Ah
1.0

Crtež 4.82 ηBv-utjecajna linija za reakciju Bv

249
 4. Rešetkasti nosači

1/h

h
D

Crtež 4.83 ηD-utjecajna linija za silu D

K

α
0.5sinα

Crtež 4.84 ηK-utjecajna linija za silu K

G

h
1/h
Crtež 4.85 ηGv-utjecajna linija za silu G

(d) Utjecajne linije kod statički neodređenih rešetki

Osnovno načelo odbacivanja promatrane veze i njena zamjena odgovarajućom silom X
vrijedi i ovdje. Naravno da izazivanje jediničnog pomaka u smjeru sile X sada više nije na
mehanizmu, tako da ne funkcioniraju kinematičke metode. Ovu situaciju može se shvatiti
kao standardno statičko opterećenje izazvano relativnim pomakom čvorova u smjeru sile X
jednakim jedan. Svakako da i ovdje funkcionira temperaturna analogija, jer je traženi
relativni pomak štapa najlakše izvesti njegovim temperaturnim stezanjem za jedinicu. Dakle
temperaturna analogija jednako funkcionira za statički određene i neodređene rešetke. Kod
statički neodređenih rešetki dijelovi rešetke ne pomiču se više kao kruta već kao
deformabilna tijela. Utjecajne linije sada će ovisiti i o mehaničkim svojstvima materijala iz
kojih su štapovi načinjeni. Primjer statički neodređene rešetke s X ispunom te
odgovarajućim utjecajnim linijama prikazan je na crtežima 4.86-4.92.
G
K
V
a

AV D B
8×a
Crtež 4.86 Statički neodređena rešetka-utjecajne linije

250
4. Rešetkasti nosači

1.0

Crtež 4.87 ηAv-utjecajna linija za reakciju Av

1.0

Crtež 4.88 ηB-utjecajna linija za reakciju B

V(DlV=1.0)

Crtež 4.89 ηV-utjecajna linija za silu V

D(DlD=1.0)

Crtež 4.90 ηD-utjecajna linija za silu D

K(DlK=1.0)

Crtež 4.91 ηK-utjecajna linija za silu K

G(DlG=1.0)

Crtež 4.92 ηG-utjecajna linija za silu G

251
 4. Rešetkasti nosači

4.4.4 Anvelopa odgovora

Ekstremne veličine sila u štapovima i pomaka čvorova izazvane pokretnim opterećenjem
može se odrediti metodom pokušaja tj. postavljanjem niza kombinacija mogućih opterećenja
koje bi trebale dati maksimalne utjecaje. Zahvaljujući suvremenim računalima, razvijen je
postupak anvelope utjecaja svih opterećenja koji daje ekstremne veličine sila u štapovima
rešetkastih konstrukcija, za zadane položaje pokretnog opterećenja. Nema garancije da će se
doći do teorijskih ekstrema, ali ako se uzme veliki broj mogućih položaja pokretnog
opterećenja vjerojatno je da će se rješenje približiti teorijskom maksimumu na inženjerski
prihvatljivu granicu. Već danas postoje numerički modeli, poput STRUDL-a, koji imaju
mogućnost da sami premještaju zadanu shemu pokretnog opterećenja za neku malu veličinu,
npr. za 0.5 m.
Matematički točan položaj pokretnog opterećenja koji daje teorijske ekstremne utjecaje
na određenom mjestu i smjeru moguće je samo pomoću teorije utjecajnih linija.

252
4. Rešetkasti nosači

4.5 Prostorne rešetke

4.5.1 Metoda pomaka kod prostornih rešetki

Metoda pomaka u izvornom obliku primjenjuje se na prostorne rešetke na sličan način
kao i na ravninske. Diskretizacija rešetke te preslikavanje matrica i vektora već je prikazano
zajedno s ravninskim rešetkama. Primjer konkretne prostorne rešetke prikazan je na crtežu
4.93. Ukupan broj neovisnih pomaka iznosi n=8×3=24.
H V

H V 8

0.707a
19 6 Y
20
7 17
Z 18 4 4
16
2 3 9

15
7

11

a
10
14

8
6 13
12

5 2 5
1 3 a
1
a
X
Crtež 4.93 Prostorna rešetka
Matrica krutosti rešetke uz uvrštene rubne uvjete za rešetku sa crteža 4.89 ima oblik
⎡1 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 ⎤
⎢ 1 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 ⎥
⎢ ⎥
⎢ 1 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 ⎥
⎢ ⎥
⎢ 1 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 ⎥
⎢ 1 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 ⎥
⎢ ⎥
⎢ 1 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 ⎥
⎢ k7 ,7 k7 ,8 k7 ,9 k7 ,10 k7 ,11 k7 ,12 0 0 0 0 0 0 k7 ,19 k7 ,20 k7 ,21 k7 ,22 k7 ,23 k7 ,24 ⎥
⎢ ⎥
⎢ k8 ,8 k8 ,9 k8 ,10 k8 ,11 k8 ,12 0 0 0 0 0 0 k8 ,19 k8 ,20 k8 ,21 k8 ,22 k8 ,23 k8 ,24 ⎥
⎢ ⎥
⎢ k9 ,9 k9 ,10 k9 ,11 k9 ,12 0 0 0 0 0 0 k9 ,19 k9 ,20 k9 ,21 k9 ,22 k9 ,23 k9 ,24 ⎥
⎢ k10 ,10 k10 ,11 k10 ,12 0 0 0 0 0 0 k10 ,19 k10 ,20 k10 ,21 k10 ,22 k10 ,23 k10 ,24 ⎥
⎢ ⎥
⎢ k11,11 k11,21 0 0 0 0 0 0 k11,19 k11,20 k11,21 k11,22 k11,23 k11,24 ⎥
⎢ k12 ,12 0 0 0 0 0 0 k12 ,19 k12 ,20 k12 ,21 k12 ,22 k12 ,23 k12 ,24 ⎥
K =⎢ ⎥
⎢ 1 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 ⎥
⎢ 1 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 ⎥
⎢ ⎥
⎢ 1 0 0 0 0 0 0 0 0 0 ⎥
⎢ ⎥
⎢ 1 0 0 0 0 0 0 0 0 ⎥
⎢ 1 0 0 0 0 0 0 0 ⎥
⎢ ⎥
⎢ simetrično 1 0 0 0 0 0 0 ⎥
⎢ k19 ,19 k19 ,20 k19 ,21 k19 ,22 k19 ,23 k19 ,24 ⎥
⎢ ⎥
⎢ k20 ,20 k20 ,21 k20 ,22 k20 ,23 k20 ,24 ⎥
⎢ k21,21 k21,22 k21,23 k21,24 ⎥⎥
⎢
⎢ k22 ,22 k22 ,23 k22 ,24 ⎥
⎢ ⎥
⎢ k23 ,23 k23 ,24 ⎥
⎢ k24 ,24 ⎥⎦
⎣
(4.98)

253
 4. Rešetkasti nosači

Za konkretne vrijednosti površine presjeka A=10 cm2 i modula E=210 GPa za sve
štapove, te duljine a=4.0 m i opterećenja: 1. V=1.0 MN, i 4. H=0.5 MN, dobivaju se sile u
štapovima što je prikazano u tabeli T4.12 i pomaci koji su prikazani u tabeli T4.13, kao i na
crtežima 4.94, 4.95 i 4.96.
Tabela 4.12 Sile [kN] u štapovima rešetke sa crteža 4.89
štap 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10
opt. 1 Ni 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0
opt. 2 Ni 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0
štap 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20
opt. 1 Ni 0 -707 0 0 -707 -707 0 0 -707 -707
opt. 2 Ni 0 -500 0 0 -500 500 0 0 500 0

Tabela 4.13 Pomaci [cm] čvorova rešetke sa crteža 4.89

pomak 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
opt. 1 ui 0 0 0 0 0 0 0 0 -2.86 0 0 -2.86
opt. 2 ui 0 0 0 0 0 0 0 0 -1.35 0 0 1.35
pomak 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24
opt. 1 ui 0 0 0 0 0 0 0 0.67 2.38 0 -0.67 -2.38
opt. 2 ui 0 0 0 0 0 0 1.90 0 0 1.90 0 0

a) V b) V V
V

Z
Z
Y Y
X
v9,v12

Crtež 4.94 Prostorna rešetka-opterećenje br.1: a) dijagram uzdužnih sila; b) pomaci

H
H

Z
Y
X

Crtež 4.95 Sile u štapovima za opterećenje br. 2

H

Z Z
X X
v12 v9
Crtež 4.96 Pomaci prostorne rešetke za opterećenje br. 2

254
4. Rešetkasti nosači

4.5.2 Primjeri odgovora prostornih rešetki

Prostorna trokutna gredna rešetka

Primjer prostorne gredne rešetke trokutnog poprečnog presjeka s osnovnim
geometrijskim podacima, prikazan je na crtežu 4.97. Sustav je statički određen. Svi štapovi
su istog poprečnog presjeka. Izložena je opterećenju uspravnim silama V=30.0 kN. Za
konkretni primjer gdje je: n=10, a=4.0 m, h=3.0 m, presjek štapova 15.0 cm2, modul
elastičnosti materijala E=210 GPa. Dijagram uzdužnih sila i izometrijski prikaz progiba
prikazani su na crtežu 4.85b i c.
V h
V a
V
V
V
V
V
V
V a
n´
a)
V
Ng

Nl

Nd

b)

K
v1
d)

c)

v2

Crtež 4.97 Prostorna trokutna gredna rešetka

Karakteristične vrijednosti iznose;

ND=254 kN, NL=254 kN, Ng=−509 kN, K=−128.5 kN, v1=11.2 cm, v2=15.1 cm

255
 4. Rešetkasti nosači

Unatoč nesimetričnom načinu pridržanja pojavila se simetrija u odnosu na uspravnu

ravninu koja okomito presijeca rešetku. To je ostvareno jer su sile u štapovima horizontalne
rešetke nula osim u rubnim štapovima koji ne remete simetriju. Valja primijetiti da je zbroj
uzdužnih sila u donja dva pojasa približno jednak sili gornjeg pojasa.
U slučaju opterećenja horizontalnim silama H=10 kN nastupa novo rješenje za uzdužne
sile i pomake a prikazano je na crtežu 4.98. Vrijednosti karakterističnih veličina iznose;
ND=125 kN, NL=−125 kN, Ng=0.0 kN, K=−49.7 kN, v1=0.45 cm, u1=4.0 cm, u2=3.3 cm
Vidi se da uz horizontalnu rešetku funkcioniraju i kosnici ostale dvije rešetke naročito uz
oslonce. Uzrok tome je odabrani način vezivanja koji je nesimetričan. Oblik deformiranja
prikazan na crtežu 4.86b pokazuje malo učešće bočnih rešetku u prijenosu sila.

Ng
Z
Y

X Nl u1

H Nd

v1 u2

Crtež 4.98 Prostorna trokutna rešetka izložena silama H

Poseban slučaj opterećenja čini jedna horizontalna sila F=100 kN zadana na petom čvoru
gornjeg pojasa. Dijagram uzdužnih sila i skica pomaka prikazani su na crtežu 4.99.
Vrijednosti karakterističnih veličina iznose
ND=247 kN, NL=−247 kN, Ng=0.0 kN, K=−54.7 kN, v1=0.80 cm, u1=6.6 cm, u2=5.3 cm
Ovaj slučaj opterećenja uz horizontalnu aktivira i bočne rešetke što se vidi po silama u
kosnicima. U gornjem pojasu se iz jedne i druge bočne rešetke poništavaju. Opterećenje ima
natruhe antisimetričnog djelovanja.

256
4. Rešetkasti nosači

F Ng

u1
Z
Y

Nd

K
v1 u2

X
Crtež 4.99 Prostorna trokutna rešetka izložena sili F

Građevinska dizalica
Primjer prostorne rešetke u obliku
građevinske dizalice s osnovnim
geometrijskim podacima, prikazan je na
crtežu 4.100. Svi štapovi odabrani su 4×1.75
istog presjeka površine 20 cm2. Modul 1.5 2.0
materijala E=210 GPa. Sustav je 6×1.75

kinematički stabilan i statički neodređen.

13×1.5

Pomaci i karakteristične sile određeni su

za dva slučaja opterećenja. Prvo
opterećenje je za bočno djelovanje vjetra
na dizalicu sa iznosom od 1.0 kN po 1.5
svakom čvoru. Drugo opterećenje je
vjetar uzduž dizalice sa iznosom sila od 2.5
1.0 kN po čvoru. Pripadajući pomaci za
bočni vjetar prikazani su na crtežu
4.101. Karakteristični pomaci iznose:
4×2.5

u1=16.7 cm i u2=27.2 cm.

Pripadajući pomaci za vjetar uzduž
dizalice, prikazani su na crtežu 4.102.
Karakteristični pomaci iznose u1=16.7
cm i v1=11.1 cm. Crtež 4.100 Prostorna rešetka-građevinska dizalica:
geometrija

257
 4. Rešetkasti nosači

u1 u1

u2

v1

Z Y Z
Y X Y

Crtež 4.101 Prostorna rešetka-građevinska Crtež 4.102 Prostorna rešetka-građevinska dizalica:

dizalica: pomaci na bočnom vjetru pomaci pri uzdužnom vjetru

Prostorni rešetkasti most

a)

V
H L
Nd
h V NgL
n× a
b

b) K1 NgD Z
D X
u1 Nd Y
K2
v1 d)

c) Z
Z v2
X
Y
Crtež 4.103 Rešetkasti most: a) geometrija i opterećenje; b) unutarnje sile za opterećenje silama H; c)
pomaci pod opterećenjem opterećenje silama H; d) pomaci pod opterećenjem silama V

258
4. Rešetkasti nosači

Analiziran je prostorni rešetkasti most prikazan na crtežu 4.103. Simetričan je u

uspravnoj ravnini okomito na os. Statički je neodređen. Svi štapovi su istog presjeka. Za
konkretne vrijednosti n=10, a=4.0 m, b=7.0 m, h=8.5 m, presjeke štapova 15 cm2, modul
E=210 GPa, te opterećenje uspravnim silama V=30 kN u svim čvorovima gornjeg pojasa
dobivaju se slijedeće karakteristične vrijednosti;
N gL = −304 kN ; N gd = −312 kN ; N dL = 105 kN ; N dD = 107 kN

K 1 = −195 kN ; K 2= −174 kN ; v2 = 7.5 cm

Projekcija pomaka prikazana je na crtežu 4.103c.
Za slučaj opterećenja horizontalnim silama H=10 kN u svim čvorovima gornjeg lijevog
pojasa dobivaju se slijedeće karakteristične vrijednosti;
N gL = 89 kN ; N gd = 87 kN ; N dL = −3.9 kN ; N dD = −2.4 kN
K 1 = 58 kN ; K 2= −58 kN ; v1 = 1.1 cm ; u1 = 2.9 cm
Dijagram uzdužnih sila prikazan je na crtežu 4.103b. Projekcija pomaka prikazana je na
crtežu 4.103d.

Prostorna rešetka sa zategom

Analizirana je prostorna rešetka sa zategom prikazana na crtežu 4.104. Simetrična je u
jednoj uspravnoj ravnini. Statički je neodređena. Svi štapovi su istog presjeka.

Crtež 4.104 Prostorna rešetka sa zategom

Za konkretne vrijednosti a=4.0 m, presjeke štapova 15 cm2, modul E=210 GPa, te

opterećenje uspravnim silama V=50 kN u svim čvorovima gornjeg pojasa dobivaju se
slijedeće karakteristične vrijednosti;
Ng=−660.6 kN; Nd=129.8 kN; NL=129.8 kN; Z=319.7 kN; v1=14.4 cm; v2=14.6 cm
Projekcija pomaka prikazana je na crtežu 4.104c.
Za slučaj opterećenja horizontalnim silama H=5 kN u svim čvorovima donjeg desnog
pojasa dobivaju se slijedeće karakteristične vrijednosti;
Ng=0.0 kN; Nd=38.6 kN; NL=37.8 kN; Z=0.0 kN; u1=1.2 cm; v2=1.5 cm
Projekcija pomaka prikazana je na crtežu 4.104d.

Prostorna rešetkasta nadstrešnica

Analizirana je prostorna rešetka nadstrešnica prikazana na crtežu 4.105. Simetrična je u
dvije uspravne ravnine. Statički je neodređena. U donjoj ravnini ima po sedam polja u
svakom smjeru a u gornjoj ravnini po šest polja u svakome smjeru. Svi štapovi su istog
presjeka. Za konkretne vrijednosti a=2.0 m, presjeke štapova 15 cm2, modul E=210 GPa, te
opterećenje uspravnim silama u svakom čvoru gornje ravnine iznosa 10 kN dobivaju se
slijedeće karakteristične vrijednosti:

259
 4. Rešetkasti nosači

N1 = N3 = −40.8 kN; N2 = −22.1 kN; N4 = −60.8 kN; Nd,max = 12.6 kN; Ng,max = −22.6 kN
Ng

0.707 a
N3

3×a
N4 Nd
N2 D
N1
C a
1.5

A
a
5×
B
a
1.5

Crtež 4.105 Prostorna rešetkasta nadstrešnica

Za konkretne vrijednosti opterećenja horizontalnim silama iz y smjera u svakom čvoru

iznosa 1.0 kN, opterećenje uspravnim silama u svakom čvoru gornjeg pojasa dobiva se
slijedeća karakteristična vrijednost u=1.1 cm.

Crtež 4.106 Pomaci pri horizontalnom opterećenju

260
4. Rešetkasti nosači

Hala prostorna rešetka

Primjer složene rešetke sastavljene iz sustava ravninskih rešetki prikazan je na crtežu
4.107. Analiza geometrije može započeti sa dvije prostorne rešetke po rubovima krova.
Svaka od njih je trobridna prizma. Ako se krene od jednog temeljnog tijela tipa tetraedar
dokazati će se geometrijska nepromjenjivost cjelovite rešetke a uz to i statička određenost.
Sa još četiri uzdužne i dvije uspravne poprečne ravninske rešetke krovna cjelina je kruto
tijela u prostoru s minimalnim brojem veza, dakle i statički određen. Vezivanje sa dvanaest
štapova za četiri točke referentne podloge čini sustav pridržani i statički neodređenim šest
puta. Ako bi se krovni kruti sustav vezao za referentnu podlogu sa samo šest veza koje se ne
preklapaju dobio bi se statički određen sustav. U konkretnom primjeru ležajni štapovi su
čelične cijevi dimenzija poprečnog presjeka, promjer 200 mm, debljina stjenke 3 mm, te svi
preostali štapovi čelične cijevi dimenzija poprečnog presjeka, promjer 100 mm, debljina
stjenke 3 mm. Modul materijala iznosi E=210 GPa.
Konstrukcija je izložena djelovanju tri slučaja opterećenja. Za svaki slučaj opterećenja
sile su zadane jednakog iznosa u svim čvorovima. Opterećenje br. 1 je zadano sa silama iz
negativnog z smjera iznosa 10 kN. Opterećenje br. 2 je zadano sa silama iz negativnog x
smjera iznosa 1 kN te opterećenje br. 3 sa silama iz negativnog y smjera iznosa 1 kN.

Crtež 4.107 Rešetkasta prostorna hala

261
 4. Rešetkasti nosači

Iznosi i predznaci uzdužnih sila u karakterističnim štapovima prikazani su u narednoj

tablici.
Štap / sila [kN]
Opterećenje 1 2 3 4 5 6 7 8 9
1. smjer Z -20.4 -73.7 -80.0 -20.6 -73.7 -79.1 -20.3 -79.9 -73.7
2. smjer X -16.8 -2.4 35.5 -16.4 -2.6 35.0 16.8 -35.5 2.4
3. smjer Y -8.7 35.3 -4.3 8.6 -35.1 4.3 -8.7 -4.3 35.3

Štap / sila [kN]

Opterećenje 10 11 12 13 14 15 16 17
1. smjer Z 29.9 -12.3 18.6 84.1 -25.4 -70.9 -32.3 48.1
2. smjer X -7.2 -0.4 3.2 0.5 -14.8 -13.3 -0.7 9.5
3. smjer Y 0.2 31.6 -19.9 -7.7 -7.5 -3.6 0 5.2

Iznosi i predznaci pomaka karakterističnih čvorova prikazani su u narednoj tablici.

Pomak [mm]
Opterećenje u1 v2 w3 w4 w5
1. smjer Z 2.0 3.4 12.0 27.0 10
2. smjer X 8.4 8.1 8.1 8.4 8.5
3. smjer Y 3.1 3.2 4.1 4.2 4.1

262
4. Rešetkasti nosači

4.6 Literatura
[4.A1] Andrejev V., Mehanika II-kinematika, Tehnička knjiga, Zagreb 1973.
[4.A2] Anđelić M., Statika neodređenih štapnih konstrukcija, Društvo hrvatskih
građevinskih konstruktora, Zagreb 1993.
[4.B1] Bazjanac V., Nauka o čvrstoći, Tehnička knjiga, Zagreb 1973.
[4.B2] Bleich F., Buckling Strength of Metal Structures, McGraw-Hill, New York 1952.
[4.B3] Boresi A. P., Engineering Mechanics Statics, Thomson Learning 2000.
[4.C1] Crisfield M. A., Non-linear Finite Element Analysis of Solids and Structures,
John Wiley & Sons, Chichester 1991.
[4.D1] Dawe D. J., Horsington, Katemar A. G. and Little G. H., Aspect of the Analysis of
Plate Structures, Claredon Press, Oxford, 1985.
[4.D2] Dym C. L., Structural Modelling and Analysis, Cambridge University Press 1997.
[4.Đ1] Đurić M. i Jovanović P., Teorija okvirnih konstrukcija, Građevinska knjiga
Beograd, 1977.
[4.F1] Fertis G., Demeter G., Advanced Mechanics of Structures, Marcel Dekker Inc.
1996.
[4.F2] Flugge W., Statik und Dynamik der Schalen, Springer-Verlag, Berlin 1934.
[4.F3] Flugge W., Stresses in Shells, Springer-Verlag, Berlin 1960.
[4.F4] Foppl A. und Foppl L., Drang und Cvang, R. Oldenburg-Verlag, Munich 1928.
[4.G1] Goodmann L. E., Warner W. H., Statics, Courier Dover 2001.
[4.G2] Girkmann K., Flachentragwerke, Springer-Verlag, Berlin 1946.
[4.H1] Hartman F., Katz C., Structural Analysis with Finite Elements, Springer, 2004.
[4.H2] Hibbeler R., Russell C., Hibbeler C., Static and Mechanics of Materials, Prentice
Hall, 2004.
[4.H3] Hjelmstad, Keith D., Fundamentals of Structural Mechanics, Springer 2005.
[4.K1] Krenk S., Mechanics and Analysis of Beams, Columns and Cables: A Modern
Introduction to the Classic Theories, Springer 2001.
[4.L1] Leet K. M, Uang C-M., Fundamentals of Structural Analysis, McGraw-Hill 2004.
[4.L2] Lorenz H., Techniche Elastizitatslehre, R. Oldenburg-Verlag, Munich 1913.
[4.L3] Love A. E. H., The Mathematical Theory of Elasticity, Cambridge University
Press, London, 1927.
[4.M1] Mihanović A., Stabilnost konstrukcija, Društvo hrvatskih građevinskih
konstruktora, Zagreb 1993.
[4.N1] Nadai A., Plasticity, McGraw-Hill, New York, 1931.
[4.N2] Neville A.M., Ghali A., Structural Analysis: A Unified Classical and Matrix
Approach, Spon Press.
[4.N3] Noris C. D., Wilbur J. B. and Utku S., Elementary Structural Analysis, McGraw-
Hill, New York 1976.
[4.P1] Prezeminiecki J. S., Theory of Matrix Structural Analysis, McGraw-Hill, New
York, 1968.
[4.P1] Prokofjev I. P., Teorija konstrukcija I, Građevinska knjiga, Beograd 1966.
[4.P2] Prokofjev I.P., Teorija konstrukcija II, Građevinska knjiga, Beograd 1968.
[4.P3] Prokofjev I.P. i Smirnov A. F., Teorija konstrukcija III, Građevinska knjiga,
Beograd 1961.

263
 4. Rešetkasti nosači

[4.R1] Rosman R., Stropne konstrukcije, Društvo hrvatskih građevinskih konstruktora,

Zagreb 1993.
[4.R2] Russell C., Hibbeler C., Engineering Mechanics-Static, Prentice Hall, 2006.
[4.R3] Russell C., Hibbeler C., Structural Analysis, Prentice Hall, 2005.
[4.S1] Schreyer., Ramm H. und Wagner W., Prakticshe Baustatik Teil 2,
Verlagsgesellschaft, Stuttgart 1960.
[4.S2] Simović V., Građevna statika I, Građevinski Institut , Zagreb 1988.
[4.S3] Sokolnikoff I. S., Mathematical Theory of Elasticity, McGraw-Hill, New York
1956.
[4.S4] Southwell R. V., An Introduction to the Theory of Elasticity for Engineers and
Physicists, Oxford University Press, London, 1936.
[4.Š1] Šimić V., Otpornost materijala I,[kolska knjiga , Zagreb 1994.
[4.Š2] Šimić V., Otpornost materijala II,[kolska knjiga , Zagreb 1995.
[4.T1] Taylor R. L., Zienkiewicz O. C., The Finite Element Method, Elsevier 2000.
[4.T2] Timoshenko S. P., Theory of Elasticity, McGraw-Hill, New York 1934.
[4.T3] Timoshenko S. P., Theory of Elastic Stability, McGraw-Hill, New York 1936.
[4.T4] Timoshenko S. P. and Young D. H., Theory of Plates and Shells, McGraw-Hill,
New York 1940.
[4.T4] Timoshenko S. P. and Young D. H., Theory of Structures, McGraw-Hill, New
York 1988.
[4.T5] Toroja E., The Structures of Eduardo Torroja, F.W. Dodge Corporation, New
York, 1958.

264
5. Prilozi

5.1 Odgovori nekih jednostavnih nosača

P

MA Px 2 (3 L − x ) Px(2 L − x ) PL3 PL2

v (x ) = ; v′(x ) = ; vL = ; v′L =
L 6 EI 2 EI 3 EI 2 EI
RA

M0 R A = P ; M A = PL

V0

P
Pa 2 2
MA vL = − (3 L − a ) ; v′L = − Pa
6 EI 2 EI
a b
RA L
M0 R A = P ; M A = Pa
V0

P P

MA vL =
P
6 EI
( )
2 L2 − 3a (L − a ) ; v′L =
P
2 EI
(
a 2 + (L − a )2 )
a b a
RA L
R A = 2 P ; M A = PL
M0
V0

P P P P P

MA PL3 (n − 1)(3n − 1) PL2 (n − 1)(2 n − 1)

vL = ; v′L =
a a a a a a 24 EI 2 12 EI n
RA na=L
PL
M0 R A = (n − 1)P ; M A = (n − 1)
2
V0

Mihanović, Trogrlić 265 Građevna statika I.

 5. Prilozi

M
Mx 2 ML2 ML
MA v (x ) = ; vL = ; v′L =
2 EI 2 EI EI
L

M0 M A = −M

MA v (L ) =
Ma
(L + b ) ; v′(L ) = Ma
2 EI EI
a b
L
M A = −M
M0

MA
q
v (x ) =
(
qx 2 x 2 − 4 Lx + 6 L2 )
; vL =
qL4
24 EI 8 EI
RA
L
v′(x ) =
(
qx x 2 − 3 Lx + 3 L2); v′L =
qL3
M0
6 EI 6 EI
qL2
V0 R A = qL ; M A =
2
q
MA vL =
qb
24 EI
(
2 L3 + 6 aL2 + b 3 ; v′L = )
qb
6 EI
3 La + b 2 ( )
a b
RA L
qL2
R A = qb ; M A =
M0 2
V0
q
MA
a b c
vL =
qb
24 EI
( (
2(a + b )2 (4 a + b ) + b 2 + 4c 3a 2 + 3ab + b 2 ))
RA L

M0 v′L =
qb
6 EI
( )
3a 2 + 3ab + b 2 ; R A = qb ; M A =
qb
2
(b + 2a )
V0
q
v (x ) =
(
1 qx 2 x 3 − 5 Lx 2 + 10 L2 x − 10 L3
; vL =
qL4 )
MA L 120 EI 30 EI

RA L v′(x ) =
(
1 qx x 3 − 4 Lx 2 + 6 L2 x − 4 L3
; v′L =
qL3 )
L 24 EI 24 EI
M0 qL qL2
RA = ; MA =
V0 2 6

MA
q
v (x ) =
(
1 qx 2 x 3 − 10 L2 x + 20 L3
; vL =
)
11qL4
L 120 EI 120 EI
RA L
v′(x ) =
(
1 qx x 3 − 6 L2 x + 8 L3 )
; v′L =
qL3
L 24 EI 8 EI
M0
qL qL2
RA = ; MA =
V0 2 3

266
5. Prilozi

q
MA
a b
vL =
qb
30 EI
( )
5 L2 a + b 3 ; v′L =
qb
24 EI
(
2 a 2 + (L + a )2 )
RA L
qb qb
M0
RA = ; MA = (L + 2 a )
2 6
V0
y,v
q

MA
vL =
qb
120 EI
(
10 L2 (L + a ) + b 3 ; v′L = )qb
24 EI
2 L2 + (L + a )2( )
a b
RA L
qb qb
RA = ; MA = (2 L + a )
M0 2 6

V0
Dt
+t1 h=visina nosača; αt=toplinski koeficijent [1/C]
α t ∆t EI x 2 α t ∆t EI L2 α t ∆t L
v (x ) = − ; vL = − ; v′L = −
-t1 2h 2h EI h
L

v (x ) =
(
P 4 x 3 − 3 L2 x )
; 0≤x≤L/2; vL 2 =
PL3
; v0′ = v′L =
PL2
48 EI 48 EI 16 EI
L
RA RB
P PL
V0 R A = RB = ; ML 2 =
2 4
ML/2
Pab b
P vmax = 3b(L + a )3 ; xvmax = L − − (L + a ) ; za a<b
27 EI L 3
Pab a
vmax = 3a(L + b )3 ; xvmax = (L + b ) ; za a>b
a b 27 EI L 3
RA L RB
Pab
v0′ = (L + b ) ; v′L = Pab (L + a )
V0 6 EI L 6 EI L
Pb Pa Pab
Mmax RA = ; RB = ; M max =
L L L

267
 6. Kazalo pojmova

6. Kazalo pojmova
pomaka, 15, 69, 192, 228, 238, 246, 252, 270,
afini lik, 89, 91, 97, 99, 105, 112, 113, 117, 279
120, 125, 128, 131 posredna kinematička, 31, 69
antisimetrija, 58, 59 presjeka, 192, 197, 205, 206, 207, 209, 223
proračuna, 68, 192, 197, 219, 228
deformacije, 39, 42, 47, 50, 54, 62 raspodjele momenata, 68
Almansijeve, 44, 46 ravninskih rešetki, 223
ciljane, 158 ravnoteže svih čvorova odjednom, 197, 203
Greenove, 45 Ritterova, 207
inženjerske, 44, 45 sila, 68, 228
Lagrangeove, 44 statička, 31, 37, 69
logaritamske, 46 svih čvorova odjednom, 222
male, 44 uravnoteženja čvor po čvor, 197
matrični oblik, 44 Vereščaginova, 295
normalne, 43
posmične, 43 moment
savojne, 138, 139 koncentrirani, 76, 77
temperaturne, 141, 143, 146 raspodjeljeni, 69
uzdužne, 45, 139 reaktivni, 78
virtualne, 143 savijanja, 64, 72, 75, 94, 99, 104, 117, 128, 134,
vrste, 40 138, 150, 155, 156, 158, 162, 165, 169, 179, 257
uvrtanja, 64, 179, 183
Gerberov nosač, 32, 80, 81, 82, 83, 140, 144,
160, 168, 172 obična greda, 33, 34, 58, 70, 72, 73, 74, 75,
76, 77, 83, 85, 88, 89, 94, 95, 102, 104, 111,
global 117, 120, 121, 124, 128, 131, 134, 138, 143,
-na geometrija, 190
155, 168, 169, 170, 180, 252, 254, 257
-na matrica, 244, 247, 250
-na ravnoteža, 37, 38, 53 okvir, 3, 16, 18, 104
-na ravnoteža rešetke, 223 prostorni, 33, 34
-ni koordinatni sustav, 61, 62, 63, 179, 190, 191, ravninski, 33
236, 237, 238, 240, 243, 246 sa zategama i vješaljkama, 111, 112, 114, 115
sa zategom, 110, 111
Hennebergova
trozglobni, 35, 104, 105, 107, 109, 139
metoda, 38, 192, 209, 210, 219
vezivanje, 33
metoda-prostorne rešetke, 226
oslonci, 16, 23
konvolucija, 165, 166, 270
prostorni, 24, 25
Langerova greda, 88, 89, 90 u ravnini, 24
metoda poprečna
Crossova, 68 sila, 61, 64, 72, 73, 75, 77, 83, 85, 89, 91, 99,
Csonka-Werner, 68 101, 121, 134, 136, 150, 155, 156, 158, 160, 168,
Culmannova, 205 169, 170, 179, 182, 252, 257
čvor po čvor, 200, 219
poprečni
čvorova, 197
pomak, 148
Hennebergova, 210
izravna kinematička, 31, 69 približno rješenje, 54, 229, 230, 235
kinematička, 31, 147

268
progibljivost, 134, 138, 143, 144, 145, 146 gubitak, 30
kinematička, 13, 16, 18, 27, 28, 29, 30, 31, 34, 35,
prostorna 37, 38, 53, 56, 69, 70, 78, 80, 81, 83, 88, 93, 97,
greda iznad grede, 182 101, 102, 104, 110, 111, 112, 113, 116, 123, 128,
greda na gredi, 182 131, 177, 178, 184, 187, 193, 203, 205, 215, 219,
gredna rešetka, 35 222, 223, 224, 225, 227, 228
konzola, 178 konstrukcija, 19
obična greda, 179 ravnoteže, 30
poduprta greda, 183, 184, 185 statička, 27, 29, 31, 37, 38, 56
poligonalna greda, 180
poligonalna konzola, 179 stupnjevi slobode, 27, 28, 29, 30, 31, 33, 69,
rešetka, 32, 216, 218, 279, 280, 281, 282, 283, 70, 77, 80, 81, 88, 93, 97, 110, 111, 113,
285, 286 116, 123, 128, 131, 148, 182, 187, 188, 193,
statički određena rešetka, 215 215, 224, 228, 238, 239, 246, 248, 270, 274
rešetka trozglobna
globalni koordinatni sustav, 190 rešetka, 193
gredna, 266
konzolna, 219, 265 trozglobni
krovna, 262 luk, 116, 119, 120, 126, 151
lokalni koordinatni sustav, 191 luk sa vješaljkama i zategama, 127
pretpostavke proračuna, 190 luk sa zategom, 123
primjeri, 252 luk-izbor osi, 120
proračun pomaka, 211 luk-kružni, 118
prostorna, 32, 35, 279, 281, 285 luk-parabolični, 120, 122
prostorna-statički određena, 215 luk-prostorni, 187, 188
ravninska, 31 luk-utjecajna linija, 162
ravninska-statički određena, 193 okvir, 35, 104, 105, 107, 109, 111, 139
složena, 222, 227 okvir sa zategom, 110
statički neodređena, 228 rešetkasti luk, 35
utjecajne linije, 275 utjecajne linije, 147, 148, 149, 150, 151, 152,
vrste, 194
154, 155, 156, 158, 159, 161, 162, 163, 164,
Ritterova 165, 166, 168, 269, 270, 271, 272, 273, 274,
metoda, 207, 208 275, 276, 277, 278
točka, 208, 209, 252
uzdužna
sila deformacija, 139, 143
čvorna, 53 krutost, 246
koncentrirana, 19, 30, 63, 75, 76, 89, 96, 98, 105, sila, 61, 83, 89, 97, 99, 101, 120, 121, 134, 139,
138, 139, 164, 170, 178, 179, 191, 233, 254 150, 155, 184, 192, 229, 230, 252, 255, 282, 287
poprečna, 64
reaktivna, 54, 61 virtualne
unutrašnja, 39, 61, 63, 64, 67 deformacije, 54, 231
uzdužna, 61, 64 virtualni
vanjska, 39, 63 pomaci, 54, 55, 135, 143, 147, 148, 158, 212,
veza, 53 230, 231, 270
stabilnost rad, 54, 55, 68, 134, 135, 138, 139, 143, 148,
dokazivanje, 31 164, 165, 211, 212, 229, 230, 235, 270
geometrijska, 29

269