Izvori o Crkvi bosanskoj

Josipa Šimić, 48810/2018

Crkva bosanska autohtona je Crkva, točnije dualistička vjerska organizacija, koja se

pojavila krajem 12. stoljeća, na geografskom području srednjovjekovne bosanske države i
svoj utjecaj zadržala sve do 15. stoljeća. Crkva Bosanska predstavlja iznimno bitan faktor u
radu i životu bosanske države, a zanimljivo je da je ona jedina „heretička“ Crkva koja je
uspjela postati državna Crkva. Službeno ime ove vjerske organizacije poznato je iz izvora 14.
i 15. stoljeća, i zapravo predstavlja samo prijevod latinskog naziva nekadašnje katoličke
biskupije1. U nastavku teksta pozabavit ćemo se nekim od najznačajnijih izvora za Crkvu
bosansku, te izvore koji pišu o hijerarhiji Crkve, životu i radu njenih sljedbenika.

Na čelu zajednice stajao je Djed (Did). Svi Djedovi imali su narodna slavenska imena,
dok su za sva svećenička/redovnička zvanja u crkvenoj hijerarhiji korišteni slavenski nazivi.
Djed je bio duhovni prvak, biskup. Djed je, također, imao veliki utjecaj u društvenom i
političkom životu. O tome nam govori više izvora: dokument iz 1405. u kojemu dubrovački
diplomati predlažu vojvodi Sandalju savjete i posredovanje djeda kao poglavara Crkve
bosanske, dokument koji je 1323. Stjepan II. Kotromanić potpisao uz prisustvo djeda
Radoslava, te informacija iz zbornika krstjanina Hvala gdje piše da je 1404. djed Radomir
poslao poruku u Dubrovnik kako je riješio probleme između kralja Ostoje i vojvode Pavla
Klešića2. Najpoznatiji izvor koji govori upravo o poglavarima Crkve bosanske jest Batalovo
evanđelje. Ovaj rukopis prepisan je na pergamentu za tepčiju 3 Batala 4 od strane pisara Stanka
Kromirjanina. Od čitavog prijepisa do danas su sačuvane samo četiri stranice, među kojima
su ulomci iz Ivanovog evanđelja ali i kolofon 5. U kolofonu je, osim podataka o pisaru i samoj
godini nastanka rukopisa, od iznimno velikog značaja zabilježeno i 28 imena bosanskih
djedova, podijeljenih u dvije skupine. Danas su, osim kolofona, od čitavog prijepisa
evanđelja sačuvana još samo četiri lista na kojima su i ulomci iz Ivanovog evanđelja. U
Batalovom evanđelju nisu zabilježene točne godine upravljanja svakog djeda, ali prema

1
Barada, Miho, Šidakov problem „Bosanske crkve“, str. 400-402., Nastavni vjesnik, 1941., Zagreb
2
Kaučić, Domagoj, Bosanski krstjani-religijska načela i utjecaj u srednjovjekovnoj Bosni, str. 27-29, Časopis
studenata povijesti i drugih društveno-humanističkih znanosti, 2019.
3
Titula srednjovjekovne vlastele u Bosni, Srbiji i Hrvatskoj
4
Iznimno cijenjen i poštovan tepčija i sljedbenik Crkve bosanske, čiji je mauzolej otkriven u Crkvinama kod
Turbeta (Travnik, Bosna i Hercegovina)
5
Podaci koji se, najčešće, nalaze na kraju knjige
vremeslovlju evanđelja pretpostavlja se da su svi djedovi s popisa vladali oko 390 godina 6.
U „hijerarhijskoj piramidi“ Crkve bosanske, ispod Djeda nalaze se Strojnici, članovi zbora
crkvene hijerarhije, u koje se ubrajaju Gosti i Starci. Strojnici su bili djedovi pomagači, te bi
se za približavanje njihove službe i dužnosti kao ovovremenski ekvivalent mogao uzeti
katolički svećenik ili redovnik. U izvornoj građi nastaloj u Bosni, u drugoj ispravi hercega
Stjepana od 19. srpnja 1453. godine, spominju se i kao poglaviti krstjani. U dubrovačkim se
ispravama strojnici spominju u pismu Ivanu Stojkoviću 5. listopada 1433. godine 7. U istom
značenju javljaju se i izrazi domini maiores christianorum te maiores domini Patarenorum,
koji je zapažen u odluci Vijeća umoljenih od 1. ožujka 1451. godine. 8 i predstavljaju samo
opisni oblik naziva strojnik u izvornoj građi. Prema Francu Miklošiću, naziv strojnik
(povezan s riječima strojiti, strojitelj) izražava sposobnost dobrog gospodarenja i čuvanja
povjerenih dobara, a slavenska riječ upotrebljavana u značenju nadzornika opisuje službu
koju su ugledni pojedinci obavljali u Crkvi bosanskoj, na temelju čega su se razlikovali od
običnih redovnika Crkve bosanske.9 Gosti su bili, po činu hijerarhijske časti, iznad staraca.
Ovaj zaključak donesen je na osnovu dubrovačkih i bosanskih izvora iz 14. i 15. stoljeća,
gdje se gosti navode ispred staraca i običnih redovnika10. O ovome najbolje svjedoči dio iz
povelje bana Stjepana II. Kotromanića, koji 1326-29. „pred djedom velikim Radoslavom,
gostom velikim Radoslavom, starcem Radomirom te Žunborom, Vučkom i pred svom
Crkvom i pred Bosnom“ 11. Osim ovog, poznat je i podatak u kojemu se gost navodi ispred
starca, u ispravi vojvode Petra i kneza Nikole iz 15. srpnja 1454. godine, gdje je prvo
naveden gost Radoslav a zatim i istoimeni starac.12 Riječ gost povezana je sa latinskom
riječju hospes, što znači stranac, došljak, ali pouzdan odgovor još uvijek nije pružen. U
dosadašnjim razradama problematike funkcije gosta u Crkvi bosanskoj, postoje pretpostavke
o njihovoj funkciji starješina svratišta (gostinjaca). Značajno je ime Radina Butkovića, koji je
u svojoj „karijeri“ u Crkvi bosanskoj napredovao, od krstjanina, starca i sve do gosta.
Pretpostavlja se da je postao gostom u ožujku 1447. godine, jer su ga Dubrovčani u naputku
iz 8. ožujka 1447. nazivali staraz gost, što govori o nesigurnosti u njegovo promaknuće.13
Krstjansko porijeklo gostiju Crkve bosanske potvrđuju dva podatka: iz dubrovačke isprave
6
Izvor: https://www.magicus.info/ostalo/zanimljivosti/popis-djedova-crkve-bosanske, preuzeto 23. studenoga
2020.
7
Lett. di Lev. XI, fol. 168, 5. svibnja 1433.
8
Cons. Rog. XII, fol 25., 11. ožujka 1451.
9
Miklošić, Franc, Lexicon linguae slovenicae veteris dialecti, str. 890-891, 1850.
10
Ćošković, Pejo, Crkva bosanska u XV stoljeću, str. 315., Institut za istoriju, Sarajevo, 2005.
11
Ulomak iz povelje bana Stjepana II Kotromanića, 1326-29.
12
Miklošič, Franc, Monumenta Serbica spectantia historiam Serbiae Bosnae Ragusii, str. 469-472., Beč, 1858.
13
Ćošković,Pejo, Crkva bosanska u XV stoljeću, str. 316-317., Institut za istoriju, Sarajevo, 2005.
od 21. siječnja 1404. te iz optužnice Bogiše Bogmilovića od 22. veljače 1441. godine. 14
Izvorna svjedočanstva donose zaključak kako su gosti, uz ostale dužnosti, obavljali i službu
starješina u krstjanskim zajednicama, a u prilog tome ide podatak iz isprave bana Stjepana II
Kotromanića knezu Vukoslavu Hrvatiniću, gdje se izričito navodi da je spomenuta darovnica
pisana u hiži15 velikog gosta Radoslava, a naglašeno je i da se ona zvala njegovim imenom 16

Starci su, prema činu, u hijerarhiji Crkve bosanske predstavljali niže dostojanstvenike, a od
običnih su se redovnika razlikovali po časti, službi i ugledu. 17 Prema Franji Račkom18, starac
je u Crkvi bosanskoj zauzimao položaj koji je odgovarao kršćanskom đakonu. Korijen naziva
starac vuče iz staroslavenske riječi, a gledajći na prijevode grčkih i latinskih riječi dolazimo
do riječi stariji, vremešan. Ovaj naziv nije označavao starosnu dob pojedinca, nego položaj i
postizanje prvog stupnja časti na samoj hijerarhijskoj ljestvici Crkve bosanske.19 Pojedinac je
na ljestvici mogao napredovati, a jedan od potvrda ove pretpostavke jest isprava braće
Pavlovića od 15. srpnja 1454. godine, gdje je naveden „gospodin starac Radosav unuk“. 20
Osim ove, i isprava Dubrovčana od 18. rujna 1438. godine u kojoj se dostojanstvenici s
višom čašću navode ispred svojih podređenih.21 Nepobitan dokaz redoslijeda hijerarhijskih
činova potvrđen je na primjeru Radina Butkovića, koji se dugi niz godina pojavljivao kao
običan redovnik a kao diplomat se prvi put spominje krajem ožujka 1422. godine gdje je
nazvan krstjaninom. U periodu od 11. travnja 1437 do 8. ožujka 1447 nastupao je kao starac,
a nakon toga je do smrti nosio titulu gosta 22. O načinu i uvjetima koje su pojedinci morali
ispuniti kako bi prelazili u više hijerarhijske redove, ne postoje pisani izvori, a do dan danas
postoje tek samo određene pretpostavke da su postojale određene procedure i stavke koje su
morale biti ispunjene.23
Krstjani su, također, jedan od duhovnih staleža Crkve bosanske, i u njih se ubrajaju redovnici
i redovnice napose gledano kroz njihovu ulogu i položaj u Crkvi i društvu. 24 Jedan od
najznačajnijih dokaza o razlikovanju krstjana kao redovnika od vjernika laika jest odluka
dubrovačkog Vijeća umoljenih od 14. veljače 1423. godine, u kojoj se članovi izaslanstva

14
Ćošković, Pejo, Crkva bosanska u XV stoljeću, str. 318., Institut za istoriju, Sarajevo, 2005.
15
Kuća ili samostan Crkve bosanske
16
Ćošković, Pejo, Crkva bosanska u XV stoljeći, str. 327., Institut za istoriju, Sarajevo, 2005.
17
Ćošković, Pejo, Crkva bosanska u XV stoljeću, str. 275., Institut za istoriju, Sarajevo, 2005.
18
Rački, Franjo, Bogumili i patareni, str. 183-185., Zagreb, 2003.
19
Ćošković, Pejo, Crkva bosanska u XV stoljeću, str. 275., Institut za istoriju, Sarajevo, 2005.
20
Miklošič, Franz, Monumenta Serbica spectantia historiam Serbiae, Bosnae Ragusii, str. 472. Beč, 1858.
21
Miklošič, Franz, Monumenta Serbica spectantia historiam Serbiae, Bosnae Ragusii, str 393-396., Beč, 1858.
22
Ćošković, Pejo, Crkva bosanska u XV stoljeću, str. 279., Institut za istoriju, Sarajevo, 2005.
23
Ćošković, Pejo, Crkva bosanska u XV stoljeću, str. 279., Institut za istoriju, Sarajevo, 2005.
24
Ćošković, Pejo, Crkva bosanska u XV stoljeću, str. 229., Institut za istoriju, Sarajevo 2005.
Bosne dijele na patarene i laike.25 Radin Butković je u svojoj oporuci također razlikovao
članove Crkve bosanske na krstjane i krstjanice i mirske ljude. 26 O dvočlanoj podjeli unutar
krstjana izvor je i pismo djeda Radomira od 8. siječnja 1404. godine; gdje on jasno čini
razliku među svojim izaslanicima, te su dvojica imala titulu starca, a petorica su bila obični
redovnici, krstjani.27 Postoji još nekoliko podataka koji govore o pripadnosti članova crkvene
hijerarhije redu krstjana. Jedan od njih jest podatak iz odluke dubrovačkog Vijeća umoljenih
od 28. svibnja 1438, u kojemu se djed naziva poglavarom krstjana, gdje se pod ovim pojmom
misli na cjelokupno svećenstvo.28
Prilikom navođenja predstavnika Crkve bosanske, svi državnici poštivali su načelo
hijerarhijskog dostojanstva, a i crkvena lica su se u većini slučajeva pisala ispred svjetovnih
lica. Ovo se odnosilo na čitavu Crkvu bosansku, kako je to naveo ban Stjepan II Kotromanić,
“jer je ona svojim moralnim autoritetom, prisutnošću i obećanjem davala veću sigurnost
sklopljenim poslovima“.29 U Zborniku krstjanina Radosava opisan je obred svećeničkog
ređenja, sadržan je cjeloviti tekst Apokalipse i obredne molitve, Očenaš, poklonstveni zazivi i
početak Ivanova evanđelja.30 Osim molitvenog dijela, u obredima ređenja krstjana postojala
je i određena ceremonija po kojoj se odvijalo rukopolaganje. Nijedan dosad pronađeni
povijesni izvor koji je nastao u Bosni ne govori o ovome, ali predodžba ovog ceremonijala
počiva na opisima utješenja ili duhovnog krštenja pronađenih latinskih spisa Katoličke
Crkve.31
Osvrćući se na sveukupnu literaturu pisanih izvora o Crkvi bosanskoj, primjetno je da je puno
više izvora iz perioda 15. stoljeća, nego što je iz ranijih perioda. Iz prethodnog teksta može
se zaključiti da je pronađeno mnoštvo dokumenata s područja Bosne i Dubrovnika, ali osim
njih, pronađeni su dokumenti i na različitim jezicima: latinskom, grčkom, talijanskom,
osmanskom turskom i slavenskim jezicima. 32Od velikog su značaja izvještaji inkvizitora i
obredne knjige samih članova Bosanske crkve, koji nam govore upravo o učenju krstjana, te
natpisi na grobnim spomenicima i popisne knjige Osmanskog Carstva koje nam govore i daju
predodžbu o geografskom rasprostiranju sljedbenika Crkve bosanske. Kako Ćošković navodi,
po pitanju nestanka Crkve bosanske važne informacije daju osmanski izvori, koji su još
uvijek nodovoljno proučeni. Napisani su na osmanskom turskom jeziku, a prilikom korištenja
25
Truhelka, Ćiro, Testament gosta Radina, str. 358-359., Glasnik Zemaljskog muzeja, Sarajevo, 1911.
26
Ćošković, Pejo, Crkva bosanska u XV stoljeću, str. 230., Institut za istoriju, Sarajevo, 2005.
27
Stojanović, Ljubomir, Povelje i pisma I, str. 435, Srpska kraljevska akademija, 1934.
28
Živković, Pavo, Bosna u prvoj polovini XV stoljeća, Tvrtko II, Sarajevo, 1981.
29
Ćirković, Sima, Verna služba i vera gospodska, str. 111, Filozofski fakultet, 1962.
30
Nazor, Anica, Radosavljeva bosanska knjiga, Zbornik krstjanina Radosava, Forum Bosnae, Sarajevo, 2008.
31
Ćošković, Pejo, Crkva bosanska XV stoljeću, str. 237., Institut za istoriju, Sarajevo, 2005.
32
Ćošković, Pejo, Crkva bosanska u XV stoljeću, str. 23., Institut za istoriju, Sarajevo, 2005.
ovih izvora bi trebalo obratiti posebnu pažnju, jer oni krstjane prikazuju kao obiteljske ljude,
te o njihovoj organizaciji ne daju nikakve informacije.33
Osim, već spomenute u prethodnom tekstu, povelje Stjepana II Kotromanića iz 1326-29, u
povelji knezu Grguru Stipaniću nakon 1329. godine, prvi put se Crkva bosanska bilježi pod
službenim nazivom.34 Tekstom povelje se može zaključiti kako je Crkva bosanska imala ime i
ustroj još u početku 14. stoljeća, i da se nije promijenila do svoje propasti. U pismu Stjepana
Ostoje iz 1404. ističe se kako se Crkva bosanska i njezin vrhovni poglavar javljaju u ulozi
posrednika i zaštitnika vlastele od vladarove samovolje. 35 Djed Crkve bosanske imao je
autoritet i u državnoj sferi; u dokumentu iz 1404. do izražaja dolazi autoritet djeda Radomira
u kojemu se postavlja između kralja Stjepana Ostoje i vojvode Pavla Klešića 36. U ispravama
vojvode Radoslava Pavlovića vidi se da je koristio usluge krstjana za obavljanje različitih
poslova, koje je često slao u Dubrovnik, sa čijom je vlastelom imao dobar odnos37.
Stjepan Kosača u svojim priznanicama za Dubrovnik navodi starca Radina Butkovića i
krstjanina Tvrdisava, što nam govori o značajnoj ulozi Crkve bosanske kako na dvoru
Kosače, tako i na dvorovima ostale vlastele. Dubrovačka izvorna građa na latinskom i
talijanskom jeziku govori o krstjanima kao posrednicima, poslanicima, pregovaračima,
jamcima, zagovornicima, čuvarima javnih isprava- općenito uzevši, kao o ljudima koji su
svojim moralnim autoritetom mogli utjecati na ponašanje nositelja vlasti i u širem i u užem
smislu. 38On i u svojoj oporuci gosta Radina i metropolitu Davida naziva svojim kućanima i
redovnicima.39 U dubrovačkim spisima kako navodi Ćošković, nisu pronađeni nikakvi oblici
vjerske netrpeljivosti i samom neprijateljskom stavu i odnosu prema Crkvi bosanskoj i
njezinim sljedbenicima, iako su ih Dubrovčani, inače katolici, smatrali krivovjercima.
Njihovo krivovjerstvo nije predstavljalo nikakav problem u stvaranju prijateljstava,
uvažavanju i vjerskoj snošljivosti.40 Osim o djelatnostima bosanskih krstjana, u djelima
dubrovačke izvorne građe nalazi se i mnoštvo podataka o teritorijalnoj rasprostranjenosti
krstjana u 15. stoljeću.41
Građa nastala u krugu Crkve bosanske predstavlja posebnu skupinu. U nju se ubrajaju
33
Ćošković, Pejo, Crkva bosanska u XV stoljeću, str. 24., Institut za istoriju, Sarajevo, 2005.
34
Ćošković, Pejo, Crkva bosanska u XV stoljeću, str. 23., Institut za istoriju, Sarajevo, 2005.
35
Thalloczy, Studien zur Geschichte Bosniens und Serbiens im Mittelalter, str. 142-143., Leipzig, 1914.
36
Anđelić, Pavao, Originalni dijelovi dvaju osmanskih povelja u falzifikatima Ivana Tomka Marnavića, Glasnik
Zemaljskog muzeja, str. 354., Sarajevo, 1972.
37
Stojanović, Ljubomir, Povelje i pisma I, str. 304, 363, 369, 371, 373, Srpska kraljevska akademija, 1934.
38
Ćošković, Pejo, Crkva bosanska u XV stoljeću, str. 29., Institut za istoriju, Sarajevo, 2005.
39
Stojanović, Ljubomir, Povelje i pisma I, str, 87-92., Srpska kraljevska akademija, 1934-
40
Ćošković, Pejo, Crkva bosanska u XV stoljeću, str. 28., Institut za istoriju, Sarajevo, 2005.
41
Dinić, Mihailo, Iz dubrovačkog arhiva, Knjiga I, str. 184-188, 194-195, 219, Zbornik za istoriju, jezik i
književnost srpskog naroda, Naučno delo, 1967.
tekstovi evanđelja, biblijskih knjiga, bilješki i autografskih zapisa. Ističu se dva teksta,
Mletački zbornik i Zbornik krstjanina Hvala. Pored njih, istječe se, već naveden, Zbornik
krstjanina Radosava, i bosanska evanđelja neki od kojih su: Nikoljsko, Daničićevo,
Divoševo, Mostarsko, Batalovo, Divoševo, itd.42 Natpisi na nadgrobnim spomenicima čine
posebnu skupinu izvorne građe. Zbog netočnog navoda Arthura Evansa 43 da su pod njima
pokapani članovi Crkve bosanske, stećci se u određenim slučajevima pripisuju krstjanima; ali
istina je da je samo maleni broj istih pripadao krstjanima Crkve bosanske.
U izvorima na strani pravoslavne Crkve ne postoji velika količina izvorne građe o Crkvi
bosanskoj. Jedina vrijedna svjedočanstva sadrže sinodici44, sačuvani u tri prijepisa:
Pljevaljskom, Zagrebačkom i Dečanskom, u kojim se osuđuju bosanski heretici, i u kojima su
anateme45 uperene protiv „zlih heretika, prokletih babuna i lažnih kršćana koji se rugaju
pravoj vjeri“.46
Od povijesnih izvora, značajna je, kao i najopsežnija, građa iz prepiske rimskih papa sa
duhovnim i svjetovnim osobama, koje su ovim putem dolazile u vezu sa Bosnom i bosanskim
crkvenim prilikama. Krajem 14. stoljeća, prema izvorima, vjerske prilike u Bosni odvijale su
se tako što su i Katolička i Crkva bosanska pokušavale ostvariti što veći utjecaj na bosansko
društvo47, a poznat povijesni izvor o ovoj tematici jeste papin odgovor franjevcu Bartolu
Alvernskom, Dubia ecclesiastica fratris Bartholomaei de Alvernia koji se odnosi na
pastoralne probleme s kojima su se franjevci susretali u svom misionarskom radu. O
crkvenim prilikama u Bosni informacije daju i prepiske pape Eugena IV za vrijeme njegovog
pontifikata, od 1431. do 1347. On je franjevcima davao povlastice za obraćenje nevjernika u
našim krajevima, gdje narod naziva heretičkim stanovništvom. U njegovoj buli, 25. siječnja
1444. papa obznanjuje svima da se Sveta Stolica ujedinila sa Bosancima (i Grcima,
Armencima, Jakobitima, Maronitima, Etiopljanima i drugim).48 Papa Stjepanu Tomašu,
nakon prelaska s krstjanstva na katoličanstvo, odobrava razvod braka od Vojače, koja nije
bila plemenitog roda i bila je nedostojna titule kraljice, te se nakon nje, Stjepan ženi
Katarinom Kosačom-Kotromanić, koja je također prešla na katoličku vjeru. Papa u pismu iz
1437. godine piše o Crkvi bosanskoj kao „nekom mrskom krivovjerju koje bi trebalo
istrijebiti prije nego li se raširi i na nezaražene krajeve“, a zadatak „istrjebljenja“ ostavlja
42
Ćošković, Pejo, Crkva bosanska u XV stoljeću, str. 34., Institut za istoriju, Sarajevo, 2005.
43
Evans, Arthur, Pješke kroz Bosnu i Hercegovinu tijekom ustanka avgusta i septembra 1875., Sarajevo, 1973.
44
Knjige u koje su upisivana imena pokojnih radi spominjanja u crkvi, za pokoj duše
45
U današnjem značenju kletva; U pravoslavnoj Crkvi se onaj koji primi anatemu izdvaja iz zajednice vjernika i
predaje na milost ili Božji sud
46
Ćošković, Pejo, Crkva bosanska u XV stoljeću, str. 39., Institut za istoriju, Sarajevo, 2005.
47
Ćošković, Pejo, Crkva bosanska u XV stoljeću, str. 41., Institut za istoriju, Sarajevo, 2005
48
Wadding, Lucas, Annales minorum seu trium ordinum, Vol. XI, str. 241-242, Ad claras aquas, 1932.
franjevcu Nikoli Trogiraninu.49 Poznata bula od 4. travnja 1460. godine, imena Dum fidem
sinceram, u kojoj papa Pio II izjavljuje da franjevci u Bosanskoj vikariji mogu primati hranu,
piće i ostale namirnice od novoobraćenika i nevjernika. 50 Nakon pada Carigrada i papine
optužbe kralja Tomaša za gubitak grada dolazi do nestanka tolerantnog odnosa kralja prema
Crkvi bosanskoj, te oko četrdeset krstjana napušta svoja boravišta. O ovim događajima
saznajemo u papinom pismu od 7. lipnja 1460. gdje naređuje herceg Stjepanu da izbjeglice ne
prima na svoje teritorije.51
Nekoliko je pisama koji govore o događajima pedesetih godina 15. stoljeća. U pokušaju
pridobivanja naklonosti sljedbenika Crkve bosanske, dolazi do oštrog rivalstva između
katoličkih i pravoslavnih svećenika ali i rezultatima njihovog rada, što je organizaciju Crkve
bosanske gotovo dovelo do razbijanja, ali i iščezavanja krstjana. 52

Tretiranje problematike Crkve bosanske podijeljeno je od početka na dvije strane:

pravoslavni Istok i katolički Zapad, ali u korijenu obiju strana, Crkva bosanska bila je
krivovjerna organizacija. Veći trud te puno više pisanih izvora ostavila je katolička strana,
dok je sa Istočne strane Crkva bosanska (u početku) samo oštro osuđivana. Sudeći prema
svim, u tekstu iznad, predočenim izvorima, lako je uočljivo kako je Crkva bosanska igrala
veliku ulogu kako u vjerskom životu tako i u samoj sferi državne vlasti. Krstjani su, osim
vjerskih, obnašali i određene državne funkcije, te se maksimalno infiltrirali u čitavo društvo
srednjovjekovne Bosne, za vrijeme čitavog svoga postojanja i djelovanja. Iako ih je, na
vrhuncu njihove moći i utjecaja, državna vlastela smatrala moralnim autoritetima,
djelovanjem različitih faktora, kako vanjskih tako i unutrašnjih, Crkva bosanska nestaje za
povijesne pozornice, a izvori o njoj ostaju vezani za period njenog postojanja, s najvećom
količinom informacija u periodu početka pa do kraja 15. stoljeća.

Literatura:

1. Kurtović, E. Bibliografija objavljenih izvora i literature o srednjovjekovnoj Bosni

1978.-2000., 2007., Sarajevo
2. Ćošković, P., Crkva bosanska u XV stoljeću, Institut za istoriju, 2005., Sarajevo
3. Theiner, A., Monumenta Hungarorum II
4. Wadding, L., Annales minorum seu trium ordinum, 1932., Ad claras aquas

49
Wadding, Lucas, Annales minorum seu trium ordinum, Vol. XI, str. 14., Ad claras aquas, 1932.
50
Theiner, Augustin, Monumenta Hungarorum II, str. 371
51
Theiner, Augustin, Monumenta Hungarorum II, str. 358-359.
52
Ćošković, Pejo, Crkva bosanska u XV stoljeću, str.53-54, Institut za istoriju, Sarajevo, 2005.
 5. Evans, A., Pješke kroz Bosnu i Hercegovinu tijekom ustanka avgusta i septembra
1875.
6. Thalloczy, Studien zur Geschichte Bosniens und Serbiens im Mittelalter, 1914.,
Leipzig
7. Stojanović, Lj., Povelje i pisma I, 1934., Srpska kraljevska akademija
8. Anđelić, P., Originalni dijelovi dvaju osmanskih povelja u falzifikatima Ivana
Tomka Marnavića, Glasnik Zemaljskog muzeja, 1972., Sarajevo
9. Dinić, M., Iz dubrovačkog arhiva, Knjiga I, Zbornik za istoriju, jezik i književnost
srpskog naroda, 1967., Naučno delo
10. Živković, P., Bosna u prvoj polovini XV stoljeća, Tvrtko II, 1981., Sarajevo
11. Ćirković, Sima, Verna služba i vera gospodska, 1962., Filozofski fakultet
12. Nazor, A., Radosavljeva bosanska knjiga, Zbornik krstjanina Radosava, Forum
Bosnae, 2008., Sarajevo
13. Rački, F., Bogumili i patareni, 2003., Zagreb
14. Truhelka, Ć., Testament gosta Radina, 1911., Glasnik Zemljaskog muzeja, Sarajevo
15. Miklošić, F., Lexicon linguae slovenicae veteris dialecti, 1850., Beč
16. Miklošič, F., Monumenta Serbica spectantia historiam Serbiae, Bosnae Ragusii,
1858., Beč
17. Barada, M., Šidakov problem „Bosanske crkve“, Nastavni vjesnik, 1941., Zagreb
18. Kaučić, D., Bosanski krstjani-religijska načela i utjecaj u srednjovjekovnoj Bosni,
Časopis

Web linkovi:

1. Bogumili- Ustrojstvo, 2011., Magicus.info. Moguće pronaći na:

https://www.magicus.info/ostalo/zanimljivosti/bogumili-ustrojstvo [Preuzeto 24.
studenoga 2020.]
2. Sotirov- Đukić, V., Tragom pisane baštine BiH – Rukopisi Crkve bosanske,
Slideshare, Moguće pronaći na:
https://www.slideshare.net/vaskasotirovdjukic/tragom-pisane-batine-bih-rukopisi-
crkve-bosanske [Preuzeto: 24. studenoga 2020.]
3. Batalovo evanđelje, Google grupe, Moguće pronaći na:
https://groups.google.com/g/tragom-pisane-bastine-bih/c/MSf-mE0kXWU?pli=1
[Preuzeto: 24. studenoga 2020.]