Viollet le Duc: Restauriranje

 Restaurirati neku građevinu ne znači održavati je, popravljati ili ponovo sagraditi; to
znači vratiti je u stanje prvotne cjelovitosti, stanje koje u datom trenutku možda nikada
nije ni postojalo

 Azija- građevina se prepušta djelovanju nadolazećih stoljeća

 Rimljani su restituirali, ali nisu restaurirali

 Podizanje Konstantinovog slavoluka u Rimu, sastavljenog od dijelova uzetih iz

Trajanovog slavoluka, ne možemo nazvati ni restauriranjem ni rekonstrukcijom: to je
vandalski čin, barbarsko pljačkanje.

 Ni srednji vijek nije imao više osjećaja za restauriranje od antike; daleko od toga. Ako
je u nekoj građevini iz 12. stoljeća trebalo zamijeniti razbijeni kapitel, na njegovo se
mjesto stavljao kapitel iz 13., 14. ili 15. stoljeća.

 Samo je naše doba, jedino od početka povijesti, zauzelo prema prošlosti neuobičajeni
stav. Želi je analizirati, uspoređivati, želi razvrstavati događaje i oblikovati pravu
povijest, slijedeći korak po korak tijek, napredak, mijene ljudskog roda

 za njega je bitan odnos sinteze i analize

 OPIS STANJA U FRANCUSKOJ- Dok su književne studije o srednjem vijeku već

krajem prve četvrtine ovog stoljeća postale vrlo ozbiljne, arhitekti su još uvijek u
gotičkim svodovima vidjeli tek imitaciju šuma Germanije (to je bila sveta rečenica), a
u gotičkim lukovima bolesnu umjetnost.

 To ispitivanje, premda u početku površno i stidljivo, izazvalo je prilično oštre

prigovore.

 Godine 1830. gospodin Vitet imenovan je glavnim nadzornikom za povijesne

spomenikekritički i analitički duh koji je prije svega osvijetlio povijest naših starih
spomenika

 Nakon {to je jasno pokazao da je arhitektura srednjeg vijeka cjelovita i potpuna

umjetnost s vlastitim novim zakonitostima i načinima razmišljanja, g. Vitet kaže:
»Samo zato što nismo otvorili oči, sve ove istine nazivamo tlapnjama i zatvaramo se u
prezrivu nevjericu“

 U to je vrijeme g. Vitet napustio službu glavnog nadzornika za povijesne spomenike i

nakon 1835. ta je funkcija dodijeljena g. Mériméeu, jednom od najodličnijih umova
našega vremena.

 Od 1835. do 1848. godine g. Vitet predsjedao je Povjerenstvom za povijesne

spomenike i za to je vrijeme veliki broj građevina iz rimske antike i srednjeg vijeka na
tlu Francuske bio proučen, ali i sačuvan od propadanja G. Lenoir sam je stvorio muzej
(Musée des monuments français) u kojem je sve fragmente spašene od uništenja
pokušao poredati prema kronološkom redu
  Ta nesretna crkva Saint-Denis bila je poput leša na kojem su vježbali prvi umjetnici
koji su se upustili u restauriranje

 Došlo je vrijeme da objasnimo taj program koji danas slijede i Engleska i

NjemačkaTaj program prije svega uvodi opće načelo da svaka građevina ili svaki
njezin dio mora biti restauriran u svom vlastitom stilu, a to vrijedi kako za izgled, tako
i za strukturu

 Zbog toga arhitekt zadužen za restauriranje mora točno poznavati ne samo stilove
svakog razdoblja umjetnosti već i stilove svake škole

 Arhitekt zadužen za restauriranje mora biti i arheolog, ali prvenstveno mora biti vješt i
iskusan graditelj (ne samo u općem, već i u posebnom smislu); odnosno, mora poznavati
graditeljske postupke koji su prihvaćeni i dopušteni u različitim razdobljima umjetnosti i u
raznim školama.

 Pri restauriranju postoji jedan osnovni uvjet koji stalno moramo imati na umu: pri
zamjeni bilo kojeg uklonjenog dijela moramo koristiti isključivo bolje materijale i
energičnija i savršenija sredstva

 Arhitekt kojem je povjereno restauriranje neke građevine mora poznavati njene oblike
i stilove kao i oblike i stilove škole kojoj ona duguje svoj nastanak, ali ako je moguće,
mora još restauriranje bolje poznavati njezinu strukturu, anatomiju i temperament, jer
je prije svega mora oživiti. On mora prodrijeti u sve dijelove te strukture, kao da ju je on sam
sagradio i kada stekne to znanje mora na raspolaganju imati više načina na koje može izvesti
restauriranje. Ako jedan od njih ne uspije, drugi ili treći moraju biti u pripravi.