Professional Documents
Culture Documents
Tribuson, Goran - Cujes Li Nas, Frido Stern
Tribuson, Goran - Cujes Li Nas, Frido Stern
Tribuson, Goran - Cujes Li Nas, Frido Stern
htio je objesiti nasred Jelačić placa, što bi ga zasigurno koštalo života. Jedva smo ga nekako spriječili.
No, iako smo osujetili njegovu ludu nakanu, on je iznenada počeo trenirati, trčeći svakodnevno u
svojoj poderanoj, predratnoj trenirci po svim mjestima pogodnim za vježbanje.
Inače, Frido Štern, upravo ta njegova bolest, da ne kažem ludilo, spasilo ga je od domobranstva, pa
ga više nisu zvali u vojsku. Po tim njihovim vojnim sistematizacijama, nije nigdje bilo potrebe za ludim
lakoatletičarima. Vjekoslav Čop mogao je, znači, mirno odživljavatii svoj civilni život.
U listopadu 1944, sam mi je kasnije pričao, La-dislav Abramović je izveo svoju posljednju veliku akciju.
Odmah poslije ponoći, sačekao je ispred njegova privatnog stana gospodina Marijana Blažeka, inače
policijskog doušnika, zbog kojega je mnogo ljudi dopalo »Sing-Singa«, Jasenovca i različitih drugih
zatvora i logora. Abramović je čekao u jednoj veži nedaleko od Botaničkog vrta, a gospodin douš nik je
u pratnji njemačkog oficira Arnolda Reicha, šofera i još jednog nepoznatog civila izašao iz svog stana i
krenuo ka parkiranom automobilu. Abramović je punim plućima zagrabio zrak, izletio na cestu i počeo
pucati. Blažeka je pogodio u ključnu kost i želudac, šofer je uspio zamaknuti za ulični ugao, a »gute
Onkel Arni« se srušio prostrijeljena čela. Onda se Abramović, zamaskirana lica, okrenuo prema ne-
poznatom civilu koji je s aktovkom u ruci mirno stajao na sredini ceste, podigao ruku i nanišanio ...
Ruka mu je zadrhtala, a dlanovi se počeli znojiti. Tren u kojem je prepoznao Tomislava Šafarića tra jao
je, činilo mu se, čitavu vječnost. Premda je znao da Tomislav Šafarić već ima na duši tolike nevine
ljude, prem je bio svjestan da Tomislav Šafarić više ne zavređuje da živi, prem je znao da ubiti tog tipa
ne predstavlja nikakav moralni problem zbog kojeg bi čovjek kasnije imao nemiran san, nije mogao
pucati u njega, u čovjeka koji mu je prije toliko godina, kada je još bio dijete, dao jednu veliku, zrelu,
crvenu jabuku. I tako je ta davna čarobna jabuka spasila život Tomislavu Šafariću, koji valjda nikada
nije saznao tko je bio zakrabuljeni atentator koji je one noći u pustoj ulici nedaleko od Botanič kog vrta
spustio ruku s revolverom i tako ga pomilovao unatoč svim njegovim zlodjelima.
Čuješ li ti to, Frido Štern? Vidiš li kakve je krvave igre u tim danima naša predratna ulična klapa igrala?
Shvaćaš li u kakvom smo svijetu živjeli otkako si ti otišla, u svijetu u kojem su jabuke spa šavale
ljudima inače jeftin, gotovo bezvrijedan život.
Čuješ li nas, Frido Štern? Ponovo te pitamo, ponovo te uznemirujemo, mi desetkovana i degradirana
šačica okorjelih mizantropa, kolerika, nervoznih neženja, ponovo te zazivamo pognuti nad glatkom
plohom stola, u mraku i tišini, očiju uperenih u staklenu čašu i ploču s jasnim, pravilnim crnim slovima i
brojkama. Čuješ li nas ti, razumiješ li našu upornu i beznadnu ljubav, koju nitko ne može shvatiti, kojoj
nitko ne može povjerovati. Nitko osim tebe! Frido Štern ...
Da, u tim danima ponovo smo često nagađali i nabacivali se kojekakvim pretpostavkama o onom
uskom prolazu, o onim tajnim vratima spasa, kojih si se i ti možda mogla dokopati. Pričali su tako neki,
što najvjerojatnije nije bilo točno, da poneke Zidove puštaju iz logora. Zatim se govorkalo da su se po -
jedine mlađe Židovke uspjele spasiti jer su bile regrutirane u neke internacionalne organizacije za sikrb
i pomoć. Nismo mogli provjeriti takve informacije, ali smo ih ipak prihvaćali, jer su nam otvarale sitan
prostor nade. S vremena na vrijeme pronosile su se glasine o tome kako su iz sablasnih noćnih
vlakova smrti uspjeli pobjeći neki spretni sretnici. Zatim su neki govorili o tome kako u svim
sabiralištima i logorima ima sporadičnih pokušaja bijega, od kojih su neki i uspješni. Ima i bjegunaca,
pričalo se, koji se onda uspijevaju dokopati Primorja, Švicarske, broda za Ameriku ...
Ne, u tim danima, Frido Štern, nismo još ni slutili kakvim će strašnim rezultatom posij edovati ova
internacionalna antisemitska zavjera, koliko će leševa, praha i pepela ostati u mučilištima Evrope, u
Dachau, Mathausenu, Auschwitzu, Ravensbrucku, Treblinki, Buchenwaldu, Bergen-Belsenu, Stuttho-f
u ... Ne, nismo slutili da volimo nekog, da mislimo o nekom tko je već zasigurno krenuo mračnim po -
norom bešumnih sjena!
Čuješ li nas, Frido Štern?
Da li si u tim danima već izašla van ovog podmuklog svijeta koji je na sva svoja vrata i ulaze istaknuo
sramnu parolu: »Za Židove zabranjeno!«
10. KLJENUT SRCA
Početkom 1945. osjećali smo da rat doživljava istinsku agoniju. Premještala su se krvava ratišta,
mijenjale su se granice stare Evrope, čije smo uzdahe budno osluškivali, naravno samo putem stranih
stanica: Crvena armija probila njemačku frontu na Visli, Crvena armija prodrla u istočnu Prusku,
Crvena armija oslobodila Varšaviu, Britanci započeli ofanzivu na donjoj Rajni, njemački otpor u Budim-
pešti prestao...
Ladislav Abramović skakao je u zrak od veselja, lupao po radioaparatu, tako da smo se bojali da će ga
uništiti; oduševljavao se i uzbuđivao toliko da smo mu morali nositi hladnu vodu da otpije malo i smiri
razigrano srce.
A što su tek radili Amerikanci u Evropi! Nismo smjeli ni taknuti to temu, jer bi se Abramoviću toliko
razvezao jezik da nitko nije mogao doći do riječi... Kasnije nam je pričao da su nekako u to vrijeme bile
formirane i jugoslavenske armije — Prva, Druga i Treća.
Da, rat je bio na izmaku, Frido Štern, a čim završi, bacit ćemo se u luđačku, paničnu, temeljitu potragu
za tobom. Ako se već sama ne vratiš! Zanosila nas je u tim danima jedna slika, slika tvog povratka.
Vidjeli smo te kako se vraćaš s gomilom log već zaboravljenog svijeta, vidjeli smo te lijepu,
razdraganu, dotjeranu, vidjeli smo te u kamionu s tvojim Židovima, vidjteli smo te kako pjevaš, smi ješ
se i plačeš od veselja ...
Baš kao da su ono hapšenje i ona deportacija bile samo obične, recimo — administrativne zabune. Ali,
život je ipak imao sasvim druge tokove... U siječnju te godine, za velike studeni i snijega, otevši se
nekako našem nadzoru, Vjekoslav Čop uspio je ugovoriti svoju veliku, životnu trku. Posrijedi je bila
oklada, oklada koju može sklopiti samo poluluda osoba. U nekakvoj periferijskoj gostionici okladio se s
jednim bogatim zagrebačkim trgovcem i mešetarom, koji je stekao silne novce nelegalnom prodajom,
zapravo švercom, onih potrepština kojima je ratom hendikepirano tržište najviše oskudijevalo, okladio
se, dakle, da će bos, po studeni i snijegu, trčati do Vrbovca i natrag, i cjelokupnu razdaljinu savladati
za manje od pet sati. Kako je bistri trgovac znao da se razdaljina od osamdesetak kilo metara ne može
pretrčati za pet sati ni u najidealni-jim uvjetima, okladio se zapravo na sigurno. Okladi je s
podvostručenom sumom pristupio i trgovčev brat, isto tako mračna osoba koja se bavila jednako
nečasnim i jednako opasnim poslom. No jednu su stvar smetnuli s uma — to da, izgubi li, Vjekoslav
Čop neće imati čime platiti. Međutim, tu »nevažnu« okolnost zaboravio je i Čop, koji je u svojoj uzavre -
loj glavi, bio siguran da može izvesti takav podvig. I Čop i braća trgovci zaboravili su zatražiti dozvolu
od vlasti, jer nije baš lako izvesti takvu sportsku manifestaciju na teritoriju koji je sve nesigur-niji i
nesigurniji. No, kako se u okladama razumu ne pridaje baš neka prevelika važnost, na to nitko nije
obraćao pažnju!
Ugovoreni detalji bili su slijedeći: Čop će trčati bos, u gaćicama i majci, od Dubrave do Vrbovca. Tamo
ima pravo na petnaest minuta odmora u toploj prostoriji, zatim pravo na jedan topli obrok i pola litre
osvježavajućeg pića. Nakon toga trči natrag do cilja na Jelačić placu. Sve vrijeme trke braća trgovci ga
prate na svom »Harlevu« s prikolicom, kao i jedan, Čopu čini se sličan, željezničar koji će cijelo
vrijeme biti u njegovoj najvećoj blizini, prateći ga s torbicom prve pomoći na nekakvom pretpotopnom
biciklu.
Priče o neobičnoj okladi stale su kružiti gradom i tako došle i do ustaškog redarstva. Čim smo saznali
za Čopovu nakanu, smjesta smo ga počeli odgovarati i uvjeravati da je to ludost, te da mu ni vlast
neće dozvoliti da tako nešto sprovede u djelo. Kako bi se obranio od nas, iznenada je potpuno nestao.
Kasnije smo saznali da je sve te dane do trke boravio kod onog željezničara — manijakalnog bicikliste,
koji ga je bodrio da izdrži i ne odustane od trke.
12. siječnja ujutro, pred kojih stotinjak znatiželjnika, pojavio se Vjekoslav Čop u Dubravi sa svojim
drvenim koferom ratnog zarobljenika u kojem je donio sportski dres. Obukao se i onako samo u
tankom sportskom dresu i bos počeo trčati prema Dugom selu. Pratila su ga braća na motorkotaču i
željezničar na biciklu. Barem pedeset znatiželjnika trčalo je za njima da vide što će se dogoditi. »Har-
ley« je brektao, a željezničar na biciklu padao, jer je snijegom pokrivena cesta bila preskliska za nje-
gove glatke gume. Da si to mogla vidjeti, Frido Stern. Čop je pretrčao dva kilometra, a onda su se
pored njega zaustavila redarstvena i bolnička kola.
Redari i bolničari su iskočili napolje, zgrabili ga, i dok su ga redari tukli pendrecima, bolničari su mu
navlačili luđačku košulju preko glave. Braća trgovci i željezničar na biciklu tužno i razočarano su gle-
dali kako ljudi u uniformama odvode glavnog aktera najveće sportske manifestacije održane u ove
četiri okupacijske godine.
Eto, Frido Štern, tako naš Vjekoslav Čop, zapravo, nije uopće izgubio tu unaprijed izgubljenu trku i
okladu, koju su vlasti spriječile na uobičajeno energičan način — odvevši glavnog protagonista u
zagrebačku umobolnicu »Vrapče«.
Tri mjeseca kasnije, u travnju 1945. nastavio se veliki lanac umiranja, nepresušni koloplet smrti.
Otišao je onaj koji mi je vjerojatno najviše značio — Ladislav Abramović. Obavivši svoj zadatak za-
grebačkog ilegalca, diverzanta, Ladislav je Abramović, skrivajući se na različitim i različito sigurnim
mjestima, čekao kraj rata i dan pobjede, pobjede u koju je uložio toliko vlastitog znoja li fcrvi. A onda,
15. travnja uveče, u kući nekog Čopova rođaka, pao je iznenada potrbuške, povratio nekakvu bijelu
pjenu, zaškrgutao zubima i umro. Bila je to kljenut srca, buntovnog, revolucionarnog srca, koje je eto
tako čudno, gotovo apsurdno, na samim vratima slobode, novog svijeta i doba — jednostavno
otkazalo! Imao je tešku srčanu manu, imao je manu za koju je znao, ali o kojoj prije nikada nikom nije
htio govoriti. Jednostavno, bila mu je strana svaka pomisao o tome da bi ga netko mogao žaliti zbog te
mane, zbog te teške srčane bolesti uslijed koje je neprekidno držao glavu u torbi. Da, Frido Štern, naš
prijatelj neprekidno se igrao sudbinom, hazar-dirajući na veliki ulog s ta dva strašna neprijatelja,
jednim političkim, a drugim fiziološkim. Pa kad ga sreća u političkoj borbi nije iznevjerila, iznevjerilo ga
je to bolesno, umorno srce ...
Abramovićev sprovod bio je još jedan u nizu skromnih, bijednih sprovoda na koje smo već bili navikli.
Za lijesom, gotovo nikog, nikog osim roditelja, mene, Kosa, Kosova bratića Pepija, nekoliko poznanika
i dva-tri neznanca koji su navjerojatnije bili njegovi partijski drugovi.
Čuješ li, Frido Štern, čuješ li ti kako se sudbina licemjerno poigrala s našim prijateljem, koji je, kako
nam se činilo, više od svih nas i više od svih vas, imao prava da dočeka oslobođenje i ulazak os -
lobodilačkih trupa u Zagreb.
No vratimo se, Frido Štern, vratimo se prošlosti! Bacili smo po grumen u raku iskopanu u žutoj ilovači i
počeli se razilaziti. Bilo je prilično kasno i po mirogojskim stazama već se polako razlijevao sumrak. Išli
smo uzbrdo prema izlazu, a kod arkada skrenuli nadesno. Bio sam s Kosom i njegovim bratićem.
Iznenada me Kos mune u rebra i glavom pokaže prema arkadama. Nisam mogao povjerovati! Tamo
iza jednog debelog stupa, sav u sjeni, stajao je u visoko zakopčanom kožnom kaputu nitko drugi nego
Tomislav Šafarić! Znaš li možda ti što ga je nagnalo da se tog kasnog poslijepodneva po javi na
groblju? Da li je to bila neka vrst čežnje zbog toga što se već od početka rata tako naprasno izdvojio iz
našeg društva i krenuo putem kojim mi nismo htjeli gaziti? Ili je, jednostavno, iz gole kur toazije htio iz
prikrajka pogledati sprovod bivšeg prijatelja? Ili je, možda, došao ovdje zbog nekog od onih
neznanaca kameno ozbiljnih lica, koji su morali biti Abramovićevi partijski prijatelji, komunisti ...
Kada smo izlazili s groblja, u daljini smo mogli primijetiti kako je Šafarićeva prilika izronila iz sje ne,
napustila arkade i krenula ka onom mjestu gdje je pokopan Abramović.
Te noći Kosov bratić Pepi, koji se valjda smatrao dužnim da nas izvuče iz depresije, odveo nas je na
jednu nezaboravnu pijanku kod nekakvog Ha-džiabdića, inače veoma čudne i tajanstvene osobe.
Hadžiabdić je, naime, bio osoba koja je užasno mnogo pripovijedala, a uz tog nesuvislog
pripovijedanja nikako nisi mogao zaključiti što i tko je on zapravo. Čas ti se činilo da je nekad bio
nekakva velika riba u Ustaškoj mladeži, zatim si mislio da je bio u Bosni s »Handžar divizijom«, onda
je u razgovor ubacivao partizane i nekakvu silnu pomoć koju im je pružao, nakon toga se ispostavljalo
da ima strašne veze u pojedinim ministarstvima, a malo poslije je govorio kao saveznička špijun.
Uglavnom, onaj tip čovjeka s kojim ni za živu glavu nećeš prozboriti ni riječ o politici, nego ga samo
slušaš i tu i tamo kažeš: »Ne pačam se ja u to.«
U Hadžiabdićevu gornjogradskom stanu sabrala se te večeri sva sila jednako čudnog svijeta. Pepi,
Kos i ja, zajedno s još dva, po svemu sudeći apoliti-čna tipa, povukli smo se u jiedan kut velike prima-
će sobe. Iza ogromne fotelje sakrili smo desetak boca različitih, veoma skupih pića, koje smo do jutra
popili. Iza ponoći počele su se redati pijane, burle-skne scene. Jedna mlađa ženska, koja se predstav-
ljala kao Lela iz ministarstva, plesala je na stolu u crnom kombineu. Neki pijani tip popio je vodu iz
akvarija zajedno sa zlatnim ribicama. Druga neka ženska, studentica, skinula se gola i umotala u za -
vjese. Dva mladića jašila su na nekakvom debelom šezdesetogodišnjaku koji je četveronoške obišao
čitav stan, neprekidno govoreći kako sad glumi svog konja Ferdu s kojim je prohujao Galicijom. Hadži-
abdić je pak sjeo u svom finom odijelu na nekakvu kremu koju su tko zna gdje nabavili. A mi, mi smo
sjedili pijani kao tuke u kožnom trosjedu i gledali pijane bakanalije koje kao da su označavale suton
tog endehazijtskog, skroz nesavršenog univerzuma. Ali nije to važno, Frido Štenn, važnije je drugo
jutro, jutro u kojem smo pijano bauljali našom starom dobrom ulicom.
Tog smo jutra pred tvojom bivšom kućom nabasali na neobičan prizor. Točno pred tvojim vratima bila
su parkirana dva vojna kamiona u koje su uznojeni domobrani tovarili namještaj, garderobu i ostale
stvari dosadašnjih stanara kuće. Da si samo to mogla vidjeti, Frido Štern! Gospodin pukovnik i njegova
nalickana damica nekamo su selili. Kamo? Da li prema zapadu? Prema Austriji? Prema Njemačkoj?
Uglavnom, uznojeni, zajapureni domobrani a nervozni gospodin pukovnik kojii ih je požurivao,
podsjećali su neodoljivo na štakore koji napuštaju brod kojd tone.
Pijani Pepi se drznuo i prišao pukovniku, te ga upitao seli li na kratko ili nepovratno. Pukovnik mu je
odalamio takvu pljusku da su svi domobrani na tren zastali s onim teškim ormarima. Glupi Pepi se, čini
se, trenom oitrijeznio i, prije no što se itko mogao snaći, odjurio poput vjetra nekamo prema Zrinj-skom
trgu. Jednako kao i Pepi, i mi smo zbrisali u prvu otvorenu vežu. A gospodinu pukovniku se valjda
toliko žurilo da nije mogao gubiti vrijeme na obične ulične drznike, kakvi smo bili mi.
Da, Frido Štern, već po tom pukovniku shvatili smo da je čitav taj lažni svijet koji nas je okruži vao
postao užasno nervozan, da je polako silazio s uma ... Da, po pukovnikovoj nervozi i zakrvavljenim
očima mogli smo zaključiti da se konačno polako zatvara jedna mračna stranica povijesti...
U tim danima ponovo smo na radioaparatu, koji će veoma brzo prestati biti »krugovalom«, tražili
strane stanice i slušali. Jasno, sada bez Ladislava Abramovića zbog čije je odsutnosti taj glupi aparat
sve više postajao samo strašna i glupa kutija čija je osnovna namjena da podsjeća na mrtve. Ipak slu -
šali smo: opća ofenziva Crvene armije na Berlin, Nijemci kapitulirali u Ruhru, Amerikanci i Rusi u
Čehoslovačkoj, oslobođen Niirnberg, njemačka fronta na Odri li Nisi slomljena, osnivačka skupština
Ujedinjenih nacija u Friscu, talijanski partizani strijeljali Mussolinija, samoubojstvo Hitlera i Goebelsa u
berlinskom bunkeru, i naposljetku — ultimatum Eisenhowera Nijemcima da obustave borbu na svim
frontovima do 8. svibnja...
I tako smo konačno bili na kraju. Tih moći, tih besanih noći, Frido štern, mučilo nas je jedno nevažno i
suvišno pitanje — zar se nije moglo i bez toga, bez svih tih paklenih godina...
11. SMRT U RIJECI
Nešto kasnije iz jednog vremenskog odmaka uspjeli smo rekonstruirati ono što se zapravo događalo u
toj ranosvibanjskoj endehazijskoj ludnici. Saznali smo tako za onu poglavnikovu suludu odluku da
zakonskom odredbom anulira sve rasne zakone i propise donijete na temelju tih zakona, čime je vratio
legitimitet d dignitet ljudskih bića čitavom nizu pokojnika. Život im, nažalost, nije mogao vratiti! Saznali
smo i to da je petog svibnja dao naređenje za polazak, koji će zapravo značiti samo trenutnu
odsutnost iz hrvatske prijestolnice. Došlo je do stanovitih promjena na frontama, ali se priprema
separatni mir između Nijemaca i Anglo-ame-rikanaca, nakon kojeg će herojski hrvatski narod u
izvjesnim postrojbama nastaviti sveti rat protiv crvenih đavola — sovjetskih boljševika, govorilo se
naveliko među ustašama. Slijedećeg dana, za svaki slučaj, opljačkali su Hrvatsku državnu banku i
krenuli kroz Sloveniju prema Austriji, ne bi li se dočepali američke zone. Gospodin doktor poglavnik
morao je sa svojom svitom negdje u Austriji napustiti motoriziranu kolonu, te se nakon četrnaest dana
tumaranja po šumama Tauernskih alpi uspio dokopati američkih jedinica, kojima se predao i tako
nastavio svoj jalovi život političkog emigranta.
Poglavnikov bijeg bio je signal za opće rasulo i paniku. Šestog svibnja poslije podne oformljena kolona
za povlačenje prema Sloveniji potpuno je zagušila cestu prema Ćrnomercu. Sve je bilo puno vojnih
kamiona, topova, luksuznih automobila, seljačkih kola. U svjetini je bilo civila, ustaških službenika s
porodicama, ustaškojdomobransikih vojnika, crnogorskih četnika. Bijesni i pijani vojnici divljački su
pucali po prozorima susjednih zgrada, civili se svađali, prevrtala se kola s namještajem, usput se
pljačkalo i tuklo, vikalo i pjevalo, psovalo i blju-valo... Pravi bošovski inferno! A strah je bio op ravdan,
jer se Zagrebu, preko slavonskog područja, posve približila Prva armija, dok su s juga nadirale jedinice
Druge armije, koje će 8. svibnja i osloboditi naš grad. Dan kasnije, Zagrepčani će na svojim ulicama
pozdraviti jedinice čuvenog Desetog zagrebačkog korpusa.
No ostavimo ove suhe riječi povijesti, Frido Štern, ostavimo njoj da govori o svojim važnim datumima i
događajima, i vratimo se nekoliko dana unatrag.
Dio noći s trećeg na četvrti svibnja proveo sam promatrajući jasne zvijezde vedrog proljetnog neba,
pitajući se, ne bih li iz njihove konstelacije, da sam kojim slučajem astrolog, recimo, mogao odgo -
netnuti budućnost svih sudbina koje su me trenutno zanimale. Jadno sam se osjećao, jer mi je u je-
dnom trenu postalo jasno da se pitam o budućnosti, a ne znam zapravo ništa ni o sadašnjosti. Sto je s
Muvrinom? Što je s Javorovskim? Što se događa tamo u ludnici s Čopom? Što je s tobom? Da, što je
zapravo s tobom, Frido Štern?
U jednom trenu začuo sam dolje na ulici tihe, umorne, jedva čujne korake. Pogledao sam napo lje i
skamenio se od iznenađenja. Dolje ispred vašeg ponovo zapečaćenog stana koračao je s noge na
nogu, polako i nekako rezignirano, zamišljeni i izgubljeni ustaški podanik Tomislav Šafarić. Koračao je
tako desetak koraka, onda se okretao i vraćao natrag, da bi ponovo započeo istu besciljnu i
besmislenu putanju, koja stvarno više nije mogla voditi nikamo ... Koračao je neumorno poput Aha-
svera koji se nikada neće smiriti zbog svojeg čudnog prokletstva, zbog nepromjenjivosti svoje
sudbine ... Ne znam što se te noći dogodilo sa mnom, ali se jasno sjećam da sam, pošto sam ga
otprilike jedan sat promatrao s prozora, ogrnuo neku staru jaknu i izašao napolje.
Bivši prijatelj Tomislav Šafarić prišao mi je po-lalko i neodlučno, a onda me pogledao suznim i za -
krvavljenim očima. Zadrhtao sam, znao sam da moram biti čvrst i nepopustljiv. Onda je iznenada za-
plakao i počeo govoriti o svom jadu, o tome kako je izgubio rat, kako je izgubio domovinu, zrelu i
mirisnu voćku u koju će sada navaliti crvi, o tome kako će njegovim gradom za koji dan haračiti po-
ludivlje, prljave horde crvenih, boljševičkih sina-jita, kako će hrvatska živalj biti prepuštena na milost i
nemilost osvetničkim rukama srpskih partizana, kako će sada nevine katoličke glave poklopiti
komunistički čekić. Predskazivao je svima nama koji ćemo ostati u tom vječnom gradu — bezređe,
krv, osvetu, rasulo, palenje crkvi, ubijanje popova, skr-navljenje grobova hrvatskih otaca, nemoral,
prah i smrt, a onda je iznenada ponovio zaridao i kroz plač drhtavim glasom rekao: »Da je samo
Abramović živ, on bi me izvukao! Ovako, vi neopredijeljeni her-rnafroditi. . .«
Bio sam začuđen, zbunio me njegov plač. Sjećam se samo da sam rekao, ni sam ne znajući zašto:
»Bježi, možda se spasiš!«
On se onda iznenada smirio — jasno, ne zbog mojih riječi — uspravio se, duboko udahnuo zrak i
izrekao rečenicu koju neću nikada zaboraviti: »Neka, ne radi se tu samo o sudbini Hrvatske, sve je to
pomalo i neka vrst sportske igre.«
Nikad ga više nisam vidio. Nikada, Frido Štern!
Dan prije oslobođenja, sav uplašen i znojan od straha, posjetio me Krešimir Kos. Uzbudila su ga
govorkanja o tome kako su partizani već nadomak zagrebačkih predgrađa, partizani koji će ga
zasigurno, kako je govorio, strijeljati. Pokušao sam ga smiriti, govoreći mu kako partizani nemaju
nikakva razloga da ga strijeljaju. Ta, ničim se nije ogriješio, nikog ni taknuo nije... Nije koristilo, netko
mu je napunio glavu time kako su partizani krvoločni Srbi koji namjeravaju osnovati nekakvu svoju
monstruoznu socijalističku državu u kojoj će spaliti crkve, zabraniti privatno vlasništvo i posjedovanje
bilo čega, oduzeti ljudima najosnovnija prava, te ljubav i instituciju braka zamijeniti sveopćim ra-
zvratom li beščašćem. A njega, Krešimira Kosa, stri-jeljat će već zato što je za sve četiri godine
Nezavisne države Hrvatske mirno radio u različitim firmama. Nisam ga mogao shvatiti. On koji je
oduvijek mrzio ustaše i NDH, sada je govorio takve gluposti da sam se u jednom trenu morao
nasmijati. Čak i meni, plašljivou, Kosov strah činio se običnom besmislicom bez ikakva pokrića.
Kada je uvidio da mu neću pomoći, dao mi je jednu staru kič-razglednicu na kojoj su se dvije za-
ljubljene prilike — muškarac i žena — gledale u nekom nježnom polusvjetlu. Bila je to razglednica za
tebe, Frido Štern; tražio je da ti je predam kada se vratiš, jer vjerovao je da ćeš se, nakon što ga stri-
jeljaju, zasigurno vratiti u svoj stari dom u našoj ulici N. On ti je za života ne bi mogao predati, ne bi
imao hrabrosti za to ... Ovako, kada bude mrtav, nema veze, neka se obznani... Uzeo sam tu karticu
čija je poleđina bila iščrčkana njegovim sitnim ljubavnim slovima i obećao mu da ću ti je svakako
predati. Izljubili smo se kao da se rastajemo zauvijek.
Kada mu nakon uspostavljanja narodne vilasti nije uzmanjkala ni dlaka na glavi i kada je u novoj
državi dobio za njegove kvalifikacije izuzetno dobro mjesto poslovođe općetrgovačkog poduzeća
»Bratstvo«, priznao mi je da se užasno stidi svog euforičnog straha koji ga je obuzeo pred sam kraj
rata, te svih onih kleveta kojima je nasjeo, slušajući zlonamjerne.
Pričalo se nakon devetog svibnja da rat još nije završen, te da se neprijateljske snage, ubijajući,
pljačkajući i paleći, polako probijaju prema Austriji, ne bi li nekako, sred tog sveopćeg mraka, u kojem
se bilo gotovo nemoguće orijentirati, napipali Amerikance kojima su se htjeli predati. Divizije Treće
jugoslavenske armije potpomognute sa sedam divizija Druge i Prve armije trebale su prekinuti onaj
njihov tanani, krhki san 10 spasu u emigraciji. Ova je operacija okončana petnaestog svibnja, i tog
dana je ratu i u našim krajevima konačno odzvonilo.
U kolovozu iste godine, umoran, prašnjav, pet kilograma mršaviji, iznenada se u Zagreb, u našu ulicu,
vratio politički komesar ne znam već koje partizanske jedinice, bivši pjesnik Emanuel Muvrin. Nisam
vjerovao svojim očiima kada sam ga ugledao kako s rancem na leđima dolazi dolje od Ož-boltove
gostionice, tj. »Narodnog vinogorja«. Zagrlili smo se tako snažno da smo izgubili ravnotežu i pali na
pločnik, pravo pred noge začuđenih prolaznika. Cijele te noći Kos i jia morali smo mu pričati o svemu
što se u Zagrebu događalo za njegova izbivanja. Šutio je i gutao naše riječi, a onda je negdje pred
jutro, nećkajući se, nekako bojažljivo upitao: »A ona, da li se ona vratila?«
čuješ li ti to, Frido Štern? Slušao nas je cijele noći, a prvo pitanje koje je postavio bilo je to, to da li si
se ti vratila!
Nije znao da te još nema, da su u tvojoj kući sada kancelarije državne ustanove u kojima neki nama
nepoznati činovnici za dnevne pauze grizu svoje jeftine sendviče. Ne, ništa nije znao, Frido Štern!
Nekoliko dana kasnije Emanuel Muvrin upoznao nas je sa sudbinom Tomislava Šafardća, s njegovim
mračnim i zasluženim padom, kojem je Muvrin posve slučajno prisustvovao. Ne znamo zašto nam to
nije ispričao prvog dana, zašto je tako odlagao tu vijest, kada se radilo o starom poznaniku?
Tomislav Šafarić je zajedno sa svojim mnogim drugovima i istomišljenicima bio zarobljen polovinom
svibnja u šumi negdje kod Dravograda. Bili su razoružani i sprovedeni u nekakvu napuštenu kuću,
gdje su ostali dva ili tri dana. Bilo ih je toliko da su se unutra jedva kretali, spavali su na slami, na
boku, a nuždu vršili u jednu veliku kantu koja nije imala poklopca. Dobivali su male i neredovite
obroke, uostalom, hrane jedva da je bilo i za partizane... Ipak, u toj strašnoj kući, Tomislav Šafarić,
govorio je Muvrin, zasigurno je morao znati da je život u logorima, u onim istim logorima u koje je i on
slao ljude, bio mnogo gori i strasniji. Isto tako je morao znati da je, eto, došao ne samo kraj njegovoj
Nezavisnoj državi Hrvatskoj, nego i njegov kraj, kraj života kojeg je tako suludo prokockao na nešto
posve pogrešno. Posljednje noći pokušao je pobjeći. Tko zna da li zbog očajničke želje da se dokopa
slobode, ili zbog najobičnije rezignacije. Stražari su ga primijetili, digli uzbunu i dali se u potjeru. Kažu
da im je u onom mraku, u onoj gustoj šuma, možda mogao i pobjeći, ali je svoj pokušaj bijega izveo
tako nevjesto, tako traljavo ... Dotrčao je do obale Drave, zastao malo, a onda skočio u duboku vodu i
utopio se. Preduhitrio je pravdu i stratište koje ga je čekalo, zamijenio ih ovom prohladnom dravskom
vodom. Drugi dan pronašli su njegov leš zapleten u granje, svega stotinjak koraka nizvodno od mjesta
s kojeg je skočio u rijeku. Kada je tog jutra jedan od stražara ušao u kuću, gdje su bili zarobljenici,
kako bi pokupio Šafarićev ranac, iznad mjesta gdje je spavao pronašao je slova izgrebana nekim
tvrdim predmetom u vlažnom zidu. Bilo je to jedno ime i jedna prezime. Pisalo je — FRIDA ŠTERN.
Da, tvoje ime je bilo ispisano, Frido! Ime koje je Šafarić morao te noći, dok su drugi spavali, dubsti
satima, ležeći na boku među svim tim ustašama, domobranima, Nijemcima, četnicima... Zašto je to
uradio? Zašto je odlučio da baš to bude posljednja stvar koju će uraditi u životu koji se zapravo već
gasio? Ne znamo, Frido Štern, ne odobravamo mu ništa, ne želimo ga pravdati, ali nam se čini da je
tako, eto, u svom životu okorjela ustaškog zlikovca u jednom jedinom trenu, prije samog kraja, uradio i
jednu tako lijepu stvar.
Krajem kolovoza, jedne sparne ljetne večeri uspinjali smo se Kos, Muvrin i ja stepeništem moje kuće.
Na mojim vratima, prije no što sam otključao, zamijetili smo jednu malu plavu kuvertu, koju je netko
zataknuo točno iznad kvake. Uzeo sam je i, kako je bila slijepljena, razderao sa strane. Iz nje sam
izvukao izgužvanu fotografiju na kojoj su se vidjele stotine otisaka prstiju. Bila je to tvoja fotografija,
Frido Štern, ona ista koju je prije toliko godina ukrao jedan član naše klape iz reklamnog izloga
majstora Paskvalija. Stajali smo nijemi, a onda je meni prvom doprlo do svijesti značenje ove neobične
poruke. Skočio sam i viknuo: »Bole-slav se vratio!«
Poletjeli smo sva trojica niz stepenište, izjurili na ulicu, srušili jednu staru ženu koja nam se, na svoju
nesreću, ispriječila na putu i nastavili trku do stana iznad »Narodnog vinogorja«. Stan Boles-lava
Javorovskog bio je zaključan i mi smo se, teško razočarani, morali spustiti natrag niz stepenište.
Boleslav Javorovski, koji je kroz staklo gostionice vidio kako smo projurili, čekao nas je dolje na
pločniku. Stajali smo nekoliko trenutaka bez riječi, a onda su njemu navrle suze na oči. Kako bi spri-
ječio dirljive zagrljaje i poljupce, pozvao nas je jednim pokretom ruke u gostionicu. Tamo je već imao
svoj stol po kojem je rasprostro valjda svu hranu koju je donio iz bogate Slavonije. I umjesto da se,
radosni zbog njegova povratka, dobro napijemo, mi smo se te večeri tako prežderali kulena, slanine,
čvaraka, suhog mesa i luka, da na koncu nismo mogli ustati od stola.
Tako smo počinjali živjeti u tom novom vremenu u kojem je bilo mnogo rada, poleta i entuzijazma, u
vremenu u kojem više nije bilo ni straha, ni prolijevanja krvi, ni one užasne tjeskobe i neizvjesnosti
vezane uz nesigurno sutra...
U vremenu u kojem, nažalost, nije bilo ni tebe, Frido Štern!
Sakupivšii se ponovo, dakako bez mrtvih, bolesnih i posrnulih, polako smo počinjali spremati potragu
za tobom, dugu, detaljnu, minucioznu, gotovo detektivsku potragu, jer ubrzo nam je postalo jasno, da
se tek tako, sama od sebe, nećeš vratiti. Trebalo je onda, dakle, tražiti... I vjerojatno baš zbog toga i
naša je čežnja za tobom postajala sve veća...
U tim danima, u rujnu, ako se ne varam, počela mi je pristizati i pomoć iz Amerike. Od one stare dobre
tete iz Pittsburgha, koja je lice rata vidjela samo u šarenim američkim novinama.
12.
GODIŠNJICE SMRTI
»Nema odmora doik traje obnova!«, vikalo se pod našim prozorima, Frido Štern. Tutnjali su kamioni
natovareni znojnim udarnicima, vijorile su se zastave, mahalo se lopatama, čekićima i pijucima.
Ek&proprirala se i konfiscirala građansko^kapitalis-tička imovina, svi su se borili za novu, narodnu, so-
cijalističku privredu. Diskutiralo se i pisalo naveliko o privrednoj obnovi, planskoj ekonomici, prvom
petogodišnjem planu ...
Svojom inertnom, bojažljivom i povučenom prirodom bio sam hendikepiran u ovom novom vremenu u
kojem su se upravo kovitlali mišićavi udovi, raspjevana grla, usijane alatke. Dane i dane proveo sam u
polumraku svoje sobe, ostajući nijem na sva kucanja i zvonjavu koji su se čuli s mojih ulaznih vrata.
Bojao sam se, Frido Štern, bojao sam se ponovo nesnalaženja i izgubljenosti u ovoj vrevi. Svega sam
se plašio, čak i vlastitog straha. Moglo se dogoditi da me proglase i lijenčinom i neprijateljem naroda,
moglo se dogoditi da me prezru, da me otjeraju u kakav zatvor. U taj vreli, šareni svijet napolju izveo
me Emanuel Muvrin, čovjek koji ni u tom zadihanom, žurnom vremenu nije gubio strpljenje. Uskoro
sam se pridružio masovnim javnim radovima, uskoro sam i ja počeo posjećivati nekakava predavanja i
sastanke, ne znam više kakve ...
Čuješ li nas, Frido Štern, čuješ li nas koji smo ostali! Znaš li što se s nama dogodilo, znaš li kako smo
surovo bili uništeni i razbacani naokolo, znaš li koliko nas je zapravo ostalo?
Znaš li, ponovo te pitamo, da je Baltazar Palluo — Šmrkljo završio u stegnutoj omči napravljenoj od
vlastita opasača, Baltazar Palluo, najusamljeniji čovjek na svijetu koji je za posljednje časove odabrao
smrdljivi klozet neuredne Ožboltove birtije znaš li da su Tošu naočigled ljudi umlatili pijani, bolesni
reptili kundacima, kundacima Frido Štern, tvrdim, nesmiljenim ustaškim kundacima, znaš li da je
Abramovićevo srce ipfije samog krajia rata, nadomak slobode, prestalo kucati i zaustavilo tako nje-
govo kratko, ograničeno vrijeme, da se Tomislav Šafarić smirio naduven u hladnoj dravskoj vodi?
Znaš li ti sve to?
Polovinom svibnja 1946. razriješena je konačno još jedna duga nepoznanica, jedna neizvjesnost. Ne-
izvjesnost našeg starog, dobrog, izludjelog prijatelja Vjekoslava Čopa. Da, tog jutra, Frido Štern, na
vratima »Narodnog vinogorja« osvanula je crna par-ta na kojoj se moglo pročitati da je Vjekoslav Čop
u svojoj dvadesetsedmoj godini preminuo u gradskoj umobolnici »Vrapče«. Izljev krvi u mozak, kazali
su oni koji su znali, oni obaviješteni.
Noć prije sprovoda, Muvrdn, Javorovski i ja proveli smo u grozničavoj potrazi za najelegantnijim
odijelom koje se moglo naći u našem gradu. Da, u to odijelo htjeli smo ga obući; u tom smo ga odi jelu
htjeli sahraniti. Moram priznati, da vrijeme obnove nije bilo baš prikladno za traženje elegantnog
odijela, ali što smo mogli — htjeli smo sada, sada kada je bilo uistinu prekasno, ispuniti jedan njegov
stari san, san blistavog džentlmena... Jasno, čitava potraga ostala bi posve uzaludna da Mu-vrin nije
uspio jednom vezom političkog karaktera otkupiti u kazalištu elegantno odijelo, odijelo iz njihova
stalnog fundusa. Dao sam za to odijelo polovinu moje mjesečne američke potpore, tako da sam drugu
polovinu svibnja odgladovao.
Drugog dana krenula je mala, mirna pogrebna povorka prema Mirogoju. Bili smo ukleti, bili smo, čini
se, osuđeni na te jeftine, neugledne sprovode. Hodao sam polako, s noge na nogu, iza lijesa, odmah
iza ožalošćene porodice i držao u ruci crveni jastučić na koji su bile položene njegove tri jeftine
srednjoškolske trkačke medalje. Oproštajni govor održao je pjesnik partijac Emanuel Muvrin, kojeg
nitko nije razumio, ali su ipak svi osjetili da govori nešto lijepo, veliko i svečano o pokojniku. A kada su
ga počeli ukapati, posve samovoljno sam bacio one tri medalje u njegovu duboku raku. Metal je oštro
zveknuo o drveni lijes, ali se i taj zvuk odmah izgubio u snažnoj lupi debelog grumenja ilovače koja je
zasula lijes.
Tako je zauvijek otišao i Vjekoslav Čop. Te iste godine Krešimir Kos postao je poslovođa
općetrgovačkog poduzeća »Bratstvo«, on koji se bojao strijeljanja. Primili ga i u partiju. Jadnik, bio je
lud od sreće. Odjednom je postao poslovođa, a do sada je uvijek bio posljednji u svim poslovi ma kojih
se prihvaćao. Nije znao što da uradi od sreće. Prvo je htio zapaliti svijeću »kao noga debelu« na
Kamenitim vratima, a onda je napisao pismo puno zahvalnosti i vjere u novu vlast, koje je poslao
Narodnoj skupštini FNRJ, nadajući se ludo da će to tamo biti pročitano ...
Boleslav Javorovski, koji je do kraja potonuo u svoje okultne nauke, nije nikada završio fakultet, ali mu
je Muvrin uspio pronaći posao u jednoj zagrebačkoj tvornici cipela. Radio je kao službenik, slušao
starije po stažu i položaju i, uopće, postao veoma brzo izrazito neomiljen zbog dodvoravanja
pretpostavljenima. Ne, Frido Štern, dodvornost nije bila u njegovoj prirodi, u njegovu karakteru, prije bi
se moglo kazati da je bio žrtvom posve krive slike novog sistema, novih odnosa. Neprekidno se bojao
da će mu netko, ne bude li dovoljno poslušan i dodvoran, zalupiti vratima pred nosom i ostaviti ga
napolju bez posla. Čak se i njegov odnos prema starom prijatelju Muvrinu promijenio, Javorovski se
prema njemu ponašao kao prema nekom uvaženom i politički jakom strancu. Trebalo je mnogo živaca
da ga od toga odviknemo, ali ipak nam je uspjelo, pa se sada barem prema Muvrinu ponašao relativno
normalno.
Negdje početkom 1947. Emanuel Muvrin uspio je doći do nekih dokumenata Komisije za utvrđivanje
ratnih zločina. Mislim da nam je pričao da je gotovo čitav dan proveo listajući stranice debelih fascikala
punih čudesnih, monstruoznih podataka o zločinima za koje ti se u prvi mah učini da ih lju dsko biće ne
može ni smisliti, a kamoli počiniti. Tu smo doznali i dio grozne istine o »endehazijskim« danima i
poslovina Tomislava Šafarića. Sjećamo se još toga, Frido Štern, jasno se sjećamo svega što nam je
pričao Muvrin.
Tomislav Šafarić, onaj isti Tomislav Šafarić, ko-|i je često kasno u noći hodao pod tvojim prozorima,
onaj isti koji je u noći u kojoj će umrijeti napisao tvoje ime na provlažnom zidu kuće u kojoj je bio
zatočen, prisustvovao je divljačkom mučenju zatvorenika koji su bili osumnjičeni kao komunisti,
simpatizeri partizana, židovski pomagači i slično. Teretili su ga da je od njegove ruke u takvim
mučenjima stradalo barem trideset ljudi. Zatim je, prema Muvrinovim riječima, osobno učestovao u
paleži, pljački i strijeljanju Srba koji su mirno živjeli po nekim okolnim zagrebačkim selima. Činio je to
počesto samovoljno, na svoju ruku, tek tako, izgleda zabave radi! Jasno, ovu Šafarićevu samovo lju,
njegovi su pretpostavljeni držali manje neposluhom, a više »pohvalnom samoinicijativom« u rješavanju
»srpskog pitanja«. Uz sve to bio je i do grla umiješan u neke malverzacije s konfisciranom imovinom
uhapšenih. Od toga se, prema podacima Komisije, silno obogatio, ali to mu nije mnogo koristilo, jer je,
sklon kocki i piću, te svoje krvave pare jednako brzo i rastepao. Nekoliko zločinačkih zabava dopustio
si je isključivo radi toga da zabavi dokonog njemačkog oficira Arnolda Reicha.
Jedna je stvar izuzetno čudna u svim ovim podacima: na nju me je i Muvrin upozorio. Premda je dosta
dugo bio u Židovskom odjelu UNS-a, o vas rođene pod Davidovom zvijezdom, da o vas, Frido Štern,
najmanje se ogriješio. Zašto, dugim smo se noćima pitali zašto ...
Da, to je bio naš dični prijatelj Tomislav Šafa-rić, onaj isti s kojim smo se u prijeratnim godinama
zabavljali, pili, čekali karte pred kinematografom, igrali šah figurama koje mu je otac poslao iz Italije...
Teško je to povjerovati, Frido Štern, teško... Kako je samo taj glupi rat mogao od pojedinih ljudi
napraviti prave pravcate zvijeri? Zašto, zašto, Frido Štern?
U tim poslijeratnim godinama počeli smo hodočastiti po grobljima, počeli smo obilaziti posljednja
počivališta pripadnika naše klape. Slavili smo praznike smrti, tužne godišnjice, dane na koje smo, idući
u onim bijednim pogrebnim povorkama, pokopali svoje mrtve. Koliko ih je samo bilo! I previše za jednu
godinu, za tih hitrih dvanaest mjeseci koji prolete kao ništa! Da, Frido štern, pohađali smo ih s ono
malo cvijeća i na godišnjicu smrti i na godišnjicu ukopa.
Šmrkljina smrt i ukop!
Tošina smrt i put u vreći do rake pored smetlišta!
Abramovićeva smrt i pogreb!
Čopova smrt i kicoško odijelo iz kazališta!
Gdje je sahranjen Šafarić, to nismo znali. Naime, onog dana kada je izvađen iz Drave, nije više imao
nikog svoga. Majlka tmu je umrla od infarkta 1943, otac nestao kao dobrovoljac Hrvatske legije,
negdje kod Staljingrada, a stric poginuo u okršaju s partizanima negdje na Kalniku. Najvjerojatnije je
bio sahranjen na licu mjesta, odmah nakon što su ga izvadili mrtvog iz vode. Da smo znali gdje je sa -
hranjen, i njega bismo posjetili, sjećajući se, naravno, onih lijepih prijeratnih godina kada je još znao
nabaviti kino kartu, dati jabuku, pričati o nogometu i gromoglasno navijati za Čopa na srednjoškolskim
lakoatletskim takmičenjima.
Blistava, obećavajuća politička karijera Emanu-ela Muvrina naglo se prekinula negdje potkraj 1948.
Muvrin je 'iznenada nestao dz Zagreba; uzalud smo se raspitivali za nj, uzalud tražili informacije.
Šuškalo se i govorkalo nešto o njegovim navodnim partijskim grijesima, o grijesima u koje nismo mogli
povjerovati. Uglavnom, nismo ga vidjeli sve do početka 1950, kada se iznenada, jednako kao što je i
nestao, vratio. Nikada nije ni riječ prozborio o tome što se zapravo zbilo, nikada nam nije govorio gdje
je to više od godinu dana izbivao... Kad bi netko onako usput spomenuo tu kobnu godinu, Muvrinovim
bi licem zaigrala čudna grimasa koja je bila neka mješavina negodovanja i stida i on bi okrenuo glavu,
jasno stavljajući do znanja da o tome neće ni riječi prozboriti.
Ne, Frido Štern, nikada zapravo nismo saznali da li je u tom politički klizavom trenutku, u jednom času
povjerovao da pripada »partiji koja sakriva istinu od naroda, partija koja se boji svjetlosti i kritike, tj.
partiji koja i nije partija, već klika varalica osuđena na propast«, nikada nismo saznali da li je u tom
času stvarno želio slijediti one koji su tvrdili da će se njegova zemlja »izroditi u običnu buržoasku
republiku, u koloniju imperijalističkih zemalja«, te da je partijsko rukovodstvo samo »klika unajmljenih
špijuna i ubojica«.
Ne nikada nismo uspjeli zagrepsti ispod površine i doći do istine. Ostalo nam je samo golo, jalovo
nagađanje. Da li se stvarno u tom trenu poveo za informbiroovskom propagandom, da li zbog obične
pjesničke tvrdoglavosti nije samo tako, preko noći, htio prestati vjerovati u nešto u što je tolike godine
vjerovao, ili je sve bila samo zabuna, grozna zabuna koja je slomila još jedan život, još jednog
sudionika naše predratne klape?
Emanuel Muvriin kojd je 1940. toliko duboko doživio pad Pariza, sada je imao priliku da jednako
duboko proživi i vlastiti pad, pad posrnulog partijca informbiroovca!
Za koji mjesec uspio se zaposliti u kiosku na uglu naše ulice. Dijalektički materijalizam, plansku
privredu i zauzimanje stavova o različitim pitanjima zamijenio je dnevnim novinama, duhanom, šibica-
ma i cigaretama »na paklo i komad«. Pa ipak je ostao onaj dobri stari prijatelj, veseo, duhovit, pa -
metan, jasno, osim u onim trenucima kada netko od prisutnih nije mogao zatomiti radoznalost. Da,
Frido Štem, o svemu se moglo razgovarati s Ema-nuelom Muvrinom, o svemu osim o zabranjenom
dijelu proskribirane kominformovske prošlosti.
Te iste godine pokušao je posljednji put srediti ona brda ratnih stihova. Radio je do kasno u noć,
nervirao se, znojio, grickao olovku... Mnogo smo ga puta vidjeli kroz nečisto staklo kioska kako na
radnom mjestu sređuje svoju, kako je govorio, pjesničku zaostavštinu. Da, Frido Štern, govorio je o
svojoj književnoj produkciji kao o zaostavštini, po čemu se može zaključiti da se u tim danima već
smatrao »pjesničkim pokojnikom«. Onda je neke nedjeljne večeri, u proljeće 1950. učinio dostojan-
stven i silno patetičan gest. Ležernim pokretom ruke bacio je u kamin cijelu svoju ratnu produkciju, sve
u svemu oko dvije kile stihova... Mislim da je bio svjestan tužne činjenice da mu te stihove, popravi li ih
i dotjera ne znam kako, neće nitko štampati samo zbog tog političkog neopreznog koraka u stranu.
Godine 1949. nastavio sam studij književnosti, koji sam prekinuo još za rata. Učio sam bez greške, ali
sam se grozno mučio na ispitima. Nikako nisam mogao izdržati prodorni pogled profesora koji je zurio
u mene kao u nekog okrivljenika. Da, Frido Štern, mučio sam se na tim ispitima, mučio i zalu dno borio
protiv osjećaja stida, straha i krivnje, osjećaja koji su me upravo preplavljivali za tih du gih i neizdrživih
ispita.
Ipak sam uspio završiti studij i diplomirati. Ni sam ne znam kako; neke više sile su se morale upetljati u
tu krvavu proceduru. Ubrzo nakon diplome kandidirao sam se za mjesto srednješkolskog profesora
koje sam bez po muke dobio. A onda je uslijedila ta užasna noć, noć nakon koje sam se morao javiti
na posao. Uplašen, sav znojan od straha, okretao sam se po krevetu i mislio o užasu koji me sutra
čeka. Iz mraka sobe vrebale su na mene tisuće radoznalih, zlobnih učeničkih očiju. Kako da izađem
pred njih, kako da ostanem pred njima cijeli radni vijek?
Ne, Frido Štern, nisam otišao na taj posao, nisam otišao u tu školu, tako da je sve bilo veoma brzo
stornirano i zaboravljeno. Ostao sam radije u svojoj sobi, u svojem polumraku, u sigurnosti...
Čuješ li nas, Frido Štern, čuješ li nas koji ni u ovom novom vremenu nismo mogli odrasti i pos tati
zdravim, uspješnim ljudima. Čuješ li nas vječne otpadnike, čuješ li nas neizlječive i neprilagodljive
spodobe mraka, nas koji smo već dobrano na mučnom putu koji vodi van svijeta, u mrak, u vječni
prisni, blaženi mrak ...
Tražili smo ite, sve ovo vrijeme smo ite tražili, čak ni vlastiti porazi i padovi nisu nas mogli spriječiti u
tome.
Davali smo oglase u novine, oglase kojima smo molili da nam se jave svi koji nešto znaju o tebi i
tvojima, pisali smo različitim arhivima, pokušavali doznati nešto od Komisije za utvrđivanje ratnih
zločina, slali upit međunarodnom Crvenom križu, tražili podatke od Švicarskog konzularnog predstav-
ništva i zagrebačke Židovske bogoštovne općine, preko veze smo pokušavali doznati od ureda grad-
ske uprave u malim dalmatinskim i primorskim gradovima niste li se možda tamo sklonili, pokušavali
smo stupiti u kontakt i s mnogim preživjelim očevicima jasenovačkih i loborgradskih užasa ... I na
koncu ništa nismo doznali; vrijeme i prostor kao da su te progutali, jedina naša Frido Štern!
Ah, da, čuvamo i jedne švicarske novine koje je na željezničkom kolodvoru u jesen 1947. pronašao
Boleslav Javorovski. U novinama je reklama neke putničke agencije. Na reklami je slika muškarca i
djevojke koji se, držeći teške kofere u rukama, smiju i u onim strip-oblačićima govore nešto na nje-
mačkom. Ta djevojka na slici si zapravo ti, uporno i tvrdoglavo je tvrdio Javorovski. Otisak je bio loš,
tako da je sličnost bila stvarno diskutabilna. Pisali smo i tim švicarskim novinama, ali nismo dobili
nikakva odgovora.
Uistinu, Frido Štern, gdje si bila, gdje si se skrivala sve ove godine?
13.
CRNA VJEŠTINA
I tako, Frido Štern umjesto na kraju, evo nas ponovo na početku, evo nas ponovo u mraku ove
staromodno namještene sobe u kojoj, nagnuti nad glatki, politirani stol, uz pomoć jedne table i jed ne
krhke čaše, vraćamo ono staro, bolećivo toplo vrijeme, vrijeme u kojem si bila tu, nama gotovo
nadomak, tu u našem gradu, u našoj ulici N ... Ponovo te zazivamo, ponovo vraćamo vrijeme koje
nam onda polako u koncentričnim krugovima izmiče, da bismo mu se potom još jednom primakli i još
jednom ga izgubili, i italko ad infinitum. »There is no death! There is no death!« ponovo uzvikuje
Boleslav Javorovski i golom šakom lomi krhku čašu, da bi nakon toga krvavom rukom uzeo novu, koju
će jednog dana isto tako polomiti.
Što se događalo s nama, Frido Štern? Zašto tako uporno tonemo u mrak, gubimo vezu sa svijetom i
klizimo ka nekoj vrsti ludila u kojem više nitko neće moći pronaći one čvrste koordinate što određuju
svijet. Zar nije bilo dovoljno bjjednih sprovoda, dovoljno mrtvih, posrnulih, izludjelih? Zar nismo platili
dovoljno visoku cijenu toj gruboj stvarnosti u kojoj se sve manje i manje snalazimo?
Tko da povjeruje našoj bolesnoj ljubavi, tko da joj povjeruje, kada se i nama čini isuviše nevjerojatnom,
isuviše fantastičnom?
Negdje u proljeće 1950, razočarani poraznim rezultatima svih naših potraga (ili možda radosni što je
nakon svega ipak ostao sitan prostor nade!), sjetili smo se jednog starog eksperimenta, okultne
vještine koju nam je prije toliko godina, doduše bez ikakva uspjeha, pokušao demonstrirati naš ulični
vrač Boleslav Javorovski.
Mislili smo ovako: ako si uistinu mrtva, ako nisi uspjela izmaći onim tisućama mogućih smrti koje su u
tim godinama vrebale sa svih strana, onda ćeš se vjerojatno odazvati vještom spiritistu koji će te
zazvati glasom što prodire u vaš beskrajni svijet mrtvih. Jasno, ako u tom spiritizmu nečeg ima, ako i
on nije jedna od onih mnogih prevara, na koje smo tokom ovog kratkog života nasjedali, i ako se
Javorovski uopće može držati pogodnim medijem, a ne nekom vrstom samoukog šarlatana.
Ne, Frido Štern, ne znam da li smo vjerovali, i da li sad vjerujemo toj sumnjivoj vještini, ili smo samo
poput ostalih očajnika bili spremni da se prihvatimo bilo kakvog sredstva koje nam je nudilo cilj kakav
srno željeli... Jer nikada nismo bili previše praznovjerni, nikada nismo baš previše vjerovali u
onostrano ...
Sa svoje strane, Javorovski, uvijek spreman da izvede takav eksperiment, upozoravao nas je na
tekstove pojedinih teologa i na službeni stav crkve, koji tvrde da se pomoću tog crnog umijeća ne mo-
že kontaktirati s dušama pokojnika, nego sa zlim i prijetvornim demonima.
Ma, boli nas briga, odgovarali smo mu, za tekstove teologa, za crkvu. Odgovarali smo mu tako, jer
više nismo vjerovali ni u šta što je bilo izvan nas samih?
Pa ipak, sjeli smo za taj spiritistički stol, puni skepse, nepovjerenja i podsmijeha prema vještini koju
smo nakanili iskušati.
Oprosti nam, Frido Štern, oprosti nam ovu opću konfuziju, jer naprosto nismo kadri opisati onu gomilu
osjećaja koji su nas razdirali, sve one motive, koji su nas istovremeno i vodili i odbijali od ovog glatkog
stola s tablom i čašom. I najveća besmislica može čovjeku pružiti nadu, nadu koju ni sumnja ni prezir
prema toj istoj besmislici ponekad ne mogu umanjiti. Saplićemo se već o riječi, Frido Štern, govorimo
pomalo besmisleno, upadamo u kontradikcije, lijepimo se u gomile vlastitih iskaza, koji se, baš zbog
želje za iskrenošću, ponaj-češće pretvaraju u lažljive fraze.
Pa ipak, dalje, idemo dalje!
Spiritističke seanse u kojima smo pokušavali stupiti u vezu s tobom, nisu dale nikakva rezultata. Dva
su odgovora bila moguća: ili nešto nije u redu sa samim sredstvom, ili si ti živa negdje u tom širokom,
prostranom svijetu. Dvojbu smo mogli veoma lako riješiti — trebalo je samo zazvati nekog tko je
zasigurno mrtav i sve bi bilo jasno. Ipak, to nismo učinili, radije smo ostali živjeti u neizvjesnosti,
misleći i nadajući se da si i danas živa.
Onda smo polako, iz mjeseca u mjesec, nakon tolikih bezuspješnih seansi, postajali sve svjesniji jedne
neugodne činjenice. Ako si živa, postoji velika opasnost da zapravo više nikada ne stupimo u vezu s
tobom, da te zauvijek izgubimo ... Tako nam je tvoja smrt, kojeg li paradoksa, nakon nešto vremena,
postala zapravo jedinom nadom. To-nuli smo, znači, polako u neku vrst prijatnog i morbidnog osjećaja,
kako bi se to patetično kazalo, u onaj čudesni prostor u kojem se ljubav i smrt izmiruju ...
Da, Frido Štem, tonuli smo, čini se, u bolesno, nepovratno ludilo, sve zbog želje za tobom, želje koju
smo i sami sve manje razumijevali. I tako smo sve manje živjeli, a sve više osjećali da netko drugi živi
nas. Postajali smo neka vrst šupljih lutaka koje tuđa ruka pokreće i daje im nezgrapan i groteskni
privid života.
Da, bili smo samo male drvene lutke s jeftinim papirnatim srcem u šupljoj utrobi! Bili smo obična
papirnata djeca iz plačljive pjesime Arama Levvija!
Hoćeš li nam odgovoriti? Čuješ li nas, Frido Štern? Ima li još nade za život, ili možda za smrt?
Svejedno je, jer od tvoje smrti počet će tihi, titravi hod ove sitne čaše.
Naše seanse, kojima smo započeli 1950. godine uvijek su bile tajne, i za njih nitko nije znao osim
Muvrina, Javorovskog, Kosa i mene. Stidjeli smo se da netko ne sazna, ponašajući se poput kojeka-
kvih manijaka i pervertita, koji imaju uredan i normalan javni život, a kada ostanu sami, ili sa sebi
sličnima, počinju sa svojim privatnim porocima. Ne, Frido Štern, nitko nije znao kamo odlazi trafikant
Emanuel Muvrin nakon što zaključa zeleni drveni kiosk; nitko nije znao zbog čega Krešimir Kos do lazi
na posao umoran, krvavih očiju i tamnih podočnjaka; nitko nije znao što se noću događa iza debelih
zidova Boleslavove sobe, i nitko nije znao kamo to uveče brzam sa starom »His Masters Volce«
pločom pod rukom.
Kada ćemo izaći iz ovog mračnog kolopleta u koji nas je bacilo ne znamo više što? Ljubav, nedozrela
dječačka ljubav, koja se, kao što neprekidno ponavijamo, pretvara u zloćudni emocionalni karcinom. Ili
možda sveopći rasap koji nas je tokom ratnih godina više nego prepolovio, ovaj lanac smrti i jeftinih
sprovoda, ovo stepenište posrtanja, bolesti, ludila, umiranja...
Hoćemo li jednom odrasti, Frido Štern, hoćemo li se ikada spasiti?
Zašto se ne vratiš?
Čuješ li nas?
Završavamo s još jednom seansom, s još jed nom neuspjelom vježbom iz zabranjene serije ornih
vještina. Palimo svjetlo, ustajemo polako jedan za drugim. Uzimam s gramofona ploču koja se već
davno prestala okretati, Javorovski sprema spiritističku tablu i čašu, Muvrin pali svoju oporu »Dravu«,
Kos traži kaput i šal na visokoj kancelarijskoj vješalici. Spremamo se. Dolje iz »Narodnog vino gorja«
izlaze posljednji pijanci. »Fajrunt je za sve«, nasmije se Muvrin i otrese pepeo u pretrpanu pe peljaru.
Izlazimo na ulicu i gledamo napuštene skele, razasute prometne znakove za radove na cesti i parni
valjak koji ju utihnuo i sad miruje u ovoj hladnoj prosinačkoj noći. Javorovski je gore već pogasio
svjetla i legao. Kos, Muvrin i ja koračamo lagano kroz noć i za kojii čas primjećujemo da pa da snijeg.
Isprva sitno, jedva primjetno, a onda sve žešće i gušće. Stajemo na uglu naše ulice i bez riječi
gledamo u slabu, tinjavu uličnu svjetiljku.
»Zar je sve to moguće?«, kaže tiho Muvrin zagledan u prštave pahulje, »sve to što smo prošli!« Ne
odgovaram; Kos, pomalo pripit, otvorenim ustima hvata pahulje u letu.
»Toliki mrtvi, toliki sprovodi!«, nastavlja trafikant, bivši pjesnik, govoreći sada sa samim sobom.
Svjestan je da ga slušamo, ali da mu nećemo odgovoriti. Uzaludno je odgovarati i on to zna.
I onda, iznenada, u jednom trenu primjećujem žensku priliku u dugu svijetlu kaputu kako ulazi u vežu
vaše kuće. Ili je to samo privid, varka slabog svjetla i gustog snijega? Ipak, pojurim prema tvojoj kući,
nadajući se — to si ti! Kos i Muvrin, misleći valjda da sam poludio, potrče za mnom. Otvorim vrata i
pritisnem prekidač. Hodnik zalbliješti.
Dočeka nas ono isto trošno stepenište s vlažnom i poluotpalom žbukom, s onim istim neugodnim mi-
risom štakora. Nigdje nikog, čak ni mokrih tragova snijega. Samo tišina ometana tihim zujanjem
automata za svijetlo.
Muvrin me prima za lakat, pita me što je.
»Ništa, ništa«, prošapćem u bradu, »samo mi se učinilo.«
Izlazimo napolje u snijeg. Uskoro će Nova godina, kaže netko tek tako da prekine tišinu. Na tvojim
ulaznim vratima još se vide rupe u kojima su bili vijci što su držali malu metalnu pločicu s natpisom
HERMAN I ANICA ŠTERN. Eto, to je sve što je ostalo!
Razilazimo se. Kos i Muvrin rade, sutra moraju rano ustati. Kos prvi nestaje. Otključavam velika ula -
zna vrata. Osvrćem se. Dolje na uglu, sred gustih pahulja, stoji Muvrin i maše mi. Sutra ujutro čeka ga
njegov neugledni drveni kiosk s novinama, cigaretama, kremenčićima za upaljače ... A ja, ja se
vraćam u svoj stan, vraćam se tebi, Frido Štern, čuješ li, vraćam se tebi! Liježem u hla dni krevet i u
žmirkavom svjetlu noćne svjietiljlke promatram onu staru razglednicu na kojoj je napisana moja
»najduševnija želja«. Gasim svjetlo i polako tonem u san. Vraćam se zapravo tebi, zapravo tebi...
Samo, čuješ li ti to uopće? Frido Štern!
Unatoč toga što se često, a i opravdano, kaže da pisca treba najviše sažaljevati u epilogu, jer se
upravo tu latio mučna i jalova posla da na nekoliko stranica popravi sve ono što je prije toga dobrano
zabrljao, prihvatio sam se te nezahvalne zadaće ponajviše zbog toga što nisam pisac i što karakter
moje epiloške naznake proizlazi baš iz tog neprihvaćanja spisateljske pozicije i statusa. Naravno, uz
ove, postoje d još neki razlozi koji će se, da to kažem onako ležerno, u tekstu razjasniti nekako sami.
Dakle, u ovom namjerno nenaslovljenom epilogu htio sam isprva slučajnom čitaocu podastrijeti neka
dodatna objašnjenja i podatke vezane uz »geografiju« i »historiju«, koje se poput dva čvrsta svijeta
rasprostiru ispod onog što literaturom odgojeni i opsjednuti nazivaju »sižeom«. Odustao sam na
vrijeme od ovog suvišnog prosipanja tinte najprije zbog toga što mi se činilo da će daljnje umnažanje
ovih subjektivno obojenih detalja samo pojačati privid »literarnosti« i »fikcionalnosti«, a od samog
početka, moram priznati, najviše me užasavala pomisao da bi netko ovih stotinjak stranica mogao
pročitati kao literaturu. Ne, nikako nisam želio da dođe do ovog prešutnog kompromisa između moje
neobične intencije i čitaočeve pomalo inertne podešenosti na to da svaki pročitani tekst trpa u literarnu
ladicu.
Nakon toga htio sam odmjerenom deskripcijom projasniti slikovni materijal, priložen na kraju knjige,
zadržavajući se najviše na njegovu podrijetlu, da tako kažemo — genezi. Pri sređivanju starih, prašnih
slika i ostalih dragih stvari, zapanjilo me to koliko je zapravo malo toga ostalo za ovim zlim godinama
što neprekidno proviruju kroz tekst. Zadovoljio sam se stoga s onih nekoliko preko volje napisanih
rečenica pored pojedinih slikovnih jedinica, nadajući se da ni čitalac neće imati većih prohtjeva. Neke
pak slike nisam uvrstio u knjigu posve namjerno. Dozvolite mi da razlozi za to ostanu i dalje moja
privatna stvar.
Umjesto svega toga, dakle, odlučio sam napisati jednu pomalo uzaludnu obranu pred onima koji će mi
nešto zamjeriti (ponajprije pred onima koji će ovih trinaest odsječaka čitati kao literaturu), uzaludnu
zbog toga što je teško povjerovati da ću ih epilogom preduhitriti ili pokolebati.
Što se tiče inzistiranja na jednoj vrsti sirovog patosa, zbog kojeg će mi se vjerojatno najviše za mjerati,
moram napomenuti da on proizlazi iz beskonačnih ponavljanja, koja se, onima koji ne pročitaju ili ne
pristanu na ovaj pogovor, mogu učiniti promašenim rovanjem po ropotarnici izlizanih retoričkih figura i
drugih rekvizita. U stvari ponavljanja u ovom tekstu prije su ono što zovemo inzi-stiranjem na kontaktu,
na konativnosti poruke. Jer na očajničko interuptiranje govornog toka prisiljeni ste u onom trenu kada
vas razjeda sumnja da vas onaj kojem se obraćate uopće ne sluša.
S druge strane, mjestimične povjesne i lokalne neautentičnosti i nekorektnosti ili zabune kronološke
prirode nisu toliko posljedica djelomičnog zaborava, koliko svjedoče o namjernoj aljkavosti prema
elementima manje bitnim za solilokvij ovog tipa. Dalje, zamjerite li mi to što se zapravo o toj Fridi
Štern, oko koje se kao oko nekog magičnog središta sve okreće, govori malo ili gotovo ništa, što se ne
može pouzdano zaključiti čak ni to kako je izgledala, opravdat ću se odmah nekom vrstom autorskog
diskrecionog prava, prava prešućivanja. Osim toga, ova je nedostatnost pomalo i logičke, i običajne
prirode, jtetr kada se obraćate nekom, zdrav razum i pristojnost nameću vam to da ga ne zama rate
onim što mu je već poznato.
Što se pak tiče morbidnosti, koju će možda netko, opravdano ili neopravdano, apostrofirati — svu
krivnju energično svaljujem na sumorni ambijent sobe Boleslava Javorovskog, sobe u kojoj zapravo
živimo, kao i na pjesmu »Papirnata djeca« čiji ugođaj ovaj tekst pomalo nastoji imitirati.
Zamjerite li mi umor, pretjeranu sentimentalnost, pesimizam, defetizam, zamjerite li mi bilo što drugo,
neću se više moći obraniti; premalo sam argumenata smislio, premalo ih pripremio ... Radije ću vas
zamoliti da mi oprostite, da se ne ljutite, priznajući pri tom da to ne radim iz dodvornosti^ nego iz
letargije i bezvoljnosti.
No, da budem jasniji, nisam napisao ni roman, ni ispovijed, namjera mi nije bila ni literarna, ni
konfesionalna. Ne, ne radi se o literaturi, nego o očajničkom pokušaju da se obrati nekom »s druge
strane Zida«, radi se, vulgarizirajte ako baš hoćete do kraja, o »spiritističkom prizivu«, koji zapravo nije
namijenjen ni vama ni meni, nego njoj, kako je to, uostalom, u tekstu jasno naznačeno.
Jedino što jest literatura, jedino čemu ne odričem tu pomalo perverznu nakanu, nekoliko su posljednjih
odlomaka zadnjeg poglavlja u kojima se opisuju jedan svršetak seanse, jedna snježna noć i jedna
optička varka. Međutim, i tu se dakako radi o reminiscenciji subjektivnog, autobiografskog tipa, samo
što je ona prelomljena kroz sumnjivo svjetlo literarnog oblikovanja, to jest, ako mi dozvoljavate —
falsificiranja! Slično je i s romantičnom gestom podmetanja autentičnih fotografija, samo što se njima
zbog slikovne prirode ne može nadjenuti pridjev »literarnog«.
I na kraju jedna sasvim namjerna digresija, kojoj je povod, kako će se vidjeti, mala, nedužna krađa.
Opsjeda me, naime, rečenica jednog vrsnog talijanskog pisca koji je svoje djelo, u potpunosti satkano
od »prošlosti, drage, slatke, čiste prošlosti«, završio riječima »... neka tim riječima, a ne dru gim, bude
zapečaćeno ono malo čega se srce znalo sjetiti«, opsjeda me samo stoga što bih je, bez ikakvih zlih
namjera, htio parafrazirati i završiti ovu knjigu riječima kojima je prvotni smisao, čini mi se, uvelike
pomaknut. Dakle, neka tim riječima, a ne drugim, bude zapečaćeno ono malo što srce nije moglo
prešutjeti!
ALBUM
IZ MLADOSTI
Emanupl Muvrin u punom sjaju svog pjesničkog »imagea«, kojemu je u prijeratnim godinama
posvećivao podosta pažnje. Sliku je za potrebe Kuglijeve edicije, a na Muvrinov zahtjev, načinio u
mjesecu studenom 1939. majstor umjetničke fotografije Lujo Paskvali — trebalo je da bude otisnuta na
koricama Muvnnove zbirke »Zvijezde«.. U posljednji tren slika je izbačena jer bi njezino štampanje,
ako se oni iz »Kuglija« nisu izmotavali, povisilo cijenu izdanja za nekih 20%.
Inače, nakon onog poratnog pjesničkog suicida, kada je stradalo oko dvije kile pjesama, ipak je ostalo
nekoliko zaboravljenih papirića sa stihovima Emanuela Muvrina. Oni koji su ih vidjeli kažu da je njihov
nadrealizam pomalo »aschenreiterovskog tipa«!
I na kraju, pjesnik je nježan i mladalački izgled (vidljiv i na ovoj slici) sačuvao još mnogo godina, samo
što mu je nakon 1948. nekoliko dubokih bora proparalo čelo.
Zrinjevac, 21. veljače 1940. Krešimir Kos u svom novom i elegantnom »chic-odijelu« proizvedenom u
salonu Hermana Šterna. Obukao ga je specijalno za ovu snimku — već pola sata pošto je fotos
načinjen, skinuo ga je i odložio u ormar pun starih krpa i naftalina. Krombi je posuđen od Tomislava
Šafarića, a borsalino od Emanuela Muvrina koji je, čini se, imao glavu jedan broj veću od Kosove.
Prava je šteta što je izrezana ona polovina fotografije u koju se ugurao samovoljno i nepozvano —
Baltazar Pailuo-Šmrkljo, pokvarivši svojom pomalo neandertalskom pojavom Kosov modni šarm kojim
slika upravo iskri.
Importna kič—dopisnica koju je Krešimir Kos negdje prije samog kraja rata namijenio Fridi Štern.
Mislim da bi bilo krajnje nepristojno i potpuno »unfair« da vam otkrijem i poleđinu ove karte kojoj je
vrijeme, nažalost, oduzelo onaj patetično-romantični »štih«, koji je imala kada jć Kos ivrljao po njoj. *
Ipak, ni danas ne znam kako bi jedna obrazovana i profinjena djevojka, koja je gutala Novalisa,
Heinea i Nervala, reagirala na ovaj traljavi ukus (ili neukus!) jednog pomoćnika u trgovini kolonijalnom
robom.
Šiško Slade, trgovac kolonijalnom robom i stanodavac iz naše ulice, u svom prijeratnom izdanju
(godina mi nije poznata!). U kuću Šternovih zalazio je sve do proljeća 1941, a navodno ih je i nakon
toga novčano pomagao kako bi mogli redovito davati mito onim ustaškim funkcionarima koji su ih
trebali protežirati. Čini se da se nakon deportacije Šternovih pročulo za tu njegovu »mračnu
kolaboraciju« sa Židovima, ali se Slade ipak uspio na vrijeme vratiti u svoj Zadar, odakle je još 1923.
bio doselio u Zagreb.
Krešimira Kosa dugo je mučila savjest zbog toga što je nakon onih njegovih potkradanja, kojima je
trebalo namaknuti pare za odijelo, Slade otpustio drugog trgovačkog pomoćnika Živorada Tomića--
Žizu, inače posve nedužnog...
Aleksandar Aschenreiter 1924. u dvorištu iznajmljene kućice, negdje u Latinskoj četvrti. To je
obitavalište stanovito vrijeme dijelo s nekoliko emigranata umjetnika koji su u Pariz došli vodeni
različitim motivima i ciljevima. Stanovali su tako s njim kipari S. P. Dailonette (zapravo Talijan imenom
Dalloni) i P. Kowalski sa ženom Lizom, zatim srpski pjesnik Ljubiša K. Ristić, a neko vrijeme i jedan
čudan i zagonetan Aleksandrov sugrađanin, Nikolas Sram. Baš je taj Sram navodno snimio i ovu sliku.
Fotos mi je ustupila pok. udova gospoda Ojdana Aschenreiter rod.Prpić. A na slici, kako ona tvrdi,
njezin sin Aleksandar upravo završava zbirku »Tout va mal«, onu istu koje će jedan primjerak mnogo
godina kasnije pokloniti i našem prijatelju — mladom i perspektivnom« pjesniku Emanuelu Muvrinu.
Koliko se sjećam, svi mi koji smo se na neki način bavili književnošću nismo baš osobito voljeli
Aschenreiterovu poeziju, ali smo u njegovoj pikarskoj sudbini vidjeli pravi arhetipski obrazac
pjesničkog življenja.
U periodu od 3. do 9. rujna 1940. Zagrepčani su mogli razgledati savršen zrakoplov tipa »Blenheim«
koji je, kako je pisalo na plakatima, bio »izložen na slobodan razgled građanstvu i ostalima«. Najviše
je fasciniran tom letećom spravom bio Cigan Tošo, što je i bilo posve primjereno njegovu uzrastu.
Inače, na gornjoj slici u prvom planu (donji desni ugao) možete primijetiti Tošinu priliku snimljenu s
leda. Mislim da je to prvi i posljednji put da se mali čistač cipela našao u vidokrugu fotografske
kamere. Jasno, sasvim slučajno, baš kao što mu je i život u velikoj mjeri bio ispunjen slučajnostima!
Ladislav Abramović (drugi slijeva), koji je 1938. prekinuo školovanje i odustao od bilo kakva
sudjelovanja u svim institucionaliziranim djelatnostima te pokvarene države, radio je povremeno u
maloj klesarskoj radnji Leopolda Krovića. Predstavljao se lažnim imenom, govorio je za sebe da je
»Karlo Nagy, klesarski pomoćnik na proputovanju«, baš kao da se eto tako priprema za skori
nesigurni život ilegalca. Radio je jer je trebao novac, ali je svaki tren iskoristio da i na onih nekoliko
Krovićevih radnika prenese dio svojeg ogromnog znanja. Mislim da je to uskoro postala marksistički
najobrazovanija klesarska ekipa u zemlji. Čak je i Mađar Janosz (prvi zdesna) na velikoj pomičnoj
plohi rezača za kamen ili gatera čitao »tu krasna i pametno knjiga komunistički manifes«.
Ovaj crtež Tomislava Šajarića napravio je 12. veljače (nije navedena godina, ali je potpuno jasno da
se radi o vremenu NDH) kafanski nadrislikar i »horvatski umetnik« Vinko Jerbić, kralj loših portreta,
kiselih gemišta i kroničnog kapavca, koji je za sebe neprekidno tvrdio da bi za bačvu prave graševine
oslikao kompletnu unutrašnjost kaptolske katedrale. Portreti su mu uistinu bili užasni, tako da je,
potucajući se za mirisom vina od gostionice do gostionice, uspijevao portretirati samo one koji su bili
pijaniji od njega. Kako je uspio »uhvatiti« Tomislava Šajarića, koji je prilično dobro poznavao slikarstvo
— nije mi ni danas jasno!
Vinko Jerbić je u prosincu 1944. nestao netragom iz Zagreba, dva dana nakon što je u gostionici
ispričao Tomislavu Šafariću jedan vic u kojem se spominju žute gaće poglavnikove. Neki su bili skloni
tome da ova dva odjelita događaja dovedu u vezu: Jerbićev vic i Jerbićev nestanak.
Cvjetni aranžman izrađen od jeftinih metalnih listića, koji su Šternovi u jesen 1942. dobili za svoj
srebrni pir i koji je Tomislav Šafarić nešto kasnije uspio »zaplieniti« iz njhova opustošenog stana.
Inače, sama proslava, mirna i dostojanstvena, završila je, nakon što su se gosti povukli, jednom nama
čudnom svađom između supružnika sa srebrnim bračnim stažem. Po onom. što smo s druge strane
ulice mogli čuti, činilo se da su se u odnose gospodina i gospode Štern uvukli nemir i nervoza, te da je
Anica Štern rodj. Tomislavić, pritisnuta neprijatnim endehazijskim okolnostima, posve neopravdano,
zamjerala svom mužu njegovo židovsko podrijetlo. Ne znam da li se njihov brak, ako to ne zvuči
ironično, očuvao samo zbog tog djeteta, zbog Fride?
Vjekoslav Čop snimljen 5. travnja 1938. pred vratima komisione radnje »Brudić i sinovi« u nov
okupljenom odijelu čija je prvoklasna kvaliteta samo fotografski privid. Naime, slika je napravljena
veoma pomno, tj. tako da rakurs veoma dobro sakriva veliku zakrpu na koljenu lijeve nogavice, i
duzinu hlača koje sežu jedva do gležnja. Uz to, i lula u Čopovim ustima, samo je rekvizit za snimanje,
jer Vjekoslav Čop nikad u životu nije pušio lulu. Nekoliko dana prije no što je snimljena ova fotografija,
ako me pamćenje ne vara, Čop je pobijedio na srednjoškolskom atletskom turniru svih zagrebačkih
srednjih škola u trkama na 800 i 5000 metara. Sjećam se da mu je prolazno vrijeme na 400 metara
bilo negdje blizu onog koje je obećavalo čak državni seniorski rekord. No, kako se to često događa u
životu, u drugom je krugu posustao!
Vjekoslav Čop snimljen 12. studenog 1943. ispred svoje barake točno na dan povratka iz njemačkog
zarobljeništva, neposredno prije početka velike pijanke. Mnogo se toga vezanog uz njegovo izbivanje
nije razjasnilo ni do dana današnjega na primjer to što je ostao tako dugo u zarobljeništvu, premda su
se ostali »krigsgefangeneri« iz Hrvatske vratili već krajem 1941. i početkom 1942. godine. Na naše
radoznale upite nije odgovarao, način jao bi radije neku drugu temu i tako skretao razgovor s onog što
je htio sačuvati kao vlastitu tajnu.
Ova Čopova slika napravljena je koji minut kasnije, a zanimljiva je stoga što ćete, naravno ako je
pažljivije promotrite, na prstu njegove lijeve ruke vidjeti prsten. Vjekoslav Cop, unatoč svog dendiznta,
kicoštva, nikada nije volio nakit. Čak ni sat nije htio nositi. A ipak se iz njemačkog zarobljeništva vratio
s prstenom na ruci, s prstenom na kojem su gotičkim slovima bili ugravirani inicijali »FL«. O porijeklu
prstena nije htio ništa kazati, jednako tako nije odao ni čiji su to inicijali.
Da li se radilo o nekoj ženi ili možda o prijatelju iz dalekog svijeta? Ili je posrijedi bila obična krađa?
Na ovoj slici je službena dopisnica (Antvvort — Postkarte) koju je ratnom zarobljeniku Vjekoslavu
Čopu poslao Kosov bratić Pepi. Dopisnica je otišla u Lager — Bezeichnung Stalag III B/22, u Sorau
N/L, Arb. Kdo 527, da bi konačno završila u velikoj metalnoj kutiji »Wolfovih keksa« u ko]oj je
Vjekoslav Čop čuvao svoje ratne uspomene.
Sadržaj dopisnice je nevažan, moglo bi se kazati neutralan; trebalo je da tih nekoliko ohrabrujućih
riječi i veoma banalnih i neduhovitih dosjetki podignu moral ratnom zarobljeniku s
Gefangenennummerom 57465.
Na ovoj su zlatom uokvirenoj slici autor >ovih stranica i njegov djed po ocu — dr Egon Lavrin. Jasno,
ne sjećam se koje je godine napravljena slika, ali, sudeći po rastu, nije mi moglo biti više od pet, šest
godina. Inače djed Egon bio je pravi despot, sve je konce našeg obiteljskog života držao u rukama, te
je svake večeri izdavao direktive za ono što će svatko od nas uraditi slijedećeg dana. Pravi »capo di
mafia«, jasno, bez kriminalnih sklonosti! Morali smo ga oslovljavati s »vi« i obraćati mu se samo s
»doktor Egone«. I on je nas sve oslovljavao s »vi«, čak i najmlađe! Slušali su ga svi: i pokojna baka, i
pokojni otac, i pokojna majka, i pokojni stric i pokojni brat, dok sam ja upravo strepio pred njim. Ne
znam da li dio mojih strahova i frustracija imam zahvaliti njemu, mojem djedu, koji mi je i na najmanji
neposluh ih čak živost znao kazati: »Nikola, sada ćete klečati jedan sat na kukuruzu, a onda ćete dvije
stotine puta napisati — Ja moram slušati dr Egona!«
Čudno, njegove metode represije nisu nikada uključivali ni povišen ton, ni batinu.
Stradao je 4. siječnja 1929. u saobraćajnom udesu nedaleko od Kranja. Dva dana kasnije, na dan
njegova ukopa diktatura dr Egona, koje smo se konačno riješili, bila je zamijenjena onom »šesto
januarskom«.
Goran Tribuson (rođ. 1948) pripada mlađoj generaciji hrvatskih prozaika, koja u literaturu ulazi
početkom sedamdesetih godina. Do sada je objelodanio tri knjige pripovijedaka i jedan roman.
Zastupljen je u nekoliko antologija i više puta nagrađivan. Živi i radi u Zagrebu. Knjiga koja se nalazi
pred vama, uz romane »Snijeg u Hei-delbergu« i »Ruski rulet«, sastavni je dio trilogije kojoj je autor
dao naziv »Aschenreiterov trokut«.
»Čuješ li nas, Frido Štern?«, ljubavni roman čija se radnja odvija u Zagrebu za vrijeme proteklog rata i
u prvim poratnim godinama, pokušava slijediti nekoliko različitih životnih puteva i sudbina, koje se
sijeku u zajedničkoj točci rasapa vlastitih ideala i htijenja.
BESTSELER
Te iste godine pokušao je posljednji put srediti ona brda ratnih stihova. Radio je do kasno u noć,
nervirao se, znojio, grickao olovku... Mnogo smo ga puta vidjeli kroz nečisto staklo kioska kako na
radnom mjestu sređuje svoju, kako je govorio, pjesničku zaostavstinu. Da, Frido Štern, govorio je o
svojoj književnoj produkciji kao o zaostav-štini, po čemu se može zaključiti da se u tim danima već
smatrao »pjesničkim pokojnikom«. Onda je neke nedjeljne večeri, u proljeće 1950. učinio jedan
dostojanstven i silno patetičan gest. Ležernim pokretom ruke bacio je u kamin cijelu svoju ratnu.
produkciju, sve u svemu oko dvije kile stihova... Mislim da je bio svjestan tužne činjenice da mu te
stihove, popravi li ih i dotjera ne znam kako, neće nitko štampati samo zbog tog političkog neopreznog
koraka u stranu.