See

discussions, stats, and author profiles for this publication at: https://www.researchgate.net/publication/261174205

INTERVENCIJE NA OBJEKTIMA
VISOKOGRADNJE UZ UPOTREBU
TRADICIONALNIH...

Dataset · May 2006

DOI: 10.13140/RG.2.1.2956.6487

CITATION READS

1 586

2 authors, including:

Amir Causevic
University of Sarajevo
80 PUBLICATIONS 42 CITATIONS

SEE PROFILE

Some of the authors of this publication are also working on these related projects:

THE IMPORTANCE OF PLACE CONFERENCE THEME: Citiesand CulturalLandscapes: between

recognition, preservation and usage View project

All content following this page was uploaded by Amir Causevic on 29 March 2014.

The user has requested enhancement of the downloaded file.

 6 th Scientific/Research Symposium with International Participation
"Metallic and Nonmetallic Inorganic Materials" Zenica, B&H, 27-28. april. 2006

INTERVENCIJE NA OBJEKTIMA VISOKOGRADNJE UZ UPOTREBU

TRADICIONALNIH GRAĐEVINSKIH MATERIJALA

mr.sc. ČAUŠEVIĆ AMIR dipl.ing.građ.

Phone: 0038761299579 fax: none and email : acausevi@utic.net.ba

mr.sc. MILORAD SKOKO dipl.ing.građ.

Phone: 0038733210036 fax: none and email : milorad.skoko@af.unsa.ba
Arhitektonski Fakultet
Patriotske lige 30, Sarajevo, Bosna i Hercegovina

Key words: causes of damages, damages, cultural heritage, construction, seismic action, properties of
materials

Ključne riječi: uzroci povreda, povrede, kulturna baština, konstrukcija, seizmičko opterećenje, osobine
materijala

Sažetak

U ovom radu autori tretiraju problematiku intervencija na objektima visokogradnje odnosno uzroke i
tipove „povreda“ objekata visokogradnje, posljedice i načine uklanjanja istih sistematizovano prema
upotrebljenim tradicionalnim materijalima kao što su: čelik, beton, drvo, opeka i tradicionalne metode
injektiranja objekata i temelja. Ne postoji ovdje namjera, a i nema potrebe, da se sa velikom
preciznošću specificiraju svi mogući načini intervencija na objektima, odnosno na njihovim nosivim
strukturama.

Summary

This paper is result of author's involvement in interventions on damaged high-rise building, causes and
the types of the interventions on high-rise building systematized by used materials just as: steel, wood,
concrete, brick and traditional method of injecting. There is not intention and not even need to specify
all types of interventions on buildings or their structural elements.

1. UZROCI I TIPOVI „POVREDA“ OBJEKATA VISOKOGRADNJE

Uzroci propadanja i „povreda“ objekata visokogradnje su različiti i kreću se u rasponu od prirodnih

djelovanja, preko čovjekovog djelovanja, bilo destruktivnog bilo nestručnog u vidu pogrešaka pri
projektiranju, graditeljskih pogrešaka pa do faktora koji pridonose propadanju gradivnog materijala, tj.
„bolesti“ građe.
Osnovni pojmovi u zaštiti konstrukcije kulturne baštine kao što su : zaštita spomenika, konzervacija,
restauracija, rekonstrukcija građevine, popravci, pojačanja konstrukcije, seizmička konstrukcijska
sanacija mogu se svesti na jedan uopšten termin – intervencija na konstrukciji.
Ovdje je neophodno istaći da intervencija na konstrukciji može biti ne samo u svrhu da se sanira već
postojeća šteta nego i radi prevencije mogućih povreda. Intervenirati na konstruciji možemo sa
unaprijeđenjem same konstrukcije, odnosno ojačanjem iste, ili redukcijom seizmičkih dejstava tj.
disipacijom energije.
Svaka intervencija ima za posljedicu neke promjene, koje dalje uzrokuju gubitak dijela autentičnosti
objekta, stoga treba biti jako pažljiv kod donošenja odluke o preventivnim intervencijama. Potrebno je
uzeti u potpunosti u obzir rizik od moguće pojave dejstava (najčešće seizmičkih sila) na posmatrani
objekat, te nakon toga donijeti odluku da se intervenira ili ne.

Ne postoji ovdje namjera, a i nema potrebe, da se sa velikom preciznošću specificiraju svi mogući
uzroci oštećenja na objektima, pa time i njihovih nosivih struktura.
Uzroci povreda starih građevina su različiti i kreću se u dijapazonu od nedovoljne otpornosti ziđa na
zatezanje, preko nedostatka kontinuiteta zidova, „ekonomičnosti” originalne konstrukcije, nivoa
tehničke kulture u periodu građenja, „probijanja” predviđenog roka trajanja konstrukcije, grešaka u
originalnom projektu pa do nepovratnog propadanja, posebice drvenih elemenata, poneke vrste
kamena, uticaja okoline ili tehnoloških procesa koji se odvijaju unutar objekta i sl. Propadanje je
rezultat fizičko-hemijskih promjena osobina materijala.
Jedan od uzroka povreda objekata visokogradnje su i projektne greške, koje se očituju u
neadekvatnom izboru nosivog sistema, greškama u projektovanju, izboru kvaliteta materijala i sl .
Puno rjeđe se javljaju greške u projektovanju temelja, ili pak greške uzrokovane poremećajima u tlu.

Zbog toga će se u nastavku iznijeti samo kraći pregled najčešćih uzroka : neadekvatno projektno
rješenje,nekvalitetno izvođenje,neprovjereni kvaliteti materijala (bez atesta),gradnja na nestabilnim
terenima (klizišta i nestabilne padine),izvođenje bez kvalitetnog nadzora, ratna dejstva,eksplozije plina
u prostorijama,zemljotresi,uticaji atmosferilija,vlaga,požar,slijeganje tla i visok nivo podzemnih
voda,udari vozila,jake vibracije oko i ispod objekta (teški promet),nestručna rekonstrukcija,promjena
gabarita,potkopavanje temelja,uvođenje novih instalacija ; probijanje otvora. [8]

1.1. Tipovi povreda

 Povrede konstruktivnih i nekonstruktivnih elemenata

 Povrede glavnog nosivog sistema.

Nakon provedenih analiza stanja objekta, koji će biti predmet sanacije, donosimo odluku o načinu
intervencije na konstrukciji koji može biti :

1. Sanacija objekta
2. Sanacija sa ojačanjima konstrukcije
3. Sanacija sa rekonstrukcijom
4. Rušenje objekta [5]

1.2. Sanacija objekta

Pod sanacijom podrazumijevamo dovođenje objekta ili jednog njegovog dijela, odnosno pojedinačnog
elementa, koji je zbog nekih nepoželjnih djelovanja ostećen, pa mu je funkcija upitna, u prvobitno
stanje nosivosti i funkcionalnosti uz otklanjanje nekih manjih uočenih nedostataka. Ovaj postupak se
primjenjuje kod manje oštećenih objekata, s tim što je neophodno na samom početku sanacionih
radova ukloniti povrede nosivih elemenata u skladu sa izvornim projektom, a time smo stvorili
neophodne uslove za siguran rad na preostalim oštećenjima. Gotovo po pravilu, tokom sanacije, javlja
se potreba zatvaranja pukotina u zidovima, najčešće nosivim. Problem se rješava injektiranjem istih, a
sam postupak injektiranja je intervencija u smislu sanacije, a ne ojačavanja zidova. U slučaju obimnih
radova nekih od intervencija moguće je da se na susjednim objektima jave određene deformacije,
slijeganja, naprsline i oštećenja te je neophodno organizovati stalni monitoring ponašanja susjednih
objekata. Sanacija ne spada u održavanje objekta.
Nema jasnog razgraničenja između pojmova sanacije i rekonstrukcije, s obzirom da se u tim okvirima
pojavljuju termini poput : adaptacija, revitalizacija, i sl.
 1.3. Sanacija sa ojačanjima konstrukcije

U slučajevima kada se utvrdi da postupak sanacije neće garantovati sigurnu upotrebu objekta,
potrebno je uraditi i odgovarajuća ojačanja. Ojačanja se rade i u slučajevima povećanja opterećenja
koja djeluju na objekat ili se pak radi nadogradnja postojećeg objekta. Stepen ojačanja konstrukcije
objekta nije moguće podići na najveći stepen sigurnosti, a da ne ulazimo u narušavanje izvorne
koncepcije objekta.
Sanacija sa ojačanjem jeste podvarijanta sanacije i rekonstrukcije, jer se nalazi negdje između ta dva
zahvata.
Na osnovu nacrta o snimljenoj konstrukciji, odnosno objektu uradi se izbor idealiziranog modela
konstrukcije, te za odgovarajuća karakteristična opterećenja izvrši statički proračun konstrukcije, na
osnovu kojeg se određuju karakteristični naponi koji su djelovali na konstrukciju za određena
opterećenja. Nakon proračuna napona uradi se upoređenje izračunatih napona na mjestima oštećenja i
odgovarajuće čvrstoće materijala na tom mjestu, radi procjene da li je do oštećenja došlo usljed
nezadovoljavajuće čvrstoće materijala ili zbog toga što je mjesto primalo veći statički uticaj nego što
je proračun pokazao. To ukazuje na neadekvatan idealizovani model konstrukcije, ili je pak
opterećenje bilo većeg intenziteta.Izvođenje ovih analiza je najdelikatniji dio posla i za njegovo
zadovoljavajuće provođenje treba dosta truda, strpljivosti i iskustva.
Nakon projektovanja eventualnih, novih elemenata, izbora ojačanja postojećih oštećenih elemenata
(zamjena, injektiranje) treba izraditi konačni statički proračun za konstrukciju sa usvojenim i
projektovanim ojačanjima, i provjeriti stabilnost i sigurnost takve konstrukcije.
Naglašena aktuelnost ovih intervencija kod nas može se objasniti ne samo izuzetnim ratnim
razaranjima i njihovim posljedicama, nego i velikom nebrigom za ovakve objekte, njihovom
neodržavanju, neblagovremenoj sanaciji ranijih manjih oštećenja, kao i nekorektnim intervencijama u
slučajevima promjene namjene ovakvih objekata kroz postupke otvaranja novih otvora, pregrađivanja,
dograđivanja i sl.
Odluka o načinu rješavanja problematike sanacije i rekonstrukcije ovisi prije svega od: seizmičke zone
lokacije na kojoj se objekat nalazi, tipa i nivoa povreda,vremena koje nam je na raspolaganju za
intervenciju, raspoložive opreme, ekonomskih kriterija i stepena zahtijevane sigurnosti. [8]

1.4. Rekonstrukcija

Potreba za rekonstrukcijom nekog objekta može nastupiti iz najmanje dva razloga :

- kada investitor, odnosno korisnik, želi promjenu namjene objekta, pa je potrebno uvođenje
novih konstruktivnih elemenata (podvlaka, stupova, zidova, stepeništa, promjena krovišta itd.),
ili želi proširenje, pa i nadziđivanje postojećeg objekta, jednom riječju promjenu gabarita,
- objekat je u velikoj mjeri devastiran pa je potrebna temeljita obnova (rekonstrukcija) bivše
nosive strukture, pri čemu se često koristi prilika da se izvedu neke intervencije kao u gornjoj
varijanti. Pri ovoj drugoj varijanti, u najvećem broju slučajeva, potrebno je izvršiti i sanacione
radove na manjim oštećenjima, ili pak sanaciju sa ojačanjem nekih teže oštećenih konstruktivnih
elemenata.

Nije teško uvidjeti da je druga varijanta zahtjevnija i izazovnija za projektante, jer je u suštini
kompleksnija.
Bez obzira o kojoj se varijanti radi, rekonstrukcija u pravilu dozvoljava dosta slobode projektantu u
pogledu optimalnog izbora presjeka, materijala, i statičke šeme konstruktivnih elemenata.

Izvjesno je da u radovima na rekonstrukciji u prvom koraku je neophodno imati cjelovit uvid u :

- opšte stanje postojeće konstrukcije u smislu valjanosti opšteg konstruktivnog sistema (raspored
vertikalnih nosivih elemenata, vrste materijala od kojih su izvedeni, i naravno od stanja u kojem
se nalaze, te da li su kompatibilni sa predviđenim za ugradnju),
- konstruktivnu koncepciju temelja, materijala od kojih su izvedeni, njihovih dimenzija i dubine
fundiranja, kao i karakretiristika temeljnog tla.
Rekonstrukcija pak, kako i naziv sugeriše, podrazumjeva ponovno konstruisanje nečega, u ovom
slučaju nosivih struktura arhitektonskih objekata, za koje moraju postojati valjani razlozi.
Očigledno je da takvo poimanje problema rekonstrukcije zahtjeva jasno preciziranje, u smislu
određenja na koje dijelove objekta se to odnosi.Ovo je pak moguće samo ako je unaprijed definisana
namjena, odnosno funkcija objekta kao cjeline.
U užem smislu, pojam rekonstrukcije može se shvatiti i kao ponovno revitaliziranje nekadašnje, a sada
uništene, strukture.
I dok su ciljevi sanacije, prema iznesenoj definiciji potpuno jasni, to se za rekonstrukciju(e) nikako ne
može tvrditi.
Izbor kriterija i tehnologije intervencije je tehničko i kulturno pitanje, te kada imamo rascijep između
nauke i humanističke kulture, što se jako često javlja kod intervencija, za rezultat imamo obavezno i
jako loše rješenje.
Poseban problem predstavlja upotreba postojećih Zakona i Preporuka, koji iako nisu zamišljeni da se
primjene na Kulturnu baštinu, ako su strogo primjenjeni imaju kao posljedicu često teško i
neopravdano rješenje. [6]
Otklanjanje oštećenja je prvenstveni zahtjev sigurnosti i trajnosti objekta, te se mora izvršiti na takav
način da se objekat dovede u zadovoljavajuće stanje sigurnosti i trajnosti. Pošto se u nekim
slučajevima popravka mora izvršiti sa nekim materijalima koji u originalnoj konstrukciji nisu bili
upotrebljeni ovakve intervencije se moraju izvesti na način koji će u najmanjoj mogućoj mjeri
odstupiti od originala, i samo ukoliko ne mijenjaju osnovne karakteristike izgleda i prostora objekta i
okoline. Moguće je, ako je to neophodno, vršiti zahvate u temeljima, ispod zemlje i sl.
. Najbolji i nezamjenjiv način intervencije na zidanim objektima je permanetno održavanje.
Održavanje podrazumijeva skup aktivnosti koje se provode tokom projektovanog vijeka
građevine, sa ciljem da omoguće postizanje zahtjevane pouzdanosti.
Konstruktivni sistem objekta se može zaštiti i održavati i čišćenjem oluka, zamjenom hidroizolacije
krova, održavajući u zdravim uslovima ziđe, drvo, i metal i osiguravajući da su dijelovi konstrukcije
zaštićeni od insekata. U slučajevima kada se u objekat uvodi novi mehanički ili električni sistemi
nastoji se minimizirati broj novih rupa i izlaza u nosivoj konstrukciji.
U najvećem broju slučajeva sanacija značajno oštećene konstrukcije je složeniji posao i od podizanja
novog objekta. Kod nove konstrukcije raspolažemo odgovarajućim podacima na osnovu kojih se
konstrukcija projektuje i dimenzionira, a kod oštećene konstrukcije podatke treba ponovo provjeravati,
analizirati i upoređivati sa stanjem oštećene konstrukcije. Kod izuzetno velikih potresa može se desiti
da su oštećenja na konstrukciji takvog stepena da se ne isplati sanacija, ali je neophodno osigurati da
ne dođe do gubitka stabilnosti.
Međutim, u slučajevima, kada se utvrdi da je stepen oštećenja konstrukcije toliki da je nije moguće
popraviti, ili je dio konstrukcije, a u drastičnijim slučajevima i cijela konstrukcija uništena, potrebno je
izgraditi novu konstrukciju. Ukoliko se odlučimo za ponovnu izgradnju oštećene konstrukcije
potrebno je uraditi određene analize koje će pokazati da li ćemo podizati konstrukciju istoga tipa kao
ova koja je oštećena(srušena), eventualno ojačanu, ili podizati objekat sa novim konstruktivnim
sistemom, imajući u vidu dejstva i posljedice na konstrukciju koja je ranije egzistirala. Neophodno je
pri tome imati u vidu postojeći konstruktivni sistem, materijale od kojih je konstrukcija izgrađena,
funkciju konstrukcije, uticaje koji na nju djeluju, odnosno koji su djelovali, kao i uzroke oštećenja .

Teorijski, a i u praksi je dokazano da pri rekonstrukcijama dotrajalih, ili oštećenih, naročito zidanih
objekata, veoma je uputno drvene tavanice zamijeniti krutim (u svim pravcima) dijafragmama, obično
armirano-betonskim pločama.
Ponekad, sa ciljem racionalnog izvođenja, drvene tavanice se ne uklanjaju, već se preko njih odmah
betonira ploča, kojoj su pripremljeni oslonci u zidovima, te na taj način stara tavanica praktično služi
kao (izgubljena) oplata.
Takav postupak je prihvatljiv, ukoliko se novom betonskom pločom ne gubi mnogo na visini, i ako
naravno, dopunsko opterećenje mogu preuzeti oslonci i temelji.
Sa konstruktivnog stanovišta ovakvom rekonstrukcijom međuspratnih tavanica, dobivaju se, u svojoj
ravni, krute dijafragme koje su najbolji prenosnici horizontalnih (seizmičkih) opterećenja, pri čemu
zidovi na koje se ona oslanja imaju kompatibilna pomjeranja.
2.UPOTREBA BETONA I ARMIRANOG BETONA
Prilikom rekonstrukcija teže oštećenih prostora sa većim otvorima, ako se tavanice ne mogu sanirati
uobičajenim postupcima, pokazalo se kao veoma ekonomično rješenje upotreba spregnutih
konstrukcija u kombinaciji armirano-betonska ploča + čelični nosač (sl.2.1.). [7]

a.b.ploča d - debčjina a.b. ploče

sredstva za sprezanje gornja lamela min.≠ 100 x 8 mm.
čelični nosač min ho = 300mm,  = 4 mm.
(unutrašnja visina nosača)

donja lamela : širina i debljina prema kapacitetu nosivosti

sl. 2.1.
Preliminarne dimenzije (visokogradnja) :
- debljina ploče d ≈ 7 cm. (za garaže d ≈ 12 cm),
- čelični nosač : obično se izvodi od zavarenih čeličnih limova u formi nesimetričnih (u odnosu na
horizontalnu osu) I profila, ali primjenjivi su i valjani profili visine h o ≈ (1/15 do 1/25)·l, za
prostu gredu, i (1/20 do 1/30)·l, za kontinuirane nosače.
- sredstva za sprezanje : najpogodniji su čepovi Ø 16-22 mm. navareni na gornju nožicu nosača.
Moguća je i varijanta bez sprezanja ploče i nosača, ali tada to već nije spregnuti sistem, nije osigurano
smicanje ploče po nosaču, a i dobiva se znatno veća konstruktivna visina.
Takođe se koristi sprezanje čeličnih rešetkastih nosača sa monolitnim ili montažnim pločama (raspona
do 12 m.)
Na sličan način, popunjavanjem betonom, može se ojačati povrijeđeni stup (sl.2.2.) sa naprslinama i
deformacijama, odnosno izvođenje armiranobetonskog kapitela, ako je oštećena glava stupa (sl.). [7]

sl. 2.2.

Povećanje momenata inercije, pa time i nosivosti oštećenih čeličnih elemenata može se postići (kao
privremena mjera) betoniranjem bez oplate, na postavljenu armaturu (sl.2.3.) [7]

sl. 2.3.
Ovakve intervencije su dosta jednostavne za izvođenje, a redosljed radnji je :
- postavljanje armature i rabic mreže,
- nanošenje torkret betona na mrežu,
- zapunjavanje betonom.

2.1.PRIMJER UPOTREBE BETONA PRI INTERVENCIJAMA NA TEMELJIMA

Prikazuju se neki od načina temeljnih konstrukcija ispod objekata starijeg načina gradnje.
Jedan od najčešćih uzroka deformisanja, ili popuštanja ovih konstrukcija, pored nestabilnog tla, i loše
procjene nosivosti, jeste nepovezanost svih temelja, kao i nepoželjna denivelacija. [8]

- Poboljšanje nosivosti temeljne konstrukcije proširenjem temelja ili nekom vrstom

podupiranja, slika 2.1.1.

slika 2.1.1.

slika 2.1.2.

sl. 2.1.3.

Priprema temelja u slučaju kada je neophodna njihova sanacija i ojačanje podrazumijeva

uklanjanje oštećenih dijelova temelja do zdravog dijela materijala od kojeg je temelj urađen ranije,
uklanjanje svih nečistoća koje bi mogle biti prepreka kvalitetnoj intervenciji, oblikovanju u
betoniranju sa betonom iste marke kao što je postojeći(ukoliko je riječ o betonskim temeljima). U
slučaju kada radimo ojačanje zidova tada tu armaturu povezujemo sa temeljnim stopama ubacujući je
u otvore napravljene na svakih 30 do 50 cm. Ova preklopna armatura mora zalaziti u podrumske
zidove minimalno 50,0 cm.

2.2.PRIMJER UPOTREBE BETONA PRI INTERVENCIJAMA NA TAVANICAMA

U slučajevima kada se kod objekata kulturnog naslijeđa insistira na originalnim drvenim

tavanicama sa zadržavanjem odgovarajućih podgleda moguće je uraditi svojevrsni kompromis sa
zadržavanjem postojećih grednih nosača ( ukoliko su neoštečeni) uz njihovo sprezanje sa pritisnutom
pločom od MEPS betona u debljini od 6,0 cm . Ploča je armirana sa pocinčanom zavarenom čeličnom
mrežom . Grede i ploča sprežu se čeličnim trnovima 2 25 GA 240/360 na razmaku od 25,0 cm,
postavljenih u prethodno izbušene rupe i 3,0 cm i zalijevaju epoksi smolom radi postizanja što bolje
prionljivosti . Dužina trnova je 12,0 cm ( 7,0 cm u drvenoj gredi, a 5,0 cm u bet. ploči). Prije
betoniranja u ploču se ugrađuju čelične zatege, sa sidrrenjem u nosivim zidovima radi horizontalnog
pridržavanja zidova, a ručno se prije betoniranja zatežu silom ne većom od 30,0 KN. Drvene grede
treba namazati epoksi smolom te betonirati u mokrom sa ciljem povećavanja smoždenosti stropa.
Potrebno je raditi kontrolu progiba, pogotovo kod većih raspona . Ovakav način ojačanja
međuspratnih konstrukcija se izvodi i u slučaju nadziđivanja objekata, a ima slijedeće prednosti :

- izvođenje je brzo i jednostavno

- cijena ovakvog načina izvođenja međuspratnih konstrukcija je za dva do četiri puta manja
od bilo kojeg drugog načina
- radove je moguće izvoditi neovisno od vremenskih uslova
- omogućena je normalna funkcija prostorija koje se nalaze ispod tretirane etaže

U slučaju znatnih oštećenja drvenih stropnih konstrukcija primjenjuju se radikalni postupci

uklanjanja svih međuspratnih konstrukcija po visini objekta ili pak u jednom njegovom dijelu. Prije
ovakvog zahvata ptrebno je provesti postupak konsolidacije objekta kroz izradu razuporne armirano
betonske konstrukcije u nivou temelja i prizemlja objekta, koja će ujedno biti i odgovarajuće ojačanje
objekta i služiti za prihvatanje novih nosivih elemenata. Zidovi se stabiliziraju podizanjem sistema
cijevnih skela, odnosno postavljanjem određenih utežućih elemenata.
Da bi se unaprijedilo ponašanje na smicanje neophodno je ojačati međuprozorske stupce, obično
ubacujući vertikalne ili kose šipke. Ovakava vrsta intervencije je vrlo zahtjevna i po pitanju osjetljivih
radova i po pitanju ugrožavanja arhitektonskih vrijednosti objekta.
U seizmički aktivnim područjima u donjim etažama višespratnica ugrađuju se tzv. libažni slojevi,
naročito kod kratkih zidova ili međuprozorskih stubaca. Libažni sloj je u vidu položene elektrovarene
mreže promjera šipki 4,0 mm u sloju maltera na sredini međuprozorskog stupca ili se čak radi betosko
ojačanje takođe u sredini visine stupca debljine 6,0 do 10,0 cm (armaturne šipke 6,0 ili 8,0 mm). [8]

slika slika 2.2.1.

3. UPOTREBA ČELIKA

Potreba za ojačavanjem objekta u cjelini, najčešće potiče iz razloga nepovoljne dispozicije i

broja ukrutnih elemenata, dakle nepovoljnog i neusklađenog projektnog rješenja sa važećim
propisima.
Konstruktivni sklopovi objekata mogu se ojačavati na različite načine, prvenstveno u
zavisnosti od izvedene koncepcije sklopa i materijala od kojih je izveden.
U pravilu, to su intervencije pri kojima se interpoluju vertikalni nosivi elementi-zidna platna,
ili liftovska jezgra, iz čega se može zaključiti da se radi o skupim i nimalo jednostavnim zahvatima.
Proces propadanja kod željeznih elemenata se najčešće očituje kroz pojavu korozije usljed
koje se javlja proces redukcije nosivog presjeka i povećanje volumena usljed pojave hrđe kad je
željezni element stavljen unutar ziđa, kamena ili mermera hrđa uzrokuje pojavu cijepanja susjednog
materijala.
 Iskustva ukazuju da je primjena čeličnih valjanih, ili limenih profila veoma ekonomična i sa
stanovišta ugradnje efikasna. [7]

sl. 3.1.
Na sl. su prikazani najčešći oblici optimalnih formi poprečnih presjeka linijskih konstruktivnih
elemenata, koji se mogu koristiti pri rekonstrukcijama i sanacijama.
Za savladavanje većih otvora, u takvim situacijama, ako je donijeta odluka da se prijašnji nosači
zamjene novim, kao moguće, povoljno rješenje jeste primjena lakih rešetkastih («R») nosača, preko
kojih se postavljaju montažne armirano-betonske ploče .

Kako bi se spriječilo bočno pomjeranje u podužnom pravcu, potrebno je na donjem pojasu ugraditi
zatege.

Veoma su pogodni za ugrađivanje spregnuti stupovi velike nosivosti, kao kombinacija čeličnih
zatvorenih profila (cijevi okruglog ili poligonalnog presjeka), zapunjeni betonom. Alternativno,
koriste se otvoreni čelični profili, najčešće I profili, obloženi betonom, uz primjenu uzdužne armature
(sl.3.2.). . [7]

sl. 3.2.

Ojačanje objekta, pored izloženog načina, može se postići i umetanjem vertikalnih aseizmičkih
serklaža, koji se mogu izvoditi u dvije varijante : izvedbom, tj naknadnom ugradnjom armirano-
betonskih vertikalnih serklaža i izvedbom čeličnih pojaseva na uglovima objekta (sl.).

Ni jedan od navedenih načina nema dovoljne efektivnosti ukoliko objekat nema krute međukatne
konstrukcije, i ako novopostvljeni serklaži nemaju uspostavljenu vezu sa tim konstrukcijama.

sl.3.3.
Na sl. prikazan je još jedan način konstruisanja seizmičkog serklaža, kao i mogućnost njegovog
saniranja.
Iz priloženih slika može se odmah zaključiti da ni jedna od ponuđenih varijanti nije jednostavna za
ugradnju, da zahtijeva veliki utrošak materijala pa, prema tome i znatna sredstva.

3.1. INTERVENCIJE NA METALNIM (ČELIČNIM) KONSTRUKCIJAMA

Na sl. prikazan je način pripreme (rasterećenja) otklanjanjanja lokalne povrede, u peti nekog stupa, ili
njegova zamjena, primjenom vješaljki učvršćenim za neoštećene stupove, dok je na sl prikazana
mogućnost eliminacija deformacija, ispupčenja, ili naginjanja. Ispravljanje se obavlja pomoću vitla,
pričvršćenog za neoštećeni red stubova. [7]

sl. 3.1.1.
Ojačanje čeličnih oštećenih konstruktivnih elemenata uspješno se realizuje promjenom njegove
statičko-konstruktivne šeme

sl 3.1.2.
U ovom slučaju radi se o principu naknadnog1 unošenja aksijalne sile u povrijeđeni element, sa
mogućnošću kontrolisane promjene prvobitnog naponskog stanja i deformacija.

3.2. INTERVENCIJE NA ARMIRANO-BETONSKIM KONSTRUKCIJAMA

Sanacija, i eventualno ojačavanje, ovih konstruktivnih elemenata, u pravilu, predstavlja veoma složen
zadatak.Postoji više razloga za takav stav : iako su povrede vidljive, njihova dubina - nije; teško je na
jednostavan način dijagnosticirati uzrok povrede, takve elemente je veoma teško zamijeniti novim, jer
se pojavljuje problem rasterećenja, armatura jednih ulazi u armaturu drugih, neoštećenih ; postoji
gotovo uvijek problem pristupa, tj. oslobađanja dovoljnog prostora za izvođenje radova.

1
Kako je elemenat već bio opterećen, ne može se govoriti o prednaprezanju u klasičnom smislu.
 - ojačanje armirano-betonskih stupova

sl 3.2.1.
Šeme ojačanja armirano-betonskih stupova :
a – metalnim skeletom, b – obetoniranjem, c – proširenjem povrijeđene glave stupa,
d – rasterećenjem stupa privremenim potporama;
1 – povrijeđeni stup, 2 – metalni elementi za vezu, 3 – zavrtanj, 4 – ugaonici, ili U profili, 5 – umetci
(spojnice), 6 – omotač, 7 – armirano-betonski stezni omotač, ili torkret-beton po armaturnom skeletu,
8 – armaturni skelet, 9 – beton, 10 – podupirač od čelične cijevi, ili drveni stupac, 11 – metalni stezni
prstenovi, 12 – klinovi.ojačanje armirano-betonskih greda . [7]

sl 3.2.2.

Povrede koje se javljaju u vidu kosih naprslina u zoni oslonaca prečki, ili općenito u čvorovima
skeletnih sistema, kao i u slučajevima oštećenja stupova u zoni oslonaca, mogu se sanirati, pa ta
mjesta i ojačati, primjenom određenog broja vilica (prema proračunu) – na povrijeđenom dijelu
elementa, ili pomoću kosih cilindričnih trnova (sl.3.2.2.), pri čemu je veoma značajna mogućnost
rasterećenja, kako bi se osiguralo mjesto radova (sl.). . [7]
 sl.3.2.3.
3.3. INTERVENCIJE NA ZIDANIM KONSTRUKCIJAMA
Potrebno je odmah istaći da, kada je riječ o ojačanju teže oštećenih zidanih konstrukcija, donošenju
odluke o njihovoj sanaciji mora prethoditi iscrpna analiza o ekonomskoj svrsishodnosti takvih
postupaka koja uključuje troškove rušenja i gradnje novog objekta, s obzirom da radovi na sanacijama
i ojačanju, u pravilu, iziskuju znatne troškove i kvalifikovanu radnu snagu, različitog spektra
specijalnosti.
- ojačanje pri odvajanju zidova (sl.3.3.1.) – upotreba čeličnih elemenata
- Primjer utezanja objekta:

-
- slika 3.3.1.
3.4. INTERVENCIJE NA DRVENIM KONSTRUKCIJAMA

Sa ekonomske tačke gledišta veoma je upitna potreba ojačavanja oštećenih drvenih konstrukcija.S
obzirom da se radi o laganom materijalu, pogodnom za ugrađivanje i manipulisanje, čini se da je
najracinalniji postupak njihova zamjena, tim prije što je i rasterećenje moguće ostvariti na relativno
jednostavan način. Najčešći slučaj u visokogradnji jeste potreba za sanacijom, ili ojačavanjem
elemenata krovnih konstrukcija (sl.).Sredstva, materijali i načini ojačavanja ovih konstrukcija mogu
biti veoma različiti, počevši od valjanih profila i čeličnih lamela, do posebno oblikovanih elemenata
od armaturnog željeza – tzv. štapnih proteza, u vidu kratkih rešetkastih nosača, pogodnih za serijsku
primjenu (sl.).Inače, mogu se staviti određene primjedbe na primjenu tih proteza, s obzirom da postoje
sigurno jednostavnija rješanja, pa njihovo predstavljanje u ovom slučaju treba prije shvatiti kao ideju
za neka druga, slična rješenja. [8]

Sl. 3.4.1. Ojačavanje drvenih konstrukcija

sl 3.4.2.
a- šeme ojačanja krovnih greda koje imaju povrede u zoni oslonaca, primjenom bočnih podmetača,
b - isto, primjenom proteza, c - konstruktivna šema proteze, d - ojačanje pomoću bočnih
obrazina, e - isti pomoću proteze,
1- gornji pojas proteze, 2-donji pojas proteze, 3-ispuna rešetke, 4-gornja oslonačka letva, 5-
donja oslonačka letva, 6,7-elementi za pričvršćenje (ukrutu) gornjeg pojasa proteze, 8-razupora u
ravni pojaseva, 9-pokretni distancer, 10-obraz, 11-klamfa, 12-greda, 13 -podmetač ispod proteze,
14 -vjenčanica.
3.5. INTERVENCIJE NA MONTAŽNIM KONSTRUKCIJAMA
Remontovanje montažnih konstrukcija je vrlo delikatan zahvat, jer ti sistemi, zavisno od licence,
različito reaguju u istim okolnostima pa su povrede drugačijeg karaktera i obima, na različitim
lokalitetima.U pravilu, ti sistemi popuštaju (ukoliko se ne radi o direktnim pogocima projektila, a i
tada) na spojevima elemenata.Svakako je najpovoljnije, tj. najoptimalnije rješenje zamjena pojedinih
oštećenih elemenata, što uvijek nije moguće, bilo da su tako locirani, ili da je za njihovu zamjenu
potrebna demontaža većeg dijela objekta, ili se taj model više ne proizvodi. [5]
 sl. 3.5.1.
Na sl. prikazan je način potrebne sanacije zbog narušavanja veze između elemenata montažnog
sistema pojavom pukotina u gornjim i donjim šavovima međuprozorskog stupca.
Sanacija se ostvaruje primjenom napetih zatega i pojaseva pomoću navoja, ili stezanjem zavrtnjeva.
Na sl. prikazana je ta veza u vertikalnoj projekciji.
3.6. UTEZANJE OBJEKTA ČELIČNIM, ZATEGAMA - POJASEVIMA
Veoma važna metoda, naročito kod starih zidanih konstrukcija, je utezanje objekta čeličnim
zategama. Traži se da tavanice budu apsolutno krute u svojim ravnima da bi bilo sinhronizovano
pomjeranje vertikalnih elemenata. U cilju prevencije protiv daljnjeg razvoja lokalnih deformacija u
zidove takvih objekata se umeću metalni, armirano-betonski, horizontalni (rjeđe vertikalni) pojasevi
(serklaži). Zatege se izrađuju rjeđe od plosnog željeza(čelika) 10/50 mm, a češće od betonskog
(armature) čelika: 16 do 25, zavisno od veličine proračunske sile u zatezi, koja se može približno
izračunati prema empirijskoj relaciji :
Z=0,2 rld
gdje je :

r- čvrstoća zida (KN/cm2) na smicanje ili gnječenje ( u zavisnosti šta je mjerodavno ), l- dužina
povrijeđenog dijela zida, d-debljina zida (cm),
Podsjećamo da se na noseće zidove i zidove za ukrućenje moraju, u visini sprata, postaviti
armiranobetonski serklaži ili metalne zatege koji su sposobni da prenesu dozvoljenu silu zatezanja od
najmanje 30 KN. [5]
Fa = 2,0+ 0,4 n (u cm2) gdje je: n - broj nadzemnih etaža
Njihova namjena je da prime zatežuće sile, i obezbijede stabilnost zidova u koje se umeću, pa time i
cijelog objekta.Najčešče se izvode samo horizontalne zatege. Postavljaju se sa obje strane zida u
pripremljene brazde i provlače kroz otvore na okomitom zidu na koje se postavljaju ugaonici. Utezanje
se radi odozdo, i to po mogućnosti i sa unutrašnje i sa vanjske strane, s tim da ne treba uvijek raditi u
”vinkl”. Moraju se staviti dvije navrtke, jedna radna, jedna montažna – kako to majstori kažu ”kontra
matice”. Ovakve zatege ugrađuju se obavezno na nivoima međuspratnih tavanica. Neophodno je da
zatege po obimu objekta formiraju zatvoren prsten, što je vidljivo na slici. [5]
Treba odmah istaći da je postavljanje tih serklaža složen postupak, koji zahtijeva upotrebu većih
količina materijala. Pojasevi se ubacuju u podužne i poprečne zidove, pa se njihovim povezivanjem
dobije stabilan horizontalni poligon.Serklaži se obavezno postavljaju u ravnima međukatnih tavanica, i
moraju biti zatvoreni, a na uglovima objekta pojasevi se vezuju ugaonicima . Praktično, deformisani
dio objekta obuhvaćen pojasom mora biti pričvršćen za nedeformisani dio na dužini koja nije manja
od 1,5 dužine deformisanog dijela.Prednaprezanje pojasa izvodi se zateznim navrtkama sa lijevim i
desnim navojem, a postavljaju se obično u srednjem dijelu svakog dijela pojasa. Sila zetezanja
kontroliše se dinamometrijskim ključem, prema proračunskoj sili. Treba primjetiti da postoji
mogućnost utezanja elektrotermičkim postupkom, koji je dosta skup.
Sanacija sa rekonstrukcijom izvodi se u slučaju kad je objekat pretrpio veoma teška oštećenja,
odnosno u slučajevima kada objekat treba da promjeni namjenu, pa se sanacija sa rekonstrukcijom
obavlja i na neoštećenom objektu.
3.7.TAVANICE

Kao opšte pravilo za drvene stropove treba poslužiti činjenica da oni predstavljaju historijsku
vrijednost i kao takvi trebali bi biti održavani, armirani ili sa promjenjenim pojedinim propalim
dijelovima. U slučaju kada drvo ima podužne pukotine može se koristiti sintetičke smole. Druge
solucije podrazumijevaju postavljanje vilica u cilju ostvarivanja povezanosti odvojenih dijelova,
ojačanja uz korištenje podužne čelične ploče, spojene zakivcima međusobno ili uvezane sa vilicama.
Moguće je postaviti prednapregnuti kabl duž, na odgovarajući način oblikovanih, linija, blizu dva lica
nosača. Površina zidova neposredno ispod oslonaca drvenih greda je potencijalno slabo mjesto u
ovakvim konstrukcijama i treba ih provjeriti i konsolidirati.
Uspostavljanje prostorne krutosti konstrukcije prethodno napregnutim čeličnim skeletom
Vrlo je važno osigurati vezu između zidova i tavanica, odnosno zidova i krova, a način
osiguranja veze vidljiv je sa slike. U slučaju jakog potresa moguće je da bude premašena sila trenja
koja se razvija na kontaktu zidova i tavanica, i tada svaki zid djeluje za sebe i oštećuje se oscilacijama,
u vlastitoj i u ravni okomitoj na nju. Kod drvenih tavanica fizički se čeličnim sponama ili trnovima
vrši povezivanje nasuprotnih zidova u nivou stropa. Armirano-betonske horizontalne konstrukcije
izvode se monolitno vezane sa horizontalnim serklažima. [8]

Sl 3.7.1.
- Kod nadvratnika i nadprozornika moguća je intervencija čeličnim elementima koji će
preuzeti nosivu ulogu, slika

sl.3.7.2.

4. UPOTREBA DRVETA
Drvo je prvi od materijala otpornih na zatezanje koji je upotrebljen u podizanju konstrukcija.
Izrazito je anizotropan materijal. Čvrstoća drveta u pravcu vlakana je mjerodavna za dimenzioniranje .
Veza drvenih greda i drvenih stupova ne osigurava potrebnu krutost u čvoru te se iz tih razloga unose
elementi kosnika u drvene konstrukcije sa pravcem postavljanja da mogu preuzeti napone pritiska.

4.1.PRIVREMENA STABILIZACIJA

Začuđuje činjenica kako se malo prostora i pažnje posvećuje pripremnim i privremenim

radovima na poslovima sanacije oštećenih objekata visokogradnje, a oni su itekako važni, kako sa
stanovišta obezbjeđenja od daljnjeg urušavanja, tako i zbog učešća u konačnoj cijeni tih radova.
 Stoga su na sl. šematski prikazani ti radovi na primjerima zidanih objekata, starijeg načina
gradnje koji su upravo na našim prostorima masovno zastupljeni. Ukoliko se radi samo o konverziji
starih elemenata novim, prilikom njihovog odstranjivanja, često veliki problem predstavlja postupak
njihovog rasterećenja.
To nije nimalo jednostavan zadatak, jer se opterećenje sa tog elementa mora prenijeti na
(privremene) elemente za rasterećenje, ponekad i na postojeće, pri čemu se tako pojavljuje problem
krajnjih oslonaca preko kojih će se opterećenje konačno prenijeti na neopterećenu podlogu.
Sl

4.1.1.
A - poduhvatanja nagnutih zidova kosnicima

Sl 4.1.2.
C - poduhvatanje tavanica stupovima,
Prikazani primjeri odnose se na zidani objekat, nevelike spratnosti, koji je u velikoj mjeri
razoren, bez aseizmičkih serklaža, sa tavanicama od drvenih greda.

Privremena stabilizacija

sl 4.1.3.

Ovo se prvenstveno odnosi na teško oštećene zidove (opeka, kamen), koji su dobili otklon od
vertikale. Njihovo stabiliziranje, ukoliko je donijeta odluka o sanaciji, je od prvorazrednog značaja
prvenstveno iz razloga sigurnosti za sljedeće radove (ljudi, imovina, saobraćaj…..), a i zbog toga što
se to može smatrati prvom fazom njihove konačne sanacije.
Ukoliko se nosivi elementi konstruktivnog sistema teško oštećenih objekata karakterišu uočljivim
gubitkom stabilnosti, povezanim sa zaostalim deformacijama, koje sugerišu na mogućnost urušavanja,
oni se ne mogu koristiti ni za privremenu eksploataciju, i moraju biti podvrgnuti djelomičnoj, ili
potpunoj demontaži.
Takvi slučajevi su evidentni pri pomjeranju međukatnih ploča, oslonjenih na tri ili četiri strane sa
jedne od oslonačkih strana, pomjeranja podvlaka u ležištima za 50% projektne dubine nalijeganja,
otklon vertikalnih nosivih elemenata za više od 1/6 njihove debljine (kontura jezgre presjeka),
značajno naginjanje cijelog objekta itd.
Dakle, ovdje je riječ o kratkoročnim (privremenim) mjerama za stabilizaciju, kojima se treba
preduprijediti mogućnost daljnjeg urušavanja objekta sa ozbiljnim povredama, i stvaranjem uslova za
naredne radove.
Ukoliko otklon vrha zida iz vertikale premašuje 1/3 njegove debljine (d), tj. ako je (1/3d), a
prisutne su pouzdane veze sa tavanice, takav zid se privremeno stabilizuje postupkom postupnog
učvršćivanja.
Ako pak taj otklon ne premašuje 1/3 debljine zida ( ≤ 1/3d), zid se održava uz uslov prisustva
sigurnih veza sa tavanicama, ili nedeformisanim zidovima. U suprotnom, zid mora biti postupno
stabiliziran. Pri otklonu manjem od 1/6 debljine (d) zida, stabilizacija nije potrebna.
Za stabilizaciju, odnosno oslobađanje, zidova koriste se kosnici, razupore i zatege. Kosnici se
postavljaju pomoću kranova pod uglom 45 – 60o u odnosu na horizontalu.
Zidovi visine do 6 m. učvrščavaju se običnim jednostrukim kosnicima, a za visine od 12 m, i više –
dvostrukim.
Za kosnike se mogu koristiti okrugli drveni elementi prečnika 16-18 cm., ili bolje čelični kruti profili.
Uporedo sa postavljanjem kosnika počinje natezanje zida sa unutrašnje strane pomoću jakog čeličnog
užeta (Ø 8 mm., ili više), ili pomoću armaturnih šipki.Za natezanje užadi, odnosno armature, koristi se
dizalica ili čekrk (vitlo).
Ukrućivanje drvene stropne konstrukcije

slika 4.1.4. ukrućivanje drvene stropne konstrukcije daskama u dva okomita smjera i povezivanje sa
okolnim ziđem [8]

Veliki broj starih gradjevina imale su drvene krovne konstrukcije. Neke od ovih građevina imaju
krovnu konstrukciju starosti i do 100 godina, a još uvijek su neoštećene.
U najvećem broju postoje oštećenja, posebice usljed prisustva vlage javljaju se drvene gljive i insekti.
Oštećenja mogu biti površinska ili pak kao druga krajnost toliko duboka da je drvo izgubilo
nosivost.Nerijetko su krovne konstrukcije konstruktivno loše rješene što uzrokuje nepovoljnu
raspodjelu opterećenja, te se javlja opasnost po pitanju stabilnosti konstrukcije. Potrebno je kod
drvenih krovova obratiti pažnju na projektovanje veza za stabilizaciju u horizontalnom pravcu,
izvesti horizontalne armirano betonske serklaže na vrhu zidova na mjestima oslanjanja glavnih nosača
krova, kod armiranih zidanih konstrukcija.
Neke od krovnih konstrukcija tokom vremena bivaju i rekonstruirane - najčešće i najproblematičnije
je rezanje donjeg pojasa veznika u srednjem dijelu kako bi se izveli hodnici. Tada je potrebno srednje
stupove produžiti a donje pojaseve veznika dodatno poduprijeti. Ponekad kod tog postupka dolazi do
pomicanja donjeg pojasa i horizontalnih pomaka konstrukcije što uzrokuje neravnomjernu raspodjelu
opterećenja pojedinih elemenata. Neki su sada manje opterećeni nego što je to projektom predviđeno,
dok su opet drugi preopterećeni.
U slučaju jako velikih oštećenja najjednostavnije je cijelu konstrukciju zamijeniti. Kod manjih
oštećenja ili kod oštećenja objekata kulturne baštine minenjamo samo pojedine dijelove. Zaštita se radi
sa biocidnim sredstvima i novih i starih elemenata konstrukcije u slučaju nametnika . Zamjena
oštećenih dijelova je u većini slučajeva kompliciran postupak jer su obično najoštećeniji dijelovi
najopterećeniji i najteže dostupni – traži su stručno i pravilno podupiranje ostalog dijela konstrukcije,
uz detaljan projekat i kvalitetnog izvođača.
U slučaju nestručnog rezanja i promjene statičkog sistema krovne konstrukcije moguća su dva rješenja
i to odstranjene dijelove nadomjestiti i pravilno ih povezati sa preostalom konstrukcijom ili ako to nije
moguće izvršiti proračun novog sistema a potom izvesti odgovarajuća ojačanja .
Nikad se u ovakvim slučajevima stručnog podupiranja ili ubacivanja novih elemenata ne može biti
dovoljno oprezan. Konstrukciju je pri zamjeni potrebno rasteretiti, a kod podupiranja paziti da se
dijelovi konstrukcije ispod ne opterete pretjerano. Danas se koriste brzo rastuće vrste drveta, vrijeme
sječe je kraće, te je neophodno zaštiti drvo odgovarajućim sredstvima. U vremenima koja su za nama,
u pilanama se pažljivo birala drvena građa, praktično bez greške, sa dovoljno vremena da odleži.
Ako pak govorimo o drvetu odgovarajuća zaštita može se postići sa vodenim rastvorom, obično
sastavljenim od cinka, teških ulja, pokrivanjima i iznad svega sa lakom, firnajzom i sl.
Povećanje momenata inercije, pa time i nosivosti oštećenih čeličnih elemenata može se postići (kao
privremena mjera) dodavanjem drvenih elemenata (sl.), odnosno betoniranjem bez oplate, na
postavljenu armaturu (sl.4.1.5.) . [7]

sl4.1.5.

4.2.PRIMJENA INJEKTIRANJA
Postupak injektiranja možemo primjeniti za zapunjavanje manjih pukotina do 1,0 mm. Ukoliko su
pukotine veće i duboke (prolaze kroz osnovni materijal) primjenjujemo postupak torkretiranja ili
postupak preziđivanja. U nastavku će se dati redoslijed postupaka pri sanaciji injektiranjem. Upute su
uglavnom zanatske naravi, ali ne u smislu davanja tačne recepture smješe za injektiranje ili pak
instrukcija o načinu samog provođenja injektiranja.
Moguće je, također, da su u toku postojanja objekta rađene odgovarajuće izmjene, dogradnje
koje nisu dokumentovane.

Postupak je slijedeći:

- Odstranjivanje ispucalog maltera i drugog rastrešenog materijala duž pukotina u širini od 60 cm, te
čišćenje zone pukotine propuhivanjem, uz ubrizgavanje vode pod jakim pritiskom
- Spravljanje mješavine za ubrizgavanje od epoksidnih materijala ili cementnog mlijeka i nekog od
ekspanzivnih materijala(npr. 3% bentonita),
- Bušenje otvora duž pukotine na rastojanjima 30—50 cm (buše se pukotine prečnika 5.0 cm), a u
pukotine se ubacuju plastične cjevčice dužine 15-ak cm(Φ 12 mm ili Φ 19 mm ) u dubinu do 5.0 cm.
- Kontrola protoka injekcione smješe
- Mješavina za ubrizgavanje se injektira odozdo prema gore pod pritiskom od 0.03 N/mm2,

Primjena ovakve intervencije na objektu trebala bi da kao rezultat ima ispunjenje slijedećih uslova:
- krutost saniranih zidova mora biti ista ili veća u odnosu na originalnu konstrukciju
- i dinamičke karakterstike konstrukcije moraju biti približno jednake onim od originalne
konstrukcije
- u saniranim zidovima ne bi se smjeli ponoviti već viđeni mehanizmi loma
U slučaju da injektiramo pukotine u dvoslojnom zidu radimo sa smjesom od 90%
portlandskog cementa PC-35 i 10 % pucolana. Suhoj smjesi dodajemo vodu u odnosu otprilike 1:1 .
Rupe su dubine najmanje polovine debljine zida. Injektiranje jedne rupe završavamo kada iz cjevčice u
slijdećoj rupi počinje curiti injekciona masa. U ovom slučaju troši se 50-150 kg injekcione mase /m3
zida.
Ukoliko nemamo podataka o kompaktnosti ziđa radi se injektiranje kompletnog zida, a ako to nije
moguće onda jednim dijelom ziđa i to iznad i ispod tavanice u visini od 70,0 cm.
Primjena ovih postupaka injektiranja ima i jednu značajnu manjkavost jer ne omogućava postizanje
kontrolisane duktilnosti i zid i dalje ima krto ponašanje. Primjenom dijagonala sa absorberima
obezbijedila bi se dovoljna duktilnost konstrukcije i ponašanje kao i prije seizmičkog dejstva
(kontrolisana plastična deformacija). Sistemi seizmičke izolacije mogu da redukuju dinamički odgovor
konstrukcije višespratnih zgrada na dejstvo snažnih zemljotresa u poređenju sa istim kod klasičnih
zidanih konstrukcija.
Sanaciju zidova možemo uraditi njihovim potpunim ili djelomičnim preziđivanjem, uklanjajući
prethodno oštećene dijelove zida i pripremajući preostale dijelove čišćenjem, propuhivanjem ili
ispiranjem.Ukoliko je zid bio građen malterima slabijih kvaliteta radi se tzv. duboko fugovanje, te
potom malterisanje boljim malterima.
Ojačavanje zidova sa armaturnim mrežama radi se sa šipkama od 3,0 ili 4,0 mm i poljima dimenzija
10,0 sa 10,0 cm ili 15,0 sa 15,0 cm. Ukoliko je u pitanju slučaj kod kojeg se zidu daje određena
statička uloga koju ranije nije imao armiranje se radi sa većim profilima npr. 8,0 ili 10,0 mm sa
poljima 20,0 sa 20,0 cm ili 30,0 sa 30,0 cm elektrovarene čelične mreže, a nakon toga se vrši
torkretiranje u sloju betona debljine 5,0 cm.( mreže se obavezno međusobno povezuju odgovarajućim
ankerima).Ispitivanja su pokazala( stručni skup »Građenje u seizmičkim područjima« Budva
1981.god) da se kod ojačanog zida otpor na smicanje povećava za 3-4 puta u odnosu na isti neojačan
zid. [8]

Slika 4.2.1. sanacije zidova

Pukotine po fugama zida ukazuju da je primijenjen malter slabog kvaliteta, a ako su pukotine duž
opeke radi se o opeci slabog kvaliteta i da bi to dokazali moramo izvaditi uzorke i poslati na
ispitivanje. Pukotine u samom malteru nisu uvijek siguran pokazatelj da je došlo do ozbiljnih
oštećenja na samoj-nosivoj opeci, mogući uzrok je »prepečen« ili »izgoren« malter. Potrebno je obiti
malter i doći do nosive opeke i tek tada, ukoliko je to potrebno, pristupiti injektiranju. Preporučljivo je
raditi obostrano. Površina se konsolidira koristeći mikroinjektiranje sa specijalnim malterima sa
krečom i pucolanom.
Injektiranje zidane konstrukcije odgovarajućom injekcionom masom radi se i kod konstrukcija koje su
oštećene na način da je vezni materijal za zidanje propao usljed atmosferskih uticaja, pa zid
djelomično ili u cjelini djeluje kao suhozid.
Kada injektiranje primjenjujemo za saniranje pukotina prethodno je potrebno otkloniti uzroke koji su
doveli do pojave pukotina (slijeganje temeljnog tla, odnosno ojačanje temeljne konstrukcije). Kod
neodgovarajućeg izvođenja injektiranja mogu se pojaviti oštećenja npr. izbijanje blokova kod velikog
pritiska pri injektiranju, izbijanje injekcione mase na površinama konstrukcije i sl.
Također oštećenja na zidu mogu nastati na zidnoj konstrukciji usljed nedovoljnog kvaliteta materijala
za zidanje ili je pak materijal degradiran usljed djelovanja meteoroloških i drugih fizičkih i hemijskih
dejstava.U ovisnosti od toga da li ova pojava ima lokalni karakter ili je proširena po cijeloj
konstrukciji,odnosno njenom najvećem dijelu, kod sanacije ovih oštećenja samo mijenjamo lokalni
materijal, ili kod većih oštećenja izvršimo analizu statičkog stanja i tek onda usvajamo određeno
rješenje.
Procjena efektivnosti injektiranja može se ostvariti sa zvučnim testiranjem, endoskopskim
ispitivanjima in situ, testiranjem pritiska koristeći flat-jacks.
Injektiranje pukotina u naprslom ziđu:

plastična pločica
30–50 cm zid sa
cjevčicom

smjer
ubrizgavanja cca5,0 cm

ubrizgavanje  4 mm

slika 4.2.2.

- zidovi sa kosim pukotinama u nadvojima iznad otvora (sl.).

Sl 4.2.3.- zidovi sa X, i haotično raspoređenim pukotinama

Način sanacije : postavljanje armaturnih mreža po cijelom zidu, uz dopunsku armaturu oko otvora, a
potom torkretiranje .
Način sanacije : Obostrane aramturne mreže međusobno povezane ankerima Ø 6 mm ; u
međurazmacima željezni umetci ≠ 150x50 mm., na kraju torkretiranje. . [7]

4.3. SLIJEGANJE TEMELJA I INTERVENCIJE INJEKTIRANJEM

Ako dođe do neravnomjernog slijeganja tada će se konstrukcija zgrade, pogotovo zid koji je
krut, nastojati prilagoditi nastalom stanju u temeljnom tlu . Tamo gdje se temeljno tlo više sleglo,
konstrukcija će nastojati da se probije u dubinu, pa će se objesiti onaj dio koji se nije
slegao.Poboljšanje tla uz plitko temeljenje jeftinije je često rješenje i sve se više primjenjuje u
svjetskoj graditeljskoj praksi, a posebno s razvitkom tehnologija koje prate ove metode.

Slika4.3.1. injektiranje
4.4.METODE POBOLJŠANJA TLA

Metodama poboljšanja tla treba postićipovećanje nosivosti temeljnog tla, te smanjenje i/ili ubrzanje
slijeganja.
Poboljšanjem tla, radi povećanja nosivosti, postiže se povećanje čvrstoće na smicanje, i to:
sprečavanjem klizanja među česticama tla- metodama injektiranja, povećanjem zbijenosti tla -
metodama površinskog i dubinskog zbijanja, dreniranjem tla. [4]

5. UPOTREBA OPEKE

Ako se radi o nosivim zidovima od opeke ili kamena, njihova konverzija se najčešće izvodi
preziđivanjem, po potrebi sa ojačanjem u vidu obostranog armiranja, ili tzv. uokvirivanjem
armirano-betonskim serklažima.
Prilikom izvođenja novih zidova od opeke ili kamena potrebno je obratiti pažnju na njihovo vezivanje
sa postojećim – najpogodniji, ali ne i jednostavan, način jeste pomoću a.b. vertikalnih serklaža, koji
moraju biti povezani sa horizontalnim.

6. ZAKLJUČAK

Potrebno je odmah istaći da, kada je riječ o intervencijama na objektima visokogradnje,

donošenju odluke o načinu i vrsti upotrebljenog materijala mora prethoditi analiza o ekonomskoj
svrsishodnosti takvih postupaka, s obzirom da ovi radovi, u pravilu, iziskuju znatne troškove i
kvalifikovanu radnu snagu. Začuđuje, takođe, činjenica kako se malo prostora i pažnje posvećuje
pripremnim i privremenim radovima na poslovima sanacije oštećenih objekata visokogradnje, a oni su
itekako važni, kako sa stanovišta obezbjeđenja od daljnjeg urušavanja, tako i zbog učešća u konačnoj
cijeni tih radova. Procjenjuje se da se na rekonstrukcije postojećih građevina troši 25% sredstava u
odnosu na troškove izgradnje novih građevina (U.S. Census Bureau 1998). I pored velikog stepena
oštećenja kod objekata kulturnog naslijeđa, mora se intervenisati na zgradama sa ciljem da im se da
odgovarajuća sigurnost i stabilnost.
Izbor optimalnog oblika poprečnog presjeka i statičke šeme konstruktivnih elemenata, pri sanacijama i
rekonstrukcijama, u velikoj mjeri zavisi od dostupnosti, pa prema tome i mogućnosti njihove ugradnje.
Da bi ispunio postavljeni zadatak - optimalan izbor konstruktivnih elemenata, pri sanaciji i
rekonstrukciji, projektant-konstrukter mora posjedovati veoma širok spektar teorijskih i praktičnih
saznanja. Prema teoriji plastičnosti projektant se ne vodi postupkom istraživanja aktualnog
stanja konstrukcije nego proučavanjem na koji način konstrukcija može kolabirati.

7. Literatura:

[ 1] Emir Hadži-Musić : Aseizmičke konstrukcije u visokogradnji, Sarajevo: Svjetlost, ,1985

[ 2] Boško Petrović : Odabrana poglavlja iz zemljotresnog građevinarstva,Beograd: Građevinska
knjiga,1989
[ 3] Dražen Aničić,P.Fajfer i dr. : Zemljotresno inženjerstvo, Beograd Građevinska knjiga,1990
[ 4] Giorgio Croci:Structural restoration of architectural heritage”, Roma ”La Sapienza”,1998
[ 5] Emir Hadži-Musić : Metodologija obnove oštećenih objekata, PDS »Arhitektonske strukture« ,
Arhitektonski fakultet Sarajevo1998/2000
[ 6] Pravilnik o tehničkim normativima za izgradnju objekata visokogradnje u seizmičkim područjima,
Sl. list SFRJ,br 31/81, 49/82,29/83, 21/88, 52/90
[ 7] Skoko Milorad, „ Izbor optimalnih modela konstruktivnih elemenata pri sanaciji i rekonstrukciji
objekata visokogradnje ” magistarski rad , Arhitektonski fakultet Sarajevo 2004
[ 8] Amir Causevic: Konstruktivni aspekti sanacije i rekonstrukcije zidanih objekata visokogradnje,
magistarski rad , Arhitektonski fakultet Sarajevo 2004