Na svoj bi imendan 6. prosinca, prema jednoj legendi, sv.

Nikola svraćao do
obližnjeg sela i uveseljavao dječicu koja nisu odrastala u izobilju. Iako im roditeljske
ljubavi, prijatelja i hrane nije nedostajalo, oskudijevali su s igračkama i obućom.
Čizmice koje su inače brižno čuvali, dječica bi u večer prije Nikolinog imendana
posebno ulaštila i stavila na prozor, a u njima bi ih ujutro dočekala drvena igračka
koju je napravio Nikola. Kad je ostario i onemoćao, brižne majke nastavile su tu
tradiciju, stavljajući u čizmice što su našle u kući, jabuke, orahe ili bombone.

Prema drugoj legendi, koja ima dva završetka, u blizini Nikoline roditeljske kuće živio
je nekad bogat čovjek koji je izgubivši carsku službu izgubio i sav imetak. Imao je tri
kćeri za udaju, a kako nije imao za miraz, nesretnik je odlučio zaraditi na njihovoj
ljepoti i mladosti.

Iako je pravi razlog božićnog slavlja sadržan u samom nazivu blagdana, ljudi
Božić sve više doživljavaju kao vrijeme razonode i darivanja. I nije to loše, ali
samo ako pritom ne zaboravimo bit: malog Isusa, Boga koji nam se da(ru)je
nama ljudima. Upravo na njega je svojim životom ukazao sv. Nikola biskup
koji je, i čiji je spomendan svake godine sve više zasjenjen likom Djeda
Božićnjaka iliti Djeda Mraza…
Sigurno nema osobe koja nije barem jednom čula za svetog Nikolu, tog
zaštitnika djece koji na početku svakog prosinca ostavlja darove u čizmicama
i čarapicama. Također, svi znamo za ”Santa Clausa”, ”Djeda Božićnjaka”
odnosno ”Djeda Mraza” – u božićno vrijeme ne možemo proći gradom a da ne
vidimo barem desetina različitih njegovih izdanja: čovjeka prerušena u
njegov lik, lutku u izlogu, čokoladnog Djeda… Međutim, unatoč toj
sveprisutnosti u (pred)božićno vrijeme, malo tko zna da je sama ideja o
njemu nastala spajanjem atributa svetog Nikole te atributa poganskih bogova
koji, prema narodnim vjerovanjima, daruju djecu.  U ‘razvijenijim’ zemljama
poput Amerike i Kanade, gdje je i nastao sam lik Djeda Mraza spajajući
mnoge kulture svijeta u jedan lik. Tako je lik Djeda Mraza upao u središnji
plan predbožićnog vremena.

6. prosinca – dan čuda!

Sv. Nikola nam je uzor vjere. Sjetimo se na njegov blagdan, 6. prosinca,

njegova života (kako je pomagao drugima iz ljubavi, darivao ih…) i nastojimo
mu biti što sličniji. Svakoga dana u godini!

Vjerujem u svetog biskupa Nikolu. Ne u Nikolu iz robnih kuća i prodavaonica,

u Djeda božićnjaka koji služi isključivo za povećanje prometa. Pravi Nikola
nalazi se u velikoj opasnosti sve dok gledamo na svijet očima koje su
prekrivene materijalnom vagom.

Vjerujem u svetog Nikolu koji već stoljećima širi među ljudima duha radosti,
dobrote i ljubavi. Šesti prosinca je dan čuda. Maleni klikću od sreće, stariji
uživaju u dječjoj radosti. To čudo moglo bi se događati svaki dan, ne samo za
djecu.
Stoga molimo svetog biskupa Nikolu da velikim ljudima donese naočale,
posebne naočale pomoću kojih bi manje gledali na sebe, a više na druge: kod
kuće, na radnom mjestu, u javnosti, posvuda.

I prije svega, molimo ga da nam podari dobro srce!