GRIJANJE 

VENTILACIJA I 
KLIMATIZACIJA
Toplinska ugodnost
Osjećaj toplinske ugodnosti je individualan. Kod ostvarivanja toplinskog
stanja nikad nećemo ostvariti 100% zadovoljstvo osoba istog statusa.
Svrha je GViK sustava da se ostvare toplinski uvjeti-parametri koji će
odgovarati najvećem mogućem broju osoba.
Toplinska ugodnost ostvaruje se zajedničkim djelovanjem sljedećih
elemenata:
•Temperatura zraka u prostoru
•Unutarnja temperatura zidova
•Broj izmjena zraka u prostoru
•Vlažnost zraka
•Brzina strujanja zraka
•Odjevenost
•Razina tjelesne aktivnosti
•Ostali elementi stanja okoline (buka, namjena prostora i sl.)
GRIJANJE

Sustavi grijanja se mogu podijeliti prema energentu, načinu

zagrijavanja i prema izvedbi ogrjevnih tijela.

Podjela obzirom na korišteni energent

•plinski
•na loživo ulje
•električni
•na kruta goriva
•solarni
•na toplinu iz okoliša

Podjela prema načinu zagrijavanja

•lokalni ili pojedinačni
•centralni
Primjeri lokalnog grijanja su kamini (plinski, na kruta goriva), štednjaci
(električni, na kruta goriva), peći (na kruta goriva, električne, plinske,
uljne), zagrijači zraka (električni, plinski infracrveni), grijalice (plinske,
električne), električno podno grijanje itd.

Osim lokalnih sustava, postoje i centralni sustavi grijanja kod koji se

prostorija zagrijava posredno, pomoću ogrjevnih tijela kroz koje struji
prikladni prijenosnik energije, odnosno ogrjevni medij (topla ili vrela
voda, para, topli zrak) koji se zagrijava u izvoru topline smještenom na
jednom mjestu u građevini.

Primjeri su radijatorsko toplovodno centralno grijanje (na plin, loživo

ulje, kruta goriva, električno, solarno, spojeno na toplinarski sustav),
toplovodno podno grijanje, toplovodno grijanje velikih prostora zračnim
grijačima itd.
Prednosti centralnog sustava grijanja su jednolika temperaturna
razdioba, mali broj kotlova i dimnjaka te baratanje gorivom izvan
grijanog prostora. Nedostaci su složenost mjerenja potrošnje energije
za veći broj korisnika u zgradi, visoki investicijski i pogonski troškovi te
toplinski gubici u cijevima i kanalima.

Podjela prema izvedbi ogrjevnih tijela
•IZRAVNA (kamini, peći, grijalice, štednjaci..)
•RADIJATORSKA (toplovodni, vrelovodni, parni, električni itd.)
•KONVEKTORSKA
•VENTILOKONVEKTORSKA
•POVRŠINSKA (podni, zidni i stropni)

Od elemenata grijanja kod izvedbe građevina osvrnut ćemo se na tri

elementa o kojima naročito treba voditi računa pri izvedbi građevinskih
radova:
• Gabaritni dijelovi opreme
• Dimnjaci
• Površinska grijanja

Gabaritni dijelovi opreme grijanja su kotlovi, spremnici i sl. Potrebno

je provjeriti rješenja iz projekta u smislu da li je omogućeno
nesmetano unošenje i iznošenje opreme.

Dimnjaci se mogu kvalitetno realizirati zidani od elemenata tehničke

keramike s toplinskom izolacijom ili samostojeći iz inox cijevi.

Dimnjaci od elemenata tehničke keramike izvode se od elemenata

tvornički izrađenih.
Dimnjaci iz inoxa
Dvostrukostjeni elementi se koriste za gradnju novih dimnjaka.
Montiraju se na vanjski zid ili na unutarnji (obzidani dimnjak). Elementi
su otporni na visoke temperature, kondenzat i na vremenske uvjete.
Lako se montiraju.
Dimovodni elementi sa izolacijom od vune sastoje se od tri dijela. Dvije
cijevi i izolacije između njih. Izolacija - mineralna vuna je negoriva i
otporna je na visoke temperature te je postojnog oblika. Gumene
brtve i spojnice garantiraju nepropusnost vode i dimnih plinova.

Dimovodni elementi sa jednom stjenkom koriste se pri sanaciji

postojećeg dimnjaka. Brzo zagrijavanje cijevi i postizanje radne
temperature. Nepropusnost vode i dimnih plinova. Elementi su male
mase, izrađeni od inoxa.
Elementi se montiraju vrlo jednostavno, sa krova. Gumene brtve i
spojnice služe za kvalitetno spajanje jednostijenih cijevi, koljena, T-
komada.
Za saniranje dimnjaka jednostijeni dimovodni elementi su se pokazali
kao najekonomičnije rješenje.
Dimovodni elementi s dvostrukom stjenkom
Površinska grijanja

Površinska grijanja su podno i zidno grijanje, te stropno hlađenje.

Kroz toplinu zračenja podnog grijanja nastaje daleko manja razmjena

energije između čovjeka i površina koje okružuju prostoriju, nego kod
grijanja grijaćim tijelima.
Na taj se način temperatura prostorije može držati za 2-3° C nižom, bez
narušavanja osjećaja ugode. Sniženjem temperature prostorije kod
optimalne se regulacije troškovi grijanja mogu smanjiti za 15-20%.
Konačno ne treba previdjeti, da upotrebom podnog grijanja, zbog
nedostatka nezgrapnih grijaćih tijela, nema prepreka slobodnom uređenju
prostora.

Razlikuju se 2 vrste sustava postavljanja:

• sustav postavljanja na mokro
• sustav postavljanja na suho
.
Kod sustava postavljanja na mokro grijaće cijevi su postavljene potpuno ili
djelomično u estrih.
Primjer „mokrog” podnog grijanja
Na dilatacijama estriha, kao i kod prolaza ispod vrata i sl., cijevi podnog
grijanja postavljaju se u zaštitnu cijev da se omogući dilatacija.

Kod sustava polaganja na suho grijaće cijevi postavljene su u kontaktu

s elementima za toplinsku provodljivost ispod estriha.

Sve važnija pozicija grijanja pri niskim temperaturama, te alternativnih

energetskih sustava vodi do sve veće uporabe površinskih sustavia
grijanja, poput primjerice zidnog grijanja. Udobnost koju posreduje, čini
je, u usporedbi s konvencionalnim sustavima grijanja, varijantom
grijanja koja ide u korak s vremenom i štedi energiju.
Toplina zračenja po velikoj površini
Kroz za čovjeka ugodno zračenje topline i visoke temperature
okruženih površina,
temperatura prostorije se kod zidnog grijanja može podesiti na 2-3ºC
niže, nego kod konvektivnih grijaćih sustava. Osjećaj udobnosti ostaje
sačuvan usprkos snižavanju temperature.
Snižavanje temperature za 1 stupanj donosi uštedu energije od 6%. Na
taj način zidno grijanje pomaže uštedjeti energiju i troškove grijanja.
Kod zidnog grijanja pojavljuju se samo minimalna strujanja zraka u
prostoriji, stoga gotovo da i nema vrtloga prašine.
Sve te karakteristike zidnog grijanja posebno izlaze u susret fiziološkim
potrebama čovjeka i omogućuju higijensko i zdravije stanovanje.

Zidno grijanje odlikuje se kratkim zagrijavanjem i dobrom mogućnošću

regulacije zahvaljujući plitkoj ugradnji i maloj masi prekrivanja. Ovaj je
sustav grijanja posebno pogodan zbog brze regulacije.

Sustav mokrog polaganja zidnog grijanja koristi se na zidanim

zidovima.
Zid, mora biti ravan i odgovarati statičkim zahtjevima za primanje
zidnog grijanja.

Kod ugradnje zidnog grijanja na vanjskim zidovima, odnosno dijelovima

zgrade sa bitno nižim unutarnjim temperaturama koeficijent prolaza
topline (U-vrijednost) zida ne smije biti veća od 0,35 W/m²K. Ukoliko
nije dobivena ta vrijednost, treba postaviti dodatnu izolaciju, najbolje s
vanjske strane.
Zidno grijanje se uobičajeno ugrađuje do visine prostorije od 2m iznad
gotovog poda.

Zidno grijanje izvodi se od cijevi slično kao podno grijanje, a češće od

cijevnih registara manje debljine od cijevi.
Najčešće se zidno grijanje, zbog usporedivih temperatura sustava,
koristi kao dopuna podnim grijanjima.

Podna i panelna grijanja su niskotemperaturna grijanja te se kao izvor

topline mogu koristiti izvori topline nižeg temperaturnog nivoa s manjim
troškovima grijanja.

Izvor topline može biti dizalica topline, a zbog toga što je princip
dizalice topline sveprisutan u uređajima koji se u tehnici grijanja i
hlađenja dajemo princip rada dizalice topline.

Dizalice topline

Energija okoline (sunca) se nalazi na niskoj energetsko-temperaturnoj

razini koja je nedostatna za ispunjenje potreba za grijanjem,
dobivanjem el. energije i sl.
Dizalice topline (Toplinske pumpe, toplinske crpke) su uređaji koji
imaju sposobnost da energiju okoline niže temperaturne razine dižu na
višu temperaturnu razinu. Pri tome je potrebno uložiti jedan manji oblik
dodatnog rada, najčešće u obliku el. energije.
Kao izvor topline okoline toplinske pumpe najčešće koriste okolni zrak,
podzemne i površinske vode (more) i zemlju.
Energija zemlje može se koristiti putem zemljanog kolektora ili
zemljanih sondi.
Dizalica toplina je po svojim osnovnim karakteristikama nalik
kuhinjskom hladnjaku ali je njen princip rada obrnut od onoga za
hladnjak. Osnovni dijelovi dizalice topline su: isparivač,
kondenzator, kompresor, ekspanzijski ventil.

Ono što je najizraženija prednost primjene dizalice topline u odnosu na

klasična rješenja sustava grijanja, na svaki utrošeni kilovat električne
energije toplinska pumpa proizvede 2, 3 ili čak 4 puta više toplinske
energije.
Kakav će biti ovaj omjer, između ostaloga, ovisi o: izvoru topline iz
okoline, radnoj temperaturi i kvaliteti dizalice topline.

Što je radna temperatura toplinske pumpe (polazna temperatura

ogrjevne vode za sustav grijanja) viša, toplinska pumpa mora raditi sa
što višom izlaznom temperaturom, za što treba više dodatne energije, u
odnosu na nižu temperaturu, a za isti toplinski učin.

Toplinske pumpe daju izlazne temperature do max 55-65ºC ovisno o

tipu dizalice.

Osim za grijanje prostora, dizalica topline koriste se i za pripremu

sanitarne vode.

Dizalica topline se, osim za grijanje u ljetnim mjesecima koristi se i za

hlađenje prostora. Hlađenje je obrtnuti postupak rada dizalice topline -
princip rada kuhinjskog hladnjaka.

Ovakav bivalentni uređaj ne daje maksimum u dva potpuno suprotna

načina rada. Energetski bi bilo optimalnije koristiti odvojene sustave za
grijanje i hlađenje, međutim zbog investicijskih troškova najčešće se
primjenjuje jedan uređaj.
Ventilacija
•prirodna
•mehanička

Recirkulirajući sustav optoka zraka nije ventilacija. Potrebno je da

postoji dovod svježeg zraka da bi se sustav nazvao ventilacijom.
Prirodna ventilacija uspostavlja se pri razlici tlakova bez uporabe
ventilatora.
Prirodna ventilacija je ventilacija kod koje se zrak izmjenjuje zbog
efekta dimnjaka (uzrok strujanja) bez uporabe mehaničkih i drugih
sličnih uređaja. Ona se odvija putem infiltracije zraka kroz zazore
prozora i vrata, te zidova, otvaranjem prozora i vrata te izmjenom zraka
kroz ventilacijske kanale.
Prednosti ovakvog tipa ventilacije su mali investicijski troškovi,
jednostavno održavanje, jeftina pogonska energija, mala brzina
strujanja zraka i niska razina buke.
Nedostaci su slaba učinkovitost, slaba mogućnost upravljanja te
ovisnost o vremenskim uvjetima.
Mehanička ventilacija ostvaruje se uporabom ventilatora.

Prednosti mehaničke ventilacije su: ne ovisi o vremenskim uvjetima,

mogućnost dobre regulacije sustava, te fleksibilnosti rješenja.
Mane mehaničke ventilacije su viši investicijski troškovi, potrošnja
energije i mogući problemi s bukom.
Mehanička ventilacija može biti tlačna i odsisna.
ustavi mehaničke ventilacije mogu biti centralni i decentralizirani (za
svaki prostor posebno).
Dobra ventilacija ostvaruje:
•dobavu dovoljne količine svježeg zraka za razrjeđenje koncentarcije
zagađenja
•korištenje filtera zraka za uklanjanje mikroorganizama iz zraka
•sprječavanje razvoja mikroorganizama
•uklanjanje plinovitih zagađenja fizikalnim ili kemijskim apsorberima
•sustav strujanja koji omogućava da se svježi zrak dovodi u zonu
boravka, a zagađeni zrak da se odsisava neposredno na mjestu
nastanka.
Sustavi za povrat topline

Zrak koji se iz građevine

odsisava u okolinu (otpadni
zrak) je nositelj toplinske
energije koja se
bespovratno gubi. Zbog
uštede energije koriste se
uređaji za povrat topline
(regeneratori topline) u
kojima se korisna toplina iz
otpadnog zraka prenosi na
svježi zrak.
Kod izvedbe ventilacije (kao i kod klimatizacije) jer je gabaritna kod
većih građevina, potrebno je provjeriti sve koridore kojim ventilacijski
kanali prolaze, kao i da li su proboji kroz konstruktivne elemente
provedene kroz građevinski projekt.
Ukoliko to nije slučaj potrebno je konzultirati projektanta konstrukcije.

Klimatizacija
Klimatizacijom se ostvaruje kondicioniranje zraka, transport zraka i
ubacivanje u klimatizirani prostor.
Klimatizacijom se u prostoru (u okviru zadanih granica) održavaju
temperatura prostora, vlažnost zraka, brzina strujanja zraka, čistoća
zraka, te nivo buke i tlaka u prostoru u svrhu ostvarivanja ugodnosti
boravka u prostoru.

Klimatizacija objedinjuje grijanje i ventilaciju s hlađenjem i vlaženjem-

odvlaživanjem zraka. Tako i za klimatizacijske sustave treba provjeriti
projektno rješenje u smislu islu da li je omogućeno nesmetano
unošenje i iznošenje opreme. Gabaritni dijelovi opreme grijanja su
kotlovi, spremnici, klimakomore i sl.
Za klimakomore napominjemo da se one, zbog uštede prostora i svojih
dimenzija, te potrebe kontakta sa vanjskim zrakom, sve češće
montiraju na krovovima.

Kad se klimakomore smještaju u strojarnicama napominjemo da se

unos klimakomore u građevinu može vršiti u dijelovima-sekcijama i
konačnom montažom u strojarnici.
Klimakomora