SLAVOJ ŽIŽEK Ekološka tragika

Svoje predavanje nazvao je “Nered je pod nebesima... situacija je izvrsna” po izreci Mao Ce-tunga, a u
njemu se osvrnuo na “apokaliptične trendove; ekološku i digitalnu krizu te krizu svjetskog poretka”. “Ekologija
je danas jedno od najživljih ideoloških bojnih polja”, rekao je, pa nastavio: “Postoji pet strategija za
mistifikaciju ekološke krize. Prva je ignorancija. To je mentalni sklop u kojem tvrdimo da život ide dalje, da
takve teme nisu vrijedne našeg vremena, a da će se priroda pobrinuti sama za sebe. To je ono što Trump
misli. Zatim, uzdamo se u to da nas znanost i tehnologija mogu spasiti. Vjerujemo da nema razloga za brigu
jer ćemo uskoro smisliti neki potpuno čist izvor energije i biti sigurni. Treće, ostavljamo rješenje tržištu -
postavljamo više poreze za zagađivače”, objasnio je. Posljednje dvije strategije koje je naveo smatra
najopasnijima. “To je pritisak na osobnu odgovornost - ako kritiziraš društvo, ideologija odgovara na način da
te pita tko si ti da samo kritiziraš bez da daješ neku vrstu rješenja, pitaju te što si ti učinio da spasiš okoliš,
jesi li reciklirao sve svoje limenke Coca-Cole i jesi li bacio sve novine na pravo mjesto. To je reakcija
establišmenta koja te pita što si ti učinio i istovremeno ti daje lak izlaz iz teme - recikliraj i nastavi sa svojim
životom. Možda najgora opcija je zagovaranje povratka skromnom životu i prirodnom balansu, tradiciji. To je
najopasnija i najideološkija opcija - priroda sama je već u katastrofalnom stanju”, protumačio je i ekološku
situaciju opisao kao tragičnu - prokleti smo, ali istovremeno nemamo garanciju ni da ćemo uspjeti nešto
promijeniti čak i ako to pokušamo. Dapače, možemo napraviti cijelu stvar i gorom no što jest.

U decembru 2016. smog u velikim kineskim gradovima je postao tako gust da su hiljade ljudi pobegle na selo
gde je nebo još uvek plavo. Ova aero-pokalipsa je pogodila pola milijarde ljudi. Oni koji su ostali lutali su kroz
maglu sa gas maskama kao u nekom post-apokaliptičnom filmu. Klasna dimenzija je i ovde imala ključnu
ulogu: pre nego što su vlasti zatvorile aerodrome zbog loše vidljivosti, zagađene gradove su napustili ljudi
koji su mogli da plate skupe letove. Da stvar bude gora, vlasti Pekinga su smog proglasile prirodnom
nepogodom a ne posledicom industrijskog zagađenja, da bi izbegle svaku odgovornost. Tako su dugačkom
spisku izbeglica koje beže od ratova, suša, cunamija, zemljotresa i ekonomskih kriza dodati još jedni:
izbeglice od smoga.

Najčudnija stvar u vezi sa aero-pokalipsom je njena brza normalizacija: kada više nisu mogle da poriču
problem, vlasti su ustanovile procedure koje će ljudima omogućiti da nekako nastave sa svakodnevnim
životom, kao da je strašni smog samo još jedna nova životna činjenica: u danima kada je vazduh posebno
loš što manje izlazite iz kuće, a ako baš morate stavite masku. Deca se raduju zatvaranju škola i igranju kod
kuće. Putovanje na selo gde je nebo još uvek plavo postao je poseban događaj koji se željno iščekuje (u
Pekingu postoje agencije specijalizovane za takva jednodnevna putovanja). Važno je ne paničiti i održavati
privid da život ide dalje uprkos svim nedaćama.

To je razumljiva reakcija u smislu da smo suočeni sa „nečim“ tako dalekim od našeg kolektivnog iskustva da
ga ne vidimo – iako je svuda oko nas. To „nešto“ je naša iznenadna ugroženost ogromnim biološkim i
fizičkim promenama u svetu koji je do skoro podržavao naš opstanak. Da bi se nosila sa tom pretnjom, naša
kolektivna ideologija mobiliše mehanizme prerušavanja i samoobmanjivanja, do bukvalne žudnje za
neznanjem: „Opšti obrazac ponašanja ugroženih ljudskih društava je sve veće poricanje, umesto fokusiranje
na krizu.“

1.
Jedno je sigurno: svedoci smo vanredne društvene i psihološke promene – nemoguće postaje moguće. Prvi
događaj koji smo doživeli kao nemoguć ali nerealan (iako znamo da je predstojeća propast verovatna, ne
verujemo da će se zaista dogoditi i tako je odbacujemo kao nemoguću) postaje realan, ali više ne i nemoguć
(kada se katastrofa dogodi, ona se „ponovo normalizuje“, opaža se kao deo normalnog toka stvari, kao uvek-
već moguća). Ovaj paradoks je omogućen jazom između znanja i verovanja: znamo da je (ekološka) propast
moguća, čak verovatna, ali ne verujemo da će se zaista dogoditi.

Prisetimo se opsade Sarajeva iz 90-ih godina prošlog veka: činjenica da će „normalan“ evropski grad od pola
miliona stanovnika biti opkoljen, izgladnjivan, redovno bombardovan, da će njegovi građani biti terorisani
snajperskom vatrom itd. i da će sve to trajati tri godine, bila bi smatrana nezamislivom pre 1992 – zapadne
sile sigurno bi prekinule opsadu i otvorile siguran koridor do grada. Kada je opsada počela, čak su i građani
Sarajeva verovali da će to biti kratkotrajna epizoda i slali su decu na sigurno, „na nedelju-dve, dok ne prođe
ovaj haos“. A onda se opsada vrlo brzo „normalizovala“. Isti prelaz iz nezamislivog u normalno (s kratkom
međufazom panične otupelosti) može se razaznati u načinu na koji je liberalni deo američkog društva
reagovao na Trumpovu pobedu, kao i u načinu na koji se državna moć i krupni kapital odnose prema
ekološkim pretnjama, kao što je topljenje leda na Zemljinim polovima. Isti oni političari i menadžeri koji su
donedavno odbacivali strah od globalnog zagrevanja tvrdeći da to bivši komunisti šire paniku, ili da donosimo
preuranjene zaključke na osnovu nedovoljnih podataka – sada odjednom o globalnom zagrevanju govore
kao o prostoj činjenici koja je deo naše svakodnevice.

U julu 2008. CNN je više puta prikazao izveštaj „Ozelenjavanje Grenlanda“ slaveći nove mogućnosti koje
topljenje leda donosi Grenlanđanima – već mogu da gaje povrće na otvorenom itd. Taj izveštaj je
zlonameran ne samo zato što se fokusira na malu dobit od globalne katastrofe, već i zato što se poigrava
dvostrukim značenjem reči zeleno, „green“ (vegetacija i ekološka pitanja), pa se činjenica da na Grenlandu
(Greenland) zahvaljujući globalnom zagrevanju raste više vegetacije povezuje sa uzdizanjem ekološke
svesti. Ovakvi fenomeni su još jedna potvrda koliko je bila u pravu Naomi Klein kada je u svojoj knjizi
Doktrina šoka opisala način na koji globalni kapitalizam eksploatiše katastrofe (ratove, političke krize,
prirodne nepogode) kako bi se oslobodio „starih“ društvenih stega i nametnuo svoj program na tabli koju je
obrisala katastrofa. Možda predstojeće ekološke katastrofe neće nimalo podriti kapitalizam već će ga,
naprotiv, ojačati.

Pritom se gubi iz vida celina ekoloških promena. Na primer, sprečavanje nekih ekoloških pretnji može
doprineti zagrevanju polova. Ozonska rupa u stvari štiti Antarktik od globalnog zagrevanja. Jedno je izvesno:
prolazi moda narativa o ključnoj ulozi „intelektualnog rada“ u postindustrijskim društvima. Puka materijalnost
sveta oko nas osvetnički se potvrđuje u svim svojim aspektima, od predstojeće borbe za osiromašene
resurse (hranu, vodu, energiju, minerale) do zagađenja životne sredine. Čak i kada izražavamo spremnost
da preuzmemo odgovornost za ekološke promene, to može biti varljiva strategija izbegavanja da se
sagledaju njihove istinske razmere. Ima nečeg varljivo utešnog u toj spremnosti da se preuzme krivica za
pretnje našoj životnoj sredini: volimo da budemo krivi zato što ako smo krivi to znači da sve zavisi od nas, da
mi vučemo sve konce, dakle da možemo da se spasemo ako promenimo svoje živote. Bar nama na zapadu
je jako teško da prihvatimo da smo kao pojedinci svedeni na pasivnu ulogu nekoga ko sedi i čeka svoju
sudbinu. Da bismo izbegli taj položaj upuštamo se u frenetične, opsesivne aktivnosti: recikliramo staru

2.
hartiju, kupujemo organsku hranu, bilo šta, samo da održimo utisak da nešto radimo, da doprinosimo – kao
fudbalski navijač koji podržava svoj tim ispred televizora vičući i skačući iz fotelje, u sujevernom uverenju da
će time nekako uticati na rezultat utakmice.

Tipičan oblik fetišističkog poricanja realnosti u vezi sa ekologijom je sledeći: „Svestan sam da smo svi
ugroženi, ali zapravo u to ne verujem pa nisam spreman da preduzmem išta zaista važno, na primer da
promenim svoj način života“. Ovo poricanje se javlja i sa suprotnim predznakom: „Svestan sam da ne mogu
da utičem na proces koji možda vodi mojoj propasti (na primer erupcija vulkana), ali mi je suviše traumatično
da to prihvatim, pa ne mogu da odolim nalogu da nešto radim, mada znam da je to besmisleno“. Zar ne
kupujemo organsku hranu baš iz tog razloga? Ko zaista veruje da su natrule i skupe „organske“ jabuke
stvarno zdravije? Čak i da jesu (a mnoge verovatno jesu), kupujemo ih zato što na taj način ne kupujemo i
ne trošimo samo proizvod, već istovremeno radimo nešto smisleno, pokazujemo svoju brigu i globalnu svest,
učestvujemo u velikom kolektivnom projektu.

Moramo prestati s tim igrama. Aero-pokalipsa u Kini jasno ukazuje na granice preovlađujućeg odnosa prema
životnoj sredini, na tu neobičnu kombinaciju katastrofizma i rutine, osećanja krivice i ravnodušnosti. Ekologija
je danas jedno od glavnih ideoloških poprišta s celim nizom strategija zamagljivanja pravih dimenzija
ekološke pretnje: 1) obično neznanje: to je marginalni problem, ne zaslužuje da se njime bavimo, život
(kapitala) ide dalje, priroda će se pobrinuti sama za sebe; 2) nauka i tehnologija mogu da nas spasu; 3)
prepustite rešenje tržištu (veći porezi za zagađivače itd); 4) pritisak nad-ja na ličnu odgovornost umesto
velikih sistemskih mera: svako od nas treba da uradi ono što može – da reciklira, manje troši itd; 5) možda
najgori pristup po svojim ideološkim efektima: zalaganje za povratak prirodnoj ravnoteži, skromnijem,
tradicionalnom životu, odbacivanje ljudske oholosti kako bismo ponovo postali poštovanja dostojna deca
Majke Prirode.

Zar nam se preovlađujući ekološki diskurs ne obraća kao a priori krivima, dužnicima majke prirode, pod
neprestanim pritiskom super ega: „Šta si danas učinio da vratiš svoj dug prirodi? Da li si stavio sve novine u
odgovarajuću kantu za reciklažu? I sve flaše od piva i konzerve od koka-kole? Da li si koristio automobil
kada si mogao da se voziš biciklom ili nekim sredstvom javnog prevoza? Da li si uključio klima uređaj umesto
da širom otvoriš prozor?“ Lako je otkriti ideološke interese takve individualizacije: gubimo se u
samoispitivanju umesto da postavljamo mnogo umesnija globalna pitanja o celini naše industrijske
civilizacije. Treba primetiti i to kako se ovaj transfer odgovornosti na pojedinca brzo zamenuje lakim
rešenjima: recikliraj, kupuj organsku hranu, koristi obnovljivu energiju itd, pa više nećeš morati da se osećaš
krivim i moći ćeš da uživaš u životu kao i do sada.

Druga zamka koju treba izbeći je moralizujući antikapitalizam – sav onaj govor o tome kako se kapitalizam
održava zahvaljujući egoističnoj pohlepi kapitalista za više moći i bogatstva. U aktuelnom kapitalizmu, lična
pohlepa je podređena bezličnoj težnji samog kapitala da se reprodukuje i širi. Gotovo da nam je potrebno
više, a ne manje prosvećenog egoizma. Uzmimo ekološku pretnju: tu nema potrebe ni za kakvom pseudo-
animističkom ljubavlju prema prirodi; dovoljan je egoistički interes. Sukob između kapitalizma i ekologije
može izgledati kao tipičan sukob između patoloških egoističko-utilitarnih interesa i istinske etičke brige za
zajedničko dobro čovečanstva. Ali situacija je upravo suprotna: naše ekološke brige su utemeljene u

3.
utilitarnom interesu preživljavanja; one su naprosto prosvećeni lični interes, a u svom najvišem obliku interes
budućih generacija naspram našeg neposrednog interesa. Nju-ejdž spiritualistička predstava o svetosti
života kao takvog, o pravu životne sredine na očuvanje itd. ne igra nužnu ulogu u našoj ekološkoj svesti. Ako
u svemu tome tražimo etičku dimenziju, treba je potražiti u bezuslovnoj posvećenosti kapitalizma sopstvenoj
sve široj reprodukciji: kapitalista koji se bezuslovno posvećuje kapitalističkom porivu za širenjem spreman je
da na kocku stavi sve, pa i opstanak čovečanstva, ne radi neke „patološke“ dobiti ili cilja već radi
reprodukcije sistema kao cilja po sebi. Fiat profitus pereat mundus (Nek se pravi profit makar svet propao) –
to je njegov moto. Etički gledano, taj moto je naravno nastran, možda i zao – ali gledano strogo kantovski,
odbojnim ga čini naša „patološka“ reakcija koja proizlazi iz želje da preživimo: utoliko što deluje „u skladu sa
svojim pojmom“, kapitalista je neko ko verno sledi univerzalni cilj ne obazirući se ni na kakve „patološke“
prepreke.

Šta da se radi, što bi rekao Lenjin? U knjizi Šta se dogodilo u 20. veku? Peter Sloterdijk daje svoj odgovor na
pitanje šta da se radi u 21. veku, najjezgrovitije izražen naslovima prva dva eseja u knjizi, „Antropocen“ i „Od
pripitomljavanja čoveka do civilizovanja kultura“. „Antropocen“ označava novu epohu u životu naše planete u
kojoj mi ljudi ne možemo više da se oslanjamo na Zemlju kao na rezervoar koji je spreman da apsorbuje
posledice naše proizvodne aktivnosti: više ne možemo da zanemarimo uzgredne efekte (kolateralnu štetu)
svoje produktivnosti; oni više nisu u pozadini uspeha čovečanstva. Moramo prihvatiti da živimo na
„svemirskom brodu Zemlja“ i da smo odgovorni za uslove koji u njemu vladaju. Zemlja više nije postojana,
neprobojna pozadina naše proizvodne aktivnosti; ona se pojavljuje kao (još) jedan konačni objekt koji
možemo slučajno da uništimo ili pretvorimo u mesto nepogodno za život. A to znači: u trenutku kada
postanemo dovoljno moćni da utičemo na najosnovnije uslove sopstvenog života, moramo prihvatiti da smo
samo jedna životinjska vrsta na jednoj maloj planeti – to nam nameće upravo naša globalna razorna moć.
Novi odnos prema sopstvenoj sredini podrazumeva da čovek više nije herojski radnik koji izražava svoje
kreativne potencijale i crpi iz neiscrpnih resursa svoje sredine, već mnogo skromniji akter koji sarađuje sa
svojom sredinom i neprestano pregovara o podnošljivom nivou sigurnosti i stabilnosti.

Zar kapitalizam nije upravo model ignorisanja kolateralne štete? U kapitalističkoj reprodukciji važno je sve
šire cirkulisanje usmereno na profit, a kolateralna šteta naneta sredini koja nije uključena u troškove
proizvodnje prosto se zanemaruje – čak i pokušaji da se ona uzme u obzir i nadoknadi oporezivanjem (ili
direktnim stavljanjem cene na svaki korišćeni prirodni resurs, pa i na vazduh) osuđeni su na propast. Da
bismo uspostavili novi odnos prema sopstvenoj sredini potrebna nam je radikalna političko-ekonomska
promena, ono što Sloterdijk naziva „pripitomljavanje divlje životinje Kulture“. Dosad je svaka kultura
obrazovala i disciplinovala sopstvene pripadnike i garantovala građanski mir među njima u vidu državne
moći, ali odnos između različitih kultura i država je neprestano bio u senci potencijalnog rata, a svaki period
mira je bio samo privremeno primirje. Kao što je to zamislio Hegel, cela logika države kulminira u najvišem
činu herojstva, u spremnosti da se život žrtvuje za sopstvenu nacionalnu državu, što znači da divlji, varvarski
odnosi među državama služe kao temelj etičkog života u državi. Zar današnja Severna Koreja, koja
bezobzirno gomila nuklearno oružje i rakete da bi njima gađala udaljene ciljeve, nije krajnja karikatura te
logike bezuslovnog suvereniteta nacionalne države?

4.
Čim potpuno prihvatimo činjenicu da živimo u svemirskom brodu Zemlja, nameće se neodložan zadatak
civilizovanja samih civilizacija, nametanja univerzalne solidarnosti i saradnje među svim ljudskim
zajednicama, zadatak koji je otežan porastom sektaškog – verskog i etničkog – „herojskog“ nasilja i
spremnosti na samožrtvovanje (i žrtvovanje sveta) za neku određenu Ideju. Prevazilaženje kapitalističkog
ekspanzionizma, široka međunarodna solidarnost i saradnja morali bi uz to biti sposobni da se preobraze u
izvršnu moć spremnu da naruši državni suverenitet itd. Zar sve to nisu mere zaštite naših prirodnih i kulturnih
zajedničkih dobara? Ako one ne vode ka komunizmu, ako sobom ne privlače komunistički horizont, onda je
„komunizam“ reč bez značenja.

GLOBALNO ZATUPLJENJE
Kako bi odgovorio na sve prisutniji skepticizam oko globalnog zatopljenja među znanstvenicima, ponajprije u
SAD-u, američki profesor ekonomije odlučio je dekonstruirati najučestalije zablude zbog kojih dio
znanstvenika i dalje gorljivo odbacuje dokaze o opasnim klimatskim promjenama.

William D. Nordhaus, profesor ekonomije na sveučilištu Yale, u tekstu za The New York Review of
Books opovrgava glavne argumente skeptika koji ne vjeruju u klimatske promjene. Radeći na knjizi u kojoj
laicima nastoji približiti problem globalne promjene klime s ekonomskog, tržišno orijentiranog gledišta,
Nordhaus je isprva imao problema u istraživanju mišljenja skeptika zbog njihove prevelike raspršenosti po
raznim medijima. No, tada je naletio na komentatorski članak u The Wall Street Journalu od 27. siječnja
2012. naslovljen “Ne treba paničariti oko globalnog zatopljenja” koji potpisuje skupina od 16 znanstvenika. U
članku su sažeti brojni standardni prigovori skeptika koji su se u svojoj argumentaciji znali poslužiti i
Nordhausovim radovima. Kako bi ispravio njihova pogrešna tumačenja vlastitog rada, ali i osujetio pokušaje
diskreditacije drugih znanstvenika koji se bave istraživanjima klimatskih promjena, Nordhaus nabraja šest
glavnih pitanja koje članak postavlja i odgovara na njih jedno po jedno:
“Zagrijava li se planet uistinu?
Jesu li ljudski utjecaji važan doprinos zatopljenju?
Je li ugljični dioksid zagađivač?
Postoji li režim straha za skeptične klimatske znanstvenike?
Jesu li stajališta srednjostrujaških klimatskih znanstvenika prvenstveno motivirana željom za
financijskom dobiti?
Je li istina da će veća količina ugljičnog dioksida i dodatno zagrijavanje biti korisni?”

Nordhausova je teza da 16 znanstvenika na sva ta pitanja nude netočne odgovore te time dovode javnost u
zabunu oko “znanosti i ekonomije klimatskih promjena”.

Zagrijavanje
1. Prva tvrdnja glasi da planet Zemlja ne samo da se ne zagrijava, već je pravi problem “manjak globalnog
zagrijavanja u više od 10 posljednjih godina”. Nordhaus na to odgovara dijagramom koji pokazuje podatke o
prosječnoj globalnoj temperaturi od 1880. do 2011. godine preuzete iz triju različitih izvora: britanskog Centra
Hadley za klimatske promjene i istraživanja, Goddardova instituta za svemirska proučavanja pri NASA-i i
američkog Nacionalnog centra za klimatske podatke. Kako bi to potkrijepio, Nordhaus je s kolegom Xi
Chenom izradio vlastiti “indeks prosječne globalne temperature” u kojem su se “povijesni temperaturni nizovi

5.
koje smo konstruirali ponašali vrlo slično onima” prikazanima u dijagramu. Na prvi je pogled očito da
temperature rastu i da se tempo tog rasta povećava, a i statistička analiza pokazala je da je prosječna
globalna temperatura u posljednjih 30 godina rasla mnogo brže nego u prethodnim razdobljima.
Problem u donošenju općenitih zaključaka, naglašava Nordhaus, velika su kolebanja u kratkoročnim
temperaturnim nizovima, no zato je potrebno promatrati dugoročne trendove, koji jasno daju do znanja da su
“globalne temperature narasle tijekom posljednjih stotinu i više godina”, što je “jedno od najznačajnijih otkrića
klimatologije i statistike”.

Ljudski faktor
2. Druga je tvrdnja da je globalno zagrijavanje u posljednje 22 godine – otkako je UN-ov Međuvladin panel o
klimatskim promjenama (IPCC) počeo objavljivati svoje prognoze – bilo slabije od predviđanja računalno
generiranih modela te da je značaj uloge CO2 u povećavanju globalne temperature znatno precijenjen.
Nordhaus opisuje uobičajeni način na koji statističari testiraju pouzdanost klimatskih modela: “ubacuju
promjene u koncentracijama CO2 i druge klimatske utjecaje u klimatski model i procjenjuju rezultirajuću
krivulju temperature”, a zatim “izračunaju što bi se dogodilo u obrnutom slučaju gdje su jedine promjene
rezultat prirodnih uzroka” bez ikakva ljudskog utjecaja. Konačno se rezultati obaju modela uspoređuju sa
stvarnim temperaturnim podacima. Jedan takav pokus opisan je u Četvrtom izvješću o procjeni IPCC-a, a
uključio je 14 različitih klimatskih modela. Stručnjaci su napravili izračune temperaturnih kretanja u razdoblju
od 1900. do 2005. godine sa i bez ljudskih čimbenika. Rezultat su dva dijagrama od kojih prvi prikazuje
procjenu prosječnog porasta globalne temperature uzevši u obzir i prirodne čimbenike i emisiju stakleničkih
plinova (GHG), a drugi procjenu utemeljenu isključivo na prirodnim utjecajima. Crna linija predstavlja stvarne
podatke o temperaturi. Pokus je “pokazao da se klimatski modeli poklapaju sa zabilježenim temperaturnim
trendovima” samo kada je uključen i ljudski utjecaj – emisije CO2 i drugih stakleničkih plinova. Razlike
između dvaju modela osobito su izrazite nakon 1980., dok su za 2005. godinu proračuni utemeljeni isključivo
na prirodnim čimbenicima podcijenili stvaran porast temperature za otprilike 0,7 stupnjeva Celzija.

CO2
3. Treća tvrdnja poriče da CO2 zagađuje zrak. Nordhaus citira Zakon o čistom zraku u kojem se zagađivač
zraka definira kao “bilo koji čimbenik zagađenja zraka ili kombinacija takvih čimbenika, uključujući sve fizičke,
kemijske, biološke, radioaktivne … supstance ili tvari koje se ispuštaju ili na drugi način dolaze u okolni zrak”.
Citira i odluku Vrhovnog suda iz 2007. u kojoj je ugljični dioksid (i ostali staklenički plinovi) izričito naveden
kao zagađivač koji se uklapa u definiciju iz Zakona o čistom zraku. Služeći se ekonomskom definicijom
zagađivača kao negativne nuspojave – “nusproizvoda ekonomske aktivnosti koji šteti nevinim
promatračima”, pita se hoće li emisije stakleničkih plinova prouzročiti takve štete. Kao odgovor nudi studiju
Richarda Tola “Ekonomski učinci klimatskih promjena” iz 2009. u kojoj je ustanovljeno da, osobito u slučaju
zatopljenja većeg od 2 stupnja Celzija, dolazi do širokog spektra oštećenja među kojima su najozbiljnija
“podizanje razine mora, intenzivniji orkani, nestanci vrsta i ekosustava, kiseljenje okeana, kao i prijetnje
prirodnom i kulturnom nasljeđu planeta”.

“Izloženost napadima”
4. Četvrta je tvrdnja da su znanstvenici koji ne vjeruju u klimatske promjene izloženi teroru i da žive u
stalnom strahu za svoju karijeru, imovinu, pa i egzistenciju. Mnogi mlađi znanstvenici, uvjeravaju autori

6.
članka, “boje se progovoriti iz straha da neće biti promaknuti – ili nešto još gore…”. Svoju situaciju
uspoređuju s razdobljem kada je Trofim Lisenko u Sovjetskom Savezu proganjao biologe koji su izražavali
vjerovanje u postojanje gena te su zbog toga ostajali bez posla, završavali u gulazima i bivali osuđeni na
smrt. Nordhaus donosi kratku povijest zloglasnog sovjetskog pseudoznanstvenika koji je pod Staljinovim
okriljem zabranio genetska istraživanja kao “neznanstvena”, onemogućio rad tisućama genetičara i nanio
sovjetskoj biologiji katastrofalnu štetu od koje se ova oporavljala godinama. No, posve odbacuje ideju da se
današnji američki klimatski skeptici nalaze u sličnom položaju. Ne samo da nitko od njih nije izbačen s
Nacionalne akademije znanosti, već mnogi pripadaju najuglednijim svjetskim sveučilištima,”uključujući
Princeton, MIT, Rockefeller, Cambridge i Sveučilište u Parizu”. S obzirom da se oko klimatskih promjena još
uvijek vrte brojne kontroverze i vode žučne debate, Nordhaus smatra da je istina upravo obrnuta od onoga
što tvrdi 16 znanstvenika: da su “disidentski glasovi i nove teorije dobrodošle jer su kritične za izoštravanje
naše analize”.

Glad za profitom
5. Peta tvrdnja optužuje srednjostrujaške znanstvenike da se teorije o klimatskim promjenama drže radi
vlastite materijalne koristi, izvlačeći novac od vlade i raznih zaklada za svoja akademska istraživanja pod
egidom spašavanja planeta. Nordhaus taj argument naziva u potpunosti neutemeljenim. Podsjeća da je
“prve precizne izračune utjecaja povećanih koncentracija CO2 na temperaturu Zemljine površine načinio
Svante Arrhenius 1896.”, davno prije nastanka Nacionalne zaklade za znanost čiji novac znanstvenici
navodno žele izvući izmišljanjem teorije klimatskih promjena. Također, Nordhaus napominje da autori IPCC-
a nisu plaćeni za svoj rad, kao ni sudionici panela na Nacionalnoj akademiji znanosti. Dapače, često su
izloženi strogim provjerama zbog mogućeg sukoba interesa, kao i “grubim političkim napadima kada se
njihovi stavovi sukobe s trenutnim političkim i religijskim naučavanjima”. S jednakim se problemima susreću i
ekonomisti Keynesove škole zbog svojih prijedloga izlaska iz recesije i evolucijski biolozi zbog “ateističkih”
spoznaja o stvarnoj starosti Zemlje. Nordhaus povezuje napade na klimatologe bogatim i moćnim
pojedincima i industrijama kojima nije u interesu usporavanje klimatskih promjena te ih uspoređuje s
duhanskim korporacijama koje su se svojedobno svim silama opirale znanstvenim dokazima o štetnosti
pušenja. 1953. godine pokrenule su kampanju kojom bi se “javnost i vlada uvjerile da nema čvrstih
znanstvenih dokaza” da je pušenje opasno po zdravlje te su čak nudile sponzorstvo znanstvenicima koji
podupiru njihove objave. Situacija s negiranjem klimatskih promjena još je ozbiljnija jer je u igri daleko veći
novac. Američka duhanska industrija danas ubire profit manji od 100 milijardi dolara, dok “izdaci na sva
energetska dobra i usluge iznose blizu 1000 milijardi dolara”. Radikalno ograničenje emisije CO2 potrebno
da se uspori rast temperature imalo bi velike ekonomske posljedice te će “trgovci sumnjom” i dalje činiti sve
da ospore znanstvena dostignuća.

Pogrešno tumačenje
6. Šesta i konačna točka rasprave koristi upravo Nordhausovu studiju kako bi dokazala da bi za ekonomiju
bilo najbolje dopustiti još 50 godina rasta neometanog ograničavanjem emisije stakleničkih plinova. “To bi
bilo od osobite koristi slabije razvijenim dijelovima svijeta”, a oprečna politika imala bi negativan utjecaj na
ulaganja. Također, veća količina CO2 i “umjereno zatopljenje” imali bi u cjelini pozitivan utjecaj na planet.
Nordhaus tvrdi da su njegova istraživanja posve pogrešno protumačena, počevši od elementarne pogreške
da se kao kriterij izbora ulaganja uzima omjer troškova i dobiti umjesto neto dobiti (razlike troškova i dobiti).

7.
Također upozorava da su autori članka pogrešno iščitali njegove rezultate koji jasno pokazuju da su neto
dobiti od hitnog poduzimanja mjera protiv globalnog zatopljenja veće nego u slučaju 50-godišnje odgode.
Prema tablici iz njegove studije “Pitanje ravnoteže: Vaganje opcija u politici globalnog zatopljenja” (2008.),
cijena odgode smanjenja emisije CO2 danas bi iznosila 4,1 trilijun dolara. “Čekanje nije samo ekonomski
skupo, već će i prijelaz učiniti mnogo skupljim jednom kad do njega dođe”. Kao najučinkovitiju mjeru
predlaže znatno povišenje troškova emisija CO2 koje bi potaklo biznise i kućanstva na smanjenje štetnih
aktivnosti.

U zaključku teksta Nordhaus priznaje da u istraživanju klimatskih promjena postoji još mnoštvo zagonetaka i
nesigurnosti, kao i brojna neodgovorena pitanja “o budućnosti velikih ledenih pokrova na Grenlandu i
zapadnoj Antarktici; odmrzavanju obilnih zaliha smrznutog metana; promjenama obrazaca cirkulacije
sjevernog Atlantika; potencijalu za nekontrolirano zagrijavanje; i utjecajima karbonizacije i kiseljenja okeana”.
Te geofizičke promjene teško je uklopiti u ekonomske modele, a trenutne političke mjere služe prvenstveno
kao zaštita od nepredviđenih opasnosti. No upravo bi zbog tih nesigurnosti, smatra Nordhaus, mjere
usporavanja klimatskih promjena trebale biti strože i što hitnije provedene. Problemu treba pristupiti “hladne
glave i topla srca. I s poštovanjem prema zdravoj logici i dobroj znanosti.”

8.