Professional Documents
Culture Documents
Klonu Ruka U Vojvode Vuka
Klonu Ruka U Vojvode Vuka
piše: Malog Vojina zvali su Ture. Pred turskim terorom, njegov otac porodicu je
Ilija doveo iz Sjenice u Kragujevac. "Ide Voja Ture! ", vikali su njegovi vršnjaci,
Trifunović
bežećikad bi poveo svoje Palilulce udečačke ulične bitke. Voja Ture završiće
Vojnu akademiju i u činu potporučnika vratiće se u Kragujevac, ali će
ostaviti brzo svoje epolete i, kao običan četnik, krenuti ka jugu. Postaće brzo
vojvoda i svoje četnike vodiće u smrt i u slavu. Bio je tvrd, strog, grub ratnik.
Ponekad, ratovao je sa suviše mržnje, što je i sam priznavao: "Bio bih u borbi
blaži, da mi danonoćno pred očima ne lebdi slika mog oca, golgotska i
strašna, kako ga vezanog, muče Turci. Nek idu u pakao!" Vojvoda Vuk nije
štedeo ni sebe, ni svoje borce, a kamoli neprijatelja.
VOJVODA VUK
Milisav Jelić
uz nemoćne kletve prenera-ženih momaka zloglasnog sjeničkog paše Ćatovića, odleteo je
u vazduh pašin gospodski konak.
Dok su izvršioci ovog dela - neki odvažni mladići srpski, čiji rodi-telji godinu dana ranije
behu pali kao žrtve svemoći krvoločnog paše, koristivši se opštom pometnjom
neočekivano probuđene čaršije i zabunom vlasti, žurno izmicali od zapaljenih ruševina,
tonući sve dublje u noćnu pomrčinu, dotle su Srbi Sjeničani, bunovni i preplašeni,
nervozno podupirali vrata svojih domova stolovima, stolicama, ormanima i drugim
nameštajem, jer su iz ranijeg iskustva znali da će ogorčeni Turci, čim se malo priberu od
prvog iznenađenja, sa svih strana navaliti na njih da na njima iskale svoj aziatski bes,
pošto im je to mnogo lakše nego da se krenu u poteru za dobro naoružanim i svakog
trenutka na smrt spremnim osvetnicima.
I zaista. Ne beše prošlo ni punih dvadeset minuta od trenutka kad je eksplozija zatresla
malenu kasabu, a Turci gomilama nagrnuše srpskim kućama kao vuci kad osete miris
tora. Pod teškim udarcima njihovih kundaka slaba vrata brzo behu poizvaljivana i oni se
uz divljačko halakanje izgubiše po neosvetljenim stanovima nesrećnih Srba. Zaplamteše
stotine pušaka, začuše se tupi udarci po rebrima nevinih domaćina, praćeni zaglušnom
kuknjavom žena i jezivom piskom nejači, pa se najzad sve utiša. Turci savladaše
očajnički otpor golorukih branioca.
Na nekoliko meseci iza ovog događaja, na sam dan Svetog Proroka Ilije, u Kragujevcu
osvanu jedan Sjeničanin sa ženom i četvoro dece, od kojih najstarijem, jednom živahnom
i kočopernom muškarčiću okrugle glave i sitnih crnih očiju, jedva da imaše šest godina.
Taj Sjeničanin beše Aleksa Popović, siromašni sedlarski majstor.
Kakva je tebe golema nevolja naterala u Šumadiju? - upitao je sutra dan Aleksu načelnik
okružni, kad je ovaj izišao pred njega, zajedno sa porodicom.
Jedna četa popušta, i Vojvoda, trkom, kroz vrelu vatru zrna, staje na njeno čelo. I vodi je
napred, u juriš, skroz napred, do pod sam bugarski položaj. Geler bombe ranjava ga u
desnu ruku, on samo prebaci karabin u levu i ide dalje. Napred! Pokušavaju da ga
zaustave, da ga povedu u zaklon na previjanje. On odmahuje rukom, rana mu nije teška...
Smrtonosno zrno, ispaljeno izbliza, prolazi mu kroz srce, i Vojvoda polako pada,
prihvataju ga ruke vernih četnika. Očajnički krik starog graničara, Vukovog pratioca i
ordonansa - jaoj! pogibe komandant! - objavilo je smrt hrabrog sina Srbije. Zauzeće
Gruniškog visa bila je vošta-nica koju su na grobu Vojvodinom "zapalili" četnici.
- Pobegao sam iz sultanove države da spasem glavu i da ovde u slobodi vaspitam decu,
jer se samo tako mogu osvetiti Turcima za sve zulume koje su mi do sada učinili,
odgovorio je Aleksa jetkim glasom, bacivši na svog prvenca pogled pun nade i
pouzdanja.
- Ne brini ništa Aleksa... Napredna je varoš u koju si došao. Biće u njoj puno posla za
tebe, tako da tvoja porodica neće ni u čemu oskudevati.
Imao je pravo čestiti Aleksa kad je u početku razgovora sa načelnikom izrazio svoje
uverenje da će ga deca moći osvetiti samo tako ako se budu vaspitavala u slobodi.
Besmrtna Šumadija ga zaista nije pokolebala u tom uverenju. Ona je zadahnula svojim
buntovnim i oslobodilačkim dahom njegovog prvenca Vojina, koji je, razvivši se
vremenom u strašnog Vojvodu Vuka, godinama uspešno podrivao temelje otomanskog
carstva, sveteći na taj načine samo ne svog oca već sve Srbe koje su Turci u raznim
vremenima zlim delima zadužili.
Pod imenom "Voja Ture", kako su ga popularno pokrstili njegovi novi drugari, mali Vuk
je odmah po dolasku u Kragujevac počeo da se sprema za svoj junački poziv. Predvodio
je svoje vršnjake - dečake iz kragujevačke "Palilule" u boj protiv organizovanih dečjih
grupa iz drugih krajeva varoši, a naro-čito protiv ratobornih "Sušičana". Od kolevke
navikao na muke i patnje, očeličen i prekaljen tegobnim putovanjem od Sandžaka do
Šumadije, gotov da prkosi i jačem od sebe, on je prilikom ovih sudara bio prava napast za
svoje male protivnike, ma da je on sam od mnogih bio manji. Dovoljno je bilo da se u
njihovim redovima čuje: "ide Voja Ture", pa da se svi razbegnu kao vrapci kad na njih
naleti gladan kobac. Tako su njegovi "Palilulci" uvek pobeđivali.
Ovo svoje vojničko znanje, stečeno na peskovitim obalama Lepenice, Vuk je upotpuno u
Vojnoj akademiji u koju je stupio po svršetku šestog razreda kragujevačke gimnazije,
naoružan u njoj verom u srećnu zvezdu Srbije i u snagu svoje nacije.
Rođen u ropskom mraku, tako reći pod zamahom krvavog turskog jatagana, vojvoda Vuk
je bio te zle sreće da u najranijim godinama svog mučnog detinjstva, kad je duša
najprijemčivija za utiske, više puta sa užasom gleda kako njegov jadni otac, vezanih ruku
preko leđa, posrće i pada pod snažnim udarcima osmanlijskih kundaka. Ta činjenica,
bolna i grozna, bila je od presudnog uticaja na docniju Vukovu borbenu delatnost. NJom
se potpuno da objasniti i opravdati ona njegova smrtna mržnja prema Turcima i ostalim
neprijateljima slobode našeg naroda, mržnja koja ga do groba nije napuštala i koja je bila
glavni i jedini izvor svih onih preteranosti koje je on za vreme četovanja i ratovanja češće
ispoljavao, a o kojima još i danas vrlo rado, da ne rečem zlonamerno, govore oni koji
neustrašivog vojvodu nisu bliže poznavali. Uvek dosledan toj mržnji, on nikad nije hteo
da posluša drugove kad su, koristeći se njegovim dobrim raspoloženjem, oprezno
pokušavali da prijateljskim uticajem na njega ublaže preoštar način borbe sa
neprijateljem. - "Da mi danonoćno ne lebdi pred očima golgotski strašna slika mučenja
mog oca, ja bih vas poslušao. Ovako, neka svi neprijatelji idu u pakao", odgovarao je
Vuk.
I odlazili su mnogi neprijatelji đavolu ili bogu. Otišao je najzad i sam Vuk za njima. Ali
su njegova herojska dela, spletena još za vreme njegovog života u večnu legendu, ostala
da nas bar s vremena na vreme potsećaju na njega i da nas oduševljavaju za nesebičnu
službi zemlji i narodu.
Mrk i strašan - tako ga opisuju svedoci - Vojvoda, omanji, zdepast, sa redenikom preko
pohabane uniforme, sa karabinom u desnoj ruci, uvek spreman da ubije svakoga ko
popusti, išao je pred svojim četnicima, i uvek bio tamo gde je pogibija bila najljuća.
Vojnici omađijani njegovom hrabrošću, išli su spremno za njim i u vatru i u vodu.
Uvek zanet mišlju da uništi protivnika, Vuk nije ni najmanje štedeo svoje ljude. Pa ipak
niko od njih ni u jednoj prilici nije negodovao, jer je on, Vuk, okrušast i jedan kao
naliven, više zdepast, uvek sa pripisanim redenikom preko pohabane uniforme i sa
karabinom u desnoj ruci, prkosno uzdignutih crnih brkova, mrk i strašan, gotov da ubije
svakoga ko popusti, - bio uvek pred njima kad se gine. A to nije mala stvar. Oni koji su
ratovali znaju da tako hrabrog i odlučnog starešinu naši vojnici obožavaju i idu za njim
kao omađijani, bez obzira na one drugove koji u tom putu ostanu na goloj ledini sa
probušenim grudima ili prosutim mozgom.
Naučen za vreme višegodišnjeg četovanja da spava pod vedrim nebom i da, pored odela
na sebi, od spreme i hrane ima samo pušku, municiju, bombu i torbu sa parčetom okorela
hleba, Vuk se u ratovima vrlo teško mirio sa okruglim šatorima, šatorčićima, poljskim
kujnama, prepunim rančevima konzervi i šinjelima uvijenim oko rančeva. On je iskreno
verovao da je logorski sistem stanovanja i način ishrane u ratu vrlo velika smetnja
energičnom i pravilnom izvođenju operacija. Stoga je prilikom gonjenja potučenih
protivničkih delova naređivao da se sva suvišna sprema, pa čak i hrana baca, kako bi se
ljudi, oslobođeni tog tereta, brže kretali. Kraće rečeno, on je sve stavljao na žrtvenik za
potpunu pobedu nad neprijateljem.
ČINILO MI SE DA SE SA NJIM
SAHRANJUJE SRBIJA
15. novembra
Jutros kad se rasvanulo jedna bugarska četa, koja je ležala pred 1 bataljonom, povlači se
zbog dva dobro pala haubička zrna. Moja 4 četa otvara na nju bočnu brzu vatru.
Između 8 i 9 na telefonu, gde niko nikoga ne može da dozove od galame čuje se glas
Jezdićev: "Aman, ako ste Srbi, javljajte tamo: dunavska mi artilerija pobi vojnike!" I tamo
se neko smilova da je izvesti kako treba da poveća otstojanje. Docnije se videlo da je 50
naših izbacila iz stroja.
Jaka pešačka vatra traje neprestano i pored dejstva artilerije. Stišava se oko podne. Vuk
šalje patrole da sa severoistočne strane izbiju na Crni Kamen. One to i učine, ali se moraju
povući pred napadom neprijatelja.
16. Novembra
Izjutra magla. Oko 7 časova opet napadaju. Tražimo da artilerija gađa, ali pre no što je i
počela napad je odbijen na frontu 1 bataljona. Jezdić javlja da su Bugari ostavili mnogo
leševa ispred fronta.
Magla neprestano.
Posle pola časa opet gromoglasno "Ura" kod Jezdića, pa krkljanje pušaka i bombi. Bugari
su u jednom naletu uzeli Beli Kamen, a naši ga odmah protivnapadom povratili.
Vuk tada beše došao do mesta gde je ranije bio Jezdićev bataljonski štab i gde je i sad
stajao telefon. Drugi je telefon odneo sobom Jezdić u streljački stroj. On zovnu Jezdića i
tada sam mu poslednji put čuo glas:
Kad Vuk priđe streljačkom stroju praćen ordonansima i svojim posilnim Lukom,
Vranjancem, on izvadi revolver i viknu:
- Napred dobrovoljci!
I Vuka skloniše za jedan veći kamen na tri koraka od mesta gde se previjao. Da je tu vršio
previjanje ne bi ni toga dana poginuo.
Kad dobrovoljci u centru i na desnom krilu čuše za pogibiju Vukovu, ostaviše puške i
pola su časa tupo gledali pred sebe. Da su nas za to vreme napali Bugari, sjurili bi nas u
Crnu Reku.
Odozgo smo lepo videli Vukovu pratnju. Osam starih četnika nosili su naizmenično pored
obale nosila s poginulim junakom. Ja sam plakao kao dete.
Slava mu!
Položaj Grunište. Datum 16 novembar 1916 godine. Dan oblačan i s vremena na vreme
maglovit. Crna Reka, koja se zmijasto provlači pored Gruniškog Visa, zapljuskujući ga
svojom mutnom vodom, kobno huji, kao da želi da četnicima nagovesti bliskost smrti
omiljenog vojvode. Rovovi, srpski i bugarski, gotovo se dodiruju. Protivnici u njima
međusobno se sporazumevaju šapatom da glasnim govorom jedan drugom ne bi odali
svoje namere. Bačene bombe uzajamno vraćaju, grde se i prepiru, ali ni jedan ni za stopu
ne popušta, kao da imaju anmeru da svi izginu. Oseća se miris krvi i zadah trulog mesa.
Na sve strane vide se isprevrtana ljudska telesa, krvava vojnička sprema i polomljeno
oružje. Ali Gruniški Vis se drži. On traži mnogo veću žrtvu za svoj pad.
Vojvoda Vuk, bolno ožalošćen ranijim gubitcima na Kajmakčalanu i Sivoj Steni, mora
ponovo da gleda smrt svojih ljudi, koji su ga godinama svesrdno pomagali u teškoj misiji.
To je i za njega već mnogo. On ne želi da nadživi svoju komandu koja se svakim danom
sve više smanjuje. Sa prezrivim osmehom na ledenom licu, on posmatra napad Bugara na
njegov prvi bataljon. Povijaju se tanki redovi četnika, koji se s mukom održavaju protiv
brojno jačeg neprijatelja. Oko dva časa po podne, jedna Vukova četa popušta. Vuk,
praćen ostatkom najboljih junaka iz odreda, napušta svoje dotadašnje mesto u kroz kišu
vrelog čelika odlazi toj četi, stavlja joj se na čelo i vodi je na juriš. Podilazeći pod same
stene na kojima su načičkani Bugari, biva ranjen parčetom bombe u desnu ruku.
Munjevitom brzinom on prebacuje pušku iz desne u levu ruku i kreće dalje. Četnici ga
mole da se skloni u jednu obližnju uvalu da bi ga previli. On ih odbija, uveravajući ih da
mu rana nije teška i da je potrebno ovladati položajem po svaku cenu. U tom trenutku
jedan bradati Bugarin, koga su četnici dobro videli iza jedne visoke stene, šalje bočno
jedno smrtonosno zrno iz svoje "Manliherke", koje pogađa Vuka ispod desnog pazuha i,
prolazeći kroz srce, izlazi na suprotnu stranu. Vuk pada na ruke svojih vernih četnika,
koji ga plačući nose u zaklon, da ga mrtvog ne bi izrešetala bugarska zrna, koja kao plaha
kiša obasipahu žalosne ostatke nekada silnog i moćnog Vukovog odreda.
Očajnički krik starog graničara, dugogodišnjeg Vukovog ordonansa čika Luke: "jao
pogibe mi komandant", oglasio je celom odredu da je veliko i rodoljubivo srce
legendarnog vojvode prestalo da kuca, na veliku nesreću porobljene Srbije i na opštu
radost njenih nepriajtelja.
Tako je glavni nosilac naše četničke akcije u negdašnjoj Turskoj, vitez mnogih rana i
ordena, najhrabriji i najodaniji sin Otadžbine, četnički nadvojvoda Vuk najzad zaspao u
slavi. Oplakujući njegovu preranu smrt (bilo mu je samo 36 godina kad je poginuo),
pesnik popularnog "Srbijanskog Venca" Milosav Jelić, i sam jedan od Vukovih
potčinjenih komandanata, s pravom je mogao pesmu posvećenu Vukovoj uspomeni da
završi ovim stihovima:
Na dva dana posle Vukove pogibije Gruniški Vis je zauzet. Tom prilikom nađeno je na
mestu gde je Vuk pao 150 bugarskih leševa, među kojima više oficirskih. Ti leševi su bili
najbolje voštanice koje su Vukovi ojađeni ljudi mogli zapaliti u slavu njegove mučeničke
seni.
Smrt Vojvode Vuka značila je i kraj njegovog četničkog odreda. Dve hiljade dve stotine
ljudi poveo je Vojvoda Vuk u proboj Solunskog fronta, a posle poslednje bitke na
Gruništu, u stroju je ostalo samo 450 četnika. Po naređenju Komande, četnički puk je
rasformiran. Kajmačkalan, Siva Stena, Crna Reka, Grunište... bile su poslednje četničke
borbe, na poslednjem, solunskom ratištu.
Smrt Vukova bila je ujedno i smrt njegovog slavnog odreda. Spao na svega 450 ljudi, od
2200, koliko ih je bilo u početku operacija na Solunskom frontu, on je po naređenju
nadležnih rasformiran, pošto više nije bilo velikoga komandanta da ga svojom
bezgraničnom hrabrošću predvodi u nove okršaje.
Do pred kraj meseca septembra 1923 godine, Vukovo trošno telo je počivalo u našem
vojničkom groblju u Zejtinliku kraj Soluna. Tada su ga njegovi zahvalni četnici, koji su
preživeli sve ratne opasnosti, preneli u Beograd i uz velike posmrtne počasti smestili na
večni počinak u Novo groblje.
Da li ko od građana velikoga grada, koji se podiže na kostima onih ljudi koji su pravilno
shvatili svoju dužnost, bar o velikim praznicima obilazi grob ovog nenadmašnog borca iz
najtežih dana naše burne prošlosti, da bi se tu, pobožnim sećanjem na blistava dela zas-
lužnog vojvode, napojio heroizmom i očeličio voljom za svetu službu rodnoj grudi?
Neka umorni vojvoda mirno boravi poslednji san na slobodnoj obali plavog Dunava i
neka mu lako ćarlijanje povetarca sa Avale stalno donosi hajdučki pozdrav mađedonskih
gora, čije je sigurno gostoprimstvo on godinama uživao. Venac besmrtne slave koji je
stekao, nikad neće uvenuti, a uvek svež miris tog čarobnog venca opijaće mlađa
pokolenja božanskom ljubavlju prema velikoj Otadžbini našoj.