Professional Documents
Culture Documents
Jungova Ideja Individuacije U Umetnosti
Jungova Ideja Individuacije U Umetnosti
http://www.maturski.org
1
Sadržaj:
UVOD.......................................................................................................................................3
SUOČAVANIE SA NESVESNIM............................................................................................4
ARHETIP...............................................................................................................................5
MANDALA...........................................................................................................................6
STVARANJE SIMBOLA...........................................................................................................8
ZAKLJUČAK.........................................................................................................................19
Izvori: .................................................................................................................................20
2
UVOD
„Ne može se sigurnije pobeći od sveta nego kroz umetnost i ne može se sigurnije spojiti sa
njime nego preko umetnosti". Gete
SUOČAVANJE SA NESVESNIM
Čini se istinitom stara latinska izreka koja govori da je čovekova istina uvek pretposlednja
istina. Onda se, s razlogom, postavlja pitanje kako je moguće pronaći i odgonetnuti tu
vrhovnu misteriju smislenosti i svrsishodnosti ljudskog postojanja, samim tim i simbole
njegovog stvaralačkog čina. Odgovor se ne može dobiti pukim „umovanjem", odnosno
korišćenjem isključivo intelekta kao jednog od mnogobrojnih energetskih sfera čovekove
svesti, s obzirom da je čovek kao individua integralni deo moćnijeg jedinstva. Poznato je da
tamo gde „počinje crnilo, psiha ne prestaje, već se nastavlja u nesvesnom". (Jung, 1977)
Tek, želeo, bio spreman ili ne da se upusti u izazove tumačenja i borbe sa svojim nesvesnim,
odnosno, sa samim sobom, umetnik se svakako suočava sa svojim nesvesnim, jer „ko svoju
nesvesnu stranu najmanje poznaje, najviše je pod uticajem nesvesnog." (Jung, 1977)
3
prepoznati, usaglasiti i prevazići oprečnosti unutar sebe, postati ucelovljen. Takav životni
poduhvat počinje suočavanjem sa sopstvenim nesvesnim.
Sadržaj nesvesnog može biti lične prirode, odnosno „individualno nesvesno", koje počiva na
jednom dubljem, širem sloju „kolektivno nesvesnog". Drugim rečima, „kolektivno nesvesno"
je opšte prirode i zajedničko svim individuama kroz sadržaje i vidove koji su svuda isti, stoga
što je ono „kod svih ljudi samom sebi identično i time čini jednu, u svakom prisutnu, opštu
duševnu osnovu nadlične prirode."
ARHETIP
Arhetip može biti imenovan i on ima „nepromenljivo jezgro značenja - ali uvek samo u
principu, nikada prema svojoj konkretnoj manifestaciji" (Jung, 2003) Na taj način, specifična
pojava nekog od arhetipova, kao što su, na primer, arhetip majke, arhetip heroja ili arhetip
deteta, ne može se izvesti samo iz arhetipa majke, heroja, odnosno deteta, već zavisi od
mnoštva drugih činilaca.
Arhetipski motivi mogu se jasno uočiti u mitovima i bajkama svetske i narodne književnosti,
zatim u slikarstvu. Isti motivi se ispoljavaju i u snovima, fantazijama, vizijama, i kod
šizofrenih stanja.
Prema mišljenju Karla Gustava Junga sve psihičke funkcije koje se u sadašnjosti javljaju kao
svesne, „nekada su bile nesvesne, a ipak su približno delovale tako kao da su bile svesne"
(Jung, 1997). Time bi se moglo reći da je sve ono što čovekova svest i psiha iznedre u obliku
psiholoških fenomena već ranije bilo prisutno u „prirodnoj nesvesnosti".
MANDALA
4
Sanskritska reč mandala u opštem smislu označava „krug". Simbol mandale pripada
najstarijim religioznim simbolima čovečanstva, dok u Jungovoj psihologiji označava simbol
sredine, cilja i Sopstva, odnosno, arhetip „celine" prisutan u čovekovom kolektivno
nesvesnom. Kao psihološki fenomeni javljaju se u snovima, određenim konfliktinim stanjima
i kod šizofrenije. Mandale najčešće sadrže četvorstvo ili višestrukost broja četiri u obliku
ravnokrakog krsta, zvezde, kvadrata ili „kvadrature kruga".
Arhetipski simbol mandale izražava sintezu suprotnosti unutar psihe izvirući u svest iz
dubina nesvesnog kada je stabilnost psihe poljuljana ili ugrožena stanjima psihičke
detintegracije ili dezorijentacije, kako bi svojim kompenzatorskim dejstvom formirala novo
središte ličnosti kroz „samopredstavljanje psihičkog procesa usredištavanja" (Jung, 1995)
stvarajući na taj način koncentrični poredak „Nesređenog, Mnogostranog, Suprotstavljenog i
Nespojivog" (jung, 2003).
Mandala kao „arhetip poretka" i ukupnosti čovekove ličnosti predstavlja temelj i osnovni
princip procesa individuacije i dosezanja stanja „Sopstva". Sopstvo je kvalitet koji
objedinjuje svesni i nesvesni polaritet čovekove psihe i postojanja, transcendirajući ih do
ostvarenja „Oslobođenja".
Prema Ošovom (2005) učenju čovek je „odgođeno postojanje - nešto nedovršeno, nešto što
tek treba da bude: postojanje, ne i biće." Iz ovoga se može povući paralela Jungovog viđenja
„Sopstva" (Jung, 2003) sa Ošovim percipiranjem „Postojanja".
STVARANJE SIMBOLA
Prema Jaffeovoj, zbog svoje sklonosti ka stvaranju simbola, čovek nesvesno pretvara
predmete ili forme u simbole i izražava ih, kako i sakralnoj tako i u likovnoj umetnosti.
5
Isprepletana istorija religije i umetnosti, unazad sve do praistorijskog doba, zapis je onoga što
su čovekovi preci ostavili o simbolima, čije delovanje i danas, još uvek uzajamno živi u
religiji i umetnosti, kao što to pokazuju savremeno slikarstvo i vajarstvo.
Krug, kao simbol Sopstva, bilo u savremenoj religiji ili kao deo primitivnog obreda
obožavanja sunca, mandala tibetanskih monaha, predstavlja obeležje celovitosti.
Mandala takođe igra veoma značajnu ulogu i u arhitekturi - ali tu često prođe nezapaženo.
Nalazi se u tlocrtu temelja kako sakralnih, tako i crkvenih građevina u gotovo svim
civilizacijama; ona je deo klasičnog, srednjovekovnog, pa čak i savremenog urbanisitčkog
planiranja. Svaka od pomenutih građevina, koje nosi mandalu u tlocrtu predstavlja projekciju
arhetipske slike iz unutrašnjosti ljudskog nesvesnog u spoljašnji svet. Grad, tvrđava ili hram
postaju, na taj način, simboli psihičke celovitosti.
Centralni simbol hrišćanske umetnosti nije mandala, već krst i raspeće. Može se reći da je
mandala bila posredno prisutna, ako se uzme u obzir raniji jednakokraki ili grčki krst. Tek,
latinski oblik krasta sa kocem i prečagom, simbolizovao je srednjovekovnu težnju da se
središte čoveka i njegove vere „uzdigne" do duhovne sfere. Međutim, s rađanjem renesanse,
gotkse katedrale koje streme uvis, zamenjivale su nove građevine, koje su sve češće imale
kružne tlocrte. Time je krug zamenio latinski krst.
Oko 1000. godine nove ere, alhemičari su tragali za celovitošću uma i tela, stvarajući na
hiljade simbola, od kojih se, kao centralni simbol, izdvaja quadratura circuli (kvadratura
kruga) - kao prava mandala. Jednim od najvažnijih predstavnika te vrste imaginativne
umetnosti može se smatrati Hieronymus Bosch, flamanski slikar iz 15. veka (videti sliku 1).
6
Prema Jaffeovoj (1971), Herbert Kin je pokušao da napravi razliku između onoga što se
naziva „imaginativnim" i „čulnim" umetničkim stilom u slikarstvu. Dok „čulna" umetnost
obično prikazuje neposrednu reprodukciju prirode ili predmeta slike, „Imaginativna"
umetnost predstavlja uemtnikovu maštu ili doživljaj na „nestvaran" i „apstraktan" način.
Geometrijski ili „apstraktni" simbol kruga danas ponovo ima znantu ulogu u slikarstvu, s tim
da je tradicionalni način prikazivanja danas doživeo preobražaj koji odgovara
egzistencijalnoj neodumici savremenog čoveka. Umetnik ponekad zamenjuje dominantni
položaj kruga rasutim grupom krugova.
Savremena kvadratura kruga britanskog umetnika Bena Nicholsona (videti sliku 2), strogo
geometrijska figura, prazna forma koja se odlikuje estetskim skladom i lepotom, ali ne
poseduje nikakvo simboličko značenje.
Krug je simbol psihe, a kvadrat simbol materije povezane sa zemljom, simbol tela i
stvarnosti. Prema Jaffeovoj (1989), u bližoj savremenoj umetnosti, veza između te dve
iskonske forme se razdvaja usled psihičkog stanja savremenog čoveka kojem preti psihička
disocijacija.
Anijela Jafe (1989) naglašava da je umetnik uvek glasnik duha svoga vremena. „Veliki
umetnici ne tragaju za svojim oblicima u magli prošlosti, već istražuju i uranjaju što dublje
mogu u nepatvoreno, najdublje gravitaciono središte svog vremena."
Cilj modernog umetnika je da izrazi svoju unutrašnju viziju čoveka, duhovnu pozadinu
života i sveta. Moderno umetničko delo sasvim je naoustilo ne samo područje konkretnog,
„prirodnog", čulnog sveta, već i onog individualnog. Postalo je u velikoj meri kolektivno , te
stoga čak i u sažimanju slikovnih znakova ne dotiče samo nekolicinu, već mnoge. Ono što
ostaje individualno jeste način prikazivanja, stil i kvalitet modernog umetničkog dela.
7
apstrakcije i (2) velikog relazima. Ova dva pola ostvaruju dva puta koji, na kraju, vode do
jednog cilja. Ova dva elementa oduvek su bila prisutna u umetnosti; prvi je bio izražen u
drugom. Danas izgleda kao da oni postoje nezavisno jedan od drugog. Kao da je umetnost
stavila tačku na ugodno upotpunjavanje apstraktnog konkretnim, i obratno."
Na Picassovoj skulpturi (videti sliku 4) obični predmeti - lišće - pre su deo teme nego
materijala.
Kazimir Maljevič (videti sliku 5) naslikao je sliku 1913. godine, koja je prikazivala samo crni
kvadrat na beloj pozadini. To je možda bila prva čisto „apstraktna" lsika ikada naslikana.
Maljevič je o njoj napisao: „U svojoj očajničkoj borbi da umetnost oslobodim tereta sveta
predmeta, našao sam utočište u firmi kvadrata (Aniela Jaffe, 1971)."
PREVAZILAŽENJE SUPROTNOSTI
8
Dakle, energija je jedna, samo se njeni polariteti kreću suprotnim smerovima, dok se
istovremeno ne susretnu u jednoj tački „uzemljenja" odnosno „zenita". Međutim, da bi se
dosegnule „dubine visina" i „visine dubina" u jednoj tački usredištenja potreban je duhovni
preobražaj koji se temelji na promeni svesti, odnosno, na spajanju svesnih i nesvesnih
sadržaja ljudske psihe, što jeste preduslov za „Oslobođenje" i prevazilaženje Suprotnosti.
Tako na primer, parovi suprotnosti - sila života i sila smrti - svesno i nesvesno - svetlost i
tama - dobro i zlo - materija i duh - tek ujedinjeni sačinjavaju neodvojivu Celinu.
Razjedinjeni, oni gube svoje prvobitno svojstvo celokupnosti i neutralnosti usled narušene
ravnoteže.
Energija smrti, kao ni životna energija, same po sebi, nisu „dobre" ni „loše", svrstavanje ovih
energija pod pojmove „dobrog" i „lošeg" koje se odvija u čovekovom umu, odnosno gledište
uma pri kojem se vrši separacija Celine jeste prepreka duhovnom preobražaju. Upravo to
deljenje i raskol između svesnog i nesvesnog, duha i materije, jeste ono što predstavlja
prepreku ovozemaljskom biću da dosegne svoju prvobitnu „prirodu" Celine i Jedinstva.
Iz tog razloga Ošo govori da je čovek nepotpun, nedovršen i da kao takav predstavlja tek
„odgođeno postojanje". Čini se da je samoostvarenje nesvesnog, iako već samo po sebi
izuzetno težak i za mnoge nedostižan podvig, po svoj prilici, tek samo jedan od stepenika
koji vode do beskonačnosti postojanja s obzirom da samoostvarenje nesvesnog, kao
preduslov za ponovno uspostavljenje Jedinstva, kao svog para, iziskuje: punu svesnost, moć
življenja u „sadašnjem trenutku" što predstavlja kvalitet duhovnog savršenstva.
S razlogom se tada postavlja pitanje: Kako čovek može doneti konačan sud o sebi i o svom
životu, kada on sam predstavlja psihički proces kojim ne upravlja ili to ostvaruje delimično?
„Na jednoj strani, čovek podleže nagonima, dok na drugoj, nastoji da njima nadvlada" (Jung,
2003) produbljujući tako jaz između ega i nesvesnog.
„Integracija nesvesnih sadržaja u svest jeste preduslov daljeg razvitka čovečanstva, s obzirom
da promena svesti zavisi od sposobnosti razvitka ljudske psihe" (Jung, 1977) ali i od toga da
li je neko vreme zrelo ili nije zrelo za promenu.
Slobodno se može reći da opšta kulturna svest o postojanju psihičkog života koji se sastoji iz
dve oprečne krajnosti još uvek ostaje zadatak budućnosti.
Kada govori o stvaranju i stvaraocu, Jung (1977) piše: „Postoji pogrešno mišljenje da
savršeno umetničko delo uslovljava savršeno psihičko savršenstvo njegovog tvorca. Da bi to
bio slučaj, potrebno bi bilo da umetnik slike, simbole i vizije iz svog nesvesnog aktivno
prihvati, doživi, razume i integriše. Umesto toga, mnogo češće, umetnik se odnosi prema
ovom sadržaju pasivo, kao posmatrač."
9
je borba protiv svoje prirode, pa i prirode Boga uopšte. U isto vreme, stvaranje je i
veličanstvena sinteza, ponovno upostavljanje Celine, ne raspravljajući dalje sporno pitanje da
li je ova Celina metafizičke, odnosno transcedentalne prirode, ili biološko-psihološke prirode
(Jerotić, 1996107)."
10
11
ZAKLJUČAK
Nesvesno predstavlja rizik unutarnjeg iskustava i zahteva hrabro poniranje u njegove dubine,
čini se da je takav avanturizam duha, od svih ljudi, najsvojstveniji umetnicima. Stvaralaštvo
postaje okosnica sveta čije se granice neprestano šire.
Zašto i kako umetnik stvara i dalje ostaje nepoznato. Prema rečima Junga (1977): „Tajna
stvaralačkog je, kao i problem slobode volje, jedan transcendentan problem na koji
psihologija nije u stanju da da odgovor, nego može samo da ga opiše. Na isti način je i čovek-
stvaralac jedna tajna, koja će i pored svih i raznovrsnih pokušaja, teško moći biti rešena."
Literatura
1. Jaffe, A., From the Life and Work of C. G. Jung, Daimon Verlag Einsiedeln, 1971.
2. Jaffe, A., The Myth of Meaning in the Work of C.G. Jung, Daimon Verlag
Einsiedeln, 1986.
1996.
12
7. Jung, K. G. V., Čovek i njegovi simboli, Narodna knjiga, Beograd,
1996.
8. Jung, K. G. V., Sabrana dela - Dinamika nesvesnog, Matica srpska, Novi Sad,
1977.
13
87NL2AKdM:&tbnh = 118&tbnw=117&ei = U7F7SdWKDsfBjAel7tCqAQ&prev
=/images%3Fq%3DHieronymus%2BBosch%2Bwikipedia%26gbv
%3D2%26hl%3Den%26client%3Dfirefox-a%26rls%3Dorg.mozilla:en-
GB:official%26sa%3DG
http://www.maturski.org
14
15