Kad sam nakon prvog izleta na Sljeme sama sebi rekla „što mi je ovo trebalo?

“, nisam ni slutila da će
to pitanje postati lajtmotiv i mog slijedećeg izleta. Plan puta za Papuk sam ovlaš pogledala, ali te
brojčice mi nisu puno značile. Dužina staze 14,3 km, 700 m visinske razlike, plan za drugi dan malo
manje; ignorirala sam to misleći da će Papuk biti lakši od Sljemena i pripremu svela na pribavljanje
stvarčica sa liste za dvodnevni izlet. Popis je bio podugačak, ali uskličnici su bili uz imenice: hrana! (ne
daj Bože ostati gladan), vodonepropusna odjeća! (jer se najavljuje kišni vikend) i flasteri! (za nove
gojzerice).

Noć prije puta bila je prekratka, uzbuđenje preveliko, a san isprekidan tako da ni alarm na mobitelu
nije bio potreban. Precizno kao švicarski satovi (kakva arhaična usporedba ) ukrcali smo se i pod
maskama krenuli u novu avanturu. U autobusu je većina nadoknađivala san i lovila još malo odmora
prije uspona. Nakon par sati signal na mobitelu je nestao, stigli smo na odredište u šumi, navukli
gojzerice, odradili zagrijavanje, svrstali se u kolonu i napokon krenuli.

Poučeni iskustvom sa Sljemena, poslali su me u prednji dio kolone, odmah iza vodiča Zorana Š. i
kolegice Mare. Iako je Mara sama sebe prozvala najslabijom karikom, mislim da joj mogu uzeti tu
titulu. Bila sam joj zahvalna na svakoj sekundi u kojoj je zastala, a na trenutke sam joj se divila kad bi
ona ulovila Zoranov tempo i odjurila naprijed, dok bih ja u sebi nemoćno vapila „Mare, uspori!“
Tu i tamo sam se pitala čemu takav brzi ritam, ali lako dođeš do zaključka: planinarenje nije samo
šetnja, u planini imaš cilj i treba ga odraditi dok ti vrijeme dopušta. A na izletu prvog dana bila su dva
cilja. Prvo smo krenuli prema vrhu Lapjak, u početku nezahtjevnom stazom koja nas je vodila uz
ruševine starog Veličkog grada.

Nakon kratkog fotografiranja nastavili smo put kroz rijetku šumu, po stazi koja je postajala sve više
kamenita, a zatim se pretvorila u kratak, ali zahtjevni uspon po Tauberovim stijenama. Kako nam je
rekao Zoran Š. to su magamtske i metamorfne stijene, jedne od najstarijih u Hrvatskoj. S njih
nadaleko puca prekrasan pogled, dok je sam vrh Lapjak nešto dalje, obrastao malim šumarkom i tu su
mnogi od nas s ponosom pokupili svoj prvi pečat.
Taj prvi dio puta pratilo nas je sunce, međutim nastavak je obilježilo zahlađenje i magla pa su se iz
ruksaka izvlačile deblje jakne. Kiša je prijetila, ali ipak je nebo bilo na našoj strani. Putem smo u praksi
naučili važnu lekciju: na planinarenje se ne ide sam! Gospodin kojemu je naš početnički ritam bio
prespor, odlučio se odvojiti i krenuti ispred grupe. Ubrzo je došao u situaciju da ne zna gdje je i kojim
putem krenuti dalje pa je morao tražiti pomoć. Imao je sreću što su naši iskusni vodiči lako shvatili
gdje se nalazi i uputili ga da nas čeka te smo svi zajedno nastavili prema drugom cilju - vrhu Ivačka
glava. Na vrhu nas je dočekala magla, prekrasan pogled se nije vidio, a skupljanje pečata je omela
kratkotrajna kiša, tako da su mnogi ostali bez njega. Ubrzano smo započeli spuštanje sa vrha, strmina
bi bila podnošljiva da nije bilo mokrog tla koje je otežavalo hod pa smo se spuštali vrlo polako i
oprezno.

U jednom trenutku kod mene je nastupila kriza, bilo mi je teško zadržati vedar duh, nakon jedne
kraće pauze ostala sam na kraju kolone, i u sebi poželjela sjesti nasred šume i tamo ostati. Na sreću
vodiči Goran i Ferdo, uz pomoć Hrvoslave uspješno su pomeli svu moju nervozu i vratili me u
mentalnu ravnotežu, dok sam tjelesnu i dalje jedva održavala. Nagnula smo se naprijed nad štapove i
fokusirala na klizavi kvadratić tla ispred svojih nogu tako da sam jedva primjećivala ljepotu šume oko
nas. Ipak nastojala sam povremeno podignuti glavu, oduševljena sada gustom vegetacijom,
intenzivnim zelenilom i divljinom tog krajolika. Srušena stabla otežavala su kretanje, ali doprinosila
tom savršenom ugođaju netaknute prirode u kojoj je samo uska staza odavala prisutnost čovjeka.

U planinarski dom Jankovac došli smo iscrpljeni, umorni, blatnjavi, ali zadovoljni uspješnim izletom.
Nakon smještaja u dom i pauze za druženje večerali smo, odupirući se snu odslušali predavanja, a
zatim krenuli u sobe i ubrzo zaspali; ipak nas je ujutro čekalo rano buđenje i novi izazov.

Rano buđenje ni drugi dan nije bilo problem, sa zadovoljstvom sam shvatili da jučerašnji dan nije
ostavio tragove, bolova nije bilo, koljena su bila spremna za daljnji put. Nakon doručka smo još malo
stjecali teorijska znanja, a zatim krenuli u akciju. Rutina koja se brzo usvaja: oblačenje gojzerica,
pripremanje štapova, zagrijavanje i pokret!

Staza je drugi dan bila puno lakša, teren blaži, pitomiji, s manje korijenja i kamenja. U kratkim
trenucima kad je bilo teže pokušavala sam primijenti svaki koristan savjet koji su nam vodiči uputili,
najvažnije disanje: tri koraka-udah, četiri-izdah, tri-udah, četiri-izdah. Ali povremeno je ipak teško
održati taj ritam, pa hajmo dva koraka-udah, tri-izdah, i tako korak po korak, udah po udah,
napredovali smo prema novom odredištu.

U šumarku još jednog vrha, Češljakovačkog visa, dobili smo zasluženi odmor popraćen ponavljanjem
gradiva pa su se zamke opet petljale u vodičku osmicu. Ruksaci su namješteni po planinarskim
zakonima fizike, teret je spušten na kukove, a ramena rasterećena za slobodno disanje. Nastavak je
bio u istom ritmu, ugodnom za kretanje, pružajući nam priliku da u potpunosti uživamo u šumi.

Iako se hodalo satima, po povratku u dom kod većine je ostalo još snage za obilazak park šume
Jankovac. Krenuli smo uz jezero obasjano suncem koje je i dalje prkosilo onoj prvotnoj kišnoj
prognozi, a ljepota prirode tjerala nas je da učestalije fotografiramo. Grofova poučna staza, kojom
smo se kretali, bila je strma, ali uređena. Prilagođena je većem broju posjetitelja željnih obilaska ovog
krajolika u kojem su se smjestili grob grofa Josipa Jankovića, Maksova špilja, Staklarsko groblje i slap
Skakavac koji nije bio raskošan koliko bi mogao, ali ipak nas nije razočarao. Šum slapa, prekrasna
vegetacija, stijene i mostići, miris šume; ispunjenih osjetila vratili smo se u dom.

Čekao nas je još ručak, malo odmora uz druženje i povratak u Zagreb. A umjesto tišine i spavanja, u
autobusu nas je dočekao... tulum! Predsjednik je započeo, ekipa prihvatila, i uz pjesmu i smijeh i
primijenjenu čvorologiju, vratili smo se u Zagreb.

Putem smo naučili još dvije važnu lekcije:

1. Poučak 7G: važne stvari ne ostavljaj u bunkeru autobusa, manje ćeš pišat!
2. Poučak ZF: dobro promisli prije nego se odlučiš bit nadobudan kad predsjednik Zoran nešto pita,
ne ginu ti posljedice - ili ćeš platiti pivu ili ćeš pisati osvrt!

Došla sam doma potpuno iscrpljena, ali sa iskristaliziranim odgovorom na pitanje „što mi je ovo
trebalo?“. O da, trebalo je; trebao mi je svaki trenutak tok bijega od svakodnevnice, svaki korak i
udah svježeg zraka, svaki pogled na zelenilo, ma trebao mi je čak i onaj jedan trenutak frustracije,
nakon kojeg je uslijedio neopisiv osjećaj ponosa zbog uspjeha, trebalo mi je sve to da se osjetim
sretno, zadovoljno i ispunjeno.
I da poželim još!