Tamara Rožman, 3.

Radosni mrtvac - Charles Baudelaire

Za svoje ću kosti sam izdubsti raku
U tlu masnih gruda, gdje puževa ima,
Zaboravljen tu ću spavati u mraku
Ko pas morski skriven u dubokim dnima.

Oporuke mrzim, mrzim sjaj grobova;

Ne prosim od svijeta suze žalosnice,
Živ, prije bih pozvo jato gavranova
Da raskljuju moje truplo nemilice.

Crvi! slijepi druzi, ogluhli u tami,

Gle, mrtvac se k vama pun radosti sprema;
Mudri sladokusci koje trulež mami,

Bez kajanja leš mi prorujte posvema

I recite: patnje ima li još koje
Za taj trup bez duše, za to tijelo moje.

Oksimoron u naslovu ovog soneta već nam govori da je pjesnik razdijeljen iznutra, da je izmađu
dobra i zla, ljubavi i grijeha, života i smrti - tipična značajka modernizma i važno obilježje
Baudelaireovih pjesama. Pjesnik nam se u ovoj pjesmi obraća u prvom licu, kao da je on mrtvac
koji se raduje smrti. Na taj način se ostvaruje estetika ružnog koja je bila zastupljena već u
naturalizmu, a sad još više u modernizmu - radujući se smrti, mrtvac je čini da izglea kao nešto
primamljivo i poželjno, kao spas i oslobođenje od sadašnjih patnji.
Ova pjesma me potaknula na promišljanje o životu i smrti te sam shvatila da nas smrt može
zaskočiti bilo kada i bilo gdje, neovisno o tome koliko godina imamo, koliko novca imamo, kako
dobar posao radimo ili koje diplome imamo. Materijalne stvari su uglavnom nebitne u životu i
često nas mogu samo okovati strahom (Hoće li mi netko nešto ukrasti? Što ako mi se ovo
razbije? itd.). Mislim da nije morbidno tako razmišljati o smrti, već da nam može biti vrlo
korisno jer ćemo više razmišljati o tome što kupujemo, s kim se družimo, kako se ponašamo i
čak nam se može poboljšati kvaliteta života ako se uistinu odvežemo od svjetovnih stvari i
fokusiramo se na ono što je zaista bitno.