Abdulah Sidran SJEĆAŠ LI SE DOLI BEL

SADRŽAJ:

Kad poñeš u Čile

Dani i noći u kući Zoljevih
Pred Kajtezovim vratima
Vlast nad samim sobom
Ženska pod uličnim svjetlom
Sa ženskom nasamo
Hoće li ikad svanuti jutro?
U potrazi za Šintorom
Otac sve zna?
Tamo je Orion – a gdje je Milano?
Dvostruka poruka o plaču
Porodična kolona ide u Faletiće
"Hoće li sunce u ovom gradu ikad zasjati kako treba?"
Nema ničeg izvan materijalnog svijeta?
Ljubav je dičkin pim!
Očigledna nastava ljubavi
U nas je sramota biti nježan
Pakao u tavanskom raju
"Moja prošlost – to sam ja!"
Svakog dana u svakom pogledu sve više napredujem
BILJEŠKA O PISCU

Abdulah Sidran

SJEĆAŠ LI SE DOLI BEL

Kad poñeš u Čile

Prolazeći pored pločanskog groblja, na putu prema Saburinoj školi,
ñaci jutarnje smjene ispuštali su tašne iz ruku i dlanovima protirali
krmeljave oči: u Hitlerovom igralištu osvanuo je pravi pravcati
ringišpil sa dvadesetak drvenih sjedišta okačenih željeznim lancima za
široki išarani obod krovne konstrukcije.
Iz spleta izlizanih drvenih greda, lanaca, daski i nevidljivih instalacija u
tišinu mahalskog jutra nahrupiše žestoki zvuci truba, bubnjeva i
harmonika od čega naglo strujnu krv u zastalim ñačkim tijelima. Živ a
nestvaran ženski glas, u ritmu koji su dječija srca lako sustizala,
kazivao je djeci neke čudne riječi od kojih se u glavi maglilo a pred
očima mutile slike:

"Kad poñeš ti sad u dalek kraj,

u Čile, u Čile,
znaj da su sve žene tamo bajne kao vile
i lepe kao san.
Ajaaaj, ajaaaaj – u Čile!"

Tako je, s pjesmom o vilinski lijepim ženama u dalekom nekom Čileu,

počelo sedamnaesto ljeto Sabahudina Zolja, u kući i meñu drugarima
zvanog Dino. Svoje je ime Sabahudin nosio s delikatnim osjećanjem
ponosa što je upravo njemu zapalo da iz porodičnog kataloga imena
ponese ime očevoga brata, Sabahudina Zolja, grafičara, tipografa,
komuniste čiji su se život i tijelo, potonuvši negdje u jasenovačkim
savskim logorskim mutljazima, polako selili u legendu. A mladi se
Sabahudin toga ljeta upravo nalazio pred odškrinutim vratima života,
velikog života, kako je tu riječ sam obično ispisivao na stranicama
svojih aljkavo voñenih dnevnika. Ni dječak ni mladić, ni čovjek ni
dijete, Dino je toga ljeta bio naprosto bićence, muško bićence tek
napadnuto noćnim snovima erotičkog elektriciteta, biće brzo na jeziku i
lako na suzi, što je, kao svojstvo, po svemu sudeći, bilo ukrštaj dvaju
njegovih djetinjih iskustava: jednog, iz dugih noćnih orgazmičnih
časova čitanja i čitanja ogromnih tomova one pustolovne literature
koja, pravodobno konzumirana, tako efikasno i suptilno razvija moralni
instinkt, a što se, sasvim netačno i nepravedno, imenuje šundom – i
drugog, kome je teško dati ime, ali je nesumnjivo vezano za porodične
selidbe na relaciji Sarajevo – Zvornik – Sarajevo: teško brundanje
kamiona natovarenih drvenim namještajem, oči natekle od što puštenih
a što progutanih suza, povraćanje grožñane kiseline, konzumirane
maločas, u velikim žuto-bijelo-natrulim bobicama, dok je šofer
odmarao mašinu i podmazivao grlo u vlaseničkom bircuzu kojem
Sabahudin ne pamti ime, ali koji se, sigurno, morao zvati "Kod Roñe."

Eto – pred očima takvog plačljivog dječarca toga su se ljeta vrata

života otvorila u obliku raširenih lijepih, zdravih nožica N. N.,
seljančice čije je ime zauvijek ostalo Sabahudinova tajna, a nadimak
ono po čemu se pročula tri kvarta uokolo, i dalje, ko zna kuda i dokle,
širom neravne Bosne, kud su je sve vodili nesretni i mutni putevi
njenog jedinog tužnog života. Nije ostalo upamćeno kako se to slučilo
da ljepuškasta seljančica ponese nadimak Doli Bel, ali oni koji se
sjećaju gužvi i tuča pred sarajevskim ljetnjim kinom "Istra" pamte i da
se tih godina najduže vrtio čarobni film s naslovom "Evropa noću", u
kome se, u nekom pariškom baru, pojavljuje nestvarno lijepa striptizeta
takvoga imena. Dječaci, dežurni onanisti, skakali bi sa okolnih krovova
u času kad bi se, uličicama pored Bezistana, ugašenih svjetala, nečujno
privukla "marica" puna spremnih i dobro raspoloženih momaka iz
lugavinske i vratničke stanice milicije, na čelu kojih bi se, naravski,
nalazio čuveni Salko Jež od čijeg je masnog i znojnog lica sa četiri
podvoljka i dlakave mesnate ručerde bježalo i staro i mlado, i krivo i
pravo, i dužno i nedužno, od Marindvora do Vratnika, od Malte do
Skenderije, od Hrida do Sedrenika. (Govorilo se, i u tome je moralo
biti istine, kako je izvjesni Tarzo – sarajevska specijalnost: Dragan =
Draga, Tarzan = Tarzo – dao da mu se na ruci velikim pismenima
istetovira: Smrt Salki Ježu! Koje li je taj batine morao pojesti?)

Život se dakle toga ljeta zbivao što pred ljetnjim kinom, što pred
Kajtezovim vratima, što u Hitlerovom igralištu, prema kojem su, uz
Kovače, djeca trčala podvriskujući: U Čile, u Čile! Okolo su, pored
nišana, na ponjavama sjedile žene iz okolnih kuća: svjetla brojnih
sijalica, u ritmičkom okretanju, prelamala su se u mesingu žutih džezvi.
Žensko mahalsko teferičenje nije potrajalo dugo: uskoro zaredaše tuče.
Vratničani protiv Bistričana, Patkačani protiv Pirušana, ovi protiv onih
i oni protiv ovih. Sa zida iznad ringišpila prvo bi zasula kamena
artiljerija, zatim bi ulijetala pješadija sa toljagama i lancima i bitka
se nastavljala prsa u prsa. Majstori su naglo kočili ringišpil, u zraku se
sudarale stolice, dječija vriska i skika punila je vazduh, dok su
kafedžike hvatale zaklon – iza rijetkih kamenih nišana. Sabahudina su
ove tuče mimoilazile, prislonjen uza zid pokušavao je razabrati smisao
toga što se zbiva, uočivši nepogrešivo pravilo po kojem majstori,
poslije tuče, navijaju muziku ritamski suprotnu onoj koja je svirala
prije izbijanja tuče. Prilazio je ringišpilu oprezno, kao i drugi, tražeći u
rulji koja se skuplja poznato lice djevojčice krupnih i zrelih sisa koje su
mu, zanjihane, lelujale mrakom sna iz kog se budio mokroga trbuha, s
mutnim osjećanjem krivnje i nečisti. Onaj jedan sastanak s njom, na
kome se nije pojavila, prevukao je preko Dininih očiju tanku mrenu
bola i povrijeñenosti, dok se u stomaku grčilo klupko nekakve nejasne
želje za osvetom: sada mu se njeno lice činilo bezazleno i glupo, glupo
bezgranično, u tome je, činilo mu se, stanovala nekakva mala utjeha. I
ta pjesma, što upravo trešti, kao da je namijenjena njemu, on pokušava
misao zaposliti nečim drugim, ali mu nikako ne uspijeva, i zajedno sa
tenorskim triom glasova on izgovara te riječi pune samo njemu znanog
bola i smisla:

" ... Na mostu čekam na te

da l' ćeš ipak doć'
i drhtim videć ' bujne vode
silnu moć –
Kao reka koja teče
ti ćeš pokraj mene proć'..."

Ta će mu melodija zvoniti u glavi i noću, u samoći golubarnika što ga

je stvorio sam, podijelivši prostor šupe horizontalnim tavanskim
podom, na kome se opet, vertikalnom žičanom mrežom, formirao
prostor golubnjaka s jedne, i prostor Dinine "baze" s druge strane. S
jedne, gugut golubova, rasuto žito i perje, s druge svijeća, baterija,
"Kako se kalio čelik", "Dubrovački gusar", "Estetika" nekakvog
Benedeta Kročea, knjiga za koju se Dino nikako nije mogao načuditi
otkuda u kućnoj biblioteci njegovog oca, Mahmuta Zolja, upravnika
gradskog ekspres restorana, čovjeka čiju je ljubav Dino nesumnjivo
posjedovao, čak u mjeri koja bi se mogla smatrati privilegijom – ali čiji
mu cjelovit ljudski lik i životni put nikako nije bio jasan. Česti
razgovori izmeñu oca i sina doticali su se svake božije i ljudske teme i
priče, samo je teška zavjesa šutnje i nepomena prekrivala pozornicu na
kojoj se odvijao život prvotnog mašin-bravara, potonjeg sindikaliste i
visokog činovnika Ministarstva rada Mahmuta Zolja.

Dani i noći u kući Zoljevih

Jutra u kući Zoljevih osvitala su s majčinom ceduljom i novčanicom od

sto dinara na stolu. Krmeljave oči sinova svakoga su jutra čitale poruku
kojom su njenim knjigovodstvenim krasnopisom u cigla tri reda bivali
ispisani upozorenje, i prijetnja, i molba: hljeb 42, mlijeko 35. Čuvajte
kusur i Melihu. A svaki je od braće odlazio u svoje dane i poslove:
Kerim, negdje dolje, u grad, meñu prijatelje – maturante u čijim se
domovima vrtio gramofon s najnovijim pločama Pol Enke i gdje su
noću održavane sjedeljke s pićem i plesom, nazivane čudesnom riječju
žur, u kojoj je Sabahudin osjećao miris ženskog tijela i polumraka, ali
čije mu je doslovno značenje ostajalo tajnom; on se sklanjao u mir
golubane, meñu knjige iz čijih je svjetova izlazio ošamućene glave:
meñu drugove, u ulicu, dolazio je šeprtljava koraka, lišen identiteta
kušao je gledati taj svijet očima Nike Bartule, dubrovačkog gusara čiji
mu se život činio jedinim prihvatljivim, stvarnim i mogućim. Samo će
ga jednom, na jedan tren, po usijanoj pubertetskoj glavi zveknuti
rečenica njegovog prijatelja Mansuda Kotura, kome je na nekoliko
dana pozajmio prvi tom ove čarobne literature: "Nema to veze.
Palamude – od A do Ž!" Najmlañi od braće Zoljevih, Midhat Zolj,
nevoljni učenik elektroprivredne škole, okretao je neke svoje poslove i
trgovine: lutrija, staro gvožñe, gus, mesing i bakar – s jednim tako
bliskima teško ostvarivim ciljem: da se udvostruči stodinarka, pa da
ova opet raste, i sve tako dok se ne zakopiti nekakav mali kapital nakon
kojeg bi se moglo krenuti u "ozbiljnije poslove". Sabahudin je svome
mlañem bratu želio svaku sreću u teškom poslu umnožavanja novca i
oholost starijega nije ga priječila da ponekad u doslovnom smislu
asistira obavljajući niže poslove ručnoga rada: sipanje brokata po
novogodišnjim čestitkama, izrezivanje trouglova pak-papira, od kojih
će nastati špicasta novogodišnja kapa...

Iz majčinih jutarnjih pismenih poruka, neprikosnoven je bio samo onaj

dio što se odnosio na kupovinu hljeba i mlijeka: oko kusura, braća su
se utrkivala pod izgovorom kojekakvih izmišljenih školskih potreba, za
što nijednom, bogu hvala, nije nedostajalo mašte. Sestrica se igrala u
dvorištu izmeñu baraka i ako je oko nje nešto trebalo paziti i čuvati
činile bi to dobre komšinke u ime ljubavi i sažaljenja prema Seniji Zolj,
knjigovoñi u trgovinskom preduzeću "Željeznica", paćeničkoj materi
četvoro djece ("Sve jedno drugom do uha") i nesrećnoj supruzi
Mahmuta Zolja o kome su imale svoje, jednom za svagda utvrñeno
mišljenje: dobar i fini čovjek – samo kad ne pije.

A kada ne pije Mahmut Zolj? Sabahudin, koji je u "Dnevniku" zapisao:

"Iz knjiga sam naučio da puno mislim o sebi" – uzalud je nastojao
pronaći neku zakonomjernost u očevim opijanjima. Činilo mu se
izvjesnim samo jedno: bilo je opasno kada se tata dotjera, obuče čistu
košulju i ispeglano odijelo, čemu je prethodila temeljita higijenska
priprema pred umivaonikom. Mažući i glancajući očeve crne cipele,
Sabahudin je ispod oka promatrao njegove gole fudbalerske listove
nogu i čudio se šta lijepoga nalazi u pjesmi koju jedva čujno pjevuši
dok četkom sapunja svoje direktorsko lice i aluminijskim aparatom
prelazi preko smede-žutih čekinjastih dlačica: "S ooone straaane
Jaaaajca gaajtaan traaava raaasla ..."

Bezbolna i srećna varijanta očevoga opijanja zbivala se – kako

Sabahudin pamti – kada kući doñe u popodnevnim satima, neznatno
zaklaćen u hodu, i odmah s vrata postavi jedno od onih svojih pitanja
na koja odgovor niti traži niti očekuje:
– Šta se novo zbiva u svijetu?

– Kaži nam, pa da ti kažemo – govorila je majka hineći ljutnju, koja će,

tren potom, postati stvarna, jer će Mahmut Zolj početi iz svih džepova
da vadi izgužvane novčanice i da ih, ne gledajući i ne brojeći, dijeli
sinovima nespremnim da odbiju.

– Ovako on i po kafanama. A ja ovdje nemam šta jesti.

– Komunizam mora doći do dvije hiljadite godine! – uzviknuo je

Mahmut Zolj podižući svoju ženu u zrak i vrteći je ukrug opasno
nagnut leñima prema podu.

– Nemoj ti pit' – ku' ćeš boljeg komunizma!? – odgovarala je mater

otimajući se iz očevog zagrljaja, dok su se Sabahudinove oči širile od
zadovoljstva što ih gleda u nečemu što bi moglo naličiti sreći.

Ona bolna i nesrećna varijanta očevih pijanstava zbivala se noću:

prigušen majčin plač, zatim tamna sjenka očevog tijela u otvoru vrata i
pijana ruka što baulja oko prekidača:

– Ustajanje, bando banditska!

Sinovi bi, jedan po jedan, napuštali široki bračni krevet, kao osuñenici
prilazili stolu za kojim je, naoko miran i pribran, u pročelju sjedio otac:

– Žene u drugu sobu! – bivala je posljednja očeva naredba prije

početka noćne porodične konferencije na čijem se "dnevnom redu"
nalazio splet kućnih tekućih problema što su u zapisnik ulazili
jednostavnim imenovanjem: 1. Kerim, 2. Sabahudin, 3. Midho, 4.
Razno. Vosak očevog lica topio se nad stolom u plamenu sijalice po
kojoj su muhe ostavile crne tačkaste tragove. Sabahudin nije mogao
odvojiti oči od njegove ruke na stolu: prsti spleteni u čvor iz koga se
povremeno otima desna šaka i prstima nervozno lupka po šarama
plastične mušeme.

– Da ne mislite da sam pijan, sastanak će voditi Kerim.

Strah od batina, predviñenih pod četvrtom tačkom noćnog dnevnog

reda, činio je da Kerim svoje rečenice izgovara telegrafskim jezikom,
prešućujući što se moglo i dalo prešutjeti, ublažujući što se moglo i
dalo ublažiti: Midhine jedinice, Sabahudinovo pušenje, svoje
prekoračenje kućnih nadležnosti dok batinama interveniše povodom
grijehova mlañe braće...

Braća su ove noćne konferencije razlikovali jednu od druge po tome

što je otac na svaku od njih donosio neku novu riječ. Bivale su to riječi
kojih značenja Sabahudinu mahom nisu bivala znana, ali bi očevo
beskrajno ponavljanje učinilo da mu se njihov smisao otvarao s
lakoćom:

– Ja to od tebe permanentno doživljavam. Per-ma-nen-tno!

– Ti to permanentno obećavaš! Per-ma-nen-tno!

Tako su u Sabahudinov jezik ulazile i one riječi na koje nije nailazio u

svom svijetu pustolovne literature: apstrahovati, distinkcija, apsurd,
apsolvirati, digresija... I brzo je shvatio da je spasonosni ishod noćne
konferencije moguć samo ukoliko otac sam upadne u mrežu digresije,
iz koje su izlazile nimalo alegorične priče o njegovom školovanju u
nanulama, o samofinansiranju izrañivanjem crteža za djecu imućnijih
roditelja (o čemu su dokazi stajali na stolu: izgužvane dnevne novine s
marginama prepunim zmijolikih crtarija, karikaturalnih portreta...), o
batinama pojedenim za dvomjesečnog robijanja u Belediji, Gestapo i
domobrani...

– Proñe razno bez batina – rekao bi Midho zavlačeći se pod

Sabahudinov pokrivač suprotno okrenutog tijela, s nogama na gore, na
što Sabahudin nije odgovarao ništa podreñujući položaj tijela
ekonomiji pokrivača, dok mu je u glavi zvonila rečenica: "Sve ovo
treba opisati, jednoga dana."

Pred Kajtezovim vratima

Nenapisani ljetopis Baščaršije, u poglavlju zvanom Patke, mogao bi

zaboraviti i zanemariti šta hoće, ali nipošto ne istorijski značaj koji je
vrijeme dalo komadu betona od dva kvadratna metra površine, s nešto
natrule daske kapijskog praga i uglačanim ovalima leña na drvenim
vratnicama s kojih se ljušti premaz hiljaditog bojenja. Na tome mjestu,
pred Kajtezovim vratima, baš kao na straži, smjenjivale su se
generacije Patkačana, i Sabahudin je sa svoje centrifugalne tačke žudno
motrio u centar istorijskog kruga, u kome sjede odrasli, oni koji
govore, dok ispred okupljene gomile, podno kamenog stepeništa, raste
prozirna lokva sve-generacijske pljuvačke. Sabahudin se ne sjeća da je
ikada iko vidio bega Kajteza, vlasnika ove kuće sa bezbroj soba,
podruma i doksata, ali pamti da se, u trenucima opšteg smijeha, nad
njihovim glavama otvarao uzani prozor s mušepkom i sa tužnog,
dugačkog Emina-hanuminog lica po njima padale riječi od suza:

– Kako vas nije sramota? Kajtez-beg samo što nije umro, a vi tako.
Gdje će vam duša, bog vas ne ubio dabogda?!

U svome je Dnevniku Sabahudin ovo mjesto nazivao osmatračnicom, i

misleći prvenstveno na njegovu namjensku upotrebu u stvarima ljubavi
("Bio na osmatračnici. Nije prošla.") – nije ni slutio koliko je bogato
značenjem ime koje je, u naporu ka šifriranju dnevničkih zapisa,
smislio za betonsko stepenište pred kapijom Kajtez-begove kuće.
Osmatračnica!

Dok napregnute uši Sabahudinovih ispisnika ne razlikujući stvarno od

nestvarnog, moguće od nemogućeg – po stoti put slušaju erotske
ispovijesti – maštarije Drenke Zloka, vječitog dobrovoljca – dežurnog
pripovjedača, i dok svejednako raste lokva pljuvačke pred dječacima –
u obzor osmatračnice ulazi mnoštvo slika i lica iz Sabahudinovog
neispisanog baščaršijskog ljetopisa.

Tu, preko puta, u okviru prozorčeta iskrpljenog komadima kartona, s

laktovima naslonjenim na masnu krpu jastuka – čupava, sijeda glava
Babe Žicarke. Ona iz kuće izlazi jedanput nedjeljno, odlazi negdje pred
neku crkvu, isprosi svoju prošnju i vraća se, na svoj prozorčić, svoju
osmatračnicu. U Sabahudinovom sjećanju zjapi praznina na ovome
mjestu gdje bi moglo počivati ime Babe Žicarke, jer o njenome
porijeklu baš ništa ne govori prezime nastalo od sarajevskog
žargonskog izraza za prosjačko zanimanje: žicanje. Sasvim se rijetko
dogañalo da s prozora siñe njen molbeni starački glas te jednim dugim
"oooo" na krivomemjestu progovori o italijanskom porijeklu svoje
vlasnice:

– Nikolooo! Molim jednu cigaretu!

Na taj se poziv odzivao Nikola Jočić, podstanar u susjednoj kući, kod

majke Sabahudinovog druga Mansuda Kotura – mladić čija se sudbina
ukrstila sa Sabahudinovom cijeloga jednog mraznog decembra, i cijele
jedne novogodišnje noći kada se Mahmut Zolj o Nikoli Jočiću izrazio
sa svirepom preciznošću:

– Nije loš. Al' ništa od njeg neće biti. Jasno?

Obzor osmatračnice, u samo predvečerje, prekriće široko tijelo Davida

Mente. U samome dnu ulice, iza ugla će se najprije promoliti njegov
ogromni trbuh, zatim crna kožna zanjihana tašna, kojom Mento
održava ravnotežu svoga tijela i ravnotežu svoje porodice. Kako sad
porodice?, pitaće onaj koji ne pomišlja da u toj crnoj, kožnoj tašni sa
metalnom bravicom Mento svakog dana kući donosi pazar kafe-
poslastičarnice "Palma". Momci pred Kajtezovim vratima pratiće crnu
tašnu s onim istim sjajem u pogledu koji u oku bljesne kad niz ulicu
krene Mentina podstanarka Elza, na službi u Umjetničkoj školi, na
radnom mjestu: slikarski model. U tim je trenucima i dežurni
pripovjedač prekidao priču, makar i na najvažnijem mjestu – jer šta su
mogle kazati riječi dok ulicom silaze Elzina prsa, Elzini bokovi,
koljena i gležnji? Dok je za ćoškom zamicalo njeno nevjerovatno dupe,
pred vratima još je visila šutnja; Sabahudin se sjeća kako je krišom
gutao pljuvačku, obarajući pogled ka zemlji, praveći se da veže cipelu.

Prolaziće obzorom Sabahudinove osmatračnice dimnjačari-podstanari

Nihade Kotur; s jednim je od njih Sabahudin lijepo slagao dvoglas, uz
prve čašice brčanske rakije i vječnu priču o ženskom. Dva puta će u
toku dana, iz lisnate kuće u susjednoj ulici izići, proći, i vratiti se, sitna
ženica sa debelim cvikerom, čije se prezime izgovaralo s naročitim
užitkom: Gospićka. Sabahudinovo tadašnje osjećanje za jezik nije
uočavalo temeljnu razliku što je u samo značenje i smisao izgovorene
riječi ugrañuje pogrešno afrikatno "ć". Previsoke zidine kojima bijaše
opasana lisnata kuća i dvorište puno bijesne paščadije – obavijali su
Gospićkinu kuću i život bršljanom tajne koja je punila gladna usta
ženskog dijela komšiluka, a pred Kajtezovim vratima rañala
najčudesnije priče o špijunaži, teškom pokeru i kriminalu.

– Kakav poker, kakvo sranje?! – kazaće jednoga dana čuveni Emin

Šintor, naišavši, kao slučajno, s nekog od svojih svjetskih putovanja. –
Stara loče.

Tako je Emin Šintor otkrio tajnu zbog koje Sabahudin i Mansud

potrošiše nekoliko dana i noćiju prokrstarivši samo njima znane
tavanske puteve, preskočivši silne ograde ne bi li vidjeli šta se zbiva u
Gospićkinoj kući i dvorištu.

Na osmatračnici, pred Kajtezovim vratima, o Eminu Šintoru pričale su

se legende. Sabahudinu se brzo učinilo da ga nikuda neće odvesti napor
razlučivanja mogućeg od nevjerovatnog – te je priče o Eminu Šintoru
odlučio uzimati kao istinite, iz jednog jedinog razloga: sam Šintor o
sebi nikada nije govorio ni riječi. One noći, kad se zadihan pojavio u
Sabahudinovoj golubani, ispruživši se potrbuške u ugljenu prašinu i
pilotinu – Sabahudin je vidio da je istinit taj neki tajni, mračni život
Emina Šintora o kome pričajući momci iz ulice troše večeri pred
Kajtezovim vratima. Na svaki Sabahudinov pokušaj da nešto upita
Šintor je odgovarao ljutitim "Šut!", a u zoru mu je stavio ruku na rame,
pogledao ga u oči (Sabahudin se sjeća kako ga je punilo osjećanje
važnosti) i rekao:

– Ništa čuo – ništa vidio?! U dure?

– U dure, Šintore, nema zime.

U potonjim rijetkim Šintorovim nailascima pred Kajtezova vrata

Sabahudin je osjećao kako u vazduhu struji tajna one noći, trudio se da
nikakvim znakom ne otkrije vezu koja ga veže sa velikim Šintorom,
birao mjesto podalje od njega i činilo mu se, na trenutke, kako mu
Šintor povlañuje, kako naročitim sklapanjem očnih kapaka, dok gleda u
njegovom smjeru, izgovara Sabahudinu tako potrebne riječi: "Tako se
to radi, vidiš kako znaš..." Osjećao se Sabahudin tada starijim i jačim,
kući je odlazio sigurnoga koraka, lagano, ali nestrpljiv da čim prije u
Dnevnik upiše večerašnji izvještaj sa osmatračnice: "Svakoga dana u
svakom pogledu sve više napredujem."

Vlast nad samim sobom

Meñu knjigama iz očeve šarene kućne biblioteke Sabahudinovu glad za

svakovrsnim znanjima tolila je toga ljeta naročito jedna tanka knjižica
bez korica, s izgužvanim požutjelim listovima kod kojih su na svakom
drugom izrasle čuvene uši. Učeći sebe pedanteriji, Sabahudin je
raspeglavao požutjele stranice i puštao dragocjenu knjigu da prenoći
pokrivena sa tri debela toma biblioteke Karijatide: težina njihovog
čupavog papira i čvrstih korica, udružena sa težinom njihovih naslova
(Stvaralačka evolucija, Propast Zapada, Estetika), činila je da se
knjižica s naslovom "Vlast nad samim sobom pomoću svjesne
autosugestije" u njegovim rukama ujutro obretala kao nova.
Porijeklo te knjige u očevoj biblioteci Sabahudin je nužno vezivao s
kratkim, tužnim i svijetlim postojanjem svoga amidže i imenjaka,
komuniste i grafičara, jasenovačkog stradalnika Sabahudina Zolja.
Uspomena na njega, u kući Mahmuta Zolja imala je svoje čvrste,
opredmećene oblike: na krivom lesonitnom zidu što je skrivao
bezbrojna gnijezda stjenica, švaba i rusa – dično uramljena visila je
Spomenica 1941. pored koje Sabahudin nije mogao proći a da ne
zastane i po stoti put ne pročita na njoj svoje ime. Kratka nesvjestica,
praćena srsima što su porijeklo imali u Sabahudinovom osjećanju
ponosa – nije ga sprečavala da pojmi kako se Titov potpis u desnom
donjem uglu pergamentnog papira može pročitati kao ćiriličko TO.

Iz utrobe otomana Sabahudin je vadio komplete Grafičkog godišnjaka,

u naramku ih prenosio u sveti mir svoje golubane i – sve dok mu glava
ne bi posrnula na utrnulu mišicu desne ruke – listao te velike glatke
stranice što su govorile o davnim danima prije rata i nevjerovatnim
zbivanjima u gradu u kojem se, eto, sada i njegov život zbiva. Nesreća
od kućnih kavgi i nesreće od čestih i naglih zaljubljivanja u
Sabahudinovu vruću glavu unosile su na trenutke misao o
samoubistvu: tada se sjećao Grafičkog godišnjaka iz 1938. u kome je
pronašao tekst o sarajevskom Klubu samoubica, mislio je da mu samo
to nedostaje, taj klub, pa da smogne nevjerovatnu snagu potrebnu za
herojski čin samoubistva. Sudbina mu je sama – što bi drugo moglo
biti?, pitao se Sabahudin – u ruke poslala knjižicu u kojoj su sadržana
rješenja svih njegovih problema i recepti za spravljanje lijekova protiv
svih bolesti što su, nemilice, napadale na njegovu krhku plačljivu dušu.
Imajući na umu očev savjet-direktivu: "Lekcije se najbolje uče kada se
prepisuju!" – Sabahudin je svojim mravljim rukopisom u Dnevnik
prenosio pouke i mudrosti što mu je upućivala sudbinska knjiga:

– Svaki je čovjek onakav kakvim sam sebe zamišlja; svaki vrijedi

onoliko koliko misli da vrijedi. Bojazan od neuspjeha vodi neuspjehu;
uvjerenje u uspjeh vodi uspjehu. Čovjek koji vjeruje da će uspjeti preći
će preko svih prepreka na koje naiñe.
– Mi smo ono što smo sami od sebe načinili, a ne ono što je od nas
načinila sudbina.

– Volja jeste velika snaga ali se ona uvijek okreće protiv nas. Zato,
odbacite volju: samo uobrazilja neka vas vodi.

Prvi eksperiment koji je Sabahudin odlučio da izvede, s ciljem provjere

savjeta iz sudbinske knjige – pokazao se uspješnim: tačno u sedam sati,
ispod jablana na vrhu Patki, pojavila se djevojčica srnećih očiju kojoj
je juče, zaustavivši loptu u nogama, rekao: "Sutra u sedam, pod
jablanom." Ona se dakle pojavila, stigla je kao po užetu što ga je
njegova uobrazilja razapela izmeñu ljubavnog jablana i njene ruševne
kuće u gornjem sokaku. Stigla je i, eno, stoji i čeka, dok on spetljanog
koraka prelazi brisani prostor što ga dijeli od njenog vrelog tijela. Kako
ostati siguran i jak?, pitao se dok su beskonačni metar odmaknuti jedno
od drugog silazili niz Kovače; namjerno je izbjegao put niz Patke, gdje
bi, zasigurno, bio izložen baražnoj vatri pogleda i dobacivanja dežurne
ekipe pred Kajtezovim vratima. Pamti da je ona, dok su silazili ka
Baščaršiji, neprekidno nešto pričala, ali se njen glas gubio u odjecima
njegovog unutarnjeg glasa koji je ponavljao: Svakoga dana u svakom
pogledu sve više napredujem! Magično dejstvo izgovaranih riječi
javilo se tek kada su načinjali treći krug oko Bezistana, po čijim se
zidinama hvatalo prvo perje sumraka. Od toga trenutka Sabahudin
pamti njen glas i riječi:

– Kad smo sami, ja dozvaljam da me držiš za ruku. Ako nas niko ne

vidi moreš me poljubiti u obraz. Ne dozvaljam da me rukama ikuda
diraš.

Sabahudin je registrovao žmarce negodovanja što ih je u njemu budilo

to njeno ponavljajuće "dozvaljam – ne dozvaljam" – ali šta je takva
jedna mana (koju će on ispraviti, brzo!) mogla da oduzme od sjaja
njenog blistavog ovalnog lica, uokvirenog čvrstom crnom kosom što
pada po golim i nježnim jabukama ramena?
Njene oči od badema, i taj pogled, taj, činilo mu se, pametni pogled
srne – učinili su da je progutao već spremnu za izgovor rečenicu: "Ne
kaže se dozvaljam, nego dozvoljavam... i nije moreš, nego možeš" –
odgodio je tu rečenicu za bolju priliku, kakvih će biti, nema sumnje,
kad je već ovako dobro krenulo.

Za potonje bolove i jade što mu ih je, onog lednog decembra, i one

novogodišnje noći, zadala Srna (jer tako je njeno ime bilo upisano u
Sabahudinov Dnevnik), on neće kriviti ni sudbinsku knjigu, kojoj ima
da zahvali što je Srna uopšte ušla u njegov život i dane, niti će kriviti
Srnu, koja je, ipak, za neki dio čulnog prostora pomakla branu svoga ne
dozvaljam – nego će kriviti sebe, i onaj trenutak kad je progutao
namjeravanu rečenicu koja bi, izgovorena, sasvim izvjesno, zadržala u
njegovim rukama glavna oružja ljubavnog rovovskog ratovanja.
Sudbinska knjiga mu je govorila, i on je pomno prepisivao u Dnevnik:

– Stoici su se oslanjali na svoju uobrazilju kad su govorili ne: "Neću da

patim ", već: "Ja ne patim!"

– Riječi: "htio bih " – uvijek izazivaju riječi: "ali ne mogu ". Zato, ako
imate kakav bol, ne recite nikad: "pokušaću da ga uklonim", već
"ukloniću ga"; jer kad god postoji sumnja, ne može doći do rezultata.

– Ne pitajte se šta je uzrok vašoj bolesti; konstatujte samo šta je njena

posljedica i učinite da ona nestane. Malo po malo, vaše nesvjesno biće
otkloniće i uzrok, ako je to moguće.

Ratujući tako sa svojim bolestima duše – on je, u Dnevniku,

podrazumijevao apsolutnu razliku izmeñu sintagmi: bolesti duše i
duševne bolesti – Sabahudin je zaslužio nadimak kakvom se nikako
nije mogao nadati, a prikrpio mu ga je niko drugi nego otac, Mahmut
Zolj, u lucidnim trenucima svojih polupjanstava:

– Šta ima novo, reakcijo?

Njemu je, iz noćnih konferencija, s onih digresivnih očevih putovanja,
bilo poznato značenje riječi reakcija i njena opasna blizina onoj drugoj
mračnoj riječi: kontrarevolucija; kroz lijevak svirepog nadimka
reakcija u Sabahudinovo uho ulijevala se poplava bola, suznih se očiju
okretao zidu, ka ikoni – Spomenici 1941., tražeći po hiljaditi put spas i
smirenje u prokušanoj molitvi: "Svakoga dana u svakom pogledu sve
više napredujem. Vlast nad samim sobom pomoću svjesne
autosugestije." Istrčao je iz kuće, ridajući, onoga dana kad ga je otac
objema rukama okrenuo, otevši mu ikonu iz očiju, i rekao, glasom u
kome su jednako stanovali prijekor i sprdnja:

– Bolje bi ti bilo da kažeš: Svakoga dana u svakom pogledu sve više

zaserujem.

Ženska pod uličnim svjetlom

Sve što se, tih godina, zbivalo oko Sabahudina u njegovoj se treptavoj
duši umnožavalo višestruko: činilo mu se da sve ima neki tajni smisao,
a ono što je očiglednost da je zapravo samo varka kojom se taj smisao
krije od njegove radoznale misli o sebi i svijetu u kome tako trapavo
pokušava pronaći i zauzeti svoje mjesto.

Kad je od Ulice Miloša Obilića do Kajtezovah vrata stigao bruj

Šintorovog bemvejca – tako znan i tako čudesan! – dežurni momci
poskakaše na noge, ne obuzdavajući nestrpljivu želju da dotaknu
rukom taj crni sjaj, kožu, presvučenu ručku jake guvernale. Sa
bemvejca Šintor sjaha kao sa konja i Sabahudinu se učini da to i nije
Šintor, onaj što je, bježeći od nekih silnih potjera, prenoćio u njegovoj
golubani, onaj o kome se pričaju priče, od Vratnika do Malte – nego
da je to, glavom i bradom, Old Šeterhend, s kojim se Sabahudin rastao
netom, sklopivši korice knjige i izašavši na ulicu spetljanog koraka,
mutne i vruće glave, s maglom pred očima. Tajna od one noći sa
Šintorom pomjerala je nejaku tačku u kojoj se nalazilo uporište
Sabahudinovog pubertetsko-gimnazijskog identiteta: dok mu Šintor
prilazi, korakom koji u Sabahu-dinovim očima nikako nije običan,
nego naročit, i dok mu rukom kazuje da krene za njim, na ugao
Koturove kuće – Sabahudin osjeća da je on zapravo Vinetu, a da je u
tome morao, dakle, biti tajni smisao Šintorovog pada po ugljenom tlu
njegove šupe.

– Je li ti tu ključ?

– Tu je, Šintore, što pitaš?

– Hajd' za mnom!

I Sabahudin osjeća kako raste, u svojim očima i u očima momaka

nadžidžanih oko bemvejca: pred njim se otvaraju Sezamova vrata
Šintorovog tajnog života i sada mu valja ući u bogate pećine
pustolovina i avantura! Zašto Šintor ništa ne govori? – pitao se
Sabahudin dok su sporoga koraka, jedan za drugim, Šintor
pa on, Sabahudin Zolj, svršeni učenik drugog razreda gimnazije –
prelazili kaldrmu Jagodića ulice. "Zašto ništa ne govori? Kuda me
vodi?" Sabahudin se osvrtao i desno i lijevo, sve pazeći da Šintor ne
primijeti njegovu uznemirenost. "Dobro je što on ide naprijed..." –
razabirao je, strahujući da bi se čulo kucanje njegovog srca ako bi
Šintor bio samo korak bliže. Sa same ivice svjetlosnog kruga što ga je
bacala nekim čudom čitava i zdrava sijalica okačena u mračnoj zeleni
lisnate kuće – u Sabahudinov pogled uñe crvena haljina i crna kosa
nepoznate mu ženske, naslonjene na poderani zid. Sabahudin se nije
usuñivao zagledati joj u lice: ono što je u trenu vidio bile su oči, činilo
mu se plačne i nesretne, crne, velike ženske oči.

– Ovo je jedna moja cura. Biće kod tebe dva-tri dana, dok ja sredim
neke poslove, razumiješ?

– Nema problema, Šintore. Kako ti kažeš...

Te dvije rečenice, koje je Sabahudin uspio prebaciti preko uzdrhtale
vratne jabučice, kroz suha usta i razjapljene čeljusti, oduzele su mu
čulo sluha, i do njega nije doprlo ništa od onog što je Šintor govorio
tužnoj ljepotici pod uličnim svjetlom:

– Ovo je jedan fin dečko. Nema ništa da se brineš. Isto ko da si mi kod

brata, kužiš?

– Znam, Braco.

– Pa šta onda kenjaš?

– Neću ja, Braco, nigdje bez tebe...

Zvonak pljesak šamara vratio je Sabahudinu oduzeto čulo sluha kao da

je pao po njegovom bubuljičavom licu, a ne po čistom licu djevojke što
plače, naslonjena na zid, dok joj zgužvana tašna ispada iz ruku i
prosipa po kaldrmi svoju sirotinjsku sadržinu. Sabahudin je, drhtave
ruke, podigao okruglu kutijicu; čitaći automat njegovog oka je
registrovao: NIVEA; začudio se, na trenutak, kako nije čuo lom stakla,
jer, evo, okolo su rasuti komadići onoga što je bilo ogledalo u kome je
ova sirotica ogledala svoje lijepo lice... Pokušao je dodati joj tašnu, ali
se Šintorova ruka našla na tom putu, otrgnula mu je i bacila na njena
prsa koja tek tada uñoše u Sabahudinov pomućeni vidik. "Bože, kako
je lijepa!", pomisli, i istog trena u trbuhu osjeti bolan žig pobune.
"Zašto je mora tući?" Taj mu se žig udvostručio u času kad na ramenu
osjeti Šintorovu tešku ruku:

– Ti, pazi kako ćeš s njom. Ne do ti bog da mi se nešto požali. Ona

okom, a ti skokom, razumiješ?

– Razumijem, bolan, Šintore, ne brigaj se.

– Furajte!
I krenuo bi Sabahudin istim putem kojim su došli da ga ponovo ne
dotače neprikosnovena naredbodavna Šintorova šaka.

– Ne tuda. Ovamo.

Okrećući se, Sabahudin se sudari sa čvrstim mesom njenih prsa; i dok

je posrtao, učini mu se da vidi smiješak u njenom oku, tik pred
njegovim licem koje je osjetilo njen vreli dah bez mirisa. Kroz tanano
tkanje miki-majice pekao ga je dodir njenih grudi i, ko zna otkuda i
zašto, Sabahudin se sjetio majke, i učinilo mu se da čuje njen glas:
"Kad se ogledalo razbije, u kući nema nafake četiri mjeseca..."

(Poslije će Sabahudin, u noćima svirepe auto-analize, kako je u

Dnevniku imenovao svoje bavljenje vlastitom dušom, odgonetati kako
se i zašto slučilo da se nijednoga trena, te večeri, ne sjeti spasonosne
autosugestivne formule. Naći će da se toga časa, kad se sudario s
njenim licem i sisama, dogodio najbliži kontakt sa ženskim tijelom, što
ga je uopšte imao u svome dugačkom sedamnaestogodišnjem čulnom
iskustvu i životu. Zapisaće da vlastitom reakcijom i ponašanjem ne
može biti zadovoljan, ali da se sve skupa, najstrože uzevši, ipak kretalo
u granicama normalnog).

Koračajući jedno uz drugo po granitnim kockama Zije Dizdarevića

ulice, Sabahudin i tužna seljančica, kojoj nije znao ime, mislili su
svako svoje misli, beskrajno daleko jedne od drugih: ona se pitala zašto
je Braco tako ostavlja, i kakve to poslove ima da obavlja, bez nje –
Sabahudin se trudio da misli unaprijed i riješi osnovni problem što ga
je pred njega postavljalo druženje s nepoznatom ženskom: o čemu se sa
ženama može pričati? Preturao je po glavi moguće teme za razgovor,
ali mu se svaka činila izlišnom i nejakom da premosti strašnu provaliju
straha, koja ga dijeli od ove nepoznate tužne ženske i njenog procvalog
čvrstog tijela.

Sa ženskom nasamo
Koliko je samo puta Sabahudin u samotnom mraku golubane maštao o
ženskoj koja će jednoga dana ući tu, meñu njegove knjige i golubove,
svojim glasom i svojim tijelom ispuniti vazduh u kome lebdi tavanska
prašina, dok se, zajedno sa golubijim pernatim ruhom, mitari i njegova
duša. Pogleda uprtog u nepostojeću tačku krovne daske, gradio je njen
lik, kosu i prste, usne i čelo. Morala je, svakako je morala biti lijepa, a
ne bi trebalo, nipošto ne bi trebalo da bude starija od njega, u tome ima
nečeg ružnog. Kušao je Srnu privoljeti da doñe, on će joj pokazati
svoje golubove, a Srna je, sa bezazlenošću koja mu je nanosila bol,
pitala: "A zašto mora biti mrak?" Poveo bi Sabahudin nju i danju, ali
kako proći pored stostrukih očiju dvorišnih baraka, izmeñu šamrli na
kojima geometarske domaćice kahvenišu pretresajući tekuća zbivanja u
kosmosu što ga čine tri barake na zaravni pored Ogreva, ispod
Zinhasovića kuće? Maštao je Sabahudin o tome tokom cijele minule tri
godine, od onog ponedjeljka – toga će se sjećati cijelog života: bio je
ponedjeljak! – kad mu se iz kitice, nakon dva-tri nesvjesna dodira, po
trbuhu prosula odvratna slipava tekućina, sjećaće se cijeloga života
kako ga je, toga časa, preplavio čitav košmar čuvstava. Neshvatljiva
milina i trbušni žmarci, kretanje neke sile iz cijeloga tijela, iz peta i iz
mozga, ka vrućoj mesnatoj žili što je nesvjesno drži u ruci, potom
gañenje i strah. Nikome o tome nije progovorio ni riječi, ali su mu
postala jasnija brojna mutna mjesta iz neiscrpnog pričalačkog
repertoara Drenke Zlaka, iz svakodnevnih večernjih seansi pred
Kajtezovim vratima. I dok drhtavih ruku otključava katanac,
Sabahudinu kroz mutnu svijest promiče čitava ta trogodišnja čulna
istorija: kolektivne onanije na krovu mesare pored ljetnog kina,
užagreni pogledi ka velikom platnu na kojem će, evo ovoga časa, da se
pojavi Doli Bel, nepodnošljivo lijepa i naga. Osjećajući u tome
zajedničkom drkanju nešto neizostavno sramotno, Sabahudin je vazda
gledao da šmugne niz oluk prije završetka filma kako se ni sa kim ne bi
gledao u lice, do sutra, kad će ponovo, po prešutnom dogovoru i
sporazumu, svi krenuti ispred Kajtezovih vrata preko Baščaršije ka
vratima velikog svijeta što ih je otvarao film "Evropa noću". – Sada
njegova lijeva ruka otvara vrata šupe, dok desna napipava
bateriju na drvenoj gredi pokraj unutrašnje reze. Palac pomiče
baterijsku rebrastu piknu i u svjetlosnom traku se ukazuju gomile
naslagane kreke, nerazbijenih čvornatih bîlja, s pozadinom – zidom
složenih iscijepanih drva.

– Pa ñe ti se ovdje, bolan, može spavati? – upitala je, zastavši na pragu,

Šintorova tužna ženska, i Sabahudin usmjeri snop baterijskog svjetla ka
drvenim ljestvama što su vodile tavanu.

– Uñi, bona, saćeš vidjet. Ne boj se ništa.

I dok je namicao rezu njegovo se tijelo ponovo našlo u magnetskom

polju njenih sisa, dodir njenih bradavica osjetio je na grudima kao
strujni udar od koga je uzdrhtao, pomislivši samo i jedino: "Bože, hoću
li ovo moći izdržati?" Vrhovima prstiju dotaknuo je njenu lijevu
plećku:

– Hajde! Ovuda.

Prateći svojim tijelom svjetlosni snop ženska je prilazila ljestvama

šutke, i Sabahudinu se na tren učini da se ona ponaša poput kakve
domaće životinjke: u sluh mu se vrati ona opasna, dvosmislena
Šintorova rečenica na rastanku: "Nemoj da mi se što požali. Ona okom,
a ti skokom". Ta je rečenica, ako je izgovara Šintor, mogla da znači
sve. Najprije: "Nemoj da joj šta usfali. Ako joj se kara – karni je!"
Sabahudin pokuša, kao rukom, odagnati te odveć smjele pomisli: da se
u baterijskom svjetlu nalazilo njegovo lice vidjelo bi se kako zatvara
oči i kratkim trzajima trese glavom lijevo – desno. Ona je, meñutim,
već krenula uz ljestve, pipajući niskom štiklom po drvenim prečagama
i Sabahudina osupnu ponovo strah: u svjetlu baterije će se, kako se ona
penje nagore, sve više ukazivati njene noge, ona uzbuñujuća mekota
prevoja zakoljenice, i stegna, ženska, jedra, nikad viñena stegna! Eno
gaćica! Ajoooj, majko mila! Zaglušujući
topot Sabahudinovog srca ispuni vazduh šupe, rastvori njene drvene
zidove, rasprostre se po tišini izmeñu usnulih baraka, preplavi Kovače i
sali se, niz Baščaršiju, ka Bezistanu, ljetnom kinu i limenom krovu
mesare. Poželio je – o, kad bi to bilo moguće! – da dotakne rukom
svoju nabreklu žilu, tako silovito uperenu nagore, ka vrhu ljestava,
samo malo da je dotakne i da iz nje, kao iz vatrogasnog šmrka, sune
olakšavajuća tečna bujica.

– Ne vidim ti ja ovdje maknut'.

– Čuješ li, bolan, ne vidim prst pred okom!

– Eto me. Eto me odmah – izusti Sabahudin šapatom koji je kušao

sakriti trešnju njegovog tijela, i krenu uz ljestve, namjerno usporavajući
penjanje povremenim zastojima uz izmišljeni kašalj.

Pokazao je, svjetlom, mjesto na šiltetu gdje ona može sjesti i ona je to
učinila, ponovo nijema, bez upita i suvišnog pokreta.

– Pridrži mi bateriju. Posvijetli vamo.

U svjetlu gasne lampe koju je Sabahudin zaplijenio iz podruma

odbačenih stvari tetka Besima – ukaza se cijeli tijesni prostor tavana i
istoga časa, otamo, iza žičane mreže golubane, doprije spasonosni
gugut golubova. Ženska podiže glavu, osvrnu se oko sebe, vidje, iza
mreže, Sabahudinovo pernato šarenilo od kojeg dopire gugut – i licem
joj se prosu osmijeh iznenadnog ozarenja.

– Pa ovdje je lijepo...

– Rekao sam ti ja... Ovo je moja baza, ono je golubana.

Zatim je šutke zagledala zidove Sabahudinove baze, policu sa

knjigama i nad njom prikačenu veliku tamnu Kartu zvjezdanog neba.
Šutke je pogledom prešla i preko bijelog kartona sa crnom tačkom u
sredini (Sabahudinovi instrumenti za hipnotičke vježbe!), rajsneglama
okačenog na dasku iznad papučice. Sabahudin
je ispod oka, kao da krade, motrio kretanje njenog pogleda i lica,
sjedeći u suprotnom uglu baze (što dalje od njenog tijela koje se u
mimohodu ne izmiče).
"Kako je lijepa, bože dragi!" Dok je u sebi izgovarao tu rečenicu njeno
se lice okrenulo k njemu i on vidje njene velike okrugle oči: učini mu
se da je u njima nestao onaj vlažni odsjaj što su ga davale suze. Samo
su se, u dnu zjenice, caklile dvije tačkaste žarke.

– Jesi li gladna?

Slegla je ramenima onako kako sliježe onaj kome je sve svejedno i

Sabahudin nañe za shodno da ponovi:

– Stvarno, jesi li gladna?

– Nisam. Ne znam. Mogla bi' jest, samo mi se ne spava.

Sabahudin je, šuljajući se na prstima po dugačkom drvenom hodniku

zaspale barake, pokušavao sabrati žestinu večerašnjih zbivanja,
gonetati skriveni smisao, za koji je znao da mora postojati. Pade mu na
um očeva pjanska mudrost: "Sve je u vezi." – Kad se, sa komadom
hljeba i tri paprike u ruci, vratio u bazu i vidio da ženska spava,
otkrivenih nogu do iznad koljena, hitro je smakao pogled s njene kože i
nečujno spustio hranu pokraj uzglavlja.

Hoće li ikad svanuti jutro?

Zaranjajući sondu mišljenja u tmasto, uznemireno more svoje duše,

Sabahudin je spoznao u sebi neobičnu moć: mogao je, kad god poželi,
preseliti u drugo biće, u bilo kojeg drugog živog ljudskog stvora, i –
potom – misliti njegovom mišlju, govoriti njegovom riječju. U
Dnevnik je zapisao: "Moja se duša ponaša kao tekućina." U njegovom
su se uhu stanili komadići uličnih razgovara, uhvaćeni u prolazu, i on
je koračao dalje sastavljajući ih, svojim unutrašnjim dvoglasom, u
smislenu cjelinu. (Tamo su, pred "Varteksom", do njegovoga uha
doprle dvije rečenice, majčina: "Pa da uñemo, da vidimo..." – i
sinovljeva:
"Neću, bona. Doñi bez mene pa gledaj." – i Sabahudin je, idući prema
Marindvoru, nastavljao u sebi razgovor: majčina rečenica, sinovljeva
rečenica – sve dok mu nije postalo jasno da je to dvoje odnekud došlo,
da majka hoće da razgleda, a sin bi da se kupuje. Sin je, dakle, u
Sarajevu na školovanju, majka došla da ga obiñe, i da mu kupi, može
bit, pantole, ako ispadnu kakve jeftine, a sina je sramota ulaziti i
izlaziti, prevrtati robu po rukama a ništa ne kupiti...) Tako se
Sabahudinu činilo kako iz dana u dan narasta njegova moć da stvarima
prepoznaje uzroke, ishod i smisao, a smanjuje se onaj prostor
nesvjesnog bića iz kog su izlazile brojne, izlišne a bolne, patnje i
nesporazumi. Svoja česta i nagla zaljubljivanja sada je kušao dovesti u
vezu sa spoznatom moći selidbe u drugo biće. "I kada se zaljubljujem",
zapisao je u Dnevnik, "to samo znači da selim u onoga čovjeka, ono
biće koje nju voli." Činilo mu se da vidi lukove, spirale i putanje
dušinih putovanja, i da će skoro doći dan kad će, napokon, znati sve:
šta od šta dolazi i nastaje, i kuda plove ljudske duše na krhkom čunu
ljubavi. Zapisao je još: "Ljubav je jabuka koju držim u ruci. Pa je
dajem kome hoću."

Dok uzaludno pokušava zaspati, nepomičan na svojoj trećini bračnog

kreveta što ga dijeli sa braćom, u ogledalu budne i jasne svijesti vidi
lica djevojčica kojima je darivao jabuku – ljubav: bucmasto, okruglo
lice Zorice B. na čije je rame naslonio glavu dok su sjedili na plišanom
sjedištu mrtvačkih kola u dvorišnoj šupi zvorničke osnovne škole; i
tada se plašio da će se čuti topot njegovog srca. U ogledalu se mute,
spajaju i raspadaju lica djevojčica što su mu u život ulazile poslije tog
drugog razreda osnovne škole, poslije tih mrtvačkih kola, i on se upita:
čega li su znak i nagovještaj bila ta mrtvačka kola u kojima je,
pljuckajući niz prašnjave grede, popušio prvu cigaretu, i prvi put drhtao
od ljubavi? U golubani, na njegovoj ljetnjoj postelji, umorna i mirna,
sada spava ženska o kojoj ne zna ništa, osim da ju je doveo Šintor, da
će tu biti nekoliko dana, da će je Šintor odvesti – i da je strašno,
neizdrživo lijepa. Ona spava – on bdije, s njenim licem pred budnim
očima, bdije i rukom dotiče vrele rane, mjesta na grudima opržena
dodirom njenih čvrstih dojki. Odozgor, od ulične sijalice sa zida
"Hemijske čistione" Zinhasovića kuće, po kaldrmi Halilbašića ulice, po
dvorištu ispred barake, pada crvenožuta svjetlost čiji se račvasti traci
uvlače u sobu, i u njima Sabahudin vidi lica svoje zaspale braće. "Oni
pojma nemaju šta se dogaña", pomisli, i umjesto zavisti u njemu
podrhta osjećanje nadmoći. Dugo je stajao kraj prozora, prebacujući,
kao iz dvocijevke, mlaz mokraće preko niskog ragastova. Visoko, u
tamnoj plaveti neba, zuj zvjezdanih rojeva, lijevo, u daljini, dolajavanje
noćnih pasa čije kretanje Sabahudin po lavežu prati: sada se penju
strmom kaldrmom izmeñu pločanskih grobalja, prelaze sada Ploče,
ulaze u Alijagića, zamiču iza Miščdine džamije... U beskrajnoj tišini,
što je potom nastala, Sabahudin se osjeti na cijelom svijetu sam. Učini
mu se nevjerovatnim da tamo, u dnu dvorišne tame, u visini niskog
krova barake, iza drvenih zidova šupe porodice Zolj – leži, spava, diše,
nago tijelo jedne žene. Da to nije bio san? Ne, olovna težina i bol u
mošnicama, i žestoko peckanje u mokraćnom kanalu, jasan su dokaz.
Hoće li ikad svanuti jutro? Probdjevena noć navukla je na
Sabahudinovo lice sjenku brižnog umora i tajne; slani trnci u očima
činili su da je svakoga časa treptao, šireći zjenice s osjećanjem
olakšavajućeg zadovoljstva. Dok je preskakao prozorsku dasku učiniše
mu se većim i drukčijim poznate dvorišne slike: kokošinjci, metalna
burad s katranom, klupe pod prozorima... Hitrog i tihog koraka
promicao je pored stakala, stiskajući u srcu nerazgovijetnu grudvu
zebnje. U šupi, sve su stvari bile iste, i svaka na svom mjestu, kao da se
noćas ništa nije zbilo; odozgor jutarnji gugut, tako znan i blizak,
izmeñu zidnih drvenih pukotina oštri sunčevi zraci u kojima lebdi
milijarda prašnih čestica, ljestve, sinošnje ljestve...

Promolio je glavu kroz podni otvor ulaza i prvo što je ugledao bilo je
prazno pogužvano šilte: dijagonalni bič bola sijevnu preko lijevog
ramena i srca, zarivši se duboko u trbušnu duplju. Pa zar sam ja sve to
sanjao?, stiže izgovoriti prije nego što otamo, iza žičane mreže, ne ču
njen veseli glas i riječi koje ga u trenu ispuniše srećom:
– Hej! Šta si bleno?!

Ženska je sjedila na podu golubane, meñu prosutim zrnima žita i

golubijeg izmeta, držeći u ruci Sabahudinovog najdražeg goluba,
bijelu, somborsku pertlu.

– Ništa. Gledam gdje si.

– Pa došo ko krpa...

– Šta ću. Šintor bi me zadavio.

– Kakav Šintor?

Sabahudin se ugrize za jezik, jer baš je htio da kaže: pa onaj što te

doveo – ali se dosjeti da je ona, sinoć, pod svjetlom ispod lisnate kuće,
Šintora nazivala Braco; pomisli: "Šintor primijenio fol na kojeg u
Sarajevu više niko ne pada, Braco!" Kao da je prečuo njeno pitanje,
Sabahudin zaposli ruke skupljanjem mrvica kruha i papričnog sjemena,
ostataka njenog doručka – nesuñene večere, rasutih po podu kraj
uzglavlja. Ali uzalud:

– Kakav te Šintor spopo?

– Tu pertlu. Od Šintora sam kupio.

– Kakvu sad, bolan, pertlu?

– To što držiš. Ženka, pertla. Izmirka.

– Aaa – to. Lijepa ti je.

Sabahudinu laknu. Putanja razgovora odmakla se od opasne ivice
otkrića Šintorove tajne. Ona će to saznati, kad-tad – mislio je
Sabahudin – ali neka ništa ne saznaje od mene.

– Kako se zoveš?

Ženska se hihotala nečujnim smijehom i Sabahudina začudi to što ju je

taj bezrazložni smijeh činio još ljepšom. Nije logično, pomisli.

– Doli Bel – odgovori ženska zatvorenih zuba, u čijoj se bjelini žutjelo

kukuruzno zrno.

– Ti se zezaš. Stvarno te pitam. Ja sam Dino.

– Stvarno ti kažem. Doli Bel. On pokuša uzvratiti čistom mjerom

naivnosti:

– Koliko ja znam, Doli Bel je plava.

– Šta ima veze? Mogu i ja biti plava. Braco ima frizerski salon. U
Milanu.

Slavne Sintorove tuče, legendarne prevare, podvale i krañe – odavno su

već živjele u rajinskom pripovijedanju i prepričavanju, ali
Sabahudinovo uho prvi put ču: frizerski salon! Milano! Sve u
Šintorovom životu bilo je vjerovatno, i moguće, ali ovo mu se učini
naprosto nemogućim! Zagleda se u njeno lice i shvati: pa ona sve
vjeruje!

U potrazi za Šintorom

"Pa ona sve vjeruje", pomisli Sabahudin i osjeti kako se sužava i tijesni
do maločas beskrajni prostor njegove baze-golubane. Uzalud je u tome
prostoru tražio tačku na kojoj bi mogao odmoriti pogled: vazduh je bio
prepun njenog bezazlenog lijepog lica, odasvud, iskrile su dvije
žeravice njenog nijemog pogleda. Pomisli kako bi najpametnije bilo
izmisliti kakav posao, izići, pa tamo, na slobodnom širokom zraku o
svemu dobro razmisliti, i pronaći način da se izdrže dani do Šintorovog
dolaska, a da se ni u čemu ne pogriješi, i ničim ne otkrije Šintorova laž.
Istoga mu časa bi jasno kako će, pet minuta po izlasku, poželjeti da se
vrati, pa opet biti u nuždi da izmišlja razlog povratka. "Kad bi samo
htjela nešto da priča"?, poželi Sabahudin.

– Koji si razred?

– Ih, kad sam ja to prestala...

– Ja sam završio šesti...

– Tek?

– Nije tek. To je drugi. Drugi gimnazije, shvataš?

– Nisi ništa propadao?

– Ma kakvi. Bio sam odlikaš. Sad sam malo popustio. Bez veze.

U šutnji koja ponovo nastade Sabahudin shvati da u njenom

bezvoljnom zapitkivanju stanuje samo jedna misao i želja: gdje je i šta
radi Braco Šintor, i kada će doći.

– Da odem, da ga potražim?

Iz njenih ruku prhnu golubica-pertla i Sabahudin se preplaši tijela koje

mu se bližilo sitnim i hitrim korakom. Doli Bel mu sjede kraj samih
nogu i lica podignutog kao u molitvi spusti brz i vreo poljubac u ugao
njegovih suvih usana:

– Ti si srce.
Noseći pečat njenog poljupca u uglu usne Sabahudin je cio dan
obilazio zborna mjesta patkačanske raje: Kajtezova vrata,
vulkanizersku radnju Hame Vejzagića, Hitlerovo igralište, brda
lubenica na baščaršijskoj pijaci. "Je li ko vidio Šintora?", rečenica koju
je toga dana izgovorio desetinu puta – gradila je na licima upitanih
sumnjičav osmijeh: "A šta to ti imaš sa Šintorom?" Sabahudin odluči
da više ne zapitkuje i u Domu kulture sjede meñu rulju dežurnih
dominaša, nespreman da se vrati u golubanu. Iz kancelarije upravnika
doma promoli se ljudsko lice novog upravnika:

– Omladinac, hoćemo li koju?

– Nisam nešto raspoložen, druže upravniče – odgovori Sabahudin.

– Kakve li to tebe svjetske brige more? – sjedajući za sto nastavi

upravnik, dok mu je iz ruku izlazio šum zatezanja satnih spirala.
Shvativši da nema uzmaka od nepredviñenog šahiranja, Sabahudin
postavi uslov:

– Može, ali na pet.

– Ništa ispod petnaest.

– Ne mogu ja, druže upravniče, da se koncentrišem. Petnaest minuta mi

je puno.

– Ovo je stvarno sve naopako krenulo! – uzviknu upravnik obraćajući

se cijeloj sali, ustavši od stola i rukom pokazujući na Sabahudina koji
poželi da ga nema.

– Pogledajte ovoga, molim vas. Ne može da se skoncentriše ako ima

vremena. Ako nema – može. Pa kako to, sunce mu poljubim?
– Lako, druže upravniče. Kad igram na petnaest, onda mislim na
svašta, kad je na pet onda samo na šah. Zar nije tako?

– E, svašta li ću čuti u ovoj ludnici! Vuci, paceru!

Povlačio je Sabahudin poteze lišen znanog mu i dragog ratničkog

poriva; okolo, prštale su domine, iz sale treštala muzika sa ploča,
probuñena tijela djevojčica i dječaka njihala se u ritmu najnovijeg
plesnog izuma, tvista – a pred njegovim očima lebdjelo je magnetično
lice iz golubane. "Ona sada sigurno plače", pomisli i u sebi osjeti istu
potrebu.

– Matavulj, dečko! Simela Matavulj! – objavi upravnik svoju pobjedu

glasom koji se izgubi u zvučnom košmaru domske aule.

Sabahudin ne osjeti potrebu da se pravda i obrazlaže. Laktova

oslonjenih na tvrdu dasku stola šarao je pogledom po licima dominaša i
drugih dangublija i svako mu se učini praznim i glupim: što ću ja
ovdje, bože dragi?, upita se pokrećući usne kao da govori glasno. Preko
upravnikovog lica preñe brižna sjenka pitanja: šta li se dogaña s ovim
dečkom? Sabahudin podiže pogled prema upravnikovom licu; pročita
na njemu neizgovoreno pitanje i žalosni pokušaj da se osmijeh ne
pretvori se u zbunjeno i nemoćno slijeganje ramenima.

– Idem. Vidite da nisam danas za šah.

– Vidim, nego šta nego vidim – govorio je upravnik ispraćajući

Sabahudina kroz staklena vrata izlaza, preko betonskog stubišta, do
uglačanih oblih kamenova kaldrme Sandžačke ulice. Upravnikovu
ruku, što je počivala na njegovom ramenu, Sabahudin je osjećao s
nejasnom, dvostrukom nelagodom. Miješala se u njemu radost od
saučesničke topline razumijevanja što mu je grijala rame, i otpor što ga
je izazvalo upravnikovo upadanje u teškim zidom šutnje obavijeni
prostor njegove tajne. Kao da je nekim rendgenskim zracima zavirio u
mrak Sabahudinove misli upravnik zastade.
– Stani. Neću te ništa pitati. Samo hoću jedno da znaš: meni možeš sve
kazati. Ako ti je teško...

– Pustite me, ništa mi nije teško...

– Znam. Znam sve šta ćeš mi reći. Ali čuješ – moja ti je kancelarija
vazda otvorena. I ja sam patio, ko konj.

– Hvala vam. Žuri mi se.

– Požuri, ako ti se žuri... i ne daj se. Ti si jak momak...

"Ti si jak momak" – odjekivalo je u Sabahudinovom uhu dok se trudio

da korača sporo i u potiljku osjećao kako upravnikov pametni pogled u
njegovu lubanju uranja kao tane i čini da mu se korak zapetljava i noge
otkazuju poslušnost. Odluči da skrene u Abdesthanu, desno, kako bi se
oslobodio težine pogleda koji ga prati. U džepu napipa gužvu
novčanica što mu ih je Šintor ugurao sinoć i odluči da ih prebroji. Šest
hiljada! Pa to je nevjerovatno! Zašto mi je dao ovolike pare? Kao da se
neće pojaviti mjesec dana?! Pa šta on misli?

Kroz dvorišni sumrak Sabahudin je golubani prilazio kao stratištu.

Učini mu se da je neko pomjerio katanac na šupi: u žutom mesingu
ispisano ELZET bijaše okrenuto licem, onako kako on nikad nije činio,
i ponada se da je, možda, nailazio Šintor.

– Neko je dirao katanac – izgovori podižući kapak ulaza. Odozgo mu

se, iz pravca uzglavlja, vrati njen glas:

– Jesi ga našo?

– Nisam – reče sjedajući na pod.

Otac sve zna?

Sabahudin će se poslije sjećati kako je te večeri (njena druga noć u

njegovoj bazi-golubani) prvi put opazio njenu, i čudnu i smiješnu
istovremeno, osobinu da usred razgovora, u sekundi – zaspi. Vidio je,
prethodno, da je njeno lice gladno njegovih riječi, pa dodavao: "Obišao
sam cijelo Sarajevo."; opisivao mjesta i ljude koje je susretao i
zapitkivao, izmišljao utješujuće pretpostavke i nagañanja, i upravo dok
je izgovarao rečenicu: "Pa da nema posla ne bi te ni dovodio ovdje!" –
shvatio je da ona spava. Pod svjetlom gasne lampe bijelio se prevoj
ruke na koju je oslonila glavu, meñu razmaknutom bjelinom zuba
nazirao je tamnu vlažnu rumen njenog jezika. Izgledala je, u tome času,
kao dijete, ni žensko ni muško, naprosto dijete koje se snom brani od
teške i nemile jave. Sabahudin poželje da legne tu, pokraj nje, na žutu
jelovu dasku, i istoga se časa uplaši svoje želje. Pomisli kako bi
ponekad bilo dobro ništa ne misliti, nego činiti prvo što doñe na um.
"Ja suviše razmišljam", reče sam sebi, nepoznatim glasom prijekora i
sumnje. Začudi ga kako se najednom pretvara u manu ono što je vazda
držao vrlinom: "Ovo ja sada griješim. To ne može biti mana." Teško
odolijevajući potrebi da se nekako, bilo kako, makar dodirom ruke po
rasutoj kosi pozdravi sa naprečac zaspalom Doli, Sabahudin duhnu u
lampu i sa baterijom u ruci krenu niz ljestve.

Probudio se toga jutra naglo, odjednom, čistih i budnih očiju. Iz

kuhinje je dopiralo tiho očevo jutarnje pjevušenje uz brijanje, u
dvorištu već su kakotale kokoši, Kovačima tutnjali kamioni. Sabirući u
sebi jutarnje zvuke Sabahudin se, po navici, pokušao sjetiti noćašnjeg
sna. Tako mu je, već dvije godine, nalagala prva budna misao, a ruka
bivala nestrpljiva da u Dnevnik, pod šifrom SS (Sabahudinov san),
upiše podatke o zbivanjima sa onoga svijeta. Uzalud se naprezala jasna
misao njegovog bistrog jutarnjeg mozga: na sve se strane priječio teški
zid tame i nesjećanja. "Kao da sam bio mrtav" – pomisli s mučnim
osjećanjem dalekog, nepoznatog straha.
– Otkud ti? – na kuhinjskim vratima ga dočeka pitanje sišlo sa očevog
nasapunjanog lica.

– Kako otkud? Iz kreveta.

– Nešto si mi poranio...

– Imam nekog posla...

– U golubani?

– Ma joook...

– Neeego?

– S rajom. Idemo na Ilidžu. Na kupanje.

– Nije loše. Ima li kakvih ženskih?

Kroz Sabahudinov trbuh sijevnu munja straha: pred oči mu iziñe

katanac, žuti mesing na kome piše ELZET, okrenuto vani, kako nikad
nije bivalo. "Nije valjda..."

– Kakve te ženske, tata, spopale?

– Ništa. Samo pitam. Šta se odmah trzaš? "Zna. On sve zna."

Sabahudin osjeti kako mu ruke malaksavaju i pokuša ih zaposliti
uzimanjem mamine cedulje sa stola. U zamućenom vidu prepozna
maminu svakojutarnju rečenicu o novcu, hljebu, kusuru, mlijeku i
Melihi, i u tih nekoliko sekundi sakupi snagu da izgovori:

– Ne trzam se. Šta se imam trzat?

– Trzaš, trzaš. Šta ti imaš protiv ženskih? Ženske su ti – kao so! Može i
bez – ali je bljutavo.
– Tako je, tata, kako ti kažeš... Ja idem...

I već je bio oborio bijelu aluminijsku kvaku izlaznih vrata, kad se otac
okrenu od ogledala, u kome su do toga časa jedan drugome gledali lice,
i priñe mu, na pola koraka. U blizini očevog tijela i položaju očeve
desne ruke – Sabahudin osjeti neko naročito značenje. Otac je govorio:

– Stani malo, da se dogovorimo. Ne može to tako. Prvo i prvo: treba li

ti para?

– Ne treba, tata, bogami.

– Treba, treba. Prvo materajalna baza – onda: duhovna nadgradnja –

razumiješ?

I dok je klimao glavom, kao odobravajući, Sabahudin osjeti da mu tata

u džep utrpa smotak papirnih novčanica.

– Fala, tata.

– Nema na čemu, mladiću. Dobro ti je to, da znaš!

"On stvarno sve zna. Ovo ne može biti slučajno" – mislio je

sakupljajući ponovo snagu da se napravi naivan:

– Koje?

– Pa to. Ta Ilidža. A sad – furaj. I pazi šta radiš. Razumiješ?

– Razumijem, tata. Do viñenja...

Hodnikom kroz baraku Sabahudin nije koračao, nego trčao, nije trčao,
nego letio. Ako otac zna, kao što izgleda da zna, onda o tome i Doli
nešto mora znati! Mogao je pretpostaviti da će svako banuti u njegovu
tajnu – ali otac? Čak je pred Kajtezovim vratima, jučer, pomišljao da
tajnu povjeri Kiki Štaki, da podijeli tako taj teret na dvoje – ali ovo,
ovo je zapravo nevjerovatno! "Da nisam štogod buncao u snu? Pa i da
jesam – čuo bi Kerim, ili Midho, nikako stari! A nisam nikad ni
buncao, neko bi mi već rekao da jesam..."

Zadihan je upao u golubanu:

– Dobrojutro, Doli!

– Otkad je meni jutro!

– Slušaj! Moram te nešto ozbiljno pitat!

– Pitaj, brate. I ozbiljno i neozbiljno!

– Nemoj se šalit, nego me slušaj: je li iko ulazio u šupu? Jesi šta čula?

– Ulazio si ti. A čujem stalno ove golubove. Čujem i djecu. I virim,

kroz ovo...

– I niko nije ulazio?

– Ja bih čula da jeste. A što pitaš?

– Nešto vamo. Nema veze. Reci mi šta ću ti donijeti? Šintor mi je

ostavio šest hiljada. Samo reci, to su pare za tebe.

– Donesi lubenicu. A drugo – šta bilo.

Odsjedivši, kao na iglama, dvadesetak minuta na betonu pred

Kajtezovim vratima, Sabahudin je te večeri saznao da su u toku dana
dva puta u Patke, sa sirenom i gasom do daske, ulijetala milicijska kola
iz kojih je iskakao Salko Jež i, hvatajući za kragnu prvog koga stigne,
postavljao jedno jedino pitanje:
– Je li ko vidio Šintora?

Oba se puta razbježalo sve što se moglo i znalo mrdnuti i pomaći, samo
je Kiko Štaka, bespomoćan, ostajao leñima oslonjen na zid, podupirući
se aluminijumskim pomagalima sa gumenim čepom:

– Nisam ga vidio, zdravlja mi!

– Serem se ja na tvoje zdravlje! – psovao je Salko Jež i upadao u kola

žestoko lupajući vratima.

Tamo je Orion – a gdje je Milano?

Ni danas Sabahudin ne bi znao prebrojati dane što ih je Doli Bel

provela u njegovom svijetu polumraka, perja, daske i guguta: oni su
jednostavno tekli, pretvoreni u beskraj jednog jedinog dana i pustinju
jedne jedine noći, i u njima sasvim se pomiješao opipljivi svijet
stvarnosti sa nestvarnim svijetom sna, žudnje i maštanja. Meñu
Patkačanima, i po kući, kretao se kao mjesečar, čula tupih za sve što se
okolo zbiva. Na trenutke samo zadrhtao bi, za stolom, stresajući sa
sebe teret očevog kosog pogleda, bez poruke i jasnog značenja. Ulicom
je promicao češući se o zidove, neprimjetan, a obavezne časove
sjedenja pred Kajtezovim vratima svodio na minute, s lakoćom
glumeći zubobolju koja ga, kao, tjera kući. Sasvim je izbacio iz glave
pomisao i iz duše potrebu i želju da sa nekim podijeli svoju strasnu
tajnu. Kako i kome bi se moglo reći sve što se u njegovoj golubani
zbiva? Lakše nego što je mislio, Sabahudin se svikao na prisustvo i
bliskost njenog jedrog mladog tijela: u suženom prostoru golubane ono
je bivalo pomična centralna tačka iz koje biju silni magnetni zraci,
upućeni njemu, njegovom pogledu, njegovoj koži i čulima. Milina od
ovlašnih dodira i oslanjanja tijela na tijelo nije mu više razgoropañivala
srce: isto ono srce što je tuklo i topotalo kao da će iskočiti iz tamnice
mesa, kože i kostiju sada se topilo, nečujno i slasno. Pa kome, i kako bi
se o tome moglo govoriti? Ko se od Patkačana ne bi nasmijao da čuje,
ili vidi, kako Doli Bel, nadnijeta nad njegovo ispruženo tijelo, s
njegovog lica cijedi sitne bijele pubertetske bubuljice, dok Sabahudin
okreće glavu ustranu da im se ne sudaraju dahovi? I on joj sve te dane
tumači nauku o golubovima, objašnjava važnost razlike izmeñu izmirca
i marutana, znakove plemenitosti, razliku u oku, krilu, kljunu i
držanju? U časovima šutnje zrakom golubane treperio je Sabahudinov
glas:

Ora, sei rimasta sola,

pianñi e non rikordi nula,
čerči sul tue pikole mani
lentamente, lentamente...

Krio je Sabahudin pri tom i od samog sebe potrebu da tim umiljatim

sklopom lijepih italijanskih riječi kojima ne zna (ali sluti!) stvarno
značenje i tačan izgovor opčini sluh i misao ove ženske što mu u srce i
dušu ulazi kao poplava pod kojom će sasvim da nestane njegova misao
o sebi, o tome ko je, gdje je i šta se sa njim zbiva. Ona bi, pokatkad,
pripitala: "O čemu je ta?", i on bi odgovorio: "O ljubavi. Kaže: ostala si
sama, plači i ne sjećaj se ničeg...
Tako nešto."

– To ti o meni. Zezaš me... – progovorila je, mrtvim i tužnim glasom.

Ako je to do toga časa i moglo biti sumnje o prirodi njegovih osjećanja

prema Doli, vrelina koja mu sunu u lice, zajedno s mišlju na Šintora,
koji će doći, kad-tad, ali će doći i odvesti je – bože dragi, pa on će je
odvesti! užasnu se Sabahudin – kazivala je sasvim jasno da povratka
više nema, da njegova duša voli ovu žensku, i da više ništa na svijetu
nije važno, i nije isto, jer sve se sada mjeri i podvodi pod tu
jednostavnu, neopozivu činjenicu: ja je volim! Osjeti silnu potrebu da
je drži za ruku, da koračaju gradom, da se pokažu pred licem svijeta,
njih dvoje kao jedno, jedna duša, jedno biće i tijelo.
– Da izañemo malo napolje? – progovori glasom u kome su suze
neizrečenog plača potapale lañicu nade i molbe.

– Džabe mi, bolan, govoriš. Znaš da ne smijem maknuti...

– Pa noć je. Neće nas niko vidjeti.

– A šta ćemo ako naiñe?

– Ima ovdje, iza šupe, jedan podzid. Mi sve vidimo – nas niko ne vidi.

Izgovorio je tu rečenicu lišen nade, a vidje kako ona uzima crne štikle
sa poda, navlači ih na sitnu golu petu, i stojeći nasred golubane gleda u
njega nepomičnim licem koje kao da kaže: "Pa šta sad čekaš?"

Iza krova dvorišnih šupa, u tami podzida Zinhasovića kuće uskoro su

se, stopljene jedna s drugom, nazirale sjenke dva mlada tijela. Pod
njima večernji mir usnulih baraka, nad njima golemo avgustovsko
zvjezdano nebo Sarajeva. Njena je lijeva ruka počivala na mesu
njegove desne noge i on prebaci ruku preko njenih ramena, provlačeći
je ispod kose, širinom glatkog vrata ponad kičme.

– Ja imam u bazi kartu neba...

– Otkud ti?

– Istrgno iz atlasa!

Slutio je, dok govori, da ona zapravo i ne zna šta je to karta neba, atlas,
ali mu se činilo da to sada, u takvom divnom božijem času i trenutku
nema ama baš nikakvog značaja, i da su riječi i rečenice koje joj šapuće
u vrelinu lijevog obraza zapravo samo zamjena za one što ih želi reći, a
još mu nedostaje smjelosti i snage: ja te volim, i za tebe bih mogao
učiniti sve!
– Ja sam poredio. Kartu sa nebom. Gotovo sve je isto.

– Stvarno?

– Stvarno. Vidiš: ono su ti gore – Velika Kola. Vidiš? Eno, desni točak,
eno lijevi, eno ruda... – Ona je gledala putem njegove lijeve ruke,
klimala šutke glavom i povremeno se osvrtala da vidi njegovo lice,
koje joj govori o nebeskim tajnama i znacima...

– Tamo je Sjevernjača, vidiš, ona sjajna, najveća.

– Vidim, vidim...

– A ono je Orion...

– Orion?

– Jeste.

– A gdje je Milano?

– Milano ti je, bona, u Italiji!

– Znala sam.

Doli je rečenicu izgovorila kao pokošena teškim sječivom tuge i

Sabahudin vidje kako joj se oči preliše suzama u kojima se iskrilo
stotinu sjajnih žarki bola i ljepote. Zašto u svemu mora biti toliko
bola?, upita se Sabahudin zahvatajući meñu vruće dlanove njeno lijepo
posrnulo lice.

– Gledaj me, pogledaj me, molim te...

Ona podiže mokre kapke i u trenu se s gustih trepavica u njegove

dlanove skotrljaše njene vrele suze.
– Nemoj plakat. Nemoj plakat, preklinjem te.

Odlučio je Sabahudin, istog časa, da učini sve, da učini sve što može i
što ne može ne bi li pronašao čovjeka čije odsustvo ovoj divnoj
djevojčici nanosi toliku bol. Sa svojom ljubavi ću lako, mislio je, mene
ništa ne može zaboljeti više nego što me boli njezin bol.

Dvostruka poruka o plaču

Tražiti Šintora u Šintorovoj kući – tamo gdje samuje, u uskom

kvadratu dvorišnog kućerka, njegova sirota mater – imalo je smisla
onoliko koliko bi smisla bilo u tome da ga traži u Kamernom teatru –
ali se, skrhan bespomoćnim osjećanjem tuge, Sabahudin kretao prema
Piruši i Šintorovoj kući budeći u sebi nadu da će mater makar nešto
znati i moći kazati. S naporom je otvorio tešku drvenu kapiju nad
kojom zaklepeta metalno obješeno zvono: u strmoj pustoj kaldrmi
dvorišta nije bilo nikog i Sabahudin postoja na trošnom drvenom pragu
nekoliko predugih sekundi prije nego što se u oknu malog otvorenog
prozora dvorišne prizemljuše promoli zabrañeno lice Šintorove majke:

– Koje zlo, sinko?

"Nikad se ovaj prag nije prelazio s dobrim vijestima", pomisli

Sabahudin slušajući njen ravni glas u kom se jasno očitavala spremnost
da se čuje svakakva zla i naopaka vijest o sinu jedincu.

– Nikoje zlo, majko. Je li dolazio Šintor?

– A šta će ti on, jadi te ne znali?

– Treba mi. Je li bio?

– Nije bio, bog mu platio dabogda...

Mater okrenu lice od Sabahudinovag pogleda i on se preplaši
uzaludnosti svoje posjete.

– Majka!

– Kaži, dijete, šta mi imaš kazat...

– Ako bude dolazio... Kažite mu, molim vas... Recite mu... da plače...

– A ko plače, jado moj?

– Niko. Samo mu kažite: dolazio Dino i poručio ti da plače. Samo

kažite: plače, znaće on.

– Jašta će nego plakat. Ko je da je – nego šta će nego plakat.

Sabahudin krenu da napusti dvorište i izgubi iz pogleda suho lice

Sintorove matere, ali ga zaustavi njen glas, najednom oštriji i viši:

– Stanidera! Ti ćeš njega, bogami, prije vidjet nego ja. Kaži ti njemu –
kad ga vidiš – kaži mu: "Šintore, mater ti plače". Kaži mu: "Šintore, i
otac ti u grobu plače!" Tako mu kaži. Jesi upamtio?

– Upamtio sam, majka...

Tako je Sabahudin krenuo da uruči poruku o plaču, a sada se vraća,

korakom kojim ne zna kuda da kroči, kao onaj koji je primio, i dužan je
da prenese, istu takvu poruku. Pomisli da je sve to što se zbiva – san,
mutan i komplikovan san u kome se suši grlo snivača, nemoćno da
pozove upomoć, nemoćno da jecajem i glasom prekine noćnu moru i
razabere, napokon, stvarnost.

Već sa dna ulice primijetio je, pred Kajtezovim vratima, brojnu i

neobičnu šaroliku grupu dežurnih dangublija. Poželje da ih mimoiñe,
ali mu se učini da se tamo, na betonu Kajtezovog stepeništa, pominje
Šintorovo ime. Prišao je, oborene glave i nečujnog koraka, pretvoren u
uho. Govorio je Ivan Karlović:

– Ako laže Rumaš – lažem i ja.

– O čemu to? – usudi se Sabahudin da upita.

– Zar nisi čuo? Šintora jamili drotovi. Rumaš mi reko. On mu lično

turio lisice.

– Šta kaže – zbog čeg? – pokuša Sabahudin izgovoriti mirno,

prekrivajući desnom rukom trbuh u kom se ukrstiše kandžije bolnog
straha.

– Varao narod. Uzdurisao negdje one geometarske motke i durbine i

hodo po selima, sve oko Tuzle, ko fol: država pravi put.

– Pa šta onda?

– Onda uzimao od seljaka pare da ko fol skrene put sa seljakove njive

na komšijinu.

– E, svaka mu čast – ču se nečiji oduševljen glas.

– A što bi mu bila svaka čast? – ljutnu se Ivan.

– Kako zašto? Seljaka vazda treba prevariti – dok nije on tebe. Nema
druge.

Sabahudin odluči da ne sudjeluje u ovoj raspravi o poštenju i ustade,

krešući šibicu, u sporom hodu prema kući. U sebi osjeti olakšavajuću
prazninu čije mu porijeklo i uzrok ne bijahu jasni. Ako se uopšte može
vjerovati ikakvim vijestima u vezi sa Šintorom – zašto bi njemu došlo
lakše od vijesti o Sintorovom hapšenju? Pomisli kako je to, možda,
pridigla glavu zmija sebičnosti i odluči da stane na nju teškom nogom
stida: "Mene ne može činiti srećnim ono što nju čini nesrećnom".
Frcnu cigaretu daleko od sebe, kao kad ispaljuje kliker, i ubrza korak,
još nesiguran kuda zapravo treba da ide: kući, ili u golubanu. Koliko ga
je ka golubani vukla želja da bude sa Doli, toliko ga je od toga
odvraćao strah da joj nema šta reći. Ono što bi mogao kazati – istinito
ili ne – njoj se kazati ne može. "Ali ima nešto što može" – mislio je
Sabahudin, "mogu polako ispipati odakle je, ima li veze sa Tuzlom, to
bi moglo nešto da znači..."

Začudi ga što Doli, usred dana, spava. Na prstima se primakao njenom

uzglavlju i sjeo na pod, obuhvativši koljena meñu svezane ruke.
Posmatrao je njeno usnulo lice, na kome se nije moglo pročitati ništa, i
činilo mu se kako lice svakog usnulog čovjeka liči na lice djeteta. "Ona
i jeste dijete", pomisli, "mada ima tijelo žene..." Nije se usuñivao
predugo držati pogled na tom zrelom tijelu, vraćao ga je ponovo na
njeno lice, polurazmaknute suhe usne, pravilni sitni nosić...

– Doli...

– Doli...

Ona se promeškolji, mumljajući bez riječi raširi ruke i protegnu se

izdižući visoko prsa:

– Jesam li to spavala?

– Pa jesi. Ja se začudio.

Doli se pridiže i skupljajući noge poda se prekri koljena izgužvanom

haljinicom.

– Da te ništa ne pitam?

– Bio sam. Mater ništa ne zna. Raja pričaju da je otišao. U Tuzlu.

– U Tuzlu?! Pa šta će sad tamo?

– Ne znam. Jesi li ti otamo?

– Nisam ja niotkle. Sad znaš. Nisam niotkle. Doli obori glavu ponovo
spremna na plač.

– Hoćeš opet plakati?

– Neću – odgovori prkosno podižući lice. – Hoću da se operem. Donesi

vode.

Sabahudin se skotrlja niz ljestve i, u hodu uzimajući s poda kantu i

bokal, istrča iz šupe.

Porodična kolona ide u Faletiće

Upravo se tih dana – dok je Doli Bel, u golubani, potrebu za plačem

suzbijala tromim, beskonačnim snom – dogodio jedan od povremenih
pokušaja porodice Zolj da svoju kuću, i porodicu, učini što sličnijom
drugim, "normalnim" kućama i porodicama. Davno zaboravljene
porodične posjete, izleti i teferiči činili su se, u tim ljetnim danima,
pravim načinom da svako u kući Zoljevih bude ono što bi trebalo da
bude: otac – otac, majka – majka, djeca – djeca.

– Sutra idemo u Faletiće – liježući u postelju izgovorio je otac, glasom

koji je dopirao do ušiju braće u drugoj sobi. Prepoznavao je Sabahudin
u tome glasu intonaciju očevog popuštanja majčinim moljakanjima:
učini mu se da vidi, tamo, u kuhinjskoj bračnoj postelji, majčino srećno
lice. Za nju će sutrašnje nedjeljno jutro početi prije nego što svane:
podložiće vatru u bijelom, novom tiš-šporetu, i dok se vatra
rasplamsava, zagrijavajući golemu rernu, ona će, u oštroj svjetlosti
ljetnje zore, na mušemi stola razvlačiti jufku po jufku, motati zvrkove
pite krompiruše, slagati ih u nauljene plohe tepsija – i tako, u tišini, sve
pazeći da kakvim šumom ne probudi oca, spremiti izletnički provijant
porodice Zolj.

– Dižite se, skojevci! – zagrmio je otac u suhi vazduh dječije sobe i

braća poskakaše najednom čili i budni, kao da su satima čekali taj glas.
Sabahudin je, još noćas, prije nego ga je ophrvao san, smislio kako će
sa Doli: dok bude odlazio u klozet, na drugi kraj barake, svratiće do
šupe, reći joj da ga danas nema – tako i tako. A dugo je, prije sna,
mislio kako bi bilo veličanstveno – upravo tako je u sebi izgovorio:
veličanstveno! da na taj izlet povede i Doli, da se s njom strmoglavljuje
niz faletićke padine, da se sa njom kupa u faletićkom bentu, da sa njom
siječe strelovite vrbove grane uz potok...
Aj, pusti snovi! Sada sluša očev glas – uputstva predratnog skauta o
pravilnom opremanju za izlet u planinu, čuje majčino, sto puta
ponovljeno: "Da nismo šta zaboravili?", i čuje kako joj očeva
apstinencijama vedrina odgovara:

– Ako tako nastaviš, zaboravićemo gdje smo krenuli!

Nedjeljnim vazduhom barake odjeknuo je složan i glasan smijeh iz

stana Zoljevih, na što kroz Sabahudinov gimnazijski mozak promače
naslov iz lektire: Redak zver! Majka se, s licem na kom se ukočio
pokušaj osmijeha, šeprtljavo okretala oko sebe, kao da nešto traži:

– Ama, ugasite taj prokleti radio!

U Sabahudinovom sluhu ostade prekinuti glas Luis Marijana, i dok su,

u partizanskoj formaciji kolone, prolazili hodnikom barake, on ponovo
osjeti zaboravljeno zadovoljstvo porodičnog sklada. Pomisao na Doli
Bel odbi od sebe uzimanjem sestrice u naručje. Sa čela kolone,
osjetivši poremećaj u ritmu koračaja, osvrnuo se otac.

– Puštaj! Do rezervoara ima sama da ide! Jasno?

Na putu ka Faletićima Sabahudin je pokušavao da se sjeti kada su
posljednji put, ovako, svi skupa, išli na izlet; pamti jedan davni
trebevićki dan, i fotos na kome zateže luk ispaljujući strijelu u onoga
koji fotografiše, ali se ne može sjetiti ko je držao aparat u ruci, ni kada
je to bilo. Sasvim je izvjesno, meñutim, jedno: ovo je prvi izlet na
kome, u porodici Zoljevih, sva tri sina sa zavišću gledaju u oca dok
usporava hod pripaljujući cigaretu. I Sabahudin bi se rado pridružio
očevoj "cigaret-pauzi", ali to se ne usuñuje učiniti ni Kerim, za koga se
zna da puši, već tri godine, o čemu se u kući i ne vodi spor. Svoje
pravo na pušenje Sabahudin nije osvojio ni pred starijim bratom, a
kamoli pred ocem i majkom. Batine koje je iz Kerimovih šaka tako
obilato jeo pred Kajtezovim vratima – kad Kerim iznenada bane i bez
riječi počne šaketati kud stigne – niti su ga mogle odvratiti od pušenja,
niti, opet, biti dovoljna naplata da se to pravo stekne. Sada su odmakli
pred ocem i majkom i cigareta bi se, što se toga tiče, mogla rahat
popušiti. Evo, Kerim poteže iz džepa, kreše šibicu i pali, Sabahudinu se
čini s naročitom nasladom što mu je daju zavidljivi pogledi mlañe
braće. To se, u Kerimovom glasu, tako jasno osjeća:

– Bi l' i ti?

– Ne pušim uzbrdo – izgovori Sabahudin glasno, a u sebi dodade: "E,

jesam ti spustio. Hoćeš zajebavat!"

– Nećeš i da hoćeš. Ni uzbrdo ni nizbrdo.

– Daj meni, ja mogu uzbrdo i nizbrdo – upetlja se Midho s riskantnom

solidarnošću prema srednjem bratu. Kerim ga presiječe pogledom koji
bijaše manje pogled a više prethodnica udarca:

– Nemoj da ti svežem šljagu, pa ćeš odmah nizbrdo, znaš, mangupe?

– Bezbeli da znam – nastavi Midho da izaziva jasnu sudbinu.

– Onda zaveži!
– Zavezao sam – izgovori Midho prije nego što poskoči pola metra u
zrak i jedan metar naprijed, izbačen, u tački dupeta, iz katapulta
Kerimove desne noge. Tako se, ukratko, skonča bratska diskusija o
pušenju, na putu prema Faletićima. Sabahudina začudi, i obradova, kad
vidje da mu Midho, u letu, šalje mig zajedništva i doslovnog bratstva
pred elementarnom nepogodom neprikosnovenog autoriteta najstarijeg
brata.

– Hoćemo li odmor? – upita majka kad se ponovo skupiše u grupu.

– Hoćemo – uglas izgovoriše braća već spuštajući cekere u travu kraj

staze.

– Ni govora – usprotivi se otac, oštrim trzanjem lica nagore kazujući

braći da dižu cekere:

– Kakvi ste mi vi skojevci? Dvanaest kilometara ne možete bez

odmora. U ko-lo-nu pooo-jedan! Na-prijed-marš!

I otac se ponovo isturi na čelo porodične kolone, prikrivajući ubrzano

disanje i zamor kritičkim opaskama na majčino ponašanje:

– Ostavi to cvijeće. Braćeš ga gore.

Sabahudin tek tad primijeti da su majčine ruke pune šarolikih cvjetova

kojima nije znao imena. Nañe u toj slici nešto od čega mu zadrhta srce:

– Pa neka bere, tata, kad joj se sviña...

– Neka bere!? Kad bi je čovjek u Beograd poslo – ona bi donijela

cvijeća! Iz voza bi iskakala!

– Šta bi – da bi. Al' ne bih pjana došla! – opijena ljepotom porodičnog

izleta usudi se da pecne majka.
– Nemoj, Seno, da ja kolonu okrenem NALJEVOKRUG! – prijetećim
glasom i opominjućim pogledom izgovori otac postajavši trenutak u
mjestu. Pa se okrenu Sabahudinu:

– Eto, moj Dino, što ti je žensko. Daš joj prst – odmah hoće cijelu
ruku.

I dok se, tako, porodična kolona bližila Faletićima, Sabahudin je s

ponosom mislio o tome kako on sad korača istom onom stazom kojom
su, davnih ratnih godina, s istim čovjekom na čelu kolone, sarajevski
ilegalci izlazili na slobodan zrak partizanskih šuma. Osjećao je
nekakvu nejasnu sličnost ovog njihovog porodičnog izlaska, i bijega, iz
Sarajeva, sa tim davnim herojskim izlascima i neprestano kušao da
zamisli sebe kao onoga koji kreće u bitku, borbu i rat. – U daljini,
ukazivale su se faletićke kuće, tanko minare seoske džamije, i tamo,
desno, veliko staro stablo kruške ispod tetkine kuće.

"Hoće li sunce u ovom gradu ikad zasjati kako treba?"

U avliji, pod kruškom, teferič je uveliko počeo. Sabahudin, sa začelja

kolone, ugleda poznatu sliku: prostrte serdžade, sijaset sahana, tepsija,
džezvi i tankih rakijskih staklenki nadžidžano sred ornamentalnog
tkanja. Okolo: tanki jastuci na kojima će sjediti odrasli, vatra, rublje
povješano na niskim kruškinim granama i hrñavi ekser u deblu o kojem
visi nadaleko čuven saz tetka Besima. Dok kolona pristupa zbornom
mjestu Sabahudin vidje kako se tetak maša prslučnog džepa i vadi svoj
skupocjeni zlatarski sat:

– Pa jašta! Tako društveni sektor – u podne na teferić!

– Daje podne, nije! – uzvrati mu otac sjedajući na centralno, njemu

namijenjeno jastuče.
– Nije, al' samo što nije, ako me ne vara ova moja spravica. A do sad
me, bogami, nije prevarila.

– Još bolje ako je dvanaest, jer: mi ti, iz društvenog sektora, ne pijemo

prije dvanaest.

– Ma šta mi reče! Živio, stara kenjčino!

Dok se, pozdravljajući, poljubio sa tetkom Sabahudin vidje da su joj

oči pune suza i prije nego što shvati da je to od puhanja u dimljivu
nerazgorenu vatru, pomisli da su tetkine suze u vezi sa dijalogom koji
dopire sa serdžade. I mada mu je iskustvo govorilo da se muški
razgovori, uz piće, uvijek kreću opasnom ivicom svañe, on zaključi
kako mu je sasvim glupa takva pomisao: tetka-Besima i oca vezivalo je
nešto mnogo više i jače nego što je sama činjenica da je tetak oženio
njegovu najljepšu a najpametniju sestru. Šta je to nešto Sabahudinu
nije bilo jasno, ali se sjećao, kao kroz san, da je tetak bio glavni majstor
u kući onoga dana kad je trebalo osunetiti trojicu braće Zoljevih.
Sjećao se, mutno ali pouzdano, kako je toga dana sjedio u tetkovom
krilu, i kako je tetak nešto zapitkivao oko kite, sve kroz smijeh i
zezanciju, dok nije sijevnula, odnekud, munjevita britva. Pamti i sad taj
nagli bol, i pamti, još bolje, naredne dane u postelji, sa zdravom
glavom na jastuku pod kojim raste gomila papirnih novčanica. (Njegov
je djetinji drug, Akan, tih dana obilato u kući jeo batine zahtijevajući
od svojih pametnih roditelja da i njega osunete!)

Na serdžadi, već je trajala diskusija čiji su komadići do Sabahudinovih

ušiju dopirali kao sa drugog svijeta:

– Ama, država se, Maho, o tome brine – šta ja imam tu?

– Kako, bolan, šta ja imam tu? Slobodan si čovjek!

– Ne drobi, života ti! Znaš kako Marks kaže: "Kad bude slobode, neće
biti države!"
Na pomen riječi "država", "sloboda", "Marks" majka i tetka se
zavjerenički zgledaše i progovoriše jednoglasno i istovremeno od čega
se u Sabahudinovom sluhu izmiješaše njihovi glasovi:

– Ama, prekinite više te budalaštine!

– Imate l' vi o čemu drugom pričat'?

Sabahudin je znao da su uzaludne sve intervencije, makar ih upućivala

i mudra tetkina glava. Otac i tetak se i ne osvrnuše:

– Nemaš ti, Besime, pojma. Da te Marks čuje prevrnuo bi se u grobu!

– Nema on više šta da se prevrće, Mahmute moj. Prevrnuo je njega

onaj brko devet puta! Nego gledaj ti od čeg živiš – živio ti meni. Makar
dvjesto-tristo godinica!

– Ne pretjeruj! – zaključi otac diskusiju podižući čokanjčić visoko

iznad porodičnih glava. Sabahudin je znao, nakon toga pokreta, kakva
je sudbina njegove tečne sadržine: tri će gutljaja skliznuti niz očevo
grlo kao voda, onda će otac postaviti neku grlenu branu i ostatak rakije
valjutati po ustima, zubima i desnima kao da je tek kuša, mjereći joj
valjanost i snagu. Tih dvadesetak degustatorskih sekundi na eventualna
pitanja odgovaraće pokretom ruke, kao da kaže: "Čekaj sad!" – a
razgovor se može nastaviti tek kad svali niz grlo tu tečnost i cokne,
potom, usnama.

Tetak, ne okrećući glavu, napipa saz iza leña, metnu ga u krilo i,

izvadivši koštanu trzalicu uturenu meñu žice nad kobilicom, prebra
nekoliko puta preko njih prinoseći desno uho okrugloj rupi doboša:

– Hoćemo li?
– Šibaj! – izgovori otac ponovo potežući decu čokanjčića. U zeleni
lisnati vazduh avlije ukroči starinski, hrapavi bariton tetka Besima:

"Teško meni jadnoj, u Sarajevu samoj!

Teško meni jadnoj, u Sarajevu samoj!"

Sabahudin ponovo vidje kako se tetka i majka zgledaju i učini mu se

besmislenim pokret majčinog pogleda i lica nagore, prema nebu, kojim
je plovio sumnjiv crni oblak. Majka je, šapatom u kome se krila
povreda, govorila ocu:

– Ovo si ga ti nagovorio!

Tetka neprimjetnim pokretom lakta pokuša ušutjeti majku i mirnim

glasom, ne gledajuć ni u čije lice, kao da se ništa važno ne dogaña,
pridoda:

– Imaš li ti, Besime, kakvu veseliju?

Sama legnem, a sama ustanem.

Sama legnem, a sama ustanem...

nastavljao je tetak započetu pjesmu ne osvrćući se na ženske upadice.

Sada se njegovom glasu pridruži i očev već pripit glas, u intonaciji koja
se Sabahudinu učini sasvim pogrešnom.

– Il' ja govorila, il' kuja lajala! – kaza majka glasom u kome se gomilao
plač beznaña. Tetka je presiječe pogledom koji je nareñivao šutnju.

– Pa kako, bona, da šutim, kad meni ovako vazda prisjedne!

– Seno, ne kvari mi teferič! – grmnu otac glasom od koga se Sabahudin

trže.
– Ti ga kvariš svima, samo sebi ugañaš. Kako te nije sramota pred
sestrom, kad se već na djecu ne obazireš?

– Šta ovo ona melje? Buržoaske fraze o porodici, o prisnom odnosu

roditelja i djece. Porodicu treba ukinut, je l' tako, Besime?

– Tako je, vala, ta ti valja.

– To je iz Manifesta, nisam ja rekao!

– Pa što je ne ukineš? – usudi se da nastavi majka. – Pokupi to

garderobe – pa je ukini! – Sabahudinu se učini kako se tu, na serdžadi,
baš kao i gore, na nebu, gomilaju oblaci nesreće i svañe i poželje da ga,
najednom, nema. "Kako je zlo tako blizu, zašto je dobro tako daleko?",
izgovori u sebi prije nego što ču Kerimov, preko zalogaja pušten,
indiferentan glas:

– Marks je, tata, mislio na buržoasku porodicu.

– Zaveži! Znam ja valjda šta je Marks mislio! Ono će mene da uči.

Juče ga primilo u partiju i već bi da pametuje!

Najednom se otvori nebo i kao iz kabla sunu žestoka ljetnja sarajevska

kiša. Sabahudinu se učini da sanja, i da je sve glasove, i iste riječi, iste
kretnje i slike, već jednom doživio. Vidje kako tetka kupi netaknute
tepsije i tanjire, kreće prema kućnoj strehi i pomisli kako ona sada neće
ući u kuću nego će se sa pola avlije vratiti da uzme saz. Zaprepasti ga
kada vidje da se to tako i zbiva: "Pa ja sam sve ovo doživio u nekom
preñašnjem životu! Sada tata neće htjeti u kuću, ostaće ovdje da kisne!"
Ispod strehe, posmatrao je kako se ostvaruje njegov pričin: otac stoji
pod nebeskim pljuskom, rukom od sebe odbija mamu koja ga pokušava
povući ka vratima, majka tetura, odgurnuta, podiže sviter preko već
mokre kose... Otac je podigao lice nebu, niz obraze mu lije topla ljetnja
kiša, on širi ruke, i kao da vidi onoga kome govori, gospoda boga
samog, dere se iz sveg glasa:

– Hoće li sunce u ovom gradu ikad zasjati kako treba!?

Sabahudin shvati da je i tu rečenicu već imao u sluhu, da se i ona već

jednom dogodila, i tijelom mu prostrujaše nejasni žmarci istovremenog
straha i radosti. "Svakoga dana u svakom pogledu sve više napredujem.
Svakoga dana u svakom pogledu sve više napredujem", ponavljao je u
sebi pokušavajući da shvati smisao
svega što se zbiva.

Nema ničeg izvan materijalnog svijeta?

Smoren propalim faletićkim izletom Sabahudin je cijelim tijelom žudio

postelju, san, spavanje i jutro, sutrašnje jutro u kome će odškrinuti
tavanski kapak šupe i ponovo vidjeti tužno lice Doli Bel, lice čiji su mu
se obrisi i crte, nakon samo dvadeset i četiri sata, maglili i mutili u oku
sjećanja. Beskrajne očeve rečenice, za kuhinjskim konferencijskim
stolom, imaju snage samo toliko da dopiru do njegovog uha, i tu se
odbijaju o bedem Sabahudinovog premora i sabranosti samo na jednu
stvar: zagubljeno lice tužne tavanske ljepotice. Žestok mu bol zadaje
nemoć da pred unutarnjim vidom stvori njeno lice, onakvo kakvo jest –
a kakvo ono jest – bože dragi? – i umjesto očevih rečenica u njegovoj
glavi zvoni nedavno pročitani stih velikog Sarajlića, iz pjesme kojoj ne
pamti naslov: "Noć u kojoj te gubim, kao bataljoni Rostov..." "Noć u
kojoj te gubim..."

– Ne spavaj ti tamo, dok ja govorim! – prepade ga očev promukli, još

pijani glas.

– Ne spavam, tata. Nešto sam se zamislio.

– Onda se ne zamišljaj dok ja govorim!

Sabahudin shvati da još traje očeva povrijeñenost Kerimovom
intervencijom u raspravi o marksističkom poimanju porodice i učini
mu se da u toj povrijeñenosti ima nečega sasvim djetinjeg. Otamo, sa
svoje nesrećne bračne postelje, majka je kolutala očima:

– Ama niko se ne zamišlja, vidiš da su pospani!

– Pun mi je klinac pospanih ljudi – odbrusi joj otac.

– Čovječanstvo spava tri hiljade godina, što ne bi i oni, je li?

– Jeste.

– E, neće. Neka svako spava – oni neće. Diž' se!

Posljednji, naredbodavni dio rečenice odnosio se, naravski, na braću

koja kunjaju za stolom dok traje očev konferencijski noćni solilokvij.
Izgovarajući komandu otac je ustao i u stavu mirno počeo pjevati:

– Budi se istok i zaaapaaad, buudi se sjeeever i jug...

– Ama, budi se komšiluk – paničnim glasom izgovori majka gledajući

kroz otvorena vrata sobe lesonitni zid u čiju je drugu stranu, izgleda
stvarno, kucala geometarska šaka komšije Bože Puškina. Braća
poustajaše i pod očevim pijanim dirigentskim kažiprstom pridružiše se
pjesmi i očevom preziru viših sila kućnog reda:

– Kooooraci tutnje u naapad: naprijed, uz druuga je drug!

Dok je, trudeći se da to bude što tiše, izgovarao riječi drage mu i

poznate pjesme, Sabahudina rastuži činjenica da očevo neugasivo
komunističko opredjeljenje zna, ponekad, imati takav, patološko-
komičan oblik i izgled.
– Sad – razlaz! – komandova otac i sinovi krenuše prema svojoj sobi
kao iz praćke izbačeni.

– Ti – ostani! – u istom času otac korigova preñašnju naredbu o razlazu

i Sabahudin leñima shvati da se posljednja komanda odnosi na njega.
Ponovo sjedajući za sto zagleda se u očevo lice i ono mu se najednom
učini novo i drukčije – kao da je sve ovo do maločas bila komedija. Tu
riječ – komedija – Sabahudin u sebi izgovori na očev način: komendija.
Šala i maškara. Otac je sada govorio šapatom, kao da ni majka ne treba
da čuje ništa od onoga što je naumio reći:

– Ovo je inter nos.

U delikatnoj, zavjereničkoj pauzi koju otac na ovom mjestu ugradi

Sabahudin upisa u traku pamćenja novu riječ i značenje koje mu, s
obzirom na školsku sklonost prema latinskom jeziku, nije bilo daleko.

– Ono tvoje i čobani znaju.

– Na šta misliš, tata?

– Ono sranje.

– Autosugestija? Hipnoza?

– Sranje, dečko, razumiješ? Kad čobani šišaju ovce – i to ti je hipnoza.

Imaju na koži svakog živog organizma – svakog, razumiješ? –
odreñene površine koje, kad ih dotičeš, razumiješ, izazivaju u mozgu
odreñena lučenja hemijskih supstanci. To je proces, razumiješ? One –
te supstance – onda blokiraju, fizički, razumiješ? To ti je to tvoje
sranje! Sve je to biologija. A biologija je hemija, hemija je fizika,
fizika je nauka, nauka je dijalektika! Nema ničeg izvan materijalnog
svijeta! – Sad možeš ići. I nemoj da ne bi upamtio!
Dok je na prstima hitro promicao u sobu Sabahudin vidje kako sa
majčinog umornog lica spade teški i brižni teret bola. Dok se zavlačio
pod svoj dio gutavog jorgana Sabahudin pomisli da otac sve vrijeme
igra i glumi neku igru i glumu čiji je smisao i cilj samo njemu jasan.
On svakako, mislio je dalje, nešto želi da postigne, nečemu da me
nauči i za nešto da me pripremi. Ali mu je teška i komplikovana ova
pedagogika, kako se god okrene. Tonući u zaslužen san
Sabahudin se teško mirio sa posljednjom očevom rečenicom, a znao je,
i u snu, da je otac i govorio sve da bi kazao nju: "Nema ničeg izvan
materijalnog svijeta!" "Nema ničeg izvan materijalnog svijeta!" Nema
ničeg.

I ranije je Sabahudin, pred san, lovio onaj trenutak, onaj nemjerljivi

djelić sekunde u kome se dogaña selidba tijela i duha iz budnog čvrstog
svijeta stvarnosti u nejasni beskrajni svijet spavanja i sna. Ni ranije mu
nije uspijevalo da ga ulovi i da se, kao sa mosta koji je već prešao,
ponovo vrati na tvrdu obalu jave. Sada je taj most, tako dug i uzak,
sačinjen od jedne jedine rečenice i misli, koja govori kako ničeg, baš
ničeg nema izvan opipljivog svijeta tjelesnoga mesa, kostiju, krvi – sve
je dakle hemija, rad žlijezda, protok spermatozoidnih lučevina. "A šta
je onda ljubav, tata? Otkuda dolazi ljubav? Kako to da ja znam u koju
ulicu treba da skrenem da bih sreo onu koju volim?" Sabahudin zažali
što nije tamo za stolom izgovorio čitavu tu bujicu upitnih rečenica, jer,
činilo mu se, tata može u svemu biti u pravu – ali kako objasniti
ljubav? "Kad bih znao da je i to rad žlijezda – odrekao bih se ljubavi,
nikada nikog ne bih zavolio."

I tako, teturajući po mostu od rečenice "Nema ničeg izvan materijalnog

u svijetu" – na putu iz jave u san, Sabahudinov prenapregnuti duh
odolijevao je upornim napadima vlastitog premorenog tijela. Pade mu
na um kako postoji i treći svijet, ni san ni java, to je ovaj svijet i ovo
stanje u kome se upravo nalazi, pod crvenim gutavim jorganom, leñima
priljubljen uz leña mlañeg brata, koji spava, u drugom svijetu,
blaženom svijetu sna. "A šta bi tata rekao o trećem svijetu? Ovdje ni
minute nisu iste one minute iz svjetova jave i sna – kako to, tata?"
Učini mu se da je, napokon, ulovio tren selidbe, jer mu se pred
unutarnjim okom ukaza stvarno lice Doli Bel, sa mladežom u uglu
okrugle brade, sa stvarnim mladežom koji do sada nije proveo kroz
mrežu pamćenja. Prekriven srećnim talasom spokoja Sabahudin potonu
u nježno more sna.

Ljubav je dičkin pim!

Prekriven srećnim talasom spokoja Sabahudin potonu u nježno more

sna cijelim svojim ustreptalim pubertetskim bićem, svakom mišlju i
svakim drhtavim damarom: ostade za njim, u svijetu bivše jave, gusti
faletićki dan propalog izleta, mučna noćna konferencija s borbenom
pjesmom i očev svirepi nauk: "Nema ničeg izvan materijalnog svijeta!"
Sada je pred njegovim svevidećim okom sna lelujalo vlažno lice Doli
Bel, njena rumena napukla gornja usna, bijela i meka nagota ramene
jabuke i tu, iznad nje, modra vratna žila što se penje sitnoj školjci uha.
Dok mu milina sanovnih slika širi usnule usne Sabahudin je, vječito
budnim zrnom moždanog svjetla, svjestan postelje u kojoj leži, sobe u
kojoj spava zajedno sa braćom, niskog prozora i tankog zida što ga
dijeli od dvorišta u kome, istinski, počiva ovo isto lice što leluja
njegovum snom: sanja – i zna da sanja! – kako polaže poljubac u kut
njene vlažne usne. Ono se vazda budno zrnce moždanog svjetla ne
opire snu koji traje i Sabahudin putuje svojim usnama po njenom licu,
svilenim pokrovom poljubaca prekrivajući svaki njegov djelić.
Ona miruje, široko otvorenih ogromnih očiju u čijim konveksnim
ogledalima Sabahudin vidi svoje iskrivljeno lice. Zrnce mu moždanog
svjetla kazuje, u istome času, kako je to prvi put da u snu vidi samoga
sebe, i kako to mora biti upamćeno, a ujutru, upisano u Dnevnik pod
šifrom SS. Osjeća kako mu se, kao vučeno magnetom usnenih dodira,
bliži njeno tijelo i odasvuda prži oganj donjega trbuha. Sanovna misao
njegova govori mu kako je sve to što se zbiva jednako javi, kao da se u
stvarnoj stvarnosti, a ne u stvarnosti sna zbiva. "A otkuda ti znaš kako
se to u stvarnoj stvarnosti zbiva?" – javnu se budno moždano zrno
kojemu, učas, odgovor stiže iz danjih predjela plamena i uznesenja:
"Tako se upravo na javi zbiva! Zar može biti bolje, zar može biti
drukčije i ljepše?"
Ne budi Sabahudina vrelina gustog mlaza prosutog po trbuhu, on se,
vruće kičme, okreće na bok i kuša u novom položaju tijela, produžiti i
obnoviti san. I ranije je on znao, onim budnim zrnom svjetla, prekinuti
mučan san i noćnu grlenu moru, u kojoj uzalud kuša izgovoriti "mama"
kao što je jednako znao na prekinutom mjestu nastaviti san u kome mu
se nudi ljepota lêta, moć ljubavi... Sada mu se, evo, ukazuje njeno
tijelo, odjeveno u nevidljivi kupaći kostim boje kože, i vidi kako Doli
bojažljivo zamače stopalo u bistru ledenu vodu mošćaničkog benta, on
je doziva, mašući iz vode objema rukama dok po njemu sipa bujica
slapa: "Doli, Doli!" Ona se, otamo, smije široko a bezglasno, cakli se
dvoredna niska njenih sitnih zuba i u vidiku njegovog sna ta bjelina
narasta ispunjujući cijeli horizont. Prolaze neki beskrajni trenuci
hladnoće i bjelila u kome se – protiv želje i volje snivača – počinje
razaznavati drugo, neželjeno ljudsko lice: nasapunjano očevo lice na
kome se ne vidi osmijeh. U umnoženoj metalnoj akustici Sabahudin
čuje njegov ironični glas:

– Žene su ti kao so! Može i bez – ali je bljutavo!

U prejakom sluhu sna stostruko odjekuje dvoglasna rječca SO, i u njoj

Sabahudin čuje kako ga neko doziva: "ssssssss-ooooooo", glasom koji
kao da je prošao kroz beskrajnu cijev nekog kosmičkog megafona, i
prestao biti ljudski: "Sssooo oooooo!" Sabahudin u snu odgovara ocu:

– Ja to znam, tata. Žene su kao so!

– Ne znaš ti ništa. Ni-šta!

– Znam, tata. Ja sam to sve doživio u preñašnjem životu. Ja sam i prije

živio.

– Normalno da si živio. Nisi, valjda, mislio da čovjek samo jednom

živi?
– Pa, nisam. Znao sam sve. Glavna je ljubav. Ostalo onda samo doñe.

Vazduhom kojim putuju sanovne rečenice počeše prelijetati golubovi i

Sabahudin u snu vidje svoju bijelu tavansku miljenicu, somborsku
pertlu, kako, u letu, krilom skida strogu ozbiljnost s očevog lica.
"Otkuda otac u golubani?", upita se budno zrno njegove svijesti.

– Glavna je materijalna baza – nastavljao je otac.

– Ljubav je pičkin dim. To moraš upamtiti. Onda doñe duhovna

nadgradnja. Nema ničeg izvan materijalnog svijeta. To ti ja kažem.
Inter nos. Nemoj da ne bi upamtio.

– Ja sve pamtim kad sanjam. Pa ujutru zapišem u Dnevnik. To će mi

trebati kad budem opet živio.

– To ti je pametno. Tako je Mića – jesi pročitao "Pesmu"?

– Imali smo za lektiru.

– Imao teku... Svesne pripreme. Za revoluciju. Moraš na sve biti

spreman. Svijet je ovaj tirjan tirjaninu – tragovi mu smrde
nečovještvom. Shvataš?

– Shvatam. Moram biti spreman.

– Žene vole flegmane. Moraš biti flegman. Ako nisi – onda glumi da
jesi. Moraš biti flegman.

– A koga onda ona voli, ako ja glumim?

– Nije važno. Važno je da zavoli. Poslije možeš biti svakakav. Važno

je da te zavoli. Onda je ona i slijepa i gluha.
– Ljubav je slijepa. Tako sama i tako puna sveta. To je isto napisao
Davičo. Hana.

Jutro je banulo u Sabahudinov san brundanjem teškog kamiona

kaldrmom iznad barake i on u snu vidje, po stoti put, kako taj kamion,
natovaren drvenom grañom, zamiče za okuku pored Zinhasovića kuće,
odlazi ka stolariji iz čijeg je velikog dvorišta kušao krasti daske, dok je
gradio svoj tavanski raj. Pogled Sabahudinovih naglo otvorenih očiju
ispuni se jarkom svjetlošću poodmaklog ljetnjeg jutra i u toj svjetlosti
vidje prazna posteljna mjesta na kojima su ležala tijela njegove braće.
"Pa koliko je ovo sati?", upita se automatskim pokretom zavlačeći ruku
pod krevetski strožak, gdje je počivala, u svom naivnom skrovištu,
njegova žuta teka s naslovom Dnevnik. Cio košmarni tok minulog sna
bio mu je jasan i on utrnulom rukom poče ispisivati svoj redovni
jutarnji raport pod šifrom SS. Sve su mu slike i rečenice, viñene i
izgovorene u noćašnjem snu, bile poznate i bliske, svakoj je znao uzrok
i porijeklo – samo je njegovom znanju i sjećanju izmicala istorija misli
sažete u kratkoj rečenici koju sad zapisuje s osjećanjem srama i
negodovanja: "Ljubav je pičkin dim!" Ne sjećajući se da je ikada i od
koga čuo takvu rečenicu i misao, Sabahudin zapisa da ona mora biti u
vezi sa teferičkom tetkovom tvrdnjom: "Ljubav je izmislila fukara. Da
lakše doñe do pičke!" Narastajuće osjećanje srama i negodovanja
nagna ga da masnim plavilom hemijske olovke prekriži dva slova u
problematičnoj rečenici. "Treba ovdje napraviti malu rokadu", pomisli
i zamijeni im mjesta, pročitavši poluglasno novodobijeni, šifriran a
besmislen iskaz: "LJUBAV JE DIČKIN PIM!"

Ušavši u pustu kuhinju osjeti strahovitu glad i rukama prepolovi načetu

štrucu vrućeg hljeba. Dok je ulagao u nju debele komade guste
marmelade ponovo mu pred oči doñe noćas ljubljeno lice Doli Bel i,
spravivši i za nju, hitrim pokretima, isti doručak, neumiven i krmeljiv
istrča iz kuće.

Očigledna nastava ljubavi

TRIDESET i šest beskrajnih sati je prošlo otkako nije vidio Doli Bel, i
otkako ona nije vidjela njega. Svoje je sate bez nje Sabahudin punio
maštom i snom i ona je ponovo bivala uz njega, sasvim stvarna, živa i
tjelesna, s podatnošću kakve u javi Sabahudin još nije doslutio. Sada
hiti dvorištem izmeñu baraka, s dvostrukim doručkom u rukama, i pita
se otkuda u njenom plačnom biću snaga da podnese sve ove sate i dane
svoje samoće i trpnje. "Kako joj je bilo bez mene?" – upitao se u
spretnoj hitrini preskačući ljestve. Odgovor je čuo prije nego što joj
ugleda brižno napaćeno lice:

– Više me nikad ne smiješ ostavljati samu!

– Dobrojutro!

– Ništa dobrojutro! nego: jesi li čuo šta sam rekla?

– Čuo sam. Da te ne ostavljam samu...

– Nikad više!

"Bože, pa ona je moja!" – pomisli Sabahudin preplavljen moćnim

talasom sreće. "Ona je moja!" Učini mu se da je njegov noćašnji san
bio stvarnost, da sve ovo teče po knjizi njegovih prethodnih života, i da
je ona, u istoj ovoj minuloj noći, morala sanjati čisti sanstvarnost.
Buljio je u njeno lice razrogačenih očiju, utrnulog tijela i mrtvih
ukočenih ruku s besmislenim komadima hljeba meñu prstima.

– Nikad više – promuca spuštajući hljebove na kartonsku podnu trpezu.

– Zakuni se.

– Kunem se.

– Ne može tako. Ponavljaj za mnom: kunem se...

– Kunem se...

– da više nikada neću...

– da više nikada neću ostaviti samu Doli Bel...

– Tako mi oca i majke, braće i sestre...

– Tako mi oca i majke, braće i sestre.

– E, tako.

Prihvatajući se golemog komada marmeladnog hljeba Doli Bel odahnu

dugim i teškim hukom kao da je toga časa sa sebe zbacila predugo
nošen i pretežak teret. Sabahudin osjeti potrebu da neizmjerno
osjećanje sreće podijeli sa svojim pernatim prijateljima iza žičane
mreže. U prostor golubane isprati ga još jedna usrećujuća, preko
zalogaja izgovorena, njena rečenica:

– Sada sam mirna.

Sipajući žitno zrnevlje u drvena golubija hraništa Sabahudin je

pjevušio neke skoro upamćene italijanske rečenice o ljubavi i
poljupcima, nesvjesno podešavajući boju svoga mutirajućeg glasa
hrapavom baritonu ružnog, a veličanstvenog Adrijana Ćelentana:

– Kon venti kvatro mila bači... odi sempre perke lamore... kon venti
kvatro mila baaači...

– Šta kažeš? – prenu ga Dolin dječački sopran.

– Ništa. Pjevam.

– A šta si reko?
– Na talijanskom. Kon venti kvatro mila baci.

– A šta ti to znači?

– Dvadesetčetiri hiljade poljubaca – pokaza Sabahudin svoje znanje

stranih jezika.

– Uh! Ko ih samo izbroja, da mi je znati?

– Ma to ti je pjesma, onako, da se pjeva... razumiješ?

– Razumijem, razumijem. Nego kaži ti meni imaš li curu?

Kolebao se Sabahudin nekoliko časaka prije nego što odluči da ne laže:

– Nemam momentalno. Zabavljao sam se s jednom – ali smo česikali.

Bez veze.

– A znaš li se ljubit?

– Pa onako... znam... – prevali Sabahudin tešku laž krijući lice od

njenog ispitujućeg iskusnog pogleda. – Ko da je to neki problem!

– Nisam ni rekla da je problem. Doñi ovamo.

S nedoumicam u pogledu Sabahudin krenu prema šiltetu na kome je

Doli Bel objema rukama zabacivala kosu preko ramena kratko trzajući
glavom u jednu i drugu stranu. Sabahudin još vidje kako ona
raskopčava gornje dugme košulje i kako se u tome otvoru ukazuje
tijesni klanac dojki, od čega ga proñoše žmarci cijelim tijelom i on
požuri da sjedne prije nego što mu ona naredi.

– Sjedi. Ovdje.
Pokazivala je rukom na mjesto uz njen desni bok i Sabahudin se
primicao s prekidima, nakon svakog njenog naredbodavnog "Još,
ovamo..." Osjetio je na licu njen bezmirisni dah i tvrde dlanove što su
mu zatezali kožu.

– Važno je da nos ne smeta – govorila je Doli povaljujući

Sabahudinova leña na pod, majčinski blagim i upornim pritiskom ruku.
Sabahudin je osjećao kako mu njene ruke zakrivljuju glavu isto onako
kako njome upravlja brico, dok ga šiša: pomisli kako bi to moglo biti
smiješno da nije pomahnitale lupnjave njegovog izdajničkog srca.
Njene su usne već počivale na njegovim suhim preplašenim usnama i
Sabahudinu se učini da ona upumpava u njegovo tijelo svoj vrući dah.

– Šta si stisnuo usta? – prekide Doli Sabahudinov prvi filmski poljubac

u životu, i taj trenutak on iskoristi da duboko udahne vazduh.

– Zini. Ne toliko. Šta si zino ko peš. Malo... I šta si sakrio jezik – neću
ti ga odgrist!

Kao poslušno dijete Sabahudin je izvršavao njene naredbe izmičući

svoj donji dio tijela od njenog donjeg dijela isto onako kako ga je
izmicao na plesnim matineima, u domu, dok je učio plesati neizdrživi
tango. Osjećao je kako mu se usta pune vlažnom lučevinom jezične
igre i ponovo poželje udahnuti vazduh.
Doli je o tome znala sve:

– Važno je disanje. Čemu ti služi nos? I rukama moraš raditi. Šaraš

svukuda. Razumiješ?

Sabahudin je šutke klimao glavom nestrpljiv da ponovo počne

očigledni dio ljubavne lekcije. U ponovnom spoju vlažnih usana učini
mu se kako se njihova tijela okreću u nekoj kosmičkoj vrtešci, u
beskrajnom prostoru koji oslobaña ruku i tijelo, usnu i jezik. Učini mu
se da on oduvijek zna ovu nauku ljubavi i preseli i svoj i njen jezik u
njena usta, objema rukama stežući njeno tijelo uza se. Doli se, u trenu,
ote silini njegove želje i Sabahudin pomisli da ju je previše stegnuo.

– Bogami – brzo učiš!

Sabahudin je tužnoga lica gledao kako se Doli sreñujući popadale

pramenove kose, odmiče od ležaja u koji ga je sama povalila. "Šta sam
učinio?", pitao se, osjećajući kako mu se u srcu gomila bolna tuga.

– Jesam li nešto pogriješio?

– I jesi i nisi. Previše brzo učiš.

– A ko je tebe naučio?

– Jedan student, iz moga sela.

– Ja mislio Šin... ja mislio Braco.

– Nije. Braco mi je drugi. On se i ne voli ljubit. Ne znam zašto.

U nas je sramota biti nježan

Dok je izgovarala: "On se i ne voli ljubit. Ne znam zašto." – preko lica

Doli Bel ponovo se navuče paučinasta koprena tuge. Uzalud je
Sabahudin kušao zamisliti Šintora kako se sa nekim ljubi, slika koju je
gradio pred svojim unutarnjim okom raspadala se u besmislene
komadiće Šintorovog lica sa krezubom rupom meñu zategnutim
usnama.

– Bilo bi čudo da on to voli... – izgovori Sabahudin sporim glasom

opreza i kolebljivosti.

– Zašto misliš?
– Pa zato. To je nježno.

– A on nije nježan?

– Nije niko u Patkama nježan. Kod nas je to sramota.

Uvjeren u tačnost onoga što je rekao Sabahudin pokuša učvrstiti pogled

na njenom ledenom licu, ali on klizu preko tog upitnog leda i pade na
pod, odjednom svezan za metalnu kopču crnih Sabahudinovih zepa.
Osjeti kako ga izgovorena riječ sramota plavi silnim – stidom i
sramotom.

– I onda se kod vas, u Patkama, niko ne ljubi?

– Pa ne znam – odgovori Sabahudin pridižući posrnuli pogled. –

Možda. Kad treba... one stvari... razumiješ?

– Koje stvari?

– Ma ono... seks... mislim skroz... Ako će biti – onda u redu. Ako

nema. Razumiješ... onda je bez veze. Šta ima da se ljubi?

Osjećao je, pod teškim teretom sramote, kako je sve to što govori
doslovno tačno, ali, istovremeno, kako se to ne odnosi, odmaloprije, na
njega – naprotiv: on jedva čeka da laña razgovora zañe u mirnu luku
šutnje, ne bi li otuda isplovila, ponovo, na pučinu onesvješćujućih
poljubaca i tjelesnog drhata. Kroz glavu mu proñe domska melodija sa
zajebantskim riječima: "Na šta si me naučio, dome, na bombone, jebale
te one!" Prepade se u trenutku, da se ona maločas samo poigravala sa
njim, igrajući se učiteljice nastavnog predmeta: filmsko ljubljenje u
usta. Ta mu se mogućnost učini ponižavajućom i on pokuša vratiti
izgubljeno dostojanstvo naglim ustajanjem i kretnjom prema ljestvama,
kao da će otići:
– Ono maloprije... ti si se zezala? – upitao je, leñima okrenut njenom
licu.

– Kućeš sad? Nisam se zezala, stani!

– Moram ići – izgovori tonući u otvor izlaza. – Pa što si me onda učila?

Sada su se gledali u lica i Sabahudina uspokoji njen bezazleni, naivni i

čedni pogled i glas:

– Pa treba da znaš. Moraš jednom naučiti – ali, stani! Znaš šta si

obećao?

– Znam. Samo neću da me zezaš – odgovori Sabahudin vraćajući se u

tijesni prostor baze sporo i kao nevoljko.

Doli ga posadi pokraj sebe i zadrža njegove ruke u svojima:

– To sam ja kao sestra. Da naučiš. Nisam ništa ružno mislila. A ti si,

brate, preosjetljiv. I previše misliš. Ja sam samo htjela da te naučim.
Ljubljenje je najvažnije.

– Ma ljubio sam se ja i prije.

– Stvarno?

– Bez sve šale. Samo nisam to sa jezikom. Ko bi se sjetio.

– A koja ti je ta?

– Jedna Sabaheta. Sviñalo mi se što joj je isto ime, kao kod mene.
Sabahudin i Sabaheta. Ljubili smo se iza Akumulatora, to je kod
Šintorove kuće.

– Kakav Šintor?
– Ama Braco, tvoj Braco. Neko ga zove Braco, neko Šintor. Kako ko.

– I šta onda?

– Ništa. Nije mi se sviñalo. Smrdilo joj iz usta... Šta se smiješ? Nije mi

se sviñalo gore. Dolje mi se sviñalo.

– I šta je bilo poslije?

– Ona me ganjala, ja vezo okuke. Stalno sam sanjao kako se ljubim,

bez veze s kim, ali mi u ustima muka i sve iz grla izlaze grudvice, one
grmolje, kao kad povraćaš...

I tako laña Sabahudinovog razgovora sa Doli Bel uplovi u mirne vode

njegovog svijeta sna i sanjanja. A u tome je svijetu Sabahudin bio
gospodar nad stvarima i zbivanjima i priča iz toga svijeta mogla je da
ispuni mjesece i godine, a ne jedan dan u prostoru njegove baze –
golubane. Svaku je njegovu sanovnu priču Doli ispraćala s tugom što
ona nikad ništa ne sanja i s molbom da nastavi dalje, još i još, još i
još... Govorio je tako Sabahudin dugu istoriju svoga drugoga života,
života u snu, istoriju punu leta i trpnje, pamćenu i zapisivanu u
dnevničke stranice kao da se pamti i zapisuje istorija čovječanstva.
Kazivao je o tome kako je u Zvorniku, pedesetčetvrte, vidio duha,
pravoga, stvarnog, živog duha, koji se tamo, u Zvorniku, zove prikaza:

– Bili smo u gostima, kod Imširovića. Ja sam zaspao u kuhinji dok sam
čitao neku knjigu, i svjetlo je bilo upaljeno. Tamo su bila otvorena
vrata, gdje je spavala teta-Ivanka, sa djecom. Tamo je bio mrak. Vidio
sam u njenoj sobi, iz lijevog ugla, gdje je bila vješalica, izašao je duh.
U velikom crnom ogrtaču. Možda je bio i zelen, ali je tamo bio mrak.
On je gledao u mene, ja u njega. Nisam se smio maknuti. On se okretao
i prema krevetu teta-Ivanke. Pa opet prema meni. Nisam znao šta da
radim, pa sam skočio, podigao štokrlu i okrenuo je prema njemu pa
povikao: Teta-Ivanka, neko je u vašoj sobi! Dok sam ja to govorio, on
je otišao u lijevi ćošak, odakle je i izašao. Ona je skočila, istrčala u
kuhinju, pa oprezno rukom upalila svjetlo u svojoj sobi. Nije bilo
ničeg.

– Pa i nije – reče Doli.

– I ja sam mislio, tada, da mi se pričinilo. Ali sam poslije,

pedesetsedme, opet kod njih bio u gostima i jedna cura iz ciganske
mahale, što je kod njih pomagala po kući, nikako nije htjela da ostane
na konaku, kad su nešto puno radili pa došla noć. Nisu je nikako mogli
nagovoriti, što god joj kažu, ona mrda glavom: jok i jok! Onda kaže: U
ovoj kući se pojavljuju duhovi. To svako u Zvorniku zna. I ode ona
kući, kaže doći će ujutru, da nastave posao. Tada sam ja shvatio da mi
se ništa nije pričinilo, jer sam se ja štipao, da se probudim ako sanjam –
a on stoji li stoji. Ja u to vjerujem.

– Mene je strah – reče Doli privijajući svoje tijelo uz Sabahudinovo. –

Hajmo se ljubit', pusti prikaze.

Sa sarajevskog neba po dvorišnim barakama padao je gusti mrak

oblačne avgustovske noći, uvlačio se, neprimjetno, kroz drvene zidove
šupe, natapajući suhi vazduh golubane u kojoj Sabahudin i Doli već
nisu jedno drugome vidjeli lica; tonuo je Sabahudin u bezdan čulnoga
požara radostan što tone, i što se u tom potonuću ne javlja ona stidna
potreba da odmakne i sakrije od njenog tijela nabreklu žilu svoje
muškosti. Osjećao je, kroz odjeću, cijelo njeno tijelo, i onaj čvrsti
brežuljak iznad tajne, nesaznate vreline meñunožja.

– Otvori!

– Otvori!

Ne zna Sabahudin koliko je puta čuo tu riječ, i lupanje u dasku vrata,

prije nego što su ti zvukovi doprli do njegovog zamrlog sluha. Otkinuo
se od njenog tijela kao kandžijom ošinut:
– Šintor!?

– Braco! – izgovori Doli glasom u kom Sabahudin nije mogao

prepoznati osjećanje.

Pakao u tavanskom raju

Sjećao se Sabahudin i poslije kako u glasu kojim je Doli izgovorila:

"Braco!" nije mogao prepoznati osjećanje. Pamti da je bauljao
četveronoške mrakom golubane napipavajući rukama ono mjesto na
podu gdje je mogao ostaviti bateriju, i dok mu je sluh punila prigušena
lupnjava po vratima i Šintorovo sikćuće: "Nemoj da razvaljujem!" –
sjeća se kako ga je zaledila strahom pomisao da sada, ovoga časa, u
njegov tavanski svijet reda i sklada nahrupa nesklad i haos. Ne sjeća se
kako se strmoglavio niz ljestve, ali pamti vrelinu u dlanovima i žestok
bol na lijevoj podlaktici koja je strugnula niz oštar brid ćumura. (Na
tome će mjestu, poslije, nići ožiljak i preko toga ožiljka Sabahudin će,
u jedno jesenje veće, zabadajući šivaću iglu obvijenu crnim koncem i
umočenu u tuš, bolnim ubodima ispisivati ime: Doli Bel.) Još je s one
strane drvenih vrata dopirala lupa i prigušeno šaputanje i Sabahudin se
sjeća da je bateriju pronašao na njenom prirodnom mjestu, na
horizontalnoj prašnoj drvenoj gredi kraj vrata, i pamti da se začudio
zašto ju je uopšte tražio gore ("Bio je dan kad sam došao, normalno...")
Dok je smicao rezu, njegov je palac u djeliću sekunde obavio svoj
automatizirani pokret na bočnoj baterijskoj pikni, od čeg se u procjepu
vrata, u uskom svjetlosnom traku, otvorio vidik na Šintorovo krezubo
bakarno lice. Pamti još da se procjep vrata raširio naglo i da se
baterijsko svjetlo otelo iz njegove ruke. Ne pamti šta je čuo, ali zna da
je vidio kako za Šintorom preko šupnog praga prelaze još tri tamne
tjelesne mase. U difuznom svjetlu mjesečine razaznavao je vlasnike tih
tijela: Kiko Štaka, sa dvije aluminijske i jednom zdravom mesnatom
nogom, traži uporište s ove strane praga pipkajući gumenom cipelicom
štake po ugljenom podu šupe, i njegovo tronožno tjelašce ulazi u
Sabahudinovu tamu. Ovo je Vlado Kliker, ulazi sporo, oborene glave, s
pogledom koji bježi od susreta sa Sabahudinovim očima i licem, Rasim
Top. On kaže: "Vozdra. Šta mai?" i preko praga prelazi uvlačeći
duboko dim iz cigarete okrenute dlanu. Sabahudin nije siguran u svoje
sjećanje, ali mu se čini da je sve te beskrajne sekunde bio leñima
prikovan uz prašnjavu dasku zida. Da li ga je uz taj prašnjavi križ
prikovala Šintorova desna ruka ili strah, bolni strah kojeg se tako jasno
sjeća – nije mu jasno, ali pamti da je niz ljestve skliznulo milo i toplo
tijelo Doli Bel i da je istoga časa posrnulo, odgurnuto iz Šintorovog
pustog zagrljaja. Ona je govorila:

– Braco, šta ti je?

– Braco, pa jesi normalan?

– Pa, Braco, bolan, poželjela sam te.

– Mislila sam da ću krepat.

– Šta ti je, Braco?

A Braco, njen Braco a Sabahudinov Šintor odgurivao je njeno tijelo od

sebe okrećući ga ka ljestvama sa ponavljajućim, nemilosrdnim,
svirepim:

– Gore! Gore, kad ti kažem!

Ne sjeća se Sabahudin u kojem mu se trenutku otvorio smisao

Šintorovog naglog izbezumljenog noćnog dolaska, ni da li je riječ
redaljka sijevnula njegovom sviješću istoga časa kad je u svjetlosnom
traku opazio veliku svježu natečenu rasjekotinu na lijevoj Šintorovoj
jagodici. Pamti da su Šintorove beonjače toga časa bile premrežene
sitnim crvenkastim žilicama, i da su mu se te krvave Šintorove
beonjače ponovo ukazale pred unutarnjim okom onoga časa kad su
se, odozgor, iz golubane, po tamnom vazduhu šupe prosuli Dolini
jauci, zvon šamara i tupi odjek muških udaraca u bubanj Dolinih
rebara.

Pamti kako se potom snop baterijskog svjetla iz Šintorove ruke šetao

mrakom šupe i kako je u tom snopu razaznavao lica svojih uličnih
drugara. Iz prstiju Rasima Topa mrakom je frcnula kometa dogorjelog
čika i Sabahudin pamti da je, dok se Rasim penjao uz ljestve, mislio
samo na to kako treba nogom zgaziti taj čik. Pamti da se začudio silini
te potrebe, i sjeća se kako se nije mogao odvojiti od zida. Štaka je
odnekud izvadio svoju malu hohnericu i u tami šupe najednom su se
počeli miješati zvukovi Dolinih bolnih cijuka sa tužnom melodijom što
je silazila sa Štakinih usana. Sabahudin pamti da je u sebi izgovarao te
talijanske riječi – Ora, sei rimasta sola, pianñi e non rikordi nula – sve
dok mu se pred licem nije ukazala prijateljska ruka Vlade Klikera, s
ispruženom bjelinom cigarete meñu prstima. U svjetlu šibice shvatio je
da mu se ruka otkovala od zida i da sada može pušiti. Ne pamti ko se
popeo drugi, čini mu se da je Rasim, izlazeći iz šupe, izgovorio: "Joj,
raja, što mi zuji u ušima..." i da se neko, potom, nasmijao, kratko,
besmisleno. "Ja neću tako. Ja neću tako" – izgovarao je u sebi sjećajući
se koliko je puta pobjegao iz jekovačkog parka u čijem su grmlju, pod
komandom Faruka Kuhara, patkačanska pićuladija skidala mrak sa
očiju. "Ja neću tako!" Pamti da su pokraj njega aluminijske noge
pronijele Kikino žgoljavo tijelo prije nego što je čuo Šintorov poderani
glas:

– Šta ti čekaš?

Vidio je da Šintor stoji pred njim, osjetio je kako mu Šintorova ruka

dotiče bradu i pridiže lice: sunuo mu je svjetlosni snop u oči i istoga je
časa u lobanji osjetio nešto poput silne eksplozije.

– Cmizdriš, pizdo!

– Ne cmizdrim. To – od cigare.
– Cmizdriš, kretenu. Jesi je karo?

– Jesam, Šintore, matere mi.

– Pa šta cmizdriš onda?

– Dim, bolan. Ušo mi u oko.

– Ušo ti je klinac u oko, pizdo. Jesi karo ili nisi – čuješ šta te pitam?

– Jesam, Šintore, slobode mi! – izgovorio je Sabahudin prvi put u

životu jedinu zakletvu kojoj je Šintor mogao povjerovati. Odozgor je
dopirao jedva čujan plač i Sabahudin je shvatio da Doli preko lica drži
ćebe.

– Briši.

Teturao je Sabahudin pustim noćnim dvorištem izmeñu baraka ne

opirući se silnoj potrebi za plačem: činilo mu se da ga ta suzna bujica
puni naročitom ljepotom gradeći na temeljima njegove nesreće nekog
sasvim drugog čovjeka. Pamti kako je u sebi ulovio nekakvo potpuno
novo i nepoznato osjećanje o kome ne zna ništa osim da je tako
zamišljao heroje. Dok je pred ulazom u baraku, odmaknut od svjetlosti
prljave žarulje na dovratku, otirao suze – pamti da se odnekud začuo
poznati bruj Šintorovog bemvejca. Zna da je, potom, ustrčao uz
travnatu padinu Halilbašića ulice i stigao da vidi, na pustoj granitnoj
poljani Kovača, Šintorov bemvejac kako zamiče u desnu okuku Zije
Dizdarevića ulice. Ne sjeća se Sabahudin da li je tu sliku vidio tada, ili
usnio poslije, u čestim snovima sa Doli, ali zna da ga je slika začudila:
Doli je objema rukama, sa zadnjeg sjedišta, obgrlila Šintora oko pojasa,
glave naslonjene na Šintorovu lijevu plećku. Njenu je kosu unazad
nosio vjetar.
"Moja prošlost – to sam ja!"

Prizivajući u sjećanje zbitija iz svoga gustog i bolnog ljeta

šezdesetdruge godine, Sabahudin će potonjih dana i godina u svemu
prepoznati jednu posve neobičnu stvar: kako su se na njegovu ranjenu
dušicu slagali sve novi i novi dani i dogañaji, tako su se sve više oštrile
mutne tavanske slike i sve jasnije punila prazna mjesta njegovog
pamćenja. Same su se u sjećanje vraćale riječi, pokreti i slike koje –
dok su se zbivale – nije stigao upisati u traku pamćenja. Danas zna: kad
je, idućih dana, u Patkama pukla priča o redaljci u njegovoj golubani,
Drenko Zlok je ispljunuo čik sa donje usne i u četiri riječi riješio tajnu
Šintorovog zločina:

– Tako se pravi kurava!

Uspio je Sabahudin toga trenutka s lica skinuti grč bola i kao nehajno
štrcnuti pljuvačkom u pravcu Drenkinog otpljunutog čika – ali ni tada,
ni poslije, godinama, nije uspijevao Doli Bel zamisliti – kao kurvu. U
sluh su mu pristizali njeni tavanski jecaji i – toga se naknadno sjetio –
njeno molbeno, ponavljajuće: "Braco, Braciiikaa!" Zar može – pitao se
– postati kurva djevojka koja tako, u takvom trenu, tepa onome koga
voli, prekrivena dahćućim tijelom neželjenog mužjaka?

– Tako se pravi kurava!

Bezbroj je puta, potonjih dana, ponovio u sebi Drenkinu rečenicu i

svaki je put jasno osjećao kako jenjava bol u plućnim predjelima duše,
a sjećanje na paklenu noć u njegovom tavanskom raju biva ovjereno
gutavim trbušnim žigom nesreće. Dozivao je, danima, pouke i znanja iz
Sudbinske knjige, govoreći: "Ja ne patim. Ja ne patim. Ja ne patim."
Činilo mu se da žmiravi i kosi očev pogled za stolom neprestance
vreba čas da upita i kaže: "Pa uradi li ti štogod pametno? U golubani?"
Bježao je očima po šarenoj mušemi stola dok su se njene ornamentne
krivulje, kao u prevrnutom fildžanu popijene kafe, pretvarale u
čudovišni svijet nepostojeće faune, s porukama i značenjima od kojih
mu se stezalo nejako srce. Govorio je: "Mi smo ono što smo sami od
sebe načinili, a ne ono što je od nas načinila sudbina." Izgovarajući u
sebi premudru rečenicu iz Sudbinske knjige osjećao je kako mu
nedostaje snaga potrebna da joj vjeruje, baš kao što u sebi nije nalazio
snage da logički razluči rad sudbine od vlastitog rada na postanku onog
što treba da se zove ljudsko biće: "Zar moja sudbina i ja – nismo jedno
te isto?" "Sve će mi biti jasnije" – mislio je – "kada sve postane
prošlost."

Mnogo godina kasnije, kad bude listao suhe stranice svoga sitnopisnog
Dnevnika, Sabahudin će pomisliti kako prošlost zapravo i ne postoji u
vremenu: "Moja prošlost – to sam ja!", zapisaće u svakodnevni kožni
rokovnik, uvjeren da mu za pravo daje vazdašnji žig u trbuhu pri
pomisli i sjećanju na gusto ljeto šezdesetdruge. "Moja prošlost – to sam
ja."

Našao je Sabahudin tada da samospoznaji najlakšim putem vodi samo

sjećanje i misao o vlastitome sjećanju. Bilo mu je jasno: priča koja
pukne u Patkama, pukla je i na Kovačima. Priča koja pukne na
Kovačima, pukla je i u Domu kulture. A da pukne u Domu, a ne doñe
do upravnikovih ušiju – bilo je nemoguće. Nije se čudio, tih dana,
upravnikovom pitanju, čudio se svojim odgovorima. Upravnik ga je
pozvao u kancelariju i okrenut leñima, s pogledom kroz mutno jesenje
staklo, govorio:

– I skonča ta svinjarija?

– To nije svinjarija.

– Je li skončalo, pitam?

– Gotovo je.

– To je dobro, Dino.
– To nije dobro, druže upravniče.

– Da znaš da sam se brinuo.

– Folirate, druže upravniče...

I Sabahudin pamti da se upravnik okrenuo, s brižnim licem roditelja,

pogledom obojivši Sabahudinove obraze vrelim rumenilom stida.

– Ti i ne znaš šta je moglo biti.

– Bolje da pucnemo koju partiju, druže upravniče...

– Može, ali na petnaest, dečkec...

Nizali su se tako prvi jesenji dani nakon Sabahudinove (i Doline, nadao

se Sabahudin) paklene noći, i njegov se život polako selio sa sunčanih
strmih baščaršijskih sokaka niz trgovački metež Sarača, pored
Katedrale, do tamne zgrade debelih zidova čiji su dični i opširni naziv
Prva klasična gimnazija ñačka usta s naročitom nasladom kratila u
jednostavno i kratko: Bastilja. Sabahudin je, ne govoreći nikome ništa,
meñu školske drugare došao s osjećanjem nadmoći i činilo mu se,
svakoga trenutka, kako na njegovome licu sve piše i kako to sasvim
lako može pročitati svaki onaj koji zna čitati znakove ljudskog lica. Ali
– takvih kao da meñu Sabahudinovim školskim drugarima nije bilo.
Vraćao se kući, pod silne rentgen-zrake očevog pogleda, spreman na
trpnju što mu zadaje očeva šutnja u kojoj stanuje neizgovoreno pitanje.

Svakog dana u svakom pogledu sve više napredujem

Boraveći polovicu dana meñu teškim zidovima Bastilje Sabahudin je, u

zao čas, povjerovao kako je, napokon, minulo sve. Učinilo mu se da
može sada, kada je sve prošlost, slobodno čeprkati po truplu minulih
jadovitih dogañaja podvrgavajući tako svoju novu, okorjelu dušu
onome što je u Dnevniku nazivao svirepom autoanalizom. Bez jasne
svijesti o svrsi svojih svakodnevnih sati sekciranja ponavljao je
načinjene geste i izgovorene riječi, obilazio mjesta upisana u reljefni
atlas ljetošnjeg bola. Sve strahujući da ga ko ne vidi ispušio je šest
"Morava", dok mu je u uhu odzvanjala beznadežno naivna Dolina
rečenica: "A gdje je Milano?" Šuštao je celofan meñu Sabahudinovim
prstima, i on je nastavljao razgovor sa Doli leteći dalekim beskrajnim
meñuzvjezdanim prostorima u kojima su glasovi odzvanjali
hiljadostruko: "Milaano ti jeee u Itaaa-lijiiiii... Ovo je
Andromedaaaaa..."

Na pustoj grobljanskoj padini Sabahudinu se, naslonjenom na nišan,

učinilo da dolje, kod ringišpila vidi Šintora i Doli Bel, kako kaska iza
njegovih širokih leña, nasmijana. Poslije će Sabahudin rekonstruisati
stvarnu sliku toga časa: na tvrdom cirku Hitlerovog igrališta majstori
su pakovali ringišpil, sortirajući istorodne daske i grede u zasebne
gomile, namatajući beskrajne žice instalacija na goleme drvene
mosurove. Besmisleno je na osovinskoj gredi visio nijemi mrežasti
krug zvučnika, glasovi što su se povremeno čuli stizali su odozdo, iz
uskomešanog ljudskog mravinjaka: "Dodajiii!" "Ne tako, hajvanu..." –
"Gornju, gornju, gornju kad ti kažem..."

Sabahudin se ne sjeća kad je počela kiša. Pamti da mu se niz lice

slijevala žestoka gusta tečnost od koje mu je bilo prijatno i lijepo:
pridodavao je toj tečnosti i svoje očne lučevine i činilo mu se da u tome
miješanju nebeskih i njegovih suza ima nečega uzvišenog. Majstori su i
dalje, nimalo uzvišeno, pakovali ringišpilsku ruševinu i toj se slici
raspadanja i ponovnog sabiranja predavala cijela njegova skorena duša.
Pamti da je, u neka doba, osjetio opominjuću mokrinu pod sobom i da
je, toga časa, pomislio kako treba ustati. Tijelo se, meñutim, nije
odazivalo moždanoj zapovijesti i Sabahudin je ostajao da sjedi – više
ne na travi, nego na vodi pod kojom je plakala trava. Pomislio je kako
on čini isto što je, onomad, na tužnom faletićkom izletu, činio otac – i
kako u tome mora biti nečega ružnog.
Nikako se, dakle, nije dalo da skonča Sabahudinovo herojsko ljeto
šezdeset druge. Naredni dani skupili su porodicu Zolj oko
Sabahudinove postelje: u njegovom sjećanju ostalo je izduženo očevo
lice nad krevetom, smotani tanki peškir u očevim rukama, vrelina
zagrijanog crijepa pod peškirom. Sabahudin ne zna da li je sa time u
vezi njegova svagdašnja preosjetljivost na zvukove, ali pamti da je, po
vlastitom uvjerenju, sasvim muški podnosio strašne, halucinatne
sate bolne upale uha. Pamti kako je, u teškoj vatri vrućice, odagnavao
od sebe ružnu misao o tome kako tek bolest u kuću Zoljevih unosi
sklad. Evo, iz Kerimove ruke – iste one što ga je tukla za svaku
popušenu cigaretu – u Sabahudinovo uho, iz zagrijane kašičice,
slijevaju se vruće kapi zejtina i on prati njihov spori tok kroz bolne
zapušene ušne kanale. Višestruko se umnožavaju glasovi pored postelje
i Sabahudin ne razlikuje njihovo porijeklo. Da li ovo izgovara otac? Ili
ja ovo sanjam? Buncam li?

– Je li bila lijepa?

– Jeste, bila je strašno lijepa...

U bolesnom sluhu širi se u beskraj prostor njegove lubanje i u tome

prostoru zvoni metal beskonačnog niza brojeva od kojih je svaki
zasebno ljudsko biće i javlja se drukčijim glasom i žestinom:
DEVETNAEEEEEST! HILJADU I JEDAN! STOTRIDESET I
DVAAAAA! I putuju beskrajnim prostorom Sabahudinove lubanje
košmarne slike i zvuci, odmotava se cio film ljetnje nesreće od samoga
početka: Sabahudin u vrućici vidi na kaldrmi rasutu sitnjež iz Doline
zgužvane tašne, smrskane komadiće bivšeg okruglog ogledalca, vidi
nateklu modricu Šintorove lijeve jagodice, žarkastu putanju Rasimovog
nedopušenog čika, čuje Dolin glas i jecaj: "Bracikaaa! Bracika!" U taj
se košmar na trenutke useljava očev nestvarni glas i Sabahudin čuje
sebe kako odgovara:

– Jesi li ti hipnotisao ono u šupi?

– Tata, nemoj se šalit, ja sam bolestan...

– Ozbiljno pitam. Jesi li šta radio!

– Kako misliš, tata?

– Čulni rad na bazi elementarnih poriva. Seks!

– Jesam. Onako. U usta!

– Šta u usta?

– Ljubili se.

– Aaa – to je dobro. Kako ti se zvala?

– Doli Bel.

– Sjećaš li se kako izgleda!

– Sjećam, tata.

– To je dobro. Treba da se sjećaš. Nema ništa bez sjećanja.

Nikada Sabahudin, potonjih godina, neće odgonetnuti šta je u tim

danima vrućice bilo stvarno izgovoreno, a šta se zbivalo u njegovom
bolesnom sluhu. Siguran je da je naglas izgovorio rečenicu: MUZIKA
JE JAK IZUM – do koje je došao netom minule bolne noći, u času
ozarenja shvativši da je stvorio novu rečenicu koja se, sa istim
smislom, može pročitati i unatrag: MUZIKAJEJAKIZUM! Kerim je
kazao: "Ama, zovimo doktora, pusti crijep i zejtin!" Sabahudin pamti
da je u tome času otvorio oči i pogledom zovnuo Kerima:

– Može se čitati i unatrag!

– Tata, on bunca!

– Ne buncam. Može se čitati unatrag: muzika je jak izum! Daj mi

olovku!

Pobijedio je tako Sabahudin svoju nenadnu, a tako nužnu,

septembarsku bolest i iz postelje ustao obasut jasnim zracima radosti i
zdravlja. Upisujući u Dnevnik, potonjih dana, istoriju svoje bolesti,
njen tok, ishod i kraj, sam se na časak dvoumio hoće li, ili neće,
stranicu Dnevnika završiti pobjedonosnom rečenicom:
"Svakoga dana u svakom pagledu sve više napredujem." Niz prozorsko
staklo slijevala se, toga jutra, sitna sarajevska jesenja kiša zaklanjajući
zastorom prskajućih kapi vidik na Halilbašića cestu – i Sabahudin
shvati da je ljeto konačno, konačno, zbilja prošlo, i da je iz toga ljeta
izišao jedan novi, drukčiji, pametniji i jači Sabahudin Zolj – čija ruka,
evo, sa punim pravom ispisuje neprikosnovenu, dalekosežnu,
nesumnjivu istinu: SVAKOGA DANA U SVAKOM POGLEDU SVE
VIŠE NAPREDUJEM.

BILJEŠKA O PISCU

ABDULAH SIDRAN (1944, Sarajevo) piše poeziju, prozu i filmske

scenarije.

Osnovnu školu, gimnaziju i Filozofski fakultet pohañao je u Sarajevu.

U književnosti se javio sredinom sedamdesetih godina. Važniji
pjesnički naslovi: Šahbaza (1970), Kost i meso (1976), Sarajevska
zbirka (1979), Bolest od duše (1988), Sarajevski tabui (1993). Za svoje
pjesničke knjige nagrañivan je najznačajnijim književnim i društvenim
priznanjima (Šestoaprilska nagrada grada Sarajeva, Godišnja nagrada
Udruženja književnika BiH, Godišnja nagrada izdavačkog preduzeća
"Svjetlost", Zmajeva nagrada, itd.)

Njegova knjiga Sarajevski tabut, objavljena u ratu, nagrañena je

izuzetnim priznanjem – Nagradom slobode PEN-centra Francuske
(prethodni laureati: Solženjicin, Saharov, Havel).

Izbori iz njegove poezije, u prijevodu na njemački, francuski i

italijanski objavljeni su u Austriji, Francuskoj i Italiji (Insel bin ich, im
Herzen der Welt, Cercueil de Sarajevo, La bara di Sarajevo). Za
italijansko, dvojezično izdanje, dobio je nagradu "Premio letterario
1996 della Fondazione Laboratorio Mediterraneo".

Abdulah Sidran je jedan od najznačajnijih filmskih autora (scenarista)

u eks-jugoslovenskoj kinematografiji (Sjećaš li se Doli Bel, Otac na
službenom putu reditelja Emira Kusturice, Kuduz Ademira Kenovića,
itd.) Kao filmski autor, dobitnik je brojnih nagrada i priznanja.

Prošle godine objavio je dramu U Zvorniku ja sam ostavio svoje srce,

koja je takoñe doživjela značajan uspjeh.

Član je Akademije nauka i umjetnosti BiH te majstorski kandidat u

šahu.

Živi u Sarajevu.