Professional Documents
Culture Documents
Abdulah Sidran - Sjecas Li Se Doli Bel PDF
Abdulah Sidran - Sjecas Li Se Doli Bel PDF
Abdulah Sidran - Sjecas Li Se Doli Bel PDF
SADRŽAJ:
Abdulah Sidran
Život se dakle toga ljeta zbivao što pred ljetnjim kinom, što pred
Kajtezovim vratima, što u Hitlerovom igralištu, prema kojem su, uz
Kovače, djeca trčala podvriskujući: U Čile, u Čile! Okolo su, pored
nišana, na ponjavama sjedile žene iz okolnih kuća: svjetla brojnih
sijalica, u ritmičkom okretanju, prelamala su se u mesingu žutih džezvi.
Žensko mahalsko teferičenje nije potrajalo dugo: uskoro zaredaše tuče.
Vratničani protiv Bistričana, Patkačani protiv Pirušana, ovi protiv onih
i oni protiv ovih. Sa zida iznad ringišpila prvo bi zasula kamena
artiljerija, zatim bi ulijetala pješadija sa toljagama i lancima i bitka
se nastavljala prsa u prsa. Majstori su naglo kočili ringišpil, u zraku se
sudarale stolice, dječija vriska i skika punila je vazduh, dok su
kafedžike hvatale zaklon – iza rijetkih kamenih nišana. Sabahudina su
ove tuče mimoilazile, prislonjen uza zid pokušavao je razabrati smisao
toga što se zbiva, uočivši nepogrešivo pravilo po kojem majstori,
poslije tuče, navijaju muziku ritamski suprotnu onoj koja je svirala
prije izbijanja tuče. Prilazio je ringišpilu oprezno, kao i drugi, tražeći u
rulji koja se skuplja poznato lice djevojčice krupnih i zrelih sisa koje su
mu, zanjihane, lelujale mrakom sna iz kog se budio mokroga trbuha, s
mutnim osjećanjem krivnje i nečisti. Onaj jedan sastanak s njom, na
kome se nije pojavila, prevukao je preko Dininih očiju tanku mrenu
bola i povrijeñenosti, dok se u stomaku grčilo klupko nekakve nejasne
želje za osvetom: sada mu se njeno lice činilo bezazleno i glupo, glupo
bezgranično, u tome je, činilo mu se, stanovala nekakva mala utjeha. I
ta pjesma, što upravo trešti, kao da je namijenjena njemu, on pokušava
misao zaposliti nečim drugim, ali mu nikako ne uspijeva, i zajedno sa
tenorskim triom glasova on izgovara te riječi pune samo njemu znanog
bola i smisla:
Sinovi bi, jedan po jedan, napuštali široki bračni krevet, kao osuñenici
prilazili stolu za kojim je, naoko miran i pribran, u pročelju sjedio otac:
– Kako vas nije sramota? Kajtez-beg samo što nije umro, a vi tako.
Gdje će vam duša, bog vas ne ubio dabogda?!
– Volja jeste velika snaga ali se ona uvijek okreće protiv nas. Zato,
odbacite volju: samo uobrazilja neka vas vodi.
– Riječi: "htio bih " – uvijek izazivaju riječi: "ali ne mogu ". Zato, ako
imate kakav bol, ne recite nikad: "pokušaću da ga uklonim", već
"ukloniću ga"; jer kad god postoji sumnja, ne može doći do rezultata.
Sve što se, tih godina, zbivalo oko Sabahudina u njegovoj se treptavoj
duši umnožavalo višestruko: činilo mu se da sve ima neki tajni smisao,
a ono što je očiglednost da je zapravo samo varka kojom se taj smisao
krije od njegove radoznale misli o sebi i svijetu u kome tako trapavo
pokušava pronaći i zauzeti svoje mjesto.
– Je li ti tu ključ?
– Hajd' za mnom!
– Ovo je jedna moja cura. Biće kod tebe dva-tri dana, dok ja sredim
neke poslove, razumiješ?
– Znam, Braco.
– Furajte!
I krenuo bi Sabahudin istim putem kojim su došli da ga ponovo ne
dotače neprikosnovena naredbodavna Šintorova šaka.
– Ne tuda. Ovamo.
Sa ženskom nasamo
Koliko je samo puta Sabahudin u samotnom mraku golubane maštao o
ženskoj koja će jednoga dana ući tu, meñu njegove knjige i golubove,
svojim glasom i svojim tijelom ispuniti vazduh u kome lebdi tavanska
prašina, dok se, zajedno sa golubijim pernatim ruhom, mitari i njegova
duša. Pogleda uprtog u nepostojeću tačku krovne daske, gradio je njen
lik, kosu i prste, usne i čelo. Morala je, svakako je morala biti lijepa, a
ne bi trebalo, nipošto ne bi trebalo da bude starija od njega, u tome ima
nečeg ružnog. Kušao je Srnu privoljeti da doñe, on će joj pokazati
svoje golubove, a Srna je, sa bezazlenošću koja mu je nanosila bol,
pitala: "A zašto mora biti mrak?" Poveo bi Sabahudin nju i danju, ali
kako proći pored stostrukih očiju dvorišnih baraka, izmeñu šamrli na
kojima geometarske domaćice kahvenišu pretresajući tekuća zbivanja u
kosmosu što ga čine tri barake na zaravni pored Ogreva, ispod
Zinhasovića kuće? Maštao je Sabahudin o tome tokom cijele minule tri
godine, od onog ponedjeljka – toga će se sjećati cijelog života: bio je
ponedjeljak! – kad mu se iz kitice, nakon dva-tri nesvjesna dodira, po
trbuhu prosula odvratna slipava tekućina, sjećaće se cijeloga života
kako ga je, toga časa, preplavio čitav košmar čuvstava. Neshvatljiva
milina i trbušni žmarci, kretanje neke sile iz cijeloga tijela, iz peta i iz
mozga, ka vrućoj mesnatoj žili što je nesvjesno drži u ruci, potom
gañenje i strah. Nikome o tome nije progovorio ni riječi, ali su mu
postala jasnija brojna mutna mjesta iz neiscrpnog pričalačkog
repertoara Drenke Zlaka, iz svakodnevnih večernjih seansi pred
Kajtezovim vratima. I dok drhtavih ruku otključava katanac,
Sabahudinu kroz mutnu svijest promiče čitava ta trogodišnja čulna
istorija: kolektivne onanije na krovu mesare pored ljetnog kina,
užagreni pogledi ka velikom platnu na kojem će, evo ovoga časa, da se
pojavi Doli Bel, nepodnošljivo lijepa i naga. Osjećajući u tome
zajedničkom drkanju nešto neizostavno sramotno, Sabahudin je vazda
gledao da šmugne niz oluk prije završetka filma kako se ni sa kim ne bi
gledao u lice, do sutra, kad će ponovo, po prešutnom dogovoru i
sporazumu, svi krenuti ispred Kajtezovih vrata preko Baščaršije ka
vratima velikog svijeta što ih je otvarao film "Evropa noću". – Sada
njegova lijeva ruka otvara vrata šupe, dok desna napipava
bateriju na drvenoj gredi pokraj unutrašnje reze. Palac pomiče
baterijsku rebrastu piknu i u svjetlosnom traku se ukazuju gomile
naslagane kreke, nerazbijenih čvornatih bîlja, s pozadinom – zidom
složenih iscijepanih drva.
– Hajde! Ovuda.
Pokazao je, svjetlom, mjesto na šiltetu gdje ona može sjesti i ona je to
učinila, ponovo nijema, bez upita i suvišnog pokreta.
– Pa ovdje je lijepo...
– Jesi li gladna?
Promolio je glavu kroz podni otvor ulaza i prvo što je ugledao bilo je
prazno pogužvano šilte: dijagonalni bič bola sijevnu preko lijevog
ramena i srca, zarivši se duboko u trbušnu duplju. Pa zar sam ja sve to
sanjao?, stiže izgovoriti prije nego što otamo, iza žičane mreže, ne ču
njen veseli glas i riječi koje ga u trenu ispuniše srećom:
– Hej! Šta si bleno?!
– Pa došo ko krpa...
– Kakav Šintor?
– Kako se zoveš?
– Šta ima veze? Mogu i ja biti plava. Braco ima frizerski salon. U
Milanu.
U potrazi za Šintorom
"Pa ona sve vjeruje", pomisli Sabahudin i osjeti kako se sužava i tijesni
do maločas beskrajni prostor njegove baze-golubane. Uzalud je u tome
prostoru tražio tačku na kojoj bi mogao odmoriti pogled: vazduh je bio
prepun njenog bezazlenog lijepog lica, odasvud, iskrile su dvije
žeravice njenog nijemog pogleda. Pomisli kako bi najpametnije bilo
izmisliti kakav posao, izići, pa tamo, na slobodnom širokom zraku o
svemu dobro razmisliti, i pronaći način da se izdrže dani do Šintorovog
dolaska, a da se ni u čemu ne pogriješi, i ničim ne otkrije Šintorova laž.
Istoga mu časa bi jasno kako će, pet minuta po izlasku, poželjeti da se
vrati, pa opet biti u nuždi da izmišlja razlog povratka. "Kad bi samo
htjela nešto da priča"?, poželi Sabahudin.
– Koji si razred?
– Tek?
– Ma kakvi. Bio sam odlikaš. Sad sam malo popustio. Bez veze.
– Da odem, da ga potražim?
– Ti si srce.
Noseći pečat njenog poljupca u uglu usne Sabahudin je cio dan
obilazio zborna mjesta patkačanske raje: Kajtezova vrata,
vulkanizersku radnju Hame Vejzagića, Hitlerovo igralište, brda
lubenica na baščaršijskoj pijaci. "Je li ko vidio Šintora?", rečenica koju
je toga dana izgovorio desetinu puta – gradila je na licima upitanih
sumnjičav osmijeh: "A šta to ti imaš sa Šintorom?" Sabahudin odluči
da više ne zapitkuje i u Domu kulture sjede meñu rulju dežurnih
dominaša, nespreman da se vrati u golubanu. Iz kancelarije upravnika
doma promoli se ljudsko lice novog upravnika:
– Znam. Znam sve šta ćeš mi reći. Ali čuješ – moja ti je kancelarija
vazda otvorena. I ja sam patio, ko konj.
– Jesi ga našo?
– Nešto si mi poranio...
– U golubani?
– Ma joook...
– Neeego?
– Trzaš, trzaš. Šta ti imaš protiv ženskih? Ženske su ti – kao so! Može i
bez – ali je bljutavo.
– Tako je, tata, kako ti kažeš... Ja idem...
I već je bio oborio bijelu aluminijsku kvaku izlaznih vrata, kad se otac
okrenu od ogledala, u kome su do toga časa jedan drugome gledali lice,
i priñe mu, na pola koraka. U blizini očevog tijela i položaju očeve
desne ruke – Sabahudin osjeti neko naročito značenje. Otac je govorio:
– Fala, tata.
– Koje?
Hodnikom kroz baraku Sabahudin nije koračao, nego trčao, nije trčao,
nego letio. Ako otac zna, kao što izgleda da zna, onda o tome i Doli
nešto mora znati! Mogao je pretpostaviti da će svako banuti u njegovu
tajnu – ali otac? Čak je pred Kajtezovim vratima, jučer, pomišljao da
tajnu povjeri Kiki Štaki, da podijeli tako taj teret na dvoje – ali ovo,
ovo je zapravo nevjerovatno! "Da nisam štogod buncao u snu? Pa i da
jesam – čuo bi Kerim, ili Midho, nikako stari! A nisam nikad ni
buncao, neko bi mi već rekao da jesam..."
– Dobrojutro, Doli!
– Nemoj se šalit, nego me slušaj: je li iko ulazio u šupu? Jesi šta čula?
Oba se puta razbježalo sve što se moglo i znalo mrdnuti i pomaći, samo
je Kiko Štaka, bespomoćan, ostajao leñima oslonjen na zid, podupirući
se aluminijumskim pomagalima sa gumenim čepom:
– Ima ovdje, iza šupe, jedan podzid. Mi sve vidimo – nas niko ne vidi.
Izgovorio je tu rečenicu lišen nade, a vidje kako ona uzima crne štikle
sa poda, navlači ih na sitnu golu petu, i stojeći nasred golubane gleda u
njega nepomičnim licem koje kao da kaže: "Pa šta sad čekaš?"
– Otkud ti?
– Istrgno iz atlasa!
Slutio je, dok govori, da ona zapravo i ne zna šta je to karta neba, atlas,
ali mu se činilo da to sada, u takvom divnom božijem času i trenutku
nema ama baš nikakvog značaja, i da su riječi i rečenice koje joj šapuće
u vrelinu lijevog obraza zapravo samo zamjena za one što ih želi reći, a
još mu nedostaje smjelosti i snage: ja te volim, i za tebe bih mogao
učiniti sve!
– Ja sam poredio. Kartu sa nebom. Gotovo sve je isto.
– Stvarno?
– Stvarno. Vidiš: ono su ti gore – Velika Kola. Vidiš? Eno, desni točak,
eno lijevi, eno ruda... – Ona je gledala putem njegove lijeve ruke,
klimala šutke glavom i povremeno se osvrtala da vidi njegovo lice,
koje joj govori o nebeskim tajnama i znacima...
– Vidim, vidim...
– A ono je Orion...
– Orion?
– Jeste.
– A gdje je Milano?
– Znala sam.
Odlučio je Sabahudin, istog časa, da učini sve, da učini sve što može i
što ne može ne bi li pronašao čovjeka čije odsustvo ovoj divnoj
djevojčici nanosi toliku bol. Sa svojom ljubavi ću lako, mislio je, mene
ništa ne može zaboljeti više nego što me boli njezin bol.
– Majka!
– Ako bude dolazio... Kažite mu, molim vas... Recite mu... da plače...
– Stanidera! Ti ćeš njega, bogami, prije vidjet nego ja. Kaži ti njemu –
kad ga vidiš – kaži mu: "Šintore, mater ti plače". Kaži mu: "Šintore, i
otac ti u grobu plače!" Tako mu kaži. Jesi upamtio?
– Pa šta onda?
– Kako zašto? Seljaka vazda treba prevariti – dok nije on tebe. Nema
druge.
– Doli...
– Doli...
– Jesam li to spavala?
– Pa jesi. Ja se začudio.
– Da te ništa ne pitam?
– Nisam ja niotkle. Sad znaš. Nisam niotkle. Doli obori glavu ponovo
spremna na plač.
– Bi l' i ti?
– Onda zaveži!
– Zavezao sam – izgovori Midho prije nego što poskoči pola metra u
zrak i jedan metar naprijed, izbačen, u tački dupeta, iz katapulta
Kerimove desne noge. Tako se, ukratko, skonča bratska diskusija o
pušenju, na putu prema Faletićima. Sabahudina začudi, i obradova, kad
vidje da mu Midho, u letu, šalje mig zajedništva i doslovnog bratstva
pred elementarnom nepogodom neprikosnovenog autoriteta najstarijeg
brata.
– Eto, moj Dino, što ti je žensko. Daš joj prst – odmah hoće cijelu
ruku.
– Ne drobi, života ti! Znaš kako Marks kaže: "Kad bude slobode, neće
biti države!"
Na pomen riječi "država", "sloboda", "Marks" majka i tetka se
zavjerenički zgledaše i progovoriše jednoglasno i istovremeno od čega
se u Sabahudinovom sluhu izmiješaše njihovi glasovi:
– Hoćemo li?
– Šibaj! – izgovori otac ponovo potežući decu čokanjčića. U zeleni
lisnati vazduh avlije ukroči starinski, hrapavi bariton tetka Besima:
– Ovo si ga ti nagovorio!
– Il' ja govorila, il' kuja lajala! – kaza majka glasom u kome se gomilao
plač beznaña. Tetka je presiječe pogledom koji je nareñivao šutnju.
– Jeste.
– Ono sranje.
– Autosugestija? Hipnoza?
– Žene vole flegmane. Moraš biti flegman. Ako nisi – onda glumi da
jesi. Moraš biti flegman.
– Dobrojutro!
– Nikad više!
– Zakuni se.
– Kunem se.
– E, tako.
– Kon venti kvatro mila bači... odi sempre perke lamore... kon venti
kvatro mila baaači...
– Ništa. Pjevam.
– A šta si reko?
– Na talijanskom. Kon venti kvatro mila baci.
– A šta ti to znači?
– A znaš li se ljubit?
– Sjedi. Ovdje.
Pokazivala je rukom na mjesto uz njen desni bok i Sabahudin se
primicao s prekidima, nakon svakog njenog naredbodavnog "Još,
ovamo..." Osjetio je na licu njen bezmirisni dah i tvrde dlanove što su
mu zatezali kožu.
– Zini. Ne toliko. Šta si zino ko peš. Malo... I šta si sakrio jezik – neću
ti ga odgrist!
– A ko je tebe naučio?
– Zašto misliš?
– Pa zato. To je nježno.
– A on nije nježan?
– Koje stvari?
Osjećao je, pod teškim teretom sramote, kako je sve to što govori
doslovno tačno, ali, istovremeno, kako se to ne odnosi, odmaloprije, na
njega – naprotiv: on jedva čeka da laña razgovora zañe u mirnu luku
šutnje, ne bi li otuda isplovila, ponovo, na pučinu onesvješćujućih
poljubaca i tjelesnog drhata. Kroz glavu mu proñe domska melodija sa
zajebantskim riječima: "Na šta si me naučio, dome, na bombone, jebale
te one!" Prepade se u trenutku, da se ona maločas samo poigravala sa
njim, igrajući se učiteljice nastavnog predmeta: filmsko ljubljenje u
usta. Ta mu se mogućnost učini ponižavajućom i on pokuša vratiti
izgubljeno dostojanstvo naglim ustajanjem i kretnjom prema ljestvama,
kao da će otići:
– Ono maloprije... ti si se zezala? – upitao je, leñima okrenut njenom
licu.
– Stvarno?
– A koja ti je ta?
– Jedna Sabaheta. Sviñalo mi se što joj je isto ime, kao kod mene.
Sabahudin i Sabaheta. Ljubili smo se iza Akumulatora, to je kod
Šintorove kuće.
– Kakav Šintor?
– Ama Braco, tvoj Braco. Neko ga zove Braco, neko Šintor. Kako ko.
– I šta onda?
– Bili smo u gostima, kod Imširovića. Ja sam zaspao u kuhinji dok sam
čitao neku knjigu, i svjetlo je bilo upaljeno. Tamo su bila otvorena
vrata, gdje je spavala teta-Ivanka, sa djecom. Tamo je bio mrak. Vidio
sam u njenoj sobi, iz lijevog ugla, gdje je bila vješalica, izašao je duh.
U velikom crnom ogrtaču. Možda je bio i zelen, ali je tamo bio mrak.
On je gledao u mene, ja u njega. Nisam se smio maknuti. On se okretao
i prema krevetu teta-Ivanke. Pa opet prema meni. Nisam znao šta da
radim, pa sam skočio, podigao štokrlu i okrenuo je prema njemu pa
povikao: Teta-Ivanka, neko je u vašoj sobi! Dok sam ja to govorio, on
je otišao u lijevi ćošak, odakle je i izašao. Ona je skočila, istrčala u
kuhinju, pa oprezno rukom upalila svjetlo u svojoj sobi. Nije bilo
ničeg.
– Otvori!
– Otvori!
– Šta ti čekaš?
– Cmizdriš, pizdo!
– Ne cmizdrim. To – od cigare.
– Cmizdriš, kretenu. Jesi je karo?
– Ušo ti je klinac u oko, pizdo. Jesi karo ili nisi – čuješ šta te pitam?
– Briši.
Uspio je Sabahudin toga trenutka s lica skinuti grč bola i kao nehajno
štrcnuti pljuvačkom u pravcu Drenkinog otpljunutog čika – ali ni tada,
ni poslije, godinama, nije uspijevao Doli Bel zamisliti – kao kurvu. U
sluh su mu pristizali njeni tavanski jecaji i – toga se naknadno sjetio –
njeno molbeno, ponavljajuće: "Braco, Braciiikaa!" Zar može – pitao se
– postati kurva djevojka koja tako, u takvom trenu, tepa onome koga
voli, prekrivena dahćućim tijelom neželjenog mužjaka?
Mnogo godina kasnije, kad bude listao suhe stranice svoga sitnopisnog
Dnevnika, Sabahudin će pomisliti kako prošlost zapravo i ne postoji u
vremenu: "Moja prošlost – to sam ja!", zapisaće u svakodnevni kožni
rokovnik, uvjeren da mu za pravo daje vazdašnji žig u trbuhu pri
pomisli i sjećanju na gusto ljeto šezdesetdruge. "Moja prošlost – to sam
ja."
– I skonča ta svinjarija?
– To nije svinjarija.
– Je li skončalo, pitam?
– Gotovo je.
– To je dobro, Dino.
– To nije dobro, druže upravniče.
– Je li bila lijepa?
– Šta u usta?
– Ljubili se.
– Doli Bel.
– Sjećam, tata.
BILJEŠKA O PISCU
Živi u Sarajevu.