RANA PROUČAVANJA SREDIŠNJEG ŽIVČANOG SUSTAVA

SADRŽAJ

1.UVOD......................................................................................................................................3
2.EKSPERIMENTALNA ISPITIVANJA FUNKCIJA KRALJEŽNIČKE MOŽDINE............4
3.FIZIOLOGIJA OSJETA..........................................................................................................4
3.1.Hermann Ludwig von Helmholtz (1821-1894).................................................................5
3.2.Helmholtz mjeri brzinu živčanih impulsa......................................................................... 6
4.FRENOLOGIJA...................................................................................................................... 6
4.1.Franz Joseph Gall (1758-1828) i Johann Caspar Surzheim (1776-1832)......................... 6
4.2.Frenologija kao unosan posao...........................................................................................7
5.LOKALIZACIJA FUNKCIJA U MOZGU.............................................................................8
5.1.Istraživanja mozga na životinjama....................................................................................8
6.IZRAVNO PODRAŽIVANJE MOZGA.................................................................................9
6.1.Električno podraživanje ljudskog mozga........................................................................ 10
6.2.Podraživanje mozga kao potkrepljivanje........................................................................ 11
7.NAPREDAK I IZAZOV........................................................................................................11
LITERATURA......................................................................................................................... 12

1.
 1. UVOD
Razvoj postupaka za proučavanje mozga i kralježničke moždine, i njihova primjena
kako u klinici tako i u ekspirementima, postavili su temelje za razumijevanje struktura i
funkcija živčanog sustava. Za psihologiju je to bila osnovica za razumijevanje osjeta,
percepcija, emocija, jezika i kognicije.

Michelangelo je pozvan od pape Julija II da freskama oslika svod Sikstinske kapele u

Vatikanu. U listopadu 1512. godine freske su otkrivene i prepoznate kao jedno od najvećih
remek-djela talijanske renesanse. U stvaranju Adama Michelangelo je slikarski uhvatio sam
trenutak stvaranja. Michelangelova slika je nevjerovatno slična slikama medijalnog presjeka
mozga koje se mogu vidjeti u suvremenim anatomskim atlasima. Iz slike je jasno da je
Michelangelo detaljno poznavao anatomiju mozga. To je znanje stekao anatomskim
proučavanjima.

Krvava stoljeća, 17. i 18., razdoblja evropskih ratova i revolucija, pružila su brojne
mogućnosti proučavanja posljedica trauma i ozljeda središnjeg živčanog sistema kod vojnika
koji su u bitkama pretrpjeli teške ozljede kralježnice i mozga. Oni koji su katkada preživjeli,
nisu samo liječeni, već proučavani. Čak i nakon dekapitacije mogli su se uočiti neki pokreti.
Svjetina okupljena oko giljotine vidjela je cerekanja, namigivanja i osmjehe te čula stenjanja i
urlanja nakon odrubljivanja glave. Jesu li takvi pokreti bili namjerni? Jesu li namigivanje ili
osmjeh bili možda posljednje geste poraza ili prezira? To su bila zanimljiva pitanja i za
Crkvu, s njenom doktinom o ozlasku duše iz tijela u trenutku smrti, i za francuske mislionce
koji su zastupali kartezijanski dualizam duha i tijela.

Pierre Cabanis (1757-1808), vodeći francuski anatom, razmatrao je takva pitanja i

1795. godine zaključio da svijest prestaje kad su glava i mozak odvojeni od tijela. Sve misli
ovise o jednom „posebnom organu“, mozgu. Pokreti koji se mogu uočiti, tvrdio je Cabanis,
refleksni su i automatski.

3
 2. EKSPERIMENTALNA ISPITIVANJA FUNKCIJA KRALJEŽNIČKE
MOŽDINE
Kralježnička je moždina i strukturalno manje složena i dostupnija od mozga, te je
stoga ranije proučavana. Robert Whytt (1714-1766), kraljevski liječnik i predsjednik
Kraljevskog liječničkog koledža, objavio je 1751. Esej o vitalnim i drugim nesvjesnim
pokretima kod životinja u kojem je prikazao rezultate desetogodišnjeg rada. Njegovi
najvažniji pokusi bili su oni na dekapitiranim žabama. Whytt je ustanovio da žaba bez mozga
i kralježničke moždine uopće ne ogdovara na podražaje, no dekapitirana žaba bez mozga ali s
kralježničkom moždino, još neko vrijeme na štipanje odgovara povlačenjem noge. Za
refleksne odgovore potrebno je da kralježnička moždina bude intaktna. Prema Whyttu,
neposredno nakon dekapitacije su refleksi maskirani ili blokirani zog velike boli. U
Francuskoj i Engleskoj u ranim godinama 19. stoljeća, došlo je do napretka u razumijevanju
struktura i funkcije kralježničke moždine.

Dorsalni i ventralni korijeni spinalnih živaca koji potječu iz kralježničke moždine

imaju različite funkcije, pri čemu su dosalni više povezani s osjetima, a ventralni s
pokretanjem. Magendieva sustavna eksperimentalna proučavanja razjasnila su osnovu
refleksnog luka. Ovaj bihevioralni model, s odvajanjem osjeta od pokreta, pružio je kasnijoj
psihologijskoj znanosti jednu od njezinih trajnih paradigmi, onu o podražaju i odgovoru.

3. FIZIOLOGIJA OSJETA
Bell je vjerovao da svaki živac nameće vlastitu specifičnu kvalitetu onome što
percipiramo. Takva doktrina predviđa da će isti podražaj izazvati raličite osjete ako djeluje
preko različitih živaca. Budući da je živac odgovoran za osjetnu specifičnost, toliko dugo
koliko je određeni živac aktivan nastajat će određeni osjet. Jak podražaj, poput udarca u
glavu, izaziva osjete boli, bljeskove svjetlosti i buku, budući da su podraženi različiti osjetni
sustavi. Takva doktrina također predviđa da će različiti podražaji koji djeluju na isti živac
proizvesti isti osjet. Budući da je živac taj koji je odgovoran za osjetnu specifičnost, određeni
osjet nastat će bez obzira na način na koji je živac podražen. Tako vidni osjeti, koji su obično
rezultat podraživanja oka i vidnog živca svjetlom, mogu nastati zbog kemijskog ili električnog
podraživanja samog živca ili pritiskom na oko kad su vjeđe zatvorene. To su različiti
podražaji, ali svi izazivaju aktivnost vidnog živca, pa je rezultat osjet svjetla. Ovu doktrinu
specifične energije živaca kasnije je razvio njemački fiziolog iz 19. stoljeća Johannes Peter
Mueller (1801-1858) u svom djelu iz 1840. godine Handbuch der Physiologie der Menschen.

4
Mueller je posve ispravno istaknuo da sami živci moraju ili prenositi različite poruke u mozak
ili se projicirati u različite dijelove mozga koji određuju specifičnost.

3.1. Hermann Ludwig von Helmholtz (1821-1894)

Daljnjem napretku fizilogije osjeta pridionio je vjerovatno najveći fiziolog 19.
stoljeća, Herman Ludvig von Helmholtz. Jedan od njegovih tehničkih doprinosa bio je izum
oftalmoskopa, čime je prvi put omogućem pregled mrežnice oka pod direktnim osvjetljenjem.
No Helmholtzov najvažniji doprinos su njegova istraživanja fiziologije osjeta.

Helmholtzova istraživanja fiziologije osjeta javila su se na pozadini ranijih

eksperimenata i nagađanje o elektricitetu i živčanom sustavu. Nizozemski znanstvenih iz 17.
stoljeća, John Swammerdam (1637-1680), uklonio je mišić s pripadajućim živcem s noge
žabe. Kad bi uštipnuo živac, došlo bi do kontakcije mišića. Robert Whytt zaključio je da
„određena sila utjecaja, smještena u mozgu, kralježničkoj moždini i živcima, predstavlja ili
neposredan uzrok kontrakcije mišića životinja, ili je barem nužna za to“ (Whytt, 1763., sec. 1,
str. 3).

Godine 1780. talijanski profesor sa Sveučilišta u Bologni, Luigi Galvani (1737-1798),

koristio je „električni stroj“ da bi podraživao, ili, kako on kaže, razdraživao mišiće žabe.
Galvaniju su bili poznati eksperimenti Benjamina Franklina s elektricitetom. Franklin (1706-
1790) je započeo svoja opažanja električnih fenomena 1740. godine, u Philadelphiji.
Zaključio je da sva tijela imaju prirodno svojstvo elektičnog podraživanja.

Galvani je čuo za Franklinovu demonstraciju sa zmajem i odlučio ispitati učinke

prirodnog elektriciteta na mišićnu kontrakciju. Galvani je provukao dugu žicu s krova svog
laboratorija u vivarij s žabama i jedan kraj spojio na njihove mišiće. Kada je elektrišno
nabijen oblak prolazio iznad kuće, mišići bi se kontrahirali. Galvani je također promatrao
mišićne kontrakcije kada je spojio mišiće žabe s dva različita metala; srebro i željezo izazivali
su najjaču reakciju. On je vjerovao da se elektricitet stvara u mozgu i širi tijelom preko
živčanog sustava. Njegova je teza uskoro osporena, ali gledište da živčana aktivnost ima
električnu komponentu bilo je važno, te psiholozi i danas poštuju uspomenu na njega kada
govore od galvanskoj reakciji kože.

Oko 1850. godine Emil Du Bois-Reymond (1818-1896) konstruisao je vrlo osjetljivi

galvanometar za mjerenje protoka elektične stuje. Kada je jedan kraj žice postavio na živac, a
drugi na presječeni kraj živca, opazio je protok električne struje. Još značajnije, Du Bois-
Reymond je ustanovio da nakon podraživanja živca žabe blagom električnom strujom,
galvanometar može mjeriti širenje električne energije promjene duž živca. i

5
 3.2. Helmholtz mjeri brzinu živčanih impulsa
Saznavši da je uzbuđenje koje se širi živcem električne naravi, Helmholtz je odlučio
izmjeriti njegovu brzinu. Najprije je prerezao motorički živac i mišić s noge žabe. Kada bi
elektično podraživao živac, mišić bi se kontrahirao. Helmholtz je također izumio miograf, kod
kojeg se mišićne kontrakcije bilježe na rotirajućem bubnju. Takvim uređajem omogućeno je
snimanje latencije, trajanja i prirode kontrakcije. Kratki razmak između podraživanja živca i
mišićne kontrakcije, za Helmholtza je bilo vrijeme potrebno električnom impulsu da putuje
duž živca. Znajući to vrijeme i dužinu živca, Helmholtz je izračunao da je brzina širenja
živčanog impulsa 43 metra u sekundi. Danas se Helmholtzovi pokusi smatraju trijumfalnim
otkrićima znanosti 19. stoljeća.

4. FRENOLOGIJA
Frenologija je bila izuzetno detaljan opis moždanih funkcija, široko prihvaćen u 19.
stoljeću. Nako vrijeme je frenologija bila priznata kao znanost o umu (logos phrenos).

4.1. Franz Joseph Gall (1758-1828) i Johann Caspar Surzheim (1776-1832)

Frenologija počinje radom Franza Josepha Galla. Gall je napisao Raspravu o filozofiji
medicine, koja je objavljena 1791. godine. No danas je najpoznatiji po svojim tvrdnjama da se
o ličnosti može zaključivati na osnovi tjelesnog izgleda, osobito izgleda lubanje. Kao dječak
Gall je primijetio da su njegovi poznanici koji su imali dobro pamćenje, također imali velike,
izbuljene oči. Posjećivao je sirotišta, zatvore i duševne bolnice da bi mjerilo ili čitao lubanje
osoba koje su tamo živjele. Istovremeno je sastavio veliki anegdotalni katalog specifičnig
mentalnih značajki povezanim s određenim kvrgama na lubanji. Na primjer, ustanovio je da
brojni osuđeni džepari imaju kvrge na istom području sa strane lubanje, neposredno iznad
uha. Gall je zaključio da je to mjesto u mozgu odgovorno za gramzivost, funkciju očigledno
predobro razvijenu kod džepara.

Kao rezultat neprestanih mjerenja, postupno je razvio „doktrinu lubanje“, koja je

obuhvatala bezbrojne podatke koje je sakupio. Ta je doktrina tvrdila da se ličnost i
inteligencija mogu svesti na 42 sile ili funkcije, od kojih je šest unutarnjih, deset sebičnih, pet
moralnih, pet samousavršavanja, osam intelektualnih, četiti sposobnosti pisanja i četiti
refleksivnih.

Unatoč kritici od strane crkvenih i civilnih vlasti, Gall je privukao brojne sljedbenike,
od kojih je najvažniji bio Spurzheim. Između 1810. i 1819. godine objavili su, na Gallov
trošak, knjigu u četiri toma i atlas s 1000 slika pod naslovom: Anatomija i fiziologija
živčanog sustava općenito, a mozga posebice, s opažanjima o mogućnosti otkrivanja

6
intelektualnih i moralnih dispozicija ljudi i životinja, na osnovi njihovih glava. Obojica su
imali isti cilj: razviti savršeno znanje o ljudskoj prirodi na temelju proučavanja i mjerenja
lubanje. Frenolozi su sebe smatrali anatomima i znanstvenicima.

Spurzheim i Georg Combe su učinili od frenologije kult, za razliku od Galla koji ju je

pokušao učiniti znanošću. Njihove su demonstracije često bile dramatične. U jednoj su
pomoću magneta stimulirali određenu silu. Kad je magnet prolazio preko područja
odgovornog za obožavanje, osoba je zauzimala „izgled obožavatelja“, a kad je prolazio preko
područja odgovornog za gramzivost, ispitanik je pokušao opljačkati frenologa.

Nakon Spurzheimove smrti Combe je nastavio populizirati frenologiju. Osnovao je

više od 45 frenoloških društava u Evropi i Americi, od kojih su mnoga djelovala i u 20.
stoljeću. Combeov frenološki tekst Konstitucija čovjeka prodan je u više od 100 000
primjeraka, te se govorilo da su u 19. stoljeću mnogi domovi imali samo tri knjige: Bibliju,
Napredovanje hodočasnika i Konstituciju čovjeka.

4.2. Frenologija kao unosan posao

Trojica poduzetnih Amerikanaca obogatila su se na modi frenologije. Orson i Lorenzo
Fowler i Samuel Wells su prodavali sve moguće tipove frenoloških pomagala i opreme: biste i
glave s uredno ispisanim i numeriranim područjima te frenološke priručnike s detaljnim
uputama za frenološku samo-analizu. „Upoznaj sebe“ bio je moto frenologa, a Frenološki
samo-instruktor bio je bestseler s bogato ilustiranim „dokazima“ frenologije. Uticaj koji su
Fowler i Wells u to vrijeme imali na američku kulturu bio je golem. Američke tvrte počele su
zahtijevati frenološko ispitivanje kao uvjet za zapošljavanje. Mlade ljude koji su se željeli
vjenčati poticali su da traže konzultacije s frenolozima da bi naučili zakonitosti izbora
ženidbenog druga, te otkrili s kim bi se trebali, a s kim ne bi trebali vjenčati. Postupci
frenoloških mjerenja dosegli su vrhunac 1907. godine izumom Laveryeva elektičnog
frenometra, za koji se smatralo da kvržice mjeri „električki i sa znanstvenom preciznošću“.

Konačno najoštriju kritiku frenologije dao je vodeći stučnjak i istaživač

funkcijamozga, Pierre Flourens. U Proučavanju frenologije, objavljenom 1843. godine,
Flourens daje logičku kritiku frenologije i citira vlastita eksperimentalna ispitivanja učinaka
uklanjanja dijelova moždanog tkiva (ablacije) na ponašanje životinja. Debljina lubanje
različita je od mjesta do mjesta, a konture lubanje ne odgovaraju konturama mozga, pa je
stoga osnovna pretpostavka frenologije pogrešna. Frenolozi su smjestili zaljubljivost u
područje koje se nalazi na mjestu malog mozga. U svojim pokusima ablacije Flourens je
ustanovio da oštećenje malog mozga izaziva poremećaje motoričkih aktivnosti, ali da ne

7
utječe na seksualni nagon. Frenolozi su propagirali koncept individualnih razlika, što je
kasnije postalo žarištem interesa u diferencijalnoj psihologiji i teorijama ličnosti.

5. LOKALIZACIJA FUNKCIJA U MOZGU

5.1. Istraživanja mozga na životinjama
Najvažniji istraživač funkcija mozga sredinom 19. stoljeća bio je Marie-Jean Pierre
Flourens. Flourens je bio vrstan i precizan liječnik, poznat po elegantno izvedenim
eksperimentalnim postupcima i provjerama. Jedna od metofa koju je koristio bila je ablacija,
već spomenuti postupak u kojem se hirurški uklanjaju određena područja mozga. Flourens se
nadao da će tom metodom odrediti funkcioniranje različitih jedinica ili struktura u mozgu. U
svojim je pokusima slijedio dva glavna načela. Ponajprije, vjerovao je da dijelovi mozga koji
se proučavaju moraju biti anatomski odvojeni. Za Flourensa postoji šest jedinica mozga
pogodnih za proučavanje: moždane hemisfere, mali mozak, corpora quadrigemina, produljena
moždina, kralježnička moždina i sami živci.

Flourensovi zaključci o funkcijama osnovnih jedinica mozga bili su slijedeći: moždani

režnjevi smatraju se sjedištem svih voljnih djelovanja. Nakon njihova uklanjanja, životinja
ima očuvane reflekse – zjenice se šire kod prigušenog, a sužavaju na jakom svjetlu, ali unatoč
očuvanim refleksima, funkcionalno je slijepa. Nakon uklanjanja moždanih režnjeva, golub
ostaje nepokretan kada čuje trublju, a prije operacije bi na taj zvuk odmah poletio. Letjet će
samo ako ga bacimo u zrak, nikako sam od sebe. Ovi rezultati naveli su Fluorensa na
zaključak da su moždani režnjevi sjedište percepcije, čujemo i vidimo u mozgu, ali su također
i mjesto viših mentalnih funkcija, kao što su volja, pamćenje i sposobnos prosuđivanja.

Nakon uklanjanja malog mozga životinja hoda samo isprekidanim, spastičnim i

nekoordiniranim pokretima. Ptice s oštećenjem malog mozga pokušavaju letjeti, za razliku od
ptica s oštećenim moždanim režnjevima koje upće ne pokazuju takvu želju. No kada pticu s
oštećenjem malog mozga bacimo u zrak, ona ne može koordinirati pokrete nužne da ostane u
zraku. Flourens je iz takvih sustavnih istraživanja ispravno ustanovio da mali mozak
kontrolira i koordinira motoričke aktivnosti uključene u hodanje, skakanje, letenje i stajanje.
Flourens je ustanovio da životinje mogu preživjeti oštećenje moždanih režnjeva i malog
mozga, ali ne i struktura koje sadrže centre ili područja koja kontroliraju rad srce, disanja te
druge sustave neophodne po život – vitalne sustave. Stoga je to područje – produljenu
moždinu- nazvao vitalnim čvorom.

8
 6. IZRAVNO PODRAŽIVANJE MOZGA
Devetnaesto stoljeće također je donijelo i razvoj druge važne tehnike za proučavanje
funkcija mozga – izravnog podraživanja mozga. Prvi pokušaji uključivali su „pobuđivanje“
površine mozga. Oko 1860. Franz von Leyden ubrizgao je otopinu natrijeva klorida između
lubanje i površine mozga. Hans Pagenstecher proveo je brojne pokuse o kojima izveštava
1871. godine, u kojima je mješavinu voska i loja zagrijao na 50°C i ubrizgao je između
lubanje i mozga psa. Nakon toga životinja bi pokazivala poremećeno ponašanje, gubitak
fizičkih funkcija, stupor, somnolenciju i komu, te poremećaje motorike, konvulzije i paralizu.
Godine 1873. Fournie je načinio malen otvor životinje kroz koji je ubrizgavao različite
korozivne tvari. Ubrizgavanje u moždanu sivu tvar uništavalo je nakupine moždanih stanica,
što je bilo povezano s nemogućnošću pokretanja određenih skupina mišića na suprotnoj strani
tijela.

Prva osoba koja je podraživala mozak električnom strujom bio je L.N. Simonoff, koji
1860. godine objavljuje prikaz operacije u kojoj su elektrode bile postavljene u moždano
deblo. Nakon operacije izravno je električnom strujom podraživao mozgove životinja koje
nisu bile pod anestezijom. Ipak, najvažniji rani prikazi učinka izravnog i električnog
podraživanja mozga bili su oni Gustava Fritscha (1839-1927), te Eduarda Hitziga (1838-
1907). oni su uspjeli lokalizirati područja mozga koja kontrolišu pet različitih skupina mišića
uključenih u ekstenziju vrata, ekstenziju i fleksiju prednjih nogu, pokrete stražnjih nogu i
facijalnu mimiku. Električno podražavanje jedne strane mozga uvijek je izazivao pokrete na
suprotnoj strani tijela. No najvažniji je bio rad Davida Ferriere (1843-1928). Ferrier je uspio
provesti niz sjajnih pokusa, koristeći podraživanje i ablaciju, da bi lokalizirao i motoričke i
osjetne funkcije. Cilj mu je bio stvoriti „znanstvenu frenologiju“. Ferrier je ugradio elektrode
u mozgove pasa, šakala, mačaka, štakora, kunića, zamoraca, golubova, žaba i riba, te je uspio
lokalizirati motoričke i osjetne funkcije. Njegovi su rezultati bili toliko precizni da je uspio
prenijeti lokalizacijsku mapu majmuna izravno na ljudski mozak i lokalizirati prci moždani
udar koji je bio uklonjen neurokirurškim zahvatom (Bennet i Godlee, 1885).

Šta je s osjetnim funkcijama? Ferrier je lokalizirao vid u okcipitalni dio korteksa

budući da je podraživanje okcipitalnog područja izazivalo pokretanje očnih jabučica i suženje
zjenica. Životinje kojima je ablacijom uklonjen jedan okcipitalni režanj slijepe su na oko na
suprotnoj strani od ablacije. Do kraja 19. stoljeća, ustanovljen je i smještaj somaestezijskih
osjeta u postcentralnom području, iza motoričkih centara.

9
 6.1. Električno podraživanje ljudskog mozga
Manje od pet godina nakon prvih pokusa s električnim podraživanjem mozga na
životinjama, slični su pokusi provedeni na ljudskim pacjentima. Vremenski je razmak
začuđujuće kratak. Dr. Roberts Bartholow opažao je učinke električkog podraživanja ljudskog
mozga. Bartholow je bio upoznat s ranijim eksperimentima Fritscha i Hitziga te Ferriera, i
citirao je njihove rezultate u uvodu svoga izvještaja. Ipak, naglasio je da slična istraživanja
treba provesti i na ljuskom mozgi.

Bartholow je isporistio ono što se naziva „kliničkom prigodom“ da bi proveo takva

istraživanja. Njegova pacjentica zvala se Mary Rafferty. Prema bilješkama obiteljskog
liječnika, znamo da se radilo o 30-godišnjoj domaćici koja je rođena u Irskoj, ali je u to doba
živjela u Cincinnatiju. Dovedena je u bolnicu Dobrog Samaritanca u Cincinnatiju u siječnju
1874. godine. Bila je neishranjena i izgledalo je da je pomalo slaboumna. Bila je dobrog
zdravlja sve dok joj se brije 19 mjeseci nije javio mali čir na tjemenu. Rafferty je vejrovala da
je čir izazvalo trenje komadića kitove kosti koji se nalazio u njenoj perici. Nakon pregleda
ustanovljeno je da je lubanja potpuno uništena u kružnom području promjera 5 centimetara.
Kroz šupljinu se mogla vidjeti pulsacija pacijentičinog mozga. Rafferty je zarađivala zaživot
kao kućna pomoćnica te je na pitanja odgovarala ispravno, a razgovarala je veselo i bistro.
Bartholow je kroz šupljinu na njenoj lubanji uveo igle u mozak. Igle su bile izolirane, osim na
vrhu, re su mogle provoditi električnu struju u lokalizirana područja mozga. Prva opažanja
odnose se na podražavanje vanjske moždane ovojnice dura mater i samog mozga.

U drugom i trećem nizu promatranja igle su bile uvedene duboko u dura mater i
stražnje režnjeve. Podraživanje lijevog stražnjeg režnja izazvalo je mišićne kontrakcije desne
ruke i noge, pomicanje mišića vrata i okretanja glave nadesno. Kada je podraživan desni
stražnji režanj, glava se naginjala nalijevo, a lijeva ruka i noga bi se ispružile. Tijekom
podražavanja mozga pacijentica se žalila na vrlo jake i neugodne trnce u rukama i nogama te
je jedanput zahvatila ruku drugom rukom i stala je snažno trljati. Unatoč tome, Bartholow je
tvrdio da je bila vesela tijekom čitavog pokusa. Bartholow je nepromišljeno odlučio pojačati
snagu električnog podraživanja da bi izazvao jače reakcije. Usljed toga je ubrzo ispružila
lijevu ruku kao da će uhvatiti neki predmet ispred sebe, ruka je tada zahvaćena kloničkim
spazmom, oči su postale fiksirane, zjenice raširene, usne su poplavile te je pjena izašla na
usta. Disanje je postalo otežano, izgubila je svijest i stala se jako grčiti na lijevoj strani tijela.
Konvulzije su trajale 5 minuta, a potom je pala u komu. Kada joj se svijest vratila, žalila se na
slabost i vrtoglavicu.

10
 Posljedice su bile kobne za Mary Rafferty. Tri dana nakon pokusa, iako je još uvijek
bila blijeda i depresivna, Bartholow je odlučio nastaviti sa seansama podraživanja mozga.
Ipak, buduči da joj se stanje rapidno pogoršavalo, mora je odustati od planiranog. Imala je
teškoća pri hodanju, te se žalila na neosjetljivost i trnce na desnoj strani tijela, te na česte
napade vrtoglavice, četiri dana nakon pokusa počela se nesuvislo ponašati, imala je
konvulzije, a potom paralizu desne strane tijela, nakon čega je izgubila svijest i umrla.

Prvi stereotaksijski instrument za ljudski mozak izumio je Aubrey Mussen oko 1918.
godine. Danas se taj instrument čuva na Neurološkom institutu u Montreaku, što je i prikladno
jer su upravo u Montrealu Wilder Penfield i njegovi suradnici od 1928. godine izveli više od
400 operacija na pacijentima oboljelim od različitih oblika epilepsije.

6.2. Podraživanje mozga kao potkrepljivanje

Dva francuska istraživača, Michael Victor Pachon i Valentin Delmas-Marsalet otkrili
su 1924. godine kortikalno područje odgovorno za osjećaj ugode. Postavili su bakrene
elektrode unilateralno u nucleus caudatus dva psa. Pod električnim podraživanjem mozga
kroz te elektrode psi koji su spavali budili su se, oblizivali se s „očiglednim zadovoljstvom“ i
počinjali žvakati.

7. NAPREDAK I IZAZOV
Očito je da je učinjen veliki napredak u istraživanju funkcija mozga. Gledajući unazad
na prva desetljeća 20. stoljeća, može se shvatiti uzbuđenje i optimizam istraživača tog
vremena. Razvijene su dvije tehnike za istraživanje funkcija mozga- ablacija i podraživanje,
obje su vrlo produktivne u sticanju novih spoznaja.

Optimističniji istraživači zacijelo su smatrali da bi se tajna funkcionisanja mozga

mogla otkriti kada bi se samo proveo dovoljan broj pažljivih eksperimenata s ablacijom i
podraživanjem. Lashey je posvetio više od 30godine potrazi za engramima, fizikalnim ili
hemijskim promjenama u mozgu za koje se smatralo da sadrže pamćenje.

11
LITERATURA

Literatura knjiga:

Hothersall, D (2002). Povijest Psihologije. Zagreb

12