razgovarali
interviewed by  Iwan Baan (IB)
Maroje Mrduljaš Dubravka Sekulić Ante Nikša Bilić
‘Primitivna
budućnost’
¶ Japanska arhitektura nakon Drugoga svjetskog rata jedan
je od epicentara moderne arhitektonske kulture u kojem se
preklapaju internacionalne tendencije i lokalne specifičnosti.
Evo­lucija japanske arhitektonske misli nikako nije samo pred­
met naslanjana na fascinantnu tradiciju otvorenoga pros­
tornog koncepta koji je inspirirao i zapadni modernizam,
ne­go je riječ o sasvim specifičnom miljeu koji kontinuirano
ge­nerira vitalne i nove arhitektonske koncepte. Ti koncepti
su u jednakoj mjeri posljedica rapidnih modernizacijskih
procesa, kao i stava koji modernizaciju nastoji sagledati
iz kritičkog rakursa. Sou Fujimoto jedan je od vodećih pri­
padnika nove generacije japanskih arhitekata čija se istra­
živanja baziraju na povezivanju empatičnog odnosa prema
kon­tekstualnim datostima i radikalnom preispitivanju
kon­vencija. Neobične i poticajne proturječnosti između
su­per-modernih tendencija i svojevrsne ‘naivnosti’ koje
obi­lježavaju Fujimotov rad, nastoje uspostaviti novi odnos
iz­među fizičkog prostora tjelesnosti i iskustva prostora de­
ma­terijaliziranoga umreženog svijeta.
Razgovarali u Beogradu
18. ožujka 2011.
Interviewed in Belgrade,
18 March 2011
Sou Fujimoto
24 oris, broj 74, godina 2012  oris, number 74, year 2012
fotografije photographs by Daici Ano (DA)
portreti portraits Branimir Milovanović
‘Primitive
Future’
¶ Japanese architecture after the Second World War is one of the
epicentres of modern architectural culture, characterized by an
overlapping of international tendencies and local peculiarities.
The evolution of Japanese architectural thinking certainly does
not rely merely on the fascinating tradition of the open spatial
concept that inspired Western Modernism as well, but is also
a matter of an entirely specific milieu continuously generating
vital and new architectural concepts. These concepts are equally
a consequence of the rapid processes of modernization, as well
as of an attitude which observes modernization from a critical
point of view. Sou Fujimoto is one of the leading representatives
of the new generation of Japanese architects and his research
is based on bringing together an empathic relationship with
the contextual given and radical questioning of conventions.
Unusual and motivating contradictions between super-modern
tendencies and the kind of ‘naivety’ that characterize Fujimoto’s
work attempt to establish a new relationship between the
physical space of corporeality and experience of the space of a
dematerialized networked world.
Sou Fujimoto
Sou Fujimoto, Interview 25
 Kuća primitivne
budućnosti, projekt za
izložbu Design Miami/
Basel 2008 u Baselu
Primitive Future
House, project for
Design Miami/ Basel
2008 exhibition in
Basel
ORIS — Naslov vaše prve knjige je Primitivna budućnost. Na
prvi pogled riječ je o kontradiktornom terminu. Možete li
objasniti koncept primitivne budućnosti? Radi li se o kritičkom
od­nosu prema suvremenom društvu i kulturi općenito? ¶ SOU
FUJIMOTO — Da, slažem se da su ‘primitivno’ i ‘budućnost’ u
kontradikciji. Svaki arhitekt razmišlja o budućnosti, ali ona
neće biti neka ‘futuristička’ budućnost. I u budućnosti će arhi­
tekturu koristiti ljudi. Sviđa mi se krenuti od te elementarne,
te­meljne postavke. Za mene su ljudi na neki način primitivni jer
imamo tijelo i instinkte nalik na životinje. Naravno, mi nismo
životinje, ali naše ponašanje, odnos između našeg prostora i
ORIS — The title of your first book is Primitive Future. At first
glance, it’s a contradictory term. Can you explain the con­cept
of ‘primitive future’? Is it a critical message for contemporary
society and culture in general? ¶ SOU FUJIMOTO — Yes, I
agree, ‘primitive’ and ‘future’ are contradictory. Every architect
thinks about the future, but the future is not a ‘future-like’
future. In the future, architecture will be used by people. I like
to start from this basic, fundamental point. For me, people
are somehow primitive, because we have an animal-like
body and instincts. Of course, we are not animals, but our
behaviour, the relationship between our space and body can
tijela mogu biti vrlo primitivni. Vraćamo se na tu točku i pos­
tavljamo pitanje: što je arhitektura; što je prostor ili što je
mjesto za ljude u kojem bi živjeli? To nije kritički stav prema
suvremenim uvjetima, mene zanimaju novi počeci. Mnoge
stvari u arhitekturi promijenile su se na početku 20. stoljeća,
no stotinu godina poslije mislim da je došlo vrijeme za ponovno
raz­mišljanje o temeljima arhitekture. Na početku 20. stoljeća
nismo imali nikakav koncept o informatičkoj tehnologiji ili
ekologiji. Možemo uklopiti takve nove koncepte i osmisliti
jednu novu, ali primitivnu fazu arhitekture.
ORIS — Svoju ste praksu započeli uvođenjem prostornih kon­
cepata koji arhitekturu i tijelo dovode u odnos na drukčiji način
od konvencionalne funkcionalne arhitekture. Kon­kre­tan primjer
tih istraživanja je projekt ‘Kuće primitivne budućnosti,’ koji je
postao neka vrsta prototipa za vaš rad. ¶ SOU FUJIMOTO — Prije
nekih deset godina nisam imao niti jedan pravi projekt, tek
sam bio otvorio vlastiti ured pa sam pomislio kako bih volio
stvoriti neku vrstu početne točke ili prototip, kao što je to bio
sustav Domino za Le Corbusiera. Razmišljao sam kako bih se
volio vratiti na onaj sasvim temeljni odnos između prostora i
tijela, iznova razmotriti što je to pod ili što je to namještaj, ili
prostorija. Zatim sam se pokušao osloboditi već postojećeg
konteksta istraživanja tih odnosa. Ideja je vrlo jednostavna:
spojiti arhitekturu i namještaj u jedno. Možemo sjediti na stu­
bama visine 35 centimetara, možemo koristiti one dvostruke
visine od 70 centimetara kao stol. Nakon prvobitne inspiracije
počeo sam dublje promišljati kako definirati jedan takav te­
meljni koncept primitivne budućnosti.
ORIS — Vaš koncept je jednostavan, ali je isto tako radikalan
jer spajate tradicionalne elemente obitavanja i međusobno ih
prožimate. U vašem prototipskom projektu i u ‘Finalnoj drve­
noj kući’ stuba je funkcionalno mjesto na kojem se može sje­
diti ili ležati, no ona je isto tako osnovni element za prostornu
artikulaciju slobodne forme. ¶ SOU FUJIMOTO — Od samog
početka zanimale su me jednostavnost i složenost. Prva je
inspiracija vrlo jednostavna, no zatim sam otkrio kako nam
tak­va vrsta krajobraza ili prostora može pružiti kreativne mo­
guć­nosti ponašanja u ovisnosti o različitim situacijama. Na­kon
tri ili četiri godine počeo sam razmišljati o suprotnosti ili o
usporedbi pećine i gnijezda. Gnijezdo je jedno dobro priprem­
ljeno mjesto, kao što je to funkcionalna arhitektura 20. stoljeća.
Pećina nije pripremljeno mjesto, nego je to kra­jobraz za
ljudsko ponašanje ili reakciju. I pećina i gnijezdo predstavljaju
sami početak arhitekture, ali se izrazito među­sobno razlikuju.
A opet, postoji prostor pun inspiracije, pun mo­gućnosti za
interpretiranje ili za reagiranje. On ljudima može pružiti jedno
bogatije iskustvo. Naravno, prvo sam sa­mo projektirao prostor,
be very primitive. We go back to that point and we ask: what
is architecture, what is a space, or what is a place for people to
live in? It is not a critical attitude to contemporary conditions,
I just like to start again. Many architectural things changed
at the beginning of the 20th century, but after one hundred
years, I think it’s time to think again about the fundamentals
of architecture. At the beginning of the 20th century, we
didn’t have any concept of IT technology or ecology. We can
include such new concepts and innovate a new but primitive
phase of architecture.
ORIS — You started your practice by introducing spatial
concepts which relate architecture and the body in a way
diffe­rent to conventional functional architecture. These in­
vesti­gations are exemplified in the Primitive Future House
pro­ject which became a sort of prototype for your work.
¶ SOU FUJIMOTO — About ten years ago, I didn’t have any
real pro­ject, I just started my office, so I was thinking that I
would like to create some kind of a starting point or prototype,
like Le Corbusier’s Domino system. I was thinking that I would
like to go back to the very fundamental relationship between
space and the body, to rethink what a floor is or what furniture
or a room is. Then I tried to be free from this kind of existing
context. The idea is very simple: combine architecture and
furniture together. We can sit on 35-centimetre-high steps, we
can use the double-sized 70-centimetre ones as a table. After
the first inspiration, I was thinking more deeply to establish
such a fundamental concept of the primitive future.
ORIS — It is simple, but it is also radical because you combi­
ned traditional elements of a dwelling and blended them to­
gether. In your prototypical project and in the Final Wooden
House a step is a functional place to sit or lie down but
also an element for free-form spatial articulation. ¶ SOU
FUJIMOTO — From the very beginning I was interested in
simpli­city and complexity. The first inspiration is very simple,
but then I found that such kind of a landscape or space could
give us creative possibilities to behave according to various
situations. After three or four years, I was thinking about the
contrast, or comparison of a cave and a nest. The nest is a well
prepared space, like 20th century functional architecture. A
cave is not a prepared space, but it is a landscape for people
to behave or react in. Both the cave and the nest are the very
beginning of architecture, but they are very different. And
then there is a space full of inspiration, full of possibilities for
interpretation or reaction. It can provide a richer experience
for people. Of course, I just made the design of the space, and
afterwards I was thinking about what it is, and I got a new
interpretation, or new concept from that project.

26 oris, broj 74, godina 2012  oris, number 74, year 2012 Sou Fujimoto, Intervju Sou Fujimoto, Interview 27
 a poslije sam razmišljao o tome što on jest i dobio sam novu
interpretaciju, ili novi koncept, iz tog projekta.
ORIS — ‘Kuća primitivne budućnosti’ više se odnosi na kon­
cept pećine jer je pećina manje unaprijed definirana i tek
tre­bate otkriti njene potencijale. Kada govorimo o gnijezdu,
ono je unaprijed definirano u smislu funkcije. Nudite jednu
otvorenu situaciju u kojoj ljudi trebaju sami otkriti kako kolo­
nizirati prostor. ¶ SOU FUJIMOTO — Da, to je velika raz­lika.
Ako pripremimo ili stvorimo jedan potpuno otvoreni prostor,
to je neka vrsta fleksibilnosti 20. stoljeća, ali ja mislim da on
i nije baš toliko fleksibilan. Naposljetku, to je samo jedan
ve­liki prostor i ljudi će se osjećati zbunjeno oko toga kako
ga koristiti. ‘Kuća primitivne budućnosti’ ne nalikuje nekom
univerzalnom otvorenom prostoru, više je slična krajobrazu,
punom mnogobrojnih različitih predjela.
ORIS — Lebbeus Woods je rekao, otprilike ću parafrazirati
njegove riječi, kako veličina prostora i njegova performansa
ili funkcija nisu u direktnoj vezi, posebno u smislu stanova­
nja, čime je kritizirao ortodoksno funkcionalističko raz­
mišlja­nje. ¶ SOU FUJIMOTO — Prvobitna inspiracija za ovaj
Završna drvena kuća,
Kumamoto, Japan,
2008.
Final Wooden House,
Kumamoto, Japan,
2008
(DA)
28 oris, broj 74, godina 2012  oris, number 74, year 2012
ORIS — Primitive Future House is more related to the concept
of a cave, because the cave is less predetermined and you
have to discover its potentials. When it comes to the nest, it
is pre­defined in terms of function. You are offering an open
situation where people should discover by themselves how
to colonize the space. ¶ SOU FUJIMOTO — Yes, this is a big
difference. If we prepare or make a completely open space,
it’s a kind of 20th-century flexibility, but I think it’s not so
flexible. In the end, it’s just a big space, and people will be
embarrassed how to use it. Primitive Future House is not like
a universal open space, but more landscape-like, full of many
different areas.
ORIS — Lebbeus Woods said, I will loosely paraphrase him,
that the size of the space and its performance or function are
not directly related, especially regarding housing, criticizing
orthodox functionalist thinking. ¶ SOU FUJIMOTO — The
first inspiration for the mini house project was partly based
on the typical situation Japanese people live in. We don’t ha­
ve enough space so we have to be three-dimensional. Both
the practical situation and the conceptual situation and my
personal impression about the ideal space for people, such a
mixture created the concept. Završna drvena kuća, (IB)
Kumamoto, Japan,
ORIS — This concept also reminds me of Yona Friedman’s
2008.
investi­gations of open grids on top of the city which are
comple­tely flexible and ready to be colonized in many diffe­ Final Wooden House,
Kumamoto, Japan,
rent ways which cannot be anticipated by the architects
2008
them­selves. When we speak about flexibility, at least here in
the West, we tend to refer to the Japanese idea of flexibility
and multi-purpose spaces. ¶ SOU FUJIMOTO — Japanese
tra­ditio­nal architecture is in a sense a very open space. It
has many thin wooden columns and sliding doors. We can tlocrti
control the size of the rooms, we can control how the inside plans
and outside will be divided, so in that sense it is flexible. At
the same time, I think that I’m more interested in another
flexibility. People cannot control the space but can find a way
how to be more creative to use and react to the space. I think
that in my creative attitude Japanese traditional flexibility and
some kind of new flexibility exist together.
ORIS — The spaces you create are fundamentally non-hie­
rarchical. You often deploy overlapping of plans, for example,
in family houses where you try to stimulate social interactions
by different openings and relations between spaces. ¶ SOU
FUJIMOTO — Non-hierarchical space is one of the most
inte­resting points for me, because it could be related to IT
techno­logy, but at the same time simple non-hierarchical
things are not so interesting. I like to create more gradient
spaces, a dense space and less dense space. People can select
Sou Fujimoto, Intervju Sou Fujimoto, Interview 29
 projekt mi­ni­jaturne kuće djelomično se temeljio na tipičnoj a more dark space or open space, a kind of a landscape-like
situaciji u kojoj žive ljudi u Japanu. Nemamo dovoljno prostora i situation. The real space is not the same as the Internet, so I
zato mo­ra­mo razmišljati trodimenzionalno. I praktična situacija like to translate Internet or web-like situations to real space.
i kon­ceptu­alna situacija, jednako kao i moj osobni dojam o to­ I think that a forest-like space is much more interesting. A
me što je idealni prostor za ljude, mješavina je koja je stvorila forest has many trees, it has a non-hierarchy, but it has diffe­
koncept. rent areas, various different spaces. A non-hierarchy, but not
entirely equal.
Dječji centar za ORIS — As soon as you create relationships you get some
psihijatrijsku rehabilitaciju,
sort of system which can be more fixed or more open. You
Hokkaido, Japan, 2006.,
tlocrt, dijagram introduced some sort of loose complexity in the Children’s
Hospital in Hokkaido. ¶ SOU FUJIMOTO — That was one
Children’s Centre for of the first attempts to create a kind of systemless system,
Psychiatric Rehabilitation,
formless form. In that case we used blocks or cells to create
Hokkaido, Japan, 2006,
plan, diagram random layouts.
ORIS — You try to open up multiple ways for people to inhabit
your spaces, but you don’t work with physical changes of
the spaces. Instead, you work with various constraints. It’s
Dječji centar za a completely different way of freedom of use, of making a
psihijatrijsku rehabilitaciju,
choice within a physically fixed space. We can learn to accept
Hokkaido, Japan, 2006.
the constraints and make them work for us, but you have
Children’s Centre for to engage yourself with the space on a different level. ¶ SOU
Psychiatric Rehabilitation, FUJIMOTO — I totally agree because finally architecture has
Hokkaido, Japan, 2006
very huge constraints for me, even though we can move sliding
doors, the whole area is strictly defined by the architectural
system. This sliding door flexibility is a very small part of
architecture, so I don’t want to cheat people. Architecture is
(DA)

(DA) ORIS — Taj me koncept podsjeća na istraživanja otvorenih

mreža Yone Friedmana povrh grada koje su potpuno fleksi­
bilne i spremne za kolonizaciju na mnogo različitih načina,
koje sami arhitekti ne mogu predvidjeti. Kada govorimo o
fleksibilnosti, barem ovdje na Zapadu, skloni smo misliti na
japansku ideju fleksibilnosti i prostore s višestrukom nam­
jenom. ¶ SOU FUJIMOTO — Japanska tradicionalna arhi­tek­
tu­ra na neki je način vrlo otvoreni prostor. Ima mnogo tankih
drvenih stupova i kliznih vrata. Možemo kontrolirati veli­činu
prostorija; možemo kontrolirati na koji će način unutrašnji i
vanjski prostor biti razdijeljeni, pa je u tom smislu fleksibilna.
Istovremeno, mislim da mene više zanima jedna druga fleksi­bil­
nost. Ljudi ne mogu kontrolirati prostor, ali mogu na­ći način ka­ Dormitorij za osobe s mentalnim Dormitory for Mentally Disabled,
teškoćama, Date, Hokkaido, Japan, Date, Hokkaido, Japan, 2003,
ko biti kreativniji prilikom upotrebe prostora i reakci­je na njega.
2003., dijagram, tlocrt 1. kata, tlocrt diagram, 1st floor plan, 2nd floor plan
Mislim da u mom kreativnom stavu zajedno egzis­ti­raju japans­ka 2. kata
tradicionalna fleksibilnost i neka vrsta nove fleksibilnosti.
ORIS — Prostori koje stvarate su u svojoj osnovi bez ikakve not flexible, I like to start from that point. It is very strong and
hijerarhije. Često pribjegavate preklapanju planova, kao na prim­ we couldn’t change such a very fundamental point. If you are
jer u obiteljskim kućama gdje pokušavate stimulirati so­cijalne flexible in your mind, then you can behave according to the
inter­akcije putem različitih otvora i odnosa između prostora. situation, or according to how many people you are with. It’s

30 oris, broj 74, godina 2012  oris, number 74, year 2012 Sou Fujimoto, Intervju Sou Fujimoto, Interview 31
 ¶ SOU FUJIMOTO — Prostor bez hijerarhije za mene predstav­
lja jednu od najzanimljivijih postavki zbog toga što se može
odnositi na informatičku tehnologiju, ali u isto vrijeme jednos­
tavne stvari koje ne posjeduju hijerarhiju nisu toliko za­nim­
ljive. Želim stvarati prostore s gradacijama, guste pros­tore i
manje guste prostore. Ljudi mogu odabrati tamniji prostor ili
otvo­reni prostor, to je neka vrsta situacije poput krajobraza.
Stvar­ni prostor nije isti kao onaj na internetu, stoga ja prevodim
internetske situacije ili situacije slične mrežama u stvarni pros­
tor. Mislim da je prostor poput šume mnogo zanimljiviji. Šuma
ima mnogo drveća, sama po sebi ne posjeduje hijerarhiju, ali ima
različite predjele, razne različite prostore. Ona nema hijerarhiju,
ali nije niti ravnopravna u cijelosti.
ORIS — Čim uspostavite odnose, dobivate neku vrstu sustava
koji može biti ili više fiksan ili otvoreniji. Uveli ste neku vrs­
tu labave složenosti u Dječjoj bolnici u Hokkaidu. ¶ SOU
FUJIMOTO — To je bio jedan od prvih pokušaja stvaranja ne­
ke vrste sustava bez sustava, forme bez forme. U tom smo
konkretnom slučaju koristili blokove ili ćelije kako bismo pro­
jektirali tlocrte nastale slučajem.
ORIS — Pokušavate otvoriti ljudima višestruke načine za nas­
tanjivanje vaših prostora, ali ne radite s fizičkim promjenama
u prostoru. Umjesto toga, radite s različitim ograničenjima.
To je jedan potpuno drukčiji način slobode korištenja prostora,
odabira unutar fizički fiksnog prostora. Možemo naučiti kako
prihvatiti ograničenja i okrenuti ih u svoju korist, ali morate
se uhvatiti u koštac s prostorom na jednom drugom nivou.
¶ SOU FUJIMOTO — Potpuno se slažem zato jer arhitektura,
prema mojem mišljenju, na kraju ima golema ograničenja;
iako možemo pomicati klizna vrata, cijelo je područje strogo
definirano arhitektonskim sustavom. Ta fleksibilnost kliznih
vrata vrlo je mali dio arhitekture, stoga ne želim varati ljude.
32 oris, broj 74, godina 2012  oris, number 74, year 2012
a kind of drastic change of attitude. Flexibility is not about Kuća OM, Yokohama,
Japan, 2010.
movable things, flexibility is about relationships between the
space and your body. House OM, Yokohama,
Japan, 2010
ORIS — Whether we like it or not, architecture always de­ter­
mi­nes our existence in space. Architecture is a physical fact, so (IB)
there is always the imposition of concept on the inhabitants
of architecture. How do you deal with this issue when you
design family houses, for example? In a way, you orchestrate
everyday family life which is a sensitive and complex issue.
¶ SOU FUJIMOTO — I face a big contradiction in my design
process. I like to design some kind of non-design things, but
I have to design, I have to define. I think I create a kind of very
simple form or system. For example, I have designed a box
in a box in a box house, with many openings, a very simple
concept. But how to arrange the position of the openings, or
how to arrange the plan depends on the surroundings or how
many people there are, or which direction the house is facing.
With this kind of more practical planning or design we have
to think about reality, and then the concept and reality can
exist happily together.
ORIS — You start with a very simple idea and concept, and
your working process unfolds through many iterations and
tests, mostly through models until you come to the final
result. ¶ SOU FUJIMOTO — Of course, finally we have to fix the
exact position of the openings or something, and that process Arhitektura nije fleksibilna, to je točka s koje želim krenuti. it comes to a certain goal. We discuss it with the client and the
for me is very mysterious. We make the first model which Ta je činjenica vrlo snažna i ne možemo promijeniti nešto branch keeps growing, but we don’t know which direction is
has very rough layout. We then imagine what is happening toliko temeljno. Ako je vaš um fleksibilan, tada se možete the best. And then, at some point, determined by the schedule
inside or what is happening throughout the house, and then ponašati u skladu sa situacijom ili u skladu s time koliko or determined by other reasons, it comes to an end. There is
we start adjusting. I don’t know what the definite end of that je ljudi oko vas. To je jedna vrsta drastične promjene u no best direction, so it is very similar to the evolution of the
design is. It grows like a baby. Sometimes it grows towards sta­vu. Fleksibilnost ne znači stvari koje možete pomicati, species. I think that human beings, or for that matter dogs or
bad things, sometimes towards good things, so I need to fleksibilnost ima veze s odnosima između prostora i vašeg birds, at the time being are the best. As human beings, we are
change its direction. It is not an open and endless process, but tijela. satisfied, but we have the potential to be better.
Kuća OM, Yokohama,
Japan, 2010.
House OM, Yokohama,
Japan, 2010
(IB)
Sou Fujimoto, Intervju Sou Fujimoto, Interview 33
 ORIS — Sviđalo se to nama ili ne, arhitektura uvijek određuje ORIS — But then again, speaking about the end result of
naše obitavanje u prostoru. Arhitektura je fizička činjenica, the pro­cess, you said that you prefer the house itself to be
stoga je neizbježno određeno nametanje arhitektonskog kon­ be­yond the arti­ficial. Could you explain this idea? ¶ SOU
cepta stanovnicima arhitekture. Na koji se način bavite tim FUJIMOTO — It is re­lated to simplicity and complexity. Be­
problemom kada projektirate obiteljske kuće, na primjer? Na fore the 20th century, artificial things somehow had to have
neki način vi orkestrirate svakodnevni obiteljski život koji je simpli­city because the range of information people could
osjetljivi i složeni problem. ¶ SOU FUJIMOTO — U procesu control was small, so we had to use the straight line or the
projektiranja suočavam se s velikom kontradikcijom. Volim
projektirati neku vrstu stvari koje nisu projektirane, ali moram
projektirati, moram definirati. Mislim da stvaram neku vrstu
vrlo jednostavne forme ili sustava. Na primjer, projektirao sam
kuću koja je kutija u kutiji u kutiji, s mnogo otvora – koncept je
vrlo jednostavan. Ali, kako rasporediti položaje otvora ili kako
urediti tlocrt ovisi o okruženju ili o tome koliko je ondje ljudi, ili o
tome koja je orijentacija kuće. S takvom vrstom više praktičnog
planiranja ili projektiranja moramo misliti o stvarnosti, a tada
koncept i stvarnost mogu sretno egzistirati zajedno.
ORIS — Počinjete s vrlo jednostavnom idejom i konceptom, a
vaš se proces rada razvija kroz mnoga ponavljanja i testiranja,
većinom kroz makete dok ne dođete do krajnjeg rezultata.
¶ SOU FUJIMOTO — Naravno, naposljetku je na nama da fiksi­
ramo točnu poziciju otvora ili nečega drugog, a taj je proces
Kuća atelijer, Hokkaido,
za mene vrlo tajnovit. Radimo prvu maketu koja ima vrlo gru­
Japan, 2007., projekt
bi tlocrt. Zatim zamišljamo što se događa unutra ili što se
događa u cijeloj kući, i potom počinjemo podešavati. Ja ne Atelier House,
Hokkaido, Japan, 2007,
znam što će biti definitivni kraj tog projektiranja. Ono raste project
poput djeteta. Ponekad raste u dobrom smjeru, a ponekad
u lošem, stoga moram mijenjati smjer projektiranja. To nije
Kuća NA, Tokyo, Japan, (IB) otvoreni i beskrajni proces, nego on postiže određeni cilj. Mi 90-degree angle to control situations. Now we have new
2011.
o tome razgovaramo s klijentom i grana nastavlja rasti, ali mi techno­logy, a new spirit, new everything. People can control
ne znamo koji je smjer najbolji. A onda, u nekom trenutku, ili complex situations. For me, the most complex things are the
House NA, Tokyo, zbog određenosti plana ili zbog nekih drugih razloga, pro­ natural things, beyond artificial things, so I try to get close to
Japan, 2011
jek­tiranje završava. Ne postoji najbolji smjer, stoga je to vrlo the more natural com­plexity than the usual artificial simplicity.
slično evoluciji vrsta. Mislim da su ljudska bića, ili što se toga We should have so­me kind of simplicity and complexity to­
tiče pasa ili ptica, u svakom danom trenutku najbolji što mogu gether, not just a chaotic complexity, then we could have
biti. Kao ljudska bića mi smo zadovoljni, ali imamo potencijal something beyond the usual artificial things.
biti još boljima. ORIS — When we speak about the relationship between arti­
ORIS — A onda opet, kada govorimo o krajnjem rezultatu ficiality and nature, sometimes you use nature as a me­taphor
pro­cesa, rekli ste kako preferirate da sama kuća bude više for your work, for example, the metaphor of the tree. ¶ SOU
od ne­čega artificijelnog. Možete li objasniti tu ideju? ¶ SOU FUJIMOTO — One of the reasons for it was that I was born
FUJIMOTO — Ona se odnosi na jednostavnost i složenost. in northern Japan, the Hokkaido area which is a countryside
Prije 20. stoljeća, artificijelni predmeti su nekako trebali area, so in my childhood I used to play a lot in the forest. In
posje­dovati jednostavnost zato jer je raspon informacija koje the forest you are very protected by trees, but at the same
su ljudi mogli kontrolirati bio mali, pa smo morali koristiti time you are not closed in, you are in the open so you can go
rav­nu liniju ili kut od 90 stupnjeva za kontroliranje situacije. wherever you like. It is both open and protected, it is one of
dijagram Sada imamo novu tehnologiju, novi duh, novo sve. Ljudi mo­gu the fundamental forms of architecture. At the same time, I
kontrolirati složene situacije. Za mene su najsloženije stva­ri don’t want to translate natural things straight to architecture.
diagram

34 oris, broj 74, godina 2012  oris, number 74, year 2012 Sou Fujimoto, Intervju Sou Fujimoto, Interview 35
 prirodne stvari, ono izvan artificijelnih stvari, stoga se po­
ku­šavam više približiti prirodnoj složenosti nego umjetnoj
jednostavnosti. Moramo imati neku vrstu jednostavnosti i
složenosti odjednom, ne samo kaotičnu složenost, a onda
mo­žemo imati nešto više od običnih artificijelnih predmeta.
ORIS — Kada govorimo o odnosu između artificijelnosti i
priro­de, ponekad koristite prirodu kao metaforu za svoj rad,
na primjer, metaforu stabla. ¶ SOU FUJIMOTO — Jedan od
razloga za to jest činjenica da sam rođen na sjeveru Japana, u
regiji Hokkaido koja je ruralno područje, pa sam se u djetinjstvu
često igrao u šumi. U šumi ste izrazito zaštićeni stablima, ali
u isto vrijeme niste zatvoreni, vani ste, i možete ići kamo god
želite. Ona je i otvorena i zaštićuje, jedan je od temeljnih oblika
u arhi­tekturi. U isto vrijeme ne želim prevoditi prirodne stvari
direktno u arhitekturu. Ne želim koristiti sam oblik stabla ili
sustav prirodnih situacija. Umjesto toga, pokušavam nekako
krivo prevesti prirodne stvari u arhitekturu, pa stoga stablo
nije stablo, nego pokušavam preuzeti svaki prostor na svakoj
grani i stvoriti nove, još umreženije odnose.
ORIS — Mnoge od vaših recentnijih građevina predstavljaju
dos­lovno trodimenzionalne mreže konstituirane od auto­nom­
nih elemenata, koji su slobodno raspoređeni u prostoru. Uvo­
đenjem trodimenzionalnosti kreirali ste gušće prostorne dis­
pozicije. Ima li to ikakve veze s japanskom situacijom u kojoj
je zemlja izrazito vrijedna i dragocjena, pa morate raz­vijati
građevine okomito, u visinu? ¶ SOU FUJIMOTO — Da, upravo
tako. Ti praktični razlozi zaista predstavljaju početnu točku.
Jedna se kuća gradi s mnogo malih razina, kretanje je tro­di­
menzionalno. Ta je kuća jedna od prvih koje sam projektirao u
Tokyju. Veličina parcele vrlo je malena pa smo pomislili kako je
‘malena parcela – malena kuća’ previše obično, to je samo mala
kuća i odlučili smo projektirati mnogo manjih razina koje su u
međusobnom odnosu, poput namještaja. A onda sam otkrio
kako možemo napraviti jedan veliki trodimenzionalni prostor
s mnogo stuba, pa možete osjetiti ne jedan mali kat nego
tro­dimenzionalni, vrlo veliki prostor. Imamo mnogo razli­či­
tih nivoa, različitih veličina katova, pa možete imati vlastite
različite zone u kojima želite biti. Na tako malom gradilištu
za mene je najbolja strategija maksimalizirati to nešto maleno,
uživati u malom, ne napraviti maksimalno veliki mali kat, nego
dodati različite dimenzije. Ne želim se sužavati i pokušavam
stvoriti uobičajenije strategije za samu arhitekturu. Mnogo
malih katova može biti jedna krasna strategija čak i za veliku
kuću jer se temelji na osnovnim osjećajima ugode za ljude, ili
na osnovnom odnosu komfora prema prostoru.
ORIS — Ideja komfora u Japanu prilično je drukčija od one u
Europi, na primjer. U stambenoj kući u Tokyju uveli ste kon­
36 oris, broj 74, godina 2012  oris, number 74, year 2012
I don’t want to use the shape of the tree itself, or the system
of natural situations. Instead, I try to somehow mistranslate
natural things to architecture, so a tree is not a tree but I try
to take each space on each branch and to create new, more
networked relationships.
ORIS — Many of your more recent buildings are literary three-
dimensional networks constituted of autonomous elements
freely arranged in space. By introducing three-dimensionality,
you created denser spatial dispositions. Does it have anything
to do with the Japanese situation where land is so valuable
and precious you have to develop buildings vertically? ¶ SOU
FUJIMOTO — Yes, exactly. The starting point is really for such
practi­cal reasons. One house is under construction with many
small floors, stepping three-dimensionally. That house is one of
the first houses I designed in Tokyo. The size of the plot is very
small, so we thought ‘small site, small house’ is too usual, it’s
just a small house, so we decided to create many smaller floors
related to each other, like furniture. Then I found we can create
such a big size of the three-dimensional space with many steps,
so you can feel not one small floor, but a three-dimensional,
very big space. We have many different levels, diffe­rent floor
sizes, then you can have your own various areas where you can
choose to be. In such a small site, for me, the best strategy is
to maximize the smallness, enjoy the smallness, not make the
maximal small floor, but to add different dimensions. I don’t
want to limit and I try to create more common strategies for ar­ Tokyo Apartment,
Tokyo, Japan, 2010.
chi­tecture itself. Many small floors could be a nice strategy even
for a big house because it is based on basic comfortable feelings
for people, or basic comfortable relationship to the space. Tokyo Apartment,
Tokyo, Japan, 2010
ORIS — The idea of comfort in Japan is quite different than
in Europe, for example. In the apartment house in Tokyo, you (IB)
introduced the concept of the apartment where you have to
go outside to get to another room. ¶ SOU FUJIMOTO — That
Tokyo apartment is rather an exceptional case, but in a sense
comfort in Tokyo is a little bit strange. Tokyo is really crowded
with small paths and small spaces. I found out that it has diffe­
rent kind of comfort. It is not stuck in a small space but the
small, cozy space has no end, it is continuous throughout Tokyo cept stana u kojem morate izaći van kako biste ušli u dru­gu cial space in Tokyo, how does it work? How do the streets
and the whole area. In the Tokyo apartment, I tried to recreate prostoriju. ¶ SOU FUJIMOTO — Ta kuća je prilično iznimni and in-between spaces perform their public role? ¶ SOU
this kind of Tokyo comfort in one apartment house. Each house slučaj, ali i komfor je u Tokyju pomalo čudan na neki način. FUJIMOTO — It was very interesting to me when I moved to
unit box is very small, but the relationship could have a more On je zaista prepun malih puteljaka i malih prostora. Shvatio Tokyo for the first time. I had a very small room, but when I
varying potential, so you can go up by ladder, or you can go out sam kako ondje postoji jedna druga vrsta komfora. Nije go out, the street is also small, everything is so small as well.
to step out to the upper house shape. It is not just one small Tokyo skučen na male prostore, nego je mali ugodni prostor Inside is my comfortable space and outside is also a cozy space,
space but you can have many possibilities to walk around in the beskrajan, on se proteže kontinuirano kroz cijeli grad. U tom but of course, we have to share it with other people. It is no
house. I tried to make it like an extreme Tokyo. sam pro­jektu pokušao iznova stvoriti tu vrstu tokijskog problem because it has a winding space, it is not straight. A
ORIS — It’s a recreation of city conditions and its in-between kom­fora u stambenoj zgradi. Svaka jedinica-kutija u kući corner is in front of me, and then I walk for fifty metres and
spaces which are also a part of city life. What about the so­ vrlo je mala, ali odnos može imati raznoliki potencijal, stoga come to another corner. Tokyo has various different areas but
Sou Fujimoto, Intervju Sou Fujimoto, Interview 37
 se možete penjati po ljestvama ili možete izaći van kako
biste iskoračili na gornji dio stana ispod. To nije samo jedan
mali prostor, nego možete imati mnogo mogućnosti za ho­
danje uokolo po kući. Pokušao sam je napraviti kao jedan
ekstremni Tokyo.
ORIS — To je ponovno stvaranje uvjeta toga grada i njegovih
međuprostora koji su isto tako dio gradskog života. A što je
s društvenim prostorom u Tokyju, kao on funkcionira? Kako
ulice i prostori između njih odigravaju svoju javnu ulogu?
¶ SOU FUJIMOTO — Meni je to bilo vrlo zanimljivo kada sam
prvi put doselio u Tokyo. Imao sam jako malu sobu, ali kada bih
I’m talking more about the housing areas, complicated areas. Kuća prije kuće,
Tochigi, Japan, 2008.
In those areas, public things and private things are well mixed
together like a gradual situation. The house is a more private House before House,
Tochigi, Japan, 2008
area, the street is a rather public area. Such a nice gradation
of things is very interesting to me. (DA)
ORIS — Many streets in Tokyo have no names and houses
are coded in very complex way, like some sort of sub-species.
Could it be that it has something to do with this idea of a
gradual, non-hierarchical space? It’s just that you have to
enga­ge so much to understand how it works, but you will
then also understand the genealogy of a certain area. ¶ SOU

Kuća vrt, Tochigi,

Japan, 2008., projekt

Garden House, Tochigi,

Japan, 2008, project

presjek

section

izašao van, ulica bi isto tako bila mala, sve je bilo malo. Unutra
je moj ugodni prostor, ali i vani je isto tako ugodan prostor, ali
naravno njega morate dijeliti s drugim ljudima. To nije problem
jer je prostor vijugav, nije ravan. Ugao je ispred mene, a zatim
hodam pedeset metara i dolazim do sljedećeg ugla. Tokyo ima
razne zone koje su međusobno različite, ali ja više govorim o
stambenim naseljima, kompliciranim područjima. U tim su
područjima javne stvari i privatne stvari jako pomiješane, kao
jedna stupnjevana situacija. Kuća je više privatno područje, a
ulica je prilično javno područje. Jedna tako zgodna gradacija
FUJIMOTO — Japanese houses are detached, they have a mi­ni­
mum of fifty centimetres of space between them. Sometimes
there is a one-metre gap. A one-metre gap is very similar to
the minimum width of the street, so the gap between the hou­
se and the street is not so clearly divided, sometimes people
can use the gap between the houses in their daily life. There
is no definite street, but the street is a slightly wider open
space. That is why the street has no name, because the street
is just an open space. It was not defined before the houses,
but after the arrangement of the houses. That kind of system Attic Room

stvari vrlo mi je zanimljiva. shows how the Japanese old city is created and how the house
ORIS — Mnoge ulice u Tokyju nemaju imena, no kuće su and cityscape are mixed together.
oz­na­čene na komplicirani način, kao neke vrste podvrsta. ORIS — This is what you introduced in House N, for example, 0 1 5m Storage Bench Kitchen Living Bathroom

Je li mo­guće da to ima neke veze s tom idejom gradacije
prostora bez hijerarhije? Riječ je samo o tome da se morate
itekako potruditi kako biste shvatili kako to funkcionira, ali
tada ćete isto tako razumjeti genealogiju određenog pod­
ručja. ¶ SOU FUJIMOTO — Japanske su kuće samostojeće,
postoji mini­mum od pe­deset centimetara prostora između
njih. Pone­kad postoji procijep od jednog metra. Procijep od
jednog metra vrlo je sličan minimalnoj širini ulice, stoga nije
sasvim jasno što je otvor između kuća, a što ulica; ponekad
ljudi znaju u sva­ko­dnevnom životu koristiti otvor između
because you have a series of gaps between the exterior and
interior, where this delineation between public and private is
gradual or blurred. ¶ SOU FUJIMOTO — These kinds of things
were most interesting to me. You can go through someone
else’s gar­den or you can go through the pit between the spa­ce
of the two houses. It’s a private plot but it’s ok to go through.
It’s a kind of a very well mixed situation of public and private.
Sometimes it’s very exciting to walk through such a mysterious
area to find your own space or to find your own way to walk
around the city.
kuća. Ne postoji nedvojbeno ulica, no ulica je malo širi ot­
voreni prostor. To je raz­log zašto ulice nemaju imena jer je
ulica samo neki otvoreni pros­tor. Ona nije bila definirana
prije kuća, nego nakon što su kuće raspoređene. Ta vrsta
sus­tava pokazuje kako je stari dio Tokyja izgrađen i kako su
za­jedno pomiješane kuće i krajobraz gra­da.
ORIS — You argue that this is one of the new agendas for
architecture, to question the relationship between public
and private and to see how to reinterpret this concept. ¶ SOU
FUJIMOTO — That is a starting point. I was thinking about the
Tokyo house. The boundary between the house and the city is
not so clear, so I tried to blur the boundaries with the layers.

38 oris, broj 74, godina 2012  oris, number 74, year 2012 Sou Fujimoto, Intervju Sou Fujimoto, Interview 39

Kuća N, Oita,
Japan, 2008.
House N, Oita,
Japan, 2008
(IB)
ORIS — To ste, na primjer, uveli u kući N, gdje imate niz otvora
između eksterijera i interijera, a razgraničenje između javnog
i privatnog je postupno ili nejasno. ¶ SOU FUJIMOTO — Takve
su mi stvari bile najzanimljivije. Možete prolaziti kroz nečiji vrt
ili kroz procijep između prostora dvije kuće. To je privatni posjed,
ali je u redu prolaziti kroz njega. To je neka vrsta ja­ko pomiješa­
ne situacije privatnog i javnog. Ponekad je vrlo uzbudljivo šetati
kroz takva tajnovita mjesta u potrazi za vlas­ti­tim prostorom ili
kako biste otkrili vlastiti način za šetnju gradom.
ORIS — Smatrate da je ovo jedna od novih zadaća za arhi­
tek­turu: preispitivati odnos između javnog i privatnog, i
The layer concept comes from more traditional Japanese
architecture. We have a gradient of layers from the city to
the house. Of course, that’s related to the more fundamental
aspects of architecture. Architecture should have a definite
boundary, but at the same time I try to blur the boundary.
ORIS — I think that the Musashino University Library in Tokyo
is also about the blurring of the definition of the inside and the
outside, but here you deployed idea of a spiral. It’s not like a
box in a box, but a spiral disposition. ¶ SOU FUJIMOTO — The
spiral has several different reasons. Usually, this systematic
layout is more and more required for a library, but I think
that this forest-like, walking around and coming to some
unexpected books is very important as well. We try to treat
these two opposite aspects as equal and like to combine
them together. In the end, we found this spiral shape that
could have this kind of nice coexistence, because if you are
in the centre, you will see all the categories surrounding you.
At the same time, the shape of a spiral is a really primitive
plan of a labyrinth. We have many openings, so it could be
a labyrinth for people who are not searching for books. At
the same time I was thinking that the library is so huge, but
when that complex library is made of only one bookshelf,
it could be a very funny thing or a very nice thing. I liked
pro­­niknuti u to kako biste reinterpretirali taj koncept? ¶ SOU
FUJIMOTO — To je početna točka. Mislio sam na kuću Tokyo.
Granica između kuće i grada nije sasvim jasna, stoga sam
pokušao granice učiniti nejasnima uz pomoć slojeva. Koncept
slojeva dolazi iz tradicionalnije japanske arhitekture. Imamo
stupnjevanje slojeva od grada prema kući. Naravno, to se
od­nosi na osnovnije aspekte arhitekture. Arhitektura mora
imati jasnu granicu, ali u isto vrijeme ja pokušavam tu granicu
učiniti nejasnom.
ORIS — Mislim da se Sveučilišna knjižnica Musashino u Tokyju
isto tako bavi brisanjem definicije onoga unutra i onoga vani,
ali tamo ste koristili ideju spirale. Nije riječ o kutiji u kutiji,
nego o spiralnoj dispoziciji. ¶ SOU FUJIMOTO — Postoji ne­
koliko različitih razloga za spiralu. Obično se sistematični
tlocrt sve više traži za knjižnice, ali mislim da je to šetanje uo­
kolo kao kroz šumu i dolaženje do nekih neočekivanih knjiga
isto tako vrlo važno. Pokušavamo ta dva suprotna aspekta
tretirati kao ravnopravne i volimo ih koristiti zajedno. Na kraju
smo otkrili taj spiralni oblik koji može imati tu vrstu lije­pe
koegzistencije zato jer ako ste u sredini, vidjet ćete sve ka­
tegorije koje vas okružuju. Istovremeno, oblik spirale zaista
je jedan primitivni tlocrt labirinta. Imamo veliki broj otvora,
stoga ovo može biti labirint za ljude koji nisu u potrazi za
knji­gama. U isto sam vrijeme razmišljao kako je knjižnica go­
lema, ali kada tako složenu knjižnicu napravite od samo jedne
police, ona može biti vrlo zabavna stvar ili vrlo lijepa stvar.
Svidjela mi se ideja da samo jedna dugačka polica za knjige
može sačinjavati jednu zaista složenu knjižnicu.
ORIS — Uzimate li u obzir koncept ljepote neke građevine ili
razmišljate o oblicima kao o racionalnom dijelu arhitekture,
a ljepota predstavlja neku vrstu posljedice procesa projekti­
ranja? ¶ SOU FUJIMOTO — Iskreno, pokušavam napraviti
nešto što je vrlo lijepo. Stoga se u procesu prosuđivanja svakog
pro­­cesa moja odluka djelomično sastoji od procjenjivanja je li
nešto lijepo ili nije, a djelomično od nečega što je izvan uobi­
ča­jenog koncepta ljepote.
ORIS — Kada se pojavljuje dijagram u procesu projektira­
nja? Koristite li dijagram kao alat objašnjenja za vrijeme
ili na­kon procesa projektiranja kako bi se moglo razumje­
ti što je napravljeno i sumirati što je naučeno? ¶ SOU
FUJIMOTO — Mogu reći da se dijagram ne događa na samom
po­čet­ku zato jer je početak vrlo kaotičan. Zatim, kroz proces
rada možemo pronaći neke vrste dijagrama ili jednostavnih
oblika koje možemo dalje razvijati na različite načine. Naravno,
nakon završetka projekta možemo otkriti različite aspekte,
stoga mislim da u jednom projektu možemo otkriti kako je­
dan dijagram po projektu nije realnost. Projekt može imati
the idea that just one long bookshelf could create a really
complex library.
ORIS — Do you consider the notion of the beauty of a buil­
ding, or do you think about shapes as a rational part of
archi­tecture and the beauty is some sort of consequence of
the design process? ¶ SOU FUJIMOTO — Honestly, I try to
create something that is very beautiful, so in the process of
judging each process, my decision is partly deciding whether
something is beautiful or not, and partly something that is
beyond the usual concept of beauty.
ORIS — When does the diagram appear in process of design?
Do you use it as an explanation tool during or after the design
process, to understand what was done and sum up what was
learned? ¶ SOU FUJIMOTO — I can say that the diagram does
not happen from the very beginning because it is very chaotic.
Then in the process we can find some kind of diagrams or
simple forms we can develop further in a different way. Of
course, after the completion of the project, we can find
different aspects, so I think in one project we can find that
one diagram per project is not the reality. The project may
have one diagram, but with a different viewpoint, with many
different understandings possible. Somehow, the diagrams
come later.
ORIS — It is also a communication tool and storage of
know­ledge. It’s a distilled idea of an idea or project. ¶ SOU
FUJIMOTO — The diagrams and key phrases or key sentences
co­me from the project, during the process or afterwards.
ORIS — For example, what was the key sentence for the
library? ¶ SOU FUJIMOTO — The library contains the diagrams
of co-existence of searchability and storeability, systematic
things and chaotic things. That is one aspect, and another
thing is that after completion this library space is a kind of
sequence of expectations. Most of the area is blocked by the
walls, and some openings could show the area behind. We
will then be surrounded not by architecture but the whole
expectation, then we could say the architecture is endless.
The architecture is stopped and fixed, but your experience
is endless. The expectations could create another set of
expectations.
ORIS — This is a perfect place for chance encounters, you
may accidentally run into the book you need. In a way, the
archi­tecture disappears because the environment is domi­
na­ted by the books or the experience of browsing. ¶ SOU
FUJIMOTO — Architecture that disappears is the ideal archi­
tecture.
ORIS — Your architecture has the ability to disappear yet it
still discretely orchestrates events. Unlike architecture that is

40 oris, broj 74, godina 2012  oris, number 74, year 2012 Sou Fujimoto, Intervju Sou Fujimoto, Interview 41

(DA) jedan dijagram, ali s različitim kutovima gledanja, s mnogo
različitih mogućih shvaćanja. Nekako se dijagrami javljaju
poslije.
ORIS — To je isto tako alat za komunikaciju i pohranu zna­
nja. To je jedna sažeta ideja neke ideje ili projekta. ¶ SOU
FUJIMOTO — Dijagrami i ključne fraze ili ključne rečenice
proizlaze iz projekta, tijekom procesa rada ili nakon njega.
ORIS — Na primjer, što je bila ključna rečenica za knjižnicu?
¶ SOU FUJIMOTO — Knjižnica sadrži dijagrame koegzistencije
mogućnosti traženja i mogućnosti pohranjivanja, sistematič­
nih stvari i kaotičnih stvari. To je jedan aspekt, a druga je
stvar da je nakon završetka ovaj prostor knjižnice neka vrsta
niza očekivanja. Većina je prostora blokirana zidovima, a neki
ot­vori imaju mogućnost pokazivanja prostora iza. Tada ćemo
biti okruženi ne arhitekturom, nego čitavim očekivanjem, pa
stoga možemo reći da je arhitektura beskrajna. Arhitektura
je zaustavljena i fiksirana, ali je vaše iskustvo beskrajno. Oče­
kivanja mogu stvoriti jedan drugi set očekivanja.
ORIS — To je savršeno mjesto za slučajne susrete, možete
slučajno naići na knjigu koja vam je potrebna. Na neki način,
arhitektura nestaje zato jer okolinom dominiraju knjige ili
iskustvo pretraživanja. ¶ SOU FUJIMOTO — Arhitektura koja
nestaje idealna je arhitektura.
42 oris, broj 74, godina 2012  oris, number 74, year 2012 Sou Fujimoto, Intervju
so present that it claims it opens up new possibilities. Can you Muzej i knjižnica
Umjetničkog
explain the ‘guruguru’ concept? ¶ SOU FUJIMOTO — It means
sveučilišta Musashino,
‘spiral’ in Japanese. The first spiral I used was not in the library Tokyo, Japan, 2010.
but a private Spiral House project. In that case I intended to
create some kind of continuity or gradient, changing from Musashino Art
University Museum and
outside to inside, or from public to private. In the spiral, that Library, Tokyo, 2010
house is facing the street, so this area is more open. Gradually
it gets deeper inside. The private is not divided by walls but (da)
the lengths of the space divided the private and public area,
so it had different realizations of layers from the city to the
house. That is the beginning of the spiral. In the library we
found different aspects of the spiral, a nice co-existence of
the systematic and the chaotic. The guruguru spiral concept
is growing. It’s one of the most primitive shapes people draw,
cave paintings and drawings contained such things. Somehow
I like such a really primitive thing to retranslate. Of course, Le
Corbusier used spiral shapes for the growing museums, so
that is a more systematic translation of the more primitive
shape, and here it is a different translation. It’s not a new
shape, it is very old, but with a new interpretation, a new dijagrami pretraživanja
i prolaza
innovation of meaning. Guruguru has no meaning, it is an
expression of feeling. searchability and
strollability diagrams
ORIS — If you think about the present condition of archi­
tecture, which is in a sense deadlocked, I think your work
opens up one possible way out of the crisis, because it’s a
kind of humble understanding of complexity. How does
this coincide with the situation in Japan after the disastrous
earthquake? It is going to be a big challenge for architects to
recreate what was created more spontaneously. Your research
of the translation of Japanese city structures to architecture
may be a useful experience for the sensitive reconstruction
of devastated areas. ¶ SOU FUJIMOTO — It’s not only a prob­
lem of architecture, but of infrastructure, cityscape, ur­ban
planning, ecology. It’s a big challenge. At the same time
other Japanese architects and I are powerless when it comes
to urban situations, because Tokyo is moving and growing
day by day, and architects can do only small plots. We can
propose urban visions but they have no power in reality. New
developments suddenly happen and sometimes only a single
small passage divides the existing wooden house area and
the high-rise area. It is a kind of very strangely mixed city. For
example, China is now building new cities with a master plan
designed by architects. I don’t know whether it is good or bad,
but nevertheless, they can do it.
ORIS — Actually, the only thing that is stable in Tokyo are
the parks, this is something that doesn’t change in form or
po­sition. They are always the same, stable structures. The
Sou Fujimoto, Interview 43
 ORIS — Vaša arhitektura ima sposobnost nestati, a ipak ona
i dalje diskretno orkestrira događanjima. Za razliku od arhi­
tekture koja je toliko izrazito prisutna da tvrdi kako otvara
nove mogućnosti. Možete li objasniti koncept ‘guruguru’?
¶ SOU FUJIMOTO — To znači ‘spirala’ na japanskom. Prva spi­
ra­la koju samo koristio nije bila ona u knjižnici, nego u pro­jektu
privatne kuće Spirala. U tom sam projektu imao nam­jeru stvoriti
neku vrstu kontinuiteta ili stupnjevanja, uvo­deći promjene od
izvana prema iznutra ili od javnog prema privatnom. U toj
Centar za promicanje
znanosti, Beograd,
Srbija, natječajni
projekt, 2010.
Center for promotion
of Science, Belgrade,
Serbia, competition
project, 2010
urban tissue between the parks is constantly changing. We
have this peculiar inversion that the solid is changing and
the void is stable. ¶ SOU FUJIMOTO — I am pleased that this
kind of mysterious part of Tokyo actually exists. The basic
infrastructure, or basic framework of Tokyo is based on the
Edo period, the samurai period. It is now a very modern city,
but the basic street layout is definitely defined by the Edo
period, so we have very strange paths.
ORIS — Can you explain the concept of your award-winning
competition entry for the Science Centre in New Belgrade?
¶ SOU FUJIMOTO — The 20th century science centre was so­
me­how a huge warehouse with many, many scientific things.
We thought about what the 21st century science centre
could be like, and we thought it could be like a forest, where
people can walk around in nature, so the scientific things are
not just in a warehouse, but also co-exist with nature. So
we made a huge, wall-like patio, 15 metres high and rather
thin. It’s a patio, but like a tall tree itself. We arranged the
plan of the patio to create various spaces where people can
walk around. There is also a huge roof. It is so high that you
can’t feel the roof itself. We also put reflecting material so
you will see the patios continue to the sky. The library forest

Beton hala centar, Beograd, Srbija, Beton Hala centre, Belgrade, Serbia,
natječajni projekt, 2011. competition project, 2011

pa je to jedan više sistematičan prije­vod primitivnijeg oblika, a

je spirali javni dio kuće okrenut prema ulici, znači ta je zona
otvorenija. Privatni sadržaji se postupno uvla­če u dubinu ku­
će. Privatno nije odijeljeno zidovima, nego dužine prostora
odvajaju privatne i jave zone, stoga postoje različite realizacije
slojeva od grada prema kući. To je početak spirale. U knjižnici
smo otkrili drukčije aspekte spirale, jednu lijepu koegzistenciju
sistematiziranog i kaotičnog. Koncept ‘guruguru’ spirale raste.
To je jedan od najprimitivnijih oblika koje su ljudi crtali; slike i
crteži u pećinama sadržavali su takve stvari. Meni se nekako
sviđa iznova prevoditi jednu tako zaista primitivnu stvar. Na­
ravno, Le Corbusier je koristio spiralne oblike za ‘rastući muzej’
is a more intimate forest, and this science centre forest is
more like an actual forest. In my mind, there is a kind of
contradiction, natural or artificial forest or in-between
things. I am currently designing an arts museum in Shanghai,
a pri­vate museum but very big. It is basically a renovation
of an old warehouse. We designed the big entrance space of
this arts museum as a forest. We used actual trees, so from
the outside it looks like an actual forest. We used very simple
glass walls to create the interior, the roof is also made of
glass, and the museum again has many patios. The trees are
on the patios, but we have a lot of glass so the reflection and
ovdje je to drukčiji prijevod. To nije neki novi oblik, on je vrlo star,
ali s novom interpretacijom, s novom promjenom u značenju.
‘Guruguru’ nema značenja, to je jedna ekspresija osjećaja.
ORIS — Ako razmišljate o današnjem stanju arhitekture, koja
je u nekom smislu na mrtvoj točki, mislim da vaš rad otvara
jedan mogući izlaz iz krize jer je on neka vrsta skromnog
ra­zumije­vanja složenosti. Na koji to način koincidira sa si­
tuacijom u Japanu nakon katastrofalnog potresa? Bit će veliki
izazov za arhitekte iznova stvoriti što je ranije bilo stvoreno
na spontaniji način. Vaše istraživanje prevođenja japanskih
gradskih struktura u arhitekturu moglo bi biti jedno korisno
iskustvo za osjetljive rekonstrukcije poharanih područja.
¶ SOU FUJIMOTO — To nije samo problem arhitekture, nego
infrastrukture, krajobraza grada, urbanog planiranja, ekologije.
To je veliki izazov. U isto vrijeme, drugi japanski arhitekti i ja
bespomoćni smo kada je riječ o urbanim situacijama, zato što
se Tokyo kreće i raste iz dana u dan, a arhitekti mogu projekti­
rati samo male parcele. Možemo predložiti urbane vizije, ali one
ne­maju stvarnu moć. Nove se izgradnje događaju iznenadno i
ponekad samo jedan maleni prolaz razdvaja postojeće naselje
s drvenim kućama i naselje s neboderima. Taj grad posjeduje

44 oris, broj 74, godina 2012  oris, number 74, year 2012 Sou Fujimoto, Intervju Sou Fujimoto, Interview 45
 neku vrstu vrlo čudne mješavine. Na primjer, Kina sada gradi
nove gradove za koje generalne urbanističke planove izrađuju
arhitekti. Ne znam je li to dobro ili ne, ali svejedno, oni su u
stanju to napraviti.
ORIS — Zapravo, jedina stvar koja je stabilna u Tokyju su par­
kovi; to je nešto što ne mijenja niti svoj oblik, niti svoj položaj.
Oni su uvijek isti, stabilne strukture. Urbano tkivo između
parkova u stalnoj je mijeni. Imamo tu osebujnu in­verziju da se
kruto mijenja, a prazno je stabilno. ¶ SOU FUJIMOTO — Sviđa
mi se što ta vrsta tajnovitog dijela Tokyja zapravo postoji.
Temeljna infrastruktura ili temeljni okvir Tokyja bazira se na
periodu Edo, samurajskom periodu. Sada je to vrlo moderni
grad, ali temeljni raspored ulica bio je definiran u periodu Edo
pa tako imamo vrlo čudne putove.
ORIS — Možete li objasniti koncept vašega nagrađenog pro­
jekta na natječaju za Centar znanosti u Novom Beogradu?
¶ SOU FUJIMOTO — Znanstveni centar 20. stoljeća bio je na
neki način golemo skladište s mnogo, mnogo predmeta iz
pod­ručja znanosti. Razmišljali smo o tome kako bi mogao
iz­gle­dati centar znanosti 21. stoljeća i pomislili smo da bi
mo­gao izgledati kao šuma u kojoj ljudi mogu šetati uokolo u
prirodi, pa tako predmeti nisu samo u nekom skladištu, nego
isto tako koegzistiraju s prirodom. Zato smo napravili golemi
patio poput zida, visok 15 metara i prilično tanak. Iako je to
patio, istovremeno je i kao visoko stablo. Njegov smo plan
rasporedili kako bismo kreirali različite prostore gdje ljudi
mo­gu šetati uokolo. Isto tako, postoji golemo krovište. Ono
je toliko visoko postavljeno da sami krov ne možete osjetiti.
Koristili smo reflektirajući materijal pa možete vidjeti kako
se unutarnja dvorišta nastavljaju u nebo. Šuma knjižnice je
intim­nija, a ona Centra znanosti više je kao stvarna šuma.
Dok razmišljam, postoji jedna vrsta kontradikcije: prirodna
ili umjetna šuma ili stvari između. Trenutačno projektiram
jedan muzej umjetnosti u Shanghaju, privatni muzej koji
je jako velik. Zapravo je riječ o renoviranju starog skladišta.
Veliki ulazni prostor tog muzeja umjetnosti uredili smo kao
šumu. Koristili smo prava stabla, stoga izvana izgleda kao
prava šuma. Koristili smo vrlo jednostavne staklene stijene
za uređenje interijera, a krov je isto tako napravljen od stakla. I
taj muzej ima mnogo patia. Stabla su u unutarnjim dvorištima,
ali imamo mnogo stakla pa reflektiranje i stvarna stabla mogu
zaista naglasiti ili maksimalizirati šumu. Šuma oko šume.
ORIS — Je li to šuma koja postaje oblak?¶ SOU FUJIMOTO —  swarm intelligence. ¶ SOU FUJIMOTO — I think it’s very
Šuma-oblak. Oblak je u nekom smislu jedna vrsta idealne arhi­
tekture zbog toga što ima manje ogra­ničenja, ali posjeduje površi­
nu i ima stupnjevanje, različite varijacije gustih i manje gustih
područja, svijetlih područja ili tamnih područja – oblak je takav
46 oris, broj 74, godina 2012  oris, number 74, year 2012
the real trees can really emphasize or maximize the forest. A
forest beyond a forest.
ORIS — Is it a forest that becomes a cloud? ¶ SOU
FUJIMOTO — A forest-cloud. A cloud is in a sense a kind of
ideal architecture, because it has fewer boundaries, but it has
an area and it has a gradient, different variations of dense or
less dense areas, bright areas or dark areas, so a cloud is like
that for me. So how do you create cloud-like things? It’s a nice
challenge to inspire new architecture.
ORIS — The concept of the cloud came from the Japanese
tradition of graphic representation of space. In a single
image you have events which are taking place at different
times. ¶ SOU FUJIMOTO — It’s a very typical but very strange
Japanese traditional painting. The whole area is covered by a
cloud and through the cloud you can see various scenes. For
Japanese people, the cloud is like that. It could provide the
framework for your experience. The whole thing is defined
by the cloud, but the cloud itself is almost white, nothing.
Nothing-like things can create a basic framework for your
experience. It is a nice inspiration.
ORIS — You often refer to computer science and IT
technology. I think this traditional concept of the cloud
really relates well to cloud computing. It’s blurry, it has
boundaries and it gives you a framework to experience. Like
interesting because now the cloud means not only a natural
cloud, but a kind of networking thing. I like this kind of new
thing, Internet things, because when something new happens
then architecture could change somehow, ecological things
za mene. Pa, kako onda napraviti stvari koje izgledaju kao oblak? Mariborski most preko
Drave, Slovenija, natječajni
To je dobar izazov koji može nadahnuti novu arhitekturu.
projekt, 2010.
ORIS — Koncept oblaka dolazi od japanske tradicije grafičke
re­pre­zentacije prostora. Na jednoj jedinoj slici imate do­ Maribor bridge over
ga­đa­nja koja se odvijaju u različitim trenucima. ¶ SOU Drava, Slovenia,
competition project,
FUJIMOTO — To je vrlo tipična, ali vrlo čudna japanska tra­di­ 2010
cio­nalna slika. Cijelo je područje prekriveno oblakom, a kroz
oblak možete vidjeti različite scene. Za Japance oblak je ta­kav.
On može pružiti okvir za vaše iskustvo. Cijela je stvar defi­ni­
rana oblakom, ali sam je oblak gotovo bijeli, ništa. Stva­ri koje
su gotovo ništa mogu stvoriti temeljni okvir za vaše iskustvo.
To je jedna lijepa inspiracija.
ORIS — Često pribjegavate kompjutorskim znanostima i in­
for­matičkoj tehnologiji. Mislim da taj tradicionalni koncept
obla­ka zaista dobro odgovara konceptu cloud computinga. or IT things could change architecture somehow because they
Ne­ja­san je, ima granice i daje vam okvir za iskustvo – kao could change people’s behaviour. I am very conscious about
skup­na inteligencija. ¶ SOU FUJIMOTO — Mislim da je to such kinds of new things, but I don’t react too directly, I like
vrlo zanimljivo zato što sada oblak ne znači samo oblak iz to find fundamental meanings or aspects of such new things.
pri­rode, nego neku vrstu stvari koja umrežava. Sviđa mi se The interesting thing about cloud computing is that we cannot
ta vrsta novih stvari, internetskih stvari, jer kada se dogodi see the cloud computing itself, so it’s a big challenge how
nešto novo, tada se i arhitektura može nekako promijeniti. to translate such invisible things to visible architecture. We
Ekološke ili informatičke teme mogu na neki način promijeniti cannot see them but we have to find a way to see them.
arhitekturu zato što one mogu promijeniti ponašanje ljudi.
Vrlo sam svjestan takvih vrsta novih stvari, ali ne reagiram
previše direktno, volim pronaći temeljna značenja ili aspekte
takvih novih stvari. Zanimljiva je stvar da cloud computing ne
možemo vidjeti, pa je stoga veliki izazov kako translatirati te
nevidljive stvari u vidljivu arhitekturu. Ne mo­žemo ih vidjeti,
ali moramo pronaći način da ih vidimo.
Sou Fujimoto, Intervju Sou Fujimoto, Interview 47