HRVATSKA je pokazala veliko srce.

Nebrojene kolone vozila krenule su prema

Banovini. Stižu u pomoć ljudi, oprema, hrana. Poduzetnici, vlasnici apartmana i
hotela, nogometni navijači, mediji, ali i HGSS, vojska, vatrogasci i druge službe
svega par sati nakon potresa jurili su prema potresom uništenom kraju. Logistički,
pokazalo se da mreža autocesta koju imamo itekako ima i svoju sigurnosnu funkciju –
omogućava koncentraciju pomoći iz cijele države.

Koliko god sve to bilo na ponos, koliko god se logistički problemi rješavali u hodu
i koliko god će Hrvati usred teške krize pomoći radom, alatima, robom, uplatama,
toliko imamo i pravo i dužnost postaviti jedno pitanje. Kako je moguće da cijeli
zabat glavne bolnice u Sisku padne u dvorište i općenito zgrada postane
neupotrebljiva? Nije, naravno, ovo pitanje samo konkretne bolnice u Sisku, čiji je
centralni, najstariji dio predan na uporabu 29. prosinca 1896. godine. Što bi bilo
sa zagrebačkim bolnicama da je potres bio bliži Zagrebu? Stari dio zagrebačke
Klinike za dječje bolesti u Klaićevoj pretrpio je s novim potresom i nova
oštećenja, a srećom i sposobnošću osoblja nitko nije ozlijeđen.

Zgrade su otvarane još u pretprošlom stoljeću

Koliko je ono zagrebačkih bolnica i općenito bolnica u Hrvatskoj smješteno u
zgradama građenim prije 1964. godine, kada je Jugoslavija uvela prve suvremene
protupotresne propise? Koliko je zgrada koje su starije i od sto godina u
međuvremenu opterećeno novom opremom, koliko su puta bušeni zidovi (nekada je
postojala samo tanka žica rasvjete, danas je bolnica puna elektronike), i uopće
koliko su stare zgrade od cigle fizički ostarjele u 80, 100 ili više godina? Nije
samo ova u Sisku iz 19. stoljeća, ima čak i starijih zgrada koje se koriste kao
bolnice.

Prirodne katastrofe se događaju. Potresi se događaju. Zato smo u školi učili da se

neke zgrade namjerno grade tako da izdrže čak i najjače katastrofe – nuklearne
elektrane, mostovi, ali i bolnice. U situaciji gdje dolazi do oštećenja i rušenja
građevina, gdje stradaju ljudi u kućama, zgradama, na ulicama, gdje su moguće
stotine i tisuće ozlijeđenih, treba postojati zgrada u kojoj se ti ljudi mogu
zbrinuti – treba postojati bolnica. Bolnica građena po standardima da može izdržati
potres kakav se u tom kraju može maksimalno očekivati. Ova sisačka bila je
najmodernija bolnička zgrada u Hrvatskoj, ali u pretprošlom stoljeću. Kod nas –
sasvim je normalno imati modernu, suvremenu sportsku dvoranu, a bolnicu još iz doba
kojega se nitko više ne sjeća, gdje su vrpcu presijecali već davno mrtvi
političari, carevi, kraljevi, kneževi ili diktatori.

Za problem se zna. Konkretno, vratimo se na sisačku bolnicu (no, kažem, ona je samo
povod, problem je puno, puno širi). Uredno je na internetu dostupan dokument
"Procjena rizika od velikih nesreća za Grad Sisak" i tu se za Opću bolnicu "Dr. Ivo
Pedišić" navodi, citiramo: "Bolnica je smještena u starijoj građevini za koju se
nisu u projektiranju poštovali strogi protupotresni uvjeti kao za građevine
sagrađene nakon katastrofalnih potresa (1963)." Problem je ovaj put riješen hitnom
evakuacijom bolesnika – vozilima i vojnim helikopterima. No, opet, što bi bilo da
je epicentar bio bliže Sisku? Ili da je u pitanju bio Zagreb?

Političari ne vole ulaganja u infrastrukturu koja ne donese instant glasove

Izgradnja novih kvalitetnih zgrada košta, protupotresna ojačanja starih koštaju još
više, a to nisu stvari koje će političarima donijeti bodove. Da pojednostavimo –
ako staru bolnicu prebojite i uredite, a ostatak novca podijelite građanima, dobit
ćete lijepe bodove, čitaj glasove. Ako krenete sagraditi novu zgradu ili
protupotresno zaštititi postojeću – to do potresa nitko neće primijetiti. A
statistički, potres će se dogoditi daleko iza vašeg mandata.

Političar gleda do kraja mandata. Državnik sto godina unaprijed. Da biste ulagali u
stvari kao što su kvalitetne bolnice, trebate biti državnik. A državnika je malo.
Štoviše, u ovoj zemlji građani će često glasovima pomoći onoj najjeftinijoj
demagoškoj politici. Dijeliti grah za prvi svibnja. Dati besplatan prijevoz. Uzeti
novac velikim prirezom pa dijeliti natrag taj isti novac kroz božićnice ili kakve
subvencije – to su stvari koje donose političke glasove. Ojačanje zgrada ne donosi.
Potres je jednom u 50 ili 100 ili 200 godina. Ulaganje u obrazovanje koje se vidi
kroz 20 godina također ne donosi glasove. Ništa dugoročno ovdje ne donosi glasove,
najbolje prolazite ako glumite Djeda Mraza novcem koji ste ionako uzeli građanima.
Dijelite ga prvom prilikom. Što više uzimate i što više dijelite, to vas više vole
i za vas više glasaju.

Nije stvar samo u bolnicama već i u vatrogasnim vozilima (mogli bismo organizirati
lijepu izložbu kamiona nekadašnje "Tovarne Avtomobilov Maribor)", robnim rezervama,
obrambenoj spremnosti, posebnim vozilima (sjetimo se koliko su kod Gunje bili
korisne prastare sovjetske amfibije koje je netko mudro ostavio u sastavu Hrvatske
vojske). Ljudi vole instant rješenja, političari nude instant rješenja, a država
građena na instant rješenjima je kao kula od pijeska – može izgledati impozantno do
prvog vala.

Država je tu da rješava infrastrukturu, a ne da prodaje sir i ulje

Imamo državu već 30 godina, a nismo naučili što država znači. Država znači
postojanje kvalitetne osnovne infrastrukture – pruga, cesta, ali i škola i bolnica
(državnih i privatnih). Država znači kvalitetne temeljne javne službe. Država znači
postojanje zgrada bolnica rađenih po standardima da prežive potres i nastave
služiti onome za što su predviđene. Država nije i ne treba služiti za vječne
garancije i subvencije brodogradnji ili nacionalnom avioprijevozniku. Ako netko ima
poslovni interes – gradit će brodove i organizirati avioprijevoz i bez države.
Država nije tu da bi gradila velike dvorane za profesionalni sport (kome se gradi –
osnuje firmu i uloži vlastiti kapital), a država nije tu ni da bi gradila
nacionalni stadion (opet, tko ga smatra važnim – prikupi privatni kapital i gradi).

Nismo naučili prioritete. A u međuvremenu smo se i dodatno pogubili. Država,

umjesto da rješava infrastrukturu i pusti privredu neka se razvija, uhvatila se
prodaje sira i maslinovog ulja te sufinanciranja propalih industrija. No, neka nam
ovaj potres bude pouka – kada netko pred naredne izbore počne o novim stadionima
ili spomenicima, ili državnim garancijama gubitašima, ili kakvom sličnom ulaganju
narodnog novca, prvo pitajmo – zadovoljavaju li lokalna bolnica, lokalni vrtić i
lokalna škola protupotresne standarde. Ako da, možemo dalje, ako ne, posložimo
prioritete. Postanimo – država. U dobro posloženoj državi bolnice su one koje
izdržavaju i najjači potres koji se može razumno predvidjeti.