JU SREDNJA MEDICINSKA ŠKOLA JEZERO - SARAJEVO

________________________________________________________________

MATURSKI RAD IZ PREDMETA NEUROPSIHIJATRIJA

TEMA: PTSP – Posttraumatski stresni poremećaj

Mentor: Učenica:

__________________________________________________________________

Sarajevo, mart 2020. godine

SADRŽAJ

UVOD .............................................................................................................................................3
1. Simptomi PTSP-a........................................................................................................................5
2. Dijagniza posttraumatskog stresnog poremećaja.........................................................................8
2.1. Amigdala................................................................................................................................9
2.2. Hipotalamo – hipofizno – adrenalna os (HPA)....................................................................10
3. Liječenje PTSP-a.......................................................................................................................11
3.1. Psihoterapija PT...................................................................................................................11
3.2. Medikamentozna terapija.....................................................................................................14
4. Posttraumatski poremećaj kod djece..........................................................................................15

ZAKLJUČAK..............................................................................................................................18
LITERATURA.............................................................................................................................19
KOMENTAR................................................................................................................................20

2
UVOD

Posttraumatski stresni poremećaj F43.1 a koji je kasnije nazvan PTSP je prema međunarodnoj
klasifikaciji bolesti svrstan pod kategoriju reakcija na teški stres i poremećaje prilagođavanja
(ICD-10, 1992), a prema najnovijoj reviziji dijagnostičkog i statističkog priručnika za mentalne
bolesti (DSM 5) u skupinu poremećaja povezanih s traumom i stresom. Iako obuhvaćaju različite
simptome, ovoj je skupini poremećaja zajednička izloženost traumatičnom događaju/ima, kao
eksplicitni dijagnostički kriterij.

PTSP nastaje kao posljedica izloženosti ekstremnom stresoru koji djeluje na sve osobe, događaju
ugroženosti vlastitog ili tuđeg fizičkog integriteta, pri čemu osobu mogu, ali ne moraju
preplaviti: osjećaj bespomoćnosti, intenzivnog straha i užasnutosti. Čak i sama vijest o bliskoj
osobi koja je proživjela ovakav događaj ili pak ponovljena izravna izloženost averzivnim
detaljima traumatičnih događaja može potaknuti jednaku reakciju.

Posttraumatski stresni poremećaj (PTSP) predstavlja anksiozni poremećaj koji se javlja kod

određenih osoba nakon svjedočenja ili proživljavanja opasnog događaja. Osobe koje pate
od posttraumatskog stresnog poremećaja imaju napetost i strah čak i kada nisu više u opasnosti.
Bilo koja osoba može oboljeti od posttraumatskog stresnog poremećaja i u bilo kojem periodu
života. Neke od osoba koje su na riziku da obole od posttraumatskog stresnog poremećaja su
ratni veterani, osobe koje su preživljele fizički ili seksualni napad, zlostavljanje, nesreće,
prirodne katastrofe kao I druge teže događaje.

Ipak, osoba ne mora preživjeti opasan događaj da bi oboljela od posttraumatskog stresnog

poremećaja. Pojedini ljudi obole od ovog poremećaja nakon što im se prijatelji ili član porodice
suoči sa opasnošću ili bude povrijeđen. Iznenadna, neočekivana smrt drage osobe može biti
uzrok pojave posttraumatskog stresnog poremećaja.
Elementarne katastrofe i ratne situacije oduvijek su pratile čovjeka kroz njegovu historiju. One
su svojim razornim efektima ugrožavale njegovu egzistenciju i nanoseći mu ogromne materijalne
štete. U tim uslovima čovjek je ugrožen raznovrsnim psihofizičkim opterećenjima. U stresnim
situacijama, posebno u slučaju upotrebe atomskog naoružanja, čovjek je još više ugrožen
raznovrsnim ratnim opterećenjima. U stresnim situacijama ličnost reaguje individualnim,

3
grupnim i masovnim psihološkim i sociopsihološkim reakcijama. U suzbijanju straha, panike i
svih drugih oblika neprilagođenog ponašanja u tim uslovima, neophodno je već u doba mira
izgraditi racionalne efikasne programe zaštite mentalnog zdravlja ljudi. Dijagnostika
posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP) je složen postupak i niz radova ukazuje na
poteškoće vezane uz procjenu postojanja i izloženosti traumatskom događaju te pouzdanosti i
validnosti procjene traumatskog događaja.

Jedna od poteškoća jest i u tome što se podaci koji su potrebni za postavljanje dijagnoze u
značajnoj mjeri oslanjaju na subjektivno bolesnikovo iznošenje simptoma te ih je ponekad teško
provjeriti. To se posebno odnosi na mogućnost da pojedinci svjesno dobiju pojedine simptome, u
smislu simuliranja simptoma na način koji odgovara njihovoj predodžbi simptoma bolesti, kako
bi time postigli određenu sekundarnu dobit ili korist. Posebno je potreban oprez ako su uključeni
administrativni, rentni ili forenzični ishodi koji mogu uticati na pouzdanost podataka koje
kliničar može dobiti.

4
1. Simptomi PTSP-a

Simptomi i potpuno razvijena klinička slika posttraumatskog stresnog poremećaja mogu se

pojaviti odmah nakon stresnog događaja, ubrzo nakon njega ili nakon više godina. Ponekad su
potrebne godine da se razvije potpuna slika PTSP-a.

Posttraumatski stresni poremećaj ima mogućnost da uzrokuje brojne simptome koji se grupišu u

tri kategorije:

1. Simptomi ponovnog preživljavanja:

• Slike iz prošlosti (flashbacks) - ponavljano preživljavanje traume, uključujući i fizičke
simptome poput brzog udaranja srca i znojenja
• Noćne more
• Zastrašujuće misli
Simptomi ponovnog preživljavanja traumatičnog iskustva često uzrokuju probleme u
svakodnevnom životu oboljele osobe. Oni mogu biti pokrenuti iz vlastitih osjećaja i misli
oboljele osobe. Osim toga, okidači simptoma ponovnog preživljavanja također mogu biti riječi,
predmeti ili situacije koje podsjećaju na traumatični događaj.

2. Simptomi izbjegavanja koji podrazumijeva:

• Izbjegavanje lokacija, događaja ili predmeta koji podsjećaju na traumatični iskustvo
• Osjećaj emocionalne tuposti
• Snažni osjećaji krivnje, depresije ili brige
• Gubljenje interesa za aktivnosti koje su ranije bile predmet interesovanja
• Poteškoće prilikom sjećanja na opasni događaj

5
 Slika 1: Simptomi izbjegavanja kod vojnika

Izvor: http://www.istrazime.com, pristup 1.3.2020.

Stvari koje podsjećaju osobu na traumatični događaj mogu pokrenuti simptome izbjegavanja, te
uzrokovati da osoba promijeni vlastitu rutinu. Naprimjer, nakon teške saobraćajne nesreće, osoba
koja inače vozi automobil može to početi izbjegavati.

3. Simptomi pretjerane uzbuđenosti:

• Osoba se lako preplaši
• Osjećaj napetosti ili osjećaj da je osoba “na rubu”
• Poteškoće sa spavanjem, i/ili ispadi bijesa
Simptomi pretjerane uzbuđenosti su obično konstantni i ne pokreću ih samo stvari koje
podsjećaju na traumatični događaj. Osoba se može osjećati ljutom i pod stresom, jer ovi
simptomi otežavaju obavljanje svakodnevnih zadataka, kao i spavanje, jedenje ili koncentriranje.

PTSP se prema trajanju i početku simptoma dijeli na: akutni, hronični i s odgođenim početkom.
Kada simptomi traju traje kraće od tri mjeseca dijagnosticira se akutni, a duže od tri mjeseca
hronični PTSP. PTSP s odgođenim početkom javlja se rjeđe, a karakteriziran je, produženim
latentnim periodom, pojavom simptoma nakon više od šest mjeseci od traumatskog događaja.
Kod PTSP-a s odgođenim početkom simptomi se mogu pojaviti i odmah nakon traumatskog

6
događaja, ali je njihovo očitovanje takvo, da klinička slika pacijenta tek nakon šest mjeseci
udovoljava dijagnostičkim kriterijima. Simptomi su grupirani u četiri kategorije.

(1) ponovljeno proživljavanje traume. Psihodinamska teorija koju je predložio teoretičar

Horowitz govori da se traumatski događaj konstantno ponavlja u svijesti osobe, ali postaje toliko
bolan da se ili svjesno potiskuje ili dolazi do represije. Vjeruje se da osoba ima unutarnje borbe
sa integracijom (davanja smisla) traume u njezina postojeća uvjerenja o sebi i svijetu. Ponovljeno
proživljavanje traume dominantno se odnosi na nevoljko proživljavanje traumatskog događaja,
tzv. “flashbackovi” u vidu uznemirujućih snova, slika, misli, disocijativnih “flashbackova”
(ponovno proživljavanje traumatičnog događaja kao da se odvija “ovoga” trenutka) iluzija i
halucinacija. Laboratorijsku potvrdu disocijativne i uznemirujuće simptomatike izazvane
podražajima povezanim sa traumatičnim događajem ili onima koji na njega podsjećaju ostvarili
su McNally i saradnici koji su proveli ispitivanje Stroop testom na veteranima iz Vijetnama sa
PTSP-om i veteranima bez njega. Na tom ispitivanju, sudioniku su prikazane riječi u različitim
bojama, pri čemu je morao u što kraćem vremenskom roku imenovati boju, a ne riječ koja je bila
prikazana. Interferencija je mjerena kao usporavanje odgovaranja, a pojavljuje se zbog sadržaja
riječi. Korištene su riječi iz različitih kategorija - pozitivne, neutralne, opsesivnokompulzivne i
PTSP. Veterani sa PTSP-om bili su sporiji od onih bez njega, ali samo na riječima iz PTSP
kategorije riječi. Isti učinak se pokazao kod žrtvi silovanja.

(2) izbjegavanje podražaja povezanih s traumom i kočenje odgovora. Teoretičari učenja

pretpostavljaju da poremećaj proizlazi iz klasičnog uvjetovanja straha. U slučaju silovanja,
primjerice, žena može početi osjećati strah hodajući kroz određeno susjedstvo koje joj prethodno
nije izazivalo sekundarne misli, upravo zbog toga što je tamo preživjela napad. Na temelju tog
klasično uvjetovanog straha, nastalo je izbjegavanje kao negativno potkrepljenje, tj. smanjenje
straha koje proizlazi iz toga da se izbjegava postojeći podražaja. U svom značenju, PTSP je
primjer dvofaktorske teorije signaliziranog izbjegavanja koju je predložio Mowrer. Tako su
osobe s PTSP-om sklone izbjegavanju misli, osjećaja, razgovora vezanih ili sličnih
traumatskome i godišnjica traumatskih događaja.

(3) negativne promjene u kogniciji i raspoloženju vidljive su u raznim oblicima selektivne

amnezije u vidu teškoća prizivanja informacija iz eksplicitnog pamćenja traumatskog događaja
7
ili nekih njegovih aspekata; ekstremno negativnim stavovima i očekivanja spram sebe ili okoline;
te hroničnom negativnom raspoloženju i anhedoniji.

(4) u osoba s PTSP-om su prisutni i simptomi povećane pobuđenosti. Biološka teorija drži da
trauma oštećuje noradrenergički sustav, povećavajući razinu noradrenalina (norepinefrina) i tako
potičući “afektivnije” reakcije, koje se mogu manifestirati kao iritabilnost i izljevi bijesa (s malo
ili bez provokacije), te samodestruktivno ponašanje. Prisutni su još i hipervigilnost s
hipotenacitetom, poremećaji spavanja, te otežano koncentriranje, socijalno, radno, normalno
funkcioniranje općenito. Zbog čestog komorbiditeta PTSP-a i blage ozlijede mozga, potresa
mozga, raznih oblika anksioznih i depresivnih stanja, simptomi su često isprepleteni, dodatno
otežavajući diferencijalnu dijagnozu.

2. Dijagniza posttraumatskog stresnog poremećaja

Za posttraumatski stresni poremećaj dijagnozu postavlja ljekar koji ima iskustva u pomaganju

osobama sa mentalnim oboljenjima, odnosno psihijatar i psiholog. Da bi se postavila dijagnoza,
pacijent mora imati simptome tokom najmanje jednog mjeseca.
Ti simptomi su:
• Najmanje jedan simptom ponovnog preživljavanja
• Najmanje tri simptoma izbjegavanja
• Najmanje dva simptoma pretjerane uzbuđenosti
• Simptome koji osobi otežavaju svakodnevni život, odlazak u školu ili na posao, druženje sa
prijateljima ili obavljanje važnih zadataka.

Slika 2: Primjer simptoma izbjegavanja kod vojnika

8
 Izvor: http://www.istrazime.com, pristup 1.3.2020.

Biološki supstrati PTSP-a Patofiziologija PTSP-a primarno se veže uz disfunkciju sistema

regulacije straha. Strah je “bihevioralna adaptacija koja omogućava organizmima da detektiraju i
odgovore na prijetnju”. PTSP kao takav uključuje pojačano učenje straha, te nesposobnost
oblikovanja afektivih odgovora na podražaje koji više nisu prijetnja, a očituje u izbjegavanju
vanjskih i unutarnjih znakova koji podsjećaju na traumatski događaj, kao i neadekvatna “top-
down” regulacija, te pojačana reaktivnost.

2.1. Amigdala

S amigdalom su povezani pojačano učenje i reakcija na znakove stresora. Amigdala se, kao
ključna struktura u unutarnjim krugovima regulacije straha, smatra centralnom strukturom u
razvoju i održavanju simptoma PTSP-a. Zabilježena je njezina hiperaktivacija na nadolazeći
stimulus, a dominantne teorije uzrok tome pripisuju disfunkciji “top-down” regulacije, inhibicije
amigdale i limbičkog sistema od strane preforntalnog korteksa. Ta redukcija inhibicije od strane
prefrontalnog korteksa povezana je s hipoaktivacijom prednjeg cingularnog korteksa i
medijalnog sektora orbitofrontalnog korteksa. Objašnjenje hipoaktivacije prednjeg cingularnog
korteksa pak između ostalog obuhvaća i smanjenje njegovog volumena, koje je zabilježeno i u
subkalozalonom korteksu i prefrontalnom korteksu, koji direktno regulira rad amigdale.

9
2.2. Hipotalamo – hipofizno – adrenalna os (HPA)

Uslijed povećanog lučenja kateholamina izraženu psihološku reaktivnost prati i pojačan

neuroendokrini odgovor u vidu pretjeranog lučenja kortizola, koji se dovodi u vezu s
depresivnim stanjima. Primjerice, nedavne studije u štakora pokazuju da su medijalni frontalni i
prednji cingularni korteks, smanjeni u osoba koje boluju od PTSP-a, uključeni u
glukokortikoidnu regulaciju, što ih čini jednim od uzroka disregulacije HPA osi u ljudi.

Postoje dokazi i o vezi između cirkulirajućih glukokortikoida i hipokampalne morfologije.

Sukladno ulozi hipokampusa u aktivnoj modulaciji HPA osi, preko negativne povratne sprege
koja uključuje vezanje glukokortikoida na receptore hipokampusa, volumen hipokampusa tipično
je obrnuto proporcionalan nivou glukokortikoida.

Ovo primarno ocrtava smanjenu negativnu povratnu spregu HPAosi u životinja s reduciranim
volumenom hipokampusa. U animalnih modela, izloženost stresu rezultira povećanim nivoom
glukokortikoida i slabom negativnom povratnom spregom, te smanjuje broj i zapremina
hipokampalne astroglije. Studije na svinjama izloženim hroničnom stresu pokazale su da je
bazalni nivo kortizola obrnuto proporcionalan zapremini i broju neurona lijevog hipokampalnog
gyrusa dentatusa ali ne i desnog, što je u skladu s nalazima relativno većeg smanjenja donjeg
lijevog temporalnog režnja u osoba oboljelih od PTSP-a.

Hiperaktivnost amigdale i smanjenje hipokampusa dodatno povezuju nalazi smanjene gustoće

hipokampalnih astrocita u muških rovki koje su pod velikim psihosocijalnim stresom, koja je
snažno korelirana s volumenom hipokampusa. Redukcija hipokampalne zapremine nastaje kao
posljedica visokih doza glukokortikoida tijekom dužeg vremenskog perioda. Suprotno
navedenom, studija zdrave djece prije ulaska u adolescenciju ne pokazuje povezanost između
bazične razine kortizola i općeg volumena hipokampusa, dok subregionalna analiza pokazuje
značajnu obrnuto proporcionalnu vezu između bazične razine kortizola i lateralnog aspekta
prednjeg, srednjeg i stražnjeg hipokampusa, s najvećim naglaskom na CA1 regiju. Hronično
visoke razine kortizola mogu biti zamagljene njegovom niskom razinom, koja je tek rezultat
kronične adaptacije HPA osi.

10
Kontroverza oko razine kortizola i dalje se nastavlja. Bitno je naglasiti mogućnost da su efekti
kronične izloženosti glukokortikoidima reverzibilni. Nakon pada nivoa kortizola do normalnih
razina u pacijenata tretiranih za Cushingov sindrom, dolazi do povećanja volumena
hipokampusa, koji je praćen funkcionalnim poboljšanjem verbalnog učenja.

3. Liječenje PTSP-a

Za PTSP važeće terapijske smjernice uključuju edukaciju i psihosocijalnu podršku,

psihoterapijsko liječenje i primjenu psihofarmakoloških metoda liječenja. Kada god je to
moguće, dakle kada su simptomi blagi i kad nema komorbidnih poremećaja, valja dati prednost
psihoterapiji pred psihofarmakoloških metoda liječenja. Kada pak se radi o srednje teškom i
teškom PTSP-u s komorbidnim poremećajem najčešće je potrebna kombinacija psihoterapija,
farmakoterapije i psihosocijalnih metoda liječenja.

3.1. Psihoterapija PT

Postupak dijagnosticiranja PTSP-a uključuje intervju, mjerenja općih intelektualnih sposobnosti,

specifičnih kognitivnih funkcija, crta ličnosti i osobnosti, te opažanje ponašanja, govora i
emocionalnih stanja. Pri tome se rabe standardizirani upitnici poput MMPI-II-a (Minnesota
Multiphasic Personality Inventory-2), STAI-a (State-Trait Anxiety Inventory), BDI-a (Beck
Depression Inventory), Horowitzeovog upitnika nametajućih misli i Zungove skale za ispitivanje
strahova.

Slika 3: Postupak dijagnosticiranja PTSP-a uključuje intervju

11
 Izvor: www.vidi.hr, pristup 1.3.2020.

Svi program terapije imaju isti cilj a to je nastojanje pomoći žrtvi da okonča reakcije na stres,
stekne perspektivu, te se vrati konstruktivnom životu. Do sada se najuspješnije poakzala terapije
kognitivno-bihevioralna terapija i farmakoterapija, iako pojedini klinički radovi često ukazuju na
nedjelotvornost kognitivno-bihevioralne terapije u liječenju PTSP-a kod odraslih.

Odlični rezultati na kognitivnobihevioralnoj terapiji dobivaju se kombinacijom terapije izlaganja

i kognitivnog restrukturiranja, posebno kod ženskih žrtava seksualne traume, bilo da se radi o
djetinjstvu ili odrasloj dobi. Relativno novi oblik terapije izlaganja je desenzitizacija pokreta
očiju i ponovno procesiranje, u kojoj klijent ritmično pomiče oči iz jedne u drugu stranu za
vrijeme preplavljivanja njegove svijest slikama objekata i situacija koje obično nastoji izbjeći.

U literaturi se navodi još jedan pristup u kognitivno-bihevioralnoj terapiji koji se oslanja na više
aspekata ekstremnih stresnih reakcija, a uključuje relaksaciju, racionalno-emotivnu terapiju i
učenje vještina rješavanja problema. Kod farmakoterapije za liječenje PTPS-a, koriste se
sertraline (Zoloft) i paroxetine (Paxil), koji su selektivni inhibitori ponovne pohrane serotonina
(SSRI). Antidepresivi mogu smanjiti pojavljivanje noćnih mora, paničnih napada,
“flashbackova” i depresivnosti. Horowitzev psihodinamski pristup u liječenju PTSP-a, fokusira
se traumatski događaj. Kroz ponovno prepričavanje traumatskog događaja uz pomoć terapeuta,

12
pacijent postiže sve bolji osjećaj povezanosti sa samim sobom, razvija obranu i suočava se sa
stresom te uspješnije modulira intenzivne emocije koje se javljaju tokom terapije. Uobičajen
terapijski oblik za osobe s blagim do umjerenim PTSP-om jeste grupna terapija. U njoj pacijenti
mogu pričati o svojim traumatskim iskustvima, simptomima i funkcionalnim deficitima sa
osobama koje su proživjele slična iskustva. Često je opiranje grupnoj terapiji u pacijenta s
umjerenim i teškim PTSP-om, pa je ona kada mogućnosti dozvole individualna. 10-20% osoba
koje prožive traumatični događaj razviju PTSP, a vjerojatnost remisije je vrlo mala u onih koji 1-
2 godine nakon događaja još uvijek pokazuju simptome. Nadu pružaju eksperimentalna
istraživanja sa D-cikloserinom zbog njegove učinkovitosti u suzbijanju straha, npr. suzbijanja
straha od visina. U kombinaciji sa kognitivno-bihevioralnom terapijom mogao bi pomoći proces
gašenja straha.

Glavni tretman liječenja za osobe sa posttraumatskim stresnim poremećajem

podrazumijeva psihoterapiju (terapiju razgovorom), lijekove, ili oboje. Svaka osoba je različita i
zbog toga metode liječenja koje su djelotvorne za jednu, ne moraju neophodno biti djelotvorne i
za drugu osobu. Važno je da pacijenta oboljelog od posttraumatskog stresnog poremećaja liječi
zdravstveni radnik koji ima iskustva sa liječenjem PTSP-a. Neke osobe sa posttraumatskim
stresnim poremećajem trebaju isprobati različite tretmane da bi se utvrdilo šta najbolje djeluje za
njihove simptome.

Kako bi se uspješno suprostavili stresnim situacijama neophodno je u mirnodopskim uslovima

izgraditi efikasan program preventivnih mjera zaštite mentalnog zdravlja koji će uticati na
neposredno jačanje odbrambenih snaga ličnosti. Pojedinca i grupu treba osposobljavati da
uspješno savladavaju strah u stresnim situacijama koje uvijek donose psihičke krize i traume.
Psihoterapija je terapija “razgovorom”. Podrazumijeva razgovor sa stručnjakom za mentalno
zdravlje u cilju liječenja mentalnog oboljenja. Psihoterapija se može odvijati u četiri oka ili u
grupi. Istraživanja pokazuju da podrška porodice i prijatelja može biti važan dio terapije.
Osobama sa posttraumatskim stresnim poremećajem mogu pomoći različiti oblici psihoterapije.
Ljekar ili psiholog može kombinovati različite terapije zavisno od potreba pacijenta.

Jedna od korisnih terapija jeste kognitivna bihevioralna terapija, koja se sastoji od nekoliko
dijelova:
13
• Terapija izlaganja. Ova terapija pomaže ljudima da se suoče sa izvorom svoga straha te da ga
kontrolišu. Tokom ove terapije, oboljele osobe izlažu se traumi koju su preživljeli na siguran
način. Koriste se metode zamišljanja, pisanja ili posjete mjestima gdje se događaj desio.
• Kognitivno restruktuiranje. Ova terapija pomaže pacijentima da se izbore sa ružnim
uspomenama. Ponekad, ljudi se sjećaju određenog događaja drugačije u odnosu na to kako se on
zaista desio. Oni mogu osjećati krivnju ili stid u vezi s nečim što se nije desilo njihovom
krivicom. Terapeuti pomažu osobama sa posttraumatskim stresnim poremećajem da se sjećaju
onoga što se desilo na realističan način.
• Trening inokulacije stresa. Ova terapija ima za cilj da umanji simptome posttraumatskog
stresnog poremećaja podučavajući pacijente kako da umanje anksioznost. Poput kognitivnog
restruktuiranja, ovaj oblik liječenja pomaže da se pacijenti sjećaju preživljenih događaja na zdrav
način.

3.2. Medikamentozna terapija

Američka Uprava za hranu i lijekove (FDA) odobrila je dva lijeka za liječenje odraslih osoba sa
posttraumatskim stresnim poremećajem:
• sertralin (Zoloft)
• paroksetin (Paxil)
Oba ova lijeka su antidepresivi, koji se također koriste za liječenje depresije. Oni, također, mogu
držati pod kontrolom simptome posttraumatskog stresnog poremećaja poput osjećaja tuge, brige,
ljutnje i ravnodušnosti. Uzimanje ovih lijekova može olakšati uspješan prolazak kroz
psihoterapiju.
Ljekari također mogu propisati druge vrste lijekova. Međutim, ne postoji dovoljno informacija o
djelotvornosti ovih lijekova kod osoba sa posttraumatskim stresnim poremećajem.
• Benzodijazepini. Ovi lijekovi mogu se davati pacijentima radi opuštanja i boljeg sna. Osobe
koje uzimaju benzodijazepine mogu imati probleme sa memorijom ili postati ovisni o
lijekovima.
• Antipsihotici su lijekovi koji se obično daju osobama sa drugim mentalnim poremećajima,
poput šizofrenije. Osobe koje uzimaju antipsihotike mogu dobiti na težini i na većem su riziku od
srčanih oboljenja i dijabetesa.
• Drugi antidepresivi. Poput sertralina i paroksetina, antidepresivi fluoksetin (Prozac) i
14
citalopram (celexa) mogu pomoći osobama sa posttraumatskim stresnim poremećajem kada je u
pitanju smanjivanje napetosti ili osjećaja tuge. Kod osoba sa posttraumatskim stresnim
poremećajem koji također pate od drugih anksioznih poremećaja ili depresije, antidepresivi
mogu biti od koristi za smanjivanje simptoma ovih dodatnih oboljenja.

4. Posttraumatski poremećaj kod djece

Ponavljana trauma u životu odraslih erodira strukturu već formirane ličnosti, a kontinuirana
traumatizacija u djetinjstvu formira i deformiše ličnost. Patološka sredina u djetinjstvu podstiče
razvoj naročitih sposobnosti, kreativnih i destruktivnih. Ona potpomaže razvoj abnormalnih
stanja svijesti u kojima prestaju da važe uobičajeni odnosi tijela i duha, stvarnosti i mašte, znanja
i pamćenja.

Slika 4: Razvoj abnormalnih stanja svijesti

Izvor: www.vidi.hr, pristup 1.3.2020.

Stresogeni mogu biti različiti događaji počevši od onih u porodičnoj sredini u kojoj dijete
odrasta, pa do onih koje imaju karakter katastrofa širokih razmjera. Neki od najčešćih izvora
traume u ratu za djecu i omladinu su: gubitak oca ili majke, bliskoh osoba, ledanje nasilja nad
ljudima, granatiranje, gubitak doma, nedostatak vode i drugo.
15
Procjena djece i adolescenata koji imaju simptome posttraumatskog stresnog poremećaja počinje
sa dijagnozom. Najbolji indikator je trajanje problema. Simptomi posttraumatskog stresnog
poremećaja koji se javljaju više od tri mjeseca i dalje ukazuju na posttraumatski stresni
poremećaj. 

Djeca sa posttraumatskim stresnim poremećajem obično imaju multiple probleme kao što je

edukativni neuspjeh i oštećenje socijalnog funkcionisanja. Konačni dio generalne procjene
uključuje procjenu iz socijalnih izvora a to je procjena majke i nastavnika putem Upitnika o
prisustvu posttraumatskih stresnih reakcija kod djece.

• Kognitivno-bihevioralna procjena – Povezana je sa generalnom procjenom. Važno je da

terapeut pomogne da se identifikuju glavni problemi.
• Emocionalno prepoznavanje i selfmonitring – sastoji se u tome da se pomogne djeci različitih
emocionalnih stanja da povežu ponašanje i misli, da se prisjete događaja i misli u toku traume.
• Samopojačavanje čija je svrha da djeca budu sposobna da pojačaju željeno ponašanje i tako
ostvare osjećaj kontrole nad njihovim simptomima.
• Rješenje socijalnih problema čiji je glavni cilj je dati djetetu poruku da ima više načina
rješavanja problema.
• Smanjivanje depresivnih misli i negativne kognicije. Zasniva se primjeni tehnika za otklanjanje
negativne kognicije depresivnih misli.

U kognitivno-bihevioralnom tretmanu za liječenje posttraumatskog stresnog poremećaja kod

djece i adolescenata majka je centralna tačka. Njen osjećaj je jedan od najvažnijih faktora u
odgoju djeteta pa njeni pogrešni i neadekvatni postupci prenose se na dijete. Ako je majka tužna,
uplašena, depresivna i dijete će biti.

Djetetu je potrebna majka do njegove zrelosti da bi se osamostalilo, osposobilo za život i

uklopilo u normalne životne tokove i pri tome razvilo svoje sposobnosti do optimalnog nivoa.
Dok je dijete manje, majka mu je više potrebna. Kako dijete odrasta, majka mu je potrebma kao
psihološka podrška i ono se sve više osamostaljuje.

16
ZAKLJUČAK

Jedan od najkompleksnijih psihijatrijskih poremećaja jeste posttraumatski stresni poremećaj

(PTSP). Uprkos tome što je prevalencija PTSP-a vrlo visoka i što se PTSP pojavljuje u
komorbiditetu s različitim psihijatrijskim i tjelesnim poremećajima, još uvijek se raspravlja o
validnosti ove dijagnostičke kategorije.

17
U Bosni i Hercegovini PTSP nije samo jedna od dijagnostičkih kategorija, već i više od toga jer
se poistovjećuje s odnosno s ratnom traumom. PTSP utiče i ima posljedice, ne samo na
bolesnika, nego i na njegovu porodicu te šire društveno okruženje.

Posttraumatski stresni poremećaj (PTSP) predstavlja anksiozni poremećaj koji se javlja kod
određenih osoba nakon svjedočenja ili proživljavanja opasnog događaja. Osobe koje pate od
PTSP-a osjećaju napetost i strah čak i kada nisu više u opasnosti.
Simptomi i potpuno razvijena klinička slika PTSP-a mogu se pojaviti odmah nakon stresnog
događaja, ubrzo nakon njega ili nakon više godina. Tri su grupe simptoma PTSP-a: simptomi
ponovnog preživljavanja, simptomi izbjegavanja i simptomi pretjerane uzbuđenosti. Dijagnozu
postavlja ljekar psihijatar ili psiholog na osnovu simptoma koji traju kontinuirano najmanje
mjesec dana.
Glavni tretman liječenja za osobe sa PTSP-om podrazumijeva psihoterapiju (terapiju
razgovorom), lijekove, ili oboje.
Kako bi se uspješno suprostavili stresnim situacijama neophodno je u mirnodopskim uslovima
izgraditi efikasan program preventivnih mjera zaštite mentalnog zdravlja koji će uticati na
neposredno jačanje odbrambenih snaga ličnosti.

Posttraumatski stresni poremećaj relativno je mlado područje istraživanja. Složenost interakcije

priležećih bioloških struktura, kao i komorbiditet uz isprepletenost simptoma s drugim
anksioznim, depresivnim poremećajima i blažim moždanim traumama dodatno otežavaju
diferencijalnu dijagnozu, te u krajnjem slučaju sanaciju simptoma. Trenutne se terapije oslanjaju
upravo na ublažavanju simptoma. Konkretni fiziološki i psihološko mehanizmi nastanka PTSP-a,
uslijed nekonzistentnosti podataka, tek trebaju biti potvrđeni, a porast broja oboljelih
istraživačima diljem svijeta daje dodatan materijal u nadi da će rješenje biti skoro.

LITERATURA

Knjige:

1. Arambašić, L., Vizek-Vidović, V. i Anić, N. (1993). Posttraumatski stresni poremećaj –

Priručnih za psihoterapeute pri susretu s ratnim traumama. Ministarstvo obrane
Republike Hrvatske: Zagreb.
18
 2. Clapp, J. D. i Beck, J. (2012). Treatment of PTSD in Older Adults: Do Cognitive-
Behavioral Interventions Remain Viable?. Cognitive And Behavioral Practice, 19(1),
126-135.

3. Šehović, M. 2000. Putevi neizrecivog, Harfograf, Tuzla

4. Jovićević, M.1985. Duševno zdravlje i stres, GRO „Kultura“. OUR „Radiša Timotić“
Beograd

5. Vodič Posttraumatski stresni poremećaj PTSP za demobilisane branioce i članove

njihovih porodica, Ministarstvo zdravstva Kantona Sarajevo, Sarajevo, 2008.

Internet:

1. http://www.istrazime.com, pristup 1.3.2020.

Komentar nastavnika za pismeno obrazloženje Završnog rada:

19
Ocjena pismenog obrazloženja Završnog rada:________________________________(______)

Potpis ispitne komisije:

Predsjednik:_________________________________

Ispitivač:____________________________________

Član:_______________________________________

20