Professional Documents
Culture Documents
PTSP - Posttraumatski Stresni Poremećaj
PTSP - Posttraumatski Stresni Poremećaj
________________________________________________________________
Mentor: Učenica:
__________________________________________________________________
UVOD .............................................................................................................................................3
1. Simptomi PTSP-a........................................................................................................................5
2. Dijagniza posttraumatskog stresnog poremećaja.........................................................................8
2.1. Amigdala................................................................................................................................9
2.2. Hipotalamo – hipofizno – adrenalna os (HPA)....................................................................10
3. Liječenje PTSP-a.......................................................................................................................11
3.1. Psihoterapija PT...................................................................................................................11
3.2. Medikamentozna terapija.....................................................................................................14
4. Posttraumatski poremećaj kod djece..........................................................................................15
ZAKLJUČAK..............................................................................................................................18
LITERATURA.............................................................................................................................19
KOMENTAR................................................................................................................................20
2
UVOD
Posttraumatski stresni poremećaj F43.1 a koji je kasnije nazvan PTSP je prema međunarodnoj
klasifikaciji bolesti svrstan pod kategoriju reakcija na teški stres i poremećaje prilagođavanja
(ICD-10, 1992), a prema najnovijoj reviziji dijagnostičkog i statističkog priručnika za mentalne
bolesti (DSM 5) u skupinu poremećaja povezanih s traumom i stresom. Iako obuhvaćaju različite
simptome, ovoj je skupini poremećaja zajednička izloženost traumatičnom događaju/ima, kao
eksplicitni dijagnostički kriterij.
PTSP nastaje kao posljedica izloženosti ekstremnom stresoru koji djeluje na sve osobe, događaju
ugroženosti vlastitog ili tuđeg fizičkog integriteta, pri čemu osobu mogu, ali ne moraju
preplaviti: osjećaj bespomoćnosti, intenzivnog straha i užasnutosti. Čak i sama vijest o bliskoj
osobi koja je proživjela ovakav događaj ili pak ponovljena izravna izloženost averzivnim
detaljima traumatičnih događaja može potaknuti jednaku reakciju.
3
grupnim i masovnim psihološkim i sociopsihološkim reakcijama. U suzbijanju straha, panike i
svih drugih oblika neprilagođenog ponašanja u tim uslovima, neophodno je već u doba mira
izgraditi racionalne efikasne programe zaštite mentalnog zdravlja ljudi. Dijagnostika
posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP) je složen postupak i niz radova ukazuje na
poteškoće vezane uz procjenu postojanja i izloženosti traumatskom događaju te pouzdanosti i
validnosti procjene traumatskog događaja.
Jedna od poteškoća jest i u tome što se podaci koji su potrebni za postavljanje dijagnoze u
značajnoj mjeri oslanjaju na subjektivno bolesnikovo iznošenje simptoma te ih je ponekad teško
provjeriti. To se posebno odnosi na mogućnost da pojedinci svjesno dobiju pojedine simptome, u
smislu simuliranja simptoma na način koji odgovara njihovoj predodžbi simptoma bolesti, kako
bi time postigli određenu sekundarnu dobit ili korist. Posebno je potreban oprez ako su uključeni
administrativni, rentni ili forenzični ishodi koji mogu uticati na pouzdanost podataka koje
kliničar može dobiti.
4
1. Simptomi PTSP-a
5
Slika 1: Simptomi izbjegavanja kod vojnika
Stvari koje podsjećaju osobu na traumatični događaj mogu pokrenuti simptome izbjegavanja, te
uzrokovati da osoba promijeni vlastitu rutinu. Naprimjer, nakon teške saobraćajne nesreće, osoba
koja inače vozi automobil može to početi izbjegavati.
PTSP se prema trajanju i početku simptoma dijeli na: akutni, hronični i s odgođenim početkom.
Kada simptomi traju traje kraće od tri mjeseca dijagnosticira se akutni, a duže od tri mjeseca
hronični PTSP. PTSP s odgođenim početkom javlja se rjeđe, a karakteriziran je, produženim
latentnim periodom, pojavom simptoma nakon više od šest mjeseci od traumatskog događaja.
Kod PTSP-a s odgođenim početkom simptomi se mogu pojaviti i odmah nakon traumatskog
6
događaja, ali je njihovo očitovanje takvo, da klinička slika pacijenta tek nakon šest mjeseci
udovoljava dijagnostičkim kriterijima. Simptomi su grupirani u četiri kategorije.
(4) u osoba s PTSP-om su prisutni i simptomi povećane pobuđenosti. Biološka teorija drži da
trauma oštećuje noradrenergički sustav, povećavajući razinu noradrenalina (norepinefrina) i tako
potičući “afektivnije” reakcije, koje se mogu manifestirati kao iritabilnost i izljevi bijesa (s malo
ili bez provokacije), te samodestruktivno ponašanje. Prisutni su još i hipervigilnost s
hipotenacitetom, poremećaji spavanja, te otežano koncentriranje, socijalno, radno, normalno
funkcioniranje općenito. Zbog čestog komorbiditeta PTSP-a i blage ozlijede mozga, potresa
mozga, raznih oblika anksioznih i depresivnih stanja, simptomi su često isprepleteni, dodatno
otežavajući diferencijalnu dijagnozu.
8
Izvor: http://www.istrazime.com, pristup 1.3.2020.
2.1. Amigdala
S amigdalom su povezani pojačano učenje i reakcija na znakove stresora. Amigdala se, kao
ključna struktura u unutarnjim krugovima regulacije straha, smatra centralnom strukturom u
razvoju i održavanju simptoma PTSP-a. Zabilježena je njezina hiperaktivacija na nadolazeći
stimulus, a dominantne teorije uzrok tome pripisuju disfunkciji “top-down” regulacije, inhibicije
amigdale i limbičkog sistema od strane preforntalnog korteksa. Ta redukcija inhibicije od strane
prefrontalnog korteksa povezana je s hipoaktivacijom prednjeg cingularnog korteksa i
medijalnog sektora orbitofrontalnog korteksa. Objašnjenje hipoaktivacije prednjeg cingularnog
korteksa pak između ostalog obuhvaća i smanjenje njegovog volumena, koje je zabilježeno i u
subkalozalonom korteksu i prefrontalnom korteksu, koji direktno regulira rad amigdale.
9
2.2. Hipotalamo – hipofizno – adrenalna os (HPA)
Ovo primarno ocrtava smanjenu negativnu povratnu spregu HPAosi u životinja s reduciranim
volumenom hipokampusa. U animalnih modela, izloženost stresu rezultira povećanim nivoom
glukokortikoida i slabom negativnom povratnom spregom, te smanjuje broj i zapremina
hipokampalne astroglije. Studije na svinjama izloženim hroničnom stresu pokazale su da je
bazalni nivo kortizola obrnuto proporcionalan zapremini i broju neurona lijevog hipokampalnog
gyrusa dentatusa ali ne i desnog, što je u skladu s nalazima relativno većeg smanjenja donjeg
lijevog temporalnog režnja u osoba oboljelih od PTSP-a.
10
Kontroverza oko razine kortizola i dalje se nastavlja. Bitno je naglasiti mogućnost da su efekti
kronične izloženosti glukokortikoidima reverzibilni. Nakon pada nivoa kortizola do normalnih
razina u pacijenata tretiranih za Cushingov sindrom, dolazi do povećanja volumena
hipokampusa, koji je praćen funkcionalnim poboljšanjem verbalnog učenja.
3. Liječenje PTSP-a
3.1. Psihoterapija PT
11
Izvor: www.vidi.hr, pristup 1.3.2020.
Svi program terapije imaju isti cilj a to je nastojanje pomoći žrtvi da okonča reakcije na stres,
stekne perspektivu, te se vrati konstruktivnom životu. Do sada se najuspješnije poakzala terapije
kognitivno-bihevioralna terapija i farmakoterapija, iako pojedini klinički radovi često ukazuju na
nedjelotvornost kognitivno-bihevioralne terapije u liječenju PTSP-a kod odraslih.
U literaturi se navodi još jedan pristup u kognitivno-bihevioralnoj terapiji koji se oslanja na više
aspekata ekstremnih stresnih reakcija, a uključuje relaksaciju, racionalno-emotivnu terapiju i
učenje vještina rješavanja problema. Kod farmakoterapije za liječenje PTPS-a, koriste se
sertraline (Zoloft) i paroxetine (Paxil), koji su selektivni inhibitori ponovne pohrane serotonina
(SSRI). Antidepresivi mogu smanjiti pojavljivanje noćnih mora, paničnih napada,
“flashbackova” i depresivnosti. Horowitzev psihodinamski pristup u liječenju PTSP-a, fokusira
se traumatski događaj. Kroz ponovno prepričavanje traumatskog događaja uz pomoć terapeuta,
12
pacijent postiže sve bolji osjećaj povezanosti sa samim sobom, razvija obranu i suočava se sa
stresom te uspješnije modulira intenzivne emocije koje se javljaju tokom terapije. Uobičajen
terapijski oblik za osobe s blagim do umjerenim PTSP-om jeste grupna terapija. U njoj pacijenti
mogu pričati o svojim traumatskim iskustvima, simptomima i funkcionalnim deficitima sa
osobama koje su proživjele slična iskustva. Često je opiranje grupnoj terapiji u pacijenta s
umjerenim i teškim PTSP-om, pa je ona kada mogućnosti dozvole individualna. 10-20% osoba
koje prožive traumatični događaj razviju PTSP, a vjerojatnost remisije je vrlo mala u onih koji 1-
2 godine nakon događaja još uvijek pokazuju simptome. Nadu pružaju eksperimentalna
istraživanja sa D-cikloserinom zbog njegove učinkovitosti u suzbijanju straha, npr. suzbijanja
straha od visina. U kombinaciji sa kognitivno-bihevioralnom terapijom mogao bi pomoći proces
gašenja straha.
Jedna od korisnih terapija jeste kognitivna bihevioralna terapija, koja se sastoji od nekoliko
dijelova:
13
• Terapija izlaganja. Ova terapija pomaže ljudima da se suoče sa izvorom svoga straha te da ga
kontrolišu. Tokom ove terapije, oboljele osobe izlažu se traumi koju su preživljeli na siguran
način. Koriste se metode zamišljanja, pisanja ili posjete mjestima gdje se događaj desio.
• Kognitivno restruktuiranje. Ova terapija pomaže pacijentima da se izbore sa ružnim
uspomenama. Ponekad, ljudi se sjećaju određenog događaja drugačije u odnosu na to kako se on
zaista desio. Oni mogu osjećati krivnju ili stid u vezi s nečim što se nije desilo njihovom
krivicom. Terapeuti pomažu osobama sa posttraumatskim stresnim poremećajem da se sjećaju
onoga što se desilo na realističan način.
• Trening inokulacije stresa. Ova terapija ima za cilj da umanji simptome posttraumatskog
stresnog poremećaja podučavajući pacijente kako da umanje anksioznost. Poput kognitivnog
restruktuiranja, ovaj oblik liječenja pomaže da se pacijenti sjećaju preživljenih događaja na zdrav
način.
Američka Uprava za hranu i lijekove (FDA) odobrila je dva lijeka za liječenje odraslih osoba sa
posttraumatskim stresnim poremećajem:
• sertralin (Zoloft)
• paroksetin (Paxil)
Oba ova lijeka su antidepresivi, koji se također koriste za liječenje depresije. Oni, također, mogu
držati pod kontrolom simptome posttraumatskog stresnog poremećaja poput osjećaja tuge, brige,
ljutnje i ravnodušnosti. Uzimanje ovih lijekova može olakšati uspješan prolazak kroz
psihoterapiju.
Ljekari također mogu propisati druge vrste lijekova. Međutim, ne postoji dovoljno informacija o
djelotvornosti ovih lijekova kod osoba sa posttraumatskim stresnim poremećajem.
• Benzodijazepini. Ovi lijekovi mogu se davati pacijentima radi opuštanja i boljeg sna. Osobe
koje uzimaju benzodijazepine mogu imati probleme sa memorijom ili postati ovisni o
lijekovima.
• Antipsihotici su lijekovi koji se obično daju osobama sa drugim mentalnim poremećajima,
poput šizofrenije. Osobe koje uzimaju antipsihotike mogu dobiti na težini i na većem su riziku od
srčanih oboljenja i dijabetesa.
• Drugi antidepresivi. Poput sertralina i paroksetina, antidepresivi fluoksetin (Prozac) i
14
citalopram (celexa) mogu pomoći osobama sa posttraumatskim stresnim poremećajem kada je u
pitanju smanjivanje napetosti ili osjećaja tuge. Kod osoba sa posttraumatskim stresnim
poremećajem koji također pate od drugih anksioznih poremećaja ili depresije, antidepresivi
mogu biti od koristi za smanjivanje simptoma ovih dodatnih oboljenja.
Ponavljana trauma u životu odraslih erodira strukturu već formirane ličnosti, a kontinuirana
traumatizacija u djetinjstvu formira i deformiše ličnost. Patološka sredina u djetinjstvu podstiče
razvoj naročitih sposobnosti, kreativnih i destruktivnih. Ona potpomaže razvoj abnormalnih
stanja svijesti u kojima prestaju da važe uobičajeni odnosi tijela i duha, stvarnosti i mašte, znanja
i pamćenja.
Stresogeni mogu biti različiti događaji počevši od onih u porodičnoj sredini u kojoj dijete
odrasta, pa do onih koje imaju karakter katastrofa širokih razmjera. Neki od najčešćih izvora
traume u ratu za djecu i omladinu su: gubitak oca ili majke, bliskoh osoba, ledanje nasilja nad
ljudima, granatiranje, gubitak doma, nedostatak vode i drugo.
15
Procjena djece i adolescenata koji imaju simptome posttraumatskog stresnog poremećaja počinje
sa dijagnozom. Najbolji indikator je trajanje problema. Simptomi posttraumatskog stresnog
poremećaja koji se javljaju više od tri mjeseca i dalje ukazuju na posttraumatski stresni
poremećaj.
16
ZAKLJUČAK
17
U Bosni i Hercegovini PTSP nije samo jedna od dijagnostičkih kategorija, već i više od toga jer
se poistovjećuje s odnosno s ratnom traumom. PTSP utiče i ima posljedice, ne samo na
bolesnika, nego i na njegovu porodicu te šire društveno okruženje.
Posttraumatski stresni poremećaj (PTSP) predstavlja anksiozni poremećaj koji se javlja kod
određenih osoba nakon svjedočenja ili proživljavanja opasnog događaja. Osobe koje pate od
PTSP-a osjećaju napetost i strah čak i kada nisu više u opasnosti.
Simptomi i potpuno razvijena klinička slika PTSP-a mogu se pojaviti odmah nakon stresnog
događaja, ubrzo nakon njega ili nakon više godina. Tri su grupe simptoma PTSP-a: simptomi
ponovnog preživljavanja, simptomi izbjegavanja i simptomi pretjerane uzbuđenosti. Dijagnozu
postavlja ljekar psihijatar ili psiholog na osnovu simptoma koji traju kontinuirano najmanje
mjesec dana.
Glavni tretman liječenja za osobe sa PTSP-om podrazumijeva psihoterapiju (terapiju
razgovorom), lijekove, ili oboje.
Kako bi se uspješno suprostavili stresnim situacijama neophodno je u mirnodopskim uslovima
izgraditi efikasan program preventivnih mjera zaštite mentalnog zdravlja koji će uticati na
neposredno jačanje odbrambenih snaga ličnosti.
LITERATURA
Knjige:
4. Jovićević, M.1985. Duševno zdravlje i stres, GRO „Kultura“. OUR „Radiša Timotić“
Beograd
Internet:
19
Ocjena pismenog obrazloženja Završnog rada:________________________________(______)
Predsjednik:_________________________________
Ispitivač:____________________________________
Član:_______________________________________
20