Allison Pataki - Sisi Mlada Carica

Mojim roditeljima, Libby i Georgeu

Poput tvojih morskih ptica Kružit ću hez počinka, raširenih krila Jer na ovoj zemlji za me mjesta
nema Gdje stala bih i gnijezdo svila.

Carica Elizabeta, austrijska carica Sisi

Kako se lako jasne stvari prometnu u zbrku.

William Shakespeare: San ivanjske noći, Sisina najdraža komedija

 Uvod

Godina je 1853. i Habsburško Carstvo zauzima velik dio Europe, prostire se od granice s
Rusijom na istoku do Italije na zapadu te od sjeverne Njemačke do Balkana na jugu.
Car Franjo Josip, jedan od najmoćnijih nositelja krune, pod svojom vlašću ima više od 35
milijuna duša, uključujući katolike, protestante, Židove i muslimane. Njegovi su ljudi austrijskih,
mađarskih, njemačkih, čeških, hrvatskih, talijanskih, romskih, pa i drugih korijena.
Austrija je ogledni primjer višenarodnog carstva; to je višejezična zajednica koju ne
objedinjuje jedinstvena nacionalnost, religija ni jezik, pa čak ni uzajamna naklonost naroda.
Jedna jedina osoba ujedinjuje ove različite zemlje, ljude i interese: Franjo Josip. Naočiti mladić u
ranim dvadesetima, valovite kestenjaste kose i ozbiljnih plavih očiju, vlada božanskim pravom;
on nije tek puki smrtnik, već slavljeni lik koji je ušao u predaju.
Franjo Josip sjeo je na prijestolje 1848. godine kada revolucije nošene valom liberalnog
idealizma i nacionalnog žara ruše krune diljem Europe. Nigdje taj revolucionarni zanos nije
prigrljen s toliko žestine, a potom zatrt, kao u Austrijskom Carstvu. Gušeći ustanke u Mađarskoj i
Italiji, Franjo Josip preuzeo je prijestolje od bolesnog strica, učvrstio svoj nadzor nad vladom u
Beču, a zatim i nad cijelim Carstvom.
Ali nakon nekoliko godina vladavine, cara je u šetnji Bečom napao mađarski nacionalist,
žarivši mladom Franji Josipu nož u vrat. Cijelo se Carstvo molilo i strepilo dok je car ležao u
bolničkom krevetu, oporavljajući se od uboda. Habsburški im je prijestolonasljednik bio
potrebniji nego ikad.
Svojom pristalom pojavom, dopadljivom osobnošću, i onim najvažnijim, blistavim
kraljevstvom, Franjo Josip plijenio je pozornost nemalog broja mladih dama koje su žudjele
postati njegovom nevjestom.
No najmoćniji savjetnik Franje Josipa nije general ukočena vrata ni brkati birokrat. Osoba
čije savjete Franjo Josip najčešće sluša jest njegova majka. Na kraju krajeva, upravo ga je
nadvojvotkinja Sofija cijelog života pripremala za ovu ulogu i našla načina kako ga posjesti na
prijestolje koje mu nije pripadalo. Ona već ima nevjestu na umu.
Prema majčinu savjetu, Franjo Josip šalje pozivnicu u Bavarsku, gdje njegova mlada
sestrična, Helena, biva prestrašena i počašćena takvim pozivom. Kada se Heleni pridruži njezina
mlađa sestra, živahna petnaestogodišnja djevojka Sisi, nitko od uključenih i ne sluti koliko će im
se životi a bogme i svijet uskoro iz temelja...
 Prolog

Budimpešta, Mađarska 8. lipnja 1867.

»Carice, spremni smo za Vas.«
Ona se okrene, blago kimne i mahne rukom. »Vrijeme je da preuzmem ulogu.« Promiče
ruke kroz rukave. Svileno ruho, znalački skrojeno i saliveno, ovije joj obline. Ali, još uvijek
se nije navikla na težinu tih stvari. Teže su, čini joj se, od vlastitog umornog tijela.
Posvuda oko nje, strka uzrujanih slugu i brbljavih dvorjana, zuje poput pomahnitalih
pčela u košnici okružujući svoju prevažnu maticu.
»Podigni joj suknju!«
»Pazi na skuti«
» Vrijeme je!«
»Ne može već biti«
»Jeste li spremni, carice Elizabeta?« Pred njom stoji carski frizer, prstima pridržava
starodrevnu krunu, dijamanti svjetlucaju u odsjaju svijeća. Istančana poput niti paukove mreže. A
ipak, dovoljno postojana da preživi stoljeća, da nadživi kraljevske glave na kojima je počivala.
Glave koje su sada balzamirane, sijedih i otpalih vlasi.
»Spremna sam.« Kimne i spusti bradu kako bi joj položio dijademu na tamnozlatne
kovrče — kovrče koje su proglasili najvrjednijim krunskim draguljima cijele habsburške
zbirke. Kovrčama kojima je, kažu, osvojila carevo srce.
S krunom na svome mjestu, podigne pogled i ugleda u zrcalu svoju cijelu figuru. Zaista
plijeni poglede, i sama to mora priznati.
Haljina je od bijelog i srebmkastog brokata, urešena nizovima dijamanata, ušivena kako
bi pristajala njezinu tankom stasu. Dug plašt od bijela satena u naborima joj pada s ramena,
a zatim se spušta do poda. No oni joj vazda žele vidjeti lice, više od ijednog carskog veza ili
starodrevne tijare. Svi su čuli za njezine kose oči boje meda. Njezine glatko zaobljene
jagodične kosti. Njezine usnice, usnice za koje je car jednom rekao da su »svježe poput jagoda.«
Car. Srce joj divlje poskoči u grudima. Bože, kako je umorna. Hoće li imati snage i preživjeti
ovaj dan.
Začuje kucanje od čega joj srce ponovno zatreperi. Podigne pogled i upre ga u teška,
hrastova vrata. Koji je od njih s druge strane? Je li car? Š... on? Od te joj se pomisli obrazi
zažare na što se prekori. I nakon svega što je prošla, još uvijek se zarumeni poput kakve
šesnaestogodišnje djevojke kad pomisli na njega, na spomen njegova imena. Ni zbog
vlastitog muža obrazi joj se ne žare takvim grimiznim rumenilom.
Vrata se polako otvaraju, hripaju poput troma stražara probuđena iz ponoćne straže
nakon previše popijena piva. U trenu, ona ugleda njega, i on ugleda nju. Odmjeri ju. Na licu mu
može pročitati da mu je oduzela dah, on izgleda poput preneražene životinje.
»Sisi«, jedino je što može izustiti. Visoko podigne ruke i raširi ih, kao da će je privući k
sebi. Uto se pribere, primijeti užurbane sluge oko sebe.
»Vaše Visočanstvo.« Pročisti grlo. »Jeste li spremni?«
Ona udahne, zapitavši se. Je li spremna? Ne. Valjda nikad nije ni bila spremna. U tome je
bio problem, nije li? No onda podigne glavu i zabaci ramena.
»Jesam«, odgovori i hitro kimne. Krene naprijed. Haljina se vuče — ta je raskoš odveć
teška za njezino iscrpljeno tijelo. Ona uzdahne i nastavi koračati preko sobe.
Već ih može čuti iza zidova. Ne toliko pojedinačna klicanja i uzvike, koliko prigušeno,
postojano bubnjanje. Neprestano. Poput šuma valova na obali: neprekidno, nepopustljivo.
 On joj pruži ruku na što ona promiče svoju pod njegovu, pritisne svoju meku put o
njegovu kruto uštirkanu odoru. Vrata se sada otvaraju šire. Ona trepne, poželi podignuti ruku
u rukavici. Da se zaštiti, da sakrije lice od svih tih uprtih, znatiželjnih pogleda... pogleda kojima
će je proučavati i odmjeravati, kao da im je izložena na pladnju. U njoj uzavre onaj instinktivni,
dobro poznati nagon da potrči, da pobjegne. No onda se suzdrži. Uspravi se.
I tada začuje. »Sisi!«
Udahne. Dok se okreće prema njemu, koristi taj trenutak ne bi li prikupila snagu.
»Vrijeme je.« I bilo je. Napokon, bilo je vrijeme.
I DIO
 1
Dvorac Possenhofen, Bavarska srpanj 1853.

Sisi čučne pa izviri preko zida od grmlja. Pogled joj je bio izoštren, noge spremne skočiti
u trk dok joj je srce tuklo brzinom kojom samo u progonjenog može tući.
»Izađite, kukavice!«
Tek tada Sisi opazi priliku kako prelazi livadu, njezin tamni obris presijecao je pozadinu s
bijelim dvorcem nazupčanim bastionima i modrim nebom, pa se opet šćućuri i zakloni. Brat
Karlo nije ju još bio pronašao te je uzrujano podbadao konja kao da životinju želi podsjetiti tko je
glavni, kad su ga već sestre tako drsko ismijale.
Sisi je promatrala Karla, a čitajući mu misli, njezino je gnušanje raslo: držeći uzde,
umišljao je da je kakav germanski ratnik na pastuhu, spreman jurišati na Mađare ili Poljake gdje
će na bojnom polju požnjeti slavu.
»Karlo Dobrohotni, bavarski vojvoda, zahtijeva da izađete pred svoga gospodara i predate
se!« Promatrao je šumu i premda pogledom nije mogao ustvrditi gdje je Sisi, njegove su je riječi
pronalazile. »Poljubite prsten i udijelit ću vam milost više milosti nego što zaslužujete. Ali,
nastavite li trčati i skrivati se poput miševa, morat ću vas istjerati. A kad vas istjeram, poželjet
ćete da ste se predale!« Konj udari kopitom o tlo, razdražen Karlovim stiskom.
Sisi je dozlogrdilo biti lovina. Nisu bili u ravnopravnu položaju; da je ona mogla zajahati
svoga konja, Bummerla, bila bi gonila Karla sve do bavarske granice, i on je to znao. Ali nije
očekivala da će se morati braniti od brata kad je sa sestrom Helenom bila odlutala prema obali
šumskog jezera, nabrati poljskog cvijeća. »Trebale bismo se predati, Sisi.« Helena čučne pokraj
nje, njezino smrknuto lice oštrih crta obuzimala je zabrinutost. »Čula si ga. U protivnom će
nam zapapriti.«
»Gluposti, Helena.«
Dvije godine mlađi od Sisi, brat je visinom bio gotovo dvaput viši od nje, tijela
trinaestogodišnjaka, nabita od puberteta, piva i kobasica. Pa iako je bila slabija stasom, Sisi je
znala da Karla može pobijediti pameću.
»Da vidimo mi tog strašnog neprijatelja, Karla Dobrohotnog.« Sisi kinine sestri i podigne
glatki, hladni kamen. Helena joj odgovori jecajem.
»Dakle, tako će biti!« zaurla Karlo onkraj šume, s druge strane livade. »Same ste izabrale
svoju kob. A ta kob je boli.« On zarine kožne čizme u slabine konja. Životinja zarže, a Sisi osjeti
kako joj zemlja pod nogama podrhtava.
»Sad smo gotove, Sisi.« Dok je zvuk kopita postajao sve glasniji, Helena se u skrovištu
vrtjela poput ranjene životinje.
»Tiho, Nene.« Sisi ušutka stariju sestru. O, kako bi samo voljela da sad jaše Bummerla!
»Helena, kad kažem trči - trči. Jesi me razumjela?«
»Trči kamo? Ravno u jezero?«
»Ne.« Sisi odmahne glavom. »U drugom smjeru. Preko livade, prema dvorcu.«
»Prema Karlu?.«
»Vjeruj mi, Nene, hoćeš?« Helena zastane, a onda nevoljko kimne. Sisi ponovno izviri
iznad grmlja i opazi kako joj je brat prešao gotovo cijelu livadu. Jahao je prema šumi gdje su
se skrivale, suzivši oči u dva proreza kojima je pretraživao žbunje. Ali nije još otkrio njihovo
skrovište. Sisi nacilja, podižući ruku s kamenom. Karlo je sada već jurišao i kopita su zvučala
poput topovske paljbe. Čekala je, strpljivo, da priđe još bliže. A kad je bio na dometu, Sisi zavitla
kamen što je preciznije mogla.
»Aaah!« Karlo zaječi od bola, zaustavi konja i sklizne sa sedla prije no što će se strovaliti
na tlo. Vidjevši mlaz krvi kako mu lipti iz nosa, Sisi je znala da je pogodila metu.
Sad su morale ugrabiti priliku. »Helena, trčiU zapovjedi Sisi, iskočivši iz čučećeg
položaja. Grabila je prema domu, na drugoj strani polja.
»Ah, ti mala vještice!« Karlo zaurla za Sisi, ali ostane ležati na tlu, osupnut njezinim
napadom.
Srca uznesena vrtoglavim osjećajem pobjede, Sisi je jurila livadom prema velikoj kući.
Njezine je noge možda nisu nosile tako hitro kao što bije nosile Bummerlove, no bile su snažne i
spretne jer se već godinama penjala planinama, plivala u jezeru i skakutala poljima u potrazi za
biljkama i malim životinjama. Poslužit će joj i ponijeti je do utočišta.
Sisi se osvrne preko ramena da provjeri prati li je sestra pa zaviče: Helena, požuri!«
Dograbi sestru za ruku, prisilivši je da drži korak. Njih su dvije dijelile iste roditelje i malo
što drugo. Helena je bila najsretnija kod kuće: učeći jezike, čitajući filozofske knjige, pletući ili
tiho pišući u sjenovitom kutu pokraj vatre. Kad su izlazile vani, uvijek je Sisi vodila glavnu riječ.
Još nekoliko koraka i prešle su livadu, držeći se za ruke. Dašćući, Sisi protrči pokraj
zapanjenog sluge i uleti u predvorje dvorca, s Helenom za petama. Kroz premreženi prozor
ugleda brata koji se bio ponovno uspeo u sedlo i kaskao u smjeru kuće.
»Oče«, poviče Sisi i zatrči se u veliki salon. »Hvala nebesima da ste tu, oče!«
Obamrlo tijelo vojvode Maksimilijana zakrivalo je meko podstavljeni, veliki naslonjač u
kutu zamračene sobe. Uz njegove noge u blatom poprskanim čizmama ležala su i hrkala dva hrta,
a i njihove su šape bile umrljane zemljom. Kad su djevojke utrčale, psi su podigli svoje teške
glave u nehajan pozdrav, ali vojvoda je nastavio hrkati. Iz upaljene lule u njegovu krilu podigao
se oblačić dima, gorjela je zaboravljena.
»Oče, probudite se.« Sisi ukloni vrelu lulu prije no što je progorjela rupu u njegovim
vunenim hlačama i odloži je na stolić. »Probudite se!« Vojvoda zakrklja još jedan izdah pa
se rasani iz duboka drijemeža; dah mu je prodorno i kiselo zaudarao na pivo.
»Oče, Karlo progoni Nene i mene. Molim Vas, probudite se.«
»Što je?« Vojvoda protrlja krvlju podlivene oči ovješenih kapaka.
Sisi oslušne kako joj brat vani reži na sluge: »Kamo su otišle?« Vanjska se vrata otvore i
ona začuje kako Karlo ulazi u veliko predvorje, stupajući čizmama po kamenom podu.
»Ah, Sisi.« Sada se vojvoda Maksimilijan promeškolji u naslonjaču, zureći u nju
zacakljenim očima; bile su iste boje meda kao i Sisine, premda ne i bistre tog
poslijepodneva. »Došla si u pravo vrijeme. Upravo sam učio novu krčmarsku pjesmu.« Vojvoda
je s pospanim smiješkom gledao u svoju najdražu kćer, a zatim podigao kažiprst i zapjevao
veseli, narodni napjev. »Zar su drugi otišli? Već su otišli kućama?« Vojvoda Maks se osvrne,
nemirna pogleda.
Sisi ovjesi ramena začuvši Karlove korake ispred salona. »Oče, molim Vas...«
»Ti mala bijednice, sad ćeš dobiti.« U tom trenutku brat joj se pojavi na vratima. Činilo se
da mu je nos prestao krvariti, no između nosa i usana bio mu se skorio grimizno sjajni, gusti
visurak. »Pogodila si me u lice tim kamenom.«
Sisi se uspravi i okrene bratu u lice: »To si i zaslužio.«
Helena počne cviljeti. »Oče, molim Vas.« No njihov je otac zurio u proplamsaje vatre u
kaminu, s praznom kriglom piva nagnutom nad ustima ne bi li iz nje iscijedio i posljednju kap.
»Sisi, što ćemo?« Helena ustukne od Karla. Sisi ispod glasa opsuje pobjedu koja se
pretvorila u poraz. Trebala je poslušati Helenino zaklinjanje i umoliti Karla; njezin ih je vlastiti
nesmotreni ponos doveo do ovoga.
 »Naučit ću ja vas, podle kučke, da meni ne prkosite.« Osjetivši slabost, Karlo prvo nasrne
na Helenu.
»Miči se od nje!« Sisi stisne ruke u dvije čvrste šake, pripravna zadati prvi udarac prije no
što će, pouzdano, dobiti debele batine. Zatvorila je oči pa nije vidjela kako se na ulaznim vratima
netko pojavljuje.
»A tu ste.« Vojvotkinja Ludovika zašušti ulazeći u salon, dojmljiva pojava u crnoj svih i
krinolini, kose u gustim smeđim uvojcima. Vidjevši majku, Karlo istog trena uzmakne i povuče
se u sjenoviti kut.
»Dobro, svi ste tu.« Vojvotkinja prijeđe sobu u dva hitra koraka i potegne zastore u salonu
podigavši oblak prašine. »Helena, Elizabeta, djevojke, posvuda sam vas tražila.«
»Mama!« Sisi potrči k majci i baci se ususret njezinoj vitkoj, visokoj prilici. Zatvori oči,
ponesena spasenjem.
»Sisi, djevojčice moja. Što je...« Vojvotkinja zastane svrnuvši pogled sa Sisi na izvaljenog
muža i velike, tamne mrlje blata na sagu. »Pogledaj ovo blato!« Ona uzdahne, a onda joj se
ramena stanu podizati i spuštati sa svakim uzrujanim udisajem. »Izgleda da će sluge opet morati
očistit: sag.« Potom, ispod glasa, promrmlja. »A morat ću im reći i da ovdje pobrišu prašinu. I
ove zastore treba popraviti. I moram se sjetiti pitat, što je s kokošima i jajima...«
Ludovika uzdahne pa još jednom potegne potrgani zastor. Za razliku od svog muža koji se rijetko
opterećivao vođenjem kućanstva ili zahtjevima lokalnih seljaka a nipošto i nikako
problemima svoje djece Ludovika je uvijek imala previše zadataka premalo vremena za
izvršavanje.
Vojvotkinja pogleda u kćeri, njih su se dvije skrivale iza nje poput preplašenih mačića, a
zatim u Karlovo krvavo lice. Na njezinu se pak lit u ocrtavalo razumijevanje. Umorno
izdahne gledajući kroz prozor, kao da želi pobjeći iz te mračne, blatom uprljane sobe.
»Gacki,« prozbori Ludovika, odjednom oštrim tonom. »Je li ono tvoj konj u vrtu,
neprivezan?« Majka se Karlu obratila uvriježenim nadimkom koji je, zbog svog glasanja, dobio
još dok je bio u kolijevci. Gacki je bila bavarska riječ za prljavog pijetla u seoskom dvorištu. Sisi
je smatrala da Karlu nadimak odlično pristaje.
»Onda, je li?« Vojvotkinja je ponovila svoje pitanje na koje Karlo nije bio odgovorio. On
je gledao kroz prozor, mumljajući odgovor. Ona ga presiječe.
»Da si odmah otišao k životinji i odveo je u štalu. Ako se ne znaš valjano brinuti za svog
konja, nećeš ga ni imati.«
»Dobro, majko«, Karlo odgovori dok su mu oči boje tinte gorjele od upozorenja upućena
Sisi: Nismo gotovi.
»Taj dječak.« Vojvotkinja svrne pogled sa sina u odlasku i okrene se prema kćerima. »A
vi, djevojke niste ništa bolje. Prljave poput dva kosca.« Vojvotkinja uputi Sisi mrgodan pogled
pregledavajući pruge blata na njezinoj haljini. Ipak, nikad im nije zabranjivala šetnje u šumu
kako bi nabrale cvijeća ili odlaske na jezero, po ribu.
»Stišajte se, Ludovika, jedva čujem što mi govori frau Helgasberg.« Otac je pogledao u
svoju ženu iz naslonjača, načas prekinuvši razgovor koji se, izgledalo je, odvijao u njegovoj
glavi. Sisi se na spomen tog imena snuždi. Frau Helgasberg bila je jedna od očevih najdražih
ljubavnica. To što je sada bez imalo srama izrekao njezino ime nije bilo ništa novo: svi su u kući
znali za nju. Svi su u vojvodstvu znali za nju. Pa ipak, ta besramna i učestala podsjećanja na
očevu nevjeru u Sisi su uvijek izazivala bijes.
Ludovika je, za razliku od nje, bila mirna, ni da bi trepnula. »Maks, što kažete da
prošetamo do jezera?« Vojvotkinja priđe mužu sa strane, podigne jednu od praznih čaša i prinese
ju nosu. S neodobravanjem ju pomiriše pa pokupi i druge prazne krigle.
 »Ustanite, Maks, danas ste protratili dovoljno vremena.« Ludovika slobodnom rukom
povuče vuneni pokrivač s muža, no on ga trgne natrag i spusti ruke u krilo.
»Odbijte!« zareži pri čemu mu iz jednog kuta usta izlete kaplje sline.
»Maks, molim Vas.« Ludovika zadrži mirni, suzdržani ton. Bila je slika i prilika
staloženosti premda je možda osjetila onu istu razdraženost od koje je sada kipjela Sisi.
»Ustanite. Molim Vas.« »Da ste odmah prestali s tim, Ludovika. I ne razgovarajte tako sa mnom
pred našim uvaženim gostima. Barun i ja ćemo dovršiti razgovor.«
Vojvotkinja je promatrala svog napola prisebnog muža, očigledno razmišljajući ima li
smisla nastaviti se prepirati. Onda uzdahne i, okrenuvši se slugi, reče: »Kavu za vojvodu. I to
odmah, molim.« Potom se opet okrene kćerima i pljesne rukama. »Vi djevojke, pođite se oprati.
Odjenite druge haljine i siđite na večeru u nečemu prikladnijem. Vaš otac i ja«, vojvotkinja baci
nezainteresiran pogled u smjeru svog muža, »imamo za vas vijesti.«

»Sisi, divljakušo moja! Helena! Sjednite. Kao i obično, čekamo vas dvije.« Vojvoda se za
večerom činio trezvenijim čemu je zasigurno pridonijela šalica turske kave koju je vojvotkinja
bila stavila preda nj.
Obitelj je sjedila za stolom u sobi za bankete gdje su zidove oko njih resile preparirane
glave soba, losa i žarko narančaste lisice. Trofeji s očevih bezbrojnih odlazaka u lov. Gledajući
ga sada, onako drhtava, krvlju podlivenih očiju,
Sisi je bilo teško zamisliti vojvodu Maksimilijana u lovačkim pothvatima diljem
Bavarske. Pa ipak, o njegovim se lovačkim vještinama naveliko pričalo; malokad bi u
dvorcu Possenhofen proboravio dulje od nekoliko mjeseci, a da nije otišao u još jedan lov. I on
je, kao i Sisi, volio divljinu. Možda čak i više od žena i pića.
»Vaša je majka zahtijevala da se svi dotjeramo za ovu večeru. Što misliš da ima na umu?«
Vojvoda se nasmiješi Sisi, a oči boje jantara vragolasto mu bijesnu od čega djevojčino zamjeranje
ocu učas splasne.
U njihovu neustrojenom kućanstvu, takve službene večere bile su rijetkost. Vojvoda je
rijetko kad navečer bio kod kuće. Majci pak, premda se silno trsila uspostaviti nekakav red u kući
bez gospodara, nije bilo lako držati pod stegom čopor divlje i neobuzdane djece. U ovo doba
godine, kad su dani bivali blagi i dugi, Sisi bi za večeru obično pojela tek zdjelicu hladne juhe
kad bi se, umrljana i preplanula lica, vratila kući nakon dana provedena u šumi ili na poljima.
Sisi je pretpostavljala kako službena večera zacijelo ima veze s vijestima koje im je majka
najavila ranije tog dana. Zar je moguće da je još jedno dijete na putu? Četvero ih je
uslijedilo nakon Karla djevojčice Marija, Matilda, Sofija-Šarlota i dječačić Maks pa se Sisi već
bila navikla na takve objave. Činilo se da joj roditelji, ma koliko neprijateljstva gajili jedno prema
drugome, ipak rado, pa i često, ispunjavaju svoju dužnost i osiguravaju vojvodstvu nasljednike.
Nakon svakog duljeg izbivanja otac bi se uvijek nenajavljeno vratio i obitelj bi ponovno,
zbunjujuće i kaotično, bila na okupu, a onda bi, nakon nekoliko tjedana, stigle vijesti o prinovi.
No ovog puta Sisi od majke nije očekivala takve vijesti majka je u zadnje vrijeme stalno
imala nekakvog posla, nimalo nalik na njezine dotadašnje trudnoće.
Sisi sjedne pokraj Helene za veliki stol od mahagonija. Bila je odjenula, po majčinoj želji,
jednostavnu haljinu od crnog krepa, a sluškinja Agata počešljala joj je dugu kosu i splela je u
dvije pletenice.
»Večeras opet crne haljine. Stalno crno.« Sisi se tužila sestri i sluškinji dok su se odijevale
prije večere.
 »Tiho, Sisi. Nemoj da te mama opet čuje kako se žališ na korotu«, prekorila ju je Helena.
Tih je dana Sisin, kao i majčin i Helenin, izbor odjeće bio ograničen jer im je nedavno
bila preminula neznana teta.
»Ali dosta mi je crne. Nisam ni poznavala tu pratetu... kako se već zvala... i želim nositi
plavo. Ili zeleno. Ili ružičasto.« Sisi je trgnula glavom na Agatino čvrsto uplitanje kose.
»Tiho, gospođice Elizabeta«, opomenula ju je sluškinja okrugla lica oštrim poljskim
naglaskom i ispravila joj glavu. »Uvijek ste nestrpljivi. Pokušajte biti mili, poput svoje sestre.«
Karlo je za večerom sjedio nasuprot Sisi, odjeven u fino, crno odijelo s kravatom. Bio je
očistio krv s posjekotine, no ravnim mu se hrptom nosa počela širiti svijetloljubičasta modrica.
Ispijao je pivo mrko gledajući sestre i potezao odveć stegnutu kravatu pa je više sličio nekom
napasniku iz školskog dvorišta nego nasljedniku vojvodstva.
Ostalih četvero djece, oni mlađi od dvanaest godina, nije večeravalo s obitelji, već je jelo
u dječjoj sobi zajedno s dadiljama.
»Vina, gospodaru Karlo?« Sluge su prekoračili usnule pse kako bi poslužili pladnjeve s
vrućim kruhom, krumpirima i salatom od kupusa dok je Agata kružila oko stola nalijevajući vino
u pehare.
»Neću vina, Agata. Još piva.« Karlo pruži prazni pehar kako bi mu ga napunila. Sisi opazi
da Agata Karlu nalijeva piće sa sigurne udaljenosti; bratove su ruke kao i očeve prije njegovih
znale lako zastraniti kad bi im se odveć približilo naivno žensko čeljade.
»Sad kad smo svi na okupu...« Vojvotkinja je Ludovika pozorno sjedila, uspravnih leđa,
besprijekorna držanja; bila je oprečna slika svog iznurenog muža ovješenih ramena koji joj je
sjedio preko puta. »Prije nego počnete«, vojvoda Maks mahne prstom, »ja imam nešto vrlo važno
red.«
»O?« Ludovika odmjeri supruga. »A što to, Maks?«
»Mislim da su sluge opet dirali moje mumije.« Maks se ne obazre na ženino naglo
mrštenje i nastavi otegnuto razvlačiti riječi. »Ne želim da mi diraju...«
»Maks, tisuću puta im je rečeno da ne diraju Vaše egipatske suvenire. Uvjeravam Vas da
ih nisu ni takli.« Vojvotkinja, na drugom kraju dugog stola, vilicom nabode kobasicu i spusti je
na tanjur.
»A ja mislim da su ih dirali. Ruka mumije ne stoji kako treba, u to se mogu zakleti.«
Sisi je dovoljno puta bila svjedokom takvih rasprava pa je znala da majka mora
suspregnuti nagon za drskim odgovorom.
Vojvoda nastavi zanovijetati. »Ne mogu dopustiti da mi sluge prčkaju po tako dragocjenu
blagu.« Sisi je znala da njezin otac, kad ne vreba divljač, ne pijančuje uzduž i poprijeko Bavarske
i ne pravi nezakonitu djecu seljankama, ne mari ni do čega, koliko do zbirke predmeta koju je
držao u svojoj radnoj sobi u dvorcu Possenhofen, među njima su najvažniji bili ostatci s kojima
se vratio iz Egipta nekoliko desetljeća ranije, sa svog puta u hram Dendur. Sisi se uvijek bojala
mumificirana tijela mlade žene koje je njezin otac držao u radnoj sobi — pogotovo nakon što joj
je Karlo nadugo i naširoko, vrlo detaljno opisao djevojčino tijelo, veličinom gotovo jednako
njezinu, sačuvano pod skorenim, požutjelim zavojima.
»No, Maks, ako ste sigurni.« Ludovika otpije vino kroz stisnute usnice izmijenivši
značajan pogled sa Sisi. »Porazgovarat ću sa slugama i opet ih upozoriti da ne diraju mumiju.«
»Ni kamenje... Ne želim da mi diraju kamenje iz hrama.«
»Ni kamenje.« Vojvotkinja se kratko, usiljeno nasmiješi. »Nego, djevojke«, svrne pogled
s muža i upravi ga prema kćerima koje su sjedile jedna pokraj druge, »kao što sam vam rekla,
imam... Imamo... važne vijesti.«
»O čemu je riječ, mama?« Sisi zirne prema Heleni. Dok su se bile odijevale za večeru,
pokušavale su pogoditi, ali se ni jedna nije dosjetila nečemu smislenom na što bi se
majčina najava mogla odnositi.
»Možda se Karlo zaručio«, predložila je Helena s prezirnim smiješkom na usnama dok je
pomagala Agati uplesti Sisinu dugu kosu boje starog zlata.
»Jadna djevojka, ako je to na stvari«, odgovorila je Sisi prasnuvši u smijeh, zajedno sa
sestrom i sluškinjom. No na Sisino iznenađenje, činilo se da vijesti nemaju nikakve veze
s Karlom. »Vaš otac i ja smo razmišljali o vašoj budućnosti.« Ludovika podigne nož kako bi
razrezala kobasicu. »Je li tako, Maks?«
Sisi se uspravi na stolcu, pritisne leđa o naslon.
»Djevojke, vi se zasigurno sjećate tete Sofije?« Vojvotkinja je polako jela, prelazeći
pogledom sjedne kćeri na drugu.
»Teta Sofija, Austrijska?« upita Helena.
Sisi se sjećala žene koju je bila srela prije pet godina, za vrijeme boravka u Innsbrucku u
Austriji. Teta je Sofija bila žilava, visoka i mršava, i u mnogočemu je sličila njihovoj majci. Ali,
za razliku od Ludovike, imala je nešto osorno čime je odisala cijela njezina pojava njezin glas,
njezine kretnje, pa čak i njezin osmijeh.
U jeku je bila 1848. godina kada su u cijeloj Europi izbijali ustanci 1. Beč je bio na udaru, i
austrijska je kraljevska obitelj Habsburgovaca bila u opasnosti da izgubi svoje drevno pravo na
krunu. Teta Sofija, koja je postala Habsburgovica udavši se za mlađeg brata cara
Ferdinanda, 2 molila je Ludoviku da je dođe podržati na hitnom sastanku kraljevske obitelji u
Innsbrucku.

1
Revolucija 1848. 1849 — naziv kojim su obuhvaćeni društveni i nacionalni pokreti i nemiri u više europskih
zemalja u kojima su različite društvene i nacionalne skupine postavljale zahtjeve za političkim, društvenim i
gospodarskim promjenama. Jedan od neposrednih preduvjeta izbijanju revolucije diljem Europe bila je agrarna kriza
u razdoblju od 1845. do 1847. te nestabilni gospodarski sustavi u razvijenim europskim državama koji su vodili do
financijskih kriza i bankrota. Značajan čimbenik u revolucionarnim kretanjima 1848. — 1849. bili su i snažni
nacionalni pokreti i zahtjevi koji su se počeli razvijati od početka XIX. stoljeća u pojedinim višenacionalnim
europskim zemljama. Najveća žarišta bili su Pariz, Beč, Berlin, Prag, Budimpešta i Milano. Nositelji su bili
nezadovoljnici iz različitih društvenih slojeva koje je ugrožavao stari (feudalni staleški) sustav ili modemi
kapitalistički razvoj. Ideje revolucije u Francuskoj vrlo su se brzo proširile u Austro-Ugarskoj Monarhiji, pojedinim
njemačkim kneževinama, Pruskoj i dijelovima Italije. Posebice je na širenje revolucija u ovim zemljama utjecalo
izbijanje ustanka u Beču 13. — 14. ožujka 1848. koje je rezultiralo smjenjivanjem habsburškoga ministra vanjskih
poslova C. L. Metternicha, a nakon čega je u Monarhiji objavljen nov ustav i uvedene su građanske slobode te
ukinuta cenzura. U Habsburškoj Monarhiji revolucionarna su gibanja zahvatila, uz sjeverne talijanske pokrajine,
Austriju, Ugarsku, Češku, Slovačku, Transilvaniju, i Hrvatsku, a njihovo osnovno obilježje u tim zemljama bili su,
uz zahtjeve za društvenim promjenama liberalizacijom društva, snažni nacionalni zahtjevi pojedinih naroda, kao na
primjer Čeha, Mađara, Hrvata, Srba u Vojvodini i drugih. Upravo zbog neriješenih međunacionalnih odnosa,
revoluciju u Monarhiji nerijetko su obilježavali međunacionalni sukobi i ratovi koje je vješto, u cilju gušenja
revolucije, iskoristila središnja vlast u Beču. Tamo su se od proljeća do jeseni 1848. zbivanja kretala od
revolucionarnih do kontrarevolucionarnih, pa je carska obitelj u svibnju pobjegla iz Beča da bi se vratila u kolovozu,
kada se činilo da su konzervativne snage uspostavile red u gradu. Položaj konzervativnih snaga znatno je ojačan kada
je podmaršal Alfred Windischgrätz 17. lipnja 1848. ugušio revoluciju u Pragu. Nemiri u Beču obuzdani su 31.
listopada kada je vojska zauzela grad i poubijala radikalne vođe revolucije. U Ugarskoj su revolucionarna gibanja
započela u ožujku 1848., a kada je vlada u Beču zatražila rusku vojnu intervenciju, revolucija je ugušena u kolovozu
1849. potpunim porazom mađarskih snaga.
2
Car Ferdinand Ferdinand I., austrijski car (1793. 1875.). Naslijedio je oca Franju I. (1835.) kao austrijski car i češki
kralj. Od 1830. hrvatsko-ugarski kralj kao Ferdinand V. Zbog bolesti (epilepsije) bio je nesposoban za obavljanje
vladarskih dužnosti; državne poslove vodila je dvorska kamarila predvođena knezom Metternichom. Nakon izbijanja
revolucije 1848. i smjenjivanja Metternicha, Ferdinand je iste godine (2. prosinca) odstupio u korist svojega nećaka
Franje Josipa I.
 Sastali su se u carskom odmorištu, na vrhu ogoljelih austrijskih Alpa. Sisi je tada imala
deset godina, ali se dobro sjećala tog putovanja; bila je odrasla na planinama, no dotad još nikad
nije vidjela takve snijegom prekrivene vrhove kamo su se bili zaputili.
»Na vrhu smo svijeta«, dahnula je Helena dok se kočija uspinjala sve više i više. Sisi se
prisjeti kako se bila zapitala gdje prestaje nebo, a počinje raj.
Prve noći u Innsbrucku, majka ih je ostavila u mračnoj dječjoj sobi, odjurivši sa starijom
sestrom i skupinom muškaraca u besprijekornim, uštirkanim odorama. Svi su se odrasli doimali
vrlo zaposleni i vrlo ljuti — šaputali su stisnutih usnica, mrštili čela, strijeljali pogledom.
Sisi se boravak u Innsbrucku pretvorio u beskrajne sate provedene sa strogom,
nepoznatom guvernantom u tihoj sobi za djecu. Karlo je bio posve zadovoljan, u carskoj dječjoj
sobi bilo je izobilje ušećerenog voća te vlakova i drvenih vojnika njihovih bratića. No Sisi je
čeznula za majkom. Kod kuće nikad nisu bile razdvojene dulje od nekoliko sati. Osim toga, djeca
su ljetne dane rijetko provodila zatvorena u kući, radije su se obrazovala penjući se planinama
oko svog voljenog dvorca »Possija«, loveći ribe u jezeru, jašući konje i proučavajući lokalno
cvijeće.
Sisi je provela sate i sate zureći kroz blještave prozore dječje sobe, promatrajući planine,
pitajući se gdje u tom stjenovitom, golom kraju slijeću ptice koje su ih nadlijetale.
Jednog takvog poslijepodneva, kad ju je uhvatio nemir i čežnja da vidi majku, Sisi se
neprimjetno iskrala iz dječje sobe. Nakon uzaludne potrage, bila se izgubila lutajući dugim i
praznim hodnicima. Nije znala gdje bi pronašla majku niti kako bi se vratila do Helene i stroge,
carske guvernante, žene po imenu frau Sturmfeder. I baš je tada Sisi nabasala na poznati lik tete
čije su cipele s visokim potpeticama lupkale dugim hodnikom. »Teta Sofija! Teta Sofija!« Sisi je
silno laknulo kad je vidjela nekoga tko sliči majci pa se prema ženi zatrčala raširenih ruku
očekujući zagrljaj.
Umjesto toga, dočekala ju je hladna pljuska. »Smiri se, dijete«, prekorila ju je Sofija,
kojoj je koža oko usana bila toliko naborana da je tvorila vremešne šare. »U palači se ne trči i ne
oslovljava odrasle. Moja će sestra prije podignuti čopor divljaka, nego od vas napraviti odgojeno
plemstvo. No, zašto si sama? Da si se odmah vratila u dječju sobu.« Rekavši to, žena je popravila
držanje i izgladila suknju na mjestima gdje ju je Sisi bila pritisnula svojim ručicama, a
onda nastavila odlučno stupati niz dugi hodnik. Nije se ni osvrnula za svojom nećakinjom.
»Tako je, Helena.« Majčin odgovor na sestrino pitanje prene Sisi iz sjećanja, vrati je za
stol u trenutku objave. »Moja starija sestra, Austrijska Nadvojvotkinja.«
»Znaš li što kažu za tvoju tetu Sofiju?« Vojvoda pogleda u Sisi s vragolastim smiješkom
na usnama.
»Maks, molim Vas, zaista nije vrijeme...« vojvotkinja podigne ruku, ali to nije spriječilo
njezina muža da nastavi.
»Tvoju tetu Sofiju nazivaju jedinim muškarcem na bečkom dvoru.« Vojvoda prasne u
smijeh, odgurne šalicu kave i prihvati se vina.
Vojvotkinja, usana stisnutih u crtu, pričeka da se muž prestane smijati, a onda se ponovno
obrati kćerima. »U Austriji je nastupilo teško vrijeme otkako je car, Sofijin djever, 3 abdicirao s
prijestolja.«
»Zar se to nije dogodilo dok smo bili u Innsbrucku?« upita Sisi ponovno se prisjetivši tog
nemilog puta. Njezini su roditelji malokad raspravljali o politici. Osim toga, Possi je bio dovoljno
daleko pa je Sisina ravnodušnost prema toj temi mogla proći nezapaženo. Ipak, znala je da je
njezina teta na moćnom položaju u Austrijskom Carstvu.

3
Djever - mužev brat.
 »Da, Sisi«, potvrdi joj majka. »Ti se sjećaš tog putovanja?«
Sisi kimne pa majka nastavi: »Moja je sestra morala vladati, u većoj ili manjoj mjeri, kako
bi sačuvala prijestolje za svog sina dok on ne napuni dovoljno ljeta da preuzme tron.
Sisi se, s tog posjeta Innsbrucku, sjećala svog bratića, ozbiljnog momčića kose boje
cimeta. Tada je bio prevelik da bi boravio u dječjoj sobi, no Karlo je bio navalio upravo
na njegove vlakove i drvene vojnike. Sisi je svog bratića vidjela tek nekoliko puta, uvijek u
pratnji vojnih učitelja, lugu ili njegove majke. Sjećala se kako bi se Franjo, koji je,
najblaže rečeno, bio tanke građe, svaki put usukao kad bi progovorila njegova majka i kako bi
gledao u nju ne bi li mu pokazala gdje da stane i čeka da mu neznatno kimne prije no
što odgovori na postavljeno pitanje.
Zašto su tog suzdržanog i mučaljivog momka izabrali za cara koji će zamijeniti svog
svrgnutog strica? pitala se Sisi.
Ludovika se sad okrene prema Sisi, kao da se obraća samo svojoj mlađoj kćeri. »Moja je
sestra Sofija uspjela preživjeti u Beču gdje ni muškarcima to nije polazilo za rukom. I premda je
katkad pokazala čvrstinu za koju bi neki rekli da ne priliči jednoj dami, ona je sačuvala Carstvo
zadržavši... kako bih to rekla...« Ludovika iskosa pogleda muža, »dostojanstvo koje priliči osobi
na tako visoku položaju.«
»Valjda imate pravo, Ludovika. Nazdravimo mi dobroj, staroj Sofijici. Ta je hrabrija od
nas.« Vojvoda dobrano potegne iz pehara, ne obazrevši se na ženino mrštenje.
»Pa ima li bratić Franjo sad dovoljno godina da preuzme vlast?« upita Sisi, okrene se i
zapilji u sestru. Helenaje sjedila mirno, grickajući komadić krumpira. Helena nikad nije
bila odjela.
»Da, Sisi«, nadoveže se i razvedri vojvotkinja jer nekog je ipak zanimala njezina priča.
»Tvoj je bratić Franjo Josip sjeo na prijestolje. On je car Austrije.«
»I vraški dobro vlada, za sada«, progovori vojvoda usta punih mesa i kupusa. »Kako se
mali Franci borio na talijanskom bojištu e, to mu je bilo vatreno krštenje. Tako dječak postaje
muškarac, mali moj Karlo. Talijani su prijetili da će izaći iz Carstva.« Vojvoda udari šakom o stol
od čega iz Karlove krigle poskoči pivska pjena. »A kad je sredio njih, isto je napravio s
pobunjenim Mađarima. Zgazio ih je, uz pomoć Rusa. Naravno, ni ja ne bih vjerovao jednom
Mađaru, to je istina.«
Vojvotkinja ga prekine: »To što govori vaš otac odnosi se na činjenicu da je vaš bratić,
car, sačuvao svoje Carstvo premda je zadnjih godina u nekoliko zemalja izbila revolucija.«
»Kako je bratić Franjo postao carem kad je kruna pripadala njegovu stricu?« upita Sisi
nastojeći još jednom prizvati sliku tog plahog, crvenokosog dječaka na prijestolju.
»Ljudi su zahtijevali da njegov stric odstupi«, objasni joj vojvotkinja. »Svaka čast mojoj
sestri Sofiji, uspjela je pogurnuti svog sina kao dostojnu zamjenu kojom će ljudi biti zadovoljni i
Habsburgovci ostati na vlasti, a da pri tom nije stala na žulj ostalima članovima obitelji.« »Valjda
zato svi muškarci uvijek spominju muda kad govore o njoj, toj Sofiji«, promrmlja vojvoda,
zahroptavši prigušenim smijehom. Ludovika ga ošine pogledom. Sisi se promeškolji na
stolcu, pogledavajući postrance u Helenu. Za stolom zavlada napeta tišina.
Nakon nekoliko trenutaka majka nastavi: »Sad kad je Franci Franjo Josip na prijestolju,
čeka ga zadatak od najveće važnosti. Cijelo Carstvo samo čeka da ispuni tu dužnost.«
»Koju to?« upita Sisi.
Ludovika polako udahne pa zamišljena pogleda upre prste o stol. »Mora se oženiti,
naravno.«
Sisi proguta; nije joj bilo jasno zašto joj se, na tu običnu rečenicu, želudac stisnuo.
Vojvotkinja se sada okrene najstarijoj kćeri, obrva izvijenih u upitan izraz: »Franjo mora
naći nevjestu i habsburškoj dinastiji osigurati nasljednika.«
Ali, zašto majka tako zuri u Helenu? pitala se Sisi. U njezinim se mislima pojavila sjena
sumnje, poput neraspoznatljiva oblika koji jedva nazireš kroz zamagljeni prozor. Ne, nije moguće
da je majka to mislila. U sobi je vladala tišina. Karlo potegne kravatu i zatraži još piva.
Helena je sjedila, obraza blijedih poput stolnjaka, oborena pogleda.
Vojvotkinja odgurne tanjur i odlučno prekriži ruke na stolu. »Nene, nikad se nisam
usudila nadati takvoj budućnosti za svoju kćer.« Vojvotkinji zastane riječ u grlu, a Sisi iznenadi
takva osjećajnost od inače staložene i nepokolebljive majke. Prije no stoje uspjela razabrati
smisao tih riječi, majka nastavi.
»Kad samo pomislim... jedna od mojih djevojaka na bečkom prijestolju.«
Helena jedva promuca najtiši odgovor: »Majko, ne može biti da mislite...«
Vojvotkinja kimne. »Moja je sestra zatražila tebe, Helena. Ti ćeš postati zaručnica cara
Franje Josipa.«
Helena ispusti vilicu koja glasno zvekne o tanjur.
»Helena, ti ćeš postati carica Austrije!« vojvotkinja je sjala gledajući u kćer, no svi su
ostali šutjeli. Sisi je znala zašto je Helena zanijemila od preneraženosti. Njezina sestra,
Helena, koja je s njom maloprije brala poljsko cvijeće. Sestra s kojom je dijelila krevet, ona koja
bi noću podvukla svoja hladna stopala pod Sisine tople noge. Silno sramežljiva djevojka koja je
voljela slušati poduke iz filozofije i religije, a one iz plesa izbjegavala opravdavajući se bolešću.
Helena, austrijska carica? Vladarica bečkog dvora?
»Pa zamisli samo, Nene«, nastavi vojvotkinja, ne ustuknuvši pred kćerinom šutnjom,
»kad budeš rodila sina, postat ćeš carica majka, najmoćnija žena na svijetu.«
Vojvoda podigne čašu i svečano otpije. »Heleni u zdravlje.«
»Heleni«, mlako ponovi Sisi i dalje zureći u sestrino lice ne bi li nazrela nekakav znak.
Ali Helenino je lice bilo nepomično.
»Kuća Wittelsbach lijepo napreduje, ha, Karlo? Sa sestrom na habsburškom tronu,
upravljat ćeš vojvodstvom malim prstom.« Vojvoda se već uvelike slavljenički šalio.
No ostali nisu dijelili iste osjećaje. Sisi je šutke sjedila proučavajući sestrino lice ne bi li
naslutila što misli; vojvotkinja, na početku oduševljena, sada se činila u nevjerici, zabezeknuta
Heleninom kamenom nijemošću, dok se Karlo nije doimao odveć sretnim zbog vijesti o
sestrinu usponu.
Na koncu on prekine tišinu. »Helena nevjesta. Znaš što će očekivati od tebe?« Nabode
vilicom duguljasti komad mesa i tako ovješenog prijeteći ga uperi prema Heleni. »Želiš li
jednu kobasicu?«
»Karlo! Kako te nije sram!« vojvotkinja podvikne pa uperi pogled u sina sve dok nije
spustio vilicu.
Sisi posegne za sestrinom rukom pod stolom; bila je hladna i klonula.
»Helena, to je najveća čast, mi se ponosimo tobom što su te izabrali.« Vojvotkinja se vrati
jelu i stane ga brzo i odrješito rezati.
»Ali, majko...«, naposljetku prozbori Helena.
Vojvotkinja podigne pogled prema kćeri. »Molim?«
»Mama, ja...«
»Gukni, Helena.« Ludovika nije imala previše strpljenja za Heleninu sramežljivost, tu
crtu zasigurno nije naslijedila od njezine loze.
»Ja se ne želim udati za bratića Franju.« Rekavši to, Helena zarije lice u dlanove. Karlo se
na drugoj strani naceri.
Vojvoda preko podignute krigle piva pogleda u Sisi, kao da je ona Helenina
prevoditeljica. »Što je s tvojom sestrom?«
Sisi podigne ruku i nježno je spusti Heleni na rame, pomirljivo joj šapnuvši kako treba
pričekati da se novosti slegnu. Zatim odgovori ocu. »Oče, to su velike vijesti. Možda je samo još
u nevjerici.«
»Zar misliš da znaš što je meni u glavi, Sisi?« Helena se obrati sestri neuobičajeno oštrim
tonom. »Ne predaju tebe kao komad pokućstva.« Poslovično mila i rijetko kad zajedljiva Helena
tom je primjedbom ušutkala Sisi. Helena je imala pravo. Nije se pred Sisi raspravljalo o njezinoj
vlastitoj sudbini i nije njoj bilo zanijekano pravo glasa o vlastitoj budućnosti.
Vojvotkinja je sjedila promatrajući kćeri, važući kojim bi riječima popratila taj
neočekivani obrat. Naposljetku prozbori. »Ali, Helena, ne razumijem. Svaka djevojka želi dobrog
muža.«
Helena odmahne glavom. »Ja ne.« Tada zaplače; suze su joj tiho curile niz obraze.
Vojvotkinja uzdahne. »Pa, Helena, znala si da ćeš se jednog dana morati udati. Mogao te
je dopasti saksonski grof, venecijanski princ, a ti plačeš zbog cara Austrije? To je najbolja prilika
kojoj si se mogla nadati.«
Helena ponovno odmahne glavom. »Molim Vas, mama, preklinjem Vas da me ne tjerate
u to.«
Vojvotkinja teško uzdahne. »Helena, Franjo je dobar mladić... muškarac. Prema tebi će se
lijepo odnositi. A imaš i tetu Sofiju koja će ti pomoći kad započneš živjeti na dvoru.«
»Alija se ne želim udati za njega!« Helena nije popuštala.
»Morala si znati da se taj dan bliži. Ti imaš osamnaest godina.« Vojvotkinja pogleda u
Sisi, kao da traži pomoć.
»Mama, ja ga i ne poznajem«, odgovori Helena.
Sisi opazi da majka postaje sve ogorčenija. »Kakve to ima veze? Kad su mene poslali da
se vjenčam s tvojim ocem, ja ga prije toga nisam bila ni vidjela.« Vojvotkinja pogleda u muža,
koji na to iskapi kriglu do dna. Stisnutih čeljusti i hladnog pogleda, ona nastavi. »Svoju sam prvu
bračnu noć provela u suzama. Ali, svoju sam dužnost ispunila.«
Vojvoda ne pogleda u svoju suprugu niti joj se obrati, a Helena ponovno brižne u plač.
»Za Boga miloga.« Vojvotkinja ustane i pristupi uplakanoj kćeri. »Helena, moja
budalasta, preplašena djevojčice, ne smiješ se toliko žalostiti. O ovakvoj prilici djevojka na
tvom položaju može samo sanjati. Tvoj će muž biti austrijski car i dobar, drag čovjek. Zar se u
braku možeš nadati nečemu boljem?«
»Ali ja se ne želim udati uopće.« Helena dopusti majci da joj obriše suze s obraza.
»Tiho, Helena. Ti sigurno znaš ako ostaneš neudana, možeš samo otići u samostan«,
objasni joj majka. »Ne može biti da to želiš. Zar ne želiš imati svoj lijepi dom? I
djecu?« Helenina šutnja bila je odgovor. Sad je i Sisi, vidjevši majčino lice, ostala iznenađena
jednako kao i ona. Sisi, koja je najbolje poznavala Helenu, ni pomislila ne bi da joj sestra sanja o
takvu usamljeničkom životu. Na koncu, jedva čujnim šaptom Helena izusti: »Često sam
razmišljala o zaređenju, mama.«
Sisi opazi kako se na majčinu licu nadmeću dva osjećaja: u jednom se trenutku na njemu
pojavilo suosjećanje za sramežljivu, knjišku kćer. Kćer koja bi zašutjela čim bi se našla u imalo
većem društvu. Ali onda se pojavio drugi izraz. Onaj jači je potjerao sućut, a majčino se lice
skrutnulo u nepokolebljivu odlučnost. Svi moramo ispuniti svoju dužnost. Koliko je puta Sisi čula
te riječi s majčinih usana? Dama mora prihvatiti ulogu koja joj je namijenjena. Nije li se i
ona, bavarska vojvotkinja, uvijek toga pridržavala, bez obzira na to koliko joj je njihov otac
zagorčavao život? To je bilo tako.
Kad joj se ponovno obratila, majka se već bila pribrala. »Helena, to je plemenita ideja. Ali
neću dopustiti da najstarija kći bavarskog vojvode protrati život iza zidova samostana. Cara se ne
odbija. Udat ćeš se za Franju Josipa i postati carica to je odlučeno između naših dviju obitelji.«
»Pustite je da se navikne na tu ideju, Ludovika.« Sisi je primijetila da je ocu ta rasprava
već dosadila. »Pa ona je jedno malo sramežljivo, preplašeno stvorenje. Zamislite da smo je udali
za kakva neotesanog pruskog grofa, nekog Von-nešto-već. Ne bi izdržala ni dva tjedna.« Vojvodi
je iskustvo nebrojeno puta pokazalo da će žene napraviti ono što se od njih očekuje. I kao da time
završava raspru, on otpije iz pehara.
Helena pak podigne ruku prema licu, skrivajući nove jecaje od kojih su joj podrhtavala
tanašna prsa. »Bože, zašto moram...«
Vojvotkinja joj spusti ruku na rame s istim staloženim izrazom lica. »Hajde, mala moja
Nene. Nemoj više plakati, molim te. Pa ti si uvijek bila poslušna. Vidjet ćeš. Beč će ti
se svidjeti.«
Helena spusti glavu i podigne pogled. »Ali meni je lijepo ovdje, mama.«
Sisi u tom trenutku zamijeti majčino oklijevanje, tračak nježnosti koji joj je preletio
licem; vojvotkinja je bila ganuta. Ali Ludovika to potisne znalačkom samokontrolom. S uzdahom
podigne ruku s kćerina ramena, uspravi se i zabaci ramena. »Svi mi moramo ispuniti svoju
dužnost.«
Dva su muškarca nastavila jesti, a vojvotkinja se vratila na svoje mjesto gdje je, blijeda i
bezizražajna lica, ponovno uzela vilicu. Sisi više nije bilo do jela. A ni Heleni. »Dakle, Helena«,
nastavi majka, prekinuvši napetu tišinu, »nisam ti rekla drugi dio vijesti.«
»Ne želim više čuti nijednu vijest, mama.«
»Ali ova će ti se svidjeti. Nećeš ići na dvor sama.«
Helena podigne pogled.
»Zar ne bi na dvoru voljela imati družicu?« Ludovika tada pogleda u Sisi koja je sjedila
pokraj sestre te joj i dalje stiskala ruku. Sisi uperi oči u majku, a od te najtananije slutnje srce joj
zatreperi.
»Sisi i ja ćemo ići s tobom«, obznani majka srdačnim glasom. »Hoće li te to
oraspoložiti?«
Helena razmisli pa nakon podulje stanke kimne.
Sisi je pak ta vijest toliko uzbudila da joj je od lupanja srca ponestajalo daha. Napustiti
Possi. Otputovati na carski dvor, mjesto moći, mode i dvorske klike. Svijet, posve drugačiji
od jednostavnog života kojim je živjela u Bavarskoj. Te su je vijesti prestravile, ali i ushitile.
»Što ti kažeš, Sisi?« vojvotkinja pogleda svoju mlađu kćer.
»Ja bih voljela poći«, odgovori Sisi, glasom koji je pucao od želje i ushićenja. Ona se
uzvrpolji na stolcu i nagne prema Heleni. »O, Nene, baš će nam biti zabavno.«
»Zabavno?« majka se namršti, a glas joj zazvuči strogo. »Elizabeta, shvati da nisi krenula
u neku pustolovinu iz tih svojih romana koje čitaš.«
Sisi osjeti kako joj je od majčine jetkosti sreća malčice splasnula.
»Ti znaš da ćeš na dvoru biti kako bi pomogla sestri smjestiti se. Služit ćeš joj kao što
dvorske dame služe kraljici. Jesi li razumjela?«
Sisi kimne, suspregnuvši osmijeh koji joj je propinjao usnice. »Da, majko.« Ali u
grudima, srce joj plamtjelo. Ispratit će Helenu u novi život. Helenu, caricu Austrije! Ona, Sisi, bit
će tamo i svjedočiti tome.
»Morat ćeš joj stalno biti pri ruci kako bi dobro izgledala«, nastavi vojvotkinja.
»Razumiješ li?«
»Mogu ja to«, Sisi obeća i zagrli Helenu oko tankih, krhkih ramena. »Helena, čuješ li? Bit
ću tamo s tobom!« Sestre su sjedile zagrljene i Helena se, od trenutka objave, tek tada uspjela
blago osmjehnuti.
»I da«, vojvotkinja se nadnese nad mlađu kćer, »Elizabeta, valjda te ne moram podsjećati
kako na dvoru postoji stotinu načina da upadneš u nevolje. Teta Sofija nije ni blizu popustljiva
kao ja, a ona će te imati na oku. Bit ćeš tamo kako bi pomogla svojoj sestri i to je to. Ne želim
čuti kako si se zaljubila u nekog mađarskog grofa.« Vojvotkinja se namršti, a Sisi zarumeni,
izbjegnuvši Karlov zažareni pogled.
»I ja ću paziti na tebe, Elizabeta.«
»Razumijem, mama.«
»Dobra moja djevojčice.« Vojvotkinja kimne i smekša strogi izraz lica u odobravajući
smiješak. »Ništa od prosaca za tebe. Barem dok ne pomogneš sestri da preuzme svoju ulogu.«
Heleni je bilo dopušteno ustati od stola, a Sisi se, zajedno s njom, smjela povući u
spavaonicu. Penjale su se stubama u tišini, svaka rasplićući svoje klupko misli i pitanja.
Habsburški dvor! Vijesti su u Sisi podjarile znatiželju i potpirile nemirni duh. U mislima
je već vrtjela prizore gdje će biti pokraj svoje sestre, carice: dvorane visokih stropova u kojima je
izmišljen valcer, banketi, balovi za koje su žene odijevale tako široke suknje da su izgledale
poput zvona katedrale. I ona, Sisi, koja će sve to doživjeti u svojoj petnaestoj godini.
»Spas je što ćeš ići sa mnom«, na vrhu stuba Helena uhvati sestru za ruku pa zajedno
nastave svijećama osvijetljenim hodnikom do spavaće sobe. Sisi primijeti kako su
sestrina razmišljanja daleko od poleta i vedrine.
»Hoću li pozvati Agatu da nam donese vina?« Ona gurne teška vrata spavaonice i ostavi
ih odškrinuta.
»Nemoj, Sisi. Samo malo sjedni sa mnom.« Helena se spusti na veliki, zajednički krevet
od mahagonija. »Posve sam preneražena.«
»Bit ću s tobom, Nene.« Sisi rastvori zastore, pustivši u sobu zadnje, blage zrake ljetnog
sunca. Zagleda se kroz prozor, u tihi suton nad Possenhofenom. Uz obalu jezera Starnberg šume
su, onkraj livade, odsijevale sumračnim plavo-ljubičastim sjajem. Neki je seljak sporo grabio
livadom prema selu, vodeći za sobom umorna konja. U pozadini se izvijao dim s udaljenih
ognjišta jedva vidljivih kuća na šumovitom podnožju bavarskih Alpa. Tako poznat prizor, voljeni
krajolik prirastao srcu koji si je mogla predočiti i zatvorenih očiju. Noćas je, znajući da odlazi na
put. uživala u njemu s novim zanosom. Koliko ću još puta imati pred sobom takav pogled? pitala
se.
»Bit ćeš sa mnom samo dok se i ti ne udaš. A što će onda biti?« Helena svojim zabrinutim
glasom trgne Sisi iz su tonskog snatrenja i ona se okrene prema sestri i sve mračnijoj sobi. »Taj
će vjerojatno zahtijevati da te odvede u svoju palaču u Pruskoj ili Saksoniji ili Mađarskoj. I što
ću onda?« Heleni zadrhti usnica, ponovno na rubu plača. »Čula si stoje rekla mama«, Sisi priđe
sestri. »Bit ću na dvoru kako bih ti služila. Obećavam ti da neću ni pomisliti na brak dok ti ne
budeš mirna i sretna s barem šestoro malenih i bucmastih austrijskih prinčeva i princeza.« Za
trenutak joj se učini kako je to obećanje smirilo Heleninu prestravljenost. Ali samo na trenutak.
»Brak zvuči grozno, nije li tako?« Helena je razmišljala naglas svlačeći tešku večernju
haljinu koju je potom ostavila na podu. Sisi nije mogla ne primijetiti sestrino tijelo,
onako izloženo pogledu u tankoj košulji i donjem rublju. Činilo se tako blijedo, tanko i krhko. Pa
ipak, to će tijelo dobiti u zadatak da Austriji osigura sljedećeg cara.
I kao da je znao, na vratima spavaonice pojavi se Karlo. Sisi se prekori što ih je ostavila
odškrinuta.
»Znači, to je to što će car vidjeti prve bračne noći?« Naslutivši kako je u kući nastupila
promjena po pitanju moći, Karlo se nije usuđivao sestrama prkositi u lice sada se zadržao na
pragu spavaonice.
 »Čuo sam te što govoriš o svom mužu.« On se naceri napola odjevenoj Heleni koja se
žurno povuče iza paravana.
»Odlazi, Gacki!« odbrusi mu Sisi i zavitla prema bratu Heleninu cipelu.
Karlo izmakne cipeli, ali ostane na pragu. »A ne, ne. Ne ja. Odlazite vas dvije. Helena ide
u Beč da je Franjo Josip nabode svojom austrijskom kobasicom.« Brat joj se iskesi. »Jadna i
nevina Helenica po svoj će prilici dobiti sifilis od jedne od Franjinih dvorskih kurvi.«
Sisi se ne osvrne na brata, već se obrati samo Heleni. »A Gacki po svoj prilici neće nikad
nabosti ni jednu djevojku. Tko bi poželio njegovo rošavo lice i njegov smrdljivi pivski zadah?«
Ta uvreda samo još više razjari Karla pa on uzvrati. »Da sam na tvom mjestu, Helena, ne
bih se baš veselio prvoj bračnoj noći. Znaš, Franjo Josip je car, a taj dobiva što god poželi. Zar
misliš da se možeš natjecati s njegovim dobro uvježbanim kurtizanama?« Brat opazi da se Sisi
trznula i to ga dodatno potpiri. »A, Sisi, tko zna tko će tebe bocnuti? Ni jedna od vas ne zna što
će morati obaviti, je li tako? A što mislite, zašto mama uvijek govori kako je prve bračne
noći plakala?«
U strahu, ali još više u srdžbi, Sisi ustane, uspravi se i krene prema Karlu. Kad je
prozborila, obratila mu se nadmoćnije no što se uistinu osjećala. »A što ti misliš — kako će car
gledati na brata svoje voljene zaručnice znajući daju je taj brat mučio? Neću mu zaboraviti
spomenuti brata, nazvanog po pijetlu. Brata koji zaslužuje dobre batine.« Iznenađen silovitošću
njezina bijesa i odrješitošću njezina glasa, Karlo se okrene i napusti sobu.
Tko ga je naučio takvoj pakosti? Sisi se pitala naglas polako otpuštajući šaku dok se Karlo
udaljavao. Onda začuje prigušeno cviljenje iza paravana. »Zaboga, Nene, izađi odatle.« Sisi se
baci na krevet; već ju je bilo umorilo podržavati sestru. Bit će to zahtjevna uloga na dvoru.
»Ne uzimaj srcu nijednu njegovu riječ. Karlo je samo zavidan što je nas pozvao car, a on ostaje
ovdje s dječicom.«
Helena izađe iza paravana, crne su joj zjenice bile raširene od užasa. »Ali to jest stvarno
grozno, nije li?«
»Što je grozno? Upravljati carstvom? Nositi najljepše krune i haljine u Europi? Plesati na
zvuke carskih violina cijelu noć?« Sisi stane provlačiti prste kroz kosu pa rasplete pletenice i
rastrese bujne uvojke niz ramena.
»Ne. Nego ono što je Karlo rekao... o prvoj bračnoj noći«, prošapće Helena.
»Ne znam«, Sisi zastane. Njihova im je majka jedino dala naslutiti neke stvari, tek je škrto
i šturo znala spomenuti koje je užase nosila prva bračna noć. Ti su nagovještaji plašili i zbunjivali
Sisi. Riječi kao »dužnost« i »pokornost«. Stvari koje je trebalo »podnijeti«, ono što se moralo
»izdržati za dobro muža i obitelji«. No sluškinja je Sisi bila iznijela sasvim drugačije mišljenje.
»Agata mi je rekla da je čula kako to može biti i... lijepo. Da nije sve tako ružno.«
»Kako je to saznala?« upita Helena razrogačenih očiju.
»O, pa oni u kuhinji stalno pričaju o takvim stvarima. Samo mi iz prednjeg dijela kuće
nemamo pojma.« Baš glup raspored, pomisli Sisi, kad upravo djevojke iz prednjeg dijela nose
teret dužnosti osiguravanja nasljednika.
Helena je razmišljala. »Izgleda da je Karlo dobro upućen u to.«
Sisi nakrivi glavu. »Ne iz vlastitog iskustva, u to možemo biti sigurne.«
Heleni se otme hihot, a onda joj raspoloženje ponovno splasne. »Misliš li da ću, kad se
udam za Franju, morati... znaš već...?«
»Da, Helena«, muklo odgovori Sisi. »Morat ćeš.«
Heleni ponovno potonu lađe. »Nadam se da će nam zaruke dugo trajati.«
Sisi se nastojala držati veselo dok se razodijevala za počinak. »Ne brini. Nećeš to morati
stalno raditi. Samo dok Franji ne rodiš sinove.«
 Helena porazmisli. »Pa pogledaj našu obitelj ja, ti, Karlo, Marija, Matilda, Sofija-Šarlota i
mali Maks. Možeš li zamisliti da su mama i tata to činili sedam puta?« upita Helena.
»Ne, zaprepaštena sam«, odgovori Sisi odmahnuvši glavom na što obje prasnu u smijeh.
»Djevojke, drago mi je što ste opet dobre volje.« Navratima se pojavila vojvotkinja s
novim svijećama za kćeri. »Valjda si se pomirila s groznom sudbinom i udajom za cara, Nene?«
»Mama!« Sisi joj mahne da uđe u sobu. Vojvotkinja odloži svijeće na noćni ormarić i
poljubi kćeri u čelo. »Nemojte još dugo, djevojke.« Krene prema vratima, dohvati okruglu ručku
pa napomene: »I nemojte zaboraviti.«
»Znamo, znamo«, Sisi pjevno odgovori. »Naše molitve.«
»Laku noć«, Ludovika se nasmiješi i nestane iza vrata.
Sisi se uspentra na krevet i odbaci pokrivače, tijelo joj je još bilo ugrijano od večerašnjeg
uzbuđenja i ugodnog ljetnog zraka. Uzdahne gledajući sestru kako češlja tamnu kosu ispred
potamnjela zrcala.
Osjetivši da je Helenina početna prestravljenost ipak malo splasnula i da joj se sestra čak i
razvedrila, Sisi ponovno načne temu. »Zbilja, Helena, vijesti nisu tako loše. Car? Pomislila bih da
su ti objavili da ćeš se udati za lokalnog mesara, kako si se ponijela.«
Helena se zamisli pa odloži češalj od bjelokosti na noćni ormarić i sjedne na krevet pokraj
Sisi. »Kad bih se udala za lokalnog mesara, barem bih ostala blizu doma. Mogla bih dolaziti na
večeru u Possi svake nedjelje.«
»Da, a ti i tvoj muž mesar bi za večeru donosili zaklane životinje«, nadoveže se Sisi.
»I Karlo bi me pustio na miru jer bi se bojao da će možda završiti u gulašu«, doda Helena,
nevoljko se nasmijavši sa Sisi.
Malo kasnije Sisi se oglasi namještajući dugu kosu na jastuku. »Ipak će mi ovo
nedostajati.«
Helena kimne, zabrinuta lica pod treperavim svjetlom svijeće.
»Pitam se kako Franjo izgleda«, snatrilaje Sisi, prisjećajući se sramežljivog dječaka
crvenkaste kose kojeg je davno vidjela. »Sve se to čini nestvarno.« Sisi je zamišljala
susret Helena i taj bratić koji je izrastao u cara. A u međuvremenu: namiguše princeze, grofice i
markize koje će dolaziti, nadgledati i njuškati ne bi li otkrile Heleninu slabu stranu i priliku za
protunapad. Hoće li Helena smoći snage i zavesti tog mladog vladara najmoćnijeg,
najpoželjnijega europskog mladoženju? Morat će. Helena nema izbora.
»Zamisli samo«, Sisi je razmišljala naglas, »Helena, bavarska vojvotkinja iz kuće
Wittelsbach, postat će austrijska carica.« Helena na to ne reče ništa, već se zatrpa pokrivačima
premda je noć bila topla.
»Nene, sva si utihnula.« Sisi ispruži ruku preko kreveta i priljubi se uz sestru. Kako će joj
nedostajati. No Sisi proguta svoju tugu. Ona je ta koja mora biti jaka zbog Nene, nije li? »Hajde,
razgovaraj sa mnom. Kako se osjećaš?«
Sestra zastane pa odgovori: »Ne osjećam se naročito... carski.«
»O, Nene. Sramežljiva moja, tiha sestrice. Ti i ne znaš koliko si draga. I lijepa.« Sisin je
glas bio prodorniji od sestrina kad je odlučno najavila: »Bit ćeš prekrasna. Mladoženji ćemo
predstaviti tako lijepu nevjestu da će reći kako takvu još nije vidio.«

Kasnije te noći, nakon što je Helena utonula u nemiran san, Sisi se ustala iz kreveta i zagledala
kroz prozor, razbuđena vlastitim mislima i Mjesecom što je nisko i vedro sjao nad poljima i
brdima. San joj nije htio na oči, što se često znalo dogoditi. S druge strane prozora čekala ju je
noć, topla i mirna vabila ju je da izađe van.
 Sisi je tapkala u mraku tražeći kućni ogrtač, pazeći da pod njom ne zaškripe drvene daske.
Obula je svoje najdraže papuče baršunaste, crvene. Te su je poderane kućne papuče, poklon za
njezin petnaesti rođendan, nosile svaki put kad bi krenula u jednu od svojih samotnih ponoćnih
pustolovina. Papuče su bile umrljane possenhofenskom zemljom, a trava i blato bili su
zalijepljeni za potplate. Sisi je u tom trenutku odlučila da crvene papuče idu s njom na dvor. Tako
će, nasmijala se samoj sebi. uvijek pod nogama imati voljeno bavarsko tlo.
Vani je sova popij evala svoju sjetnu melodiju. Cvrčci po poljima svirali su pak drugu;
njihova su tijela bila poput malih violina i noćne su valcere izvodili davno prije no što je Johann
Strauss 4 počeo skladati u Beču. Žabe u obližnjem jezeru Starnberg kreketale su i otpuhivale
svoje poznate ljubavne rapsodije. Sisi raširi ruke i pogleda u Mjesec, smijući se, uživajući i
upijajući sve što je noć pružala. Roditelji Sisi nisu odgajali u strogom religijskom duhu.
Biti duhovan — to da — ali ne i dogmatičan. Njezin se otac čak pokazao popustljivim prema
reformistima u vojvodstvu, protestantima koji su tako drsko istupili iz Katoličke Crkve i drugdje
za to bivali kažnjeni.
No u Sisi su usadili osjećaj štovanja spram Svevišnjeg i Njegove posvudašnje prisutnosti.
Boga je bilo teško spoznati ili pronaći u starim i vlažnim crkvama tamo su je Njegove riječi
izgovorene neproničnim latinskim samo zbunjivale ali Sisi je Njegovu bjelodanu prisutnost
prepoznavala u veličanstvenosti planina, u postojanim izlascima sunca i mekoći mjesečine. Bog
je bio nevidljiva pokretačka sila prirode, godišnjih doba koja su zrela i smjenjivala se, svako u
svojoj ljepoti, divokoze koja se neumorno penjala uzbrdo, pastuha koji je jurio brže od vjetra.
Kako će joj samo nedostajati Possi!
Sisi se bila zadržala vani i u tišini dugo obilazila debele zidine bijelog dvorca, sve dok je
iz razmišljanja nije prenulo nečije šuškanje. Posve drugačiji zvuk od glasanja cvrčaka ili sove.
Ljudski zvuk. Ona se okrene i ugleda ga: lik je gazio livadom u smjeru sela. Bilo je mračno, no
Sisi je odmah prepoznala tko se udaljava. »Tata«, reče. Tiho, kako je ne bi čuo. Po svoj je prilici
krenuo nekoj od svojih ženskih tješiteljica. Sisi uzdahne.
»Molim te, daj da Franjo bude vjerniji Heleni nego što je otac majci«, preklinjala je Sisi,
odašiljući molitvu u toplu i mirnu noć.

4
Johann Strauss (Strauß) st. — austrijski skladatelj i dirigent (1804. 1849.). Od 1835. bio direktor plesnih priredbi
na bečkom dvoru. Stekao je nadimak »otac valcera«, Richard Wagmga je nazvao »demonom bečkoga glazbenog
duha« i »čarobnim vođom orkestra«. Uz 150-ak valcera, skladao kadrilje/četvorke (34), galope (29), polke (14;
Kathinka-Polka; Frederica-Polka koračnice (16; Radetzky-Marsch; Jellacic-Marsch).
 II
Nekoć bijah mlada, u raskoši i blagu, Zaljubljena u život i nadu, Vjerovah da od mene snažnije
nema, da su mi vrata svijeta otvorena.
Carica Elizabeta, austrijska carica Sisi

2
Carska rezidencija u Bad Ischlu, gornja Austrija
 kolovoz 1853.

Gledajući sestru koja je u kočiji sjedila pokraj nje i drhtala poput preplašene srne pred
lovčevim lukom, Sisi je bilo teško ostati dobre volje.
»Bit ćeš krasna, Nene. Ali moraš se nasmiješiti« Kad se obratila starijoj kćeri, činilo se da
vojvotkinju muče iste brige. Helena ne reče ništa.
»Još samo nekoliko sati pa ćemo stati i osvježiti se. Presvući ćemo se prije no što
stignemo u carsko odmorište.« Vojvotkinja je uspjela postići vedar ton glasa, no Sisi
je primijetila da se majka nije ni pokušala nasmiješiti. Ludovika nije skrivala jaku glavobolju
koja ju je mučila gotovo cijelim putom.
Duge sate u kočiji majka je većinom provela zatvorenih očiju, masirajući sljepoočnice
umornim prstima, trzajući se na svako poskakivanje kotača po izbrazdanom, zemljanom putu.
Kad je konačno otvorila oči, bile su nemirne i pogled joj je skakao sjedne kćeri na drugu. Je li
Sisi to zamišljala ili ih je Ludovika proučavala i uspoređivala? Je li to kočija poskočila ili je
majka uzdahnuvši jedva primjetno odmahnula glavom kad je pogled svrnula na Helenu?
Činilo se da su sestre prestale sličiti jedna drugoj onog trena kad su krenule iz
Possenhofena. Sisi je bila uzbuđena zbog puta te je jedva čekala vidjeti tetu i bratića pa su
tijekom višednevne vožnje njezino zanimanje i radost samo rasli. I svježi joj je alpski zrak činio
dobro: obrazi su joj se rumenjeli, a medne oči pozorno i bistro sjale dok je zvonkim
glasom spominjala polja i sela kroz koja su prolazili.
Do nje je pogureno sjedila Helena koja na putovanju od brige nije mogla ni jesti ni
spavati; njezina se pak koža, onako pepeljasta, ponad jednolične crnine činila gotovo prozirnom.
»Prvo ćemo sa sebe skinuti ovu crninu«, napomene im majka ponavljajući se. Kao da će
tom presvlakom Helena nekim čudom postati carska nevjesta kakvom je trebala biti.
Sisi je u kočiji ispunjenoj napetošću kratila vrijeme gledajući kroz prozor te je zamišljala
kakvim životom žive u svakoj alpskoj kući pokraj koje su prošli. Imanja su se činila idilična, ali
kozarima je bilo najbolje, tako je presudila. Jer, kozari su se iz svojih kućica na liticama mogli
svakog jutra slobodno zaputiti u brda. Oboružani komadom sira, kruhom i malom mješinom vina,
mogli su lutati i istraživati planine i potoke, nikome ne polažući račune. Ili su mogli leći u
travu na nekom otvorenom, sunčanim zrakama obasjanom polju i tako provesti sate pod nebom
koje se Sisi činilo toliko blizu da ga je poželjela dohvatiti i spustiti malo plavetnila u svoje ruke.
»Bummerlu bi se svidjela ova polja.« Sisi je mislila na konja kojeg je ostavila kod kuće, a
prisjetivši se doma, osjetila je kako je obuzima čežnja. »Mogli bismo satima lutati.« I majka i
sestra i dalje su šutjele. »Mama, hoću li moći jahati u Beču?« upita Sisi.
»Ne znam«, vojvotkinja odsječe, glave zabačene na uzglavlje podstavljenog sjedala. »Ja
bih pomislila kako ćeš biti odveć zauzeta da bi se bavila tim svojim razbibrigama. Morat
ćeš upoznati cijeli dvor čija se pravila ponašanja uče godinama. Misliš li da austrijsko plemstvo
imalo zanima tvoje jahanje? Ne. Oni očekuju mladu damu koja se zna lijepo ponašati i lijepo
zboriti. Ti i tvoja sestra se morate pobrinuti naučiti kako to rade Habsburgovci.«
»Ne znam kako ću to izdržati ako ne budem mogla jahati«, Sisi je naglas razmišljala.
Rekavši to, istog je trena znala da je pogriješila jer je ugledala majčine otvorene oči.
»Ti ćeš napraviti ono što se od tebe očekuje«, zapovjedi majka.
»Mama...« počne Sisi, iznenađena Ludovikinom odnedavno prisutnom razdražljivošću.
Majka umjesto odgovora uzdahne i ponovno zatvori oči. Napeta je tišina poskakivala zajedno
s njima u kočiji.
Na koncu, vojvotkinja prozbori. »Oprosti, Sisi. Jednostavno... bojim se da...«
Oklijevajući, ona nastavi: »Samo želim da vi djevojke uspijete.«
 Sisi se nad ovim zamislila. Koliko je drugačiji mogao biti život na dvoru? Pa i one su, na
kraju krajeva, vojvodine kćeri. I majka svojom očitom zabrinutošću neće pomoći Heleni
da stekne samopouzdanje pred važnim susretom s mladoženjom. Sisi progovori uvjerljivije nego
što se osjećala: »Mama, ne brini se. Naravno da ćemo uspjeti.« Potom odlučno pogleda sestru u
oči kao da će je time uvjeriti u nepobitnost svoje tvrdnje. »Osim toga, kao što si rekla, imamo tetu
Sofiju koja će nam pomoći.«
Vojvotkinja otvori oči, no njezin pogled uperen u kćer nije odavao nimalo uvjerenosti.
»Nadajmo se da će nas Sofija podržati«, odgovori.
Sisi je bilo žao majke, znala je da je vojvotkinja tako zabrinuta upravo zbog svojih kćeri.
Ludovikino početno veselje nakon poziva na dvor proteklih je mjeseci splasnulo i spalo na oštar
jezik i ispitljive poglede. Ponašanje koje je Sisi i Heleni prije bilo dopušteno — koje im je bilo
uobičajeno sada je bilo predmetom grdnih prijekora. Kao na primjer, onaj put kad je Sisi izašla iz
kočije na cestu kako bi konjušaru pomogla napojiti konje i pri tom slučajno zalila haljinu.
Nećeš ti napajati konje poput kakva konjušara! Ta je primjedba bila zadnja na najnovijem
popisu neočekivanih prigovora i zabrana.
Nećeš drsko odgovarati kad ti se obrati teta Sofija.
Nećeš trčati po dvoru poput divlje djevojčure.
Nećeš na večeru dolaziti prljava poput seljanke.
Činilo se da je, inače staloženu vojvotkinju, kad je bila riječ o njezinoj starijoj sestri,
mučio neporeciv strah. Nekoliko dana prije no što su krenuli iz Possenhofena, Sisi je načula svoje
roditelje kako šapuću u očevoj radnoj sobi.
»Ali što ako nenamjerno kažu nešto što će ga uvrijediti? Ih jegore, time uvrijede Sofiju?
Pa one nemaju pojma o strogim dvorskim protokolima!«
»Nisu one seljanke, Ludovika, već sasvim dobre djevojke«, odgovori je vojvoda. »I
plemićkog su podrijetla, ako smijem reći.«
»Ma jesu, Maks, ali one su tako naivne. Umjesto da su išle na poduku iz jezika i plesa, mi
smo ih puštali da jašu po poljima i love ribu u jezeru Ludovika je koračajući zakrčenom sobom
govorila uznemirenim tonom kakav je Sisi malokad čula u njezinu, inače sigurnom, glasu. »Jedva
đ: su nosom promolile izvan Possenhofena. Dok trepnu, Sofija će ih ima: u šaci.«
»Pa to Vaša sestra i želi.« Vojvoda je slegnuo ramenima umorno zureći u vatru. »Sofiji
treba snaha koju će imati pod paskom. Na Heleninu naivnost gledat će blagonaklono to će njoj ići
u korist.«
Šuteći, Ludovika se nad tim zamislila. Na koncu je uzdahnula i rekla »Maks, počinjem
misliti kako to nije najbolji izbor za našu kćer. Može. smo se previše raspričali o prilici, a nismo
ni razmislili što će takav život značiti za Helenu. I Sisi.« Na spomen svog imena, Sisi se ukočila
majčin je glas odavao posvemašnju prestravljenost. Čučnula je bliže vratima radne sobe. »Bojim
se i pomisliti kakva će se Sisi pojaviti na dvoru. Pa ona je samo dijete. I to divlje, slobodoumno
dijete. Jedva zna izgovoriti pet smislenih riječi na francuskom. I nikad nije plesala ni s kim
drugim doli sa svojim učiteljem.«
Sisi se ugrizla za usnicu, to joj je zasmetalo. Da, bila je mlada. I to što je rekla njezina
majka bilo je točno. Ali ne može biti da će je toliko razočarati. Eto tada je odlučila dokazati majci
koliko je neopravdano strahovala.
»Carica majka je izabrala našu kćer za snahu to se ne odbija«, zaključio je vojvoda. »Bit
će one dobro.«
»Maks. Toliko smo toga zamjerili svojim roditeljima. To što su nas spojili ovim...
brakom. Ja znam da ste Vi bili zaljubljeni u drugu ženu. A Vi znate koliko mi je silno nedostajao
dom, koliko sam plakala svakog dana. Ne činimo li mi sada isto?«
 Sisi se nije mogla oduprijeti nagonu da proviri kroz odškrinuta vrata ne bi li vidjela kako
je otac uzvratio na to neposredno i neugodno pitanje. »Imamo li izbora?« Vojvoda je slegnuo
ramenima i duboko povukao dim iz lule. »Kad imaš kćeri i titulu, to je ono što ti je činiti.«
Sisi je neko vrijeme ostala pred vratima dok su roditelji sjedili u tišini pokraj tinjajuće
vatre. Naposljetku je progovorila majka. »Kako će mi nedostajati! Kad bi bar mogli zadržati Sisi
još koju godinu. Ona je dijete.«
»I meni će nedostajati«, uzdahnuo je vojvoda, a Sisi je to priznanje iznenadilo, čak i
ganulo. »Ali to je za njih najbolje. Moramo se radovati ovakvoj prilici.«
Vojvotkinja je šutjela ne podižući se s naslona muževa kožnog naslonjača.
»Helena će se snaći bolje no što mislite, Ludovika. A i Sisi će se pobrinuti za sebe.
Pametna je ona. Možda i jest malčice divlja, u tome imate pravo. Ali Sofija će je ustrojiti. Bit će
im to vatreno krštenje, tako ja to zovem.«

Vijesti se šire kao kuga, tako to biva s glasinama u malome mjestu, pa su ih svi žitelji došli
ispratiti. Neki su se seljaci i građani smiješili, neki plakali, no svi su odreda blagosiljali žene iz
kuće Wittelsbach, mašući plavo-bijelim bavarskim zastavicama. Sisina je prtljaga bila tovarena
na drugu kočiju. Grlila je oca i mlađe sestre, ne znajući kad će ih ponovno vidjeti.
»Sve ćeš ih očarati na dvoru, Sisi.« Vojvoda je privukao kćer u zagrljaj, a Sisi se učinilo
da je drži dulje nego ikad prije. Možda ju je tako bio grlio u djetinjstvu, ali Sisi se
posljednjih nekoliko godina nije sjećala takvih zagrljaja. Osjetivši da je očeva privrženost
iskrena, Sisi mu se prepustila. A onda mu je, što joj nije bilo nalik, uzvratila zagrljaj, poželjevši
da je ne pusti iz ruku.
»Ne znam što ću ovdje bez tebe, divljakušo moja«, protisnuo je vojvoda napuklim
glasom.
»O, tata.« Rekavši to, Sisi je briznula u plač i zagnjurila glavu vojvodi u rame. »Molim
Vas, pobrinite se za Bummerla, hoćete li? A kad Marija naraste i kad bude znala jahati, može ga
dobiti.«
»Tako je, djevojčice moja.« Vojvoda ju je gladio po dugoj kosi. Davno je bilo kad su se
vojvodine oči zadnji put orosile suzama. I sad su mu bile u očima, ali ne zbog pića. »Pokaži tim
Habsburgovcima kako se jaše pastuh iz kraljevskih konjušnica.«
»Tata, nedostajat ćete mi.« Sisi je vojvodu držala za ruku gledajući ga u oči boje lješnjaka
čiju je nijansu, tako su joj rekli, baš ona naslijedila. »Tata, molim Vas, pripazite na sebe, hoćete
li?«
Vojvoda je kimnuo i oborio pogled.
»Obećavate li, tata?« Sisi mu je stisnula ruku.
»Obećavam da ću pokušati.« Kad je podigao pogled, već se bio pribrao. »A ti, zapamti
jednu stvar. Kuća Wittelsbach je ponosna kuća. Nemaš se zbog čega sramiti pred
tim Austrijancima, jesi li me čula?«
»Dobro, tata.« Sisi mu je tada još jače stisnula ruku, ne želeći je pustiti iz svoje.
Naposljetku je vojvoda okončao rastanak. »Hajde sada, malena moja. I učini svog tatu ponosnim.
Znam da hoćeš.«
»Doviđenja, mali Maks.« Sisi je poljubila malenog brata u bucmaste obraščiće.
»Doviđenja i vama: Marija, Matilda i Sofija-Šarlota.« Poljubila je svako dijete i pomilovala ga
po mekanoj, paperjastoj kosi. »Kad vas ponovno budem vidjela, možda me se nećete ni sjećati.«
Tada je obrisala suzu ne želeći da svojom tugom pojača Heleninu strepnju.
Kad je pristupila Karlu kako bi se oprostili, on ju je privukao u zagrljaj. Iznenađena tom
gestom bratove privrženosti, Sisi ga je zagrlila. »Doviđenja, Gacki«, rekla je. »Pobrini se za tatu
dok mama bude s nama.«
On joj je šapnuo u uho: »Neću se morati dugo za njega brinuti. Vratit ćete se sve tri prije
no što seljaci pokupe jesenju žetvu.« To je već bilo nalik na Karla kojeg je poznavala. Potpirena
tim izazovom, Sisi je popravila držanje i nakrivila glavu. »Zašto si to rekao?«
Karlo je svrnuo pogled na Helenu pa se opet zapiljio u Sisi. »Kad car vidi cmizdravu
zaručnicu koju mu je izabrala mama, poslat će je natrag u Bavarsku.«
Ako išta, brat je svojim izazivanjem samo učvrstio Sisinu odlučnost da će njih dvije
uspjeti. Neće ona Karlu priuštiti to zadovoljstvo da likuje nad njihovim porazom. Ne, neće
se vratiti u dvorac Possenhofen Sisi je obećala sebi — osim u kraljevskoj kočiji, urešenoj
habsburškim grbom.

»Djevojke, pogledajte! Eno rijeke!« Vojvotkinja pokaže kroz prozor kočije i razlistane
krošnje drveća. Rijeka Traune najavljivala je predgrađe alpskog grada Bad Ischl, gdje je carski
dvor bio smješten ljeti. Kočija se počela spuštati u dolinu.
»Badischlovske su vode ljekovite.« Vojvotkinja je promatrala polagano strujanje rijeke
koja je tekla uz cestu. »Zato je ovaj grad Franjo izabrao za ljetnu rezidenciju. Bilo bi lijepo kad
bismo imale vremena uživati u ovim vodama. Svima bi nam dobro došlo osvježenje.« Trljala je
čelo sporim, kružnim pokretima.
Kočija se nastavila postojano truckati niz uski planinski prolaz; polako se spuštala u
kotlinu opkoljenu sivim, nazupčanim planinama. Vidik im je sada postajao širi, otvarao se nad
prostranom i napučenom udolinom. Helena, koja nije bila progovorila još od vrlo oskudna
doručka, gledala je kroz prozor. »Nismo još stigli, je li tako, mama?«
»Blizu smo, dušo. Nismo još ušli u grad.« Vojvotkinja pokaže dalje niz put, u smjeru
žutih kuća od vapnenca okupljenih u dolini poput velikog buketa runolista.
»Ono je Bad Ischl. Grad u planinama, po mjeri cara«, nastavila je vojvotkinja,
promatrajući mjesto. Pojedine su građevine sada već poprimale oblik; Sisi je, visoko
ponad drugih kuća, opazila zvonik crkve. Stršao je u plavo nebo poput tankog kamenog prsta.
Pred njima je, nešto dalje uz cestu, stajala nevelika kuća od vapnenca, svojevrsno svratište
ili gostionica.
»Zaustavite kočiju!« zaviče Ludovika ponad kloparanja kotača i kopita. Kočijaš je
posluša, kočija uspori i zaustavi se. Tišinu oko njih ispuni blagi cvrkut ptica i tiho
žuborenje rijeke Traun. »Djevojke, ovdje ćemo se presvući. Tako ćemo u carsku rezidenciju doći
osvježene.«
»Jedva čekam skinuti ovu crninu«, prizna Sisi pa, ne čekajući, skine tamnu kapicu s glave
i rastrese kovrče. »Crno guši na ovoj vrućini. I tako je dosadno želim obući haljinu najživljih
boja.«
»Ne budi nepristojna, Elizabeta.« Oštrim pogledom majka joj ponovno da do znanja kako
ju je uzrujala.
Kočijaš otvori vrata kočije i ispruži ruku ne bi li damama pomogao izaći na svjetlo
sunčana poslijepodneva.
»Hans, gdje je druga kočija?« Vojvotkinja je izišla prva, pogledala u kočijaša, a zatim niz
pustu planinsku cestu. Iz obližnjeg svratišta iziđe omanji, zdepast čovjek, ponukan pristiglim
gostima.
Kad je Sisi izišla na cestu i stala pokraj majke, primijeti i ona da druge kočije, one s
Agatom i prtljagom, još uvijek nema na vidiku.
»Dopustite, gospo.« Kočijaš je Helenu držao za ruku dok se nesigurno spuštala iz kočije.
»Onda, Hans?« Ludovika odmjeri kočijaša. »Gdje je druga kočija?«
Hans obori pogled. »Milostiva... drugu smo izgubili.«
»Izgubio sije? Što to znači, izgubio?« Vojvotkinja je, unatoč glavobolji, odjednom
izgledala pozorno, pozornije no što ju je Sisi ikad vidjela. Majka pogleda vlasnika svratišta pa
opet uperi pogled u kočijaša. »Kako to misliš, Hans? Kako?«
»Razdvojili smo se, vojvotkinjo Ludovika.«
»Dobro, Hans, reci mi kako netko može izgubiti iz vida ogromnu kočiju sa četiri konja?«
Dok je odgovarao, kočijaš nije podizao pogled s blatne ceste. »Gospo, znate, na cesti smo
se mnogo puta zaustavljali... jer je Vašu Uzvišenost boljela glava ili tako nešto...« Hans obje ruke
strpa u džepove hlača.
»To nije nikakvo objašnjenje. Gdje su naše haljine?«
»Gospo, mislim da nije prošlo dugo otkako smo se razdvojili. Moralo je biti pri jednom
od naših neočekivanih zastoja.«
Vojvotkinja opsuje ispod glasa pa stane koračati u krug ispred kočije. A kad je ponovno
odmjerila svoje kćeri, onako iscrpljene putom, u crnoj i neuglednoj odjeći, cijelo joj se
lice iskrivi.
»Ali, ne morate se ništa brinuti, gospo«, oglasi se kočijaš. »Uvjeren sam da su haljine već
na sigurnom, u palači.« »Da, ali nama ne treba da su haljine na sigurnom u palači, već da su na
nama kad dođemo u palaču!« bjesnila je vojvotkinja, pogledavajući čas u kočijaša, čas u svoju
stariju kćer.
»Helena, nemoj plakati. Molim te, ne plači.« Vojvotkinja je zagrli i pogleda u Sisi ne
skrivajući prepast.
»Već tjednima nosim ovu haljinu, mama. Ne mogu u njoj izaći pred cara.«
»Izgledaš ljupko, Helena.«
»Gluposti, mama.«
»Car će te pohvaliti što tako dično žaluješ za rodbinom. I reći će da si skromna i ponizna.
Je li tako, Sisi?« Ludovika uzrujano pogleda u mlađu kćer.
»Tako je«, Sisi kimne te se nadoveže na majčine riječi. »Nene, Franjo treba vidjeti
dobrotu i nježnost tvog duha, a ne tvoju nakićenu glavu.«
»Eto, točno to«, složi se vojvotkinja.
Ali Helena se nije dala uvjeriti. Cviljela je očiju prikovanih za tlo. »O, zašto sam se
morala roditi prva?«
»Helena«, vojvotkinja, na rubu očaja, uhvati kćer za uska ramena. »Ne možeš promijeniti
vrijeme kad si se rodila, jednako kao što ne možeš promijeniti raspored zvijezda na nebu. Ne
smiješ žaliti za takvim stvarima.«
»Ali to znači biti loše sreće, mama. Ja ne želim biti carica.«
»Helena, misliš li da sam ja provela život žaleći se što je moju stariju sestru dopao
Habsburgovac, a ja bila prisiljena...« Ludovika zastane gledajući u Sisi.
»No, nema veze. Želim ti samo reći da moramo živjeti živote koji su nam namijenjeni. A
živjeti ih moramo valjano.«
»Ja se loše uklapam u život koji mi je dodijeljen«, otpovrne Helena i nakrivi bradu.
»Zašto nisi jednostavno slagala i rekla da je Sisi starija?«
Sisi, ponad Helenine glave, izmijeni pogled s majkom. Bilo je gore nego što se činilo,
gore od Helenine bljedoće i namrgođenosti i nepristale, neugledne odjeće. Jer, Sisi je
bila uvjerena, nastavi li sestra tako očajavati, Franjo će svrnuti pogled.
 Kočija se truckala i poskakivala niz popločane ulice kad je crkveno zvono udarilo triput i
kao da je, naznačujući vrijeme, time i nazvalo dobrodošlicu vojvotkinji i njezinim
dvjema kćerima. Grad je bio košnica, vrvio je Austrijancima koji su se u njega spustili u nadi da
će vidjeti gostujućeg cara. Zasigurno je tu bilo daleko više ljudi nego na malom, uspavanom trgu
u Possenhofenu. Kroz prozor kočije Sisi je promatrala nizove urednih, mjesnih trgovina oličenih
u svježe nijanse bijele i žute. Hausfraus, domaćice, vikale su na malu djecu dok su prelazile ulicu
noseći u rukama svježi kruh, kobasice i voće, toplo od ljetnog sunca. Dječaci u kratkim hlačama s
tregerima, crvenih su obraza krivudali između kočija, posvećujući više pažnje izlozima sa
slatkišima negoli dozivima majki ili nadolazećim kopitima i upregnutim kolima.
»Blizu smo.« Vojvotkinja je gledala kroz prozor grčevito stišćući spletene prste u krilu.
»Helena, kad stignemo tamo, moraš se smiješiti. Pogotovo kad upoznaš Franju, jesi
li razumjela?«
Helena kimne, jednom. Neodlučna, neobećavajuća gesta.
Kočija je skrenula s glavne ulice, promet se prorijedio, a trgovine zamijenile kuće za
stanovanje. Uz rub popločane ulice stajale su jednostavne građevine čiji su prozori bili napola
otvoreni, a zidovi, uz koje se penjao bršljan, oličeni svijetlim bojama. Popodnevno je sunce još
bilo visoko na obzoru, obasjavalo je žitelje koji su, ispred pretrpanih lonaca za cvijeće i
navučenih zastora, sjedili na trjemovima. Pred njima je prolazila nevelika kočija, gledali su je
bez pretjeranog zanimanja.
Na kraju trga čekala su ih teška vrata od lijevana željeza. Ako već građani nisu obratili
pažnju na Sisinu kočiju, činilo se da nekolicini naoružanih stražara na ulazu zasigurno
nije promakla.
Kaiservilla, ili carska palača, bila je razgranato zdanje, malo podalje od glavnog trga,
smješteno na rubnom području gdje je naseljeno mjesto prelazilo u alpsku divljinu. Zdanje se
jednom stranom naslanjalo na podnožje mrkih, golemih planina koje su okruživale polja, a s
druge se strane blago spuštalo prema obali rijeke Traun. Glavna je građevina Kaiserville bila
kuća od svijetložutog vapnenca, plemićki dom izgrađen u općeprihvaćenom, neoklasicističkom
stilu.
Majka je Sisi bila rekla da je mladi car, kad je prvi put posjetio grad i njegove ljekovite
vode, izjavio kako je to »raj na zemlji«. A kad je to čula Sofija, odmah je u mjestu kupila najveću
kuću kako bi za najtoplijih ljetnih mjeseci u njoj mogli boraviti te zamijeniti gradski smrad i
prijetnju groznice planinskim zrakom i ljekovitom vodom.
»Evo nas, djevojke.« Vojvotkinja jedva da je izustila te riječi kad se kočija pred ulazom
zaustavila. Sisi je promatrala stražare u njihovim bijelim odorama. Bile su u štirkane
do nevjerojatne krutosti te obrubljene crvenom i zlaćanom svilom. Zamisli samo, razmišljala je u
sebi, imati ovakvu skupinu vojnika stalno pred svojim vratima. Moraš li im se svaki put javiti kad
poželiš izaći ili se vratiti kući?
Dreknuvši kočijašu Hansu kratku naredbu, brkati se stražar približi kočiji te stane
pogledavati tri žene koje su sjedile nasuprot prozoru, iscrpljene od puta. »Dopustite?« Rukom u
rukavici pokaže da želi otvoriti vrata kočije. Ludovika kimne.
»Dobar dan.« Dok je stražar otvarao vrata, Sisina se majka ustane te podigne glavu. Sisi
se divila dostojanstvenom držanju koje je majka tako brzo poprimila, kao da je sva ona tjeskoba
iz prijašnjih dana bila tek naporni plašt koji je netom odbacila.
»Ja sam Njezino Visočanstvo vojvotkinja Ludovika Bavarska iz kuće Wittelsbach, sestra
Njezina Veličanstva nadvojvotkinje Sofije iz kuće Habsburg-Lothringen. Ovo su moje kćeri,
Njihova Visočanstva, vojvotkinje bavarske, koje su došle sa mnom na poseban poziv Njegove
Uzvišenosti, cara Franje Josipa i njegove majke, nadvojvotkinje Sofije.«
»Vaša Milosti.« Mladi je vojnik pozdravi lupnuvši petama. »Očekivali smo vas.«
»Zamolit ću Vas...« majka podigne ruku kao da se upravo nečeg sjetila. »Je li naša druga
kočija stigla prije nas?«
Stražar kimne. »Da. Prije nepunih sat vremena, milostiva.«
»Molim vas, pošaljite je k nama«, reče Ludovika malo vedrijim tonom, gledajući u Sisi i
Helenu. »U njoj je naša prtljaga, a mi se moramo presvući prije no što stignemo u palaču.«
Stražar podigne ruku u rukavici pa odgovori učtivim, ali suzdržanim tonom.
»Moje isprike, vojvotkinjo Ludovika. Naređeno nam je da vas odmah usmjerimo u
predvorje gdje će vas čekati Njezino Veličanstvo, nadvojvotkinja Sofija.« Rekavši to, on pogleda
u kočijaša, kimne i odstupi. »Vozi!«
Dok su se vrata zatvarala, a kočija kretala, Ludovika namršteno prošapće kćerima:
»Pokušala sam.«
Konjska su kopita glasno kaskala po popločanu dvorištu, a kočija zalazila sve dublje
među zidine dvorca, u hladni zagrljaj vapnenca i cigle. Imanje je bilo prostrano, no Sisi se blago
iznenadila kad je otkrila da sama kuća nije nimalo veća od dvorca Possenhofen. Ali, veličina tog
zdanja ionako nije bila važna. Sisi je, dok su ulazili kroz prednja vrata, osjećala carevu prisutnost.
Brojni su i neopipljivi pokazatelji moći Franje Josipa bili prisutni na imanju, poput magle ili
sjene koja se posvuda nadvija i premda ih nisi mogao dotaknuti ili pokazati prstom, nisi ih mogao
ni zanijekati. Prednji su zid krasile zastave mnogih kraljevstava Franje Josipa:
Austrije, Mađarske, Hrvatske, Češke, Venecije, Lombardije, Galicije. Skupine su stražara u
krutim bijelo-crvenim odorama odlučno stupale po ovom ili onom zadatku. Zdanje je više sličilo
minijaturnom gradu negoli domu jednog čovjeka. Sluge su žurili, psi lajali, tajnici i komornici
jurili uokolo obavljajući svoje poslove. Dvorište i okolne građevine bile su poprišta raznih
djelatnosti, podsjećajući gosta kako je taj udaljeni planinski grad odjednom postao središtem
Carstva samo zato jer u njemu boravi jedan čovjek.
A i one su bile tu zbog posla s carem. Vladar je zatražio da mlada djevojka prijeđe
naporan put od Bavarske do Bad Ischla i da s obitelji dođe k njemu, spremna udati se za stranca. I
one su poslušate. Sigurno ne zato što je taj sramežljivi, riđokosi dječak, kakvog su se sjećale,
mogao odrediti sudbinu bilo kojoj od njih, već zato što mu je tron na kojem je sada sjedio jamčio
gotovo nezemaljsku moć. I Helena će, njegova nevjesta, sada imati isti, božanski status. Spoznaja
o važnosti sestrine nove uloge odjednom preplavi Sisi pa ona zašuti, zastrašena veličinom carske
moći.
Konji su zatoptali, a kočija stala, označivši kraj putovanja i početak službe. »Dobro,
djevojke, stigle smo.« Činilo se da se vojvotkinja riješila naporne migrene jer je sjedila
uspravno i govorila kratkim, odsječnim naredbama. »Čule ste stražara Sofija... nadvojvotkinja...
nas čeka.« Ludovika izađe iz kočije. Vidjevši da kćeri nisu izašle za njom, ona zastane.
»Idemo. Helena?«
Helena ostane sjediti. »Majko, ne mogu...«
»Ali moraš. Hajde.«
Helena odmahne glavom, ne pomaknuvši ni jedan dio tijela.
»Ovdje si kako bi se vidjela sa svojim bratićem Franjom i tetom Sofijom«, počne
vojvotkinja nestrpljivo uzdahnuvši.
»Tako na ovo gledaj.«
»Da, došla sam vidjeti bratića i tetu koji su, zamislite, car i nadvojvotkinja Austrije.«
 Vojvotkinja se osvrne kako bi provjerila može lije tko čuti pa se nagne u kočiju i
prošapće: »Helena, oni su izabrali tebe. Ti si njihova gošća, odazvala si se na njihov poziv. Imaš
više prava biti na ovom mjestu od bilo koga drugoga.« Helena zatvori oči i odmahne glavom.
Najbojažljiviji, najstidljiviji izraz protesta.
»Helena, dogurali smo dovde. I ti ćeš ovo iznijeti.« Vojvotkinja još jednom pogleda preko
ramena pa se kratko nasmiješi tajniku u prolazu; na kaputiću je odore imao zlaćani grb s
dvoglavim orlom. Sisi je pretpostavljala kako je to habsburški obiteljski grb.
»Nene.« Sisi uzme sestru za ruku. »Bit ćemo zajedno.«
Helena je uhvati hladnim prstima, snažnije nego inače. »Sisi, nemoj me ostaviti.«
»Neću.« Sisi joj stisne ruku. Razumjele su se bez riječi. »A sada, Nene, idemo upoznati
tvog zaručnika.«
»Još nešto, djevojke.« Ludovika im se približi, šapćući kako je ne bi čuo koji od slugu.
»Nema viši tog Nene i Sisi. Od sada ste Helena i Elizabeta kćeri bavarskog
vojvode Maksimilijana, iz kuće Wittelsbach.«
»Stvarno, mama?« upita Sisi dok je izlazila iz kočije povlačeći za sobom sestru. »Ni kad
budemo same? To mi se čini pomalo...«
»Da, čak i kad budete same, Elizabeta«, Ludovika odsječe. No od majčina je tona osorniji
bio pogled kojim se zapiljila u mlađu kćer. »I ti nećeš našu obitelj izvrći ruglu svađajući se sa
nadređenima, je li jasno?« Ludovika stane ravnati suknju odrješitim, uzrujanim pokretima,
bezuspješno pokušavajući izgladiti nabore nastale od višednevne vožnje. Sisi na to jedva kimne
pa ustukne u šutnji.
»Vi ste sad dvije mlade vojvotkinje na carskom dvoru i ponašat ćete se kako vam priliči.
To znači da više nema djetinjastih imena.« Vojvotkinja je i ovo izrekla oštrim i odrješitim tonom,
no Sisi se učini kako majku odaje tračak tuge u očima. »To znači, Helena, da ćeš prestati cviljeti.
A ti, Elizabeta, nećeš drsko odgovarati, pogotovo ne teti Sofiji. Jasno?«
»Da, mama«, njih dvije jednoglasno odvrate.
»Dobro«, Ludovika kimne. »Ne smijemo dopustiti da car čeka. Sigurno već željno
iščekuje svoju mladu.«

Stražar na ulazu zatvori za njima vrata i ostavi ih u prohladnom predsoblju visokog stropa. Sisi
zaškilji, oči su joj se sporo privikavale na mrak sobe nakon žarkog sunca u dvorištu. Od vanjskog
su žamora sada bile zaštićene debelim zidovima palače. Neko su vrijeme tako stajale u tišini,
ne znajući što im je činiti. Uto im pristupi tajnik s vlasuljom na glavi te svojim glasom prepadne
Sisi. »Vojvotkinjo Ludovika«, reče klanjajući se. »Biste li bili tako ljubazni da s kćerima pođete
za mnom?«
Njih se tri bez riječi poredaju za njim i krenu preko predsoblja. Potom su ušle u, kako se
činilo, sobu za primanje na čijim su žućkastobijelim zidovima bile ovješene jedino zastavice koje
je Sisi vidjela vani — brojna kraljevstva Franje Josipa.
Iz te su sobe izišle kroz visoki prolaz i odmah zatim ušle u poprilično manju prostoriju. S
prozorima od poda do stropa soba je bila okupana svjetlom pa Sisi zatrepće jer su joj se oči već
bile navikle na mračno i prohladno predsoblje.
»Vaša Uzvišenosti, nadvojvotkinjo Sofija, dopustite da najavim Njezino Kraljevsko
Visočanstvo, vojvotkinju Ludoviku Vilheminu, suprugu vojvode Maksimilijana, iz kuće
Wittelsbach.«
Sisi pogleda u smjeru u kojem je tajnik izgovarao riječi i tek tada opazi svoju tetu gdje
sjedi. Sofija je za malim stolom bila stisnuta između dvojice muškaraca. Lica su im
bila osvijetljena popodnevnim suncem koje je prodiralo kroz francuska vrata i prozore. Muškarci,
od kojih je jedan bio vrlo mlad, a drugi vrlo star, moraju biti časnik i ministar, mislila je Sisi. U
odaji je bilo i drugih ljudi. Sisi zatim pogleda u kut gdje je podalje od sjedećih, stajala sjedokosa
žena blijeda, iznurena lica. Za razliku od dvorjana s vlasuljama koji su stajali raspoređeni po
odaji, svrnutih, bezizražajnih pogleda, sjedokosa je žena bezočno promatrala tri bavarske
gošće, procjenjujući ih stisnutom čeljusti i nepovjerljivim pogledom. Tko je ona? pitala se Sisi.
Sisi vrati pogled na tetu koja je pridošle proučavala sa znatiželjnim, no ne i ushićenim
izrazom. Na tajnikove riječi Ludovika istupi, uhvati i raširi suknju duboko se poklonivši. Sisi
iznenadi otmjenost s kojom je to napravila.
»I njezine kćeri.« Tajnik valjda nije znao koja je kćer koja pa im mahne da zajedno priđu.
»Njihova Kraljevska Visočanstva, Helena Karolina Tereza i Elizabeta Amalija Eugenija,
bavarske vojvotkinje iz kuće Wittelsbach.« Djevojke se, slijedeći majčin primjer, zajedno
poklone. Sisi se učini čudno, čak i zabavno, što je najavljuju tako uzvišenim riječima.
Gotovo nevidljiv pomak Sofijinog kažiprsta značio je da mogu ući u sobu i pristupiti
stolu. S vojvotkinjom na čelu one prijeđu prag i krenu prema Sofiji. »Polako,
djevojke«, Ludovika je šaputala između Helene i Sisi. »Glave dolje«, podsjeti ih majka.
Ali Sisi nije mogla odoljeti nagonu da zirne prema onoj kojoj su se približavale.
Nadvojvotkinja je bila onakva kakvom je se Sisi sjećala: nalik na majku, samo oštrijih crta lica. I
Sofija je, kao i Ludovika, imala frizuru koja joj je uokvirivala lice malim kovrčama; kosa joj je
bila svijetlosmeđa, prošarana sjedinama, i spletena u nisku punđu na potiljku.
Sofijina je haljina boje lososa padala preko široke mreže za krinolinu, a smaragdne su joj
naušnice poskakivale kraj izbrazdanih obraza dok je okretala glavu tamo i ovamo, odmjeravajući
svoje posjetiteljice. Imala je manje, uže oči od sestre, a činile su se prodornije i tvrđeg pogleda.
Sofija se, po Ludovikinoj procjeni, trebala obratiti prva, no činilo se da se nadvojvotkinji
nigdje ne žuri pa se u sobi jedino začulo usklađeno lupkanje potpetica gošći po mramornu podu.
Njih su tri zastale nekoliko metara ispred gospodarice. Sisi je bila dovoljno blizu pa je osjetila
Sofijin parfem, jaku mješavinu slatkih, cvjetnih mirisa. Onako izbliza, Sofija je u grudima i
bokovima bila šira od Ludovike što je vjerojatno bila posljedica carskih banketa u kojima
je uživala zajedno sa sinom. A i stol za kojim je sada sjedila bio je zatrpan šalicama čaja,
keksima, kolačićima, orašastim plodovima i voćem. Sisi osjeti koliko je gladna nakon tolikih sati
na putu.
Carskoj je majci u krilu sjedio žućkastobijeli psić i iza servisa za čaj nakostriješeno
promatrao tri tihe gošće. Sofija je prstenjem nakićenim prstima dragala psića po gustoj dlaci te ga
je u jednom trenutku podigla i u zašiljeno mu uho šapnula neki nerazgovijetni izraz nježnosti.
Ludovika pročisti grlo, a Sofija podigne pogled sa psića i uperi ga u gošće. »Znači,
Bavarke su stigle.« Na njezinu se izjavu nije imalo što odgovoriti pa gošće nastave šutjeti.
»Pa što je?« nastavi Sofija. »Ludovika, zar te toliko zanima pod palače da ne možeš ni
pogledati svoju stariju sestru?«
Ludovika podigne pogled i nasmiješi se sestri. »Dobar dan, Sofija. Drago mi je vidjeti
Vas.«
»Dobar dan, Ludi. I meni je drago vidjeti tebe. Bila sam pomislila da me nisi ni
prepoznala zaokružila sam se zbog carskih kuhara.«
Tada se Ludovika glasno nasmije i krene prema sestri pa je napola zagrli, a napola joj se
pokloni. Dvije su se sestre naposljetku zagrlile, a vidjevši ih tako razdragane, Sisi je pao kamen
sa srca. Nadala se da je i s Helenom tako. Hoćemo li jednog dana ovakve biti ja i Helena? pitala
se Sisi. Sestre koje se sreću kao strankinje nakon godina i godina razdvojenosti? Djeca, muževi i
druge domovine udaljit će ih kao da nikad nisu dijelile krevet, noćna šaputanja i dom u kojem
su živjele? Ne, odlučila je Sisi. Helena se nikad neće udaljiti. Ona nikad neće biti jedna od onih
koje bi sa svog trona s prijezirom gledale na prijašnji život. Sisi pak nikad neće dopustiti da prođe
toliko vremena a da se njih dvije ne vide.
Sisi je trenutak sestrinskog grljenja iskoristila kako bi nastavila proučavati sobu. Već je
bila zamijetila dvojicu muškaraca koji su pokraj Sofije u početku sjedili, a zatim se ustali kad su
one ušle. Sjedne je strane stajao stariji čovjek s kovrčavom bijelom vlasuljom u svjetlosivom
odijelu; nekakav ministar, pretpostavljala je Sisi. Nije promatrao susret koji se zbio pred njim,
već je, suzdržano i nezainteresirano, gledao ravno u stol. Sofiji je, s druge strane, stajao mladić u
vojnoj odori. Očigledno je bio vojni savjetnik ili pomoćnik, premda se činio mlad. Mlad i
vrlo pristao. Časnik je imao svijetloplave oči, kestenjastu, blago valovitu kosu i tanke brčiće. Bio
je sitnije građe, no Sisi je morala priznati kako je mladić u besprijekornoj crveno-bijeloj odori
izvezenoj zlaćanim koncem vrlo naočita pojava. Mladi časnik podigne pogled i uhvati Sisi kako
pilji u njega. Ona brzo svrne oči, no obrazi su joj već gorjeli. O, kako će se samo morati paziti na
dvoru, kad se odjednom nađe pred svim tim pristalim muškarcima. Ne, nije si mogla dopustiti da
joj pažnju odvlači vojni savjetnik tete Sofije, niti bilo koji drugi muškarac, kad je trebala pomoći
Heleni da osigura svoje mjesto careve supruge.
Dvije se sestre razdvojiše iz zagrljaja. Sisi opazi kako su objema obrazi mokri od suza, no
Sofija svoje brzo obriše i ponovno sjedne na stolac.
»Dobro, Ludovika. Sad odstupi da vidim tvoje lijepe kćeri.« Očitovanje sestrinske
privrženosti malo je ublažilo Sofijino hladno, nadmoćno držanje. No njezino lice bez smiješka
i dalje je odražavalo neku neopipljivu strogost.
»Naravno, Sofi. Ovo je...«
»Cee, pa si se od svih ti našla ne poštivati moju kraljevsku titulu?« nadvojvotkinja nakrivi
glavu i zapilji se u sestru napućivši usne u upitan izraz. »Već si se raskomotila?«
»Oh.« Ludovika pročisti grlo. »Trebam li... trebam li Vas oslovljavati s...«
»Ma samo se šalim«, dobaci Sofija i odmahne rukom kao da tjera muhu. »Sala.«
No, je li to uistinu bila šala? pitala se Sisi. »Stani u stranu, Ludovika.«
»Da, svakako.« Ludovika uzmakne prema natrag, poput plahe kobile u strahu od biča
krotitelja čiju naredbu nije razumjela. Sada teta Sofija prvi put u cijelosti odmjeri svoje nećakinje.
»Ludovika«, Sofija stisne vjeđe, »zašto su u crnini?«
U sljedećem se trenutku odvila brza, trenutačna izmjena misli, koju Sisi ne bi bila ni
primijetila da nije tako pozorno promatrala svoju tetu. Sofija je pogledala u mladića, časnika koji
je stajao pokraj nje, kao da ga nešto pita. Komunikacija bez riječi. A onda se ponovno okrenula
prema Ludoviki, hladna i prijekorna pogleda. »Zašto niste presvukle tu groznu crninu,
Ludovika?« Sofija prekriži ruke.
»Kanile smo, Sofija. Zaista jesmo. Ali, jednostavno...«
»Trebale ste se presvući na putu.«
»I htjele smo, Sofija. Ali kočija s našom prtljagom se odvojila.«
»E, to si loše isplanirala.«
»A čim smo stigle, odmah su nas uveli.«
»Za ovakav si se sastanak trebala bolje pripremiti.«
Sisi se zaprepastila kad je majka na tetin prigovor zašutjela. Na koncu, Sofija uzdahne.
»Na sreću, one se mogu podičiti svojom mladošću i zdravljem«, nastavi nadvojvotkinja,
govoreći o svojim nećakinjama kao da nisu prisutne. »Da pogodim ovo je tvoja starija, Helena?
Vidi se da je povukla na našu stranu. Ljepotica je.«
»Ne, Sofija, to je moja druga kći, Sisi, hoću reći... Elizabeta«, počne Ludovika, pa stane
ispred Sisi i spusti ruke na Helenina ramena. »Ovo je Helena. Naša draga, nježna, poslušna
Helena naša najstarija kći.«
»O?« Sofija se okrene prema Heleni pa na trenutak zastane razmotrivši grešku. »O! Znači,
to je Helena?« izgovori nadvojvotkinja kao da želi da je netko ispravi. Kad je Ludovika kimnula,
Sofija glasno uzdahne. Bio je to uzdah pun... čega razočaranja?
»Doista, nikad ne bih pogodila. Davno je bilo kad sam zadnji put vidjela tvoje kćeri.«
Sofija stane mjerkati Helenu bez pristojnosti ili srama, kao što bi odmjeravala konja za
carsku konjušnicu. »Ali ti izgledaš... Ne znam... mlađa od sestre.«
Ludovika se premjesti s noge na nogu i promuca napola razumljiv odgovor, natuknuvši
nešto o nježnoj ženskoj građi. I Helena i Sisi oboriše oči pa se činilo kako vrlo
pažljivo proučavaju porube svojih crnih haljina. »Koliko je godina razlike između njih?« upita
Sofija.
»Elizabeta ima petnaest. Helena je upravo napunila osamnaest, a to je savršena dob za
udaju«, odgovori Ludovika.
»Zbilja?« Sofija nakrivi glavu, nije se činila uvjerenom. »Još uvijek ima tijelo djevojčice.
Ne izgleda kao osamnaestogodišnj akinj a.«
Ludovika slegne ramenima, pristojno se smješkajući. »Ali ima osamnaest, to Vam mogu
jamčiti. Ja sam je rodila.«
»A koliko si rekla da ima druga?«
»Elizabeta će za koji mjesec navršiti šesnaest.«
»Ah! Ona je još dijete.« Nakon poduže stanke, Sofija nastavi. »Poslije djevojaka, još si ih
nekoliko rodila, je li tako?«
»Tako je« otpovrne Ludovika. »Karla, brata im, koji je nasljednik vojvodstva. I još
četvero tri djevojčice i još jednog dječaka oni su sada kod kuće s ocem, vojvodom.«
»I sve te djevojke treba poudavati«, uzdahne Sofija i dalje proučavajući Helenu skupljenih
vjeđa. »No naravno, uda li se najstarija za Habsburgovca, sumnjam da će ti za ostale nedostajati
prosaca.«
Ludovika kimne. »Uistinu imate pravo.«
»Hoće li ona moći zanijeti? Izgleda tanka poput pruta.«
Ludovika se kratko, nervozno zahihoće, a Sisi osjeti majčinu razdraženost. »O, Sofija, ja s
time nikad nisam imala problema, pa neće ni moje kćeri.«
U tom trenutku Sisi ponovno uhvati pogled smeđokosog vojnog savjetnika pokraj Sofije, i
premda je znala da ne bi trebala, ona mu se nasmiješi. Mladić joj uzvrati smiješkom na što Sisi
ponovno spusti pogled u nadi da jedino ona opaža to potajno sporazumijevanje. Obrazi su joj,
pače i cijelo tijelo, gorjeli od vrućine.
»Nadajmo se da je tako. Ali, Ludovika, ne sviđa mi se crno. Ne pristaje joj.« Sofijin je ton
glasa i dalje bio ravnodušan i hladan.
»Kao što sam Vam pokušala reći, Sofija, nismo još imale vremena presvući se iz crnine«,
Ludovika prozbori kroz stisnute usnice. »Ali nadam se da ćemo uskoro pronaći naše haljine.«
Sofija kimne. »Priđi, moja djevojko.« Nadvojvotkinja je podigla ruku s kuštrava psića i
mahnula Heleni da dođe bliže. Helena posluša. Sisi je motrila sestru kako pristupa Sofiji,
svrnuvši oči samo na tren ne bi li još jednom pogledala u mlada savjetnika. A on je i dalje
proučavao Sisi pa su im se, za trenutak predugo, pogledi ukrstili. Uto se Sisi prisili vratiti pogled
na sestru. »Onda, nećakinjo, kakav je bio put?« Sofija je čekala odgovor, no u međuvremenu je
Helenu svrdlala pogledom smišljajući još stotinu pitanja: Hoće li zaista moći zanijeti? Hoće li
znati ugoditi njezinu sinu? O njezinoj se djevičanskoj čistoći zacijelo ne treba brinuti kad je
djevojka tako sitna i nježna? Helena je umirala pred tom paljbom ispitivačkih pogleda.
 »No? Postavila sam ti pitanje: Kakav je bio put, nećakinjo?«
Helena je i dalje gledala u pod ne nudeći odgovor. Grickala je donju usnicu, kao što je
znala činiti u tjeskobnim stanjima, premda ju je Sisi stalno podsjećala kako se te navike mora
riješiti prije no što je službeno predstave na bečkom dvoru.
»Helena, teta Sofija te nešto pita.« Ludovika laktom gurne stariju kćer, no plaha je
djevojka i dalje šutjela.
Sofija se stane smijati mučaljivosti svoje nećakinje. »Trema?«
»Pretpostavljam.« Ludovika jedino usnama pokaže smiješak. »Helena je vrlo pametna.
Zadivljuje sve svoje učitelje. Možda jest malo ozbiljna no, umijeće razgovaranja da se naučiti. A
osim toga, Vaš je dvor kudikamo veličajniji od našeg bavarskog. Jednostavno joj treba vremena
da se opusti.«
»Ha! Pa ovo je ništa! Ovo je mala ljetna rezidencija. Pričekaj da se vratimo u Beč.« Sofija
je sjedila gladeći psića no uto joj prsten s dragim kamenjem zapne u kuštravoj dlaci. »Sjećam se
kad sam prvi put došla na dvor. Nisam si dopustila pokazati tremu. Helena, ti znaš da sam i
ja podrijetlom Bavarka? Kao i tvoja majka?«
»Da, Vaše Visočanstvo.« Helena je kimnula, a Sisi je toliko laknulo da joj je došlo da
zapjeva. Barem su izmijenile koju riječ.
»Reci mi, Helena, kakva ti se čini Austrija u usporedbi s Bavarskom?« Kad Helena ni na
to pitanje nije odgovorila, Sofija je nastavila. »Ja se, na primjer, nikad ne bih vratila u tu hladnu i
mračnu zemlju. Zasigurno su ljepota naših Alpa i pogled na austrijske krajolike melem za oči
nakon onih vaših zagušljivih šuma, ha?«
Između one koja je sjedila i njezinih posjetiteljica nalegne bremenita tišina u kojoj se
jedino čulo dahtanje psića u nadvojvotkinjinu krilu. Mladi časnik, još uvijek na nogama, lagano
se nakašlje.
Sofija polako otpije čaj pa pokuša ponovno. »No, Helena, što kažeš na to? Nije li Austrija
divna?«
Govori! Sisi poželi viknuti sestri. Postrance joj dobaci pogled, nastojeći je potaknuti
svojim pogledom. Ali Helena je, i dalje grickajući usnu, bila nijema kao i stražari raspoređeni na
ulazima u sobu. Sofija uzdigne obrvu. »Zar si na putovanju izgubila jezik onog časa kad si
izgubila i kovčeg sa haljinama?«
Sisi brzo zirne prema majci, a njezin joj je izraz lica potvrđivao koliko se loše Helena
predstavljala. Ludovika se mrštila hvatajući se za nabore crne suknje, a stisnute joj usnice nisu
znale iznaći riječi kojima bi se umiješala.
Sisi odluči napraviti ono što je toliko puta već bila učinila pa instinktivno zakorači i stane
pokraj sestre.
»Doista, Vaša Visosti, moja se sestra toliko oduševila alpskim krajolikom da se na kraju
užasno umorila.« Sisi se pred tetom duboko pokloni, a pri tom opazi kako mladi časnik uspravlja
ramena i dalje zagledan u nju.
Kad je nastavila, Sisi se prisili ne pogledati u njegovu smjeru: »Nemam riječi kojima bih
Vam dočarala koliko je Helena brbljala o ljepoti svoje nove postojbine! Mama i ja smo bile
pomislile kako je već zaboravila bavarske korijene, koliko je bila željna upoznati svoju novu
domovinu.«
»Stvarno?« Sofija je polako mazila psića kad je uperila pogled u Sisi. »Tvoja je sestra
brbljala? Baš mi se i ne čini da je bilo tako.«
»Pa, tko se ne bi razbrbljao kad ugleda krajolike gornje Austrije«, otpovrne Sisi.
Vidjevši kako je time gošćama laknulo, svakoj na svoj način, Sofija izvije usnice u
nagovještaj smiješka. »A kako se tebi sviđa Austrija, nećakinjo Elizabeta?«
 »Ovdje je nezamislivo lijepo«, Sisi iskreno odgovori. »I mislim da nema dičnijeg života
od života austrijskog kozara.«
Na to Sofija prasne u smijeh, a oštre joj se crte lica razmekšaju od veselja. Taj je smijeh
razbio napetost u sobi kao što grom rastjera zagušljivu ljetnu sparinu. »Bože moj, Ludovika, ovu
si odgojila da bude duhovita. Mala vojvotkinja želi postati kozarica — e, to još nisam čula.«
Sofija se okrene mladom časniku te se njih dvoje zajedno zahihoću.
A i Sisi uhvati pogled mladog savjetnika i osjeti kako rumeni. Tako je prodorno piljio u
nju da joj se učini kako on od nje nešto želi.
»No, Ludi, zar nećeš sjesti? Ti i djevojke zacijelo jedva čekate osvježenje. Čaj, čaj...«
Sofija mahne na što tri sluge pristupe stolu i pomognu damama sjesti pa u porculanske šalice,
oslikane filigranskim uzorcima poput vitica loze, naliju vreli čaj. Sisi sjedne pokraj sestre,
pridruživši se teti i ostalima za okruglim stolićem. U kutu je i dalje nepomično i nijemo stajala
sjedokosa, blijeda žena. Moglo ju se zamijeniti za kip, da joj se prsa nisu blago nadimala odajući
disanje. »No, Elizabeta, reci nam kako život austrijskog kozara može biti bolji od života
austrijskog cara?« Činilo se da je Sofija sasvim zaboravila na Helenu dok se obraćala
mlađoj nećakinji.
»Dakako da teta zna kako nema dičnijeg života od života austrijskog cara.« Sisi je
čeznutljivo gledala kekse na stolu. Mora li čekati dok ih nadvojvotkinja ne pozove da se
posluže? Ona se okrene prema teti. »Ali nikad se ne bih usudila zamišljati kakav je to život — jer
on pripada samo Božjem izabraniku, mom dragom bratiću Franji Josipu — i zato ga mi, priprosti,
ne trebamo ni priželjkivati.«
»Pa nisi ti priprosta, ti si vojvodina kći.« Sofija prinese ustima kolačić od limuna i
zagrize, ne pozvavši ostale na isto. Ludovika je odmjereno pijuckala čaj. Helena je
nepomično sjedila.
»Da, ali u usporedbi s Franjom Josipom, svi se osjećamo kao priprosti.« Sisi pogne glavu
i obori pogled u krilo.
»Istina«, reče Sofija s mrvom kolača na bradi.
Ovo je bilo lako, pomisli Sisi. Ta je žena samo željela čuti pohvale: sebi, svojoj zemlji i,
najviše od svega, svome sinu.
»Dovitljiva je, ova.« Sofija se okrene vremešnom ministru u sivoj svili koji je sjedio
pokraj nje. A onda, kao da njezine nećakinje nisu u sobi, nadvojvotkinja se obrati svojoj
mlađoj sestri. »Ludovika, kakva šteta što Elizabeta nije najstarija. Ona je i izgledom i naravi
kudikamo prikladnija za krunu.«
Sisi se lecne, ali se ne usudi podignuti pogled, od straha da se ne namršti teti u lice. Kako
se usuđuje izreći takvu uvredu pred Helenom?
»Lijepo je od Vas što hvalite moju Elizabetu, Sofija«, progovori Ludovika stisnutih vilica,
najpokornijim tonom koji je Sisi čula od svoje majke. »Elizabeta je duhovita, ali nije ni blizu tako
dobro obrazovana kao što je Helena. Sisi je... Elizabeta se obećala u potpunosti posvetiti svojoj
sestri jer se Helena priprema za najuzvišeniju ulogu kojom ste nas počastili.«
»Zar je tako?« Sofija je gledala čas jednu, čas drugu nećakinju, kao da uspoređuje dvije
bale svile a pogled joj se naposljetku, kao i plavookom časniku, zaustavio na Sisi. Konačno,
umorno uzdahnuvši, Sofija se okrene djevojci koja je bila namijenjena njezinu sinu. »Helena,
dopustit ću da je put bio naporan. Ali, molim te, skini tu neuglednu odjeću. Dobro bi ti došlo i
malo rumenila u obrazima, a ne bi ti škodio ni pokoji smiješak. I za Boga miloga, prestani gristi i
žvakati tu jadnu usnu kao da ćeš je pojesti. Došla si na dogovor za vjenčanje, ne na pogreb.«
Ludovika se nagne naprijed, gotovo molećiva tona. »Sestro, mi namjeravamo pronaći
naše kovčege i istog se časa presvući. Čim Vam bude po volji otpustiti nas. Točnije, iznimno
bismo cijenile ako bismo se uspjele presvući prije no što izađemo pred cara.«
»Izađete pred cara?« Sofija se nasmiješi sestri pridržavajući kolačić nakićenim prstima.
»Bojim se da vam je sad malo kasno. On je tu.« Sofija pokaže bradom u lijevo, prema naočitom
mladom časniku koji je sjedio pokraj nje. Prema muškarcu za kojeg je Sisi mislila da je vojni
savjetnik ili pomoćnik.
»Vaše Veličanstvo!« dahne Ludovika pa poskoči sa stolca i pokloni se. Očiju uprtih u tlo,
ona jedva prošapće. »Moje najdublje isprike. Nije mi bilo na kraj pameti. Pa Vi ste narasli i toliko
ste se promijenili da Vas nisam ni prepoznala.«
Taj mladić u vojnoj odori je car? Njihov domaćin i gospodar palače? Helenin
mladoženja? I tada se Sisi sjeti nježna dječaka kose boje cimeta. Bila je kao gromom
ošinuta, sigurna da joj lice odaje iznenađenje. Ali brzo se pribrala. Ponijevši se kao i majka, i ona
ustane i pokloni se. A jadnoj su Heleni koljena klecnula kao da će se onesvijestiti.
Mladić im se nasmiješi i prvi se put oglasi. »Nemate se za što ispričavati, teta Ludovika.«
Svojim plavim očima, nježnijim i dobrostivijim od majke, svakoj je udijelio pogled. »Molim vas,
ustanite, ustanite, sve tri. Vi ste moja obitelj, niste mi podanici.«
»Pa, Sofija, niste nam najavili sina«, prozbori Ludovika, zaprepašteno pogledavši sestru.
»Tako se mi igramo. Za promjenu, Franci može promatrati druge... jadni mladić takvo što
inače ne može jer je stalno izložen pogledima.«
»Ali, mene je sram što mu moje kćeri i ja nismo iskazale dužno poštovanje.« Ludovika je
i dalje buljila u sestru, a glas joj je odavao nelagodu, pa i tračak ozlojeđenosti. »Pred cara se ne
izlazi ne pokazavši mu poniznost.«
»Sve je u redu«, reče Franjo, veselim glasom za razliku od tetinog. »Ponekad volim biti
neprimjetan. Gledati, a da me ne gledaju.« Franjo pogleda u Sisi svojim svijetloplavim očima, što
Sisi bijaše kao da gleda u vedro nebo. »Hoćete li, molim vas, ustati? Ne mogu dopustiti da klečite
nakon naporna putovanja koje ste podnijele na moj zahtjev.«
»Moj Bože, Franjo.« Ludovika se, kad je ponovno sjela, obratila nećaku sjajeći od sreće.
»Baš ste naočit car.«
Franjo ispruži ruku pa zaprepaštenu tetu uzme za njezinu. »Teto Ludi, drago mi je vidjeti
Vas. I dobro došle u Austriju. Jedva čekam bolje upoznati Vaše kćeri.«
Bio je zaručen s Helenom s kojom se trebao oženiti, no car je to izrekao gledajući u Sisi.
 III
Vrata se otvoriše, a Sisi zapljusne more boja pod treštavim zvucima trublji. Stotine dvorjana
poredano je uz prolaz, mašu zastavicama uprtih pogleda širom otvorenih očiju dok im usnice
žamore u neraspoznatljivim povicima i molitvama.
Što je dotjerani, u najfinijem ruhu i odorama; žene su pomno uredile frizure. Iza njih, pučani se
probijaju, naguravaju, kliču: trgovci, prodavači, seljaci, djeca. Svi se natiskaju oko prolaza za
procesiju s jednom jedinom namjerom: žele, makar na trenutak, vidjeti caricu.
Ispred Sisi, plemići podižu zastave, usmjeravaju ih prema katedrali koja ih čeka na vrhu brda. Uz
prolaz kojim kroče kraljevske noge stražari stoje kruti i uspravni dok carski glazbenici prinose
usnama blistave trublje.
Sisin je pogled oboren, ona ide samo nekoliko koraka iza njega. Sluša dok ljudi izvikuju njezino
ime kao da zazivaju božanstvo. »Eljen Elizabeta! Živjela kraljica Elizabeta!«
Povike gomile jedino nadjačava paljba topova, zaglušna i gromka, poput ljetne grmljavine.
Topovske cijevi ujednačeno ispaljuju salvu dok se monarsi penju uz brdo.
Kad su došli do masivnih vrata katedrale, zvona zazvoniše tako gromoglasno da joj se učini kako
će se zvonik raspuknuti. Orgulje prodorno zaječaše kao da im se cijevi natječu s trubljama.
»Idemo.« On se okrene prema njoj i još jednom, zadnji put, namjesti plašt. Sisi kimne.
»Da, idemo.« Ona drhti, kao što je drhtala na dan vjenčanja, no prisili se blago nasmiješiti. Ovaj
dan neće biti nimalo nalik na onaj dan kad se udavala. Ona nije nimalo nalik na onu djevojku
koja je koračala do oltara.
 3
Carska rezidencija u Bod Ischlu, gornja Austrija
kolovoz 1853.

Kad su stigle u sobu, i otkrile da ih kovčezi tamo čekaju, raspoloženje im se značajno

poboljšalo.
»Agata!« Sisi potrči poljskoj sluškinji u zagrljaj.
»Dobar dan, gospođice moje!« nasmiješi im se mlada žena okrugla lica. Pred njom su
stajali otvoreni kovčezi iz kojih su virile hrpe raznobojne odjeće.
»Agata, nedostajala si nam.« Sisi stane kraj svoje sluškinje, sretna što vidi drago lice u toj
stranoj zemlji. »A nedostajale su nam i naše haljine.«
»Gospođice Sisi, baš ste mi veseli.« Agata se odmakne i odmjeri Sisi. »Ne izgledate mi ni
najmanje umorni od putovanja. A Vi, gospođice Helena, kako ste Vi?« Agata nespokojno zime
prema Heleni koja je bila tiša nego inače. Ona tek slegne ramenima. »Umorna sam. Lijepo te je
vidjeti, Agata.«
»Oh, naše haljine! Helena, pogledaj!« Sisi dohvati jednu s vrha hrpe u otvorenom
kovčegu, zagasito zelenu svilenu haljinu za dan, pa se s njom u širokom luku zavrti po
sobi. »Agata, nemaš pojma koliko nam je dosadila crnina.«
»To mi je jasno.« Poljakinja udari u hihot od čega joj poskoče crveni obrazi na široku
licu.
»A kako si ti, Agata? Kako je prošao drugi dio putovanja?«
Sluškinja se vrati razvrstavanju odjeće te uzme kaputić za jahanje i stavi ga uz suknju koja
je bila s njim u kompletu. »Želite li iskren odgovor, gospođice Sisi?«
»Naravno, Agi.«
Agata zastane, važući riječi. »Putovanje je dugo trajalo. Nisam imala pojma da ćemo biti
tako daleko od kuće.« »Da, daleko smo od Possija«, složi se Sisi. »Oh, već ih vidim!« Sisi se
nagne u kovčeg i izvuče crvene baršunaste papuče, još uvijek umrljane zemljom i travom njezina
doma. Na to se sagne, skine čizme s potpeticama i uvuče noge u crveni baršun. »Sada je mnogo
bolje. Sada je sa mnom i dio Possenhofena. Misliš li da bi nadvojvotkinji Sofiji zasmetalo ako bi
ih obula za večeru?«
»Gospođice Sisi!« Agata podigne ruku ne bi li sakrila nasmiješene usnice.
»Helena, zašto si legla? Dođi vidjeti! Konačno naša odjeća!« Sisi zavuče ruke u kovčeg i
ovaj put izvadi plavo-ljubičastu večernju haljinu.
Helena krene prema sluškinji i svojim kovčezima. »Zdravo, Agata«, reče i zagrli ju
svojim tankim, neodlučnim rukama.
»To je već bolje, gospođice Nene«, Agata joj uzvrati zagrljaj.
»Eh, više je ne smijemo zvati tim imenom«, pripomene Sisi, napola ozbiljna, a napola
tužna lica dok je proučavala sjajnu svilenu haljinu boje bjelokosti, haljinu za službene
večere. »To su mamine zapovijedi.«
»Ma dajte?« upita Agata.
»Od sada smo Elizabeta i Helena. Prave male vojvotkinje«, uzdahne Sisi. A onda se
okrene sestri i reče: »A što ti, vojvotkinjo Helena, kažeš? Hoćemo li te izvući iz te crnine?«
Helena se namršti, a sluškinja nasmije.
»Što ćemo odjenuti za večeru?« Sisi podigne žutu haljinu s obrubom boje bijele kave pa
je prisloni uza se.
 »Čija će biti ova soba?« upita Agata i dalje razvrstavajući odjeću u dvije hrpe, po jednu za
svaku djevojku. Kako je u toj posjeti Helena bila od najveće važnosti, njezina je hrpa bila
dvostruko veća.
»Sobu ćemo dijeliti«, objasni joj Sisi. Premda je Kaiservilla imala dovoljno soba da svaka
djevojka zauzme svoje krilo,
Helena je bila zamolila Sisi da sobu dijele i u njoj zajedno spavaju.
»To me ne iznenađuje«, Agata se nasmiješi. »A hoće li i vaša majka, vojvotkinja, također
biti u sobi?«
»Da, Agata, ona je malo dalje, niz hodnik.« Sisi pokaže u smjeru kamo je majku ispratila
namrgođena starica iz sobe za čaj. »Grofica Sjedokosa ju je odvela tamo.«
»Trebala bih pomoći vašoj majci da se smjesti«, reče Agata. »Vas dvije možete do kraja
razvrstati haljine, što kažete? Ako ne uspijete, pozvonit ću za pomoć. U ovoj palači sigurno
ima više od tisuću slugu.«
»Možemo mi to.« Sisi kimne. Nije joj trebalo da joj neki stranac njuška po sobi i dodatno
uznemiruje Helenu. »Budem li imala vremena, vratit ću se i pomoći vam da se odjenete za
večeru, djevojke.«
»Da, molim te dođi ako budeš mogla. Htjela bih da mi spleteš kosu.« Sisi se nasmiješi
sluškinji.
»Uskoro me više nećete trebati da vam pletem kosu... sada kad se Helena udaje za cara.
Pa imat će svaka svoj odred frizera, dvorkinja i sluškinja.«
»Ne budi ljubomorna, Agi. Ti ćeš nam uvijek biti najdraža«, dobaci joj Sisi. Agata se
nasmije i iziđe iz sobe.
Spavaonica dodijeljena Sisi i Heleni srećom je imala i malu kupaonicu sa zahodom i
velikom, porculanskom kadom. Neki nezamijećeni sluga već ju je bio napunio
svježom, ljekovitom vodom, a nakon nekoliko tjedana provedenih na putu kupanje im je tako
dobro došlo. Sisi se sviđalo što joj je miomiris vode ostao na koži čak i kad se zaogrnula
svilenim ogrtačem sjedne od vješalica, a i ogrtač je bio pripremio onaj nezamijećeni habsburški
sluga.
Spavaća je soba bila prostrana i svijetla s prozorima od poda do stropa odakle se pružao
pogled na stražnje vrtove zdanja. Sisi, kose još mokre od pranja, nasloni čelo na čisto staklo
prozora.
Zagledala se u dvorište, motreći vrtoglavu gužvu koja se dolje odvijala. Pet-šest tajnika s
vlasuljom na glavi presijecali su jedni drugima put, noseći papire, paketiće i knjige. Uredno
poredani, naoružani su vojnici vježbali. Prodorne naredbe njihova časnika nadjačavale su lajanje
pasa. Oni su pak mahali repom ususret sluškinjama koje su nosile košare pune povrća prema
onome što je trebala biti kuhinja.
»Što misliš da svi oni rade?«
Helena, u kadi, nije mogla čuti Sisino pitanje pa nije ni odgovorila. Koliko se posla
odvijalo u domaćinstvu jednog čovjeka neoženjenog, k tome! Kad se sjetila upornih
pogleda svoga bratića, Sisi je uzdahnula, a topli joj je dah zamaglio staklo.
Dalje, iza nekoliko kućica gdje su bili uredi, Sisi opazi široku građevinu ravna krova koja
je bez sumnje izgledala kao konjušnica. Od pomisli kako bi se u sedlu zaputila u obližnja brda,
srce joj jače zakuca. Sisi odluči: Čim se Helena snađe u svojoj novoj ulozi, nastojat ću otići na
jahanje. Ali ne dok se Helena ne snađe. »Ne budi sebična, Sisi«, majka joj je ponavljala na putu.
Uto joj u mislima ponovno iskoči lijepo bratićevo lice. Ona zatrepće te se natjera odagnati tu
sliku. Sisi se okrene od prozora prema sobi. Premda je Kaiservilla tek nedavno postala Franjina
ljetna rezidencija, soba je bila opremljena svime po mjeri. U kaminu je gorjela vatra iako je bilo
toplo kolovosko poslijepodne. Drveni je parket bio prekriven tamnim sagom s profinjenim
uzorcima, a na krevetu s baldahinom, sličnom njihovu krevetu kod kuće, bio je ručno izvezeni
svileni prekrivač te naslagani jastuci od perja.
Upravo tada Helena izađe iz kupaonice. Kosa joj je bila mokra, a lice joj se, nakon kupke,
činilo osvježeno.
»Helena! Izgledaš preporođeno! Hajdemo izabrati što ćeš večeras odjenuti.« Sisi prijeđe
preko sobe i zaviri u sestrin otvoreni kovčeg pa izvadi nekoliko haljina koje Agata nije bila stigla
raspremiti.
Helena je zašla iza paravana čije su tanke, svilene pregrade bile iscrtane krhkim leptirima
i tamo je svukla ogrtač.
»Onda, Helena...« Sisi se odvažila obratiti sestri sada kad su bile same, u ugodnijem
ozračju. »Što misliš?« Promatrala se u zrcalu do poda, proučavajući modru svilenu haljinu
za svoju sestru. Nije dovoljno vedra za ovu ugodnu ljetnu noć, zaključi Sisi.
»O komu?« Helena izađe iza paravana, odjevena u duge donje gaće i potkošulju.
»O svom zaručniku, naravno.« Sisi uzdigne obrve i u odrazu zrcala uhvati sestrin pogled.
Helena slegne ramenima. »Ne znam.« Na to stane prebirati po hrpi svojih haljina.
»Ma daj, Helena«, Sisi uzdahne i spusti modru haljinu. »Pa ja te pitam. Možeš mi iskreno
odgovoriti.« Ponovno uzme žutu haljinu i ispruži je pred sobom, odmjeravajući kako bi išla
uz Heleninu put.
»Ne tu«, Helena joj trgne haljinu iz ruke. »Ne znam na osnovu čega sam mogla donijeti
sud o bratiću Franji.«
»Onda ću ti reći što ja mislim«, ponudi joj Sisi pa stane odmjeravati kako bi žuta haljina
išla uz njezinu put.
»Dobro.« Helena pogleda u sestru, napola zainteresirana. »I, što ti misliš, Sisi?«
»Vrlo je zgodan.«
»Valjda jest.« Helena izmakne Sisinu pogledu.
»Čak si i ti to morala zamijetiti.«
Helena slegne ramenima. »Ako ti se sviđaju vojne odore.«
»Čini se vrlo ljubazan i pristupačan, Helena. Sjeti se kako nam je samo rekao da mu se ne
trebamo klanjati. Izgleda da je daleko manje opterećen svojom pozicijom od nadvojvotkinje.«
Sisi se u mislima vrati svom blagonaklonom bratiću, još uvijek u nevjerici da je baš on onaj isti
dječak kojeg je bila davno upoznala. Kad se sjetila koliko su im se puta pogledi sreli u sobi za
čaj, ona se, ne htijući, zarumeni. »Ja sam se doista iznenadila kad sam čula da je on car«, reče
Sisi, otkrivajući samo dio onoga o čemu je razmišljala. Bila je iznenađena, u to nema sumnje. A
možda čak i malo razočarana. Ona trepne, odagnavši tu misao prije no što je uhvatila korijena.
»Sasvim je drugačiji nego što ga se sjećam. Ali teta Sofija je gotovo ista.«
»Sisi, ne misliš li da je to što su bratić i teta prešutjeli tko je on na neki način bilo
licemjerno?«
Sisi razmisli o tome te poželi da ih teta i bratić nisu onako nasamarili. Da je od početka
bila znala kako pogledava u sestrina zaručnika, Sisi si nikad ne bi bila priznala koliko joj se
naočit činio. Ali, to svojoj sestri nikad ne bi rekla.
»Bila sam odveć sramežljiva, je li tako?« Helena se pred zrcalom pridruži Sisi.
»Možda si mogla malo više govoriti«, prizna joj Sisi i vrati žutu haljinu u kovčeg.
»Ali meni nije u prirodi voditi razgovore.«
»To ti ne znaš. Nisi ni pokušala.«
»Što ako ispadnem glupa?«
»A što je Goethe rekao?« Sisi se okrene sestri u lice. »Hajde, ti si školovana.«
 »A ti si romantična. Reci mi.«
»Skoči, i mreža će se pojaviti.«
»Nije mi baš do skakanja«, reče Helena i uza se podigne sivu haljinu te je odmjeri u
zrcalu.
Sisi se približi sestri i uzme joj sivu haljinu iz ruku. »Nene, nećeš nositi sivo. Pa stigla si u
crnom. Što kažeš na malo boje?«
»Ali ja volim sivo.« Helena posegne za haljinom, no Sisi je zadrži.
»A da odjeneš nešto vedrije?«
»Siva mi se baš sviđa.« Helena se nagne i zgrabi haljinu.
»Nećeš niti pokušati izgledati sretno pred svojim mladoženjom?« Sisi uzdahne, sestra ju
je sve više uzrujavala.
»Ja ne mogu kriti svoju pravu narav«, otpovrne Helena, ravnodušna lica i glasa.
»Jedna je stvar kriti svoju narav, a sasvim je druga ne htjeti pokazati nijednu lijepu i
ugodnu osobinu. Ma daj, molim te, ja te nikad, baš nikad, nisam vidjela onako tvrdoglavo
nijemu kao što si bila danas za čajem.« I to je bila istina. Činilo se da je Helena, od trenutka kada
su njezine zaruke bile najavljene, postala zatvorena, čak i prema sestri koja ju je najbolje
poznavala. Helena, koja je obično bila tiha i plaha, ali draga i privržena, odjednom je postala
nedostupna, razdražljiva i nepokolebljivo nijema.
»Ako Franjo odluči da se neće oženiti sa mnom jer sam za večeru odjenula sivo, onda je
bolje da to riješimo prije nego kasnije, Sisi.«
Je li Helena željela potkopati Franjinu zainteresiranost? Ili je samo bila sputana svojom
sramežljivošću? Njezina je sestra zacijelo bila jednako mila, draga i dobra kao bilo koja druga
djevojka u Austrijskom Carstvu, a zasluživala je ništa manje od bilo koje pruske princeze ili
mađarske grofice. Sisi se osnaži, nije htjela odustati od razgovora. Njezina će se sestra udati za
cara.
»U Possenhofenu i nismo upoznale mnogo mladića, nije li tako?« Sisi pokuša obzirnije.
»Tako smo često bile same, u krugu obitelji, u dvorcu. Razumijem zašto te ovo užasno plaši.«
Helena uperi oči u sestru, sada joj je pogled bio mrvicu nježniji. Sisi nastavi: »Ali znaš,
Helena, majka ima pravo. Većina djevojka stala bi u red i čekala, samo da može dobiti priliku da
osvoji muškarca kao što je Franjo. Čini se dobar. I mnogo je ljepši nego što sam zamišljala da će
biti. Nisi toliko nesretna koliko misliš da jesi.«
»Ako već postoje djevojke koje mu se nadaju, zašto onda ne pripadne jednoj od njih?«
»Nene, pa ja bih mogla pretražiti cijelo kraljevstvo i ne bih našla osobu tako dobru kao što
si ti. Moraš shvatiti da ti ovo zaslužuješ.«
»Ne razumiješ.« Helena se okrene prema sestri, pogled joj je odavao da je na rubu suza.
»Kako ne razumijem? Objasni mi.« Sisi prozbori mirnijim glasom i uzme sestru za hladnu
ruku.
»Nedostaje mi Possi«, bilo je jedino što je Helena uspjela reći.
»Naravno da ti nedostaje.« Sisi uzdahne. »Nedostaje i meni. Ali, Helena, Possenhofenje
isti kao stoje bio kad smo otišle, i takav će biti.« Sisi obgrli sestru oko ramena. »U Possenhofenu
nije bilo ničega. Nikoga za koga bi se mogla udati. Nikoga s kim bi mogla razgovarati, osim sa
mnom. I s mamom. Zar nisi bila spremna za nešto veće? Nešto pustolovnije?« Sisi je ohrabrivala
sestru nadajući se da će svoj zanos uspjeti prenijeti i na nju.
»Ne«, odgovori joj Helena ravnodušnim glasom. »Znači, bila si zadovoljna? Onda kad
nam je svaki dan izgledao isto: poduke i šetnje do jezera i obroci s roditeljima? U danima kada je
jedini muškarac kojeg smo viđale bio naš brat Karlo?«
»Da, ja sam time bila zadovoljna«, Helena kimne.
 Sisi, iz svog kuta gledanja, nije mogla shvatiti kako joj sestra nije očarana novim životom
koji ju je čekao. Ona je pak uvijek znala kako će je njezin nemirni duh po svoj prilici odnijeti
nekamo daleko, vrlo daleko. U Possenhofenu se najbolje osjećala kad bi joj majka dopustila da
osedla Bummerla i slobodno jaše poljima i šumom. Ona je željela pustolovine. Željela je ljubav,
ljubav poput one o kojoj je čitala u knjigama koje je skrivala i nosila na vrhove planina. Ljubav
koja je proždirala, kao u Izoldinoj tužnoj priči. 5 Ili ljubav koju su osjećale Shakespeareove mlade
junakinje: žene koje su se nosile s brodolomima, bitkama, zlikovcima i prokletom sudbinom.
I kao da čita sestrine misli, Helena izravno reče: »Sisi, ja nisam kao ti. Nikad nisam ni
bila. Uvijek sam ti se divila zbog onog u čemu si drukčija od mene, ali ja nikad nisam željela isto
što i ti. Ja ne želim ovakav život...« Helena svojom tankom rukom mahne prema velikom prozoru
iza kojeg je i dalje brujalo i vrvjelo od ljudi i posla.
»Život u kojem ću morati očaravati svog zaručnika, upoznavati kojekakve strance, i
odlaziti na večere.« Helena odmahne glavom. »Ne, ja želim miran život. Mene samotnjački život
ne plaši. Zapravo mi se sviđa.«
Sisi je već znala da joj je sestra sklona povučenom, gotovo redovničkom životu. I da bi
cijeli svoj život mogla ostati unutar granica Possija, i da bi tamo bila sretna. No, Helena je ipak
bila djevojka i nije si to mogla dopustiti; nije mogla odustati od braka kako bi ostala na očevu
izoliranom bavarskom vojvodstvu. Helena se mora udati za čovjeka koji ju je izabrao. Ili, bolje
rečeno, za muškarca koji joj je bio izabran.
A to što je taj muškarac bio i drag, i dobar, i naočit a uz to i austrijski car za Sisi je bila
luda sreća. »Nadala sam se da će mi mama dopustiti da uđem u samostan«, naposljetku joj prizna
Helena pogrbivši ramena. »I kanila sam ih pitati. A onda se sve ovo dogodilo tako brzo.«
Sisi je prekine: »Draga moja Nene, i ti i ja znamo da je to nemoguće. Čula si što ti je
mama rekla.«
»Da, jesam.« Helena je polako odijevala sivu haljinu.
»E, moja draga Nene«, Sisi navuče podsuknju i krene prema prozoru pa se još jednom
zagleda u domaćinstvo kojim će njezina starija sestra morati upravljati. »Ovo je tvoj novi život i
ja znam da ćeš ti raditi najbolje što možeš. Bit ćeš tako mila supruga da će te Franjo obožavati
kao što te obožavam ja.«
»Krasno izgledate, gospođice Elizabeta.« Agata se divila Sisi čiju je kosu upravo bila
splela u Sisinu omiljenu frizuru: dvije pletenice isprepletene u bogatu punđu. »Gospođice Helena,
sigurno ne želite da vam napravim frizuru za večeras?
»Sigurna sam. Hvala, Agata.« Helena je, prema tetinim uputama, na obraze bila nanijela
malo rumenila, ali nije odustajala od svoje uobičajene frizure — kose razdijeljene po sredini,
začešljane u čvrstu punđu.
»Moraš joj čestitati, Agata«, Sisi pogleda sestru u odrazu zrcala. »Moja sestra nikad neće
biti poput onih pomodnih vladarica koje slijede svaki hir.«
I premda joj je sestra nepokolebljivo odlučila nositi zagasitu sivu haljinu, Sisi je za sebe
izabrala nježnoplavu s bijelom čipkom i bisernim obrubom. Dok se promatrala u zrcalu, osjetila
je kako joj obrazi gore, a vidjevši rumenilo, nije mogla ne nasmiješiti se.
»Da vidim svoje djevojke u novim haljinama«, Ludovika prohuja u sobu, u brokatu boje
5
Tristan i Izolda glavni likovi srednjovjekovne ljubavne legende, vjerojatno keltskog podrijeda, nadahnjuje pisce od
12. stoljeća. Poznate su obrade starofrancuskih pjesnika Thomasa i Beroula iz 12. stoljeća i njemačka prerada
Gotfrieda Strasburškoga. Priča o Tristanu i Izoldi i njihovoj nesretnoj ljubavi čest je motiv u književnosti, glazbi
(istoimena opera Richarda Wagnera) i na filmu, a francuski medijavelist i romanist Joseph Bedier napisao je prema
legendi roman koji se čita kao moderna bajka (Roman o Tristanu i Izoldi, s francuskoga prevela Željka Ćorak,
Školska knjiga, Zagreb, 2002.).
maline, tamnih kovrča gusto nanizanih uz lice.
»Zdravo, mama«, Sisi potrči k vojvotkinji.
»Sisi, divno izgledaš. Zar nije spas lijepo se okupati i presvući?« Činilo se da je
vojvotkinja bolje raspoložena nego što je bila nakon poslijepodnevna susreta. A takva je i
ostala sve dok nije ugledala svoju stariju kćer. »Ah, Helena, zar siva? Moraš li nositi nešto tako
bezlično?«
»Što nedostaje sivoj? Meni se siva sviđa.« Helena ponovi svoje prijašnje objašnjenje i
ustane od toaletnog stolića. »U sivoj možeš ići na misu za vrijeme korizme. Ali, zar ne
možeš odjenuti nešto veselije za večeru sa svojim zaručnikom?« Ludovika stane kopati po hrpi
haljina koje su njezine kćeri bile izvadile iz kovčega. »Što kažeš na ovu lijepu žutu? Ili možda
ovu boje breskve? Ili da posudiš ovu koju je Sisi odjenula?« Ludovika pokaže prema mlađoj
kćeri. »Sisi, dopusti Heleni da odjene plavu.«
»Ali, mama, ovu nosim ja«, odgovori joj Sisi i zaštitnički prekriži ruke na prsima.
Ludovika ošine Sisi ozlojeđenim pogledom. »Da, ali možda bije tvoja starija sestra trebala
odjenuti.«
»Jaju ne želim nositi.« Helena odmahne glavom.
Na to Ludovika klone, a sav onaj ushit s kojim je bila ušla nestane u trenu.
Kad su najavili Franju Josipa, on uđe u dvoranu za prijeme, a uz njega uđu i muškarci u
jednakim crveno-bijelim odorama. Svi koji su čekali u predvorju, pokloniše se.
»Rođakinjo Helena, rođakinjo Elizabeta.« On prvo pristupi njima. »Molim vas, ustanite. I
molim, dopustite mi reći kako večeras obje krasno izgledate.«
Helena ne ponudi nikakav odgovor, već svojim tamnim očima stane kriomice zirkati po
sobi izbjegavajući znatiželjne poglede stražara i šaputavih slugu. Sisi je osjetila koliko joj se
sestra užasava razgovora s tim strancima. Iz straha da ne ispadnu nepristojne, Sisi odgovori
njihovu bratiću. »Hvala Vam, Vaše Veličanstvo.«
»Molim Vas«, on podigne ruku u rukavici, »zovite me Franjo.«
Sisi se nasmiješi; iznenadilo ju je, ali joj je i laskalo, to što se car obraća baš njima. Dok
se podizala iz naklona, bila je, s malčice krivnje, opazila daju car i dalje gleda pa se ponadala da
pri tom nije primijetio rumenilo njezinih obraza.
Franjo se nije bio presvukao iz crveno-bijele vojne odore koju je prije nosio, ali je kosu
začešljao prema natrag, a uz to je svježe mirisao na kolonjsku vodu. Zbog kruta, visokog
okovratnika šinjela činio se besprijekorno dostojanstvenim.
Tada udari gong i najavi večeru. Franjo se nasmiješi i ispruži ruke prema djevojkama.
»Moje dame, dopustite mi da vas ispratim na večeru.« Sisi je čekala da ga Helena prva uhvati
ispod ruke i tako započne ugodan razgovor. No dok su koračali prema dvorani, zamijetila je kako
Helena i dalje šuti.
Kad su izašli iz predsoblja, nastavili su hodnikom osvijetljenim kristalnim stropnim i
zidnim svijećnjacima uzduž kojeg su, s obiju strana, stajali carske sluge.
Sisi je okretala glavu lijevo i desno, pogledavajući čas u jedan, čas u drugi red slugu, ali
baš svi su bili jednaki, u svježe izglačanim crno-zlaćanim livrejama, ukočenih pogleda, uredno
podšišanih brčića, nalik bratićevim. »Tako su ozbiljni«, primijeti Sisi dok ih je pozorno
promatrala. Njihov je pak pogled bio uperen ispred njih u neku neodređenu točku pa se činilo da
ne primjećuju Sisi premda im je prolazila ispred nosa.
»Nemojte ih se plašiti, rođakinjo Elizabeta. Izgledaju strašniji nego što uistinu jesu«,
šapne joj bratić Franjo.
»Kako mogu stajati tako mirno?« Sisi se naglas zapita. »Poput kipova.«
»Mnogo su vježbali«, odgovori joj Franjo. »I Vi biste to mogli, da Vam je potrebno.«
 »Cisto sumnjam«, nasmiješi se Sisi.
Njih se troje približavalo dvorani za bankete, no Franjina je pažnja i dalje bila usmjerena
na Sisi. »Sviđa li Vam se Kaiservilla?« 6
»O, da, zaista.« Sisi kimne i okrene se od ukočenih slugu prema bratiću. Kad su im se
pogledi sreli, Sisi se prisili suspregnuti osmijeh. A onda se prisili okrenuti glavu. Nije imala
valjana razloga zuriti u bistre, svjetloplave oči sestrina zaručnika.
Tada zrakom prostruje nježni zvuci violine, a Sisi proviri kroz lukom nad svođeni prolaz
u dvoranu. I premda nije htjela, morala je uzdahnuti pred raskoši sobe u svjetlu svijeća. »Mili
Bože.«
Dvorana za večere bila je obasjana jantarnim svjetlom; sa stropa je visio cijeli niz
svijećnjaka, a na svakom je gorjelo tridesetak svijeća. Pod njima se, cijelom duljinom
drvenog poda, protezao dugi, središnji stol. Sisi se divila prizoru, pitajući se gdje će na stol
iznijeti jelo pokraj svih tih srebrnih svijećnjaka, obilja rascvjetanog ljetnog cvijeća
u porculanskim vazama, posluženih malih sendviča, kolačića od maslaca i minijaturnih
krastavaca.
»Ovo je poput umjetničke slike«, Sisi je šaputala, više samoj sebi, nego nekom drugom.
Franjo se ponovno okrene Sisi, lica u svjetlu svijeća, te joj se ljubazno nasmiješi. »Mislim
da je jedna rođakinja sretna. A što Vi kažete, Helena?« Car se okrene svojoj zaručnici koja mu je
stajala slijeva.
»Lijepo je.« Helenin odgovor zazvuči usiljeno, no barem je bio potvrdan. Sisi nije mogla
razumjeti zašto Helena nije ushićena. Ipak, odluči suspregnuti nagon da se još jednom umiješa.
»Evo nas. Franjo, djevojke, sjednite.« Sofija, koju je na večeru pratio muškarac u odori
tek nešto stariji od Franje, krene prema čelu stola na drugom kraju sobe. Tamo je sjela, a
nekoliko joj se revnih slugu odmah našlo pri ruci.
»Dođite, sjednite na svoja mjesta. Ne grizemo.« Jedan od slugu spusti Sofiji u krilo
njezina psića. Sisi se na trenutak zamisli, a onda zaključi da je Sofiji zdesna onaj isti
ministar kojeg je bila vidjela ranije. Bio je skinuo službenu bijelu vlasulju pa mu je prirodna, crna
kosa padala na sve strane.
Nadvojvotkinji slijeva bilo je prazno mjesto.
Sofija pozove njih troje da priđu — mahne im rukom nakićenom prstenjem. »Mrzim kad
čekam, pogotovo kad sam gladna.« Pred nju staviše pladanj pun predjela s paštetom od guščjih
jetara, valjušcima s teletinom, bečkim kobasicama i salatom od ukiseljenih haringi.
»Elizabeta, dođi sjedni pokraj mene.« Sofija mahne Sisi da prijeđe preko sobe i sjedne na
prazni stolac pokraj nje. »Franjo, pusti ručicu svoje lijepe rođakinje. Zahtijevam da mi ona
večeras pravi društvo.«
»Najbolje Vam je učiniti kako ona traži«, Franjo blago napomene Sisi. »Uživajte u
večeri.« Jedno se drugome nasmiješi te ona izvuče svoju ruku ispod Franjine. Sisi krene prema
teti, svjesna da je prate pogledi ministara koji su već sjedili za stolom. »Zdravo, mama«, ona u
prolazu šapne vojvotkinji.
Franjo je Heleninu ruku zadržao pod svojom i tako je ispratio do njezina mjesta na
drugom kraju stola, nasuprot Sisi. Kad je Helena sjela, Franjo zauzme mjesto na čelu
6
Kaiservilla nekadašnja ljetna rezidencija Franje Josipa u gradiću Bad Ischl, u Gornjoj Austriji, 40 km jugoistočno
od Salzburga. Car Franjo opisao ju je kao »nebo na zemlji«. Upravo je u Kaiservilli 28. srpnja 1914. car Franjo Josip
potpisao objavu rata Srbiji (nakon sarajevskog atentata na prijestolonasljednika Franju Ferdinanda). Navodne riječi
Franje Josipa I. nakon potpisivanja mobilizacije bile su: »Ja sam učinio sve najbolje što sam mogao, ali sada je sve
gotovo«. Ubrzo potom Rusija objavljuje rat Austro-Ugarskoj, a Njemačka Rusiji i Francuskoj s čime počinje Prvi
svjetski rat.
stola, najdalje od svoje majke, a najbliže zaručnici. Ludovika mu je bila s druge strane, nasuprot
starijoj kćeri.
»Gospodo, ovo je moja nećakinja, Elizabeta Bavarska.« Sofija je predstavi za svojim
krajem stola, okrenuvši se crnokosom ministru. »Tako je zabavna, zar ne? Zamisli, danas mi je
rekla kako bi željela biti kozarica!« Sofija prasne u smijeh, a muškarci za stolom pogledaše u Sisi
— neki iskreno zainteresirano, a neki sasvim zbunjeno. Nakon najave, Sisi prihvati ispruženu
ruku sluge i smjesti se na stolac.
»Elizabeta, upoznaj moje... Franjine, careve... ministre«, nastavila je Sofija zabadajući
nakićene prste u guščja jetra.
»Ovo je ministar unutarnjih poslova barun Aleksandar von Bach.« 7 Sofija pokaže na
ministra do sebe, preko puta Sisi.
»Dopustila sam mu da skine vlasulju jer je u ovoj kući užasno vruće.« Na tu se primjedbu
pojavi sluga i počne nadvojvotkinju hladiti lepezom.
Sisi se u znak pozdrava nasmiješi ministru. »Barune von Bach«, kimne, »čast mi je
upoznati Vas.« Kraj nje se pojavi sluga i ponudi joj kristalnu čašu s pjenušavim šampanjcem.
»Vojvotkinjo Elizabeta«, Bach kimne. Bez vlasulje se činio mnogo mlađim, neukrotivi su
mu pramenovi crne kose padali sa strane, a bili su iste nijanse kao i podeblji brkovi. I premda je
Bach možda bio skinuo vlasulju zbog ljetne vrućine, i dalje mu je moralo biti toplo, primijeti Sisi,
jer je pod teškim crnim kaputićem nosio bijelu košulju i vestu, a oko vrata široku, crnu kravatu.
»Ovaj čovjek do tebe, tebi slijeva...« Sofija se jedina od uzvanika posluživala s pladnja s
predjelima pa je sada grickala valjušak s teletinom. Čovjeka koji ju je dopratio na večeru,
predstavila je riječima: »On je jedan od generala i najbližih savjetnika moga sina, grof Karl
Griinne.«
»Grofe Griinne, zadovoljstvo mi je upoznati Vas.«
»Vaše Veličanstvo, vojvotkinjo Elizabeta.« Grof kimne pokazavši tek nagovještaj
smiješka.
»Poželjet ćeš ga pridobiti, nećakinjo. Jer njegovo mišljenje Franjo cijeni. Nije li tako,
grofe Griinne?«
Sisi se divila tetinoj prisnosti u razgovoru s tim ljudima kad se obraćala časnicima i
ministrima, bila je daleko otvorenija i sigurnija od njezine majke.
»Dakako, svaki moj savjet koji mogu skromno ponuditi caru pada u sjenu pred onima
koje mu može dati njegova najvjernija i uznosita majka, nadvojvotkinja«, otpovrne Griinne, i
razvuče usne u dopadljiv smiješak. Premda je već bio u godinama, podosta stariji od Franje, još je
bio naočit muškarac.
»Gluposti. Vaša skromnost Vam ne pristaje, Griinne. Griinne je primjer kakvog bi
čovjeka poželjela imati uza se u slučaju napada«, Sofija naglašeno podigne obrve i pogleda
u grofa dok je u usta stavljala još jedan valjušak. Sisi se tetin opis gosta učini zanimljivim, no nije
ju propitivala dalje. »A nasuprot Griinnea je Njegova Visost Petar Kazimirovič Mejendorf.«
Sofija psiću ponudi komadić valjuška. »Poslanik Ruskog Carstva u Austriji. Značajan prijatelj i
najcjenjeniji gost.«
»Vaša Visosti.« Sisi kimne gledajući u tamna muškarca široka lica i naglašena čela koje
se zbog ćelavosti i tankog vijenca prorijeđene smeđe kose činilo još veće. Nije imao lijepo, već
markantno lice, debelih usana i široka nosa pod vrlo gustim obrvama.

7
Alexander von Bach austrougarski političar (1813. 1893.), ministar unutarnjih poslova od 1849. Nosilac apsolutističke i
centralističke politike bečkoga dvora (Bachov apsolutizam) sve do 1859., kada ga je, poslije poraza Austrije u ratu s Francuskom,
car Franjo Josip I. otpustio. Od 1859. bio je austrijski poslanik u Vatikanu.
 »Drago mi je, vojvotkinjo Elizabeta.« Poslanik kratko kimne. Za razliku od Griinnea,
imao je vrlo izražen naglasak koji je potvrđivao njegovo strano podrijetlo.
»A ovo...« Sofija pokaže malo niže i Sisi ugleda onu strogu ženu stisnutih usnica koju je
bila vidjela ranije, za čajem. Onu kojoj je nadjenula nadimak »Grofica Sjedokosa«.
»Ovo je grofica Sofija Esterhazy«, nastavi Sofija. »Grofica i ja ne dijelimo samo ime, ona
je moja najbolja prijateljica.« Sofija sjajnih očiju pogleda u groficu, koja na to ozbiljno kimne. A
iz tog što su pokazale, Sisi zaključi kakav je odnos dviju prijateljica: nadvojvotkinja izrazi svoje
mišljenje, a grofica se na to, ne trepnuvši, složi.
»Vi dolazite iz Bavarske, vojvotkinjo Elizabeta?« Večernje ruho ruskog poslanika Sisi se
činilo prikladnije za sibirsku zimu, negoli za ljetnu večer u Austriji. Nosio je teško, crno odijelo
visoka okovratnika sa zlaćanim listovima izvezenim oko vrata. S lijevog su mu ramena visjela tri
teška ordena. »Dvorac Vašeg očaje Possenhofen?«
»Tako je, Vaša Visosti«, odgovori Sisi.
»Vi biste to nazvali dvorcem?« Sofija se podrugljivo nasmiješi i kucne o čašu da joj naliju
još šampanjca.
»Čuo sam da je tamo iznimno lijepo«, oglasi se Griinne.
»Ja mislim da jest.« Sisi se nasmiješi, zanemarivši tetinu uvredu na račun njezina doma.
»Maksov dvorac? Mjesto iznimno ljepote?« Sofija prinese usnama nakićenu ruku kao da
će time sakriti hihot, izmijenivši značajan pogled s groficom Esterhazy. »Aha, sada shvaćam što
želite reći. Zacijelo mislite kako je krajolik lijep. Da, Bavarska valjda ima svoju čar. No, čini mi
se da je bavarsko ophođenje možda previše... seljačko. Barem u usporedbi s austrijskim.«
»Je li putovanje dugo trajalo?« Grof Griinne je znao kada se treba ubaciti u razgovor pa je
pogled pristojno uperio u Sisi.
»Jadna Ludi.« Sofija je već bila zapodjenula isprekidan razgovor s groficom Esterhazy,
koji Sisi nije mogla ne čuti. »Bit će da je sada sretna, kad se makla od njega.«
Sisi trepne, trebao joj je trenutak da se usredotoči. Osjetila je kako joj se želudac stišće od
tetina izrugivanja njezinu ocu. Ali, grof Griinne ju je nešto bio pitao. Što ju je pitao?
»Vjerojatno je putovanje bilo naporno«, podsjeti je Griinne, vrativši je u razgovor svojim
nježnim pogledom.
»Oh, da. Zaista je bilo naporno«, promuca Sisi. »Tek smo stigle, danas poslijepodne.«
»Putem su izgubile prtljagu«, dobaci Sofija i podigne obrvu još uvijek gledajući u groficu
Esterhazy.
»Dug je to put.« I Mejendorf je sada gledao u Sisi. »Ali je kraći od puta do Sankt
Peterburga.« 8
»Kad smo već kod Peterburga, Petre, moraš kušati haringe.« Sofija se nagne kako bi
dohvatila pladanj s ribom ukrašen lukom, krastavcima, grahom te umakom od žumanjka i octa.
»Ruski specijalitet, napravljen tebi u čast, naravno.«
»Ah, haringe! Vrlo ste ljubazni, nadvojvotkinjo.« Poslanik Mejendorf prihvati pladanj te
si u tanjur spusti umjerenu količinu.
»Znate li, nećakinjo Elizabeta, da je Rusija naša najvažnija saveznica?« Sofija je govorila
polako i glasno, kao da se želi uvjeriti kako je poslanik čuje.
»Jasno mi je«, odgovori Sisi.
»Govorite li ruski, vojvotkinjo Elizabeta?« upita grofica Esterhazy, svijetlih očiju i
ravnodušna pogleda.
»Pa, ne.« Zar se od nje očekivalo da zna ruski?

8
Sankt Peterburg —bivši Petrograd (1914. 1924.) i Lenjingrad (1924. 1991.), grad i luka na sjeverozapadu Rusije.
 »Vina, vojvotkinjo Elizabeta?« Nad Sisino se rame nadvije sluga još jedno pitanje, sada s
druge strane.
»Oh, ne, hvala, ne treba. Imam još šampanjca.« »Ali moraš popiti i vina«, ubaci se Sofija.
»Pa mi slavimo. Koliko je prošlo otkako su sa mnom bile moja sestra i njezine dvije
kćeri?« Sofija se niz dugi stol zagleda u Ludoviku.
Kad su sve čaše na stolu bile napunjene, Sofija podigne onu sa šampanjcem na što
razgovor koji se bio zapodjenuo za stolom, kao i zvuci violine, zamukne. »Caru u
zdravlje.« Sofija pogleda u sina na drugom kraju stola. »Živio car Franjo Josip.«
»Živio car Franjo Josip!« ministri i dvorjani jednoglasno ponoviše.
Sofija prinese čašu ustima. »Naložila sam im da nam posluže šampanjac iz godine kad ste
se rodili. Čuvam ga već dvadeset i tri ljeta. Gotovo točno toliko, Franci, jer Vam je uskoro
rođendan. Mislila sam da bismo ga konačno trebali popiti. Na kraju krajeva, večeras slavimo
mnogo toga.« Sofija je sjajnim očima gledala u sina, a zatim je na usne prislonila kristalnu čašu te
iz nje otpila.
Sisi se upravo bila spremala učiniti isto kad je primijetila da ministri, pa čak i Franjo,
čekaju kad će otpiti. Ljudi su za stolom u tišini gledali u Sofiju kao da joj proučavaju lice ne bi li
uočili neki znak.
Kad je Sofija ispila i zadnje kapi šampanjca, ona spusti čašu i zadovoljno obliže usne.
»Stari šampanjac koji doliči caru«, izusti pa slugi pruži praznu čašu kako bi joj je ponovno
napunio. Na to se uzvanici oko Sisi raspoloženo nasmijaše, kao da su ograde pale, a napetost
nestala. Violine nastave svirati valcer, a gosti podignu svoje čaše sa šampanjcem pa stanu
pijuckati i razgovarati.
I Sisi s užitkom otpije to hladno, slatkasto piće; iznenađujuće joj je prijalo u zagrijanoj
sobi. Uto sluge pristupe stolu noseći prvo jelo, bečku goveđu juhu. Mesna se juha činila preteška
za tu večer, no Sisi je nije odbila.
Sofija je, ispijajući drugu čašu šampanjca, glasno razgovarala s ruskim poslanikom. »Ali
Turci prijete ratom, Petre. Je li ruski car spreman za taj rat?«
Poslanik je, žvačući komad haringe, razmišljao o pitanju. »Naš blagoslovljeni car ne bježi
od rata, pogotovo ne kad je riječ o Božjem djelu, nadvojvotkinjo Sofija.«
Griinne se nagne prema Sisi, i tiho prozbori, kako bi ga samo ona mogla čuti.
»Nadvojvotkinja govori o turskom uzvratu Rusima. Znate, car je Nikolaj poslao Ruse na
turske teritorije Vlaške i Moldavije.«
»Da, naravno«, Sisi kimne, no vidjevši Griinneov smiješak, bila je uvjerena kako ga nije
uspjela zavarati. Ona nikad nije razgovarala o politici za takvim stolom. Zapravo, nikad nije ni
sjela večerati za takav stol. Sisi otpije poveći gutljaj šampanjca.
»Mi smo spremni za rat, nadvojvotkinjo«, poslanik Mejendorf prozbori glasnije, možda
razdražen razgovorom koji je Griinne vodio sa strane. »Mi smo uvjereni da je rat s Turcima
jedino rješenje Istočnog pitanja.« 9
Sisi je u čudu gledala kako sve više i više hrane stiže na već pretrpan stol. Sluge se
ponovno pojaviše, noseći pladanj s tafelspitzom, kuhanom govedinom s jabukama i

9
Istočno pitanje naziv za skup pitanja, problema i događanja u svezi s opstankom osmanske vlasti u jugoistočnoj
Europi i na istočnom Sredozemlju. Povijesni razvoj Istočnog pitanja dijeli se u tri razdoblja: od pojave Turaka u
Europi (1352.) do turskog poraza pod Bečom (1683.); od 1683. do završetka I. svj. rata (1918.); nakon 1918.
Tijekom prve etape Turci su zauzeli cijeli Balkan i dio Podunavlja, u drugoj su ista područja postupno gubili, a
tijekom treće etape presta je postojati Tursko Carstvo. Turska je sačuvala samo svoj etnički prostor u Maloj Aziji i
postala republika (1922.). Na osnovi mirovnog sporazuma iz 1923. Turska je zadržala i dio Tracije i od rijeke Marice s gradovima
Carigradom (Istanbul) i Edirne.
hrenom. Zatim su iznijeli valjuške od krumpira uvaljane u maslac i sjemenke maka. Zatim
rindfleisch, Franjine najdraže goveđe odreske, i salzburger nockerln, valjuške koje je
Franjo dočekao s oduševljenim pljeskom. Na kraju su iznijeli nekoliko pladnjeva sa svježim
povrćem iz vrta na imanju: rajčice izrezane na kriške u ulju i octu, tanko narezane krastavce i
mrkve te krumpire s paprom i lukom.
Sisi nikako nije uspijevala ispiti svoj šampanjac jer su ga joj sluge stalno nadolijevale, kao
da im je bilo naređeno da joj napune čašu svaki put kad iz nje otpije. Piće ju je osvježavalo poput
pjenušava lijeka, a upravo joj je to dobro došlo nakon naporna puta i napeta prijema. Nakon
još nekoliko gutljaja, Sisi je stekla dovoljno samopouzdanja da sama nastavi razgovor.
»Oprostite, grofe Griinne, ali što je to Istočno pitanje?« Sisi prošapće u uho svom
sugovorniku za večerom te iz njegovih ruku prihvati tanjur, težak od kuhanih krušaka s orasima.
»Turci su u Osmanlijskom Carstvu slabi, svakim su danom sve slabiji.« Grof Griinne
obriše usta ubrusom. »Rusija se želi osigurati da će, kad i ako sultan izgubi vlast, ona imati pravo
pokroviteljstva nad pravoslavnim narodima u Osmanlijskom Carstvu.«
»Ali Rusija i jest tamo. Tko bi drugi mogao vladati tim podanicima?« upita Sisi.
»Francuska se u zadnje vrijeme odveć osokolila, pod tim novim Napoleonom. 10 On je
nećak onog prvog, a umišlja da je poput strica. Rusija samo želi podsjetiti Tursku da će se sa
njihovim širenjem obračunati car. A ne zapadna Europa koja s turskim zemljama nema veze.«
Sofijin je glas nadjačavao Grimneov, Sisi je oslušne. »Petre, imaš apsolutno pravo. Taj
imitator malog Napoleona nema nikakvo pravo petljati se u Istočne zemlje. To je stvar Rusije.«
»Dopustimo li im zauzeti ono što po pravu pripada Rusiji, što će biti sljedeće?« uključio
se i Bach. »Taj Napoleonov nećak, taj skorojević, on će uskoro misliti kako nadzire pomorske i
trgovačke putove. Danas Turke, sutra Crno more.«
»To je kao ono što smo... što je moj sin... napravio u Mađarskoj. Bili su se previše
razmahali. I što smo mi učinili? Ušli smo u zemlju i podsjetili ih da je vlast u našim
rukama.« Sofija likujući otpije vino. »I otada s Mađarima nemamo problema.«
»Blagoslovljeni car misli isto.« Ruski poslanik kimne. »On neće pobjeći od dužnosti koju
ima kao Blagoslovljeni Otac svojih naroda.«
»Možda smo baš zato nas dvoje dobri prijatelji.« Kimne i Sofija nagnuvši se prema
ruskom poslaniku. Kapci su joj se polako spuštali, no uspjela mu je namignuti dok je otpijala još
jedan gutljaj šampanjca.
Sisi se za trenutak isključila iz razgovora o vanjskoj politici te se između poredanih vaza i
svijeća zapiljila prema drugom kraju stola ne bi li ugledala Helenu. Činilo se da joj sestra
pristojno sluša Franjino dobrohotno čavrljanje. Barem je slušala, iako nije progovorila ni riječ,
primijetila je Sisi.
»Ali dosta o vanjskoj politici. Razgovarajmo o nečemu vedrijem.« Sofija vrati Sisi u svoj
krug uzvanika. »Razgovarajmo o mojim gošćama. Nije li ova lijepa?« Sofija, već rumena od
obilne hrane i vina, pogleda u Sisi s vragolastim smiješkom na usnama. »Pazi se,
nećakinjo Elizabeta. Tako si mlada. Tako nevina i svježa. Vide li te muškarci na dvoru, zapet ćeš
im za oko.«
Sisi nije znala tko je bio više osupnut Sofijinim riječima: dostojanstveni ministri ili ona
sama. Sofiji, pak, nije bilo ni najmanje neugodno. 7 »Znaš li zašto mi se sviđaš,
nećakinjo Elizabeta?« Nadvojvotkinja strpa u usta još jedan komad kobasice.

10
Napoleon III. Charles Louis Napoleon Bonaparte (1808. 1873.), francuski car. Nepripremljen ušao u rat s
Pruskom (1870. 1871.) i pretrpio težak poraz kraj Sedana (1870.). Tom je prilikom zarobljen, a u Parizu je 1870.
proglašena Treća Republika. Nakon kraće internacije u Njemačkoj, emigrirao u Englesku, gdje je ostao do smrti.
 »Vaše Veličanstvo, odveć ste ljubazni.«
»Sviđaš mi se jer me podsjećaš na mene«, nastavi Sofija ne primijetivši da joj je komadić
napola prožvakane kobasice izletio iz usta. »Kad sam bila mlađa. Pa, pogledajte tu divnu kosu zar
Vas ne podsjeća na moju, Bach?« Sofija pogleda u ministra pokraj sebe.
»Doista, Vaša nećakinja je lijepa i vrlo slična Vama«, Bach primjereno odgovori. Činilo
se kako Bach zna da će se tema razgovora brže promijeniti ako on što prije odgovori na pitanje.
»Večeras Vaša kosa izgleda naročito lijepo, nadvojvotkinjo Sofija«, ubaci se grofica
Esterhazy. Iz njezinih usta, čak je i pohvala zazvučala strogo.
»A i domišljata si, Elizabeta.« Sofija se drugi put posluži haringom, ne odajući nikakve
naznake sitosti.
»Hvala Vam, Vaše Visočanstvo«, reče Sisi. Sada je znala kako se osjećala Helena kad bi
joj ponestalo riječi te ne bi mogla izreći nijednu.
»Možeš me zvati teta Sofija. Ili čak tetića, ako ti je draže.« Sofija pritisne bijeli ubrus na
kutove usana.
»Hvala Vam, teta Sofija.«
»Sviđa li ti se šampanjac, Elizabeta?«
»Vrlo, teta Sofija.«
»Star je dvadeset i dvije godine, uskoro dvadeset i tri. Baš kao i moj Franci.« Sofija
uzdahne. Nad njihov kraj stola nadvije se tišina koju opet prekine Sofija. »Francuzi su jednu stvar
napravili kako valja, premda me to boli priznati. Izabrat ću naše pivo, i talijansko vino, ali nitko
ne zna napraviti šampanjac, kao što zna Francuz. Pijte sa mnom.« Teta podigne čašu sa
šampanjcem. »Za Austriju!«
»Za Austriju, i za Vas, moju tetu«, dometne Sisi. Njih se dvije kucnu čašama.
»Sisi ima ono što bih ja nazvala kraljevskim držanjem, zar ne?« Sofija se frfljajući okrene
Bachu. I premda se bila stišala do šapta, to što je rekla sljedeće, lako su mogli čuti oni pokraj nje,
uključujući Sisi. »Baš šteta što je ona mlađa. Neka to ostane među nama. Ali Franci je dobar
dečko, zna on da za caricu nije dovoljno samo lijepo lice.« Na to Sofija šampanjac zamijeni
vinom pa stane polako pijuckati čeznutljivo zagledana u glazbenike u kutu.
Činilo se da Helena na drugom kraju stola, kao ni Sisi, ne uživa u društvu svoga
sugovornika. Srećom je bila dovoljno daleko pa nije mogla čuti zadnji razgovor. A ni Sisi,
premda je naćulila uši, nije mogla razaznati o čemu Helena i Franjo razgovaraju. Njezina se
majka, koja je sjedila pokraj njih, razdragano smijala svemu što je Franjo rekao, no iako se činilo
da u večeri iznimno uživa, Sisi je primijetila da hranu gotovo nije ni dotakla.
»Elizabeta, doći ćeš s nama u Beč kad odemo iz Bad Ischla, zar ne?« Sofija izmakne
stolac od stola i svog psića preda slugi kako bi mogla prekrižiti ruke preko puna trbuha.
»Tako je, teta Sofija.«
»To će biti do mjesec dana. Radnici moraju početi obnavljati ovu kuću. Užasno je mala,
ovo smo ljeto cijelo vrijeme bili zakrčeni. Ali sljedećeg će ljeta ovo biti palača koja doliči caru.«
»Sigurna sam da će ovo biti najljepše ljetno odmorište u cijeloj Europi.«
»Znaš li zašto sam je kupila?« upita nadvojvotkinja.
»Zašto, teta Sofija?«
»To je mom Franji rani poklon za vjenčanje. A sad još samo trebamo obaviti svadbu.«
Rekavši to, Sofija se zapilji prema suprotnom kraju stola. »No, no, što vas dvoje
golupčića razgovarate na drugom kraju stola?« Sofija je prozborila tako glasno da je svaki
razgovor za stolom prestao.
»Hm?« Sofija je člancima prstiju udarala po stolu nestrpljivo iščekujući odgovor.
»Nemojte nam tajiti, Franci. O čemu Vi i Vaša zaručnica razgovarate?«
 »Pitao sam rođakinju« Franjo zastane, a njegov izbor riječi zabrine Sisi. Da mu je Helena
bila u srcu, ne bi liju nazvao svojom zaručnicom?
»Pitao sam rođakinju Helenu što voli raditi u slobodno vrijeme«, odgovori Franjo.
»Ah, i kako glasi odgovor? Cime se zabavljaš, Helena?« Sofija podigne obrve te podrigne
zatvorenih usta iščekujući odgovor.
Helena je gledala u tanjur pun valjušaka koje je do tada samo gurkala, a jedva koji i
pojela. »Volim čitati, Vaše Veličanstvo.«
Teta Sofija nije Heleni ponudila da je oslovljava kao i Sisi, ali joj je dopustila obraćanje
bez kraljevske titule. »A što voliš čitati, Helena?«
Helena zastane, zamisli se, pa tiho odgovori. »Svašta. Filozofiju. Povijest. Bibliju.«
Sofija se ispod glasa nasmije. »Franci, imate pobožnu zaručnicu. I što još voliš čitati,
Helena?«
»Svetog Tomu Akvinskog«, odgovori ona. »Ah, pobožna, pa još i pametna djevojka.«
Sofija se posprdno nasmiješi svojoj sestri na što se Ludovika lecne. Valjani je odgovor
trebao sadržavati: ples ili pjevanje ili sviranje klavira. Čitanje suhoparnih filozofskih ili
religijskih tekstova teško da je priličilo mladoj plemkinji. Bilo je gotovo jednako neprilično kao
Sisino jahanje, ribarenje, planinarenje i pisanje poezije.
Sofija još nije bila gotova. »Ali, pitala sam te kako se zabavljaš, Helena.« Sofija se
ponovno okrene nećakinji očiju zacakljenih od previše šampanjca. »Kako se zabavlja?«.
Helena razmisli. Sisi je instinktivno znala kako je njezina plaha sestra poželjela nestati
ispod stola i pobjeći iz središta pažnje u kojem se našla. .Ali, s olakšanjem, ona začuje Helenu
kako odgovara. »Razgovaram sa svojom sestrom.« Helena pogleda u Sisi očiju punih molbe da je
spasi.
»Aha!« Nadvojvotkinja se razvedri i pogleda u Sisi. »Da, razgovarati s Elizabetom, to je
već zabavno.« Sad je na Sisi bio red da poželi propasti u zemlju pred Sofijinim
pogledom njezinim i svih ostalih uzvanika za stolom.
»Reci mi, duhovita djevojko, čime se ti zabavljaš?«
Uhvaćena na prepad, Sisi na to pitanje nije znala nego iskreno odgovoriti. »Mnogim
stvarima, teta Sofija.« Osjetivši kako se Sofija naslađuje slabošću drugih, Sisi se uspravi i glasno
nastavi. A pri tom joj je pomogao šampanjac koji je ublažio onu dotadašnju sramežljivost.
»Volim jahati svoga konja. Volim šetati poljima i brati poljsko cvijeće. Volim čitati poeziju i
pisati stihove.«
»Volite jahati?« ubaci se Franjo.
Sisi se okrene prema svom bratiću na kraju stola, zahvalna što je preuzeo riječ od majke.
»Da, Vaše Veličanstvo.«
»I ja isto.« Svijetle mu oči zabljesnu iskrenim zanimanjem. »Naročito po ovim brdima.«
»Zar mi to ne znamo?« Sofija je kimala glavom naprijed-natrag, vinom razmekšanih crta
lica. »Franci misli da nema ljepšeg prizora od djevojke na lijepo osedlanu konju.«
Franjo se nije obazirao na majčine riječi, već mu je pogled i dalje bio uperen u Sisi.
»Ovdje imamo konjušnicu punu krasnih konja, rođakinjo Elizabeta.«
»Da, mislim da sam konjušnicu vidjela danas, izdaleka.« Franjo nastavi: »Štale nisu
opremljene u potpunosti kao one u Beču, ali imamo dovoljno konja za ljeto. Mogu Vam ih
sutra pokazati, ako želite.« Premda je bio car i premda je to mogao izreći kao naredbu koju bi
svatko morao poslušati, u Franjinu tonu nije bilo ničega nametljivog. Naprotiv, glas mu je bio
gotovo plah. Kao da je moli. Kao da se boji da njegovu ponudu možda neće prihvatiti.
»O?« To gotovo nije ni bio odgovor, već molba da stane, jer Sisi se, zbog razvoja
situacije, osjećala jednako neugodno kao i njezina majka na čijem je licu to bilo vidljivo. A
ipak, poziv ju je ispunio uzbuđenjem koje nije mogla do kraja zanijekati.
No onda je Sisi opazila Helenin oboren pogled i majčin očajan izraz lica te je shvatila
kako taj poziv mora preusmjeriti.
»Helena, zar ne bi bilo zabavno da se pridružimo našem bratiću?« Sisi pogleda u sestru,
nastojeći je uvući u razgovor. Helena slegne ramenima.
Sisi se okrene prema Franji pa mu uz nevin smiješak reče: »Ako Vam neće smetati moje
društvo, sutra bih se u obilasku konjušnice rado pridružila Vama i svojoj sestri.«
Franjo se okrene od Sisi prema Heleni i na trenutak zamuca, a onda ponovno poprimi
svoje dobro uvježbano držanje.
»Tako je lijepo od Vas što ste me pozvali da se pridružim Vama i Heleni«, Sisi nije
odustajala. »Zar to nije divno, Helena?« Ona širom otvorenih očiju pogleda u sestru.
»Nisam sigurna da sam bila pozvana«, Helena iskreno otpovrne.
»Oh, da, naravno da se možete pridružiti.« Franjo kimne Heleni i razvuče neuvjerljiv
smiješak koji mu se nije odražavao u očima. »Bio bih najsretniji kad biste nam se pridružili,
Helena.«
Sisi se nadala kako ostali uzvanici ostatak večeri nisu razmišljali o istom kao i ona: Ako
ga je Helenino društvo toliko usrećivalo, zašto je onda izgledao onako razočaran?
 IV.
Pa tko ga ne bi volio?
Sisi, u razgovoru o Franji Josipu,
Bad Ischl, kolovoz 1853.
 4
Carska rezidencija u Bod Ischlu, gornja Austrija
kolovoz 1853.

„Možda mi je bolje ne ići.« Sisi je zastala na širokim stubama. Pomisao na jutrošnji

izlazak izazivala joj je neugodu. Poziv je prvenstveno bio upućen njoj, Helena je tek naknadno
bila dodana.
A ipak, kad je pomislila na Franju i sinoćnju večeru i kako mu se, dok ju je gledao, na
lijepu licu jasno ocrtavala usrdna nada... Sisi se uhvati za ogradu stubišta i pričeka dok trenutak
vrtoglavice ne mine.
»Naravno da moraš doći, Sisi. Ti dobro znaš koliko malo marim za konje«, reče joj
Helena potežući je za rukav.
Sisi duboko udahne i počne polako govoriti: »Mislim da je ovo dobra prilika za tebe i
Franju cara da budete zajedno.«
»Sisi«, Helena uzme sestru za ruku te joj se nasmiješi. Ali, zašto ju je tako upitno
pogledala? »Tebe je pozvao prvu.«
I upravo zbog toga Sisi je bilo neugodno.
Ona iskosa pogleda u sestru. »To je samo zato jer jedinog s njim razgovaram. Zar se ne
možeš potruditi i biti ljubazna prema svom zaručniku?«
»Pa trudim se«, odgovori joj Helena, razdraženim glasom kakvim je rijetko kad govorila.
Sisi je pak svoj glas stišala i stala zavirivati u velike, mračne sobe kako bi se uvjerila da ih
nitko ne prisluškuje. »Možda bi se mogla potruditi malo više?«
Helena uzdahne i uperi pogled ispred sebe.
»Daj, Nene.« Sisi uzme sestru za ruku. »Zar se nećeš
potruditi više nego što si se trudila sinoć?«
»Zaboga, jesi li mi ti sestra ili majka?« Helena odmahne glavom. »Čudi me da nam se i
ona nije uspjela pridružiti u obilasku konjušnice. Znaš, da može nadgledati zaručnike. Kad bi
barem prestala toliko brinuti. Od toga sam još nespokojnija. Ona samo želi da ti uspiješ.«
»E pa, nije to baš tako jednostavno kako se tebi i mami čini. Žao mi e što ne dijelim
majčinu ropsku pokornost dužnosti. I što nisam jednako nadarena za lakomislenost niti imam
zanesenjačke ideje o romantičnoj ljubavi kao ti.«
Sisi se okrene prema Heleni; sestrinaju je oštra primjedba zapekla. Helena je i dalje
tvrdoglavo zurila ispred sebe pa sestre nastave koračati a napetoj tišini te iziđu kroz stražnja vrata
vile.
Na jutarnjem, blještavom suncu djevojke zatreptaše, a Helena na glau stavi svoj
jednostavni, slamnati šešir. Naposljetku, ona progovori: »Ne volim što mi sad i ti prigovaraš.«
Sisi je na trenutak razmišljala o sestrinim riječima, a onda joj odgovori: »Jednostavno ne
razumijem zašto se toliko protiviš tom braku. Zar ne shvaćaš da bi mnoge to smatrale velikom
srećom, to da imaju takvog...« No Sisi se prekine i proguta zadnje riječi svjesna da bi se, da ih je
bila izrekla, njima odala. Umjesto toga, ona se pozabavi svojim šeširom. Njezin je šeširić bio
vidno manje jednostavan od Helenina Sisi je tog jutra u rtu našla poljskog cvijeća te je od
njega splela vjenčić oko oboda.
»Nemojmo se svađati, Sisi, molim te. Ne mogu to podnijeti.« Helena je zazvučala kao da
će zaplakati, a to bi jutrošnji izlazak učinilo još neugodnijim no što se činilo da će biti. »Dobro«,
pomirljivo će Sisi. »Znaš da se ne mogu na tebe ljutiti, Nene.«
 »To je zabranjeno ime, nije li?«
Sisi se nasmije. »Onda, Helena, dopusti dati kažem: jutros krasno izgledaš:«
»Hvala, Elizabeta, i ti također.«
»Zaručnik bi morao biti udivljen svojom zaručnicom.«
»Sisi!«
»Oprosti, oprosti.«
Dok su njih dvije cupkale dvorištem prema konjušnici, pokraj njih su prolazili stražari u
odorama. Njihove su čizme glasno udarale po kamenim pločama. Za njima je išlo nekoliko
dvorkinja koje su upitno i prodorno gledale u Sisi i njezinu sestru.
»Toliko ljudi, stalno u nekom poslu«, progunđa Helena pa spusti obod šešira kao da će se
time zaštititi od znatiželjnih pogleda.
Sisi se okrene i krišom pogleda u sestru. Svi su oni htjeli vidjeti Helenu ženu za koju su
čuli da će biti buduća carica. Sisi joj je bila uputila iskrenu pohvalu: Heleni su lijepo pristajali
tamnoljubičasti kaputić i suknja za jahanje. Za sebe je Sisi izabrala svileni zeleni komplet. »Eno
ga«, Helena tiho prozbori. Sisi zakloni oči od jakog jutarnjeg svjetla i zagleda se u smjeru
konjušnice. Stajao je tamo njegov se vitki lik isticao među sjenama zdanja.
»Zdravo!« I Franjo je bio vidio njih pa ih je mašući zazvao. »Ovdje sam!« Franjo je tog
jutra izgledao ležerno, čak opušteno. Krutu je uštirkanu odoru zamijenio hlačama za lov i
tamnozelenim kaputićem. Na kestenjastu mu je kosu padalo jutarnje sunce, dajući joj topli,
zlaćani sjaj ponad razdragana lica. I premda to nije željela napraviti, Sisi mu se nasmiješi.
»Dobro jutro, rođakinje.« Franjo pogne glavu dok su se približavale.
»Vaše Visočanstvo«, one se usklađeno naklone. Uto iz konjušnice izađe još netko.
»Sjećate se grofa Grimnea od sinoć?« Franjo predstavi svog savjetnika. Sisi i Helena
pozdrave grofa.
»Nadam se da vam je u vašoj sobi bilo ugodno?« Franjo upita obje sestre, očiju uprtih u
Sisi.
»Doista jest. Hvala Vam, Vaše Visočanstvo«, odgovori ona.
»Zar ne, Helena?« Sisi provuče svoju ruku pod sestrinu.
»Da.« Helena kimne.
»Rođakinjo Elizabeta, primijetio sam kako Vam je moja majka stalno punila tanjur.
Priznajem da sam se bio zabrinuo jesmo li Vas zatrpali izdašnom bečkom hranom?«
»Oh, ljubazno od Vas što pitate, ali bilo je upravo suprotno. Iznimno sam uživala.« Sisi se
nasmiješi. »Vodili smo veselu raspravu za našim krajem stola, zar ne, grofe Griinne?«
»Da, svakako. Mislim da je Vaša rođakinja Elizabeta obdarena naročitom sposobnošću.«
»Doista?« Franjo makne pogled s Griinnea i usmjeri ga u Sisi, potaknut znatiželjom. »A
koja bi to sposobnost bila?«
»Elizabeta zna kako ugoditi Vašoj majci, Vaše Visočanstvo.« Grof Griinne kimne.
»Ah! Da, to sam i ja primijetio.« Franjo se premjesti s noge na nogu dopustivši da među
njima nakratko zavlada tišina. »Onda, hoćemo li?« Car ponudi svoju ruku na što Sisi
s olakšanjem — i s jednim nevoljnim i daleko manje ugodnim osjećajem primijeti daju je
ponudio Heleni. Sisi pak prihvati Griinneovu ruku pa njih četvero krenu prema konjušnici.
Najprije je osjetila miris. Taj dobro poznati, snažan miris prodornu mješavinu isparenja
sijena, kože i lakiranog drva. No i u toj konjušnici, koja je po svoj prilici bila dvaput veća od one
u Possenhofenu, te se još sjajila od nedavna lakiranja, prostor je odisao onim naročitim mirisom
konja i opreme.
Bijaše to miris njezine najdraže razonode, miris Possenhofena kad je u ljetne večeri
timarila sjajnu dlaku Bummerla sve dok je majka ne bi zvala na večeru. U tom trenu, ona osjeti
kako joj se tijelo opušta.
S obzirom na to da nisu bili u bečkoj carskoj palači, ni konjušnica nije bila toliko otmjena
koliko je možda očekivala da će biti. No, ako joj je i nedostajalo raskoši, to je bilo nadoknađeno
ulaštenom čistoćom i urednošću.
Sisi je proučavala zid s opremom, primjećujući toliko toga: uzde, čelične žvale, vunene
prekrivače, kutije za timarenje, kožne gamaše, jastučiće za sedla. Svi su u palači, uključujući i
sluge, mogli jahati u isto vrijeme toliko je opreme i konja bilo u konj usnici. Sama je zbirka
sedala po svoj prilici vrijedila više od cijele konjušnice u Possenhofenu; bila su to sedla izrađena
od glatke, smeđe kože, podatno i blago zaobljena kako bi pristajala snažnim leđima koja su
ih nosila.
No ono najbolje u konj usnici bili su konji. Pred Sisi se prostirao cijeli niz pregrada, a u
svakoj je bio primjerak koji je vrijedio koliko i godišnja zarada jedne prosječne obitelji.
»Pogledajte ove konje.« Sisi je odsutno pustila Grimneovu ruku i krenula prilazom ne bi li
im se približila. Kako je samo žudjela provući ruku kroz ukrašene vratnice od lijevana željeza i
dotaknuti konje. U svakoj je pregradi bio konj koji se činio još snažniji od onog prethodnog očito
je carska konjušnica imala samo konje u najboljoj kondiciji i zdravlju. Bilo je i kobila. Dugih i
lakih tijela stoljećima su uzgajane kako bi mogle neumorno galopirati. Bilo je i
otmjenih čistokrvnih konja, jogunastih i uznositih. U nekoliko su pregrada stajali hanoveranci,
njemački konji uzgajani zbog njihove izdržljivosti u ratu, širokih, mišićavih pleća i snažna vrata
poput topovske djevi. Bilo je i gipkih lovačkih konja i zlaćanih dorata koje su zbog nježnije građe
vjerojatno radije jahale žene.
Niže, u dnu konjušnice stajalo je šest lipicanaca, austrijskih gizdavih konja, divno
prošaranih sivim pjegama, bijele grive s crnim i sivim točkicama. Ta je skupina najviše privukla
Sisi jer te je pasmine bio i njezin Bummel.
Sisi se približi kobili srednje veličine i pročita ime napisano na drvenim vratima.
»Dijamant«, izgovori ona. »Zdravo, Dijamantu.« Ona skine rukavicu za jahanje i ispruži ruku pa
pričeka da se kobila privikne na nepoznati ljudski miris prije no što će je pomilovati po mekanoj
dlaci na njuški. »O, kako si lijepa...« tepala joj je Sisi, a kobili je godila njezina pažnja pa je
nagnula glavu prepustivši se njezinu draganju. »Da, ona izgleda kao da joj je dlaka puna
dijamanata.« Franjo joj se nezamijećeno približio, a Sisi je od njegova glasa malko poskočila i
povukla ruku s kobile.
»Ja sam joj dao ime kad se oždrijebila. Ona je potomak ove ovdje.« On pokaže na
susjednu pregradu u kojoj je stajala kobila građom i bojom slična prethodnoj. »Ovo je Blume.
Ali pravo joj je ime Dama von Blume.«
»Dama cvijeća.« Sisi se zahihoće i pogleda u kobilu majku. »Zdravo, Blume.«
»Zbog ovog ovdje, vidite?« Franjo uzme Sisi za golu ruku i uperi joj prste prema
Blumeinim plećima gdje joj se posred sivih pjega, kao ucrtan, nalazio mali krug bijele dlake.
Sisi poskoči srce živo je osjećala nježni dodir Franjine ruke na svojoj.
»Izgleda kao runolist, zar ne?« Franjo je govori tiho, usana blizu njezinu uhu. A tada
kobila ispruži njušku, ugnijezdivši je između Sisinih i Franjinih ruku ne bi lije podragali.
»Da. Prelijepa je«, uzvrati Sisi, nasmijavši se Blumeinom neočekivanom izrazu
privrženosti. Onda smeteno primijeti da Franjo još uvijek dodiruje njezinu golu ruku.
»Vi veoma volite konje?« Franjo joj pusti ruku, ali ostane blizu i dalje je gledajući.
»Veoma.«
»Nadam se da će Vam onda ovdje biti lijepo. Molim Vas, ponašajte se kao da je
konjušnica Vaša.«
»Odveć ste ljubazni, Vaše Visočanstvo.«
 »Molim Vas«, on na to mahne rukom. »Molim Vas da me zovete Franjo.«
Sisi pogleda niz prolaz i na drugom kraju ugleda Helenu i grofa Grimnea kako srdačno
čavrljaju pokraj nanizanih sedala. Kako je Helena tako susretljiva prema strancu kao što je Grof
Grimne, a svaki put se skameni čim se približi Franji?
Franjo usmjeri pogled kamo i Sisi. »Vaša mi je sestra sinoć
rekla da ne uživa u jahanju. Ne koliko i Vi.«
Sisi skrene pogled i vrati ga na Franju. Bilo joj je drago što je u sjenovitoj konjušnici jer
se tako rumenilo njezinih obraza vidjelo manje.
»Hajdemo«, tiho reče Franjo. »Samo Vi i ja.«
»Hajdemo kamo?« začuđeno upita Sisi.
Franjo pokaže prema konjima. »Jahati.« "Oh, sigurna sam da bi nam se Helena željela
pridružiti«, reče Sisi zagledavši se u kobilu Dijamant. Već se osjećala krivom, i to samo zato što
je čula taj prijedlog.
»Dajte, Elizabeta. Smijem li Vas tako zvati? Elizabeta.«
Ona odsutno kimne, riječi su joj bile zapele u grlu.
»Molim Vas, Elizabeta. Tako malokad imam vremena za razonodu. Želio bih Vas povesti
na jahanje. Znam koliko to volite. Možete jahati kobilu Dijamant. Ili biste radije jahali Blume?
Možete birati.« On pokaže na konje, očiju uprtih u nju.
Sisi je oklijevala, no on nastavi: »Naložit ću im da osedlaju mog konja.« Zurio je u nju
prodornim pogledom koji je Sisi bio stran i neugodan ni.<ad još u nju nije tako iščekujući zurio
naočit mladić. A kamoli car.
»Nisam sigurna da je ovo pravo vrijeme«, odgovori Sisi. Glas joj je zvučao jednako
bojažljivo kao i polovična isprika.
»Zašto ne? Odjeveni ste za jahanje. Rekao sam grofu Grimneu da me jutros oslobodi svih
dužnosti. A i konji su zasigurno slobodni za jahanje.«
Sisi se premještala s noge na nogu, dodirujući cvjetove na obodu šeširića poput zbunjene
djevojčice.
»Hajdemo jahati«, Franjo ponovno predloži.
»Pa, možda bi nam se Helena željela pridružiti«, promucala je Sisi, uzrujano pogledavši u
sestru koja se činila nesvjesna njihova razgovora.
I Franjo pogleda niz dugi prolaz konjušnice u Heleninu smjeru. A onda, i ne zastavši,
poviče: »Grimne, biste li otpratili rođakinju Helenu do vile? Poveo bih rođakinju Elizabetu na j
ahanj e.«
Sisi je vidjela kad je, u sjenovitom kutu konjušnice, očiju uprtih u nju, Helena zinula od
čuda. Sisi joj je preneraženo uzvratila istim izrazom lica: Oprosti mi, Nene. Nisam željela da se
ovo dogodi.
Franjo s lakoćom nastavi u ljubaznu tonu: »Elizabeta mi je rekla da voli jahati. Volio bih
to vidjeti.« Svrnuvši pogled s jedne sestre na drugu, dometne: »Rođakinjo Helena, Vi ste rekli da
ne volite jahati, nije li tako? Jutros Vam ostavljam grofa Grimnea na raspolaganju. Možete činiti
što Vam je drago. Možda ćete prošetati vrtovima? Ili se kočijom odvesti u grad? Njezina je želja
Vaša zapovijed, Griinne, jeste li razumjeli?«
Griinne je pogledavao u sestre te se činilo kako mu je situacija kristalno jasna. Iskusni
diplomat milozvučno odgovori: »Naravno, Vaše Visočanstvo.«
»Dobro, onda smo to riješili.« Franjo kimne u znak potvrde te se okrene prema Sisi.
»Naložit ću im da odmah osedlaju kobilu Dijamant. Mislim da će vam se svidjeti njezin
laki korak.« Helena, koja još nije bila odgovorila, zurila je u Sisi kao da je njezina mlađa sestra
sukrivac u zločinu. Sisi osjeti kako je krivnja probada poput noža. Zamijenila bih se s tobom,
Nene.
»Hoćemo li, vojvotkinjo Helena?«
Helena bez riječi prihvati Griinneovu ponuđenu ruku te se okrene prema izlazu
konjušnice. Kad je preko praga sjenovite štale iskoračila u dvorište obasjano blještavim suncem,
Helena okrene glavu i pogleda preko ramena. Što je u tom pogledu? pitala se zgranuta Sisi.
Povrijeđenost i bijes? Zavist? Ili olakšanje je li moguće?
»Evo, ovo će Vam trebati«, Franjo priđe zidu s opremom i dohvati crnu bombe,
baršunastu kapu za jahanje.
»Molim?« Sisi trepne i vrati pogled s izlaza konjušnice na Franju. Nijemo je gledala u
kapu koju joj je nudio i tek onda shvatila o čemu govori. »Oh, da, naravno.« Ona podigne
ruku kako bi skinula slamnati šešir te odsutno izusti: »Hvala.«
Franjo je podignuo kapu i otkopčao prednju kopču. »Mogu li Vam pomoći?«
»O«, zbunjeno će Sisi podižući slamnati šešir. Na to joj se kosa rasplete i u gustim
kovrčama boje starog zlata padne uz lice i na ramena. Ona je skupi i stane brzo plesti
nehajnu pletenicu osjećajući kako je Franjo i dalje pozorno gleda.
»Ovako se nosi.« Franjo se nagne prema njoj i nježno joj na glavu stavi kapu, a onda joj
ispod brade pričvrsti kopču. Vršcima prstiju dodirivao joj je obraze i početak vrata. Sisi osjeti
drhtavicu, a to pak nije moglo biti od ugodnog jutarnjeg zraka. Ona zatvori oči.
»Sve je spremno.« Namjestivši kopču, Franjo, za trenutak predugo, zadrži prste pod
njezinom bradom. I ma koliko se ona trudila ne misliti o tome, osjećala je Franjin topli dodir na
svojoj koži. Ona ponovno zamijeti kako je to najbliže što je ikad stajala nekom mladiću.
»Hvala«, uspjela je protisnuti, svrnuvši pogled s Franje na konja. Uto se pojavi konjušar.
Sisi je bilo drago što će joj taj stranac, a ne Franjo, pomoći da se popne na sedlo.
Franjo zajaše svog konja, snažnog hanoveranca, glatke i zagasite dlake boje čokolade.
»Ovo je Sieger.« Car se nagne naprijed kako bi konja potapšao po jakom vratu.
»Zdravo, Siegeru. Ime mu pristaje, izgleda poput pravog prvaka.« Sisi kimne, udivljena
prizorom Franje na krasnu konju.
»Do sada, ni jednom nismo izgubili«, pripomene Franjo. »Je li tako, Siegeru?« Baršunasti
je pokrivač pod Siegerovim sedlom bio kardinalski grimizan, ukrašen grbom izvezenim zlaćanim
koncem. Sisi je promatrala grb, ali nije uspijevala odrediti značenje pomno izvezenog prikaza.
Franjo pogleda kamo i ona. »Govorite li latinski?«
Sisi naglas pročita riječi izvezene ispod grba: »Viribus Unitis. To bi značilo nešto kao...
biti jedan. Bojim se da latinski baš i ne znam. Oprostite.« Sisi svrne pogled, posramljena. Ali,
znala mu je reći latinsko ime bilo kojeg poljskog cvijeta. Mogla mu je napamet recitirati
stihove Shakespearea ili Goethea. Ali prevesti nešto s latinskog?
Nikad je nije naročito zanimalo nešto nazivano mrtvim, ona se željela baviti onim stoje
živo.
»Ujedinjena snaga«, reče Franjo nastojeći suspregnuti osmijeh. »Krilatica
Habsburgovaca.«
»Grb iznad nje je...«
»Recite?«
»Zanimljiv«, Sisi će. »Iznad orla je kruna, a orao svakako izgleda dično i kraljevski... ali
zašto ima dvije glave?«
Franjo se potvrdno nasmiješi. »To je zato što smo mi Flabsburgovci mnoge skratili za
glavu pa mislimo kako bi se svi trebali rađati s dvije.«
Sisi bez riječi proguta pljuvačku.
»Rođakinjo Elizabeta!« Franjo se od srca nasmije. »Šalim se.«
 »O!« Sisi se s olakšanjem nasmiješi. »Hvala nebesima.«
Njoj nasuprot, Franjo se činio potpuno opušten. »Doista ste trebali vidjeti kako ste
izgledali.«
Sisi obori pogled osjećajući kako rumeni od jutarnje topline i topline Franjina pogleda.
»Onda mi recite pravo značenje.«
***

»Kad je Marija Terezija 11 moja praprabaka — postala carica, ona se udala za Franju
Stjepana, lotarinškog vojvodu.« Rekavši to, Franjo ugura čizme u stremene. »A njih dvoje nisu
samo živjeli u sretnom braku, već su u sreći zajedno i vladali.«
»To je vrijedno udivljenja«, primijeti Sisi, pomislivši na zajedništvo svojih roditelja. Ona
njihov zajednički život zasigurno ne bi opisala riječju sretan.
»Zaista jest. No mislim da je to teže ostvarivo nego što zvuči.«
Sisi kimne. O tomu je mogla samo čitati u poeziji. Pa ipak, takvo je zajedništvo zasigurno
postojalo.
»S njihovim brakom, Lothringeni su postali dio naše kuće. Tako sam ja, Franjo Josip, iz
kuće Habsburg-Lothringen.«
»To objašnjava dvoglavog orla.«
»Tako je. Dvije obitelji, jedna kuća.« potvrdi Franjo.
Sad kada je sjedila na sedlu, Sisi se osjećala mnogo opuštenije na kraju krajeva, na konju
je bila najslobodnija.
»Spremni smo za jahanje.« Franjo cokne svom konju i povede Sisi iz konjušnice. Na
stražnjem izlazu, carski ih stražar pozdravi te propusti kroz vratnice. Sisi trepne, oči su joj se
privikavale na blještavo svjetlo.
»Ali, Marija Tereza nije bila te sreće do kraja.« Dok je kaskao na Siegeru, udaljavajući se
od vile u smjeru polja, Franjo je nastavio svoju povijesnu priču.
»Kako to?« radoznalo upita Sisi; njezina je kobila kaskala usporedo s Franjinim konjem.
»Vidite, Marija je Terezija za svoju najdražu kćer bila dogovorila odličan brak, brak na
kojem bi joj pozavidjela svaka djevojka u Europi.«
»A za koga se udala?«
»Ta se kći udala za kralja Luja. A ona se zvala Marija Antoaneta.« 12
11
Marija Terezija punim imenom Maria Theresia Walburga Amalia Christina von Österreich (1717. 1780.),
hrvatsko-ugarska kraljica (1740. 1780.) i rimsko-njemačka carica (1717. 1780.). Vladala od 1740. Kći i nasljednica
cara Karla VI. i supruga (od 1736.) lotarinškoga vojvode Franje I. Stjepana te se otada vladarska kuća Habsburg u toj
liniji naziva Habsburg-Lothringen. Od 1740. do 1748. upletena je u Rat za austrijsku baštinu. Vladanje Marije
Terezije označavaju izrazit apsolutizam, centralizam i germanizatorska politika. U Hrvatskoj 1767. uvodi Kraljevsko
vijeće, vladu neovisnu o Mađarima, ali ga 1779. podvrgava Ugarskom namjesničkom vijeću; time i Rijeka dolazi
pod ugarsku upravu. Pod utjecajem osobnoga liječnika, Nizozemca jansenističkog uvjerenja Gerarda van Swietena,
provela i neke reforme ukinula torturu i srednjovjekovne istrage protiv vještica, isusovcima oduzela školske poslove
i cenzuru te ih na kraju ukinula. U austrijskom dijelu monarhije uvela opće školovanje; zakonskim mjerama o
podavanjima nastojala spriječiti prevelike namete kmetova (Slavonski urbar, 1756., Hrvatski urbar, 1780.). Imala je
deset sinova i šest kćeri; sinovi Josip (Josip II.) i Leopold (Leopold II.) naslijedili su je na prijestolju, a kći Marija
Antoaneta postala je supruga francuskoga kralja Luja XVI.
12
Marija Antoaneta francuska kraljica (1755. 1793.), kći carice Marije Terezije i Franje I.; supruga (od 1770.)
francuskoga kralja Luja XVI. Gorljiva protivnica liberalnih reforma; zbog osebujnih i hirovitih izjava (navodno je
izjavila o siromašnom puku: »Ako nemaju kruha, neka jedu kolače.«) i rasipnosti omražena u široj javnosti (zvana
Austrijankom). Nakon pada Bastille 13 srpnja 1789. uporno je poticala proturevolucionarnu aktivnost; 1791.
pridobila je svojega brata Leopolda II. da protiv Francuske organizira vojni savez. Poslije ukinuća monarhije 1792.
zatočena zajedno sa suprugom i djecom. Revolucionarni sud osudio ju je na smrt na giljotini.
 »Marija Antoaneta? Francuska kraljica?« To je ime bila zapamtila na podukama iz
povijesti i bila je sigurna da ga neće zaboraviti.
»Supruga kralja Luja XVI. Bojim se da su oboje neslavno završili na giljotini.«
Sisi tu lekciju iz povijesti nikad nije povezivala s obitelji svog bratića. »Mili Bože, pa ona
Vam je bila prateta.«
»Tako je.« Franjo kimne.
»Trebao bi dvaput promisliti, onaj tko poželi krunu«, Sisi je naglas razmišljala, a onda joj
sine koliko je ta primjedba bila neumjesna. Doista mora naučiti zauzdati svoj jezik, prekori samu
sebe. »Htjela sam reći... oprostite... nikad ne bih ni pomislila natuknuti Vam... Vas zasigurno vole
svi...«
»Sve je u redu, rođakinjo Elizabeta«, prekine je Franjo, odmahnuvši rukom. »Razumijem
što želite reći. A glavu kanim zadržati gdje je i dosad bila — na vratu.«
Nekoliko su minuta jahali u tišini kad Sisi uznemireno primijeti kako je Franjin izraz lica
postao ozbiljan, čak i zabrinut. Kako ju je još uvijek mučila njezina nepromišljena opaska, nije
ništa govorila. Naposljetku, Franjo prekine tišinu. »Kanim biti monarh koji će svom narodu činiti
dobro i dobro mu služiti. Nadam se da im nikad neću dati povoda da me pošalju u smrt.« Franjo
ju iskreno pogleda, a Sisi ponovno zapanji ljepota zaručnika njezine sestre.
»I oni će Vas zauzvrat voljeti«, reče ona. U to je bila sigurna.
»Ljubav mi nije na prvom mjestu«, Franjo ravnodušno odgovori, zagledan u polja. »Neka
vole svoju kraljicu. Svoje princeze i prinčeve. Ali cara moraju poštovati. To je najvažnije.«
Sisi se namršti, ta ju je izjava začudila. »Ali... zasigurno želite oboje? Njihovu ljubav i
poštovanje?«
Franjo se okrene prema njoj i započne govoriti kao da recitira kakav proglas koji je naučio
napamet još u najranijoj dobi dječaštva, u dječjoj sobi. »Ja vladam božanskim pravom. Ako vole
Boga, onda vole i mene. Ali da bi vladao... da bi vladao, kralja treba poštovati.«
Sisi razmisli vrteći uzde među prstima. »Zar ne mislite da ljude prije svega vodi srce... i
njihova ljubav... više od bilo čega drugog?«
Franjo se okrene i zagleda u Sisi tako prodorno da ona poželi pobjeći. No Sisi se natjera
izdržati pogled njegovih plavih očiju. Nastupi tišina koja se učini beskrajna, na koncu Franjo
svrne pogled i reče: »Možda imate pravo, rođakinjo Elizabeta.«
Sisi pak nije bila sigurna da car to uistinu misli.
Franjo slegne ramenima i, promijenivši temu razgovora, nastavi u vedrijem tonu.
»Nećemo više o politici.« On pokaže na krajolik pred njima pa dometne: »Pogled nije loš, zar
ne?« Sisi je promatrala polja koja su se prostirala oko njih, udivljena beskrajnim, valovitim
zelenilom. Onkraj polja, goletne su planine stršale u nebo, a na samom rubu polja, u podnožju
planine, Sisi opazi malu seosku kuću. Franjo ih je vodio upravo tamo. Dok su se približavali kući,
Sisi ugleda djevojčice kako puštaju zmaja kućne izrade. U blizini je bila i njihova majka,
nadvijena nad mali vrt s povrćem.
»Zdravo«, Sisi u prolazu mahne djevojčicama. One carske posjetitelje nisu ni zamijetile,
već su nastavile trčati za zmajem, no njihova majka podigne pogled.
»Vaše Veličanstvo!« Žena zine pa ispusti iz pregače povrće koje je bila sakupila.
»Djevojčice, stanite! Poklonite se caru!« Djevojčice uhvate zmaja te se zgranuto ukipe, a Sisi i
Franjo projašu kraj njih.
»Divan dan za puštanje zmaja«, dobaci im Franjo, dopustivši da mu smiješak ublaži
dojam koji je ostavljao svojim besprijekorno krutim držanjem.
***
Za nekoliko su minuta prešli polje te su se počeli polako uspinjati prema obližnjem
podnožju planine. Sisi se osvrne i pogleda u smjeru livade odakle su došli te opazi kako skupina
konja ide za njima. Ljudi u odorama, krutih i uspravnih leđa, jahali su na snažnim, ratnim
konjima. Upravo su prolazili pokraj seoske kuće pred kojom su Sisi i Franjo bili pozdravljeni.
»Vaše Vel... Franjo.« Sisi je promatrala skupinu koja je svojom formacijom podsjećala na
malu vojsku. »Mislim da nas prate.«
»U to nema sumnje.« Franjo je iskosa mirno pogleda.
»Tko su oni?«
Franjo nakrivi glavu. »Carska straža.«
»Vaši čuvari?« Sisi skupi vjeđe kako bi izoštrila pogled; bilo ih je dvanaestak i svi su
jahali naizgled iste smeđe hanoverance. Ona opazi grb kuće Habsburg-Lothringen na svim
prekrivačima. »Prate li vas posvuda?«
»Svuda osim u zahod i spavaonicu«, odgovori Franjo pogleda uprta ispred sebe. Sisi se
zarumeni.
»Krenimo uzbrdo. Pogled je to ljepši što se više penjete.« Franjo zarine pete u Siegerove
slabine, a konj ubrza te ostavi iza sebe Sisinu kobilu.
»Dobro«, na to će Sisi pa potakne kobilu naprijed.
Kad ga je sustigla, nastavili su zajedno galopirati uzbrdo. Zirnuvši krišom prema svom
rođaku, Sisi primijeti kako Franjo pristalo izgleda na konju; lice mu je bilo opušteno, držanje
samopouzdano. On se okrene i uhvati je kako gleda u njega pa uspori u kas. Sisi ga je pratila u
korak. »Dobro jašete, Elizabeta.«
»Hvala Vam«, uzvratila je Sisi ustreptala daha. Tada se sjetila riječi tete Sofije od sinoć:
Franci misli da nema ljepšeg prizora od djevojke na lijepo osedlanu konju.
Franjo je prekine u razmišljanju. »Malo koja djevojka može jahati tako dobro kao
muškarac, nije li tako? Majka se na jahanju uvijek umori mnogo ranije od muških sudionika.«
Sisi se zarumeni; nije bila sigurna ima li careva napomena u sebi i malko osude, ili čak
negodovanja. »Moj otac nije... izrazito tradicionalan, recimo to tako.« Izostavila je reći kako joj
je otac bio toliko neuobičajenih navada da ju je gdjekad poticao da jaše bez sedla, poput seljaka s
kojima se družio i bančio. »Tata nije mnogo mario za propise nametnute djevojkama. Mislio je
kako je za plemkinje najbolje provoditi vrijeme vani, na otvorenom.«
»To sam već čuo. Od majke.«
Već je to čuo? Što bi to značilo? Možda je bio upozoren na njihov neprilični odgoj. Sisi je
razmišljala, prisjećajući se s kojim je negodovanjem Sofija govorila o njezinu ocu, a od te se
pomisli naježila.
»Znači, otac vas je poticao da često jašete?« Franjo nastavi.
Sisi osjeti da mora obraniti oca. »Tata ne vjeruje u ustaljena vjerovanja kako su žene
slabiji spol«, uzvrati ona. »Možda su moji roditelji bili popustljiviji u odgoju od drugog plemstva.
Noja sam im za to zahvalna.«
Franjo s odobravanjem pogleda u Sisi, činilo se da ga njezina nepopustljivost zabavlja.
»Djevojka koju su odgojili može držati korak sa samim carem. Možda je to najbolji dokaz kako
ženama treba dopustiti da upotrijebe svoje snage.«
Znači, ipak nije razočaran mnome, zaključila je Sisi. Naprotiv, činilo se da ga se njezina
snaga dojmila.
»I tako, nisu Vas držali u kući da vezete ili učite plesati, rođakinjo Elizabeta?«
»Vidjeli ste koliko znam kad je riječ o latinskom.« Sisi se nasmije. »Ne, moje omiljene
učionice uvijek su bile vani.« Sisi pomisli na Possi, na dane provedene u šumi, s ocem. Možda je
bila riječ o nostalgiji. Možda spoznaja o Franjinu posve drukčijem odgoju. Ali, s ove udaljenosti,
vojvoda se Sisi učinio sjajniji i ljepši od onog kakav je bio. Manje drhturav, nepredvidljiv, krvlju
podlivenih očiju, a više slobodarskog duha, poput nje same. »Tata me je vodio u planine, a ja
bih skakutala kao divokoza dok me je učio o biljkama i divljim životinjama. Dok smo jahali
jedno uz drugo, podučavao me povijesti pričajući mi priče.«
Franjo je kimao i slušao. »Ali Vaša sestra Helena, ona ne voli jahati koliko i Vi?«
To je bilo prvi pur da su spomenuli Helenu, primijetila je Sisi, i osjetila težinu krivnje u
želudcu. »Bojim se da je tako«, odgovori ona. »Jednom je, dok smo bile mlađe, gadno
pala. Otada se više ne želi popeti na konja.«
»Ah, znači, Vi ste imali sreće. Vas nije snašla slična nezgoda?«
»Kako ne, ja padam stalno. Mamu sam nasmrt isprepadala. Ali odbijala sam odustati. Tata
se znao šaliti da bismo on i ja, da nismo plemstvo, mogli biti cirkuski zabavljači.«
Franjo se stane smijati pa se i Sisi osmjehne. Uživala je u njegovu društvu više no što je
bila očekivala. Carska ih je straža i dalje pratila, penjući se za njima.
Franjo pogleda u svoju pratnju pa vrati pogled na Sisi, a svijetloplave mu oči vragolasto
bijesnu. »Da im zadamo malo muke?«
»Molim?«
»Da im pokušamo pobjeći?« Franjo nakrivi glavu i nasmiješi se.
Sisi se malko uspravi u sedlu, potaknuta tim izazovom.
»Ako postoje dva jahača koji to mogu napraviti, onda smo to nas dvoje«, reče Franjo.
»Što kažete?«
Sisi kimne.
»Hajde, Siegeru, idemo!« Franjo pucne uzdama, a Sieger krene u odlučan, silovit galop
kojim je svoj carski teret nosio ravno u planinu.
»Dijamantu, idemo!« Podbovši kobilu u galop, Sisi krene za njim. Dijamant je bila snažna
koliko mlada kobila u najboljoj dobi može biti, a korak joj je bio lagan i siguran. Takvo
uzbuđenje Sisi još nije bila doživjela pa se s užitkom prepustila tutnjavi kopita i povjetarcu koji
joj je nosio miris borovine u lice. Glasno je, s naporom, udisala i izdisala, a nemalo zatim
zaboljele su je ruke i noge. Osjetila je onaj dobro poznati i nevjerojatno ugodan umor. Taj je
osjećaj napora Sisi u jahanju uvijek nastojala postići i sada joj je srce neobuzdano i bezbrižno
udaralo.
Uto su stigli na zaravan pa je Franjo usporio konja. »Polako, Siegeru. Pobjegli smo im.
Tako valja.«
Sisi potakne kobilu da drži korak sa Siegerom. Konji su, kao i jahači, bili zadihani i sjajni
od znoja. »Mislim da su milju iza nas«, dahne Sisi.
»Eno potoka, napojimo ih.« Franjo zaustavi Siegera i sjaši. Kad je privezao konja, pružio
je Sisi ruku i pomogao joj da siđe s kobile. Ugrijana od jahanja i topline, Sisi otkopča pa skine
kapu te raspusti kosu niz ramena.
»Nadam se da Vam ovo nije bilo prenaporno.« Franjo ju je pomno gledao i, držeći za
ruku, poveo uzvodno od mjesta gdje su pili konji.
Sisi se nasmiješi. »Ni najmanje.«
»Udivljen sam, rođakinjo Elizabeta. Niste umorni?«
»Samo žedna«, uzvrati ona.
»Onda smo na pravome mjestu.«
Čistina je bila tek nešto šira od potoka koji je u koritu obraslu mahovinom blago strujao
između borova. Drveće uz čistinu bilo je puno ptica, bezbrižnih stvorenja koja su pjesmom
dočekala dolazak novih posjetitelja. Bilo je lijepo. Štoviše, prelijepo, i Sisi je opet osjetila onu
gvalju krivnje u želudcu. Što li sad Helena čini, u podnožju planine?
Sisi svrne pogled s Franje i pokaže na izvor čija se voda slijevala u zrcalno bistro vrelo.
»Je li ovo slavna badischlovska voda?« Sisi se po nadala da je pitanje izrekla opuštenim, vedrim
tonom. Tonom kakvim razgovaraju prijatelji.
»Jest. Rekli ste da ste žedni?«
Sisi kimne.
»Ja baš i ne vjerujem u te priče o ljekovitosti i terapeutskim svojstvima ove vode. Ali da
prija, to je sigurno.« Franjo klekne na mekano tlo te se nadnese nad vrelo. »Majka tvrdi da je
zahvaljujući ovoj vodi...« Uto naglo zastane.
»Što?« upita Sisi veselo zamijetivši kako su se obrazi njezina pristojna bratića odjednom
grimizno zacrvenjeli.
»Da je... da je dobila mene.«
»Onda je možda bolje da je ne pijem«, na to će Sisi. Bio je to nepromišljen odgovor koji
se Sisi učinio odveć izravnim čim joj je izletio iz usta.
No kad je Franjo prasnuo u smijeh, njoj je pao kamen sa srca. »Mislim da su tu bile
uključene i druge stvari.« On obori pogled još rumenijih obraza, a Sisi svoj skrene,
nastojeći suspregnuti vrckavi, djevojački smijeh.
»Bilo kako bilo«, Franjo zabaci ramena i poprimi svoje uvježbano držanje, »morate kušati
ovu vodu, rođakinjo Elizabeta. Zaista morate.« Franjo dodirne mirnu, zrcalnu površinu, a oko
prstiju mu se stanu širiti kružni valići. Kad je podignuo skupljene dlanove, u njima je bilo
dovoljno vode da se napije. Sisi napravi isto.
Živjeli.« Franjo joj se nasmiješi.
»Živjeli«, uzvrati Sisi. »Vama u zdravlje, bratiću Franjo.«
»Ne, u Vaše zdravlje, Elizabeta.« Otpiše vode koja onako hladna i slatka ugodno osvježi
Sisino tijelo. Ona ponovno umoči ruke i još jednom zagrabi.
»Dobro se ožedni kad jašete po ljetnoj vrućini. A i ogladni. Trebao sam se sjetiti pa
ponijeti sira i vina.« Franjo zagrabi drugi put.
»Zasad mi je dovoljna ova voda«, uzvrati Sisi, obriše usta i ponovno se nagne piti.
A čim se nagnula, ona u daljini začuje nekakvu buku. U početku je bila jedva čujna,
raspoznavala su se samo dva glasa. Sisi uspravno sjedne te se pozornije zagleda u šumu.
Kad ih je začuo i Franjo, on ustane.
Uto iz grmlja izađoše dvoje ljudi glasno se svađajući.
»Rekla sam ti — morat ćemo se spustiti, proljeće je prehladno gore u planini.«
»Marga, ja sam sada žedan.« Najprije je došao muškarac, ali ne odozdo, iz smjera carske
straže. Njih su se dvoje spuštali odozgo, silazili su s neke veće visine.
»Oh, oprostite, fini gospodine i gospo.« Sjedokosi planinar zastane te se zagleda u svoju
pratiteljicu. Sisi je pretpostavljala da su muž i žena.
Njihova je odjeća odavala da nisu došli s dvora niti iz mjesta Bad Ischl. Ne, izgledali su
kao da su stigli iz neke udaljene planinske kolibice. Muškarac je nosio obične crne hlače i sivu
košulju od prtena platna. Žena je, znojna i preplanula od sunca, na sebi imala izblijedjelu haljinu
i lanenu pregaču koja se činila starom.
Premda su o njihovim godinama svjedočile naborana koža i prorijeđena kosa, na stazu su
izašli čilo i poletno što je pak ukazivalo na naviklost i lakoću kretanja po brdima. Žena je nosila,
kako se Sisi činilo, košaru punu gljiva, a muškarac je na leđa bio uprtio zavežljaj s drvcima za
potpalu.
»Pogledaj, Gunnare, evo još planinara.« Žena je promatrala Franju i Sisi i spustila košaru
s gljivama pokraj izvora. »Ali izgledom mi se čine plemenitaši. Dobar vam dan, gospodine i
gospo.«
»Došli ste po vodu u ovo lijepo jutro?« Starac im se dobrohotno obratio nagnuvši se nad
izvor. Kad se napio, on ponovno usmjeri pogled prema gore i zagleda se ravno u Franju. Licem
mu preleti izraz prepoznavanja. »Ne.« I dalje je zurio u Franju. »Ne može biti. Jeste li to Vi?«
Franjo se nasmiješio i pogledao u Sisi prije no što mu je odgovorio. »Ovisi na koga
mislite.«
»Ali Vi niste... Njegova Sveta Milost? Car?« Starac se okrene prama svojoj ženi pa je
upita jedva čujnim šaptom: »Marga,
misliš li ti da je to stvarno on?« Žena odlučno odmahne glavom. »Ovdje gore? Bez
straže? Ne budi blesav, Gunnare.«
Ali starac se nije dao tako lako razuvjeriti. On se ponovno okrene prema Franji te ga
upita: »A jeste li vi... pravi car?«
»Jesam«, uzvrati Franjo. Sisi je opazila kako se pri tom skromno, čak i sramežljivo,
nasmiješio.
»Bogo Svemogući!« Starac posegne za ogrubjelom rukom svoje žene i povuče ju kako bi
se zajedno poklonili. »Marga, to je on! Car Franjo Josip, glavom i bradom!«
»Visočanstvo.« Marga se nekoliko puta prekriži i pogne glavu. »Oprostite mi na jezičini.
U ovim brdima nisam navikla sretati kraljeve. Kad bolje razmislim, kraljeve ne viđam uopće.«
Sisi se morala nasmijati tom bezazlenom priznanju.
»Molim vas, ustanite se. Molim vas.« Franjo se vrpoljio i pogledavao u Sisi kao da mu je
neugodno.
»Vaša Milosti!« Gunnar nije podizao pogled sa šumskog tla. »Bazam ovom planinom i
mislim kako ću naći drva za potpalu i napiti se ljekovite vode, a onda ugledam samog cara.«
Gunnaru su na oči navrle suze pa je pustio ženinu ruku i prekrižio se. »Zamisli, Marga.«
»Reci mu za Rolphea. Reci mu!« Starica je gurkala svog muža.
»Veličanstvo, molim Vas, naš je sin Rolphe jako bolestan. Biste li se pomolili za njega?«
Žena dometne: »Jedini razlog zašto dolazim ovdje je kako bih nabrala ovih gljiva njih
Rolphe najviše voli. A ja bih sve učinila samo da mom dječaku bude malo lakše.«
»Bit će mi čast pomoliti se za vašeg sina.« Franjo kimne ostarjelom paru te im uzvrati
ljubaznim, ali i službenim tonom. »Zove se Rolphe?«
»Da, Visočanstvo«, starac kimne.
»A tko Vam je ova lijepa družica?« Starica se okrene prema Sisi i razvuče usne u krezubi
osmijeh. »Nisam čula da ste
koga uzeli za ženu, oprostite, caricu. Ali naravno, vijesti u brda stižu sporo.«
»Ma ne.« Sisi obori oči i odmahne glavom.
»Ovo je moja rođakinja, vojvotkinja Elizabeta Bavarska«, na to će Franjo.
»Svemogući Bože, nisam znao da su u Bavarskoj žene tako lijepe. Mislim da ću morati
otići do Bavarske kad ti skončaš, Marga.« Gunnar laktom gurne ženu. »Kako to prostačiš!
Ne možeš tako govoriti pred carem i njegovom rođakinjom.« Marga klepne Gunnara po ramenu.
»Ponašaj se pristojno, Gunnare.«
»Sve je u redu, uvjeravam vas.« Franjo nije mogao ne nasmijati se. »Istina je, zaista je
lijepa.« On se okrene prema Sisi, a ona osjeti kako joj se, ne htijući, obrazi rumene.
»Mi se molimo da uskoro nađete svoju caricu, Visočanstvo«, nastavi žena. »Mi svi želimo
da Vaša Milost dobije dijete.«
Sad je na Franji bio red da se zasrami. On se stane premještati s noge na nogu te brzo
promrmlja odgovor: »Ljubazno od vas što se molite za mene.«
»Mislim da bi ova bila dobar izbor«, Gunnar, nimalo diskretno, šapne ženi.
»Tiho, Gunnare, mogu te čuti.«
Sisi i Franjo se pogledaju pa se oboje posramljeno nasmiješe.
 »Oprostite, ali kanio sam povesti rođakinju Elizabetu dalje uzbrdo. Nastavit ćemo jahati.«
»Dakako, Visočanstvo«, Gunnar se duboko pokloni. »Marga, možeš li vjerovati da sam se
upravo maknuo s puta kako bi sam car mogao proći?«
»Sestra mi neće vjerovati.« Marga je i dalje gledala u Sisi te se još jednom prekrižila.
»Kad bih joj samo mogla pokazati sliku, da vidi koliko ste lijepi, gospo Elizabeta.«
»Ugodan Vam dan, Vaša Milosti. Ako ikad poželite kušati Margin gulaš s gljivama znajte
da boljeg nema. Napravi ga od divljeg zeca i još doda svoje začine.« Starac se oblizivao dok je
govorio. »Mi smo samo sat vremena hoda nizdol, još manje ako jašete. Dođite kad god poželite«,
ponudi im Gunnar, usrdna lica.
Franjo kimne. »Hvala. Molim ću za vašeg sina Rolphea, za njegov oporavak.«
»Tako ste dobri, Vaše Visočanstvo.« Gunnar se još jednom pokloni, a za njim i njegova
žena.
»Ugodan dan.« Franjo je pomogao Sisi popeti se na kobilu, a zatim je zajahao Siegera i
poveo ih prema planinskom putu. Gunnar i Marga stajali su zatravljeni i gledali za njima
kao dvoje pobožnih molitelja.
Neko su vrijeme jahali u tišini. Sisi se odjednom osjeti skrušeno upravo je doživjela kako
su njezina bratića veličali u nebesa. Strahopoštovanje s kojim su se obraćali Franji podsjetilo ju je
na važnost njegova položaja — gledali su ga kao božanstvo. »Ovo Vam se zacijelo stalno
događa«, počne ona prekinuvši šutnju. S obližnje grane zacvrkuće ptica. »Ljudi Vam prilaze,
prepoznaju Vas. Gledaju Vas kao Boga.«
»Da, događa se.« Franjo zamišljeno nakrivi glavu. »Ali rijetko kad razgovaram s njima.
Rijetko se za to pruži prilika.«
»Zašto?«
»Ako sam sa svojim stražarima ili dvorjanima ili Grunneom ili majkom, nije im
dopušteno približiti mi se. Majka nikad ne bi dopustila ovakav razgovor.«
Sisi se namršti; u Bavarskoj se njezin otac stalno družio s mještanima i seljacima. Možda i
više no što je trebao. Ali zato je bio omiljen vladar. »Zar se ne poželite družiti sa
svojim ljudima?« upita ona. »Čuti iz prve ruke njihove želje i nade? Menije ono bilo baš lijepo.«
Franjo razmisli. Odgovor koji je uslijedio više je zvučao kao usvojena, mnogo puta
ponavljana lekcija nego očitovanje istinske uvjerenosti. »Svatko se mora držati svoga staleža.«
Na to je Sisi odustala od teme razgovora i nastavila razmišljati u sebi. Morala je priznati
kako ne može uistinu znati kako je Franji — kamo god bi krenuo, svugdje su ga znali i slijedili.
Kraj kojeg god bi pučanina prošao, taj bi ga odmah prepoznao i zinuo u njega. A opet, bio je
odvojen od tih ljudi, živuća ikona, istodobno svjestan svoje krhkosti i sve one ljubavi, hvale, boli
i patnje svakog podanika koji se u njega uzdao. Teret koji je nosio njezin bratić odjednom osjeti i
Sisi. Upravo kad je htjela nešto reći, progovori Franjo i prekine je u razmišljanju.
»Majka je uvijek naglašavala koliko je važno moje držanje. Kako mora postojati distanca
između vladara i podanika. Vladar mora pobuditi štovanje, čak i strah.«
Sisi ponovno stane razmišljati o tom svjetonazoru. Nije ju iznenadilo što teta Sofija
zagovara čvrstu ruku na kraju krajeva, činilo se da ona tako i živi. Ali Sisi se nije mogla složiti s
tetinim mišljenjem. Franjo je, slutila je Sisi, osjetljiviji od nadmoćne majke. Sisi je bila uvjerena
da bi Franjo, kad bi se oslobodio majčina nepopustljiva stiska, bio veličanstven vladar, omiljen u
narodu.
»Odlutali ste u mislima, rođakinjo Elizabeta.«
Sisi ga pogleda i odmahne glavom, shvativši da je prečula njegov zadnji odgovor.
»Oprostite.«
»Biste li ih podijelili?«
 »Molim?« »Vaše misli? Biste li ih podijelili sa mnom?« Gledao je u nju, predana i usrdna
pogleda. »Dakako, to nije zapovijed«, on doda i ponovno usmjeri pogled na stazu, vrteći uzde u
rukama. »To je samo... upit. Ako biste...«
»Da, naravno«, uzvrati Sisi. »Jednostavno... onaj tko sije strah, može lako postati omražen
ili još gore, svrgnut. Ali ljubav, nju se mora zaslužiti, a jednom kad se zasluži, više ju se ne smije
izgubiti.«
Franjo je razmišljao gledajući ispred sebe. Nije se činio uvjeren.
Sisi izgovori rečenicu o kojoj je često razmišljala: Ništa nije tako snažno kao nježnost,
ništa tako nježno kao snaga.
»To mi se sviđa.« Franjo je pogleda. »Gdje ste to čuli?«
»To sam pročitala. To je Goethe.«
»Goethe«, ponovi Franjo. »Možda bih trebao pročitati još njegovih djela. Slabo ih se
sjećam.«
»Mislim da bi to svakome dobro došlo«, na to će Sisi. »Bit će mi zadovoljstvo posuditi
Vam moje primjerke.«
»Oh, ne treba. Siguran sam da ih u carskoj knjižnici ima napretek.«
»Da, naravno«, Sisi se zarumeni. Kako naivnom se morala učiniti, kad je svoje knjige
ponudila caru.
»Onda, je li to jedna kućna razonoda u kojoj ipak uživate? Citati Goethea?«
Sisi obori pogled i skupi usnice ne bi li suspregnula osmijeh koji je navirao. »Tko kaže da
Goethea morate čitati u kući?«
Franjo joj se zagleda u lice.
»Ali, da, volim Goethea«, nastavi ona te se promeškolji u sedlu pod njegovim prodornim
pogledom. »S njegovim djelima i svojim pjesmama mogu cijelo poslijepodne provesti vani, na
sunčanom proplanku.«
»To zvuči divno. Mogu Vas zamisliti, rođakinjo Elizabeta.« Franjo ju je i dalje gledao. »I
ja bih se vrlo rado tomu prepustio. U Vašem društvu.«
Sisi ne odgovori ništa, ali osjeti kako joj je srce poskočilo u grudima. Oni nastave jahati u
ugodnoj tišini. Jedino što se čulo bio je nestalni pjev ševe i nježni žubor izvorske vode niz glatke
stijene.
»Mirno je ovdje, zar ne?«
»Lijepo je«, složi se ona. I bilo je. Činilo se da su posve sami, posve odvojeni od drugih
ljudi i drugih mjesta.
»Uskoro smo na vrhu, još nam treba samo malo«, napomene Franjo.
Nastavili su se penjati. Drveće je tu raslo gušće, okruživalo ih je neprobojnim šumskim
zidom zaklanjajući ih u sjenu i vlagu. Povjetarac je pirkao kroz granje i donosio slatki
miris borova i biljnih sokova. A onda se strmina odjednom izravnala, a stabla prorijedila
otvarajući pred njima vidik. Sisi ostade bez daha, udivljena vedrinom plavog neba na vrhu
svijeta. Stadoše i konji, premda im nije bilo naređeno, kao da su i oni bili osupnuti ljepotom koja
se prostirala pred njima.
»Pogledajte kako smo visoko!« Sisi skoči s kobile te je priveže za tanku mladicu, a zatim
otrči do ruba litice. Promatrala je prostranstvo plavog i zelenog. »Cijeli je svijet pod nama.« Ona
prasne u smijeh i raširi ruke kao da će taj prizor zagrliti. Franjo je čvršće pritegnuo čvor kojim
je neoprezno bila privezala kobilu, a onda je privezao i Siegera.
Sisi je cupkala uzduž ruba provalije te pogledavala prema nižim planinskim vrhovima i
udaljenim poljima.
»Molim Vas, budite oprezni, rođakinjo Elizabeta.« Franjo se približavao pažljivo
koračajući.
»Dođite vidjeti ovaj pogled!« Sisi mu mahne da priđe bliže.
»Doista je krasan.« Franjo je stajao pokraj nje pridržavajući se za tanku granu.
»Pogledajte, eno Kaiserville.« On pokaže na majušni obris daleko ispod njih, žutu točkicu
okruženu zelenilom.
»Jedva je vidim«, Sisi je gledala prema dolje zapanjena koliko se malim činilo ono
golemo zdanje.
»A ono je imanje pokraj kojeg smo prošli. Vidite li zmaja kako leti iznad djevojčica?«
»Ne, uopće ga ne vidim.« Sisi je škiljila tražeći ga pogledom.
»A ono je Bad Ischl«, Franjo pokaže prema kućama u dolini, među kojima je
prepoznatljiv jedini bio zvonik crkve.
»Mi smo iznad svijeta!« vikne Sisi i široko raširi ruke.
»Ovo je zasigurno Božji pogled.«
Franjo je stajao pokraj nje. »Ili carev.«
»Ili Gimnarov«, dobaci Sisi pa se još više približi rubu. »Jedino je on sve ovo prošao
pješice, a nama su trebali konji.«
»Mislim da ću postati ljubomoran, koliko hvalite Gunnara.« Franjo joj je sad bio toliko
blizu da je osjećala njegov dah na obrazu.
»Kako bi vojvodina kći mogla cara učiniti ljubomornim?« Ona mu se okrene u lice. A kad
je vidjela kako je pozorno promatra, Sisi osjeti kako joj srce ponire, kao da se strmoglavilo s
litice na kojoj su stajali.
»Mogli biste se iznenaditi«, nasmiješeno joj dobaci Franjo ne skidajući pogled. Sisi je bila
svjesna kako stoje na rubu opasne provalije. Njihove riječi, njihovi pogledi, njihova tjelesna
blizina odnosili su ih u smjeru kamo, znala je, ne smiju ići. Kako je lako bilo prekoračiti granice
prijateljstva i otisnuti se u nešto nepoznato, nešto zastrašujuće, što se istodobno činilo prirodnim.
Čak i neizbježnim.
Gledali su jedno u drugo u tišini, povezani tom prešućenom niti koja ih je privlačila sve
bliže. Ali prije no što je jedno od njih moglo napraviti nešto što bi oboje zažalilo, Sisi se okrene i
prekine tu nit. Potom se odmakne od ruba litice i krene prema izvoru pa dobaci vedrim
glasom: »Napijmo se.«
Franjo ju je bez riječi ispratio pogledom.
Sisi se zagledala u potok. »Šteta što je Helena sve ovo propustila.« Ona zastane i natjera
se izgovoriti: »Sljedeći ćete je put dovesti ovdje.«
»Neću ako ne voli jahati«, uzvrati Franjo i stane uz nju pokraj izvora.
»Vi ste car«, na to će Sisi gledajući ga u oči. »Naći ćete načina da svoju zaručnicu
dovedete ovdje.«
»Valjda.« Sisi je ostala zbunjena načinom na koji je Franjo slegnuo ramenima. Bilo joj je
drago kad je promijenio temu. »Užasno je vruće. Hoće li Vam smetati ako skinem kaputić?«
»Ne, ako Vama neće smetati da i ja skinem svoj«, reče Sisi. Da je sama ili s ocem jahala
na toj ljetnoj vrućini, davno bi ga bila skinula.
»Onda dogovoreno.« Franjo povuče rukav i skine sa sebe teški kaputić za jahanje. Sisi
raskopča i svuče svileni gornji dio kompleta te s uživanjem osjeti prozračnu lakoću bijele bluze.
»Sad je mnogo bolje«, uzdahne Franjo i odloži kaputić pokraj sebe na tlo. Uto pogleda u
Sisi i primijeti da je u bluzi. On zadrži svoj pogled na njoj. Sisi se uzvrpolji. I tada se sjeti da nije
odjenula korzet. Nositi ga pod odijelom za jahanje bilo je užasno neudobno, a osim toga, korzet
bi njezinu omiljenu aktivnost, jahanje, učinio mučnim. Kako je bila skinula kaputić, sada je
između nje i Franje, od pojasa naviše, bila samo tanka bluza i oskudno donje rublje. Ona prekriži
ruke.
»Vode?« Franjo podigne obrve i pokaže na potok.
»O, da.«
Kad se Franjo ponovno nagnuo nad potok kako bi se napio, Sisi mu je na potiljku zapazila
debeli ožiljak. Koža mu je na tom mjestu bila zadebljana i svijetla, i premda je bila zacijelila,
ožiljak je ostao vidan.
»Franjo«, Sisi će, »što Vam je ovo?« Ona instinktivno posegne rukom za tim mjestom.
Nije ni shvatila što je napravila dok nije bilo prekasno dok prstima nije dodirnula mekanu,
zadebljanu kožu na njegovu vratu.
»To« On se ukoči i podigne ruku pa je uhvati za prste prije no što ih je uspjela povući.
»Tu Vam je ožiljak«, reče ona. Sada je više osjećala njegovu ruku na svojoj nego
zadebljanu kožu ožiljka. Gledali su jedno u drugo, a ruke su im se dodirivale — njegov je topli
dlan počivao na njezinoj ruci. Uto joj on pusti ruku, a ona je spusti u krilo.
Sisi je sva zbunjena pokušavala razbistriti glavu i sjetiti se svog pitanja. »Od čega Vam je
to?«
Franjo prstima dodirne ožiljak, a lice mu se smrkne. »Netko me je htio ubiti.«
»Zaista?« dahne Sisi.
»Mađar, Libenyi.« 13
»On... on Vas je pokušao ubiti?«
Franjo kimne.
»Kako?«
»U Beču obilazio sam zidine i provjeravao utvrde kad se taj Lybenyi stvorio iza mene i
ubo me u vrat.«
Sisi instinktivno dotakne svoj. »Strašno«, prozbori.
»Dvije su me stvari spasile. Najprije, moja odora. Ona u kojoj ste me vidjeli sinoć. U njoj
je strahovito vruće i užasno je teška, ali je i čvrsta. Dovoljno čvrsta da me zaštiti od oštrice.«
Sisi pogleda u kaputić na tlu između njih, kaputić za jahanje koji je bio udobniji. I on je
bio težak, ali ni približno kao bijela odora. Franjo je naslutio o čemu razmišlja: »Ovakvu odjeću
nosim samo kad sam ovdje. U Beču svaki dan nosim odoru. Vidjet ćete. U Beču je sve...
drukčije.«
Sisi se namrštila zapitavši se što lije mislio tom začudnom najavom. Ali nije ga
propitkivala dalje. Umjesto toga, ona nastavi: »Rekli ste da su vas spasile dvije stvari. Koja
je druga?«
»Moji ljudi. Njihova odanost. Oni su svladali tog Mađara.«
Sisi kimne. »Hvala Bogu da jesu. Ali to zvuči«, ona promuca, »stravično.«
Franjo uzdahne. »Majku je to užasno pogodilo. Zbog toga je još više zamrzila cijelu
Mađarsku. Samo je ponavljala kako je to dokaz koliko je bitno da se oženim. Da
dobijem nasljednika. I to što prije.« Franjo se nasmije, ali u njegovu smijehu nije bilo vedrine.
»Ali, na neki način, bilo mi je drago što se to dogodilo.«
»Drago?«.
»Time što sam bio ranjen, postao sam... ne znam.

13
Libényi János mađarski nacionalist (1831. 1853.); 18. veljače 1853. car je bio u šetnji na jednome od gradskih
bastiona sa svojim časnikom Maximilianom Karlom Lamoralom O’Donnellom. Libenyi mu je prišao i ubo ga u vrat.
Car Franjo Josip je gotovo uvijek nosio odoru s visokim ovratnikom, tako da mu je vrat bio gotovo u potpunosti
prekriven. Ovratnik od krutog materijala spasio mu je život. Nakon ovog neuspjelog napada, carev brat Maksimilijan, kasniji
meksički car, pozvao je sve europske plemićke obitelji na davanje donacije za izgradnju crkve na mjestu napada, koja bi tamo
stajala kao simbol i podsjetnik. Crkva se nalazi u Rjngstraßeu, blizu Sveučilišta, a znana je kao Votivkirche.
 Vrjedniji. Konačno sam mogao razumjeti sa čime se suočavaju svi vojnici kojima
zapovijedam. To me je učinilo sličnijim njima.«
Sisi zatrepće pa skrene pogled na potok. »Možete na to i tako gledati.«
»Otada, carska me straža prati poput sjene.«
»Možda nam nije bilo pametno pobjeći«, Sisi pokaže na šumu koja ih je okruživala, njih
same, bez stražara na vidiku.
»Ovdje se osjećam sigurno. Vi ne?« Franjo se nasmiješi i nagne prema njoj. »Ali Vi ste
blijedi poput duha, Elizabeta. Zar Vas je moja priča zabrinula?«
»Strašno je i pomisliti...« Sisi utihne.
»Brine Vas pomisao da bih mogao biti ozlijeđen?« Franjin je pogled bio pun iščekivanja,
pun nade.
Sisi kimne. »Naravno.«
On se osmjehne i spusti svoju ruku na njezinu. Ona svoju ostavi gdje je bila, premda je
znala da bije trebala povući.
»Onda sam dvostruko zahvalan što se to dogodilo«, tihim će glasom Franjo. »To mi je
donijelo i Vaše suosjećanje.«
Sisi nije znala što bi mu na to uzvratila; samo je sjedila pokraj njega razmišljajući o
njegovim riječima. O tome koliko je strašno što postoje ljudi koji bi ga željeli ubiti. Pod
kakvim neizmjernim opterećenjem živi njezin bratić.
Nakon nekoliko minuta, Franjo je prene iz zabrinutih misli: »Bože, vruće li je.« On
podigne ruku s njezine kako bi obrisao čelo.
»Doista«, složi se Sisi. I ona je osjećala omaglicu. Nije bila sigurna je li to od vrućine i
napora ili od nečeg sasvim drugog. Od Franje. Od Helenina lica koje joj je stalno bilo pred
očima. Od njezinih vlastitih uzburkanih, grozničavih, zbunjujućih misli.
»Volio bih malo zaplivati«, iznenada reče Franjo, gledajući u potok.
»Povest ću kobilu i pješice krenuti nizbrdo ako biste zaplivali«, ponudi mu Sisi i krene
ustati. »Možemo se sresti na stazi.«
»Ne, ne, ne«, Franjo odmahne glavom i uhvati je za ruku zadržavši je uza se. Ona se
okrene i pogleda u mjesto gdje ju je bio uhvatio. Franjo na to spusti ruku i pusti Sisi.
Sisi proguta ono što je htjela red pa progovori veselim tonom. »Zašto ne biste? Zaplivajte,
zaslužili ste to.«
Sada je Franjo skrenuo pogled, podigao vlat trave i pustio daju odnese povjetarac. »Ovo
je izvor vode za piće. U njoj se ne bi smjelo kupati. Voda kojom se opskrbljuju mjesta
podno planine više ne bi bila čista.«
»Ah, da, razumijem. Pretpostavljam da Vi, budući da ste car, ne možete biti neodgovorni.
Možda baš Vi, od svih ljudi, morate poštivati pravila.«
Franjo razmisli o tome čupkajući travke sa zelena pokrivača koji se pod njima prostirao.
Ruke su mu se činile nemirne, kao i misli. »A što kad bismo odlučili biti neodgovorni?« reče i
pogleda je u oči s još većom, uznemirujućom pozornošću. »Što kad bismo napravili
nešto neobzirno? Kad ne bismo prvenstveno mislili na druge, već na ono što želimo? Kad bismo
napravili ono što je samo za nas ispravno, za Vas i mene?«
Odjednom, Franjo više nije govorio o plivanju u potoku.
»Ali ne možemo«, Sisi jedva čujno prošapće.
»Zašto ne možemo?«
»Jer... Vi pripadate svojim ljudima.« I pripadate Heleni. Grlo joj je bilo suho, toliko ju je
peklo da je ni sva voda iz potoka ne bi mogla rashladiti. »Vaše se odluke ne tiču samo Vas. Ili
mene. Tiču se carstva.« Ta što joj je majka govorila cijelo vrijeme? Svi moramo ispuniti svoju
dužnost. A njezina je dužnost bila pomoći Heleni.
»Zar car nema pravo na sreću?«
»Naravno da ima.«
»Kakvog mi smisla ima biti car ako ne mogu imati ono što najviše želim? Ono zbog čega
ću biti sretan?« Namrštenih je obrva zurio u odraz na glatkoj površini vode. Naposljetku, on udari
dlanom o tlo i ustane pa krene prema svom konju. Sisi je pretpostavljala kako je izlet završio.
Spuštali su se u neugodnoj tišini; Franjino se raspoloženje bilo vidno pokvarilo. Kad su
stigli pred konjušnicu, on uzde svoga konja preda konj u šaru, a Sisi na brzinu
pozdravi: »Ispričajte me, rođakinjo Elizabeta.«
»Hvala Vam na jahanju, bratiću Franjo«, Sisi dovikne za njim. On zastane i pogleda preko
ramena u njezinu smjeru: »Vidjet ćemo se za večerom, Elizabeta?«
»Da.«
»Dobro. Plesat će se cotillion.« 14 Glas mu je sada imao prizvuk uzrujanosti. »Bit će bal, u
moju čast. U ponoć ću navršiti dvadeset i tri godine.«
»O«, Sisi će. »Tako je.«
Franjo je oklijevao. »U redu onda. Doviđenja.«
Na to se okrene i odrješitim korakom napusti dvorište, ostavivši bez riječi zbunjenu i
zabrinutu Sisi.

Sisi nije mogla razumjeti Franjin nagli odlazak, kao ni njegovo ponašanje cijeloga dana. Zašto je
htio baš s njom provesti vrijeme, zašto je govorio u nejasnim naznakama i neproničnim
najavama? Što je time želio reći? pitala se. Izluđivalo ju je to kako joj je prstima dodirivao kožu.
Kako joj se smiješio i promatrao je onim svijetloplavim očima punim čega? Nade? Naklonosti?
Zašto nije te dopadljive i upitne poglede sačuvao za Helenu, s kojom je bio zaručen?
Bilo joj je kao da sjedi za velebnim stolom na kojem su ponuđena sva slasna jela koja bi
joj mogla pasti na pamet te već miriše umake i iščekuje slastice, a onda, kad uzme vilicu, dozna
da ništa od toga ne smije kušati.
Zašto je morao biti tako očaravajuće divan? Tako dobar prema drugima? Tako privlačan?
Tako pažljiv prema njoj? Ona u srcu osjeti radost, pa i opijenost, prisjetivši se kako su njegovi
prsti tražili njezine. I kako je dodirnula mekanu kožu na njegovu vratu.
Još gore je bilo to što je pretpostavljala kako on gaji iste osjećaje prema njoj. Ta ju je
neosporna spoznaja tištala i boljela poput pokvarena zuba koji je trebalo izvaditi, ali negdje iz
njezine nutrine.
Koračala je dvorištem ne želeći se vratiti u kuću. Njegovu kuću. Niti u spavaonicu koju je
dijelila s njegovom zaručnicom. Zaručnicom koja je bila njezina voljena sestra. Helena,
najpovjerljivija osoba i jedina prijateljica.
Helena. Sisi je bilo žao Helene, ali ju je i ljutila. Kako je mogla biti tako nepromišljeno
bezobzirna, toliko da bi sve to protratila, ne znajući cijeniti 12 neusporediv dar koji je dobila time
što je obećana Franji? Nije li upravo njezina nezainteresiranost utrla put Sisi i Franji kako bi
otkrili međusobnu naklonost? O, Helena, kako ti zavidim! I kako se mrzim zbog toga.

14
Kotiljon (franc. cotillon) - društveni ples parova, srodan kvadrili. Pojavio se početkom 18. st. u Francuskoj, odakle
se proširio Evropom pa se u 19. st. izvodio kao vrhunac ili završnica plesnih svečanosti, propraćen dijeljenjem
darova koji su se tagođe nazivali kotiljon.
 Bila je ljuta i na Franju. Zamjerala mu je na nepromišljenim izrazima ljubaznosti i
prikrivenim nagovještajima, kad je vrlo dobro znao da nikad neće biti njezin. Zar se samo poigrao
s njom, ne bi li se zabavio? On, koji je mogao imati bilo koju djevojku u cijeloj Europi, nije
li uživao u još jednom osvajanju?
No ispod svega toga, snažnije od bijesa prema Heleni i Franji, osjećala je duboki prijezir
prema nikome drugome doli samoj sebi. Kako sije mogla dopustiti da tako neoprezno uđe u sve
to? Da tako uživa u njegovoj ljubaznosti? Da mu se zauzvrat osmjehuje, pa i naglas smije. Zašto
je osjećala potrebu da se zauzima za sestru, a upravo time od Helene odvraćala pozornost? Zašto
je otišla na jahanje s Franjom i, još gore, uživala u tome? I kako, o kako li si je dopustila da se
zaljubi u sestrina zaručnika?
 V
Gledaju se u oči, komuniciraju bez riječi. I nakon svih tih godina, nakon boli kroz koju su
zajedno prošli, samo njih dvoje mogu to iznijeti. S onim što ih čeka s druge strane vrata moraju
se zajedno suočiti.
» Vrijeme je.« Niski svećenik uđe u predsoblje, od hitra mu koraka svileno ruho zaleprša oko
nogu. Nakon obvezna naklona, on se uspravi i izgovori upute.
Oboje kimnu. Franjo ustane iz stolca i stane pokraj Sisi. Ona mu stisne ispruženu ruku u znak
potpore prije samog čina.
»Jeste li spremni?« on upita.
»Jesam. A Vi?«
»Može li itko biti spreman podijeliti svoje carstvo na dva dijela?«
»Franjo«, reče ona stisnuvši mu ruku. »Zadržat ćete svoje carstvo u cjelini.«
On pogleda ispred sebe usana stisnutih u crtu. Kad je ponovno svrnuo oči k njezinima, u njih se
zagleda. Ona na tren zadrži dah, u strahu što će joj reći. Franjo uzdahne i upita: »A što će biti s
nama?«
 5
Carska rezidencija u Bod Ischlu, gornja Austrija
kolovoz 1853.

»Vojvotkinjo Elizabeta, biste li mi ukazali čast?«

Sisi se zagleda u široko, nasmiješeno lice grofa Grimnea. Časnik je, svježe obrijan, u
uštirkanoj odori, stajao nad njom.
Sisi nije bila sigurna, no činilo se da je njegova ispružena ruka poziv za ples to je pak bilo
zbunjujuće. »O... oprostite, gospodine?«
Helena se vrpoljila pokraj Sisi izbjegavajući sestrin pogled, kao što je činila cijelu večer.
S Helenine ih je druge strane uznemireno i zbunjeno promatrala Ludovika.
Umjesto odgovora, grof neznatno mahne rukom u rukavici i srdačno se nasmiješi. »Biste
li zaplesali, Vaše Visočanstvo, vojvotkinjo Elizabeta?«
»O, ali ja ne znam korake...« Sisi utihne kad su obližnje violine zasvirale valcer. Muškarci
i žene stadoše u parove, zauzevši svoja mjesta u sredini dvorane.
Uistinu, Sisi još nikad nije plesala cotillion. Štoviše, nikad mu nije ni prisustvovala. Jedini
partner s kojim je plesala bio je njezin učitelj plesa u Possenhofenu, strogi herr Hausman koji je
povremeno dolazio u dvorac te njoj i Heleni pokušavao približiti bar osnove valcera, kvadrile 15 i
polke. 16 »Izgledat ću smiješno.« Sisi se zastidjela osjećajući kako joj se obrazi vidljivo rumene.
Od upitna pogleda grofa Grimnea još su joj gori bili oni znatiželjni koji su dolazili sa svih
strana. Dvorjani, ministri i sluge, svi su gledali u nju, šaputali i pokrivali usta rukavicama ili
lepezama koje su ih slabo zakrivale. A na drugoj strani ispunjene dvorane sjedio je Franjo Josip i
gledao. Bach i Sofija stajali su pokraj njega. Sofija je naizmjence razgovarala s dvorjanima u
prolazu i pogledavala prema podiju kao da nadgleda sami ples.
Carski se savjetnik bliže nagne prema Sisi i dalje joj nudeći ruku. Tada podigne obrvu i
reče: »Ja ću Vam pomoći.«
Sisi se bez riječi ustane i prihvati ruku. Dok ju je Grimne vodio prema središtu podija,
njoj se činilo kako svi u nju zure tako prodorno da bi mogli progorjeti rupu na njezinoj
svilenoj haljini.
Griinne se nagne bliže, kretao se poput učitelja plesa. »Oprostite, vojvotkinjo, ali moram
Vas uhvatiti oko struka.« Sisi se zarumeni čim je spustio ruku. »A sada, počinjemo.« Griinne je
korakom pratio trodobnu mjeru, a ona njega. Pri tom ju je držao tako čvrsto da je, otplesavši
nekoliko koraka, shvatila da bi s njim mogla plesati i ne dodirujući pod jer ju je on toliko čvrsto
držao da se činilo daju, zapravo, nosi, i to u ritmu valcera.
»Nadvojvotkinja me je zamolila da plešem s Vama.«

15
Kvadrila (fr. quadrilla, kvadrilja, kadrila, četvorka) jedan od najpoznatijih društvenih plesova 19. st., popularan
najprije u Francuskoj, od 1815. u Engleskoj, zatim u Njemačkoj, a od 1840. i u Beču. Obično se sastojao od pet (u
Beču češće od šest) dijelova (figura), koji su zadržali izvorna francuska imena. Glazba je živahna, strogo frazirana u
cjeline od 8, odnosno 16 taktova, u 2/4 ili 6/8 mjeri, a često su joj prilagođavani popularni napjevi. Osobito su bile
popularne quadrille obitelji Strauss.
16
Polka — češki narodni ples brza tempa u dvočetvrtinskoj mjeri. Naziv polka prvi se put javlja sredinom 1830-ih, a
nastao je vjerojatno od češke riječipülka, odnosno polovina, polovinka, jer su za nju karakteristični česti polukoraci.
Od toga se doba proširila Europom te je postala omiljeni društveni parovni ples. Plesne polke skladali su Johann
Strauss ml., Joseph Lanner i dr. U koncertnu i opernu glazbu uveo ju je Bedrich Smetana (Prodana nevjesta, kvartet
Iz mojega života). Uz pratnju tradicijskih instrumenata, raširena je u hrvatskim krajevima i prihvaćena kao tradicijski
ples.
 Sisi ga je tek sad pogledala u oči. »Molim?«
Grimne se nasmiješi. »Ma dajte. Zasigurno znate kako su svi u dvorani samo to čekali.«
»Čekali što?«
»Da vide kako plešete, naravno.«
»Ali... zašto?«
»Jer Vas car kani zamoliti za završni ples.«
Sisi protrne bila je sigurna kako bi je noge izdale da je Grimne nije onako čvrsto držao.
Nije kanila tako provesti večer. Nakon jahanja, bila je posložila svoje zbrkane i oprečne
osjećaje, a u Kaiservillu se vratila s odlukom: Franjo je Helenin zaručnik. Ona je tu kako bi
pomogla Heleni, svojoj voljenoj sestri, i to je ono što će učiniti.

Kad je bila ušla u sobu s navučenim zastorima, Sisi je Helenu zatekla u krevetu, pod
pokrivačima. »Nene.« Sisi je zastala na pragu sobe.
Sestra ju je ravnodušno pogledala i okrenula blijedo lice.
»O, Nene, oprosti mi, molim te.« Sisi je poletjela k sestri. »Samo smo jahali, Nene, ništa
više.« Sisi se zdvojno naslonila na rub kreveta. Nije znala hoće li joj sestra naložiti da ode. No
Helena to nije učinila.
»Znao je da ti ne voliš jahati. Samo je bio ljubazan domaćin.«
»Ljubazan, nego što.«
»Molim te, to je bilo samo...«
»Prestani.« Helena je podigla ruku i utišala Sisi. »Samo prestani, molim te. Nisi ti kriva«,
naposljetku je rekla, no glas joj je odavao razdraženost. »Znam, on te je pozvao da mu
se pridružiš.« Gledala je Sisi u oči. A Sisi je u te crne oči gledala otkako se rodila, no sada su joj
se činile nekako drugačije. Imale su neproničan, odsutan, neprobojan pogled.
»Jest, Helena, ali to ništa ne znači«, slagala je Sisi i uzela sestru za klonulu ruku. Moralo
je ne značiti ništa. Ona će učiniti sve što je u njezinoj moći kako bi k Heleni usmjerila Franjinu
pozornost i naklonost. Napravit će za svoju sestru sve što treba. Bez obzira na to koliko će joj to
nanijeti boli.
Helena je mirno slušala dok joj je Sisi, u najgrubljim crtama, prepričavala jahanje. Za
Helenino dobro, Sisi je preskočila spomenuti uzvraćene osmijehe, lakoću s kojom su razgovarali i
družili se, trenutke u kojima mu je dodirivala kožu te njegov nagao i uzrujan odlazak.
Helena se uz Sisi polako odobrovoljavala slušajući sestrinu priču o tom poslijepodnevu.
Sisi ju nije prestajala uvjeravati kako to nije značilo ništa. Minute su prolazile i Helenin se pogled
naposljetku malko ublažio.
Sisi je tištalo to što je Helenu umiljavala i tješila poluistinama, izostavljajući neke
dijelove priče. Mrzila je to što voljenu sestru zavlači na pogrešan trag, ali ju je i boljela spoznaja
da time izdaje ono što osjeća prema Franji. Ono na što ti nemaš pravo, uporno se podsjećala.
I zato je, kad je Nene naposljetku povjerovala u njezina zdušna uvjeravanja kako to nije
značilo ništa, Sisi mogla konačno odahnuti. Nene je pristala još jednom se potruditi i osvojiti
zaručnika zbog kojeg je bila došla. A čak se dala nagovoriti da se dotjera za bal.
Sisi je bila uvjerena kako, pokraj sestre u otmjenoj haljini boje bjelokosti, ukrašene
raskošnim nojevim perjem, ona sama izgleda neupadljivo u svijetloružičastoj haljini. Ona je kosu
splela na svoj uobičajen način, u labave pletenice učvršćene češljićima, ali Helena je dopustila
Agati da joj tamnu kosu ukrasi nježnim bršljanovim vjenčićem. Izgledala je kraljevski, u
srebrnkastim cipelicama i mekanim, kožnim rukavicama. Iza prozora njihove spavaonice spuštao
se mrak dok je sunce zalazilo za obližnja brda. Kad su završile s odijevanjem, na vedrom noćnom
nebu sjajio je Mjesec, a u zraku se osjećao blagi nagovještaj svježine koja će uslijediti nakon
ljeta. Večer je bila savršena za proslavu Franjina rođendana. Sisi je riješila kako će tom prilikom
Helena konačno zauzeti svoje mjesto uz cara. Pomirene, djevojke su otišle iz sobe držeći se za
ruke.
Ipak, kad su stigle u dvoranu, Sisi su poveli do mjesta pokraj Franje. Helena je, osupnuta
lica, bila posjednuta na drugom kraju prostorije, sasvim daleko od cara. Tamo gdje je trebala biti
Sisi.
Sama je večera protekla u užasno neugodnom ozračju jer se Franjo stalno okretao prema
Sisi, zapitkujući je o svemu i svačemu, o tome kako joj se sviđa hrana te na koju glazbu voli
plesati. To je već bilo previše. Sisi je bilo muka od te neželjene pažnje pa je svoje jelo jedva i
dotakla. Nije mogla ni pogledati prema drugom kraju stola gdje joj je sjedila sestra, kojoj je
sjedne strane bila blijeda grofica Esterhazy, a s druge neduhoviti grof von Bach.
A sad je evo plesala s Franjinim vojnim savjetnikom i povjerenikom koji ju je upozorio
kako je njihov ples tek uvod. Upozorena je i da je Sofija, znajući na koju stranu naginje njezin
sin, zamolila tog vremešnog oficira da nju, napetu i neiskusnu, povede u prvi ples.
Kad je sviranje završilo, Sisi se okrenula kako bi se vratila na svoje mjesto, no morala se
zaustaviti.
»Elizabeta?« Pred njom je stajao Franjo upitno se smiješeći, kao što se već bio smiješio
ranije tog dana, na jahanju.
»Molim?« Sisi zastane pred njim osjećajući kako joj srce udara o tijesna rebra i korzet. O,
kako je mrzila nositi tu grdu napravu! Odjednom joj se učini da ne može disati i ona se uhvati za
trbuh.
Franjo valjda nije zamjećivao koliko joj je neugodno ili je to možda shvatio kao primjeran
izraz sramežljivosti pa se samo nastavio smiješiti. »Biste li mi ukazali veliku čast i zaplesali sa
mnom?«
Sisi su usta bila suha, a oči razrogačene od straha kad je pogledala u Grimnea. Onda je
opet pogledala u Helenu. Pa u majku. Pa u Sofiju. Sve su je oči u dvorani gledale. Djevojke i
žene čija imena Sisi nije ni znala bile su podijeljene u parove ili trojke te su je tako raspoređene
promatrale i došaptavale se.
Violine zasviraše, a dvadeset i četiri para se rasporediše s lijeve i desne strane cara i
njegove partnerice. Sisi je cara pratila u korak dopustivši da je vodi, kao što je bila plesala i s
Grunneom. Franjo ju nije držao tako čvrsto, niti ju je tako odlučno vodio kao prijašnji partner, no
melodija je bila vedra i uznosita pa se Sisi, što su dulje plesali, osjećala sve ugodnije.
»Ukazali ste mi veliku čast, bratiću.« Vrtjela se zajedno s njim, živo osjećajući njegovu
ruku na svom struku. A u njoj su osjećaji previrali, hrvali se i borili. Kako je bila sretna,
tako blizu njega. I kako joj je bilo prirodno biti blizu. A ipak, koliko je neprirodan taj cijeli skup
ljudi zapravo bio. Kako su je samo prodorno i znatiželjno gledali iz svakog kuta
dvorane, izazivajući u njoj još veći sram, želju da pobjegne i sakrije se. I koliku je krivnju
osjećala. Njezina je sestra sjedila i gledala ih, a tim je zadnjim udarcem zasigurno izgubila svaku
nadu. Nisam ja ta koja bi ovdje trebala biti.
»Opet, Elizabeta.«
Ona podigne pogled. »Hm?«
»Opet ste odlutali u mislima.« Gledao ju je ljubazno se osmjehujući. »Zar ih nećete
podijeliti?«
»Jednostavno, riječ je o tome... da ste mi ukazali veliku čast. Ali nisam sigurna zašto.«
 Franjo ju je i dalje gledao vedra lica dok mu je kestenjasta kosa odražavala svjetlost
svijeća. »Zar čovjek nema pravo za svoj rođendan zaplesati s djevojkom koju je izabrao?«
Sisi je izbjegavala Helenin pogled dok su plesali ispred nje.
Nju nitko nije pozvao na ples. Nijednom. Sisi protrne mrzila se, a u isto je vrijeme bila
uznesena Franjinom pažnjom. Kako se mogla osjećati tako oprečno?
»Mislim... Nadam se...« Franjo je prekine u razmišljanju, »da će mi ovo biti sretan
rođendan. Rođendan koji ću pamtiti.«
Sisi ga pogleda u oči, ali njegov pogled nije mogla izdržati. Htjela ga je pitati što je time
mislio. Kad je svrnula pogled, opazila je Sofiju kako ih promatra kroz skupljene vjeđe. Na to se
nadvojvotkinja, bezrazložno, široko nasmiješi. Ali to nije bio odraz ushita. Već poruka. Svi te
gledaju. Smiješi se! Stojiš uz cara.
Sisi se trudila razvući osmijeh. Usnice su joj drhtale. A onda glazba naglo završi.
Kako će se vratiti na mjesto i suočiti s Helenom? No, uto se oko nje nađu sluge s
košarama punim cvijeća — ruža, makova, runolista i pruže ih caru. Glazba je zamukla, a njezin je
zvuk zamijenilo šaputanje u dvorani. Sisi je upregnuta svu snagu volje kako ne bi pobjegla, već
ostala na mjestu.
Šapat je prestao kad je Franjo uronio ruke u mirisnu hrpu latica i zagrabio pune šake. Sisi
ga je promatrala, kao i svi ostali u dvorani. Nastupi takva tišina da se Sisi zapitala diše li itko. U
pitanju je bio neki obred, ali ona nije znala njegovo značenje.
A onda joj se Franjo pokloni i prospe latice pred njezine noge; padale su poput mirisna
slapa po njezinoj ružičastoj haljini. Sisi je samo stajala i nijemo gledala kada je cijeli
dvor gromoglasno zapljeskao.
Što je ovo? Zašto svi plješću? Zašto izvikuju njezino ime? Sisi nije znala što bi napravila,
no bila je sigurna da će, ako sada pred svima zaplače, to biti najgore. Ona promrmlja: »Bratiću
Franjo, molim Vas, ispričajte me.«
I dok su oko nje i dalje pljeskali, Sisi istrči iz dvorane. Nije se osvrtala nije željela vidjeti
Franjino preneraženo ni Sofijino namršteno lice. Majku čije su nade bile uništene nije mogla ni
pogledati. Ali, prije svega, nije znala kako će ikad više izaći pred oči zbunjene i zgranute Helene.
Protrčala je predvorjem pokraj stražara i slugu. Onda se hitro popela stubama osjećajući
kako joj u plućima ponestaje daha. I tek kad je stigla u mrak spavaonice gdje je mogla biti sama,
brana je popustila.
Sisi se više nije mogla susprezati srušila se na krevet i pustila suzama. Potpuno im se
prepustila. Negdje duboko iz njezine nutrine nadirali su dugi i zdvojni jecaji koji su joj donijeli
olakšanje. Plakala je kao dijete. Kao prestravljena djevojčica. Zbunjena djevojčica. Djevojčica
koja je istodobno osjećala neodoljivu nadu i neizmjernu krivnju.
Jecaji su je potresah i napinjali joj prsa u korzetu pa je od bola jedva hvatala zrak.
Uhvatila se za grudi i prigrlila tu bol. To je bila tek mala kazna koju je plaćala zato što se
sebično i neoprostivo zaljubila u sestrina zaručnika. I još gore bila je sretna jer se bjelodano činilo
kako i on voli nju. Nju, Sisi, premda mu je Helena trebala postati supruga. Sisi je plakala u tami.
U neko doba, mnogo kasnije, na pragu sobe se pojavila Helena. »Sisi?« Na prstima je ušla
u sobu i zatvorila vrata. »Bila bih došla ranije, ali majka mi nije dala da odem. Tvoj je odlazak
podigao pravu buru. Sofija je dotrčala k nama, svakako je nastojala zadržati dostojanstven izraz
lica. Rekla nam je da nastavimo razgovarati i smješkati se kao da ništa nije pošlo po krivu. Bila
sam prisiljena ostati. Ali, Sisi, što je, jesi li dobro?«
»Helena«, muklo joj uzvrati Sisi. »Helena, užasno mi je žao.« Jedino je to uspjela izustiti
prije no što je ponovno briznula u plač.
»Sisi. Trebala si vidjeti kako je izgledao kad si otišla.«
 Sisi je zbunjeno gledala u sestru. Čudilo ju je što Helena uopće želi biti blizu nje.
»Izgledao je kao da ga nešto boli. Pitao je može li poslati svog liječnika k tebi.«
Sisi zatvori oči i poželi nestati pod svim pokrivačima koji su bili na krevetu.
»Stalno je govorio kako je on kriv. Kako te je danas poveo na prenaporno jahanje. Kako
te je zatim natjerao na ples. Pomislio je da si se možda odveć iscrpila.«
»Helena, ti me vjerojatno mrziš. Kunem ti se da nisam kanila...«
No Helena podigne ruku u rukavici i utiša sestru. »Izgleda da te on voli, Sisi.«
»Ne«, Sisi uzvrati slabim glasom i proguta jecaj. »Lijepo je od njega što se brine, ali ne
treba se sa mnom zamarati. Helena, još nije kasno. Još uvijek možeš...« No ona zamukne. Što
Helena može napraviti? Što ijedna od njih može učiniti?
Helena uzdahne gledajući u sestru pa se ispruži pokraj nje na krevetu. I ona je, kao i Sisi,
još uvijek bila u haljini. »Sisi, svima je jasno. Pogotovo meni.«
»Što to?« upita Sisi, uzaludno se nadajući kako joj sestra neće odgovoriti ono što je
naslućivala.
Helena razvuče usne u onaj svoj mili, srdačan osmijeh. Osmijeh koji je Sisi željela vidjeti
još otkako su stigle u Bad Ischl. Sisi je paralo srce vidjeti ga sada.
»Sisi.« Helena uhvati sestru za ruku i pogleda je u oči. Sisin je dlan gorio, a u sestrinoj se
hladnoj i slabašnoj ruci činilo da gori još i više. »Ali, Sisi, buket cvijeća? Majka kaže da je to
običaj kojim car objavljuje dvoru koja mu se gospa sviđa. Sisi, pa svima je jasno da te Franjo
voli.«
»Helena.« Sisi ponovno brižne u plač. Od suza nije mogla ni govoriti. »Helena.« Stisnula
je sestrine hladne ruke. »Zao mi je. Uistinu mi je žao. Ne razumijem kako se to dogodilo.«
Helena joj se približi i nasloni joj glavu podno vrata. »Nema ti zašto biti žao.«
Sisi je i dalje plakala. »Sisi, nemoj plakati. Nema ti zašto biti žao. Meni nije.«
Sisi odmahne glavom.
»Hajde,« Helena sestri pruži rupčić.
Sisi ga uzme s pitanjem: »Kako me uopće možeš pogledati?«
»Imala sam mnogo vremena za razmišljanje. Najprije me nije pozvao na jahanje. Onda
me nije zamolio za ples.« Helena se blago nasmiješi i podraga Sisi po spletenoj kosi. »Ja
nisam dobar izbor za njega.« Ona zastane i spusti ruke u krilo. »On to zna, i ja to znam. Nisam ja
za njega. Ali... ti jesi.«
»Helena, molim te, ne govori to.« Sisi je odmahivala glavom, u čudu što je sestra ne
prezire.
»Sisi, nemoj.« Helenin se pogled Sisi učinio čudnim kao da nije nimalo razočarana.
Naprotiv, Heleni su oči sjale kao da je napokon, nakon toliko dana, sretna. Ne samo dana,
već tjedana.
»Helena, zašto me tako gledaš?«
Starija se sestra samo smiješila. »Kad sam te vidjela kako mu stojiš licem u lice...« Helena
zabaci glavu i zatvori oči. »Bože, zadrhtim kad pomislim da bih ja to trebala činiti. Ali ti, Sisi? Ti
si izgledala baš kako treba. A on... on te je gledao s takvom naklonošću.«
»Helena, još nije kasno ja to mogu ispraviti. Nisam htjela uništiti...«
Helena podigne prst i spusti ga na Sisine usne ne bi li je utišala. »Dala sam sve od sebe. I
premda mi ne vjeruješ, trudila sam se. Priznat ću, bila sam vrlo ljuta na tebe. Ali nisam slijepa.
Vidim da postoji netko tko je bolji za njega. Za njegov život. To je njegov izbor, zar ne vidiš?«
Helena se nagne prema njoj, ozarena lica kakvo Sisi još nije vidjela otkako su krenule iz
Bavarske. »A to znači... da sam ja slobodna.«
Sisi ju je zabezeknuto slušala u tišini. Kad je Helena nastavila, ona se priljubi uz nju.
»Vas ste dvoje doista lijep par ti sa svojim zlatnim pletenicama i lijepim osmijehom,
on, kestenjast, u vojnoj odori. Sisi — kako on tebe gleda...«
»Daj, Helena.« Sisi obriše oči, uskomešanih misli.
»Voliš li ti... njega?« Helenin je pogled bio iskreno znatiželjan i Sisi se činilo da u njemu
nema ni trunke ljutnje ili ljubomore.
Sisi joj nije mogla lagati — Heleni ne. Ne više. »Bojim se... bojim se da ga možda
volim.«
»To je dobro. Onda osjećaš isto što i on.«
»Ali to što ja osjećam nije važno. Osim toga, nisam dovoljno dobra da bih bila kraljica. Ti
bi, moja draga Nene, bila savršena kraljica. Tako nježna i dobra podanici bi te obožavali, kao što
obožavaju njega.« »Imati podanike...« Helena se strese. »Biti stalno izložena pogledima? Pa ja
jedva mogu izdržati večeru na dvoru.«
»Helena, trebaš vidjeti kako ga vole. Njegovi ljudi.«
»Ne znam za njegove podanike, ali vidim da ga ti voliš.« Helena se nasmiješi.
»Ali to je nebitno. Koliko smo puta to čule?«
»Nije nebitno ako je to ono što i on želi«, usprotivi se Helena. »Ipak je on car.«
Sisi porazmisli o tome te se prisjeti razgovora s Franjom u brdima. I na plesu. »Ali
njegova majka želi tebe, Nene.«
Helena se zamisli pa prozbori s odlučnošću kakvu je Sisi malokad čula u njezinu glasu.
»On je dobar čovjek, Sisi. Ali ja ga ne volim i on ne voli mene. Postoji drugi način, a
njime bismo svi troje dobili upravo ono što želimo.«
»Helena, nije valjda da misliš...«
»Sutra moram reći majci da se ne mogu udati za našeg bratića. Predložit ću da umjesto
mene ti budeš njegova zaručnica.«
To je sada bilo izgovoreno naglas i kad je Sisi to čula, ona osjeti kako joj je srce uzletjelo.
No tu nadu, usplamtjelu i nehotičnu, Sisi je potom zgasnula. Tu budalastu nadu.
»Helena, budi razumna. Obje znamo da Sofija to nikad neće dopustiti. Ne možeš Sofiji
tek tako reći kako će se nešto razvijati. Ona je tebe izabrala za sinovu nevjestu. Odbiješ li njezina
sina, ona će našu obitelj prekrižiti.«
»Možda i neće, Sisi. Pametna je ona. Sigurna sam da vidi što i svi drugi vide. Da joj je sin
opčinjen tobom.«
»Koliko je puta rekla: Da si barem ti prvorođena. Ja sam mlađa kći nevažnog vojvode.
Moje ime i miraz nisu dostojni cara.«
Helena zamišljeno uzdahne. »Znači li to nešto čovjeku koji je zaljubljen?«
»Kakve veze ima ljubav s upravljanjem kraljevstvom?« upita Sisi, izrekavši tu nesretnu,
nemilosrdnu i prizemnu krilaticu u kojoj je odgajana. Istinu koju njezina sestra nije htjela
prihvatiti.
Helena joj na to nije uzvratila pa su nastavile ležati jedna uz drugu u tišini. Naposljetku,
oglasi se Helena: »Moram im reći sutra. Za Franju se ne želim udati upravo kao što on ne želi
mene oženiti.«
»Nene, znaš što je majka rekla. Austrijskog se cara ne odbija.«
»Točno tako, Sisi.« Helena ustane kako bi se presvukla. »I zato očekujem da ćeš prihvatiti
njegovu ruku kad ti je ponudi. A sigurna sam da hoće.« Sisi je ostala ležati na krevetu, zbunjena
razvojem događaja. Sutra će njezina blaga i sramežljiva sestra učiniti ono što se ne bi usudila
nijedna djevojka u Europi: odbit će austrijskog cara. To je bila uvreda Franji osobno, kao i
cijelom kraljevstvu. Franjo će je nesumnjivo dostojanstveno podnijeti, mislila je Sisi. Car
je dostojanstven, a možda je to doista i priželjkivao.
 Ali Sofija? Ona zasigurno neće oprostiti takvu drskost. Pogotovo ne uvredu nanesenu
njezinu voljenom sinu. Niti će dopustiti izigravanje njezinih pomnih planova. Sisi je u to bila
sigurna: Sofija će ih bez pozdrava poslati natrag u Possenhofen te im se, po svoj prilici, više
nikad neće javiti.
Od sutra, one više neće biti na dvoru. Sisi će morati zaboraviti Franju. Neće vidjeti Beč.
Vratit će se u Possenhofen, a budući da će Helena biti osramoćena, ni nju više nitko neće
zaprositi. Nijedan dostojni prosac neće tratiti vrijeme na mlađu sestru djevojke koja je
odbila Habsburgovce.
Sisi je zamišljala svoj život, koji će biti kakav je i bio, s tom iznimkom što je sada znala
da postoji netko kao Franjo. Čovjek kojeg je mogla voljeti i, zauzvrat, biti voljena. Sada je znala
da ta ljubav, mila poput zlaćana sunca koje joj je sjalo, nikad neće biti njezina. Kako je moguće,
pitala se, tako bolno čeznuti za nekim koga prije nekoliko dana nije ni poznavala.
Tek sada će život s Karlom biti nepodnošljiv. Njezin će brat s podsmijehom i nesnosnim
zadovoljstvom dočekati kočije u Possenhofenu, tek nekoliko tjedana nakon što su
otputovale, uništenih planova za budućnost i brak. Jedine uspomene na njihov kratak posjet caru
bit će ruglo i neuspjeh. Upravo onako kako je brat predvidio. Bit će osuđene na usidjeličke dane,
a Karlo će naslijediti vojvodstvo. One će ovisiti o Karlovoj milosti. Ako ih on, ili njegova
supruga, odluče potjerati iz Possenhofena nakon smrti oca, to će biti njegovo pravo. Vjerojatno
čak i dužnost.
Izmučena tom bujicom zlosretnih i žalosnih misli, Sisi je utonula u nemiran san koji joj,
na sreću, nije donio snove.
Sisi je sljedećeg dana, na carev dvadeset i treći rođendan, doručkovala u spavaćoj sobi
zajedno s Helenom.
»Još uvijek to kaniš učiniti?« upita je Sisi dok je mazala kompot od jagoda na prepečenac,
premda nije imala teka. Vani je opet bilo vedro i toplo. Zvukovi koji su iz dvorišta dopirali do
njihove sobe — užurbani koraci, truckanje kočije po popločanu tlu, lajanje pasa svjedočili su
kako osoblje kućanstva u to sparno ljetno jutro revno izvršava svoje zadatke. »Odlučila sam«,
odgovori joj Helena. »Najprije ću reći mami da je upozorim. Vidjet ću što će ona kazati, trebam
li prvo razgovarati s tetom Sofijom ili se izravno obratiti Franji.«
Kako je moja blaga sestra odjednom postala tako odlučna i nepokolebljiva? Sisi se
neveselo pitala. Sofija će te vijesti doživjeti kao uvredu i poniženje. Nitko nije znao kako
će nadvojvotkinja uzvratiti, no, sudeći po majčinoj plahoj šutnji u Sofijinoj prisutnosti, postojao
je razlog zašto su se bojali njezine ćudi. Poslat će ih kući, Sisi je u to bila uvjerena.
Franjo će oženiti neku drugu vojvotkinju ili princezu i živjet će posve sretno. Životom o
kojem će Sisi doznavati s usana possenhofenskih seljaka ili čitati u novinama. Saznat će kad car
dobije nasljednike ili kad osvoji neke nove zemlje.
Sisi ponikne pogledom, a prepečenac joj zadrhti u ruci na što ga spusti na porculanski
tanjur. Ona se odgurne od stola i ustane. Morala ga je vidjeti, još jednom. Morala mu je reći što
osjeća, pa makar to bio posljednji put što će s njim razgovarati.
Odjenula se na brzinu, izabravši haljinu od svijetloljubičaste svile koja ju je na kolovoškoj
vrućini ugodno hladila. Haljina je bila jednostavna, no lijepo joj je pratila tijelo, a Sisi ju je
nadopunila tankom bisernom ogrlicom. Nije gubila vrijeme na pletenje kose već je
svoje tamnozlatne kovrče u žurbi podigla u ležernu punđu koja joj se spuštala do ramena.
Izvan spavaonice, u prigušeno osvijetljenu hodniku, bilo je tiho. Sisi je silazila širokim
stubama i zurila u prizemlje, tražeći pogledom Franju. Ali, na njezino razočaranje, tamo nije
zatekla njega.
»Dobro jutro, Elizabeta.« Sofija je zavaljeno sjedila u plišanom naslonjaču u prednjem
salonu te mazila psića koji joj je bio u krilu. Kad je opazila nećakinju, svojoj je tihoj družici,
grofici Esterhazy, mahnula da ode.
»Dobro jutro, teta Sofija.«
»Dođi, nećakinjo.«
Sisi se na pragu salona premještala s noge na nogu. »Nisam Vas htjela prekidati, teta.«
»Ne prekidaš me. Tek sam se kanila uhvatiti pisama.« Sofija se namjesti u odveć mekanu
naslonjaču i uspravnije sjedne. Skupljenih je vjeđa promatrala Sisi. »No, jutros mi izgledaš
izliječeno. Nadam se da si se oporavila od sinoćnje prevelike iscrpljenosti?«
»Da, jesam. Hvala Vam, teta Sofija.«
»Franjo se bio zabrinuo za tebe, nakon što si onako naglo otišla s bala.« Sofijin je glas bio
hladan, premda se i dalje smješkala. »Morala sam ga podsjetiti kako postoje kudikamo važnije
stvari na koje mu valja misliti.« »Bratić je ljubazan«, uzvrati joj Sisi. Ona krene da će se
približiti, no Sofijin psić zareži pa Sisi ostane na mjestu.
»Izbio je on to sebi iz glave, u to nema sumnje. Otišao je u lov kako bi proslavio svoj
rođendan. Neće ga biti cijelog dana.«
Sisi osjeti kako joj srce ponire. Unatoč tomu, ona se prisili pristojno nasmiješiti. »Kako
lijepo. Bit će nam drago čuti kako je bilo u lovu, kasnije, za večerom.«
»To pak nećete čuti«, na to će Sofija. Psić počne lajati na Sisi, skvičeći u neugodnim i
visokim tonovima. »Tiho, Oskare!« Sofija ga prekori, no istodobno podigne tu pahuljastu lopticu
od psa i razdragano ga poljubi. »Franjo će večerati sa svojim ministrima.«
Je li se Sisi to učinilo, ili ju je teta promatrala s nešto većim zanimanjem? »Moj sin treba
biti sa svojim ljudima. Zato ćemo večerati samo mi, dame. Ti, ja, tvoja majka, i zaručnica
moga sina.«
Zaručnica njezina sina? Je li to svekrva Sofija odjednom bila puna ljubavi prema Heleni?
»Divno«, uzvrati Sisi. »Molim Vas da me ispričate, teta, moram izaći.« Sisi se brzo
pokloni i izađe iz salona. Dok se vraćala u spavaonicu, prisilila se usporiti i držati
korak odmjerenim, premda joj je srce jurilo.
Franjo je bio odsutan cijelog dana pa je Helena svoju objavu odlučila odgoditi. Naslutivši
kako je s tetom bolje provesti što manje vremena, Sisi je dan provela u vrtu i konjušnici gdje je
obišla kobile Dijamant i Blume. Sjetno je primijetila kao je Siegerova pregrada prazna konj je bio
vani i uživao s Franjom, baš kao i ona jučer.
Večera je protekla u nategnutom i neugodnom ozračju. Kako na večeru nisu bili pozvani
ministri ni značajni ljudi, društvance od četiriju žena jelo je u maloj blagovaonici obloženoj
tamnim drvom. Jelo je bilo kudikamo manje raskošno od onog prethodne večeri, no zato je
službenost u ophođenju bila dobrodošla. Znajući da će za stolom biti samo njih četiri, Sisi se nije
presvukla, već je ostala u istoj svijetloljubičastoj haljini koju je bila nosila cijelog dana.
Za večerom je većinom govorila Sofija koja pri tom nije skidala oka s Helene. Brbljala je
o planovima za obnovu Kaiserville. »Ona nikad neće biti velebna kao što je naša palača
Schonbrunn, ali toj palači ni jedna nije ravna. U Schonbrunnu je više od tisuću četiristo soba!«
Ludovika joj je srdačno uzvraćala kad god bi za to uhvatila priliku, no Sisi i Helena su sjedile
šutke. Helena je izbjegavala Sisin pogled, a Sisi je možda otpijala više vina no što joj je trebalo
kako bi isprala okus izrazito slane ribe.
Kad sluga nije donio očekivanu poslasticu, oko deserta se stvorila još veća nelagoda.
»Čokoladni souffle?« Sofija je s gađenjem gledala u tanjur. »Pa na ovoj ćemo se vrućini i
same pretvoriti u souffle. Posebno sam naglasila da nam se donese hladni desert od limuna.«
Riba je bila teška i preslana, rastopljeni kolač prevruć za tu večer, a Sisi je popila previše
vina. Od stola se ustala tjeskobna i uzavrela pa je odlučila kako joj treba badischlovske izvorske
vode. To će je joj osvježenje dobro doći nakon duge i nemile večere.
Sisi je izašla kroz pokrajnja vrata, u nadi da će se neprimjetno iskrasti u mirnu noć. U
mraku je pronašla put do malog vrta iza palače gdje je bila vidjela neveliku česmu. Tu je zastala,
uživajući u svježem, blagotvornom povjetarcu. Napila se vode.
Ugledala je hladnu kamenu klupu te sjela na nju. Noć je bila utješna i tamna, nazubljeni
su se obrisi srebrnkastih planina penjali prema tankom Mjesečevom srpu. Kako bi bilo lijepo tu
leći i spavati, pomislila je, i slušati nježno žuborenje vode iz česme. Zagledala se u Mjesec i
pustila mislima da je odnesu natrag na polje pokraj jezera u Bavarskoj kamo je često bježala noću
kako bi mogla promatrati taj isti Mjesec. Zatvorila je oči i osluškivala nježne zvukove: vodu,
sove, zrikavce, ona dobro poznata noćna zbivanja i dozive. Negdje u palači svirao je valcer.
Iz samotnog je bdijenja prene nečiji prodoran glas. »Sami ste ovdje?«
Franjin glas. Ona se tržne, otvori oči i stane gledati po vrtu. Pogled joj je privuklo blago
svjetlo koje je u vrt padalo iz sobe, odakle je dopirala i nježna glazba. Franjo se naginjao
kroz otvoren prozor.
»Franjo!« Ona ustane s klupe i poskoči prema njemu, zasramljena što nije uspjela sakriti
koliko je sretna što ga vidi. Uto se sabere, podsjetivši se da k njemu ne smije trčati.
»Dobra večer, Elizabeta.« I on se srdačno nasmiješio ne pokušavajući sakriti svoje
oduševljenje. Sisi osjeti kako od tog smiješka drhti.
»Franjo, iznenadili ste me. Vaša je majka rekla da ste na večeri sa svojim ministrima.«
»Zar jest?« Franjo je zbunjeno pogleda. »Majka me je zamolila da večeram u svojoj
radnoj sobi. Rekla mi je da dame moraju zajedno večerati kako bi mogle razgovarati o važnim
temama.« Sisi pogleda preko Franjina ramena gdje je na njegovu masivnom stolu od orahovine
doista bio poslužavnik s praznim posuđem, a oko njega nekoliko otvorenih knjiga. Znači, njemu
ona slana riba nije bila odvratna, zaključi Sisi.
»Iskoristio sam prigodu i poslušao Vašu preporuku«, Franjo će. Na to se okrene prema
stolu i dohvati knjigu. »Čitam Goethea.«
Sisi nije mogla ne nasmiješiti se.
»Ali bojim se da će mi trebati Vaša pomoć.« Franjo vrati knjigu na stol. »Poprilično je
zahtjevna, nije li?«
»Bit će mi zadovoljstvo razgovarati o njoj s Vama«, uzvrati Sisi gotovo šaptom.
»A o čemu ste vi dame razgovarale za večerom što je bilo toliko važno?« Franjo se
naginjao kroz prozor, a nasmiješeno mu je lice osvjetljavala blaga svjetlost svijeća iz radne sobe.
»Ništa«, bez krzmanja će Sisi. »Baš ništa.«
Franjo prasne u smijeh, i prije negoli je Sisi shvatila što čini, on prebaci noge preko
prozorske daske i skoči u vrt. Sada je stajao ispred nje. Svirači u sobi stadoše usporavati kao da
nisu sigurni trebaju li nastaviti ili ne.
»Svirajte!« dovikne im Franjo te kimne prema otvorenu prozoru. I oni, bez stanke,
nastaviše. Zamisli samo imati svoj vlastiti kvintet koji svira kad mu narediš, pomisli Sisi.
Sisi zakorači bliže Franji odjednom je žuđena izvorska voda više nije toliko zanimala. On
se činio ležerno odjeven, ležernije nego obično. Kaputić je odore skinuo i ostavio u radnoj sobi.
Bio je u košulji, otkopčanoj uz vrat, zavrnutih rukava do lakata.
Sisi ga pogleda u oči. »Pa jeste li onda bili u lovu? Ili ste se skrivali cijelog dana?«
»U lov sam doista otišao, to je istina«, odgovori joj. »Ne razumijem zašto mi je majka
rekla...« Franjo slegne ramenima.
No Sisi je naslućivala: Sofija ih je nastojala razdvojiti.
»A kako to da ste u vrtu posve sami?« Franjo joj se osmjehne. »Imate tajni sastanak s
nekim udvaračem kojem ne znam ni ime? Istog ću časa doznati tko je i protjerati ga s dvora.«
 Sisi ponikne pogledom, zahvalna što je u sjeni. »Voljela bih da je u pitanju nešto tako
zanimljivo. No samo sam se htjela napiti. Večera je bila slana.«
»Onda se poslužite.« On stane u stranu, a Sisi priđe česmi i polako nagne usta pod tanki
mlaz vode. »Dobra?«
»Da.« Sisi se uspravi i obriše usta. I upravo tada, kroz otvoreni se prozor Franjine sobe
začuje najljepša glazba. Sisi je stajala i opčinjeno slušala. U trodobnoj mjeri ispunjala je dvorište
taktovima lepršave, vedre melodije.
Franjo, primijetivši njezin ushit, upita: »Je li Vam poznat Die
17
SchlittschuhlauferWalzerh ?
»Valcer klizača?« ponovi Sisi. »Ne, nikad ga prije nisam čula. Ali ovo je nešto najljepše.«
Franjo neodlučno podigne ruku. A onda je pruži prema njoj. »Budite ljubazni?«
Sisi ga je nijemo gledala.
»Elizabeta, pa nemojte se sramiti preda mnom. Sada nismo pod pritiskom kao sinoć.«
Sisi prihvati njegovu ruku i dopusti mu da je privuče bliže. Uskladivši svoje korake s
njegovim, ona zapleše polagani valcer kroz vrt. Franjo je imao pravo nije nimalo sličio onom od
sinoć. Taj se ples, između njih dvoje, činio stvaran. Iskren. Posve drukčiji od onog sinoćnjeg.
A on je doista bio zadivljujuće dobar plesač, laka, a sigurna koraka. Noge su im
ujednačeno pratile ritam, plesali su polako kao što su violine svirale tu čarobnu melodiju. Bili
su gotovo jednake visine pa Sisi nije mogla izbjeći bistrom plavetnilu Franjinih očiju. Osjećala je
kako joj obrazi gore, no nije htjela poniknuti pogledom pred njegovim ljubopitljivim očima.
»Ova bi nam melodija trebala dozvati u um lespatineurs.«
»Klizače na ledu«, Sisi će, prevodeći s francuskog.
»Lijepo je zamisliti zimski prizor u ovu vruću večer, nije li?« upita Franjo čiji je smiješak
bio svjež i nježan poput snježne scene koju je Sisi zamišljala ponesena glazbom.
»Doista«, složila se ona. »Ali, ne mogu se odlučiti. Melodija je lijepa i blaga. Ali mi se
čini nekako...«
»Kakva?«
»Tužna.« »Da.« Franjo kimne. Kad je potom progovorio, usne su mu bile toliko blizu da
je na svom vratu osjetila omamljujuću toplinu i vlažnost njegova daha. »Katkad je nešto toliko
lijepo da nas od tog prizora uhvati neizmjerna tuga. Zato što takvo nešto ne može trajati zauvijek,
ili«, on nastavi napregnuta, usrdna lica, »jer ne možemo imati tu ljepotu za kojom žudimo.«
Sisi se nadala kako tama večeri skriva njezino rumenilo. Uto Franjo spusti ruke i oni
naglo prestanu plesati. Ona u blijedom svjetlu opazi kako je Franjino lice postalo ozbiljno, čak i
blago zabrinuto.
Sisi nije ništa rekla, već se zagledala u baršunasto crno nebo, u nazupčane vrhove planina
i zvjezdani pokrivač. Pitala se na koji su se vrh Franjo i ona jučer popeli.
Naposljetku, Franjo prekine tišinu. »Danas sam morao razbistriti glavu. Zato sam otišao u
lov.« On zastane. »Ali, nije mi uspjelo.«
Sisi porazmisli o tome osjećajući kako joj srce sve brže kuca. »Zasigurno Vas stalno
pritišću brojne brige, Franjo.«
»Ne, u zadnje vrijeme samo jedna.«
»O?« Sisi je bila bez daha kao kad je uzbrdo galopirala na kobili Dijamant.
»Elizabeta, volio bih da niste došli.«
To pak nije očekivala čuti, niti bi se tome ikad ponadala. Njegove riječi, izgovorene

17
Die Schlittschuhläufer-Walzer autor valcera je Emile Waldteufel (1837.1915.), francuski pijanist, dirigent i
skladatelj plesne glazbe.
onako bezosjećajno, mogle su biti upućene i slugi. Ili još gore, strancu. Povrijeđena,
Sisi uzmakne nekoliko koraka.
»Ispričavam se ako Vas je moj dolazak oneraspoložio. Sigurno znate kako sam došla
podržati svoju sestru.«
»Ha. Znači, Vi biste da se odnosim prema Vama kao sestrin muž?« Franjo se kiselo
nasmiješi. »Kao brati«
»Nisam to ja dogovorila, Franjo.« Bilo je to najdrskije što je rekla, no pri tom nije prešla
granicu.
»Volite li me kao brata?«
Sisi je znala istinit odgovor, ali ne i kako ga reći.
»Mislite li«, Franjo pokaže na njih dvoje, »da bi brat trebao ovo osjećati prema sestri?«
»Ne znam«, promuca Sisi i okrene se. »Ne, naravno da ne.«
»Kako bih se mogao zaljubiti u Helenu pokraj Vas? Kako?« Sada mu je glas bio
drugačiji, uznemiren, poput Sisinih osjećaja. »Možda bi, da Vas nikad nisam sreo, za Helenu
i mene bilo nade.« Provukao je ruku kroz kosu i razbarušio kestenjaste valove koji su mu inače
bili lijepo začešljani. »Ali sada... sada bi to bilo kao da pijem ocat nakon što sam kušao najslađe
vino.« »Ocat? Vi znate da govorite o mojoj ljubljenoj sestri?« uzvrati Sisi, zamjetno razdraženim
glasom. Helenu je branila instinktivno, bez razmišljanja. Ali, osjetila je još nešto? Nadu? Da,
nadu.
»Nisam htio uvrijediti Helenu. Ona je krasna djevojka i nekome će biti divna supruga. Ali
taj netko nisam ja. Helena nije za mene.« Franjo zastane. Žuborenje česme odjednom je postalo
užasno glasno, a Sisi nije mogla podnijeti Franjinu šutnju ni minutu dulje. Konačno, on je
pogleda. Zakorači prema njoj. Sisi je srce tako divlje bubnjalo da joj je odzvanjalo u ušima.
Stajući licem u lice, Franjo podigne ruku. Pod blagim sjajem mjesečine svojim pogledom
potraži njezin. Kažiprstom i palcem dodirne joj bradu te joj podigne lice prema svom. A onda joj
tiho reče: »Zar ne vidite, Elizabeta?«
Što? Sisi je htjela upitati.
»Vi ste me uništili«, Franjo će.
Ona zatvori oči i pokuša se pribrati. Kad ih je otvorila, osjeti suzu kako joj klizi niz obraz
i dodir njegove ruke kojom ju je obrisao.
»Što mislite da osjećam, Franjo?« Sisi podigne ruku i spusti je na njegovu, na svom licu.
»Znači, nisam pogriješio, Elizabeta? Ali s bala ste otišli tako naglo. I to nakon što sam
jasno obznanio svoje namjere. Znači, nisam glupak koji vjeruje da Vi osjećate isto što i ja?«
Sisi se mogla nasmijati. Ili zaplakati. Kako je išta u vezi s njima bilo jasno? »Ne, Franjo,
niste pogriješili.«
Njegovo smrknuto lice ozari razumijevanje blistavo kao zora. Ona se bez razmišljanja
nagne prema njemu i prisloni svoje usne na njegove. Shvativši što je napravila, na tren je osjetila
nevjericu, neizvjesnost. Usne su mu imale okus na slane haringe i konjak. Osim toga, prvi je put
poljubila muškarca i to joj se učinilo pomalo čudnim. No, što ga je dulje ljubila, taj je čudni
osjećaj postajao sve ugodniji.
A njezina naglost nije zabrinula Franju. Naprotiv, činilo se kako se njegovo tijelo uz
njezino probudilo i uzvratilo joj s istim zanimanjem i žudnjom. Dok ju je ljubio, podigao je ruke i
obujmio joj glavu, a ljubio ju je spočetka nježno, no onda gladno i usplamtjelo od čega joj je
gorjelo cijelo tijelo. Sada joj se njihov zagrljaj nije činio neobičnim ili neugodnim. Ne, ljubiti
Franju bilo je nešto najprirodnije i najpoželjnije što je mogla činiti. Potpuno se prepustila
njegovim rukama. Kad bi joj se učinilo da bi on možda uzmaknuo, ona bi posegnula za njim i
privukla ga k sebi, ne dopuštajući mu da prekine taj savršeni trenutak. Naposljetku, kad je ipak
odmaknuo svoje lice od njezina, ona ostane pred njim, bez daha.
»Vi ste me uništili«, Franjo nježno prošapće, glasa gotovo tišeg od izdaha. Ali njoj se ta
ponovno izgovorena rečenica sada manje svidjela. Zašto spominje uništenje? Zašto to ne može
biti spasenje?
I prije no što je smogla hrabrosti pitati ga, on uzmakne. Odjednom ga nije mogla
dosegnuti. Uspravna i kruta držanja, on reče: »Moram ići.«
»Franjo«, ona ga uhvati za ruku i obujmi je svojima. Kako je sada može ostaviti? »Molim
Vas, pričekajte.«
»Ne«, Franjo odrješito odgovori. »Moram ići.«
»Ali...«
»Laku noć.«
Sisi je zdvojno stajala, bespomoćno tražeći prave riječi, no on se okrenuo i u tihom je vrtu
ostavio usamljenijom i zbunjenijom no što je bila prije njegova dolaska.
Sisi je provela besanu noć, no pomisao kako će za doručkom vidjeti Franju donijela joj je
tračak nade. Možda će barem na trenutak uspjeti razgovarati s njim. Što mu je značila prošla noć?
Nije li joj priznao da osjeća isto što i ona? Zašto je onda onako naglo otišao? I to bez objašnjenja?
Možda sam ga, mislila je Sisi, uvrijedila svojim nenadanim poljupcem. Ali, zasigurno se
nije činio uvrijeđenim kad joj je poljupcem uzvratio. Možda je to za njega bila samo igra. Možda
će sada, kad se poigrao s njom, krenuti u osvajanje sljedeće djevojke. Možda mu je sada, kad mu
je priznala što osjeća, manje poželjna. Ali, to nije nimalo nalik na Franju. Zar jest? Pa ipak,
poznaje li ga ona uistinu?
Izašla je iz spavaonice čvrsto uvjerena kako svoje uskomešane misli neće smiriti dok
izravno ne razgovara s Franjom. Ali kad su Sisi i Helena ušle u odaju gdje se služio doručak, ona,
na svoje razočaranje, zatekne samo njihovu majku.
»Dobro jutro, djevojke.« Ludovika ih pogleda. One joj nisu bile povjerile o čemu su
razgovarale. No Ludovika je svejedno morala znati kako nešto ne valja; na kraju krajeva,
svjedočila je događajima proteklih dana. Sisi šutke sjedne za stol.
Ludovika se sa zanimanjem zagleda u svoju mlađu kćer. »Izgledaš umorno, Sisi.«
Sisi se prisili nasmiješiti te slegne ramenima i uzme svoju šalicu za kavu.
»Kako si spavala?«
»Dobro«, ona slaže.
Ludovika je mjerkala čas jednu, čas drugu kćer, dok je na prepečenac mazala svježi sir.
Zamijetila je njihove službene, besprijekorne haljine. »Jutros ste obje dotjerane.« Ta je rečenica
zazvučala više upitno nego izjavno.
Obje su se bile pomno odjenule, kao da su se pripremile za velike bitke. Helena je bila u
sivoj satenskoj haljini s crnim obrubom. Sisi je pak nosila svilenu svijetloružičastu haljinu koja
joj je pristajala tenu i stasu. Sličnu je haljinu bila nosila na balu, kad ju je Franjo zamolio za ples.
»A ti, Helena? Kako si ti?« Ludovika s pladnja dohvati drugu šnitu prepečenca. »Vas
djevojke viđam rjeđe nego što viđam Agatu.«
No uto se, prije no stoje Helena uspjela odgovoriti, začuje drugi glas. »Ah! Čudi me da si
već budna.« Na vratima je stajala Sofija. »Mislila sam da ćeš, nakon sinoćnjeg sastanka, biti
odveć umorna.«
Ludovika i njezine kćeri zbunjeno pogledaše nadvojvotkinju na što ona uđe u sobu. Za
stolom je zastala i pred sobom ispreplela prste. Haljina, koja se zvonasto širila s njezine obje
strane, činila ju je širokom koliko i visokom.
»Doručak, nadvojvotkinjo?«
Sofija dvorjaninu samo odmahne: Ne. Na to sluge s pladnjevima punim peciva i kave
uzmaknu te se prilijepe uz brokat na zidovima.
Sofija nije sjela. Dok se smiješila, Sisi ju je promatrala s nelagodom. Njezina je srdačnost
bila odmjerena, ali i patvorena. Tada ona spusti ruke na stol i nagne se naprijed. Glas joj je,
premda milozvučan, bio jednako neprirodan kao i osmijeh. »Doista si me dojmila svojim
sposobnostima. Kako si to uspjela? Nakon svega što sam ga naučila o samosvladavanju, dužnosti
i časti. Što si mu rekla?«
Svim trima postade jasno kako se Sofija obraća Sisi, no nadvojvotkinji na to odvrati
Ludovika.
»Što želite reći, Sofija?« Sisina majka nastavi razmazivati sir po toplom kruhu. Nastojala
je zadržati umjeren ton, no lice joj je odavalo zabrinutost. Ili strah. Da, sinulo je Sisi, mama je
znala da se ovo sprema. Za ovo se pripremala, vjerojatno još od trenutka kad ju je Franjo pozvao
na ples. »Znaš ti vrlo dobro o čemu je riječ, Ludovika, i nemoj misliti da mene možeš zavarati.
Sve ste to skovale ti i tvoja kći.«
»Molim Vas, objasnite mi o čemu je riječ, Sofija.« Ludovika uzvrati istim neprirodno
mirnim tonom pa polako spusti nož pokraj tanjura.
»Ti to nikad nisi prihvatila, je li tako?« Sofija se nagnula naprijed i govorila tihim glasom.
»To da sam ja nadvojvotkinja i Habsburgovica? Uvijek ti je bilo krivo stoje od nas sestara tebe
dopao najgori brak. Elisa je pruska kraljica, Marija Ana saksonska kraljica. Moj je sin car. A ti, ti
si spala na jednog prosjaka u Possenhoffenu. Ne, ne, ti si svojoj kćeri namijenila mog sina, bacila
si oko na moje prijestolje.«
Ludovika spusti pogled, sestrine je otrovne riječi prihvatila sa stoičkom mirnoćom.
»Sofija, ne razumijem što želite reći. Molim Vas da se prisjetite kako ste upravo Vi tražili
zaruke moje kćeri i Vašeg sina.«
»Alija sam htjela ovu« Sofija pokaže na Helenu i tek tada je pogleda. »Ali ti, ti si znala da
je starija slaba. Znala si to, kao što smo svi to znali... dovela sije ovdje, onako priprostu i
neuglednu... odjevenu u crno«
»Bile smo u koroti«, jedva čujno izusti Ludovika.
»A dovela si i ovu cvrkutala je kao ptičica. Nije prestajala pričati koliko voli konje. S tim
pletenicama i djetinjim očima, smiješila se Franji otkako je kročila na dvor.« Sofija se
okrene prema Sisi i odmjeri je kao neprijatelja. »Nemoj misliti da nisam prozrela tvoje planove.
Dovela sije tu, nju koja je tek izašla iz pelena i nema pojma o životu koji vodi moj sin.«
Ludovika se okrene prema Sisi dok joj je licem prelazilo što? Samilost prema mlađoj
kćeri? Iznenađenje? Ali Sofija još nije bila gotova.
»Ova je divlja i neposlušna i neću dopustiti da poremeti moj... Franjin dvor.« Sofija je i
dalje govorila mirno, no vrat i prsa su joj se zacrvenjeli kao kompot od jagoda na stolu. »Ni jedna
od vas ne zna što znači preživjeti na dvoru. Nemate pojma što to zahtijeva.«
Nakon nekoliko odmjerenih udisaja i izdisaja, Ludovika joj uzvrati, slažući ubrus. »Sofija,
ako postoji nekakva povezanost između Vašeg sina i moje kćeri, ona je posljedica nepredviđene i
neposredne naklonosti. Ništa nije bilo smišljeno... niti isplanirano.« Sada Ludovika iskosa
pogleda Sisi pa vrati pogled na sestru. »Ali moram Vam reći kako me Vaš odgovor na ovaj
neplanirani razvoj događaja zabrinjava.«
»Neplanirani? Nemoj se praviti da ovo nisi isplanirala«, Sofija se naceri stisnutim
usnama. »Neće mene nitko svrgnuti pogotovo ne nakon svega što sam učinila kako bih sinu
osigurala prijestolje na izdajničkom dvoru.« »Sofija, molim Vas, mi smo Vaša obitelj. Nikad ne
bismo došle ovdje s planovima da Vas...«
Sofija podigne ruku i ušutka Ludoviku. »Moja sestra, gošća u mojoj kući, tvrdi da nema
svojih planova.«
 »Tako je, Vaša vlastita sestra.« Ludovika će kimajući. »I ja, kao Vaša sestra, želim Vašem
sinu najbolje. Zašto ne bi sam izabrao što želi?«
Sofija je bila razdražena sestrinim uviđavnim, ali i upornim opiranjem pa se okrenula
prema nećakinji.
»Elizabeta, ti sigurno znaš kako nemaš nikakvo pravo udati se za mog sina. Ti si mlađa
kći nevažnog vojvode.« Sisi se trznula na tu uvredu, no Sofija je samo nastavila. »Nešto tako
važno kao carski brak ne smije biti temeljeno na nečijoj trenutačnoj zanesenosti. Samo zato što je
moj sin možda... opčinjen... ne znači da ti možeš postati kraljica. Ti si samo dijete. A ja ne želim
od naših habsburških ministara praviti učitelje, niti u dvoranama palače slušati djetinjarije, je
li jasno?«
Sisi joj ništa ne odgovori. Sofija je u Sisinoj šutnji vidjela priliku za daljnji napad pa se
nagnula naprijed, sada nježnijeg glasa.
»Elizabeta, ti si pametna djevojka.« Sofija razvuče osmijeh, ali joj gornja usna zadrhti.
»Bila sam dobra prema tebi otkako si došla, i o tebi kanim dobro misliti. Čak ću ti dogovoriti
i dobar brak... daleko bolji od onog kakvom si se mogla nadati.« Sofija joj se obraćala s visoka.
»Ja ću to učiniti za tebe. Samo mi moraš jamčiti da nećeš prihvatiti ruku mojeg sina, bude li on
budalast pa ti je ponudi.« Sofija se nagne i uzme Sisinu ruku među svoje mlohave dlanove.
»Mogu li biti sigurna da ćeš to napraviti?«
Sisi suspregne želju da izvuče svoju ruku iz Sofijinih. Nije dugo razmišljala što će joj
odgovoriti. »Ispričavam se, teta Sofija, ali neću.«
Sada je Sofija ostala bez riječi. Pustila je Sisinu ruku, a osmijeh joj je nestao s lica. »Što?«
»Ne, ne mogu vam obećati da ću odbiti Vašeg sina. Ako me Franjo želi oženiti, ja ću na to
rado pristati.«
»Molim? Ovo su najveće gluposti.« Sofija je otvorenih usta gledala u Sisi pa u Ludoviku
pa u Helenu. Vrativši pogled na Sisi, ona promuca: »Ali, ne može biti da ti misliš ozbiljno. Ti, sa
tvojim seljačkim ponašanjem. Divlja koliko i onaj vepar od tvog oca. Ti misliš postati austrijska
carica?«
Sofija sada pogleda u Helenu. »A ti? Ti, koja nisi prozborila ni riječi otkako si izašla iz
kočije. Ti bi dopustila da ti sestra otme zaručnika? I tvoju titulu? Da ti ukrade život za koji sam te
ja... za koji smo te mi... izabrali?«
Helena je ispod stola uzela Sisi za ruku i stisnula je. A to je bilo upravo ono što je Sisi
trebalo; ona udahne, pripravna obraniti se. Ali prije no što je uspjela odgovoriti svojoj
teti pogođenoj nevjericom, ona ugleda nekoga na vratima. Franju. Pojavio se nezamijećeno, a kad
ga je vidjela, srce joj je poskočilo u grudima. Izgledao je kao pravo oličenje cara, u uštirkanoj
odori, uredno začešljane kose, mirna lica.
»Majko?«
Sofija se preneraženo okrene i opazi sina. »O, Franjo! Nisam Vas očekivala.«
Nadvojvotkinja se nasmiješi, no prije no što je onako široka sjela za stol kao poražena, ona
sijevne očima prema Sisi.
»Majko, mogu li razgovarati s Vama?« Na Franjinu je obrazu zatitrao mišić, no dok je
gledao u majku, zadržao je besprijekorno vladanje.
»Upravo sam razgovarala s Vašim rođakinjama, Franjo. Možete li nas na čas ostaviti?
Zašto ne biste pošli u...«
»Molim Vas, majko.« Franjo podigne ruku u rukavici i njegova majka zašuti. »Bojim se
da ne mogu čekati.« On svrne pogled na Sisi i zadrži ga na njoj samo na tren. No i taj je
tren potrajao dovoljno dugo da su ga i Sofija i Sisi mogle upamtiti.
Ostatak su dana Sisi, njezina majka i sestra provele obilazeći grad u pratnji tajnika herr
Lobkowitza, a on ih je satima vodio uokolo iz jednog u drugi isplanirani posjet. Bilo je to na
Franjin prijedlog, što je pak bila prozirna izlika kako bi ih se udaljilo iz palače. Ali to da djevojke
ostanu slušati ili čak sudjelovati u raspravi o njihovoj budućnosti, nije dolazilo u obzir.
Obišle su mjesnu katedralu, tržnicu i šetnicu uz rijeku. Premda ni jednoj od njih nije bilo
do razgovora, svog su carskog vodiča, herr Lobkowitza, pristojno slušale za ručkom te kasnije, u
šetnji do jednog od nizinskih izvora.
Sisi je cijelo vrijeme mislima bila u Kaiservilli. Nadala se kako Franjo uspijeva izvojevati
pravo da odlučuje o svojoj sudbini. Je li imao šanse u odmjeravanju snaga sa čeličnom voljom
svoje majke, one koja je bila poznata po svom umijeću pregovaranja, one koja je upravo svojim
riječima sinu osigurala krunu? Navečer su se vratile u carsku rezidenciju gdje ih je dočekala
negostoljubiva i namrštena grofica Esterhazy. Ona ih je smjesta odvela u malu blagovaonicu
bez prozora, a tamo im je bila poslužena obilata večera: bečka juha od krumpira i valjušci s
teletinom u umaku od češnjaka i peršina. Nijednoj od njih nije bilo do razgovora, a ni do jela.
Kasnije, kad su se povukle u salon, Sisi je zamijetila kako im je, premda su bile poslužene
kao časne gošće, dodijeljena i stalna pratnja carskih pomoćnika: grofice Esterhazy, s onim
njezinim namrštenim licem, i herr Lobkowitza, niska muškarca s monoklom, neodređenih
srednjih godina. Njih je dvoje već stajalo u kutovima sobe i poput službenih guvernanti
promatralo gošće.
Poslužena su im pića. Ponuđene su im karte za igranje koje su odbile. Zatim je ušao
dvorski glazbenik kako bi im svirao na klaviru. Vani je već bila pala noć pa je u odaji postalo
mračno. Sisi je nemirno koračala salonom, razmišljajući kako bi mogla pobjeći stražarima i
pronaći Franju. Nakon nekog vremena, herr Lobkowitz istupi s udvornim smiješkom na licu.
Gledajući u Ludoviku, on je upita bi li ona i njezine kćeri »željele da ih se otprati u
njihove spavaonice?«
»Da, u redu.« odgovori Ludovika, iskapi čašu vina i ljutio spusti ubrus na stol. Ispod
glasa, no dovoljno glasno da je tajnik može čuti, ona promrmlja: »Sada znam što znači biti
u kućnom pritvoru.«
Franju i Sofiju nisu bile ni čule niti vidjele još od doručka, a Sisi nije mogla otići u krevet
ne znajući što je na stvari. No dok su ih vodili prema prednjem stubištu, ona iz Franjine radne
sobe začuje prigušen razgovor. Sisi je prepoznala ta dva glasa, na što je zastala i ukopala se na
mjestu.
»Ali ona nije prikladna, jednostavno nije. Premlada je — zapravo je dijete, odveć
zaneseno dijete. Nije u stanju ispuniti zahtjeve i obveze koje titula donosi.«
»Ne čini li ju moja ljubav prikladnijom od bilo koje druge djevojke, majko?«
»Ljubav? Ljubav s tim nema nikakve veze.« Sofijin je glas bio molećiv, Sisi ju nikad nije
čula da tako govori u javnosti. Takvim je glasom govorila samo svom najdražem sinu. »Ljubav
nije ništa drugo doli prolazan zanos. Hajde, dragi moj Franjo. Uvijek ste znali dobro izabrati.
Uvijek ste činili što je najbolje za Carstvo. U ovom Vam je slučaju valjda jasno kako je ona
krajnje neprikladna za...«
»Majko, nije li za Carstvo najbolje da ima sretnog cara?« »Griješite ako mislite da će Vas
ona usrećiti. Ona? Onako divlja? Ne, prenaglili ste se, ne slušate me.« Sisi je u Sofijinu glasu
osjetila prizvuk rastućeg očajanja, nadvojvotkinja nije bila navikla da joj se sin protivi. »Tako
važnu odluku o tome s kim ćete se vjenčati ne donosite na temelju ljubavi. Nikad još nisam
doživjela da tako neoprezno srljate u...«
 »Gospođice Elizabeta, molit ću Vas.« Sumnjičavi je carski tajnik herr Lobkowitz stajao
pokraj Sisi, prilijepljen kao dosadna muha. Čekao je. Zahtijevao je da Sisi nastavi bržim korakom
uza stube. Sisi se htjela usprotiviti i reći mu da je baš ona ta mlada dama o čijoj sudbini odlučuju
s druge strane vrata i kako joj to da je pravo da sluša. No majka joj je strogim pogledom dala do
znanja kako joj je bolje poslušati te se Sisi zlovoljno popela na kat.
»Molim Vas, neka u sobu donesu vina«, rekla je niskom čovjeku s monoklom. Ako je
mislila imalo spavati, nečim je morala otupjeti tjeskobu koja ju je obuzimala.
Sljedećeg im je jutra doručak poslužen u spavaonici. Prije no što su ispile kavu, netko
zakuca na vrata. Sisi uhvati Helenu za ruku. »Uđite.«
Na vratima osvane poznato lice.
»Agata!« Sisi ustane od stola i potrči pozdraviti sluškinju.
»Gospođice Sisi!« Agata hitro uđe u sobu te se udivljeno zagleda u mladu gospodaricu.
»Gospođice Sisi, podigli ste pravu buru u ovom kućanstvu. U kuhinji pričaju samo o tome. Kako
se car zbog Vas usprotivio staroj majci.«
»Agata, mi smo ovdje zatvorene. Što si čula?« prošapće Sisi.
»Samo to da se već danima svađaju, još otkako ste došle. A za njih je vrlo neobično da se
glože. Ali car neće popustiti.« Agata se usplahireno osvrne preko ramena. Iz tapeciranog hodnika
začuju se koraci.
»Netko dolazi.« Sluškinja otrči do kreveta i podigne noćnu posudu, taman u pravi čas. Na
vratima se pojavi grofica Esterhazy. Visoka, bljedunjava žena odmjeri Agatu nepovjerljivim
pogledom, no onda je propusti da prođe s noćnom posudom. Jadnu je Agatu vjerojatno čekala
grdnja jer se bila popela gore u sobu, a trebala je ostati dolje u kuhinji.
Dvorska se dama okrene prema Sisi. »Oprostite, poslali su me po Vas, vojvotkinjo
Elizabeta.«
Sisi kimne i krene prema namrgođenoj matroni. Helena ustane da će joj se pridružiti.
»Ne, ispričavam se.« Grofica nije zvučala nimalo krotko kad je pred Helenom podigla
ruku. »Samo vojvotkinja Elizabeta.« Kakva ju je sudbina čekala? Dok je Sisi silazila za tetinom
družicom, poželjela je ubrzati korak. Grofica ju je odvela u veliku blagovaonicu.
»Molim Vas, sjednite, vojvotkinjo Elizabeta.« Grofica Esterhazy joj pokaže na stolac od
izrezbarena drva.
»Hvala.« Sisi se činilo da čeka već cijelu vječnost. Svakoje malo pogledavala prema rubu
kamina gdje je na mramornu satu otkucavala kazaljka. Prošle su tri četvrtine sata. Obuzeta
nemirom, Sisi ustane sa stolca i počne koračati velikom sobom.
Nadomak prozoru, ona u dvorištu nekoga opazi. Franju! Upravo je uzjahivao osedlanog
Siegera. Instinktivno, Sisi zakuca na prozorsko staklo ne bi li mu privukla pozornost. Ali on ju
nije čuo. Petama je podbo konja te pojurio kroz dvorište, pokraj Sisi, i pokraj stražara na ulazu, a
onda odjahao s imanja.
Samo je nestao. Otišao iz palače. To ne obećava ništa dobro, mislila je Sisi bolna srca.
Franjo se predao.
»Oprostite, vojvotkinjo Elizabeta?« U sobi se ponovno pojavila grofica Esterhazy. Je li ta
žena mogla imati neki drugi izraz na licu, osim onog stalnog neodobravanja?
»Molim?« Sisi je i dalje stajala kraj prozora.
»Trebam Vas odvesti natrag u vašu sobu.«
»Ali... nisam još nikog vidjela«, usprotivi se Sisi. »Što se događa?«
Dvorska dama slegne ramenima ne ponudivši joj nijednu riječ objašnjenja.
Sisi uzdahne i krene za groficom, opet uza stube pa u spavaonicu.
»Sisi!« Helena ju je čekala koračajući po sobi. »Jesi li što doznala?«
 »Baš ništa.« Sisi se umorno svali na stolac. A tada s velikom žalošću primijeti kako je
Helena spakirala kovčege dok je ona bila dolje. »Spakirala si se?«
»Za svaki slučaj. Ne zato što mislim...«
»Ne, imala si pravo kad si tako pretpostavila. Nisam nikoga vidjela. Franjo je otišao iz
palače, to je sve što znam.«
Podne je došlo i prošlo, ali im nitko nije poslužio užinu, niti ih je tko obavijestio što se
zbilo između Sofije i Franje. U rano poslijepodne, Sisi izviri kroz vrata i opazi groficu
Esterhazy kako korača hodnikom poput neumorna stražara. Znači, zato majka nije došla k njima.
Bit će da se Sofija naslađivala svojom pobjedom. Još jednom se dokazala kao predana majka i
savjetnica koja će učiniti sve što je potrebno kako bi zaštitila svog sina. Ne samo što ga je
izbavila od nezamislivo lošeg braka, već je ponovno učvrstila svoj status najutjecajnije žene u
njegovu životu, još jednom im je pokazala zašto su baš nju mnogi nazivali caricom.
»Oprostite, vojvotkinjo Elizabeta?« Ovog se puta navratima pojavio herr Lobkowitz.
»Da, što je sad?« promrmlja Sisi već je davno bila izgubila strpljenje. Ako je Franjo
poražen, zašto je ne puste da ode kući bez dodatnog ponižavanja?
»Vojvotkinjo, biste li pošli za mnom, još jedanput?« Tajnik je drhtavo dotaknuo monokl
nasađen na korijenu nosa.
»No, dobro«, Sisi se namršti pa izmijeni pogled sa sestrom. »Nije da imam drugog posla.«
I opet je sjedila u velikoj blagovaonici, sama, iza zatvorenih vrata, gdje je pozornost
mogla usmjeriti jedino na otkucavanje sata.
Ovog je puta čekala kraće. Vrata se otvore bez kucanja, a Sisi se, osupnuta, nađe pred
svojom tetom.
»Preskočit ću službeni uvod jer ti vrlo dobro znaš kako se osjećam.« Sofija prohuja u
sobu i sjedne za drugi kraj stola. Za tim lijepim hrastovim stolom prvog su dana tako
veselo večeravali.
»Vjenčanje će biti za osam mjeseci.«
Sisi ostade zapanjena, uvjerena kako tetu nije dobro čula. Ili kako ju nije razumjela.
»To je dovoljno vremena da utišamo naklapanja kako si... trudna. No, teško da ćeš za to
vrijeme naučiti biti carica.« Sofija je zurila u nećakinju loše prikrivajući svoje nezadovoljstvo.
»Za to je potreban cijeli život. Možda nije bilo mudro pozvati ni Helenu... znajući kako ste
odgajane u onom kućanstvu. S onim vašim ocem i njegovim ponašanjem. I s vašom majkom koja
vas nije naučila redu.« Sofija je okretala prstenje odražavajući svjetlost u velikom dragom
kamenju.
»Ali Helena barem ima karakter za to. Distancirana je, dostojanstvena, zna gdje joj je
mjesto. I zrelija je od jednog djeteta. Ali ti? Ti imaš sve ono što ne treba.« Sofijin je glas bio pun
kivnje, svrnula je pogled sa Sisi i zagledala se u pod. Prigušeno je nastavila nabrajati nedostatke
mlade djevojke koja joj je sjedila preko puta. »Samovoljna si. Nezavisna. Odveć tvrdoglava.«
Sofija ponovno usmjeri pogled u Sisi pa dometne. »Nisi sebi učinila uslugu kad si me prevarila
ne bi li mom sinu ukrala srce.« Sisi je htjela odgovoriti, obraniti se. Nije uspjela jer je
nadvojvotkinja već bila podigla ruku: »Dopusti da dovršim. On je izgleda odlučio ući u«,
Sofija skupi usne kao da su joj riječi kisele, »brak.« Onda uzdahne. »Vjenčat ćete se u travnju. U
Beču, u Augustinekircbe. U crkvi gdje se vjenčavaju Habsburgovci.«
Sisi razdvoji usnice u začuđen osmijeh, no Sofijino joj je namrgođeno lice jasno davalo
do znanja koliko joj teško pada takvom čašću nagraditi svoju nećakinju. »Ne budeš li
djevica prve bračne noći, ja ću to doznati, je li jasno? I dovest ću svećenika koji će istog časa
poništiti brak prije negoli sjedneš za doručak.«
Sofija je nastavila govoriti, imala je cijeli popis upozorenja za Sisi: do vjenčanja,
francuski joj mora biti besprijekoran. Njezina nevičnost plesu je više nego očita. Odjeće
nema dovoljno. Zube treba poravnati i izbijeliti ili će im se u Beču beskrajno izrugivati.
Ali Sisi ju više nije slušala. Uvrijede i prijetnje klizile su s nje poput laganih kapi kiše. Od
cijele te prodike, ona je u umu zadržala samo jednu malu obavijest. Najavu njezina vjenčanja s
Franjom. Začuvši to, Sisi je obuzela sreća. Franjo je pobijedio. Ona je pobijedila. Ona će biti
Franjina supruga! U njoj je navirala radost, kao i osjećaj rasterećenja, bila je tako neobuzdano
sretna da se nije mogla suzdržati od provale smijeha.
»Što je tako smiješno, djevojko? Ovo je ozbiljna stvar.«
Nije bilo smiješno, ali Sisi se i dalje smijala.
»Da si odmah prestala!« Sofija razrogači oči, zureći u nju blijeda, beskrvna lica. »Zar
nemaš nikakva dostojanstva?«
Ali, vijesti su bile tako divne tako neočekivane, neshvatljive: ona će se udati za Franju.
Ona, Sisi, bit će austrijska carica.
Sofija ju je i dalje mrko gledala. »Sada idi i presvući se. Za sat vremena naći ćemo se s
Franjom u crkvi. Pomolit ćemo se. Protiv bečkog dvora trebat će ti Božja pomoć.«
DRUGI DIO
 VI
Pogledala sam iz sna
Carica Elizabeta, austrijska carica Sisi 1854.
 6

Dvorac Possenhofen, Bavarska rujan 1853.

Sisi nije nikad mislila da će se jednog jutra probuditi i da će joj se vlastiti život učiniti
stranim. Nepoznatim. Kao da je zarukama za cara Franju Josipa onih prvih petnaest
godina njezina života pretvoreno u san. U uspomenu neke druge djevojke.
Kad se Sisi te jeseni vratila iz Bad Ischla u Possenhofen, dočekao ju je sasvim drugačiji
život. Njezino vrijeme više nije pripadalo njoj. Više nije mogla uživati u svom
najdražem godišnjem dobu, jeseni, kada je na konju odlazila u šume. »Nemamo dovoljno
vremena!« majka joj je svakog dana panično ponavljala.
U Possi su prvo stigli brkati carski učitelji stisnutih usana, sa svojim besprijekorno
ulaštenim naočalama i debelim knjigama. Sa Sisi su bili od trenutka kad bi otvorila oči pa sve
dokasna, nakon večere. Njezin je talijanski bio očajan, mađarskog nije znala ni riječ, a francuski
je morala popraviti — u tome su se svi slagali. Čak je i njezino poznavanje njemačkog,
materinskog jezika, izazivalo zabrinutost. Nije bilo dovoljno znati govoriti ga, ona je morala znati
razgovarati. Osim toga, u tih je nekoliko mjeseci trebala postati vrsna poznavateljica austrijske
povijesti, Habsburgovaca i života na dvoru. O potonjem su postajale stranice i stranice
protokola koji je trebala naučiti, kao i beskrajan niz plemića i dvorjana s kojima se trebala
upoznati, te popis svih njezinih novih prebivališta i obveza.
Franjo je Josip za tu ulogu bio pripreman i poučavan još od najranije dobi, njegovo su
jedino društvo bili kraljevska rodbina, pomodni dvorjani i pozorni učitelji. Sisi je
trebala zaboraviti petnaest godina ležernog i provincijskog odgoja i sve naučiti u nekoliko
mjeseci. Činilo se da nitko iz njezine blizine ne vjeruje da je to izvedivo.
Sisino je umijeće plesanja, kako je to Sofija opetovano isticala, bilo vidno
nezadovoljavajuće. A Beč je svijetu donio valcer. Od Sisi se očekivalo da zajedno s
carem, proslavljenim, vrsnim plesačem, predvodi ples u carskim plesnim dvoranama. Nije smjela
osramotiti Habsburgovce. Stoga se nije umarala dugim jahanjem i pješačenjem po bavarskim
planinama, u čemu je oduvijek uživala, već su je te jeseni noge boljele od bezbrojnih sati
vježbanja valcera, polke i kvadrile. I u snuje mogla čuti violine i trodobnu mjeru u kojoj su
svirale.
Čak i Sisino tijelo više nije bilo njezino; bockali su je, rastezali i mjerili kao nikada do
tada. Iz Beča su stigli zubari ne bi li poravnali nevjestine zube i namazali ih pastom u koju je teta
Sofija polagala nade kako će im podariti primjernu čistoću i bjelinu. Krojači i kitničari i švelje i
postolari iz cijele Bavarske stigli su u Possenhofen gdje su krojili i šivali od jutra do mraka. Nitko
od hitrih, užurbanih obrtnika nije vjerovao da je carsku nevjestu moguće opremiti prije no
što krene u Beč. Obližnjim je samostanima u pokrajini odaslana hitna poruka: časne sestre
moraju pomoći mladoj vojvotkinji pripremiti odjeću dostojnu careve supruge. Da, moraju
se moliti za Sisi, ali još važnije: moraju šivati za Sisi. Činilo se kako je i sam Bog pozvan da
pomogne loše pripremljenoj djevojci.
Kada Sisi nije učila povijest ili vježbala govorništvo ili plesala ili liječila bolan zub, ona je
sjedila. Satima je sjedila dok su carski umjetnici proučavali, skicirali i izrađivali njezine portrete.
Ljudi su očajnički željeli vidjeti djevojku koja je očarala njihova cara. Djevojku čiju su ljepotu
već hvalili oni koji su imali sreće tu nepoznatu vojvotkinju upoznati u
Bad Ischlu. Njezino će lice, tako su joj carski umjetnici rekli, postati najpoznatije lice u
Beču prije no što ona kroči nogom u glavni grad.
Cijele su jeseni i zime stizali darovi. Spočetka su je uvelike usrećivali. Bilo je divno
zavući ruku u baršunastu vrećicu i izvući mali portret svog zaručnika. Dahnula je od iznenađenja
i oduševljenja kad je otkrila da portret visi na dijamantnoj narukvici sada je oko ruke mogla
stalno nositi sliku svog zaručnika. A on je nosio njezin minijaturni portret tako ju je zaljubljeni
zaručnik obavještavao u pismima.
Katkad bi, dok je otvarala nove pošiljke zajedno s uzbuđenom majkom i tihom starijom
sestrom, na Heleninu licu znala opaziti nešto što joj je bilo teško odrediti. Je li njezin pogled bio
zavidan? Željan? Uočivši tu neobičnu crtu na Neneinu licu i brzinu s kojom je njezina sestra
iznalazila razlog da napusti sobu, Sisi je zaključila kako je možda bolje da se pred njom ne raduje
s tolikim oduševljenjem. Činilo se da svakog dana pristižu novi darovi. Franjo joj je
poslao srebrni pribor za doručak s njezinim novim inicijalima. Poslao joj je plašt od plavog
baršuna obrubljen hermelinskim krznom. Poslao joj je broš načinjen od dragog kamenja u obliku
pupoljka ruže, kao i svježe ruže premda su bili usred zime, kad ruže nije bilo moguće naći.
Poslao joj je kožne rukavice u svim mogućim bojama, ogrtače za službene prilike izvezene
zlaćanim koncem, zimske haljine i ljetne haljine, šešire ukrašene nojevim perjem i cvijećem
jabuke. Stizali su joj plaštevi, torbice, čipkasti velovi, satenske papuče. Najdraži joj je poklon bio
papiga koju joj je Franjo poslao s ceduljom kako joj jedva čeka pokazati svoj privatni
zoološki vrt u palači Schonbrunn.
Franjo joj je revno i zanosno pisao kako ga misli odnose od državnih papira, iz Beča, i
vraćaju na onu planinu gdje su proveli »divno vrijeme«. Uvjeravao ju je kako je majka uzbuđena
radi predstojećeg vjenčanja. Možda u namjeri da ponovno udobrovolji sina, a možda i kako bi se
dodvorila mladoj nevjesti koja će neupitno živjeti pod njezinim krovom, Sofija je svoje držanje
potpuno promijenila. Prema Franjinim riječima, majka je na sva zvona hvalila »divnu malu
damu« koju je njezin sin izabrao. Sofija je čak odlučila kako će novo krilo Kaiserville biti
izgrađeno u obliku slova E, u čast sinovoj nevjesti.
Za svoj šesnaesti rođendan, na Badnjak, Sisi je od Sofije dobila pismo u kojem joj je
nadvojvotkinja do detalja opisala kako kani opremiti carske odaje gdje će mladenci
boraviti nakon vjenčanja. Sofija Sisi nije pitala za mišljenje, ali joj je napisala kako je uvjerena da
će buduća carica biti oduševljena. Sve je, pisala je Sofija, napravljeno imajući na umu Sisino
zadovoljstvo i udobnost. Sofija joj je pripremila toaletnu garnituru od čistog zlata. Zastori za
prozore i baldahin kreveta bit će izrađeni od svijetloplave svile dopremljene iz Lyona. Za svoju je
snahu naručila kineski porculan, ručno izvezene tepihe, pokućstvo po mjeri, kao i portrete iz
habsburške zbirke.
Za svoj je rođendan Sisi dobila i tijaru ukrašenu dijamantima i opalima koju je teta Sofija
bila nosila na svom vjenčanju. Uz nju je dobila i par naušnica, ogrlicu, kao i napomenu u kojoj je
teta moli da iznimno pripazi na nakit kad ga bude prenosila u Beč. Ti su primjerci
pripadali habsburškim najvrjednijim dragocjenostima pa bi posljedice njihova gubitka ili
oštećenja bile nezamislive. Sisi je zaplakala primivši darove, zajedno sa službenim upozorenjima.
Zar je sada, povrh svega, morala paziti i na siguran prijevoz neprocjenjivih habsburških
krunskih dragulja?

Vjenčanje se približavalo, a Sisi je osjećala mnogo toga. Uzbuđenje. Strah. Zahvalnost.

Iscrpljenost. No dok su drugi osjećaji znali nadirati i povlačiti se, ono što je postojano ćutila bila
je nevjerica. Je li Franjo uistinu izabrao nju?. Jesu li svi ti ljudi oko nje doista pomagali njoj i
pripremali nju! Zar su sve te haljine od svile i brokata, i tila, i satena bile za nju? Zar je mnoštvo
seljaka, poredano uz ulice Possenhofena na dan njezina odlaska, mahalo plavo-bijelim
zastavicama, zasipalo cvijećem i pozdravljalo — nju?
Taj je odlazak bio potpuno drukčiji od prijašnjeg, kada se u skromnoj kočiji vozila u Bad
Ischl kao mlađa kći, sestrina družbenica u romantičnoj pustolovini. Sada je bila carska nevjesta,
putovala je u glavni grad gdje su željno iščekivali vidjeti novu caricu.
Sisi je, nijema i blijeda, zajedno sa svojih dvadeset i pet kovčega bila ukrcana na parobrod
Franjo Josip. Putovanje Dunavom trajalo je tri dana. Rijeka je bila samo njihova, svaki je drugi
prijevoz bio strogo zabranjen. Parobrod je polako klizio okićen vijencima svježih ruža dok je na
obalama rijeke bilo tisuće promatrača. Posvuda kuda su prolazili, sve je bilo njezino-, voćnjaci
rascvjetali u rano proljeće, urušeni ostatci nekadašnjih srednjevjekovnih gradova, čak i ljudi
koji su cijelim putom stajali uz obalu rijeke, seljaci na piknicima, improvizirane skupine svirača
koje su joj svirale državne himne, onu staru i onu novu. U svakom su gradu zvonila zvona.
Okupljeno joj je mnoštvo mahalo austrijskim i bavarskim zastavicama, a Sisi njima svojim
čipkastim rupčićem, kako ju je podučio učitelj plesa. Izvikivali su njezino ime od zore do
sumraka, a ona je stajala na palubi i izvršavala svoje dužnosti sve dok je ruke ne bi zaboljele,
a obrazi počeli grčiti od smješkanja.
Bez prestanka je izvršavala svoje dužnosti. To je bilo toliko iscrpljujuće da bi noću, sama
u svojoj kabini, kad bi skinula neudobni korzet i obula svoje crvene papuče, Sisi plakala. Plakala
je od iscrpljenosti. Plakala je za Possenhofenom. Plakala je za svojim krevetom i utješnom Nene,
i slugama koje je poznavala cijelog života slugama koje nije smjela povesti sa sobom. Plakala je
za lagodnim, bezbrižnim jahanjem na svom konju u običnoj suknji i prljavim kožnatim čizmama.
Plakala je za ležernim, jednostavnim ophođenjem svojih roditelja koje je bilo u potpunoj
suprotnosti od onog stoje očekivala Sofija. Znala je kako je glupo što plače — ona, najsretnija
djevojka u cijeloj Europi, nije imala pravo plakati. Ona, koja je osvojila srce najljubaznijeg,
najpristalijeg cara, trebala je osjećati jedino radost.
I zato je svakog jutra ponovno odijevala odveć uski korzet i obuvala cipelice na čijim je
potpeticama nesigurno stajala, podsjećajući se kako će sve biti dobro. Bila je zaljubljena u Franju.
Čim ga vidi, čim ponovno bude uza svog zaručnika, sve će biti u redu.

Na dan vjenčanja, osvanulo je vedro i svježe, savršeno travanjsko jutro, najavivši svima u
gradu od najneuglednijeg čistača do samog cara kako i Bog blagonaklono gleda na carski par.
Činilo se kako je cijela Austrija nahrupila u Beč u želji da zagrli nevjestu. Sisino se lice
moglo vidjeti posvuda u gradu: njezini su portreti bili izloženi u prozorima kavana na
trgu Stephansplatz, bili su naslikani na porculanskim tanjurićima u gostionicama u Karntner
Strasse. Cijeli je grad bio u bijeloj i plavoj, bojama Sisine domovine Bavarske mogle su se vidjeti
na nadstrešnicama otmjenih hotela, na šeširima u izlozima kitničara te u najljepšim buketima na
tržnici cvijeća.
Sisi su rano probudila crkvena zvona; osjećala se umorno prije no što je dan i počeo.
Majka i Nene, koje su u grad stigle nedugo nakon nje, ušle su u sobu kako bi joj
pomogle odjenuti se.
»Čestitam ti, Sisi«, tiho je prozborila Nene. Opet je na licu imala onaj nepronični izraz,
kao da se smiješkom trudi prikriti nešto drugo.
»Dobro jutro«, rekla je Sisi, odveć umorna da bi se nasmiješila majci ili sestri. Za
doručkom su pojele tek nešto malo grickale su krajeve prepečenca izmjenjujući poglede. A onda
se trebalo odjenuti. Čim je Sisi skinula spavaćicu, u sobu je ušla njezina nova dvorska dama,
stroga grofica Esterhazy.
»Dobro jutro, Vaše Kraljevsko Visočanstvo.« Stara se žena duboko poklonila te ušla u
sobu, a da je Sisi nije ni pozvala. I to se ubrajalo u Sisinu novu svakodnevnu rutinu, no na taj se
dio ona nikako nije mogla naviknuti.
»Dobro jutro, grofice Esterhazy.« Sisi na brzinu navuče spavaćicu i izmijeni pogled sa
sestrom.
»Samo nastavite, odjenite se«, zakvocala je starica poput kokoši te se namjestila u jednoj
od Sisinih stolica. »Neću Vam smetati. Dok se odijevate, ja ću Vam čitati.« Rekavši to,
ona doista počne čitati naglas iz jednog od debelih svezaka namijenjenih novoj carici. Među
spisima su bili Službeni naputci za unapređenje Njezina Kraljevskog Visočanstva, Najmilostivije
princeze Elizabete, upotpunjeni uputama o protokolu vjenčanja, naslovljenima Najponizniji
podsjetnik. Naposljetku, ono što je Sisi zadavalo najviše briga bila je Knjiga kraljeva. To je pak
bio naizgled beskrajan popis imena, titula i načina obraćanja bezbrojnim uzvanicima koji će
joj doći čestitati na dan vjenčanja.
Koliko su Sisi ti naputci bili zamorni, toliko je grofica Esterhazy u njima uživala, te je
svako malo zastajala kako bi Sisi pitala neku pojedinost.
»Vi ste dobili ove sveske, niste li, Vaše Visočanstvo?« Grofica je uzdahnula dok se Sisi
pokušavala prisjetiti dinastije pruskih grofova.
»Jesam. Obećavam da ću naučiti. Ali...«
»Nije važno. Nastavimo s austrijskom poviješću«, odvrati grofica Esterhazy dok je
skupljenih usana listala stranice sveska. »Budite ljubazni, vojvotkinjo Elizabeta, pa mi
recite cijelu titulu Vašeg budućeg supruga.«
Sisi uzdahne, razmišljajući. Oko nje su njezina majka i
Nene užurbano pripremale češljiće, nakit i toaletni pribor. Učila je to. Znala je odgovor.
»Ona glasi...« Grofica je nestrpljivo lupkala petom o pod od čega su se Sisi dlanovi znojili još
više.
»Znam to«, reče Sisi zanemarivši plemkinjin strogi pogled. »Ona glasi: Franjo Josip Prvi,
milošću Božjom, car Austrije, kralj Mađarske i Češke, kralj Lombardije i Venecije,
veliki vojvoda Toskane i Krakova, vojvoda Lorene, veliki vojvoda Transilvanije, markgrof
Moravske, vojvoda Gornje i Donje Sleske, Modene, Parme i Piacenze...« Sisi zastane. Toliko
se mogla sjetiti. Onda pogleda u majku.
»Mislim da je to sasvim dovoljno.« Ludovika istupi nakon što je otkopčala niz bisernih
puceta na stražnjem dijelu kćerine vjenčanice. »Nije li divno što ih je toliko nabrojila? A sada,
dušo, hajdemo te odjenuti.«
»Uvijek se može naučiti više.« Grofica Esterhazy ustane i nakašlje se. »Ovo je sada
njezina kraljevina. Od Njezina će se Kraljevskog Visočanstva očekivati da to zna«, nadmeno
doda grofica. »Vojvotkinjo Elizabeta, budite ljubazni, moramo nastaviti. Molim Vas, recite mi
koliko duša napučuje Carstvo našega blagoslovljenog cara?«
»Oko četrdeset milijuna duša«, uzvrati Sisi te primijeti kako Helena kima glavom. Starija
joj je sestra bila najposvećenija učiteljica proteklih mjeseci.
»A odakle potječe prezime Habsburg?« nastavi grofica Esterhazy. »Od naziva dvorca
Habichtsburg gdje je bilo prvo sjedište carske obitelji.«
»I što znate o dvorcu Habichtsburg?«
»Njegov naziv znači Jastrebov dvorac. Nalazi se u Švicarskoj.«
»Gdje u Švicarskoj?« upita grofica. Jedino što joj se pomaklo na licu bila je obrva koja se
uzvila pod odveć dugim čelom.
Sisi se pokoleba. Toga se dijela nije sjećala. Grofica se nezadovoljno oglasi iz dna grla,
kao da prede. »Dvorac je u Aargauu, u Švicarskoj, vojvotkinjo Elizabeta.« Starica nastavi listati
knjigu, tražeći još jedan detalj.
Grofica pročisti grlo. »Oh! Ovo je važno. Recite, tko je bio prvi habsburški vladar?«
»Charlemagne!« uzvikne Sisi te izmijeni slavodobitni pogled s Helenom. »Bio je
okrunjen 800. godine.« Rekavši to, Sisi prekriži ruke. Nije joj se činilo da je baš toliko loša
na prvom ispitu njezina znanja.
»Krivo!« podvikne grofica kao da uživa u svojoj opasci.
»Krivo?« upita Sisi dok joj je smiješak nestajao s lica. »Ali sigurna sam da je
Charlemagne bio Habs...«
»Da, bio je Habsburgovac. Ali austrijski su Habsburgovci došli na vlast s grofom
Wernerom, a on je vladao oko 1000. godine.«
»To je već lukavo pitanje«, usprotivi se Sisi, no majka je prekine.
»Mislim da bi to bilo dovoljno.« Vojvotkinja Ludovika podigne ruke i stane između kćeri
i grofice. »Sisi, moramo te odjenuti ili se nećeš stići spremiti.«
»Najvažnije je«, grofica Esterhazy dobaci mrk pogled nevjestinoj majci držeći knjigu o
protokolu poput dragocjene relikvije, »znati ime svake dvorske dame te kako joj se obratiti. Vaše
će Visočanstvo za to imati posebnu priliku za vrijeme Ljubljenja kraljevske ruke. Bilo bi
krajnje... neumjesno... pogriješiti prilikom oslovljavanja jer Vas sve one žele upoznati. Njihovo je
dobro mišljenje od najveće važnosti.«
Sisi kimne. Bila je obeshrabrena grofičinim ozbiljnim izrazom lica, kao i dnevnim
dužnostima koje su je čekale. Osim toga, osjećala se odveć krhko da bi iznijela težinu vjenčanice
koju je njezina majka pred njom držala.
»Dosta s tim. Bit će vedra, lijepa i mila, kao što uvijek jest.« Ludovika stane ispred
grofice podignuvši haljinu boje bjelokosti poput štita. »Nemojmo zaboraviti da je Franjo izabrao
nju, a ne neku drugu dvorsku damu.«
Grofica na to podigne obrvu, kao da izaziva Ludoviku. No kakvu je god zajedljivu
primjedbu imala na umu, zadržala ju je za sebe te je naškubljenih usta ponovno zabila glavu
u knjigu o habsburškim pojedinostima o kojima je, Sisi je bila sigurna, znala sve napamet.
Sisina je vjenčanica bila najteža i najkićenija haljina koju je ikad vidjela, premda ih je
proteklih mjeseci bila dobila stotine. Haljina je bila obrubljena zlaćanim koncem, ukrašena
čipkom, kristalima i izvezenim ružama. Stajala joj je kao salivena, otkrivajući joj bjeloputi vrat i
ramena ponad izreza haljine boje same puti.
Struk joj je u haljini bio nevjerojatno uzak, a model krinoline iznimno širok pa je jedva
stala u kočiju koja ju je trebala odvesti do katedrale. Držala je majku za ruku dok joj je nekoliko
slugu pomagalo ući. Tada odveć uspravni dvorjanin dade znak, a osam gizdavih lipicanaca
grive spletene u zlaćane vrpce i crvene kićanke, krene naprijed.
Sisi je prošla kroz vratnice palače Hofburg, namijenjene samo članovima kraljevske
obitelji, a onda je izašla pred toliku svjetinu da joj nije vidjela kraja. Katedrala je sv. Augustina
od palače bila udaljena tek nešto više od kilometra, no kočija se vozila satima široke su ulice
bile zakrčene tisućama štovatelja koji su htjeli vidjeti caricu. Njezin su prolaz najavljivali trubači,
dvorjani pod besprijekornim bijelim vlasuljama i barjaktari s habsburškim zastavama. Carska ih
je straža pratila u korak, a čak su se i konji pred kočijom doimali nadmeno, kao da osjećaju
važnost procesije u kojoj su sudjelovali.
»Hajde, Sisi, nasmiješi se malo.« Ludovika je, priljubljena uz kćer, izgledala umorno. Sisi
se okrene i pogleda majku u oči grlo joj je bilo suho dok je razmišljala što će joj reći.
No, naravno da je mogla biti iskrena pa to je bila njezina mama.
»Jesam li ja jedina kojoj je sve ovo zastrašujuće?« Sisi zadrhti, a jedna joj suza klizne iz
oka. Ludovika uspravno sjedne te obriše suzu s kćerina obraza prije no što bi je mnoštvo moglo
zamijetiti.
»Još malo, Sisi. Samo se sjeti kako te na kraju čeka Franjo. Misli na njega.«
Sisi kimne. »Da.« Čim vidi Franju, sve će biti dobro.
Kad je Sisi stigla u crkvu, okružila ju je hrpa pomoćnika kako bi joj namjestili haljinu,
provjerili nakit i zagladili svaku vlas na glavi. Namjestili su joj skute žućkastobijelog satena
i slojeve kristalima ukrašene čipke. Namjestili su tijaru tete Sofije ukrašenu opalima, kao i Sisine
tamnozlatne uvojke urešene dijamantima i biserima. Sisi je bila zadivljena koliko se ljepšom žena
može učiniti kada iza sebe ima potporu carskog dvora, sa svim njegovim krojačima, šveljama
i majstorima koji su vezli i šivali i zdušno radili ne bi li od nje napravili dostojnu caricu.
Augustinekirche, srednjevjekovnu katedralu koju je kraljevska obitelj dala izgraditi na
bečkom trgu Josefplatz, ispunjalo je više od tisuću gostiju, a u njoj je gorjelo više od deset tisuća
svijeća. Sedamdeset je biskupa u zlaćanim stolama svečano stajalo pred oltarom, čekajući kad
će blagosloviti carski brak.
Sisi su odveli do njezina oca. Dok su stajali u stražnjem dijelu katedrale, promatrali su
nebeski visoke gotičke svodove poduprte bijelim potpornjima koji su se činili krhki poput kosti.
Pozlaćeni su svijećnjaci cijelu katedralu kupali u eteričnoj, blistavoj svjetlosti. Lakirane su klupe
urešene rezbarijama bile krcate dvorjana i plemića koji su u tom trenu zaboravili na svoje
plemićko ophođenje te su izvijali vratove i nagurivali se laktovima ne bi li prvi
ugledali izabranicu Franje Josipa. Moćne su orgulje grmjele zajedno s fanfarama i trubljama kako
bi sve prisutne upozorile i zadivile uznositom moći habsburške dinastije.
»Jesi li spremna, Sisi?« Otac ju je uzeo za ruku dok je čekao kad će je povesti niz dugi
prolaz do oltara. Ona je kimnula. Da. No znala je da ni jedna djevojka za takvo što nikad ne može
biti spremna.
»Onda hajdemo, djevojčice moja.« Vojvoda je Maksimilijan izgledao časno u svojoj
staroj vojnoj odori i, premda su mu ruke drhtale, dostojanstvena je lica zadnji put poljubio
svoju kćer.
Cijelog tog zamornog, kaotičnog poslijepodneva Sisi je sa zebnjom osjećala kako se u
njoj budi strahopoštovanje. A to isto strahopoštovanje sada se odražavalo na licama uzvanika.
Nije to bila priča o šesnaestogodišnjoj njemačkoj djevojci koja se udavala za mladića u kojeg je
bila zaljubljena. Toga je dana u pitanju bilo Carstvo, nastavljanje habsburško-lothringenške
dinastije.
Sisi je bila sigurna kako će joj jedan prizor ostati u sjećanju cijelog života— to kako ju je
gledao njezin zaručnik. Na kraju te čeka Franjo. Misli na njega. Kako ju je Franjo čekao
pred oltarom ukrašenim zlatnim lišćem, kako ju je gledao s usrdnom ljubavlju i čežnjom, da joj je
pred svećenicima bilo gotovo neugodno. Kako ju je postojano, netremice promatrao dok je
koračala prilazom, dok su je uske satenske cipelice i teška haljina prisiljavale da hoda sporije no
što je željela. Kako joj se nasmiješio nakon što su izmijenili zavjete. I kako je u tom trenutku,
ispred crkve, carski odred ispalio topovsku salvu. Cijeli je Beč saznao kako se Božji
pomazani odabranik vjenčao s bavarskom ljepoticom Elizabetom.
»Zaboga«, Sisi je poskočila na zvuk topovske paljbe i klicanja mnoštva ispred katedrale.
»Mislim da su vijesti o našem vjenčanju stigle u Rusiju.«
Franjo joj se nasmiješio i uzeo njezinu ruku u svoje. »Ako i nisu, stići će vrlo brzo.«
 U palači ih je Hofburg već čekalo desetak spremnih pomoćnika i dvorjana, zaduženih da
mladencima osiguraju što ugodniji protokol kroz koji su trebali proći. Carski se par prvi put
predstavio kao supružnički u glavnoj loži ponad velikog stubišta u palači. Pred njima je stajalo
stotine dvorjana. Odjeveni u najslužbenije odore, zurili su u njih i mahali im, gurkajući se
laktovima ne bi li ih vidjeli bolje.
»Reprasentations-pflicht«, 18 Franjo stisnutih usana šapne supruzi. I on je, kao i ona,
otpozdravljao dvorjanima.
»Molim?« upita Sisi, poremetivši protokol, jer je svoje lice od gomile okrenula prema
suprugu.
»Predstavljanje. To je to. Danas igramo svoje uloge. A onda ću večeras, konačno biti s
Vama.«
Sisi se ponovno okrene k mnoštvu, u nadi da će dvorjani njezin iznenadni smiješak i
rumenilo obraza pripisati svom dočeku, a ne šaputanju njezina muža.
Sljedeća je bila odaja za prijeme gdje su novi supružnici trebali službeno primiti
uzvanike. Ta je čast prvo pripala generalima koji su Austriju poveli u pobjedu protiv Mađarske, u
vrijeme ustanaka 1848. i 1849. godine. Sljedeći su pristupili dvorski predstavnici i poslanici, kao
i Franjini ministri. Sisi se posebno nasmiješila grofu Griinneu, jedinom čovjeku kojeg je
poznavala. Grof se nagnuo, poklonio te prošaptao: »Zadivljujući ste, carice.«
Zadnji su, s najmanje počasti, ušli mađarski plemići. Sisi su iznenadili ti visoki muškarci s
tamnim brkovima, ponosna i nezainteresirana držanja, s leopardovim krznom prebačenim preko
ramena, u čizmama s ostrugama. Sisi nije promaklo kako se Sofija ispričala i otišla iz dvorane
nakon dolaska Mađara, dok ih je Franjo dočekao sa srdačnom gostoljubivošću.
Nakon prijema, par je ušao u Dvoranu zrcala kako bi nastavio s poslijepodnevnim
protokolom, a toga se dijela Sisi najviše pribojavala. Slijedilo je posvećeno ljubljenje ruke, kada
će dvorske plemkinje, jedna po jedna, a stotine njih, smjeti pristupiti i upoznati svoju novu caricu.
Tom će prilikom plemkinjama biti dopušteno da naprave ono što nitko drugi u kraljevstvu, osim
članova najuže obitelji, nikad više neće smjeti učiniti: bit će im dopušteno dotaknuti Sisi. Točnije,
na dan vjenčanja, plemkinje su smjele poljubiti Sisinu carsku ruku.
»Je li ovo ljubljenje ruke?« Sisi šaptom upita Franju dok su ulazile dvorkinje, frizura
ukrašenih perjem i voćem, pomno motreći caricu udivljenim ili procjenjivačkim pogledom.
»Ili povorka slomljenih srdaca?«
Franjo se nasmijao njezinoj šali, no Sisina se svekrva namrštila. Nigdje u naputcima o
protokolu nije stajalo da je mladencima dopušteno međusobno šaputati. A pogotovo se na dan
vjenčanja nisu smjeli smijuljiti.
Prvih je nekoliko žena pristupilo carici te je upoznavanje s njima prošlo u redu. Grofica je
Esterhazy stajala uz rame Sisi i došaptavala joj imena kako bi se carica činila spremna dok joj je
ponuđena ruka počivala na baršunastom jastučiću. Sjedila je uspravno, ukočene kralježnice
priljubljene uz visoki naslon stolice, a dvorske su dame prolazile. Neke su bile mlađahne kao i
ona, neke već vremešne poput bakica. Svaka se ponizno naklonila i pri tom krišom pogledala
caricu. Sisi je zamijetila kako su neke iskosa pogledavale i njezina muža. One mlade i lijepe,
Franji bi se na tren osmjehnule. A kad im je Franjo uzvratio osmijeh, Sisi je shvatila: on ih
je poznavao. On je odrastao družeći se s njima. U tom se trenutku Sisi uspravila na neudobnom
prijestolju visokoga naslona odjednom je postala svjesna koliko je žena priželjkivalo sjesti na
njezino mjesto.
Nakon što je pozdravila petnaestak dama, Sisi u redu zamijeti poznao lice. »Helena!«

18
Repräsentations-pflicht (njem.) dužnost predstavljanja.
Carica nije čekala da sestra pristupi njoj već se ustala i otrčala k Heleni u zagrljaj, a pri tom je na
pod srušila i jastučić. »O, Nene, presretna sam što te vidim!« Sisi se umalo spotakla dok je grlila
stariju sestru. »Sisi! O, Sisi!«
Sestre su istog trena oko sebe začule ciku uzdaha, kao da je u dvorani zapucketao barut.
Kraj njih je već stajala Sofija.
»Carice, zaboravili ste se.« Sofijin je glas bio tiši od šapta.
»O, teta Sofija.« Sisi se odmakne od Helene i obriše suzu iz oka. »Ali, ovo mi je sestra.
Zasigurno smijem zagrliti sestru na dan vjenčanja?« »Carice...« Sofija je zurila u nju,
blijedih usana i skamenjena lica, kakvo joj je bilo i držanje. »Ovo nije način.«
Sisi pusti Heleninu ruku i proguta slinu. A onda ponovno na Heleninu licu ugleda onaj isti
izraz. Tada je shvatila. Tih mjeseci Neneino lice nije odavalo ni zavist ni gorčinu. Ne, odavalo je
sažaljenje. Njezina sestra nije priželjkivala ni titulu ni dragulje ni mladoženju ni taj život. Njezina
se sestra sažalila na Sisi i život koji je ona svojevoljno izabrala.
Sisi je s tom spoznajom istupila iz reda izbjegavajući Franjin pogled, pogled svoje sestre i
pogled novopečene svekrve.
Nakon što je na red došla Helena, i nju su ispratili iz dvorane, a za njom se pred Sisinim
visokim i tvrdim prijestoljem poklonila sljedeća žena. No dok je gledala za sestrom kao što onaj
koji se utapa gleda za čamcem za spašavanje, Sisi je osjetila kako joj se vid muti. Nenel
Osjetila je kako joj srce lupa, poželjela je napustiti dvoranu i otići sa sestrom. Vrati se, Nene!
Molim te, ne ostavljaj me!
Sisi je tada sinulo kako još od ranog jutra nije ništa okusila i odjednom ju je obuzela silna
glad. Pokušala je duboko udahnuti ne bi se osvježila, ali od preuskog korzeta nije mogla raširiti
trbuh pa je, umjesto toga, osjetila kako se guši. Pred njom je i dalje čekala naklonjena plemkinja.
Čekala je da joj se carica obrati, da joj ponudi carsku ruku, no Sisi je bubnjalo u ušima. Ako joj je
grofica Esterhazy i došapnula ime, ona ga nije čula. A sada joj je pred očima bilo toliko mutno da
nije mogla ni raspoznati lice dvorkinje pa nije ni mogla znati koga bi trebala osloviti.
Sisi se okrenula Franji, dlanovi su joj se znojili, srce joj je udaralo o korzet. On je sjedio i
čekao da carica obavi taj jednostavni čin koji se od nje očekivao. Ali ona nije znala kako se žena
zove.
I tada, poremetivši protokol već deseti put, ona promuca: »Oprostite.« Zamućena vida i
nesigurna koraka, ona ustane iz stolca i krene preko dvorane. Uspjela je izaći kroz vrata i ući u
malo predsoblje, a onda je briznula u plač.
Sisi se presavila i uhvatila za struk, borila se za zrak stisnuta korzetom i odveć uskom
vjenčanicom. Prislonila se uza zid kako se ne bi srušila dok joj je slika pred očima vrtoglavo
nestajala, a lice oblijevao znoj.
»Elizabeta! Draga, zar ste bolesni?« Franjo je dotrčao u odaju za njom, posve zabrinuta
lica. »Bože, blijedi ste poput duha. Moramo smjesta dovesti liječnika.« Nekoliko se pomoćnika
rastrčalo prenijeti carsku naredbu.
Sljedećeg je trenutka za njim ušla i Sofija, u licu nije imala ni kapi krvi, donja joj je usna
drhtala. »Što ovo znači? Zar ne čujete kako vani svi šapuću?«
Sofija spusti ruku na sinovo rame s epoletama. »Ovo je najvažniji trenutak. Vi znate kako
se vijesti šire s usana ovih dama. Njihovo se mišljenje uzima zdravo za gotovo. Elizabeta, nije li
Vam grofica Esterhazy to ponovila nebrojeno puta?«
Sisi je spustila glavu, skliznula niza zid i srušila se u klupko naježurene kože, svile i
dijamanata. »Z... ž... užasno mi je žao«, uspjela je izustiti.
»Elizabeta je bolesna, majko.«
Sofija je uzdahnula »Nije me briga je li bolesna. Nije me briga sve da je i kugu dobila!
Ona mora učiniti ono što je njezina dužnost. Mora izaći i dovršiti ceremoniju.«
Franjo se okrenuo od majke prema supruzi, vidno zabrinuta lica. Kad je progovorio, glas
mu je bio namjerno mekši od Sofijina, no ipak je u sebi nosio prizvuk prijeke molbe. On je za to
bio odgajan nikad mu ne bi palo na pamet napustiti službeno primanje, a tako bi trebalo biti i
s njegovom nevjestom. »Elizabeta... mislite li da ćete moći to izdržati?«
Sisi nije odmah odgovorila, malim je udisajima srkala zrak. Naposljetku, ona kimne.
»Bravo, mila«, na to će Franjo, dok mu je licem prelazio izraz olakšanja. »Obećavam, čim
ovo bude gotovo, ostaje nam još samo banket i ples.«
Sisi je zatvorila oči natjeravši se da odmjereno diše. To je bio njezin prvi dan carevanja i
već joj se činilo da nikad neće uspjeti.

Te je večeri, na kraju dana, Sisi bila sretna jer je konačno mogla ostaviti brige po strani:
mogla je zaboraviti mjesece pripremanja, upute poniznih dvorjana i nezadovoljne svekrve, kao i
debakl pri ceremoniji ljubljenja ruke. Nekako je uspjela progurati dan, ali sada je napokon i to
završilo. Ona je postala supruga Franje Josipa. Bila je sigurna kako će Franji te večeri protokol
biti zadnji na pameti.
Nedugo nakon ponoći, teta Sofija i Ludovika su je iz dvorane za bal povele u njezine nove
odaje. Tamo su dvije žene u svečanoj tišini pomogle Sisi skinuti vjenčanicu. Otkopčale su biserne
kopče te skinule sa Sisi slojeve svile, držač krinoline, podsuknju i korzet. Ona se
grimizno zarumenjela kad je skinula podsuknju i ostala razodjevena pred ispitivačkim pogledom
svekrve.
Sisi je od sluškinja uspjela zadržati jedino Agatu, a i nju nakon mnogo molbi. Sada im je
ona pomagala i iz Sisinih tamnozlatnih uvojaka vadila desetke češljića, igala i bisernih niski
upletenih u kosu. Naposljetku je pomogla Sisi odjenuti finu satensku spavaćicu, posebno
pripremljenu za tu noć.
»Idem po njega«, reče Sofija i ostavi Sisi s majkom i Agatom.
Sisi se učini da konačno može izdahnuti. »Voljela bih da je otišla davno prije.«
Uzdahnula je čim su se za Sofijom zatvorila vrata.
Ludovika se namršti, koža između obrva nagužva joj se kao papir. »Mislim da ćete se
morati naviknuti na njezino društvo, Sisi.« Ludovikinaje ruka bila hladna kao led kad je uzela
kćer za njezinu. No pogled joj je bio molećiv. »Dopustite joj da Vam pomogne. Poslušajte ju.
Nemojte se s njom natjecati.«
Sisi je gledala u pod. »Molim Vas, majko. Ne sada. Ne na moju prvu bračnu noć.«
Predstojeća joj je noć donosila dovoljno briga, nije još mogla razmišljati i o majci svoga muža.
»U redu, u redu.« Ludovika kimne. »Hajdemo Vas spremiti za krevet.«
»Ovdje, carice Elizabeta.« Agata pokaže rukom ozbiljna lica dok je zajedno s Ludovikom
pomagala Sisi da se popne na masivni krevet s baldahinom. Sisi legne na mjesto gdje su teški
prekrivači već bili razmaknuti, mjesto koje je svećenik već bio poškropio svetom vodom,
blagosiljajući carske mladence tamo gdje će spavati — ili neće.
»Valjda je to to.« Sisi je bila toliko preplavljena uskomešanim osjećajima da je još
jednom posegnula za hladnom rukom svoje majke. Činilo se da je očajnički moli: Molim Vas, ne
ostavljajte me.
Ludovika, krajnje pribrano, uzme caricu za ruku i napravi nešto zabranjeno: poljubi ju.
Agata se na to poklonila i izašla iz sobe, ostavivši caricu i majku u svjetlosti svijeća. Ludovika je
tiho sjela na stolac, a Sisi se ušuškala pod baršunastim prekrivačima iščekujući kucanje muža.
Dok je čekala, Sisi se želudac još više stisnuo i pretvorio u klupko živaca. To joj je bila
prva noć u ulozi carice, prva noć u novoj spavaonici, jednoj od carskih odaja. Iz velikog
se kreveta s jastucima od perja i besprijekornim baldahinom od ledeno-plave svile ogledala oko
sebe promatrala je svoj novi dom.
Nije nimalo sličio Possiju. Dok je u Possiju bila naviknuta na pohabanost istrošene
naslonjače i okrhnuti porculan u palači je Hofburg sve bilo lijepo, blistavo i sjajno.
Zidove urešene svilenim žućkastobijelim brokatom cijelom su visinom razdvajali blistavi prozori
s kojih se pružao pogled na carske vrtove. Namještaj je, poliran i ulašten, zaškripao svaki put kad
bi sjela pa joj se stalno činilo kako će nešto slomiti. Stolci su i stolići bili poredani u skladan
kutak za sjedenje pod izbojkom prozora, a carski su ormari bili puni haljina koje je donijela sa
sobom, kao i mnogim, mnogim drugima koje je dobila.
Tik uz spavaonicu bio je svijetao i prozračan salon predviđen za primanje najbližih
uzvanika. Svilom presvučeni divani i naslonjači okruživali su lakirani stolić za čaj. Visoki su
stropovi bili oslikani prizorima iz pastirskog života koji su više priličili Puajskom vrtu nego
samom Beču.
Iza te odaje nalazila se nepotrebno velika dvorana u kojoj je Sisi trebala diktirati pisma,
čitati primljena te primati manje bliske uzvanike. Sve je to trebala činiti okružena brojnim licima
habsburških sinova i kćeri koji su u pozlaćenim okvirima sa zidova zurili u caricu.
Dodatne su odaje uključivale sobu za presvlačenje, sobu sa zrcalima, blagovaonicu i
predsoblje. Doista, odaje su pristajale caru i carici. Sada se, mislila je Sisi, još trebam naviknuti
na to da sam carica. Od te joj se pomisli stisnuo želudac ona je carica, supruga Franje Josipa. Sve
je to njezino. On je njezin.
Naposljetku, začuje kucanje. Sisi uperi pogled prema vratima, srce joj je udaralo o rebra.
Ludovika ustane sa stolca, poravna suknju te iskosa pogleda u kćer.
»Uđite«, oglasi se Sisi pa još jednom rastrese uvojke oko ramena, onako kako je to volio
Franjo. Ponovno pogleda majku, a onda uperi oči prema vratima odakle je dopiralo tiho kucanje.
Franjo je otvorio vrata noseći u ruci dvije čaše i dopola napunjen bokal konjaka. Nije bio
u odori, već je nosio kućni ogrtač boje bijele kave i kožnate papuče. Sisi mu se nasmiješila
ugledavši ga, nasmiješila se intimnosti tog običnog prizora u kojem su oboje bili u odjeći za
spavanje. U tom su se trenutku njezina ukočena ramena barem malo opustila. Franjo je izgledao
umorno, ali i sretno.
A za njim je u sobu ušla Sofija. Pogledala je ravno u snahu u krevetu. Sisi je gotovo
zinula od užasa što je teta promatra u bračnom krevetu pa se još više zavukla pod pokrivače
i okrenula glavu pokrivši kosom rumenilo obraza.
»Sofija, hoćemo li?« Ludovika je prešla preko sobe u nekoliko žustrih koraka. »Mislim da
konačno zaslužuju malo privatnosti.« Sisi je od zahvalnosti htjela skočiti i zagrliti majku. No
ostala je ležati, šćućurena u krevetu. Kad su te dvije žene izišle, teška su vrata prigušila njihovo
šaputanje. Tek, prije no što je zatvorila vrata, Sofija je još jednom pogledala u Sisi. Napokon su
bili sami. Car i njegova carica. Mladoženja i nevjesta. U sobi zavlada tišina.
»Dobra večer, Vaše Kraljevsko Visočanstvo.« Franjo se približavao Sisi gledajući je gdje
leži. Ona poželi oko ramena još više navući pokrivač. Odjednom se zastidjela, svilena joj se
spavaćica učinila nedovoljnom. Kako bi joj dobro došla vunena!
Sisi duboko udahne te se natjera uzvratiti caru. »Dobra večer, Franjo.« Bilo joj je čudno
gledati ga sa svog mjesta. On je bio čovjek, car, u čiju su čast bila priređena sva ona okupljanja,
čestitanja i slavlja. On je bio okosnica cijelog Carstva. A sada je bio tu: njezin muž. Njihove prve
bračne noći stajao je pred njom u pidžami, kao što bi stajao bilo koji drugi muškarac. Sisi je bila
preplavljena osjećajima: ljubavlju prema tom čovjeku i, istodobno, silnim strahom od moći koju
mu je donosio njegov položaj. Položaj koji će i ona, njegova družica, sada zauzeti.
 »Lijepo ste se u šuškali u tom velikom krevetu.« Franjo je koračao u svojim papučama.
Uto on pred njom zastane. »Nazdravite sa mnom.«
Sisi je uzela pruženu čašu i pričekala da joj nalije konjak. Dok je lijevao piće, primijetila
je kako ruka ne drhti samo njoj.
»Za nas«, reče Franjo i kucne svoju čašu o njezinu. Ona ga nije mogla pogledati u oči.
»Za nas«, Sisi blago kimne. Oboje iskapiše. Franjo polako sjedne na krevet i zbaci
papuče. Na trenutak je sjedio mirno, u tišini, a onda se okrenuo prema njoj. Sisi se
natjera pogledati ga. A čim je ugledala njegove plave oči, više nije toliko drhtala. Drhtala je malo
manje.
»Onda, gospođo Habsburg-Lothringen.« Franjo zastane pa ponovno napuni čaše.
Ukočeno je sjedio na rubu kreveta, na pristojnoj udaljenosti od ispružene Sisi. »Što Vam se čini
od našeg vjenčanja?«
Sisi se od tog pitanja zavrtjelo u glavi. »Bilo je toliko ljudi«, ona iskreno odgovori i otpije
malo konjaka. »Nikad neću zapamtiti sva ta imena, no sigurna sam da ću uvrijediti više od
polovice njih prije no što prođe mjesec dana. Pri tom mislim na onu drugu polovicu... koju nisam
već uvrijedila danas.«
Franjo se nasmijao. »Doista je bilo previše ljudi.« Ispio je svoje piće i nagnuo se prema
njoj, dah mu je mirisao na konjak. »Mnogo mi je draže ovo društvo.« Polako, Franjo je podizao
pokrivač, otkrivajući njezinu svilenu spavaćicu i oskudno odjeveno tijelo. Na trenutak se ukipio,
kao i Sisi. Onda se nagnuo naprijed i poljubio je u golo rame zadržavši svoje usne na njezinoj
koži. »Konačno smo sami«, prošaptao je. Od njegova daha ponad svoga vrata, Sisi je osjetila
kako se ježuri.
»Sami«, uzvrati ona kimajući. Franjo uzme njezinu praznu čašu i zajedno je sa svojom
odloži na noćni ormarić. Sisi je bez daha zurila u njega. On još nikada nije bio tako lijep, a ona
toliko prestrašena. Odjednom joj se ono mnoštvo natiskano oko bečkih ulica i katedrala i palača
učinilo podnošljivim.
»Mogu li Vam se pridružiti?« Franjo upita, najednom zasramljen. Sisi protrne i kimne.
On joj se polako primicao sve dok se nije našao pokraj nje. Pogledao ju je u lice. Glas mu
je malko zadrhtao kad ju je upitao: »Je li Vas strah?«
»Nije«, odgovorila je. I slagala. Rekla mu je ono što su je naučili, kako su je pripremili,
kao što su je pripremili i za protokol habsburškog vjenčanja. Bračnu je noć trebalo izdržati.
Nevjesti je, u cijelom obredu vjenčanja, najvažnije bilo udovoljiti mužu prve bračne noći.
Naročito ako je taj muž bio habsburški car.
»Dobro«, proučavao joj je lice, a onda spustio pogled na njezino ispruženo tijelo. »Nije ni
mene.«
Franjo se nagnuo i poljubio je u usne, nježno, ali i dovoljno željno. Sisi je zatvorila oči
nije ju tako poljubio još od one večeri u vrtu u Bad Ischlu. Sjećala se kako je te večeri uživala,
upravo kao što je uživala i sada.
Franjo joj se primakne još bliže, sada je cijelim tijelom bio na krevetu. Lice mu je bilo
nad njezinim kad je nakon poljupca prozborio. Sisi je otvorila oči i našla se pred njegovim
pogledom.
»Otkako sam Vas bio ugledao, želio sam Vas ovako zagrliti. Sjećate li se dana kad ste
prvi put došli u Bad Ischl?«
»Naravno da se sjećam.« Prstima mu je prelazila po licu dok mu je u svjetlu svijeće
gledala u plave oči. Odjednom je osjetila kako je manje napeta. Ako je ovo trebalo
izdržati podnijeti zašto je onda u njegovoj blizini toliko uživala?
»Niste ni znali tko sam, onda kad smo se upoznali. Niste znali da sam ja car.«
 »Ali, zapazila sam vas, Franjo.«
»Zar jeste, Eliza?« Eliza. Znači, on će je tako zvati. Sisi se nasmiješila, to joj se svidjelo.
»Naravno, Franjo. Zapazila sam kako ste pristalo izgledali u odori. Mislila sam kako ste
zacijelo carski stražar.«
»Biste li me voljeli, da sam stražar?«
Sisi se nasmiješi i kimne. »Naravno da bih. Možda čak i više.«
»Dajte, zar Vam se sve ovo ne sviđa?« Franjo mahne rukom, pokazujući odveć veliku
sobu s prozorima koji su gledali na carske vrtove i posjed.
Sisi je razmišljala o tom pitanju. »Ovo mi se čini...«
»Recite?«
»Malo...«
»Malo...?«
»Pretjerano.«
Franjo se nasmije i poljubi je u nos. Nije ju puštao iz zagrljaja dok joj je govorio. »Možda
i jest. Ali sad je sve to Vaše, ljubavi. Nemojte to zaboraviti. Nema toga što Vi ne možete imati.«
Sisi protrne. Ta joj je rečenica zvonila u glavi dok ju je car ljubio.
On odmakne lice i pogleda je u oči. »Sjećam se kako su mi lađe bile potonule kad je Vaša
majka rekla da ste Vi mlađa kći.«
Ona uzdahne prisjetivši se koje su bitke morali izvojevati ne bi li bili zajedno. »Vjerujete
li da mi je srce bilo slomljeno kad sam doznala da ste Vi zaručnik moje sestre?«
»Koliko mi je krivo čuti da vam je srce bilo slomljeno... toliko mi je drago što ste se tako
osjećali.«
»Franjo.« Ona zadrži dlan na njegovu licu jer joj nije bilo dovoljno samo gledati ga.
Željela ga je osjetiti, znati da je njezin. »Je li Vaša majka bila jako ljuta? Kad ste joj se usprotivili
i izabrali mene?«
U tom se trenutku njegovo tijelo na čas ukrutilo, bio je to mali, jedva zamjetan pokret, no
Sisi se činilo kao da time uzmiče od intimnosti u kojoj su maloprije bili uživali. Franjo je
uzdahnuo i odgovorio: »Sve je to prošlost. Pripada prošlosti.
Mene kudikamo više zanima sadašnjost i ovo što je preda mnom.« Poljubio ju je u vrat na
što je ona ponovno zatvorila oči iznenađena užitkom. Nikad nije mislila da poljubac može biti
tako moćan tako jak da je ostavi bez daha i tako nježan da joj umiri ustreptale živce te uspori
ubrzane misli. I već je bila potpuno njegova, u njegovim rukama, nije mu mogla odoljeti. Ali
zašto je majka rekla kako je te noći čeka bolno iskustvo?
Sisi su bili upozorili kako Franjo prve bračne noći neće biti djevac i majka ju je
pripremila na tu neizbježnu činjenicu. Muškarci su imali svoje obrede odrastanja, mladi su
plemići imali na to pravo, a pogotovo jedan car. Očigledno je to činio i prije, njegove su vješte
ruke nesumnjivo znale gdje tražiti pod njezinom spavaćicom. Jednim se dijelom,
udaljenim dijelom svog uma, Sisi ljubomorno zapitala tko su bile te žene? Hoće li ih sresti na
dvoru? Jesu li joj neke od njih poljubile ruku ranije toga dana? Hoće li joj se nasmiješiti znajući
kako su i one upoznale njezina muža na najintimniji način?
No Sisi se natjerala potisnuti te uznemirujuće misli i ljubomoru, zaboraviti činjenicu kako
je njezin muž to isto činio s drugim ženama. Ona je neupitno bila žena za kojom je car žudio
sada, dok joj je prekrivao tijelo poljupcima. Činilo se kako želi kušati svaki njezin djelić.
»Znate, kao car, nisam uvijek strpljiv koliko bih trebao biti.« Franjine su usne krenule od
Sisinih prema njezinu vratu. Sisi uzdahne, potaknuvši ga na milovanje.
»Ali mislim da sam do sada bio vrlo strpljiv. Da, mislim da sam dovoljno čekao.« Usne su
mu se spuštale niz njezin vrat. Maknuo je naramenicu njezine spavaćice i poljubio je u rame. A
kad je nastavio povlačiti saten, nadomještajući ga dodirom svojih usana, ona dahne od užitka i
provuče mu prste kroz kosu.
»Franjo«, izgovorila je njegovo ime, sretna što to može učiniti bez skromnosti ili srama.
Kvragu i titule, pomislila je, i naglas se nasmijala. Kvragu i grofica Esterhazy i Sofija i sav njihov
protokol. I majka nije imalo pravo. Nju očigledno nikad nitko nije tako milovao. Prvi je put toga
dana Sisi doista uživala. Bila je ugodno iznenađena. On je bio njezin muž i ona mu se u
potpunosti prepustila. Svaki je djelić njezina tijela želio da bude njegova.

Ali te noći ipak nije postala ženom Franje Josipa. Strogo gledano, ipak nije. On se doista
činio željan i nestrpljiv, ali ipak nije učinio ono za što se pripremala. Ne, on joj se bio približio, a
zatim povukao te skočio s kreveta rekavši joj kako želi popiti još jedno piće. Onda se opet
priljubio uz nju da bi joj posve neobjašnjivo — rekao kako bi radije razgovarao.
Sljedeće ju je noći, nakon dana ispunjenog banketima, sastancima i beskrajnim
čestitavanjima, zamolio ako bi mogli samo ležati zagrljeni. Sisi je pristala bila je podučena
da posluša. Ipak, dok je ležala u njegovim rukama i osjećala njegovu žudnju poput naboja, nije
mogla ne biti zbunjena. Frustrirana. Ona je htjela, čak je žudjela, postati njegovom ženom. Što je
činila krivo? Je li ga nečim razočarala?
»Molim Vas, oprostite mi, Eliza.« Njegove su riječi razbile tišinu u tami sobe, prekinuvši
je u razmišljanju. »Samo sam užasno... umoran.« Franjo je uzdahnuo dok je kažiprstom prelazio
po njezinoj ruci. I dok se ona preispitivala i mislila — Zar nije dovoljno jasno pokazala svoju
žudnju? Ili je njezina žudnja bila odveć očita pa ga je time odbijala? on je utonuo u san.
Posljedično, jutra su bila grozna. Budili su ih i odijevali sluge, a za doručkom su sjedili s
majkama. Sofija bi ih upitala je li brak konzumiran, na što bi se Sisi obvezno zarumenjela,
poniknula očima i odmahnula glavom. Sofija ju je promatrala svojim hladnim pogledom što je
Sisi bila potvrda kako je ona za to odgovorna. Ona se očito pokazala nesposobnom za čin koji je
trebala napraviti. Franjo je zasigurno bio razočaran svojom izabranicom.
Sljedeće je večeri, nakon dvije noći nepredvidljiva i neshvatljiva ponašanja, Franjo ušao u
sobu noseći dopola popijenu butelju vina.
»Dobra večer, Franjo.« Sisi je ležala u krevetu, razasute kose, iscrpljena tijela koje je
bridjelo od nespokoja.
Franjo nije rekao ni riječ, nalio je vino, ispio ga u dva gutljaja i natočio si još jednu čašu.
Naposljetku, kad je butelju ispio do kraja, okrenuo se i popeo u krevet. Vonjao je na vino, no
pokreti su mu bili mazni. Nimalo tromi kako se Sisi činilo da će biti.
Sisi je ukočeno ležala, ne znajući što očekivati. Srce joj je treperilo. Franjo je ugasio
svijeću i primaknuo joj se u potpunom mraku. Njegove su je ruke pronašle pod pokrivačima.
Privukao ju je k sebi bez riječi, njegovo joj je tijelo govorilo što činiti. Te je noći, treće noći
bračnog života, Sisi postala ženom Franje Josipa.

Sljedećeg se jutra Sisi probudila u slavodobitnom raspoloženju. Zijevnula je i pogledala

prema prozorima gdje je kroz lagane zavjese dopiralo blještavo svjetlo. Ustala se i odjenula u
nadi da će svog muža zateći samog za doručkom. No umjesto toga, kad je ušla u malu
blagovaonicu, shvatila je kako je ona četvrta osoba koja će biti za stolom. Sofija, Ludovika i
Franjo već su sjedili, pili kavu i međusobno si dodavali tanjure s pecivom i sirom.
Sisi je osjetila kako joj obrazi gore kad su svi prisutni uperili pogled u nju. Ti su joj
zajednički doručci bili užasno nelagodni. Već joj je to što su je iz kreveta ustajale i
odijevale dvorske dame koje gotovo nije ni poznavala bilo nemilo. Ali svakog jutra, već s vrata,
vidjeti kako njezina muža Sofija gleda ispitivački, a Ludovika prestravljeno, tek to je
bilo nepodnošljivo.
»Dobro jutro, svima«, Sisi tiho reče i ponikne očima.
»Dobro jutro, draga.« Kad je ušla, Franjo se ustao i nasmiješio, vedra i čila lica. Sisi ga je
pogledala u oči prisjetivši se prethodne noći na što joj je tijelom prostrujala toplina. Kad bi barem
mogli biti sami, smiješiti se i šaputati o zajedničkim trenutcima.
»Eliza, molim Vas, pridružite nam se.« Franjo joj je rukom u rukavici pokazao prazno
mjesto za malim, pretrpanim stolom. I to je bilo još jedno pravilo koje je naučila: za svim su se
obrocima nosile rukavice.
Na Sisinom je mjestu za stolom bila kožnata vrećica. Ona ju je opazila dok joj je sluga u
livreji pomagao da sjedne. »Što je ovo?«
Nitko joj ne uzvrati. Majka je gledala u tanjur pred sobom.
Sisi podigne vrećicu i zaviri u nju. Bila je puna novca. »Franjo?« Ona zbunjeno razrogači
oči.
Franjo pročisti grlo, žvačući komad prepečenca. »To je... dar.«
»Dar?« Sisi u nedoumici pogleda muža pa majku. »Dar za što?«
»To je Vaš Morgengabe«, reče Franjo, no tim joj nazivom nije mnogo objasnio.
»Moj jutarnji dar!« ponovi Sisi, namrštenih obrva.
»Za Vaš noćašnji značajan trud«, na to će Sofija pa stavi u usta komad prepečenca debelo
namazan maslacem. »Plahte su provjerene i grofica Esterhazy je potvrdila ono u što se moj sin
kleo: da ste uistinu djevica. To jest... da ste bili djevica do prošle noći.«
Sisi ispusti vrećicu iz ruke te ona sa zveketom padne na stol. Ona se okrene od prodorna i
neumjesna pogleda tete i zagleda u Franjine usrdne plave oči. Franjo, budalo jedna! poželjela je
viknuti. Kako ju je mogao dovesti u tu situaciju? I zašto je, pitala se, njezin muž tako voljan
uključiti majku čak i u svoje najintimnije trenutke?
Došla je na doručak osjećajući radost i olakšanje, pouzdano znajući kako je konačno
dokazala da je sposobna za svoju novu ulogu — barem u jednom vidu. Zašto se onda tog jutra
Sofija smijala nadmeno i s najviše naslade?
 VII
Hod do oltara traje cijelu vječnost. Sisi se podsjeti da joj pogled mora biti oboren, a lice mirno.
Njezina pojava treba biti ponizna, premda natisnuti ljudi u katedrali vjeruju da je, na neki način,
božanska.
U prednjem ih dijelu katedrale čekaju dva prijestolja. Tamo će sjesti, jedno pokraj drugoga. Dva
će grješna smrtnika u tom trenutku zajedno ući u legendu. Kako čudno, pomisli ona, ulazimo u
povijest, a ja brinem hoću li se spotaknuti o skute teške haljine.
Njezina je haljina raskošna, on joj pomaže dok ju pridiže i korača prema oltaru. Sisi se tada
okrene i promotri lađe katedrale, pretražuje ih pogledom, sve dok se tisuće lica ne stope u
zamućenu sliku.
No ona traži samo jedno lice, zirka među redovima gledatelja. Ne smiješ dopustiti da ti na licu
vide čežnju, podsjeća se. Onda polako izdahne. Je li on došao?
Buka oko nje odzvanja tako glasno da ona poželi pokriti uši i prigušiti galamu, ali zna da to ne
smije. Božanstvo ne drhti zbog vike svjetine. Carica stoji mirno, postojano, i ako svijet bijesni,
ona je i dalje spokojna. Premda cijelo vrijeme zna da je istina upravo suprotna.
 7
Palača Hofburg, Beč
travanj 1854.

Sisi je došlo da zaplače od sreće kad joj je Franjo petu noć rekao da će je odvesti s dvora.
»Što kažete da odemo na Flittertuochen, carice?«
»Medeni mjesec?« Sisi je zatvorila oči i utonula u jastuke dok je svijeća pokraj kreveta
dogorijevala. Prilika da umakne beskrajnom, iscrpljujućem rasporedu. Da izbjegne
Sofijine nametljive savjete, naškubljena usta i nezadovoljne poglede. Ali ponajviše, prilika za
odmor od ljudi koji su ih neprestano okruživali promatrali, došaptavali se, proučavali ju. Ne
samo za službenim ručcima i banketima, već cijele dane, od jutra do sutra.
Uvijek je uza njih bilo barem petero ljudi za početak, Sofija, pa grofica Esterhazy i grof
Grimne, kao i mnogi drugi pomoćnici i ministri koje je Sisi upoznala u Bad Ischlu. Niski ju je
tajnik s monoklom, kojeg je Sisi znala po imenu herr Viktor Lobkowitz, pratio kao sjena.
Bilo je i drugih. Žena koje su za manje od tjedan dana postale Sisino stalno i redovito
društvo. Sada je imala, premda ju nije izabrala, svoju pratnju. Dvorske dame. Sisi je te lijepe
djevojke prvi put vidjela za ljubljenja ruke, no one su s Franjom razgovarale kao stare prijateljice.
Dobila ih je gotovo u isto vrijeme kad i svoje odaje. Njezino su društvance činile: grofica Paula
Bellegrade, mađarska grofica Marija Festetics te grofica Karolina Lamberška.
Sisi se ježila i od tih manira carskog života. Kako čudno, mislila je, te su plemkinje,
uzdanice dvora, bile one koje su priželjkivale ruku Franje Josipa. A sada im je ona
trebala vjerovati, predavati im svoja pisma, dopustiti im da joj pripremaju odjeću, da joj pomažu
ustati se i okupati svakog jutra.
Da, Sisi je trebao odmor od svega toga. Otvorila je oči i u tamnoj se sobi zagledala u
Franju: »Baš mi se sviđa ideja o medenom mjesecu. Kamo bismo išli?«
»Bojim se, ne daleko.« Franjo se naslonio na lakat i pogledao u Sisi. Ležali su jedno uz
drugo na krevetu. Sisi je uživala u tim trenutcima, u tih nekoliko sati samoće koje su uspjeli
ugrabiti nakon što su pomoćnici i sluge bili otpušteni. »U jedan od mojih... naših... dvoraca u
okolici grada. U dvorac Laxenburg.«
»Dvorac Laxenburg«, ponovi Sisi. »Zar ne možemo otići nekamo dalje?«
On se iznenađeno nasmije i nasloni na drugi lakat. »Volio bih Vas odvesti dalje.« Onda
zastane i odmahne glavom. »Ali u drugim je državama nesigurno.«
Sisi namreška nos kao da će ga upitati: Kakve to ima veze s našim medenim mjesecom?
»Onda ćemo ostati u Austriji. Ali hajdemo nekamo daleko.«
Franjo odmahne glavom pa nastavi. »Rusija je Turcima objavila rat. A Engleska i
Francuska su jedva čekale izazvati ruskog cara. U našem carstvu Mađarska prijeti
revolucijom. Bojim se da ne mogu dugo izbivati — svjetska politika neće čekati dok mi uživamo
na medenom mjesecu.«
Sisi mu prisloni ruku na obraz, dodirne mu lice koje se zarumenjelo dok je nabrajao
probleme.
»Da mogu, odveo bih Vas u Pariz. Ili Firencu. Ali...«
Ona ga prekine i pritisne kažiprst na njegove usne. »Laxenburg zvuči divno, dragi
Franjo.«
Zapravo je mislila kako bi bilo gdje dalje od dvora i dalje od njezine nove uloge bilo
divno. Prvi je tjedan njihova braka prošao u beskrajnim banketima, procesijama, predstavljanjima
i valcerima. Grozničavi dani i besane noći. Zajednički obiteljski doručak, a potom nastavak
dana pretrpanog obvezama. I uvijek, u pratnji gomile ispitivačkih lica.
Sisi se činilo kako više ne može upamtiti nijedno ime niti izdržati još jedan površan
razgovor za večerom gdje su se svi tako postojano smiješili da su je boljeli obrazi, a u isto
je vrijeme tako prodorno gledali da je imala osjećaj kako ju vide kroz odjeću. Sisi je samo htjela
odmor, vrijeme koje će provesti sa svojim mužem i ni s kim drugim. Željela je razgovarati, a da
se pri tom ne mora smješkati; željela se probuditi i ne ugledati hordu lica čim otvori oči.

Ali u Laxenburgu tu priliku nije dobila.

Prvog se jutra Sisi rastezala u krevetu, još napola u snu, a napola budna. Kroz razmaknute
je zastore u sobu padalo blago jutarnje svjetlo, nekoliko je ptica pjevalo s obližnje bukve.
Sklopljenih očiju, Sisi je mogla zamisliti da je u Possiju daleko od Beča i Hofburga, neželjenih
slugu i nepoznatih dvorjana. Zijevnula je i posegnula za mužem. Konačno se naspavala. A sada
su imali dan samo za sebe. No pipajući među plahtama, Sisi nije pronašla Franjino
toplo, ispruženo tijelo. Otvorila je oči. Franjina je polovica kreveta bila u neredu, jastuci i
pokrivač gurnuti u stranu. Nije bio krevetu.
»Agata?« Sisi je zazvala u praznoj sobi, znajući kako netko uvijek vreba s druge strane
vrata, bez obzira na doba dana. Sluškinja će, budna i odjevena još od zore, biti pozvana
i obaviještena daju je gospodarica zvala.
»Dobro jutro, carice.« Nekoliko je minuta kasnije u sobu ušla poljska sluškinja, u rukama
je nosila porculansku vazu sa svježim zijevalicama i ljiljanima. Ona je bila jedina sluškinja koju
je Sisi povela sa sobom iz Hofburga. »Je li se Vaše Visočanstvo naspavalo?«
Sisi kimne i sjedne u krevetu. Agata odloži vazu na stolić pokraj kreveta, dohvati Sisine
crvene papuče te joj ih pruži. »Hvala, Agi.« Sisi zijevne. »A gdje je Franjo?«
Agati je smiješak nestajao s lica, ali prije no stoje uspjela odgovoriti, u sobu bane još
jedna prilika. »Dobro jutro, Elizabeta!« Sofija je ušla bez poziva i svojim prodornim glasom
poremetila dotad tihu sobu kao što vjetar uskovitla prašinu. »No, spavali ste dokasna. Pomislila
sam da bih Vas možda trebala doći probuditi. Ali Franjo mi je naredio da Vas pustim odmarati.«
Sisi sjedne uspravnije i privuče pokrivač ne bi li pokrila svoju tanku spavaćicu. Noge je
prekrižila kao da će tako sakriti svoje iznošene, crvene, baršunaste papuče znala je kako one
predstavljaju onu staru nju i njezin prijašnji život, život koji je njezina teta tako žučno osuđivala.
»Teta Sofija... pa, dobro jutro. Došli ste iz Beča?« Istini za volju, vožnja kočijom od
glavnog grada do Laxenburga bila je kratka — Franjo i ona su prethodne večeri stigli za nešto
više od sat vremena. Ali, Franjo joj nije rekao da na medenom mjesecu neće biti sami.
Sofija kimne i razgrne zastor ne bi li u sobu ušlo više svjetla. Danje obećavao toplo
vrijeme.
»Franci... Car se vratio u Hofburg kako bi se našao s ministrima i posvetio svojim
papirima.« Sofija se okrene i pogleda u nećakinju s oholim smiješkom na usnama. »Carstvom
treba upravljati, bio car na medenom mjesecu ili ne. A moj Franci ne bježi od svojih dužnosti.«
Sisi ovjesi ramena. »Kada... Kada će se vratiti?«
»Nemojte se tako duriti.« Sofija odmahne rukom i krene prema Sisinim ormarima. »Vaš
će se muž vratiti za večeru. Nije htio ni čuti da ostane dulje podalje od Vas.«
Sada je Sisi već bilo malo lakše. Morala je izdržati samo taj dan. Za večerom će
razgovarati s njim, zamolit će ga daju sljedećeg dana ne ostavlja.
»Dobro, Vi biste se mogli odjenuti pa ćemo zamoliti groficu
Esterhazy da nam se pridruži u šetnji vrtom.« Sofija krene prema krevetu, u ispruženoj je
ruci nosila blijedo-ljubičastu haljinu za Sisi. »Naručila sam teleće odreske za večeru... njegovo
najdraže jelo.«
Sisi dah zapne u grlu. »Onda kanite ostati? I na večeri?«
Sofija se uspravi i zabaci ramena. »Ne samo na večeri, draga. Franjo će imati posla
nekoliko narednih tjedana. Osim toga, svakog dana putuje iz Laxenburga u Beč i natrag.
Netko Vam mora praviti društvo. Naravno da sam se ponudila. Franji je pao kamen sa srca kad je
čuo da sve ove dane nećete biti sami.«

Kako je bilo rečeno, Franjo se u Laxenburg vratio na večeru. Sisi pak nije očekivala da će
im se za stolom pridružiti nadvojvotkinja Sofija, grofica Esterhazy i grof Griinne.
Franjo je Sisi pozdravio poljupcem. »Kako ste proveli dan, draga? Jeste li uživali, zajedno
s majkom? Posjed je divan, zar ne? Mislio sam da bi Vam šetnja godila.«
Ali prije no što je Sisi stigla nešto odgovoriti, Franjo se okrenuo prema grofu Griinneu
koji mu je sjedio slijeva. »Griinne, jeste li dobili odgovor iz Pariza?«
Franjo je ostatak večeri proveo razgovarajući o objavi rata Francuske Rusiji. Sisi je sjedila
šutke, a odrezak koji je svekrva naručila za njihov medeni mjesec jedva da je i takla. U
međuvremenu je grofica Esterhazy naklapala sa Sofijom o bračnim problemima nekoga
mađarskoga grofa.
Kasnije te večeri, Franjo je pokucao na vrata spavaće sobe. »Eliza?«
»Uđite.« Sisi je sjedila pred zrcalom i rasplitala kosu. Bilo je kasno, Franjo se nakon
večere zadržao s Grimneom još nekoliko sati.
»Dobra večer, suprugo moja.« Franjo je ušao u sobu noseći
dvije čaše i bocu šampanjca. »Drago mi je što ste još budni.«
»Naravno da sam budna. Nisam htjela propustiti jedinu priliku da Vas danas vidim.« Sisi
mu se okrenula licem u lice. Ako je Franjo i primijetio njezin ozlojeđeni ton, nije se na njega
osvrnuo.
»Dobro. Jer ja sam pomislio da bismo mogli proslaviti.«
»Proslaviti što?« Sisi ustane od toaletnog stolića, zbaci crvene papuče i krene prema
krevetu.
»Što mislite? Pa naš medeni mjesec.« Franjo je nalijevao pjenušavo piće u čaše, a pri tom
mu se malo šampanjca prolilo i smočilo prste. Natočio je jednu čašu sebi, a drugu njoj. »Za Vas«,
reče i pruži joj šampanjac.
Ona zanemari njegovu čašu kojom se htio kucnuti s njom pa svoju prinese usnama i otpije
veliki gutljaj.
»Sviđa li Vam se?« Franjo joj se približi i ugasi nekoliko svijeća.
Ona kimne i odloži čašu.
»Dobro, jer sam naručio još sto boca. To je poklon za Vas. Moj najdraži stari šampanjac.«
Sisi mu nije zahvalila. Nije joj trebalo još darova. Trebao joj je on.
»Eliza, nekako ste tihi večeras. Večeru jedva da ste i takli.« On se nasmiješi i nagne
prema njoj. »Niste ljubiteljica bečkih odrezaka?«
»Večera je bila dobra.« Ona se izmakne.
»Nedostaje li Vam majka?«
»Franjo.« Sisi uzdahne. Zašto ju je obuzimala napetost u trenutku kad je mužu kanila reći
istinu? » Vi ste mi danas nedostajali.«
Franjo ispije piće pa si natoči još jedno, izbjegavajući njezin pogled. Ona je promatrala
njegovo lice u sjeni, nasuprot svjetlosti svijeća. »Znam«, Franjo se naposljetku oglasi.
»Jutros sam bila jako tužna kad sam vidjela da Vas nema.«
 »Otišao sam prije no što ste se probudili kako Vas ne bih uznemirio svojim odlaskom.«
Sisi se morala namrštiti kad je čula njegovo objašnjenje. »Ali uznemirila sam se kad sam
se probudila i vidjela da ste...« Ona odmahne glavom. Trudila se ostati mirnom. »Ovo je naš
medeni mjesec, nije li?«
»Eliza, žao mi je. Rekao sam Vam, trenutno je stanje vrlo nestabilno.« Franjo si ponovno
nalije piće.
»Ali sutra možda nećete morati otići. Rekli ste kako su ovdje vrtovi divni. Otkako sam
došla u Beč, nisam još ni jednom jahala. Možda bismo sutra Vi i ja mogli...«
»Eliza, sada mi nije bilo uputno ni otići s dvora. A biti potpuno odsutan — to pak ne
mogu. Majka nije bila sretna kad sam joj rekao da...« Franjo oklijevajući zirne prema njoj, a onda
zastane i uzdahne. »Ne mogu u potpunosti ostaviti svoje dužnosti.«
Sisi uzdahne. »Dobro. Mogu li onda poći s Vama?«
»Draga, bilo bi vam užasno dosadno. Ja samo radim cijeli dan. Ne, ne, ne. Ostanite ovdje.
Iscrpili ste se ovih proteklih mjeseci. Odmorite se. Snaći ćete se bez mene nekoliko dana. Barem
se majka ljubazno ponudila da Vam pravi društvo.«
Nagnuo se prema njoj i, prije no što se Sisi stigla usprotiviti, poljubio je, slatkih i hladnih
usana od šampanjca. Poljubac mu nije bio nježan kao inače. Franjo se činio uzrujan, čak
uznemiren. Kratko je s njom vodio ljubav. Nakon toga, ostali su ležati u tišini.
»Franjo?« ona se osloni na lakat.
»Hmm?« Franjo je zurio u strop. Oči mu nisu blistale onim sjajem s kojim su je svake
noći gledale.
»Je li nešto... Je li sve u redu?« Sisi nije bilo jasno. U pismima koja joj je slao prije
vjenčanja, ispisao je stranice i stranice o tome kako sa čežnjom razmišlja o danima u Bad Ischlu.
Kako će, čim se vjenčaju, zajedno jahati kao što su jahali tog ljeta. Kako je žudio za njom svakog
trenutka kad god nije bila uz njega. A sada, kad ju je imao, kanio ju je ostavljati samu svakog
dana njihova medenog mjeseca.
Franjo je uzdahnuo, zatvorio oči i prislonio ruke na sljepoočnice. »Taj Krimski rat 19 je...
kaos. Rusi očekuju da zajedno s njima objavimo rat Engleskoj i Francuskoj. I ja bih to trebao
napraviti. Znam da bih trebao. Rusija nam je najbliži saveznik. Ali, mogu li tek tako Englesku i
Francusku učiniti neprijateljima?«
Nakon poduže stanke, Franjo pljesne rukama, otvori oči i sjedne. Kad joj se obratio, glas
mu je bio usiljeno vedar. »Ali, nema veze. Zakleo sam se kako s Vama neću nikad raspravljati o
politici.« Spustio je ruku na njezin obraz. »Neću brazdati ovo lijepo lice državničkim brigama.«
»Franjo, ali Vi možete sa mnom razgovarati. Naravno da sa mnom možete razgovarati o svojim
problemima. Ja želim znati što Vi...«
»Ne«, uzvratio je odjednom odsječnim glasom. Nikad još od njega nije čula takav ton. No
zatim se nasmiješio, kao da ga je poželio ublažiti. »Ne, ljubavi moja.« Glas mu je sada
bio prigušen, čak skrušen. Prstima joj je prešao po licu pa se spustio niz vrat do udubine između
ključnih kostiju. »Eliza, Vi ste sušta nevinost. Moj izvor dobrote.«
Sisi ga je gledala, pokušavala je pratiti njegove nagle promjene raspoloženja. Dok ga je
promatrala, primijetila je kako mu lice izgleda iznureno, nekako postarano. Razmišljala je o
19
Krimski rat-vojni sukob između Rusije i Osmanskoga Carstva (1853. 1856.) te osmanskih saveznika Velike
Britanije i Francuske (od 1854.) i Kraljevstva Sardinije (od 1855.) za prevlast na Balkanu, Dardanelima i Bliskom
istoku. Premda službeno neutralne, u rat su se na strani Osmanskoga Carstva uključile i Austrija i Pruska. U ožujku
1854. Francuska, Velika Britanija i Osmansko Carstvo sklopili su sporazum o ratnoj koaliciji. Austrija i Pruska ušle
su u sukob nakon zajedničke izjave (1854.) da prijelaz Rusije preko Dunava za njih predstavlja »Casus belli«. Tada
je Austrija, sporazumno s Osmanskim Carstvom, okupirala Vlašku i Moldaviju.
onom što je maloprije rekao. Ako je ona trebala biti njegov lijek za otrov, protuteža njegovim
tegobnim i mučnim danima je li bila u stanju za to?
»Molim Vas, Eliza«. Nagnuo se prema njoj pridržavajući joj bradu kažiprstom. Izgledao
je umorno, umornije no što se ona osjećala. »Molim Vas, dopustite da mi Vi budete utočište.«
Ona uzdahne. »Dobro, Franjo.« Uzela je njegovu ruku među svoje i poljubila mu prste.
»Razgovarajmo onda o nečemu drugom. O čemu biste voljeli razgovarati?«
On porazmisli. »O mom djedu«, reče i natoči im oboma još jednu čašu šampanjca.
»Vašem djedu?« Sisi će. »Kakav je bio Vaš djed?«
»Da samo znate kako je on bio dobar car, Eliza.« Franjo joj pruži napunjenu čašu. Njoj se
već vrtjelo u glavi, kao što joj se običavalo vrtjeti od vina. Pretpostavljala je kako su
ta kasnonoćna pića s mužem uzrok glavoboljama s kojima se budila svakog jutra.
»I on se zvao car Franjo. Mene su nazvali po njemu. Franz der Gute.«
»Franjo Dobri«, Sisi ponovi pridjev. »Kao što ćete i Vi biti jednog dana, u to sam
sigurna.«
»Bio mi je više otac nego djed. Sjećam se kad se razbolio.« Franjin je glas utihnuo,
izgledao je odsutno dok je zurio u zid preko puta. »Imao sam pet godina. Dvorski mu je
liječnik rekao kako smije samo piti čaj. I znate li što sam ja napravio?«
»Što?« Sisi se podbočila na lakat i nastavila ga slušati, kose razasute oko tijela.
»Rekao sam svojoj dadilji da ni ja neću ništa piti niti jesti, osim čaja. I držao sam se toga.
Pio sam samo čaj sve dok djed nije... preminuo.«
»Imali ste pet godina? Mili Bože. Koliko je to trajalo?«
»Samo nekoliko dana. Nasreću, svoju odanost nisam morao dugo dokazivati. Inače bi se
bila umiješala majka.«
Sisi ga je promatrala, prstima je makla pramen kose koji mu je pao preko očiju. »Sjećate
li ga se dobro, Franjo?«
»Da. Sjećam se kako bi došao u dječju sobu i gledao me dok bih se igrao sa svojim
igračkama vojnicima. Sjećam se kako bi me vodio ispred palače gdje bismo gledali
vježbanje carske straže. Kako mi je poklonio prvu vojnu odoru. Imao sam samo četiri godine.«
Sisi je razmišljala. Koliko se godina prije nje njezin muž počeo pripremati za ulogu cara?
»Sjećam se kako je jedne noći...« Franju je sad već ponijela priča, glas mu je bio
čeznutljiv od sjećanja. »Djed tog dana nije došao u dječju sobu. Mislim da je bio otišao u lov. Te
je noći trebao biti veliki bal. Ja sam plakao i plakao i govorio dadilji, grofici von Sturmfeder,
kako mi djed užasno nedostaje. I kako ne mogu otići na spavanje dok ga ne vidim. Dobra mi je
frau Sturmfeder pokušavala objasniti kako djed te večeri ima bal i kako ću ga vidjeti sutra. Ali ja
se nisam dao umiriti.«
»I što ste napravili?«
»Frau Sturmfeder me je zamotala u ogrtač i krišom iznijela iz dječje sobe u hodnik.
Odvela me je do lože ponad Redoutensaale, velike dvorane, i tamo sam stajao i gledao bal.
Sjećam se kako je majka divno izgledala s perjem u kosi i kako se djed činio veoma
dostojanstven u vojnoj odori. Sjećam se kako su dvorjani čekali u redu ne bi li mu
izrazili poštovanje. Sjećam se kako sam mislio... eto to je car.«
Franjo je zastao i progutao slinu. U tamnoj je sobi nastupila tišina. Nakon stanke, nastavio
je: »Katkad se, dan danas, osjećam kao taj mali dječak koji sve to gleda odozgo. Zastrašen. Kao
da je pravi car negdje drugdje, a ja ga samo zamjenjujem.«
Sisi uzdahne, razmišljala je što odgovoriti Franji. Željela mu je reći kako je taj osjećaj
posve razumljiv. Da se ona osjeća isto, još od dana kad ju je zaprosio. Da je on samo čovjek,
premda se od njega očekivala nadčovječnost. Taman kad je otvorila usta i htjela zaustiti, on
progovori.
»No znam da je glupo što se tako osjećam jer ipak je Bog izabrao mene da budem car.«
Rekao je to ravnodušnim tonom. A kad ju je pogledao, u plavim očima više nije bilo sjene,
ponovno je vladao sobom.
Je li se Sisi s tim slagala? Nije bila sigurna. Sofija je, bez sumnje, tako mislila. I svi drugi
u Beču. Ali, ako su kraljevi vladali božanskim pravom, kako su onda tako lako mogli
biti svrgnuti?
»O, Eliza, moja divna nevjesto.« Nagnuo se i poljubio je u čelo, ovoga puta nježnije.
»Kad o nečemu duboko razmišljate, onda Vam se lice namršti. Gdje ste otišli? O čemu mislite?«
Iz nekog razloga koji nije mogla objasniti ni njemu ni sebi, nije mu odgovorila.
On joj se približi i upitaju: »Jesam li vas opteretio svojim brigama?«
»Ne, dragi, naravno da niste«, uzvratila mu je s nevinim smiješkom. »Samo mislim o
tome koliko Vas volim.«
Sisi je pod plahtama osjetila kako se penje na nju. Dok ju je ljubio, postalo je očito da je
želi. Sisi je znala da dobra supruga ne bi trebala poticati muževa pretjerana očitovanja fizičke
ljubavi. Da, trebala je udovoljiti njegovim potrebama. Ali nije ih trebala poticati. Svakako nije
bilo uputno uzvraćati mu jednakom žudnjom.
No ona je to pravilo prekršila. Cijele je dane bila odvojena od njega, a svaki je njihov
zajednički trenutak bio narušen prisutnošću drugih. Ti su dragocjeni sati bili jedino vrijeme kad je
Franjo bio samo njezin. U tim su trenutcima, konačno, komunicirali jezikom koji je bio samo
njihov. U tami noći, Sisi je znala da Franjo ne želi nikog drugog doli nju. I zato se podavala
njegovim poljupcima znajući kako joj time, barem fizički, da je do znanja koliko je voli.

Unatoč žaru s kojim je uživala u zajedničkim noćima, Sisi je morala priznati kako je
njihov supružnički čin ostavlja pomalo razočaranom. Uvijek je počinjao dobro. Sviđalo joj
se kako ju je Franjo gledao kad bi joj se pridružio u krevetu. Kako ju je ljubio. Kako se činio
opčinjen njome.
Ali, kad bi bilo gotovo, ona nije osjećala kako je njezina žudnja utažena, već, naprotiv, još
više produbljena te bi ga stoga nukala da nastave voditi ljubav. Što je točno tražila, nije znala.
Znala je samo da njezino tijelo i dalje čezne biti sjedinjeno s muževim i da je, nakon što bi se on
zadovoljio i tako brzo odmaknuo, nju mučilo nezadovoljstvo. Neka neispunjena čežnja. S tim je
osjećajem tonula u san, znajući da će njegova strana kreveta biti prazna prije no što se probudi.
Kako je medeni mjesec odmicao, Sisi je u Franjinu ponašanju zamjećivala promjene koje
su se događale iz noći u noć. Nakon što bi se zadovoljio, maknuo bi se na kraj
kreveta ispričavajući se umorom, a katkad i glavoboljom. Odjednom bi, tog trenutka, postao
drukčiji. Ona bi posegnula za njim, upitala ga nije li ga čime uvrijedila na što bi se on
redovito nasmiješio i rekao: »Naravno da niste, mila.« Ali, bio je nekako drukčiji. Drukčiji od
onog smjernog, nježnog, zainteresiranog ljubavnika kakav bi bio na početku večeri, kad bi došao
u njihovu sobu i u njihov krevet.
Nakon nekoliko takvih tjedana, Sisi je postala ozlojeđena. Laxenburg se više činio kao
kazna negoli medeni mjesec. Sisi se sve teže susprezala od odgovora Sofiji kad bi joj
ova, nepozvana, savjetovala kako se odjenuti. Mrštila se kad bi njezina teta i grofica Esterhazy
izmjenjivale dvorske tračeve spominjući nepoznate ljude i skandale koji je nisu
zanimali. Franjina joj je odsutnost postajala nepodnošljiva. Bjesnila je u sebi Sofija joj uporno
nije dopuštala da jaše, već je zahtijevala da se njih tri zajedno zabave čime drugim.
Sisi je bilo dosadno premda joj je svaka minuta bila isplanirana. Bila je usamljena premda
stalno u društvu tete i grofice Esterhazy. Začudila se samoj sebi kad se poželjela vratiti u
Hofburg, makar samo zato da promijeni okolinu. Tamo bi se barem mogla iskrasti u carsku
konjušnicu, osedlati Blume ili Dijamant i pobjeći u obližnje šume.
Franjo joj je bio rekao kako će Laxenburg biti njezin odmor — bijeg od dvora i prilika za
opustanje. Ali kakav je to bio medeni mjesec kad nije viđala svog muža. Svakog je dana, prije pet
ujutro, odlazio svojim ministrima i papirima. Navečer, nije se vraćao dok nije trebalo sjesti za
stol, za užurbanu večeru s ostalima. Uvijek se ispričavao politikom, nikad nije objašnjavao više
od toga.
Koliko god ju je to zabrinjavalo, Sisi se nadala da će se prilike poboljšati kad se vrate u
Beč. Tamo će se Franjo, na kraju krajeva, osjećati kod kuće. I tamo neće biti udaljena od njega
cijeloga dana. Molila ga je da ju povede sa sobom u glavni grad. Naposljetku, on je pristao i tako
se njihov medeni mjesec priveo kraju.
»Požurimo s tim.« Sisi je gledala u Agatu koja je razvrstavala odjeću iz njezinih kovčega
iz Laxenburga. »Voljela bih da to zgotovimo prije no što dođe grofica Esterhazy. Vidi li ona da
raspremaš, zahtijevat će da ostane i nadgleda te.«
Sisi se, kao i ostatak dvora, bila vratila u Beč, u ljetnu rezidenciju, palaču Schonbrunn.
»Gdje biste željeli da ih stavim, carice?« upita Agata i pokaže par kožnih rukavica.
»Daj mi ih«, dobaci Sisi te strpa rukavice u džep. Kasnije je kanila jahati.
»Želite li da se pobrinem i za ove papire, carice?«
Sisi se okrene prema svom stolu od ružina drveta na kojem je stajala hrpa pošte. Većina je
toga stigla od europskih vladarskih obitelji i plemstva: želje za lijepo vjenčanje, blagoslovljeni
brak, dom pun djece. Pisma na koja je ma koliko joj to mrsko bilo morala odgovoriti. No na dnu
hrpe bila su dva pisma kojima se obradovala.
»Ludvig!« 20 Sisi se nasmiješila kad je to ime izgovorila naglas, prepoznavši rukopis svog
bratića. Ludvig je bio nekoliko godina mlađi od Sisi, također iz Bavarske gdje je bio princ.
»O, tako mi je drago dobiti vijesti od Ludviga.« Sisi uzdahne. »Ljeti ga se uvijek sjetim.«
Ludvig joj je bio srodna duša, još iz doba djetinjstva. Često je ljeta provodio kod njih u Possiju.
Drugo je pismo stiglo od Helene, a u njemu je vjerojatno do detalja opisivala povratak iz
Beča, kao i druge novosti iz doma. Sisino je srce zatreperilo od radosti. »Agata, vijesti
od Ludviga i Nene. Možeš li sama složiti to što je ostalo u kovčegu, voljela bih se posvetiti
pismima.«
»Naravno, Vaše Visočanstvo.« Agata je kimnula, prebirući po hrpi svilenih marama.
»Dobro. Onda ću ova pisma odnijeti u radnu sobu i pronaći herr Lobkowitza da mi
pomogne pri odgovorima.« Sisi je skočila s kreveta. Potražila je svoje papuče, zavirila
ispod kreveta.
»Agata?«
»Hmm?« Sluškinja je do lakata bila u svili.
»Agata, gdje su moje papuče?« Sisi je čučnula pokraj kreveta, a kad je zavirila ispod
njega, korzet joj je pritisnuo trbuh. »Crvene, baršunaste, koje sam donijela iz Possija?«
Agata svrne pogled te se odjednom zagleda u kovčeg pred sobom.
Sisi stisne vjeđe nakon svih tih godina provedenih sa sluškinjom, znala je pročitati govor
20
Ludvig - Ludvig II. Oton, bavarski kralj (1845. 1886.), vladao je od 1864. U Austro-pruskom ratu 1866. bio je na
strani Austrije, u Francusko-pruskom ratu (1870. 1871). na strani Pruske. Pristao je na ujedinjenje Bavarske u
Njemačko Carstvo. Podupirao je kulturu i umjetnost. Prijateljevao je s njemačkim skladateljem Richardom
Wagnerom (1813. — 1883.); u bavarskom gradiću Bayreuthu dao je 1872. izgraditi kazalište namijenjeno isključivo
izvođenju Wagnerovih djela. Kazalište (Festspielhaus) je dovršeno 1876. i ubrzo je postalo mjesto Svečanih igara,
jednog od najpoznatijih glazbenih festivala na svijetu.
njezina tijela. »Agata što je bilo? Gdje su papuče?« a No sluškinja je tvrdoglavo, nepopustljivo
šutjela. Upravo tada, u sobu uđe grofica Esterhazy, u rukama je nosila još pisama na koja je
trebalo odgovoriti. Sisi je stisnula čeljust, no na groficu se gotovo nije ni obazrela a i dalje je
zurila u sluškinju. Tada joj tiho ponovi: »Agata, što je bilo?
„Pitam te gdje su moje papuče jesi li ih vidjela kad si raspremala stvari?«
»Papuče?« nepozvano se ubaci grofica Esterhazy. »Misli li Vaše Visočanstvo na one
pohabane crvene... nazuvke?«
»Da«, uzvrati Sisi pa ustane gledajući groficu u oči. »Papuče koje mi je otac poklonio za
moj petnaesti rođendan one koje sam donijela iz i. Possenhofena.«
»Da, znam na koje mislite«, grofica će pogleda uperena u Sisi.
»U tom slučaju«, nastavi Sisi osjećajući razdraženost, »znate li možda gdje su nestale?«
»Nadvojvotkinja mi je naložila da ih... uklonim.«
Sisi je osjetila kako joj srce ubrzava, no prisilila se ostati mirna. »Da ih uklonite?«
»Da ih bacim. Rekla mi je to kad sam spremala Vaše stvari iz Laxenburga.«
Sisi polako priđe grofici Esterhazy. »A zašto bi Vam ona naložila takvo što?«
Grofica pokaže na jedan od debelih svezaka na Sisinu noćnom ormariću, naslovljen
Službeni naputci za unapređenje Njezina Kraljevskog Visočanstva, Najmilostivije princeze
Elizabete.
»Zasigurno je Vaše Visočanstvo dosad već pročitalo upute o papučama.« Grofica podigne
jednu obrvu, razvukavši usne u udvornički smiješak.
»Molim Vas, budite tako ljubazni pa mi osvježite pamćenje, grofice Esterhazy, što ta
knjiga kaže o papučama?«
»Da, svakako.« Grofica nije uzmaknula već je pred sobom ispreplela svoje duge prste.
»Dvorski protokol nalaže da carica ne nosi par papuča više od jednog puta.«
»A zastoje tomu tako?«
Grofica se kratko zahihoće. »Pa jer bi se zaprljale, naravno. Caricu se ne smije vidjeti u
prljamm papučama! Nadvojvotkinja misli da sada, kada je medeni mjesec završio, trebate početi
poštovati dvorski protokol. Vi ste, na kraju krajeva, uzor cijeloj palači.« »Grofice Esterhazy«,
Sisin je glas bio na rubu suza, ali nije htjela pokazati slabost pred ženom koja se potajno
izrugivala i podsmjehivala drugima. »Molim Vas, ispričajte me, grofice Esterhazy. Željela bih se
odmoriti. Možete ići.«
Grofica se pokloni, usana i dalje izvijenih u smiješak. »Kako Vi želite, Vaše
Visočanstvo.« Onda se polako okrene i uputi prema vratima. »Zatrebam li Vašem Visočanstvu,
sjedit ću s groficama Paulom i Karolinom ispred Vaših vrata.«
»Da, znam.« Sisi se prisili nasmiješiti premda je ton njezina glasa bio daleko od srdačnog.
Čim je grofica Esterhazy izašla, Sisi otrči do kreveta, baci se na nj, a lice zagnjuri u
jastuk. Oči su je pekle od suza gnjeva. Ono što joj je gotovo jedino preostalo iz prijašnjeg života
— i to je otišlo! Bez njezina dopuštenja i znanja.
»Oprostite mi, Vaše Visočanstvo«, Agata joj se obrati blagim glasom i približi krevetu.
»Kanila sam Vam reći. Uistinu jesam. Ah nisam ugrabila priliku ostati s Vama sama u spavaćoj
sobi. Ta... žena... je stalno ovdje, s nama.«
Sisi se okrene i pogleda u sluškinju. »O, Agata, znaš koliko sam voljela te papuče. Nosila
sam ih po cijelom Possiju.«
»Znam«, uzvrati joj Agata. I njoj su se oči caklile od suza.
»I sve to zbog nekoga glupog pravila. Što je koga briga koliko sam puta obula svoje
papuče?«
»Znam, Vaše Visočanstvo.« Agata ispruži ruku i prekrši pravilo uzme Sisi za njezinu.
Sjela je na rub kreveta. »Ali Vi se sada ne smijete tako uzrujavati.«
»Sada mi užasno nedostaje dom«, plakala je Sisi držeći Agatu za ruku.
»Naravno, Sis... — carice. Ali, molim Vas, nemojte tako plakati. To Vam ne čini dobro.
Ne u Vašem stanju.«
Sisi se zagleda u sluškinju i učas prestane plakati. Obriše obraze.
Sluškinji se lice već tamno rumenjelo. »Vaša Milosti, pa zasigurno ste primijetili...?«
Agata zastane.
»Primijetila što?« Sisi joj se približi.
»Vaša Milosti«, Agata obori pogled, »ovog mjeseca niste krvarili.«
Sisi zastane i porazmisli. Kada je zadnji put imala mjesečnicu? Onda zaključi da se ne
sjeća. Otkako je stigla u Beč imala je toliko posla da to nije ni primijetila.
»Imaš pravo, Agata.« Sisi se zbunjeno namršti.
Agatine se usne rašire u osmijeh, a obrazi joj poskoče kao dvije rumene jabuke. »Carice,
Vi nosite dijete.«
»Dijete?« Sisi dahne i rukom pokrije otvorena usta. »Ali, tek smo se vjenčali.« Naravno
da su Franjo i ona od vjenčanja redovito obavljali bračne dužnosti. Osim toga, primijetila je da su
joj grudi osjetljivije, no to je bila pripisala korzetu koji ju je stezao do boli. Ali trudna, već? Ta ju
je pomisao prenerazila. Ipak, svoju ushićenost nije mogla zanijekati.
»Dijete?« ona ponovi, kao da potvrđuje svoje stanje. »Agata, trudna sam... rodit ću
Franjina nasljednika!« Sisi se nagne i privuče Agatu u zagrljaj. Obje se stadoše smijati,
zanemarivši svaki protokol.
»Dijete«, Sisi je ponovila kimajući. Stavila je ruku na ravan trbuh gdje ono još ničim nije
odavalo svoje postojanje. Ali negdje unutra, raslo je Franjino dijete. Možda dječak, sljedeći car
Austrije.
»O, Agata, tako sam sretna. Zaboravi papuče. Zaboravi pisma koja moram odaslati u
Englesku i Češku i Prusku. Moram smjesta pisati mami i Heleni!« Skočila je s kreveta i potrčala
do stola, ushićena vijestima koje će podijeliti sa svojom obitelji u Bavarskoj. Možda će se mama
vratiti na dvor kako bi joj pomogla za vrijeme trudnoće i poroda.
Stajući za stolom, Sisi je na brzinu pisala: »Najdraža mama, uzbuđena sam jer ćete Vi
prvi doznati da...«
U tom trenutku Sisi nešto sine i ona prestane pisati. »Agata?«
»Da, carice?«
»Agata, kako si znala da sam... da sam noseća?«
Agatin je izraz lica potvrdio ono čega se Sisi pribojavala.
»Zna li ona... i drugi?«
Sluškinja se potulji. »Carice, jako mi je žao.« Izgledala je slomljeno. »Grofica Esterhazy.
Ona je svakog jutra ulazila i njuškala uokolo čim biste Vi otišli na doručak. Rekla sam joj da se
ne zamara posteljinom, da je to moj posao jer sam sobarica. Ali ona bi uvijek našla načina da uđe
u sobu. Stalno je govorila da ima nekog posla... u vezi s dvorskim protokolom.«
»Znači, ona je provjeravala moje plahte?« Sisi je škrgutala zubima pokušavajući ostati
mirnom. Natjerala se usporiti puls koji je brzao. »Nisi ti kriva, Agi. To sam mogla i očekivati.«
Sisi dohvati papir koji je bio pred njom pa ga raspara u dva brza, ljutita pokreta. Neće dopustiti
da je to uzruja, ne sada kad je imala toliko razloga za radost. »Promjena plana.«
Sisi na brzinu nešto napiše i preda to sluškinji. »Pobrini se da se ovo dostavi caru. Neka
me potraži u carskoj kapelici. Smjesta se idem pomoliti za svoje dijete. Reci mu da odmah dođe.«
»Dobro, carice.«
Sisi je zgrabila svoju krunicu i molitvenik te krenula iz sobe. Prije toga, pogledala se u
zrcalu i natjerala se nasmiješiti. Izgledala je umorno, da. Možda je to umišljala, no činilo joj se
kako joj lice blista, kako su joj medne oči poprimile topli sjaj. Imat će Franjino dijete. Zasigurno
će ih ono zbližiti onako kako je čeznula. Zasigurno će Franjo biti zadovoljan svojom
izabranicom, saznavši kako brzo je zanijela. Nije se više zamarala znatiželjnim
dvorskim damama u ovom će ona i Franjo biti zajedno. Sklopila je ruke i nasmijala se, zahvalivši
Bogu na tako divnim vijestima.
U predsoblju su sjedile njezine dvorske dame, zaboravljeni su im vezovi ležali u krilu.
Nekoliko je stražara bilo u blizini pa ih je Sisi zatekla u uobičajenim dvorskim
aktivnostima: ogovaranju i flertanju.
Grofica Esterhazy, Paula i Marija pozorno su ustale čim je Sisi izašla iz sobe. Karolina
Lamberška je ostala sjediti te je šapnula stražaru do sebe: »Nikad ne bih bila s
ruskim ljubavnikom smrad votke izaziva mi mučninu.«
»Onda dobro, jer ju ja ne pijem«, stražar je odvratio Karolini.
Grofica Esterhazy pročisti grlo na što se njih dvoje prestanu šaliti, a stražar zauzme
pozorno držanje.
»Vaše Visočanstvo«, reče grofica Esterhazy, a sve četiri dame obore pogled s dobro
uvježbanom, premda ne i posve iskrenom, poniznošću.
Sisi prekriži ruke pa ih spusti i namjesti carsku pozu. »Dame, ja idem u habsburšku
kapelicu. Pomolit ćemo se za Njegovo Visočanstvo cara.«
Karolina Lamberška, smeđo kosa dama sklona ogovaranju, i Paula Bellegarde, mršavica
pepeljasto plave kose, izmijene značajne poglede. Grofica Esterhazy, koja im je po godinama
mogla biti majka, sveznajuće se naceri. Jedino je mađarska grofica Marija Festetics svijetlim
očima diskretno gledala u pod. Sisi si napomene kako je Marija možda jedina osoba kojoj može
vjerovati među svojim dvorkinjama.
»Kako Vi želite, gospo«, Karolina kimne sladunjavo se smješkajući. »A kako se Vaše
Visočanstvo osjeća jutros?«
Sisi protrne. Grofica Esterhazy im je zasigurno rekla. Sve su dvorske dame znale da ona
nosi Franjino dijete. A to je pak značilo kako za to posve sigurno znaju i stražari. Agata joj je
otvoreno rekla da prostorije za služinčad bruje od vijesti.
Zar nemaju nimalo privatnosti? Zar će njezin muž i ona biti zadnji koji će doznavati
pojedinosti iz vlastitog života?
Sisi čvrsto uhvati nabore svoje haljine i, zadržavši pribranost, reče: »Krenimo.« Povela je
svoje dame kroz palaču, prema obližnjoj crkvi. Tik za njima, išla je i njezina carska straža. Tog je
toplog dana u tihoj, kamenoj kapelici bilo hladnije nego vani. Crkva je bila prazna, u nju je
bilo dopušteno dolaziti samo članovima kraljevske obitelji. Pod kupolom, mramorni su zidovi bili
oslikani prizorima iz života svetaca, kao i neupadljivim podsjetnicima na veličajnost i moć
Habsburgovaca. Unutra se miris tamjana Sisi učinio jačim nego inače, čak odbojnim, i tada se
sjetila majčinih riječi kako je u trudnoći žena osjetljivija na mirise.
Sisi umoči prste u svetu vodu i prekriži se, a zatim klekne na škriputavu, baršunom
podstavljenu klupicu ispred oltara. Ona prinese krunicu usnama i poljubi križ te
počne zahvaljivati Bogu na djetetu koje je nosila. Iz glavne su lađe crkve dopirali prigušeni zvuci
orgulja na kojima je orguljaš vježbao za podnevnu misu. Glazba je Sisi uljuljala u
mirnu, spokojnu molitvu. O, kako će joj se život promijeniti kad rodi nasljednika habsburške
loze! Koju je sreću imala pa je zanijela tako brzo! Ona, koju je njezina teta toliko puta upozorila
na prokletstvo jalovosti.
Ubrzo su Sisi u molitvi omela šaputanja koja su dopirala iz klupa iza nje. Ona se okrene
pa Karolini i Pauli dobaci ljutit pogled. Njih dvije na to spuste glave i zamuknu. No, nije prošao
ni trenutak, a već su se ponovno hihotale.
»Dame?« Sisi se okrene te im se obrati glasom u kojem nije uspjela prikriti razdraženost.
»Ako se ne kanite moliti, onda vas molim da uzmete ovu novčarku i podate milostinju prosjacima
pred vratima. Ometate me.«
»Molit ćemo se, Vaše Visočanstvo.« Karolina spusti glavu pretjerano hineći pokajanje.
»Oprostite, Vaša Milosti.« Paula napravi isto. Sisi izmijeni pogled s Marijom koja se
činila jednako uvrijeđena njihovim ponašanjem, kao i Sisi.
»Elizabeta!« Domalo ju je još jedan glas prenuo, no ovaj je bio poznat i dobrodošao.
Franjo je banuo kroz sporedna vrata; čulo se kako mu vojničke čizme odzvanjaju u
hladnoj, kamenoj crkvi.
»Elizabeta, došao sam čim sam primio Vašu poruku. Je li istina?« Franjo je zadihano
požurio prema njoj, a Sisi mu se ustala u susret.
»Vaše Veličanstvo.« Ona se pokloni pred njim, kao što je bila naučena pozdraviti muža u
javnosti.
»Oh, niste sami ovdje.« Franjo je zastao opazivši četiri pratiteljice u klupama iza Sisi.
»Grofice.« Franjo je svaku pozdravio pristojnim smiješkom. Karolina i Paula hihotale su Sisi iza
ramena. »Vaše Veličanstvo.« Četiri su se dame zajedno poklonile iza svoje kraljice. Ona se tada
okrene i zamijeti kako su Karolina i Paula izmijenile značajan pogled. Sisi se ta njihova bliskost u
ophođenju ponovno učinila krajnje neumjesnom gledale su njezina muža ravno u oči, krišom se
pogledavale i smješkale, pretpostavljajući valjda da Sisi to ne opaža.
Uto se Franjo okrene svojoj supruzi i zaokupi njezinu pozornost. »O, Elizabeta, ne hajem
tko će čuti. Je li istina?« Položio je ruku na Sisin trbuh zagledan u nju s nepokolebljivom nadom.
»Istina je.« Sisi spusti svoju ruku na njegovu. U tom je trenutku osjećala jedino žuljanje
korzeta ispod slojeva odjeće. Ipak, nagnula se i šapnula: »Imat ćemo dijete.«
Franjo se oglasi pokličem koji je više pristajao bojnom polju nego tihoj kapeli. Sisi se
morala nasmiješiti njegovom oduševljenju. Bez upozorenja, on se nagne i podigne suprugu u
naručaj pa ju zavrti u kapeli. »Dijete! Nasljednik!«
Sisi se pobojala kako vijesti nisu čule samo dvorske dame, već i svi drugi u središnjoj lađi
crkve. »Franjo«, ona ga prekori, no glas joj je bio popustljiv, čak i blag. »Franjo, spustite me.«
»Nije nam dugo trebalo, zar ne? Bože dragi! Nema sumnje da sam izabrao pravu nevjestu,
nisam li?« Franjo se okrenuo prema ulazu u crkvu, a Sisi se, kad je u crkvi ugledala
grofa Grimnea i stražare, zarumenjela do ušiju.
»Franjo, molim Vas«, Sisi ponikne očima.
»Neću se sramiti ovoga!« On klikne i na Sisine usne utisne dugi, besraman poljubac.
I premda je takvo očitovanje bilo neprimjereno, pogotovo u crkvi, Sisi svom mužu nije
zamjerila javno pokazivanje osjećaja. Dobro, pomislila je. Neka te blebetuše vide koliko je moj
muž zaljubljen. Možda će mi ukazati malo više poštovanja kad vide koliko car obožava svoju
caricu. A grofica Esterhazy bi mogla i o ovome ćeretati nadvojvotkinji.
No uto se, kad je u malu crkvu nahrupila druga skupina, Franjo odjednom odmakne.
»Krenula sam čim sam mogla.« U kapelu je utrčala Sofija, ruski poslanik Petar
Mejendorf, pa ministar barun von Bach te još nekoliko slugu u livrejama. »Bila bih došla ranije,
čim sam bila saznala.« Sofija je zadihano puhala. »No Mejendorf je Bacha i mene izvještavao o
zadnjim događajima u Peterburgu. A onda nisam bila sigurna gdje ću vas naći. No nema veze.
Sada sam tu i čula sam vijesti!« »Čuli ste za Elizabetino stanje, majko?« upita je Franjo,
srdačno nasmiješen. »Nisu li to divne vijesti?«
»Uistinu divne!« Sofija sklopi ruke okićene prstenjem i nasmiješi se sinu. »Bravo, Franjo.
Ispunili ste svoju dužnost. A i Vi.« Sofija pogleda u nećakinju. »I Vi ste napravili
svoje, naravno.«
»Vrlo ste ljubazni, teta«, uzvrati joj Sisi s usiljenim smiješkom, premda bi se radije bila
namrštila.
»Koliko ste... Kad mislite da se to dogodilo?« upita Sofija hineći da ne zna, no Sisi je vrlo
dobro znala kako je Sofija provjeravala plahte i posve sigurno znala odgovor.
»Tek mjesec dana, ne može biti dulje«, ona će. Sisi je pristala na tu igru koliko zbog
Franje, toliko i zbog sebe same.
Nije htjela otkriti Sofiji koliko zna o njezinim spletkama.
»Onda ste još u vrlo ranom stadiju. I vrlo rizičnom. Morate se jako paziti. Franjo, moramo
se dobro pobrinuti za Vašu caricu.«
»Doista.« Franjo obgrli Sisi oko struka i poljubi je u vrat.
»Franjo Josipe!« podvikne Sofija. »Zar Vas moram podsjetiti da smo u javnosti, u kući
Božjoj! I da je takvo ponašanje krajnje neprimjereno?«
»Oprostite.« Franjo spusti ruke i ostavi ih u tom položaju odmaknuvši se od supruge.
Sofija naškubi usta gledajući u sina i snahu. »Da, Franjo, žao mi je što Vas prekidam u
ovako radosnom trenutku, no dobili smo odgovor od ruskog cara, kao i odgovor koji smo čekali
iz Mađarske.«
»I?« upita Franjo čiju pozornost odjednom više nije zaokupljala supruga. »Tko je poslao
odgovor iz Mađarske?«
»Grof Andrassy.« 21 Sofija je ime izgovorila takvim glasom da je Sisi bilo jasno kako taj
grof Andrassy, tko god on bio, nije omiljen na bečkom carskom dvoru.
»I što je naš dragi prijatelj Gyula Andrassy rekao? Je li bio razborit?« upita Franjo.
»Odgovor Gyule Andrassyja bio je nerazborit koliko i on sam«, uzvrati Sofija i odmahne
glavom.
»Drugim riječima, odgovor je: Ne«, zaključi Franjo. Sofija kimne. »Jutros sam o razvoju
situacije razgovarala s Mejendorfom i Bachom.«
»Tko je Gyula Andrassy?« upita Sisi.
I Sofija i Franjo pogledali su je kao da su već bili zaboravili na nju.
»On je, hm...«, Franjo svrne pogled s majke na Sisi, valjda zbunjen njezinim pitanjem.
»Andrassy je Mađar.«
»Nije važno, Elizabeta«, Sofija stane između njih. »Ali Franjo, Vi biste se sada s nama
trebali vratiti na Vijeće gdje ćemo raspraviti o daljnjim mjerama. Ako ste...«, sada Sofija pogleda
u Sisi, »ako ste ovdje obavili što ste imali, naravno.«
»Da, obavili smo. Svakako moramo sazvati ministre i smjesta razgovarati o mađarskom
pitanju.« Franjo uzme Sisi za ruku i brzo je poljubi. »Ljubavi, vidjet ćemo se kasnije?« S tim
riječima on krene iz crkve.
»Ne znam, hoćemo li?« Sisi je gledala za njim obeshrabrena srca jer je njezin muž već bio
nakrivio glavu i pozorna lica slušao što mu je majka prijeko šaputala. Ona je ostala stajati u
kapeli, bez riječi, pod budnim okom svojih dama.
Sisi se okrene prema njima, nakašlje se i zapovjednim tonom reče: »Mi ćemo se nastaviti
moliti.«
Ona ponovno klekne ispred oltara i sklopi oči, no misli joj više nisu smjerale k

21
Andrassy — Gyula Andrassy, st. (1823. — 1890.), mađarski grof i političar, tvorac Austro-ugarske (1867.) i
Hrvatsko-ugarske nagodbe (1868.). Kao austrougarski ministar vanjskih poslova (1871. 1879.) jedan je od glavnih
organizatora Berlinskoga kongresa (1878.); proveo je austrijsku okupaciju Bosne i Hercegovine, a s Bismarckom je
sklopio austro-njemački savez (1879.).
božanskom. Što je osjećala dok je gledala kako Franjo i Sofija naginju glave i hitro odlaze?
Možda ljubomoru? Kako i ne bi, kad je bilo toliko toga što joj Franjo nije dopuštao da
zna, dok je to isto rado dijelio s majkom i ministrima.
Ali ne, u tom je trenutku Sisi osjetila kako je tišti nešto snažnije od ljubomore. To što je
osjećala bila je usamljenost. Hladna je i neumitna činjenica bila kako je, čak i u društvu, bila
posve sama.

Sisi je bila razočarana jutarnjim sastankom u kapeli, no Franjo joj je sve to, pa i više,
nadoknadio kad joj se te noći pridružio u spavaonici.
Vodili su ljubav, dugo i nježno, a Franjo ju je svakim svojim poljupcem podsjećao koliko
je voli. Drugi su možda bili upućeni u politička i vojna pitanja, ali samo je Sisi s njim dijelila
najintimnije trenutke. Samo mu je ona svake noći donosila žarki užitak. Sada je bio s njom;
njegovo tijelo, njegovi otkucaji srca, dokazivali su joj da je njezin i ona se uz njega ljubomorno
pripijala.
»Volim Vas, Eliza«, prošaptao joj je u uho, gotovo plačna glasa.
»I ja Vas volim, Franjo.« Ona je jagodicama prstiju prešla po mekanoj koži njegova vrata
te se zadržala na ožiljku koji mu je ostavila oštrica nakon pokušaja ubojstva.
»Mislite li da u cijeloj Europi postoji još jedan car koji voli svoju caricu kao što ja volim
Vas?« Franjo ju je sada gledao smireno.
»To nipošto nije moguće.« Sisi mu se nasmiješila. Na lice joj je pao pramen kose koji je
on nježno odmaknuo.
»Znate li koliko Vas obožavam, Eliza?«
Ona mu nasloni glavu uz vrat i sklopi oči. »Možda ne koliko ja volim Vas.« Te su je riječi
zaboljele premda ih je izgovorila ona sama; prestravila ju je pomisao da je to možda istina. No
Franjo se na to samo nasmijao.
»To je nešto o čemu ne morate brinuti, draga.«
»Zar stvarno?« ona ga upita osjetivši očajanje u svom glasu. Htjela ga je i upitati: Zašto se
onda osjećam tako daleko od Vas? Zašto mi ne želite reći ništa o svom poslu? Zašto dopuštate da
drugi stanu između nas? Zašto moram čekati cijeli dan da vas vidim?
Prije no što je uspjela ta pitanja reći naglas i izraziti brige koje su joj ležale na srcu
prijeteći da će je ugušiti, on prozbori. Zvučao je kao da time završava razgovor.
»Popijmo šampanjca. Moramo proslaviti.« Pritisnuo je zvonce na noćnom ormariću. Na vratima
se pojavio sluga u debeloj, vunenoj livreji, premda su bili usred ljeta, i poslušao carevu narudžbu.
Nekoliko munuta kasnije, vratio se s ohlađenom bocom i dvije čaše.
Franjo nalije piće u čaše. »Našem djetetu«, nazdravi.
»Uistinu«, složi se Sisi.
»Ovom, i mnogim drugima.«
»Za početak prebrodimo prvu trudnoću i porođaj«, uzvrati Sisi nasmijavši se muževom
zanosu. »Jeste li uzbuđeni što ćete postati tata, Franjo dragi?«
On srkne iz čaše i usputno slegne ramenima. »Naravno. Svaki car treba imati
nasljednika.«
»Da.« Sisi se podboči i nagne prema njemu. »Ali biti otac? Posjesti svoje dijete na
koljeno? Gledati kako naše djetešce raste?«
Franjo nakrivi glavu i na trenutak utihne. Napuhao je obraze, a zatim polako izdahnuo.
»Pa nisam baš mnogo razmišljao o posljedicama ovog što činimo.«
Sisi se morala nasmijati. »Možda je došlo vrijeme da počnete razmišljati.«
 »Ne brinite za to, ljubavi moja«, uzvrati Franjo pa nagne čašu kako bi otpio veliki gutljaj.
»Imat ćete svu pomoć na raspolaganju. Našem malom princu neće ništa nedostajati.«
»Ne brinem se, Franjo.« Sisi je stavila ruku na trbuh. Pod tankim ga je plahtama mogla
odmah opipati, nije nosila steznik. »Više se tome radujem.«
»Kako ćemo nazvati dijete?« upita Franjo dok je prstom prelazio po njezinoj ključnoj
kosti. Sisi je razmišljala o tom pitanju uživajući u njegovom dodiru.
»Bude li dječak Franjo, naravno.«
Franjo se nasmiješi i otpije malo šampanjca. »A bude li djevojčica?«
»Bude li djevojčica, hoćete li se ljutiti na mene?« Sisi pogleda u muža.
»Naravno da neću, Eliza.« Franjo se nasmiješi i poljubi je u vrh nosa. »Bude li djevojčica,
uživat ću nastojeći da drugi put bude dječak. I još mnogo njih.«
Sisi se taj odgovor svidio. Bilo je lijepo čuti da joj barem on neće zamjerati, premda je
bila sigurna da će svekrva za to naći načina. »Bude li djevojčica, imam ideju«, reče ona.
»Koju?«
Sisi sjedne i u trenutku kad su plahte otkrile njezino nago tijelo, ona osjeti sram. No kad je
vidjela s kojom je predanošću gleda muž, odoljela je želji da se pokrije. »Evo, zašto smo mi
zajedno? Što nas je spojilo?«
»Vaša ljepota«, odgovori Franjo. »To što sam Vas htio oženiti čim sam Vas ugledao.«
»Ne.« Sisi se smijuljila i odmicala njegovu nestašnu ruku. »Kako smo se upoznali?«
»Moja je majka za to odgovorna. Ona mi je rekla da pozovem Vas i Helenu. Znači,
predlažete da se zove Sofija?«
»Ne baš«, Sisi se nije htjela namrštiti, no nije si mogla pomoći. Ona zastane pa reče:
»Moja sestra. Helena je razlog zašto smo se sreli.«
»Helena?« Franjo je pokušavao pratiti njezine misli. »Voljeli biste djetetu dati ime
Helena?«
Sisi kimne.
»Helena«, on ponovi. »Helena Habsburg-Lothringen, austrijska princeza.« Načas je
razmislio. »Sviđa mi se.«
»Doista?«
»Mislim da je to sjajna ideja.« Ponovno ju je poljubio u vrh nosa i privukao k sebi. Ona je
naglas ponovila ime, a onda se prepustila njegovim nezasitnim poljupcima.

Sisi je znala da bi za carevu suprugu bilo gotovo bezbožnički poželjeti išta drugo doli da
rađa jednog za drugim bucmaste dječake, no nije mogla zanijekati kako, u sebi, ona priželjkuje
djevojčicu. Djevojčicu s Franjinom kestenjastom kosom i plavim očima. Djevojčicu koju bi
odijevala u čipku i til. Malu lutku koju bi Franjo obožavao u to je Sisi bila sigurna. Nije sumnjala
kako će Franjo biti posvećen i privržen otac. A hoće li ona biti strpljiva kao stoje bila
njezina mama? Da, bit će, uvjeravala se. Njezina će kći i ona biti najbolje prijateljice, uzor
drugim dvorkinjama. Bit će nježne i milostive, ali i snažne. Sofijina će se brutalnost
i zastrašivanje pokazati nepoželjnima, nadvojvotkinjina će moć kopnjeti, a caričin utjecaj jačati.
Otkako je razgovarala s mužem o toj mogućnosti, Sisi je posve obuzela ideja o djevojčici.
Kad bi u spavaonici ostala sama, jedino s Agatom, Sisi se svom trbuščiću obraćala s Helena.
Znala se promatrati u zrcalu njezine su haljine sada bile prepravljane gotovo svakog tjedna. Sisi
se pitala: Kako je moguće voljeti nekoga za čije postojanje do nedavno nisam ni znala?
Sofijino se ponašanje tijekom ljeta potpuno promijenilo. Odjednom se nadvojvotkinja više
nije pretvarala da ne vidi Sisi, već je tražila njezino društvo. Za jutara kad je Sisi osjećala
mučninu, Sofija je izostajala sa povjerljivih sastanaka Vijeća i trčala k snahinom krevetu gdje joj
je ručnikom brisala blijedo lice i pridržavala lavor u koji je povraćala. Ako je Sisi bilo vruće,
Sofija bi naredila Agati i ostalim sluškinjama da ju hlade lepezama. Ako je Sisi bilo hladno,
zahtijevala je od sluškinja da joj kažu zašto je nisu pokrile kašmirskim pokrivačima.
Sisi je dobila jedno nauštrb drugoga jer su dvorske dame bile većim dijelom oslobođene
svojih dužnosti (»Njihovo će ogovaranje smetati djetetu«, Sofija je izjavila jednog jutra nakon što
ih je iznebuha otpustila), no sada je sa Sisi stalno bila nadvojvotkinja. Grofici je Mariji Festetics,
na Sisin zahtjev, bilo dopušteno ostati kako bi joj pomagala odgovarati na pisma i čestitke koje su
stizale sa svih strana Carstva i Europe. Marija je tu bila s posebnim zadatkom, no Sofija se činila
gotovo ljubomornom na svakog drugog tko se htio približiti njezinoj snasi. Za jutara kada je Sisi
primala molitelje u svojoj odaji, Sofija je sjedila pokraj nje, zabranjivala ulazak bolesnima te
često odgovarala u Sisino ime.
»Vi se morate odmarati, draga. Dijete koje nosite vrlo je samovoljno — ta on je budući
car. Bolje mu podajte ono što želi.«
Sisino se tijelo mijenjalo, a sve što mu se događalo Sofiji je bilo samo potvrda njezina
predviđanja kako će dijete biti savršeno. I muško.
Sisi se zaokruživala daleko brže od ostalih trudnih dvorkinja, a to je bilo zato što je
»Franjo u utrobi svoje žene začeo snažnog sina.«
Kad je Sisi za ručkom jela s kudikamo većim tekom nego inače, to je bilo zato što
»Franjin sin već ima apetit cara.« Tada bi Sofija za svoju snahu smjesta naručila još jednu porciju
čokoladnog pudinga s bademima.
Koncem srpnja, Sisi su izmorile proslave i mise u čast sv. Ane, zaštitnice plodnosti, te joj
je Sofija dopustila da bude izuzeta. »Sveta nas je Ana već blagoslovila.«
Sisi je laknulo, premda je i dalje osjećala kako je naporna teta iznuruje. Cijelog joj je ljeta
Sofija nastavila dolaziti. Gotovo svakog dana slala je u Sisine odaje darove pa su Agata i tajnik,
herr Lobkowitz, stalno ulazili s košarama voća, novim pariškim šeširima po zadnjoj modi ili
svilenim haljinama koje je Sisi, prema Sofijinim uputama, trebala nositi bez korzeta. Iz pisama
koja su joj stizala od kuće Sisi je doznavala kako se Sofijino hvastanje pročulo diljem Bavarske.
Moja je sestra odjednom ushićena nevjestom koju je izabrao njezin sin. Čini se kako je u
potpunosti zaboravila svoje protivljenje u kojem je bila uznastojala, pisala je Sisina majka.
Bravo, draga moja kćeri. Iz onog što mi piše sestra, mislim da ste zaslužili svoje mjesto te da više
ne morate sumnjati u naklonost svoje svekrve.
Za ljetnih je mjeseci u Beču, kad je grad kužno vonjao, a vreli zrak zaudarao, Sofija
zahtijevala da snaha bude na sigurnom, unutar ograđene palače. Naredila je Sisi da više
ne posjećuje njihov zoološki vrt, kamo je Sisi voljela odlaziti i gledati papigu koju joj je Franjo
bio poklonio kao vjenčani dar.
»Dijete, morate prestati gledati tu papigu.«
»Zašto?« upitala je Sisi, uznemirena još jednim nametljivim savjetom.
Teta se zarumenila i naškubila usta. »Razgovarala sam s liječnikom. Opasno je stalno
gledati životinje. Zato što će o Vašim mislima ovisiti izgled budućeg cara. Mnogo je
bolje promatrati portrete Vašeg lijepog muža.«
Sisi je stavila ruku na usta ne bi li sakrila osmijeh. No ipak je, radi mira u kući, poslušala
tetin naputak. Jahanje je bilo strogo zabranjeno. Tako je, umjesto u omiljenim Alpama,
Sisi većinu ljeta provela u palači gdje je slušala dvorske glazbenike ili šivala odjeću za svoje
dijete. Sofija je za vožnji kočijom sjedila zajedno sa Sisi. Konjima je bio dopušten tek lagani
korak. Druge je izlaske Sofija snasi ograničavala. »Ne smijemo dopustiti da se previše zagrijete«,
upozoravala ju je.
 Sisi je sve to stoički podnosila; nasmijavalo ju je kako je do nedavna zajedljiva svekrva
postala naklonjena i privržena, a katkad je čak i uživala u Sofijinu hvastanju o njoj i djetetu.
»Jedan mjesec, eto toliko im je trebalo da naprave dijete. Možete li vjerovati? To je
zasigurno habsburški rekord!« Sofija je krajem rujna na ručak pozvala baruna von Bacha. »Čak
ni Marija Tereza sa svojih šesnaestero nije zanijela tako brzo.«
Sisi se gotovo ugušila kad joj je pašteta zapela u grlu. Šesnaestero djece!
Sofija je nastavila: »Mislim da će ovaj brak donijeti još mnogo, mnogo malih prinčeva i
princeza. Pa pogledajte kako je plodna! Nije prošlo ni pet mjeseci, a već joj se vidi trbuh.«
»Doista«, odgovorio je von Bach zarumenjevši se ponad sijedih brkova. Sisi se uvijek
činilo kako je barunu von Bachu nelagodno zbog Sofijinih neumjesnih i naprasnih riječi.
»No, von Bach, poženimo li malene pametno, na svakom će prijestolju u Europi sjediti
Habsburg.«
Ministar je pristojno kimnuo, pogleda uprta u tanjur pred sobom.
»Elizabeta, draga.«
»Molim, teta Sofija?«
»Nakon ručka morate izaći i prošetati oko palače. Ali, obvezno prođite pokraj vratnica, i
to sporo! Želimo da ljudi na Strasse vide vaš trbuh. Onda će, kad dođu kući, ili u kavanu, ili gdje
već bilo, moći reći da ste okrupnjali noseći malog princa.«
Ta je ideja prestravila Sisi. Paradirati uokolo s vidljivim trbuhom. Biti zabavljač za
gomilu ljudi koji su neprestano visjeli s druge strane vratnica ne bi liju ugledali.
»Teta Sofija, nisam sigurna da...«
»Ne, ne, ne. Bez svađe, dijete. Morate učiniti kako sam rekla. Želimo da cijelo Carstvo
bruji od uzbuđenja u iščekivanju princa.«
Sisi je ujedno mogla biti sigurna bude li Sofija voljela svoje unuče samo upola koliko voli
sina, neće se morati brinuti — dijete će biti slavodobitnik.

Kad je u Beču prestala vrućina, u gradu se više nije ćutio ljetni smrad ni zagušljiva vlaga u zraku.
Vreli dani više nisu predstavljali prijetnju, no Sofija je tvrdila kako jesenja hladnoća donosi još
više opasnosti te kako će Sisi zabranjivati izlaske ako ne odjene najtopliji ogrtač.
Sisi je bilo smiješno u kojoj ju je mjeri teta doživljavala krhkom. Pa listopad je bio njezin
najdraži mjesec u Possenhofenu. Kad je žetva bila gotova, svi bi se mještani okupili kako bi
proslavili Oktoberfest; tjednima su se održavali festivali i koncerti, a mještani i seljaci dijelili
su fermentirano pivo i požnjevene usjeve.
Iz pisama koja su joj stizala od kuće Sisi je doznavala kako joj roditelji spremno očekuju
brojne goste za vrijeme jesenskih svetkovina. Rođaci, između ostalih i Ludvig, budući bavarski
kralj, doći će u Possenhofen kako bi kušali gusto pivo, plesali polku i upoznali njemačke ljepotice
po kojima je kraj bio poznat. Možda će i Karlo upoznati svoju buduću nevjestu za vrijeme
listopadskih proslava.
U to je vrijeme Sisi osjećala nostalgiju za domom. Prisjećala se s kojom je slobodom
mogla odjahati u mjesto, zajedno s Ludvigom i Nene. Tamo se mogla ušuljati među gomilu i biti
neznana, tek jedna suučesnica u bezbrižnoj proslavi. Noću je Sisi svog muža još jače stezala u
zagrljaj podsjećajući se kako ne postoji mjesto gdje bi radije bila doli pokraj njega. l
Franjo je bio oduševljen trbuhom koji je rastao. Često je spominjao dijete, nabrajajući Sisi
titule i zemlje koje će pripasti budućem princu. I dalje je noću dolazio u spavaonicu, no više nije
htio s njom voditi ljubav.
»Zar vam nisam privlačna, ovako velika?« Te je listopadske večeri bilo hladno pa su
ležali potpuno odjeveni pod teškim poplunom od guščjeg perja. Sisi je s nevjericom pogledala
u svoj ispupčeni trbuh znajući kako je čekaju još mjeseci trudnoće. »I bojala sam se da više neću
biti lijepa kad se počnem zaokruživati.«
»Eliza!« Franjo joj se podsmjehnuo. »Vjerujte mi da niste izgubili ništa od svoje ljepote.«
Maknuo je pokrivač u stranu i otkrio njezine nabujale grudi i trbuh, obline u gotovo tijesnoj,
uskoj svilenoj spavaćici. »Pa pogledajte se! Mislim da nikad niste bili ljepši.«
»Dobro, u čemu je onda problem, Franjo?« Htjela ga je poljubiti, no on je uzmaknuo. Sisi
sjedne i utihne. Zabrinjavalo ju je to naglo Franjino ustezanje od supružničkih odnosa.
»Eliza, upozorili su me... na neke stvari.«
Ona se okrene i pogleda ga. »Koje stvari?«
»Rečeno mi je da bi moglo biti opasno po djetetovo zdravlje ako nastavimo... kao
muškarac i žena. Ako nastavimo...«
»Voditi ljubav?«
Franjo kimne. Sisi takvo što još nikad nije čula. Zapravo je od Agate saznala neke sočne
detalje o dobrim stranama sparivanja za vrijeme trudnoće. Taj je čin trudnici donosio utjehu.
»Tko Vam je to rekao, Franjo?« Već dok je postavljala pitanje, naslućivala je odgovor. »Vaša
majka?«
On kimne.
Sisi nije uspjela spriječiti uzdah koji joj se oteo iz grla. »Franjo, zar ćete joj dopustiti da i
to diktira?«
»Nije mi samo ona rekla.« Frano se uzvrpoljio i odmaknuo od nje.
Dovela je i liječnika Seeburgera da razgovara sa mnom. I on je protiv toga.«
Sisi je vrlo dobro poznavala tog careva liječnika Seeburgera. Sofija ga je gotovo
svakodnevno dovodila u posjete Sisi.
»Zanimljivo da ga s tim riječima nije poslala meni«, Sisi je progunđala. »U svakom
slučaju, ja u to ne vjerujem. No zato sam uvjerena kako je liječnik Seeburger rekao upravo ono
što mu je Vaša majka rekla da Vam kaže. Ja sam naprotiv čula kako su mnogi parovi nastavili
zajedno lijegati sve do...«
»Eliza, molim Vas. Nemojmo biti vulgarni.«
»Franjo, zar nije dovoljno što Vas Vaša majka nastoji nadgledati u carskim odajama?
Neću dopustiti da Vam ona diktira kako ćete se ponašati u bračnom krevetu.«
»Elizabeta, molim Vas, prestanite.« Franjin ju je ton glasa razdraživao. »Zamolit ću Vas
da se takvo nepoštovanje mene — a i majke više ne ponovi. Ona me ne nadgleda.«
Bio je povrijeđen, shvatila je to vidjevši mu lice.
Ona polako izdahne. »Oprostite mi, Franjo.« Posegnula je za njegovom rukom. Nije
podnosila nikakvo svađanje s njim.
No on je uzmaknuo, još uvijek ljut. »I drugo, zamolit ću Vas da se uznastojite suzdržavati
kao što priliči ženi. Pokazivati toliku glad za ovim ne priliči jednoj dami. Od Vas sam očekivao
bolje.« Sada je ona bila povrijeđena. Ostala je bez riječi. Nikad ju prije Franjo nije korio. A sada
ju je još i posramio zato stoje izrazila svoje mišljenje. Ona se odmakne, onako velika i nezgrapna,
prema kraju kreveta te se ponovno pokrije.
»Dajte, Eliza. Nemojte uzmicati od mene.« Franjo je nježnije prozborio i uhvatio je za
ruku.
»Umorna sam«, uzvratila mu je i izvukla ruku iz njegove.
Franjo se priljubio uz nju s leđa kako bije zagrlio.
 »Moja draga Eliza. Molim Vas, nemojte se ljutiti na mene.«
Sisi mu nije ništa rekla. Još uvijek su je pekli njegovi prigovori. On ju je obujmio i stao
milovati njezin veliki trbuh. Nakon poduže šutnje, ona se okrene, a glas joj u tihoj sobi zazvuči
prodorno.
»Franjo, ove su noćne posjete sve što imamo. Zar Vas više neću viđati? Što je sljedeće?
Hoćete li sada spavati na krevetu u svojoj sobi za presvlačenje jer Vam je majka rekla da se
ne natiskujete kraj mene?«
»Tiho, Eliza. Zašto se morate uzrujavati?«
»Franjo, kako ćete se nositi s tim sljedeća četiri mjeseca?« Svi su znali, i ona je znala, da
muževi koji nisu zadovoljni svojim suprugama traže dalje. Nije li cijelo svoje
djetinjstvo svjedočila vrludanjima muškarca? Što ako Franji draži drugih žena na dvoru
odjednom postanu neodoljive?
Činilo se da Franjo razumije njezinu bojazan jer ju je pogledao blaže, zabrinuta čela.
»Nemojte se brinuti za mene, mila moja Eliza.« Nagnuo se kako bije poljubio. »Jedino Vaše lice
želim gledati.«
»Jeste li... Možete li biti sigurni?«
»Siguran sam.« Umjesto objašnjenja ju je poljubio, a onda joj se zagledao u trbuh. »Pa ne
može biti još dugo. Pogledajte koliki ste!«
»Još četiri mjeseca«, ona odvrati i privije se uz njega.
Dok su se ljubili, Sisi je osjetila kako Franjo žudi za njezinim tijelom.
»Morat ćemo pronaći nešto drugo što ćemo ovdje činiti svake noći«, on reče i s uzdahom
se odmakne od nje nekoliko centimetara.
»Što, Franjo?« Zurila je iznad jastuka u njegovo nespokojno lice.
»Imam ideju.« On skoči s kreveta, dođe do vrata i nestane iza njih.
Vratio se s nekoliko pognutih slugu koji su na kolicima gurali velik i težak teret prekriven
plahtama.
»Tamo ga stavite.« Franjo je pokazao prema kaminu.
»Franjo?« Sisi se zasmijala i privukla pokrivače premda su je sluge ponizno izbjegavale
pogledati. »Što je to?« Franjo dohvati prebačenu plahtu pa ju teatralno podigne u zrak. »Ovo je,
draga moja Eliza, klavir.«
»Što ćemo s klavirom?«
»Što mislite da ćemo? Svirati, naravno.« Franjo sjedne za klavir i podigne poklopac. »To
bi bilo sve, hvala.« Car mahne rukom na što se sluge poklone i izađu iz sobe.
»Možete li svirati u mraku?« upita Sisi pa upali nekoliko svijeća uz krevet.
»Mogu.« Franjo je pritisnuo bijele tipke te započeo svirati i pjevušiti melodiju. »Prsti mi
tako dobro znaju ovu pjesmu da bih je mogao svirati i zatvorenih očiju.«
Sisi je trebalo nekoliko taktova da ju prepozna. »Poznata mi je«, reče pokušavajući se
sjetiti odakle. »Već sam ju čula prije.«
»Znam da jeste.« Franjo je nastavio svirati i kimati glavom u sporom ritmu melodije.
»Gdje sam je čula?«
»Bili ste sa mnom. U ružičnjaku u Bad Ischlu.«
»Da, zove se Valcer klizača.« Sisi se sjetila. »Volim tu pjesmu.«
»Sjećate li se te noći? Tad smo se prvi put poljubili.« Franjo je kimnuo i nastavio svirati.
»Možete li ovo čuti, mala Helena ili mali Franjo?« on veselo usklikne. »Ovo je mami
najdraža pjesma pa biste ju mogli poslušati.«
Sisi se opružila u krevetu pjevušeći valcer, prisjećajući se te večeri kad ju je prije godinu
dana prvi put čula. Koliko li se život promijenio toj nevinoj petnaestogodišnjoj djevojci? Djevojci
koja je stajala u mirisnom vrtu i gledala u klisure planina obasjane mjesečinom, djevojci koja sije
tada priznala da se zaljubila. Djevojci koja nije poznavala ni ljude ni svijet, već je vjerovala kako
je za sreću dovoljna ljubav.
 VIII
Zovu me prvom damom, a ja se osjećam isključenom.
Carica Elizabeta, austrijska carica Sisi
 8
Salzburg, Austrija prosinac 1854.

Sisi nikad prije nije vidjela neko mjesto tako poneseno čarolijom Božića kao što je bio
udaljeni alpski grad Salzburg prve zime njezina bračnog života. Činilo se kako su se svi građani,
kao i mnoštvo onih koji su živjeli u obližnjim planinskim kolibama, na božičnu noć slili na
salzburški glavni trg, kao što današnji vjernici pohode jaslice, ne bi li vidjeli cara i trudnu mu
suprugu.
Ulice su sjale kao da ih osvjetljavaju vijenci svijeća, vrata su bila okićena borovim
granama i brusnicama, gradom se širio miris pekarnica mameći rumene prolaznike
pokraj zamagljenih izloga toplim medenjacima i Pfefferkuchen, paprenjacima.
Carski je posjet Salzburgu u vrijeme Božića za taj mali grad bio najvažniji događaj u nizu
godina, a možda i za cijeli naraštaj, stoga su mještani dali sve od sebe kako bi im
izrazili dobrodošlicu. Za Sisi je to bilo zadnje putovanje prije završnih mjeseci trudnoće i boravka
u kući. Zato je odlučila uživati u svakom zvuku, mirisu i okusu tog veselog mjesta, kao i u
vremenu koje će provesti s mužem. Teta Sofija joj zasigurno ne kani dopustiti takva uzbuđenja
kad se vrate u Hofburg gdje će provesti zimu.
Na Badnjak je Sisi, sada već pozamašna, umotana u baršunastu plavoljubičastu haljinu
obrubljenu zečjim krznom sjela u saonice, zajedno s Franjom, Sofijom i carskom stražom. Konji
su ih kroz prhki, netom pali snijeg vukli iz Mirabellgartena, gdje su bili smješteni, prema Platzu i
crkvi svetog Nikolausa.
Vani je, pod pahuljicama, bilo hladno, posvuda su se čule božične pjesme i zveckanje
praporaca. Uzbuđena su djeca provirivala kroz prozore na ulicu i dovikivala majkama kako stiže
carica.
»Vole Vas«, primijetio je car dok je mahao mnoštvu koje se tiskalo u aveniji.
Carice Sisi!
Blagoslovljena carica Sisi!
Živjela Sisi!
Franjo je zadivljena i iznenađena lica slušao povike koji su dopirali iz zbijene svjetine.
»Moj Bože, Eliza, koliko Vas vole.«
»Samo zato što nosim Vaše dijete, Franjo.« Sisi je nagnula glavu i, zanemarivši Sofijin
namršten pogled, prislonila ju uz mužev topli vrat.
»Ne. Znate li što oni govore?«
»Što?«
»Da ste najljepša žena na svijetu.«
Sisi je spustila pogled i zatreptala ne bi li stresla pahuljice s trepavica. »Ali ja ne hajem za
to što oni misle.« To je bila istina. »Jedino marim ako tako mislite i Vi.«
»Pa«, on ju je poljubio u čelo, a pri tom mu se jedna pahuljica spustila na brk, »ja to
mislim.«
Stara je kamena crkva svetog Nikolausa bila ugodno mjesto, obasjano jantarnim svjetlom
svijeća, ugrijano toplinom tijela stotina vjernika natiskanih u drvene klupe. Sisi je polako
koračala središnjim prolazom na kraju kojeg je sjela zajedno s Franjom i svekrvom. Ministranti
su svakom od njih uručili bijelu svijeću. Iza njih je sjedio Burgemeister, gradonačelnik Salzburga
zajedno s obitelji, Sisine dvorske dame i Franjini ministri.
Herr Lobkowitz je ranije toga dana rekao Sisi kako je u toj crkvi bila skladana europska
najpoznatija božična pjesma Tiha noć. Nakon misnog slavlja, svijeće su na oltaru i uzduž crkve
bile ugašene, jedino su svijetlile one u rukama vjernika.
U crkvi na trenutak zavlada tišina, a onda svećenik započne te mu se cijela zajednica
pridruži u a cappella izvedbi pjesme.
Tiha noć, sveta noć.
Ponoć je, spava sve,
samo Marija s Josipom bdi,
divno djetešce pred njima spi,
rajski resi ga mir,
rajski resi ga mir.
Sisi su prožimali zanosni glasovi vjernika. Bila je ganuta dirljivošću tog prizora: mlada
majka i usnulo djetešce opisani tako nježnim riječima koje je pratila upravo takva glazba. Oči su
joj se napunile suzama kad je posegnula za muževom rukom. Nije si mogla pomoći, vjerovala je
kako u tom trenutku osjeća istu sreću koju je osjećala i Marija, u ono davno doba kad je svoje
sveto djetešce položila u betlehemske jaslice. Trenutak božanskog, pomislila je i prislonila
Franjin dlan na svoj trbuh. Sofija ju je iskosa pogledala, namrštila se i zacoktala. No Sisi se
pravila daju ne primjećuje.
Kasnije te noći, u krevetu, Franjo je iznenadio Sisi usko svijenim smotkom papira. »Za
Vas.«
Sisi je gledala u njegovu ispruženu ruku. »Što je to?«
»Uzmite«, navaljivao je Franjo mašući smotkom u vrpci. »To je rođendanski poklon.«
»Sjetili ste se.« Sisi se nasmiješila i uzela poklon.
»Naravno da sam se sjetio.« Pod zagasitim svjetlom svijeća Sisi je opazila kako se Franjo
samodopadno smiješi, očigledno je bio ponosan na sebe. »Kakav ste divan božični dar Vi morali
biti kad ste došli na ovaj svijet, na Badnjak, prije sedamnaest godina.«
»Što je ovaj papir?«
»Otvorite«, Franjo ju je požurivao da odveže zlaćanu vrpcu svezanu oko smotka. Sisi je
pogledala u papir ispisan notama. Na vrhu je bio naslov: Elisabethklange.
»Što... Što je ovo, Franjo?«
»Vi znate da sam angažirao novoga dvorskog skladatelja?«
»Majstora Straussa?« 22
»Da, majstora Johanna Straussa.« Franjo kimne. »Naručio sam od njega novi valcer, u
vašu čast.«
Sisi spusti papir i pogleda u Franju, lica ozarena iznenađenjem. »Niste valjda?«
»Jesam«, uzvrati Franjo i uspravnije sjedne. »Vidite ovaj stavak?« pokazao joj je na
crtovije ispisano notama i stao ga pjevušiti. »Bavarska himna. A ovaj ovdje«, sad je
pjevušio drugačiju melodiju, sporiju od bavarske polke u ritmu poskočice, »to je austrijska carska
himna.«
Sisi kimne i zapjeva zajedno s njim. »U savršenom su spoju, kao nas dvoje«, primijeti ona
gledajući u papir. »Upravo tako.« Franjo položi dlan na njezin trbuh. »Kao što će biti naše
maleno.«
»Sviđa mi se«, Sisi je držala papir objema rukama i proučavala cijelu skladbu. Svoj
valcer. »Elizabethklange. Jedva ga čekam čuti.«
»Nažalost, ovdje naša spavaća soba nije opremljena klavirom, kao što je u Beču. Možete

22
Strauss-Johann Strauss mlađi (1825. 1899.), austrijski skladatelj, glavni predstavnik klasične bečke operete;
skladao je 168 valcera i 117 polki.
li pričekati do sutra?«
»Radujem se tome.« Sisi je kimnula, pažljivo smotala papir i svezala zlaćanu vrpcu.
»Doista Vam se sviđa?«
»Franjo, očarana sam.« Ona se privuče bliže njemu i odloži smotak na noćni ormarić.
»Kad biste mi samo dopustili da
Vam izrazim svoju zahvalnost.« Sisi ga počne ljubiti. On joj se prepustio, ali samo na
trenutak.
»Eliza! Ne.« Uzmaknuo je od nje.
Ona uzdahne. »Ne znam kako izdržavate, Franjo. Vi vladate sobom kudikamo bolje od
mene.«
»Još malo«, reče on i potapša je po trbuhu. »Osim toga, treba otvoriti još poklona.« Franjo
skoči s kreveta pa se na prstima odšulja po škriputavu drvenom podu sobe u unajmljenoj vili.
»Bože, što je hladno!« Tada izvuče pretinac ormara i izvadi paketić svezan crvenom vrpcom.
»Smrznut ćete se bez pokrivača. Vratite se u krevet.«
Franjo dotrči do supruge te se uvuče pokraj nje. »Izvolite, moja draga.«
»Što je to?«
»Otvorite.«
Sisi se nije žurila otvoriti poklon. Sutra će se, na božično jutro, u salonu izmjenjivati
darovi. Sofija će svog sina i snahu pouzdano zasuti hrpom darova: lijepom odjećom,
skupocjenim nakitom, slatkišima. Ali ovaj je poklon bio drugačiji, poseban. Sisi je uživala
odmatajući ga.
Kad je rasparala papir, ugledala je ogrlicu s malim, zlatnim privjeskom u obliku konja.
»Franjo, krasna je.« Bila je zadivljena filigranskom izradom zlatne figurice.
»Model je bila Dijamant. To je u čast vaše ljubavi za konje i onog divnog poslijepodneva
u Bad Ischlu kada sam shvatio da Vas moram oženiti.«
»Zamolit ću Vas«, Sisi otkopča ogrlicu i pruži je mužu. »Zakopčajte mi je. Stalno čuju
nositi.«
Franjo zakopča kopču na njezinu vratu. »Nedostaje li vam mnogo jahanje?« »Da«, prizna
Sisi gledajući u svoj nabrekli trbuh. »Ali, ne činim to iz valjana razloga.«
Franjo se nasloni na leđa i zagleda u ogrlicu koja je Sisi visjela između ključnih kostiju.
»Kako izgleda?«
»Pristaje kraljici«, on joj namigne i natoči si čašu porta. »Ali nisam još gotov.«
»Ima još?«
»Samo još jedan.« Sada joj je ponudio nešto veći paketić, slično umotan.
Sisi raspara papir i ugleda malu zvečku od blistava srebra.
»Za našu malu Helenu«, pojasni Franjo i otpije porto. »Njezina prva igračka. Pogledajte
što sam dao ugravirati: S ljubavlju, od mame i tate.«
»Vi doista vjerujete da je djevojčica?« upita Sisi dok je prstima prelazila po ugraviranim
slovima.
»Doista vjerujem.«
»Zašto?« upita ona i zatrese zvečkom uživajući u šuškavom, veselom zvuku.
»Nisam siguran.« Franjo slegne ramenima. »Samo nagađam. Mislim da Vam prkositi
mojoj majci pričinja toliko zadovoljstvo da ćete najprije roditi djevojčicu, samo njoj u inat.«
Sisi se od srca nasmijala njegovoj ideji.
»A Vaš se zadnji dar«, nastavi Franjo, »nije moglo zamotati. Pa sad, valjda ga se i moglo
zamotati, ali mislim da on u tome ne bi uživao.«
»Je li konj?« Sisi uzbuđeno upita.
 »Konj? Ne.« Franjo namršti čelo. »Eliza, na raspolaganju Vam je cijela carska
konjušnica. Možete dobiti konja kojeg poželite. Zar biste željeli novog?
»Ne, imate pravo. Ne treba mi još jedan. Osim toga, Dijamant mi je pri srcu«, uzvrati Sisi
dodirnuvši svoj zlatni privjesak. »O čemu je onda riječ?«
»Unajmio sam Vam osobnog frizera«, odgovori Franjo, zadovoljna lica. Gledao je u nju
iščekujući izraz zahvalnosti.
»O«, Sisi će, zatečena tom objavom. »Frizer?«
Franjo prekriži ruke. »Niste baš oduševljeni, Eliza.«
»Jesam.« Ona si natoči čašu porta i okrene kako bi izbjegla njegov pogled. »Hvala Vam,
Franjo.«
»Niste, Eliza. Znam prepoznati kad ste sretni zbog nečega, a sada niste.«
Sisi uzdahne držeći čašu u rukama. »Ma samo...«
»Što? Da čujemo.«
»Agata mi uvijek uređuje kosu. Sviđa mi se kako ju ona splete.«
Franjo kimne, spusti ruke pa ih opet prekriži.
»Zar se Vama ne sviđa?«
»Naravno da mi se sviđaju frizure koje vam ona napravi, Eliza.«
Ona ga pogleda iskosa, bez smiješka.
»Pa ja svima govorim kako su pravi krunski dragulji habsburško-lothringenške obitelji
tamnozlatni uvojci moje supruge. Neka Vas to ni najmanje ne brine.«
»Ali zašto ju onda mijenjati?« Sisi otpije porto.
»Pa majka je mislila kako bi to bila dobra ideja sada kad ste...«
»Ah«, Sisi kimne s kiselim smiješkom na usnama, »Vaša je majka mislila kako mi je
potreban novi frizer.«
»Molim Vas, Eliza, nema potrebe za optuživanjem. Namijenila Vam je to kao poklon, ne
kao uvredu.«
»Zar frizure koje mi napravi Agata nisu dobre?«
»Ni govora. Majka je samo mislila... da biste možda poželjeli izgledati profinjenije. Ništa
drastično drugačije. Mislila je kako neke frizure nadmašuju Agatine vještine.«
»A poput koga bih sad trebala početi uređivati kosu?«
»Nisam ni najmanje upućen u ta ženska pitanja.« Franjo slegne ramenima i natoči si još
jednu čašu. »Vi znate kako majka i ostale dvorske dame vole te zahtjevne frizure.«
»Recite, je li frizura Vaše majke u skladu s dvorskim protokolom? Okruživat će me samo
oni ljudi koje ona odobri. Dane ću provoditi kako ona odluči. Moram nositi papuče koje je ona
izabrala. Moram nositi rukavice za svakim jelom. Trebam li sada imati i istu frizuru kao ona?«
Sisi je znala da zvuči nabrušeno, no u svom glasu nije mogla zatomiti ozlojeđenost.
Mjesecima je već gutala, slušajući Sofijine naredbe, podmetanja grofice Esterhazy, sve ono što
Franjo nije primjećivao, ali sada tu nabujalu, otrovnu žuč više nije mogla potisnuti. »Vi biste
željeli da izgledam kao Vaša majka?«
»Kako ste to kazali, Eliza? Naravno da ne bih želio da izgledate kao majka.«
»Franjo, možete li mi učiniti jednu malu uslugu — možemo li barem jednu večer provesti
u krevetu, a da nam se u razgovor ne umiješa Vaša majka?« Bila je drska. No kad je izrazila
svoju ljutnju, osjetila je rasterećenje — rasterećenje od pritiska koji se u njoj počeo nakupljati još
prije vjenčanja.
»Bez prestanka slušam >majka je rekla ovo<, >majka misli ono<. Već mi je dosta što
upravlja svakom našom minutom, ali to da Vaša prokleta majka mora biti s nama u krevetu
to više ne mogu podnijeti.«
 »Elizabeta.« Franjo je otvorenih usta zurio u nju i tek onda nastavio. »Takav mi se jezik
ne sviđa. Zamolio sam Vas da prestanete vrijeđati majku. Ona toliko toga čini za Vas. 1 za mene.
Za nas oboje.«
»Da, katkad i previše.«
»Sve što je napravila bilo je kako bi Vam pomogla.«
»Ha!« Sisi se zasmijala ispuhavši zrak iz usta. »Voljela bih da mi ne pomaže tako često.«
»Da ste s ovim smjesta prestali!« Franjo se zacrvenio u licu, poprimivši čudan izraz zbog
kojeg se Sisi učinio kao stranac.
»Ne, neću prestati. Neću prestati dok se ona ne prestane petljati.«
»Ovo je krajnje nepoštivanje.«
»A kakvo poštivanje ona ukazuje nama, Franjo?«
Na to joj nije odgovorio te je i ona, umorno, zašutjela. Nekoliko su trenutaka sjedili jedno
nasuprot drugoga u napetoj tišini, a onda se Franjo pomaknuo i zbacio pokrivač. Ustao se i otišao
do klupe u podnožju kreveta.
»Franjo, kamo ćete?« Sisi je gledala kao prebacuje kućni ogrtač preko ramena.
»Noćas ću spavati u svojoj sobi za presvlačenje.«
»Sobi za presvlačenje?«
»Trenutačno se u ovoj sobi osjećam krajnje nepoželjnim.« Franjo nije htio pogledati u
Sisi dok je brzo i uzrujano privezivao pojas na ogrtaču.
»Franjo, molim Vas.« Sisi se ustala iz kreveta i, zanemarivši hladnoću, pohitala prema
njemu te ga obujmila rukama. »Nemojte otići, molim Vas.«
»Odlazim!« Otrgnuo se od nje na što je okrupnjala Sisi izgubila ravnotežu i zateturala
nekoliko koraka prema natrag gdje ju je dočekao mekani krevet. »Možda ćete drugi put dvaput
promisliti prije no što se poželite tako ponašati.«
Sisi je gledala za njim kad je zalupio vratima ne pogledavši ju. Stajala je i drhturila.
Možda je trebala pozvati slugu da raspiri vatru. Ali nije to učinila. Mogla je samo
stajati, ukočena, i gledati u vrata kroz koja je izašao. Kad je prošlo nekoliko minuta, možda i
četvrt sata, postalo joj je jasno kako se te noći on neće vratiti. Umorno se popela natrag u krevet.
Otkako su se vjenčali, to je bila prva noć da nisu zajedno i Sisi ju je proplakala. Već se
bila navikla provoditi dane bez njega — premda je to mrzila — ali noći? Noći su bile
njihovo vrijeme. Kako se samo usamljenom osjećala kad nije bio pokraj nje, kad njegovo toplo
tijelo nije grijalo krevet i ispunjalo tišinu poznatim zvukom postojanog, ujednačenog hrkanja.
Noć se vukla tiho, no Sisi je u glavi bučalo od samooptuživanja, oprečnih strahova i
sumnje u samu sebe. Što je više razmišljala o njihovoj svađi, to je više žalila što je njegovu majku
predstavila kao problem. Koliko god joj je smetalo Sofijino uplitanje, spominjući ga, samo je
napravila gore jer je time od sebe udaljila Franju. Sofija je bila neumitna konstanta u njezinu
životu. I Sisi je to prihvatila nije imala izbora.
Kad je konačno svanula blijeda zora, a kroz prozore pale prve zrake zimskog sunca, Sisi
se ustala. Vani je božično jutro bilo sumorno, sivo se nebo spustilo nisko prijeteći ledenom kišom
ili snijegom. Sisi se odvukla do kamina i žaračem pročeprkala po ugašenu pepelu u nadi da
će zaiskriti bar malo žara. Ispričat će se za božičnim ručkom. Tako je riješila. Nije mogla
podnijeti da se Franjo ljuti na nju. Ne bi mogla podnijeti još jednu noć bez njega.

Banket se svečarski odužio, a veselo je ozračje bilo u raskoraku sa Sisinim

neraspoloženjem. Sluge, sluškinje i carske kuharice prethodnu su noć zasigurno probdjeli jer
je dvorana, kao i cijela unajmljena vila, osvanula novim sjajem. Srebrno je posuđe blistalo pod
slojevima laštila. U zraku se osjećao svjež, zimski miris borovine. Tanjuri i zdjele bili su puni
umaka, pudinga, peradi i mesnih pita.
Sisi se bila natjerala urediti za tu priliku: nosila je haljinu od tamnozelene svile koju joj je
poklonila Sofija, a u spletenu je punđu umetnula grančice božikovine. No čak i u tom lijepom
ruhu, mislila je kako loše izgleda. Kad je ušla u odaju, ponadala se kako će dvorjani njezine
natečene oči i bljedoću pripisati trudnoći.
»Sretan Božić, Elizabeta.« Sofija je požurila k Sisi i pružila joj čašu tople jabukovače. »I
sretan Božić mom malom unuku.« Debeljuškastim je rukama obujmila Sisin trbuh. Sisi je
suspregnula nagon da uzmakne. »Sljedeće ćemo godine našeg malog princa razmaziti vlakićima,
drvenim vojnicima i orašarima, 23 zar to neće biti divno? Moj mali
Franjo je obožavao drvene vojnike.«
»Sretan Božić, majko. Elizabeta.« Iza njih se pojavio Franjo te je prvo zagrlio majku, a
onda na Sisin obraz spustio hladan, služben poljubac. Čim je ušao, svi su se dvorjani u odaji
poklonili. Franjo im je mahnuo i dopustio da se usprave. Za razliku od Sisi, on je u odori izgledao
svježe i pristalo, kosa mu je bila začešljana, a brkovi uredno poštucani.
»Franjo.« Sisi se okrenula prema mužu, udaljivši se od svekrve koja ih je promatrala.
Nagnula se kako bi samo njemu šapnula: »Noćas nisam ni oka sklopila. Molim Vas, nemojte se
ljutiti na mene. Žao mi je.«
Franjo joj nije ništa odgovorio, već se činio iznimno zaokupljen Grimneom koji je pak
razgovarao s tamnokosom ljepoticom. Ženom koju Sisi nikad prije nije vidjela.
Sisi osjeti kako ju je probolo u grudima opazila je kako je Franjo svrnuo pogled s
Griinnea na smeđokosu ženu i tamo ga zadržao, zagledan u njezino nasmiješeno lice i smeđe
oči. Žena je punim usnama nešto dosjetljivo šapnula Griinneu na što je ovaj prasnuo u neobuzdan
smijeh.
»Tko je to?« upita Sisi nastojeći zvučati bezbrižno. Ona proguta slinu. »Ta dama koja
razgovara s grofom Grimneom?«
»Hmmm?«
»Franjo, molim Vas, pogledajte me.« Sisi ga povuče za uštirkani rukav odore.
»Što je bilo?« Franjo se okrene prema supruzi, pogleda hladna kao led.
»Udaljili ste se od mene.«
»Trebao bih pozdraviti Griinnea. Vidjet ćemo se za večerom.«
U salonu su izmjenjivali darove i Sofija je zahtijevala da Sisi prva otvori svoje.
Nadvojvotkinja je sjedila pokraj rasplamsale vatre te je za početak nazdravila svojoj snasi
i djetetu koje je nosila.
Sofija je ostala vjerna svojoj potrebi za razmetljivošću pa je njezine poklone za Sisi
moralo unijeti šest slugu. Među darovima su bile četiri nove haljine — bile su vrlo široke
u struku, no, nakon poroda, mogle su se suziti. Potom krasno izdjeljana zipka od brezina drveta
uz čiji su rub bili izrezbareni prizori malih životinja. Nekoliko pari krznenih čizmica za malog
princa, drveni mač i mali bubanj. Sanduk šampanjca za roditelje, da ga ispiju na dan sinova
rođenja. I za kraj tijara na ružičastom baršunastom jastučiću, izrađena od srebra, ukrašena
blistavim dijamantima.
»To je iz naše obiteljske zbirke. Kruna za kraljicu majku koju će nositi na sinovu

23
Orašar glavni lik nezaboravne priče o djevojčici Klari koja u predbožično vrijeme ispod bora pronalazi
nesvakidašnji dar drvenog orašara kojim se razbijaju orasi, u obliku zgodnog uniformiranog vojnika, te s njime
proživi čudesne dogodovštine u izmaštanu svijetu; prema motivima priče Orašar i kralj miševa njemačkog pisca E. T.
A. Hoffrnana (1776. — 1822.) nastao je popularni balet ruskog skladatelja Pjotra Iljiča Cajkovskog (1840. — 1893.).
krštenju«, Sofija je objasnila okupljenima na što su oni nadvojvotkinjinu
nenadmašnu velikodušnost nagradili pljeskom.
»Hvala Vam lijepa, teta Sofija«, Sisi je tiho rekla. Tetina ju je darežljivost ganula, ali i
opteretila. Tapiserija s pastoralnim motivima koju je bila naručila za svekrvu sada joj se
činila potpuno neprimjerenom.
»Molim Vas, Elizabeta, zovite me majko«, uzvratila je Sofija i skromno kimnula premda
je baruna do sebe pitala je li ikad vidio da netko takvu krunu daruje snasi.
Grimne je Sisi darovao ogrtač od ovčje vune, obrubljen zečjim krznom. Karolina i Paula
su joj u dogovoru poklonile grijač za ruke uz koji je išao i pokrivač za saonice. Grofica
je Esterhazy za Sisi naručila zrcalo u pozlaćenu okviru, kao i molitvenik uvezan u kožne korice.
Marija Festetics, kojoj nije promakla Sisina čežnja za domom, za caricu je imala uvezanu knjigu
bavarskih narodnih pjesama. »Podsjetnik na Božić kod kuće«, rekla je mađarska grofica.
»Divno, Marija«, uzvratila joj je Sisi, duboko ganuta tom promišljenom, posebnom
gestom.
Helena i Ludovika su za djetešce poslale male džempere od bavarske vune, a vojvoda
Maksimilijan nekoliko grafika bavarskog alpskog krajolika, kao i koju bačvicu bavarskog piva.
Poslanik Mejendorf darovao je Sisi sanduk ruske votke i kavijara, a barun von Bach par
kožnih rukavica za jahanje. Liječnik Seeburger i pomoćnik herr Lobkowitz, od kojih ni jedan nije
bio pozvan na službeni banket, poslali su kašmirski pokrivač i novi drveni pribor za pisanje.
»Čini se da nam se Sisi umorila. Privedimo ovo kraju. Sada je Vaš muž na redu«, najavila
je Sofija te se okrenula prema Franji koji je mirno stajao u kutu. A pokraj njega, Grimne
i smeđokosa žena.
»Franjo, izađite iz kuta. Što Vi činite? Gdje Vam je dar za Vašu suprugu?«
»O, ja sam joj svoje poklone dao sinoć«, otpovrne Franjo i otpije vino. »Neki su bili
ljepše primljeni od drugih.« Njegove su riječi zapekle Sisi poput žive vatre. Franjo se, pred
svima okupljenima u salonu, nije ni potrudio prikriti svoj ogorčeni ton.
Sisi je osjetila kako se pod pogledima sviju prisutnih grimizno crveni. Karolina se
nagnula prema Pauli i nešto joj šapnula u uho. Grofica se Esterhazy namrštila i izmijenila pogled
sa Sofijom. Sisi je bila svjesna kako ju svi gledaju ne bi li opazili nekakvu naznaku uznemirenosti
ili slabosti i baš zato se oduprla želji da ih pokaže.
»Moj je muž vrlo duhovit.« Sisi nakrivi glavu. »I promišljen. On vrlo dobro zna da su mi
se svidjeli svi darovi koje mi je sinoć poklonio. Znate li da je naručio valcer od majstora Straussa,
samo za mene? To mi je bio najdraži poklon. Toliko mi se svidio da sam mu za druge poklone
valjda zaboravila zahvaliti kako priliči.«
Sofija je kroz gotovo sklopljene vjeđe promatrala čas sina, čas snahu, ne bi li nazrela i
najmanji znak bračnih nesuglasica. Naposljetku, ona će: »Franjo, Vi znate da se darujemo
zajedno, u krugu obitelji. Zašto ste htjeli zasebno darovati suprugu?« Kad joj Franjo nije
odgovorio, ona je slegnula ramenima i odmahnula rukom. »Nije važno. Tko će sad otvoriti
poklone?«
Okupljeni su zahtijevali da Sofija bude sljedeća što je ona i prihvatila prenemažući se
kako ne želi. I tako se, uz mnogo laskanja i samodopadljivosti, večer nastavila večer u kojoj
se Sisi trudila sudjelovati, nastojeći barem donekle sakriti svoj jad.

Franjo je za večerom cijelo vrijeme razgovarao s Mejendorfom koji mu je bio slijeva. Kad
su završili s jelom, ispričao se i ustao od stola. Sisi je ostala sjediti pokušavajući ostati smirena.
»Sretan Božić, carice Elizabeta.«
 Sisi je podigla pogled i ugledala svoju dvorsku damu, Karolinu Famberšku. Iznenađeno je
kimnula. »Hvala, Karolina. Sretan i Vama.«
Karolina je ostala stajati, premještajući se s noge na nogu. Usne su joj, nakon previše vina
popijenog za večerom, bile ljubičaste. Ona se nagne naprijed. »Vaše Veličanstvo, je li sve u
redu?« Pogledala je postrance, prema Franjinom praznom stolcu.
»Samo sam se htjela uvjeriti da...«, ona ponovno zirne prema Franjinom mjestu,«... da su
Vaša Visočanstvazajedno uživala u božičnom slavlju.« Rekla je to nekako pretjerano željno i
time se izdala kako, unatoč svojim riječima, priželjkuje upravo suprotno.
Sisi se ukoči. »Sve je u redu, Karolina. Uživajte u večeri.«
»Dobro, onda.« Karolina s uspravi i odmakne od carice. »U redu.«
»Elizabeta, blijedi ste.« Uto joj je prišla nadvojvotkinja i pred snahu spustila tanjur s
čokoladnom tortom, ušećerenim voćem i lješnjacima. Sjela je na mjesto s kojeg je maloprije
ustao njezin sin. Karolina se udaljila i krenula prema Pauli koja je stajala na drugom kraju odaje.
Sisi se okrene svekrvi.
»Zar jesam, teta Sofija?«
»A jelo gotovo niste ni takli. Zar Vam se nije svidjelo? Pojedite malo deserta torta je
najbolja, premda ne znam zašto su tako škrtarili s kremom.« Rekavši to, Sofija vilicom
nabode pozamašan komad torte s tanjura koji je bila stavila pred Sisi.
»Jelo mi se svidjelo«, slagala je Sisi i s hinjenim užitkom zagrizla kuhanu krušku
prelivenu smeđim šećerom. Bila je toliko slatka da joj se smučila. Ona spusti vilicu i
podigne pogled zirkala je po odaji tražeći Franju.
»Elizabeta, Vi ste iscrpljeni. Za Vas je ovo previše zbivanja. Morate leći. Poslat ću Vam
vino i kokošju juhu.«
»Ne treba, teta, dobro sam.« Sisi je odmahnula glavom dok je pogledom i dalje
pretraživala odaju.
Sofija ustane, uvrijeđena nepoštivanjem njezina savjeta. »Elizabeta, banket je gotov.
Muškarci će se povući u knjižnicu gdje će popiti nešto žestoko i popušiti cigaru, a mi dame
ćemo u salonu pjevati božične pjesme. Ako sada odete, uvjeravam Vas da nećete ništa
propustiti.«
Sisi je znala da teta neće pristati na odbijanje, osim toga, bila je odveć umorna da bi s
ostalim damama nastavila slaviti. Stoga je popustila. »U redu«, složila se i kimnula. Pretvarati se
kako sa Sofijom uživa pjevati božične pjesma bilo bi zaista previše.
Sisi je Franju zatekla u kutu odaje kako pod svjetlom svijeća razgovara s Grimneom.
Blizu njih, stajale su Karolina i Paula, u društvu Grimneove smeđokose ljepotice. I premda su se
njih tri pretvarale kako pozorno razgovaraju, Sisi je, dok je prilazila caru, primijetila kako ju
krišom pogledavaju.
»Oprostite, Franjo?« Sisi je kimnula Grimneu. »Ispričavam se što Vas prekidam, grofe.«
»Vi se nikad ne trebate ispričavati, carice Elizabeta.« Griinne se duboko poklonio i
odstupio kako bi ih ostavio nasamo. Grofa su u svoj krug smjesta privukle Karolina i Paula. Kad
se nagnula prema Franji, Sisi ih je već čula kako se veselo smiju.
»Franjo«, tiho je prozborila opazivši kako car gleda iza nje, u smjeru kamo je otišao
Griinne. Sisi se uzvrpoljila i stala licem u lice pred muža. »Povući ću se ranije. Umorna sam.«
Franjo je kimnuo, ali ju nije pogledao.
»Hoćete li me ispratiti?« Ona osjeti kako joj glas zamire.
»Ako želite«, on uzvrati i ponudi joj ruku. Krajnje učtivo, no neumitno hladno.
»Sretan Božić, carice Elizabeta«, Griinne joj kimne.
»Grofe, odmah se vraćam«, reče Franjo. »Ispratit ću caricu.«
 »Ne morate se žuriti, Vaše Veličanstvo.«
Sisi je stegnula Franjinu ruku dok ju je vodio prema vratima. »Hoćete li ostati dokasna?«
Franji se tržne mišić na licu. »Još je rano. I Božić je. Ne očekujete valjda da se već sada
povučem?«
Sisi se ugrize za donju usnu, a onda se prisili nasmiješiti. »Naravno da ne očekujem.
Želim Vam da se lijepo provedete za Božić.« Ona utone u svoje misli. Kad mu se
ponovno obratila, nastojala je zvučati mirno, neopterećeno. »Tko je ona dama?«
»Koja?« Franjo je kimnuo skupini dvorjana kraj kojih su prolazili.
»Tamnokosa dama koja je razgovarala s Griinneom. N ju ne poznajem.«
»Nisam ju vidio.«
Sisi se postrance zagleda u Franju. »Zacijelo jeste.«
On joj ne uzvrati pogled.
»Uistinu je lijepa.«
»Je li?« Uto su stigli do vrata. Dok su prolazili, sluge su se duboko klanjale.
»Zasigurno ste je zapazili, dragi Franjo«, ponovno će Sisi. Osjećala je kako joj srce tuče u
grlu, u ušima. Franjo se pravio da ju nije primijetio, a time je ta lijepa žena predstavljala još veću
prijetnju. Sisi udahne kako bi se smirila. »Franjo, molim Vas. Oprostite mi. Sinoć sam
bila svadljiva. Ali moram razgovarati s Vama.«
»Ne sada, Elizabeta«, on uzvrati s prizvukom nestrpljivosti u glasu. »Želio bih uživati u
ostatku božične večeri.«
»A...«, ona zastane. »Hoćete li mi doći noćas? Molim Vas?«
Nakon podulje stanke, Franjo joj kroz stegnute vilice odvrati: »Kasnije.«
Sisi je umalo briznula u plač, koliko joj je laknulo.
Kada se probudila usred noći, Franjo nije bio pokraj nje u krevetu, Sisi se smjesta
rasanila. Vani je bio mrkli mrak, s blagom natruhom ljubičastog. Uskoro je trebalo svanuti, valjda
je bilo nešto poslije četiri, a Franjo nije bio u sobi. Gdje je mogao biti? Sisi se prisjetila večere
kada joj je teta rekla kako će žene ostati pjevati božične pjesme, a muškarci piti i pušiti.
Zasigurno su se muškarci nakon nekoliko rundi pića pridružili damama u salonu, a proslava otišla
u novom smjeru. Podnapiti od božičnog vina, u veselom, slavljeničkom raspoloženju, okupljeni
su najvjerojatnije počeli plesati. Grimne je bio u društvu mlade tamnooke žene pa je vjerojatno u
razgovor uključio i Franju.
Ta je uznemirujuća misao stegnula Sisi kao omča oko vrata. Teti je bilo iznimno stalo da
ona ode u krevet. Zato što je Sisi bila umorna ili kako bi je se riješila? Je li Sofija izabrala tu noć
kako bi sinu skrenula pažnju, kako bi ga možda upoznala s nekom mladom, poslušnom
dvorskom damom koja bi rado zamijenila carevu onesposobljenu suprugu? Je li izabrala baš tu
noć kad je svima bilo očito kako je Franjo, inače topao i privržen, bjelodano neraspoložen,
ozlojeđen svojom ženom. I neće li Franjo, koji se već mjesecima uzdržavao od odnosa sa
suprugom, biti spreman za iskušenje?
Sisi ostatak noći nije mogla spavati, zoru je dočekala izmučena i ogorčena, no jedno je
bila riješila. To glupo prepucavanje oko Franje, to natjecanje za muževu pažnju već je predugo
trajalo. Ona je gubila i morala je pronaći način da ga vrati.
***
Sisi je bilo drago vidjeti Agatino lice kad se sluškinja kasnije tog jutra pojavila na vratima
s doručkom na pladnju.
»Svi još spavaju, moja gospo«, pripomenula je Agata kad je Sisi u krilo spustila
poslužavnik. Potom je krenula ponovno upaliti vatru. »Mislila sam da biste jutros radije
doručkovali u krevetu, nakon svih onih jučerašnjih zgoda.«
 »Upravo tako, hvala ti.« Sisi je polako otpijala topli čaj dok joj se šalica tresla u rukama.
Sada je osjećala posljedice dviju besanih noći. Na trenutak je zatvorila oči, misli su joj
jurcale, živci skakali poput nepripitomljena konja. Ona uzdahne, spusti šalicu i pogleda u
sluškinju. »Jesi li se lijepo provela za Božić, Agata?« Sluškinja se okrene od kamina. »O, bilo
je lijepo, moja gospodarice. Čini mi se da u sobama za služinčad nitko nije spavao.« Agata se
zahihoće pa dohvati cjepanice.
Sisi je promatrala sluškinju koja je svoje jutarnje poslove obavljala pjevu šeći: potpirila je
vatru, ispraznila noćnu posudu, složila Sisinu odjeću od sinoć. Kako je Agata, čiji je život bio
kudikamo manje živopisan i uzbudljiv od Sisinog, uvijek sa smiješkom i laka srca obavljala svoje
zamorne dužnosti. Zašto Sisi više nije znala biti tako bezbrižna kao što je nekad bila?
»Jeste li od cara dobili mnogo lijepih poklona?« upita je Agata, bezazlena i znatiželjna
kao dijete. Sisi se namršti. No onda se nečega sjeti. »O, Agata, oprosti mi. U svoj onoj
zbrci proteklih dana, nisam ti stigla dati poklon za Božić.« Ona otvori pretinac u noćnom
ormariću i izvadi umotan paketić za svoju sluškinju. »Sretan Božić.«
»Za mene?« Agata razrogači oči. »Bože, nisam očekivala... Nisam ni...«
»Agi, nemoj se ispričavati.« Sisi se nasmiješi, iskreno, kao što nije već danima. »Nemoj
mi ništa poklanjati dovoljno je to što mi pružaš. Samo sam ti željela ovo dati.«
»Odveć ste dobri, moja gospo.«
»Otvori ga.«
Sluškinja raspara papir i ugleda broš.
»Gospođice Sisi. Hoću reći, Vaše Visočanstvo. Carice. Zar ja da dobijem...?«
»Znaš li koji je to dragi kamen, Agata?«
Sluškinja posramljeno odmahne glavom.
»To je rubin.«
Agata dahne: »Rubin? Ali, odveć je skupocjen. Što će jedan rubin u sobi za služinčad?«
Sisi prekrši protokol i položi svoje ruke na Agatine te stisne njezine ogrubjele i ispucale
prste oko dragulja. »Gluposti, Agata, ja želim da ga imaš. Rubin se slaže s tvojim
lijepim, rumenim obrazima. Katkad mi u cijelom danu jedino ti doneseš osmijeh.« Sisi je glas
zadrhtao, no suspregnula je nagon da se pred sluškinjom rasplače. Ali Agata je osjetila kako
gospodaricu nešto muči.
»Gospođice Sisi... Hoću reći... Vaše Visočanstvo, jeste li dobro jutros?«
»Ne, nisam.«
»Jeste li bolesni? Hoću li pozvati liječnika Seeburgera?«
»Nemoj, Agata, sve je u redu. Trenutno nisam dobro. Ali bit ću. Samo, molim te, nemoj
govoriti drugim sluškinjama kako sam tužna. Obećaj mi.«
»Naravno, Visočanstvo.« Agata uzme Sisi za ruku i sjedne pokraj nje na krevet. Sluškinja
počne tiho pjevušiti Sisinu najdražu božičnu pjesmu: jednostavan napjev o ocu koji nije imao
novca da čizmice svoje djece napuni slatkišima, ali je posjekao najveći bor u Crnoj šumi te ga
ukrasio brusnicama i češerima. Sisi je odlučila poslušati pjesmu te se naslonila na jastuk.
»Hvala ti, Agata.« Osjetila je kako joj se srce steže od te prostodušne dobrote. »I hvala ti
što si obzirna pa ne spominješ.«
»Ne spominjem što, carice?«
»Ma daj, Agi. Dobro znaš, kao što i ja znam, da car već dvije noći nije proveo sa mnom.«
Sisi odgurne poslužavnik i zarije lice u ruke. Plakala je pokraj svoje sluškinje.

Vani se iza gustih oblaka naziralo tek sivkasto, blijedo sunce. Kad se Franjo ni oko
podneva nije pojavio, Sisi više nije mogla čekati. Odlučila je odjenuti se i pronaći ga.
Kako je i pretpostavljala, hodnici su još uvijek bili pusti. To joj je sada išlo na ruku jer
inače nije smjela nikamo odlaziti bez pratnje. To se tako ne radi, Sofija ju je nebrojeno puta
upozoravala kad bi se Sisi pokušala iskrasti u konjušnicu ili vrt. Carica ne trčkara uokolo sama.
O tome će se govoriti.
Kao da već ne govore, pomislila je Sisi, zatomivši ogorčeno gunđanje dok se udaljavala
od svojih odaja. Tog su jutra kameni hodnici svojom hladnom jekom samo pojačavali njezin
dojam samoće. Kako joj je nedostajao Possi o Božiću! Miris borovine i pečenih jabuka. Vesela
kuća puna obitelji, slugu, rumenih seljaka i susjeda koji su k vojvodi Maksu dolazili popiti pivo i
slušati glazbu. Radost i smijeh okupljenih koji njišu djecu s boka na bok dok pjevaju i plešu, ne
obazirući se na protokol.
Sisi je stigla do staklenika, prostorije gdje su pod visokim stropom rasle paprati i biljke u
loncu. Tamo su se dan ranije dvorjani bili okupili kako bi slušali božične pjesme. Kad je izašla iz
velike, sada prazne, odaje i krenula prema salonu, Sisi je začula zvuk klavira. S uzdahom se
prisjetila noći kad su zajedno pjevali dok je Franjo svirao. Ona se uputi prema sobi odakle su
dopirali zvuci glazbe.
Klavir je svirao Franjo — sjedio je za njim u dnu salona. Kad ga je ugledala, onako
pogurenog, Sisi je zgranuto zastala. Bio je u istoj odori koju je nosio na banketu, raščupane kose i
otkopčana ovratnika. Činio se nesvjestan svoje publike, potpuno utonuo u sviranje te polagane,
sjetne skladbe.
Sisi je nijemo stajala na vratima osluškujući tužnu melodiju. Što je dulje slušala, to ju je
više obuzimao očaj: činilo joj se da više nikad neće biti sretna.
Franjo prestane svirati. Zadnje su note još trenutak odzvanjale, a potom utihnule. On se ne
okrene, već upita: »Je li Vam se svidjela?«
Ipak ju je opazio.
Zatečena pitanjem, Sisi promuca: »Predivna je.«
On kimne i dalje okrenut leđima.
»Ali i sjetna«, doda ona.
Franjo se ogorčeno podsmjehne kroz nos.
»Koja je to skladba?«
»Sonata za klavir u cis-molu. Skladatelj je Ludwig van Beethoven.« 24 Gledao je u tipke i
ovlaš ih dodirivao prstima. »Sonata Mjesečina.«
Sisi krene prema klaviru, malko ohrabrena spoznajom da Franjo ipak razgovara s njom.
»Kad smo kod mjesečine... sinoć mi niste došli.«
»Nešto je iskrsnulo.«
Taj ju je odgovor zabolio. Bio je neodređen, mogao je značiti svašta. Je li proveo noć s
nekom ženom? S Paulom? Karolinom? Grimneovom ljepoticom?
»Ono što volim kod tužnih skladbi«, Franjo je i dalje gledao u klavir, »jest njihova
iskrenost.«
»Nemojte više svirati ovu sjetnu, molim Vas.« Sisi se spusti na klupicu pokraj Franje. On
je bio prestao svirati, ali se nije okrenuo prema njoj. »Svirajte Valcer klizača«, reče ona. »Ili
još bolje, svirajte našu novu skladbu. Onu koju je majstor Strauss skladao za nas.«
Franjo ju nije zasvirao pa ju je Sisi počela pjevušiti. Sjećala se samo kako je njezin valcer
spoj bavarske i austrijske himne. »U redu, u redu, svirat ću je.« Franjo spusti prste na bijele tipke,

24
Ludwig van Beethoven njemački i austrijski skladatelj (1770. 1827.), uz Mozarta i Haydna najistaknutija ličnost
bečke klasike; svojim djelom najavio je novo razdoblje u razvoju europske glazbe razdoblje romantizma.
ali zastane. »Svirat ću je ako mi obećate da me više nikad nećete onako koriti, Elizabeta.«
Ona se nagne prema njemu i položi svoju ruku na njegovu. »Obećat ću da Vas više nikad
neću koriti ako Vi obećate da me više nikad nećete onako ostaviti.«
»Zar mi sada i moja vlastita supruga postavlja uvjete i pregovara sa mnom?« Franjo ju
pogleda i uzdahne. Sisi je bila udivljena njegovom ljepotom i snagom svoje ljubavi. Ali to ju je i
plašilo pomislila je kako njezina ljubav možda nije dovoljna da ga zadrži uza se.
No onda mu se pogled smekšao, malčice. Ne bi se moglo reći da se nasmiješio, ali se više
nije držao onako hladno, suzdržano i nepristupačno kao prethodna dva dana i to joj je dalo malko
nade.
»Znate, Elizabeta, ponekad mi se čini da zaboravljate kako sam ja car.«
A Vi zaboravljate da imam sedamnaest godina. Da sam ovdje sama, daleko od kuće, samo
zato što Vas volim. Franjine su je riječi povrijedile, no Sisi je znala da svog cara treba pridobiti, a
ne još više udaljiti svađanjem. »O, Franjo, znate li koliko Vas volim?« rekla je to s težinom u
glasu, a tako je i mislila. »Ali, uistinu«, sada se nasmiješila i nakrivila glavu, »premda često
poželim da niste car, zar mogu zaboraviti da jeste?« Ona zastane pa podigne ruku i mahne
pokazujući odaju. »Pokraj svega ovoga?«
»Vi biste željeli da sam nešto drugo, a ne car?«
Sisi se ugrize za usnu te obuzda svoju gorljivost. »Možda. Ponekad.«
On se nagne prema njoj na što Sisi primijeti kako su mu oči umorne, a obrazi neobrijani.
»Car izgleda umorno«, ona prošapće. Prstom mu je dodirnula lice i prešla po čekinjavoj
bradi.
Franjo podigne ruku i prisloni svoj dlan na njezin. »Kako je to moguće?«
»Kako je moguće što?«
»Izvojevao sam bitke u Italiji i Mađarskoj. Pa ja sam car, za Boga miloga. A Vi me
osvojite jednim smiješkom.«
Ona se nagne prema njemu i šapne mu u uho: »Franjo, ja Vas volim, ali ne zato što ste
car. Ja Vas volim jer ste čovjek koji hrče pokraj mene u krevetu i svira mi na klaviru i jaše
u planinu sa mnom i šapuće moje ime s toliko ljubavi da ga ne želim pustiti.« Poljubila ga je sa
strane u vrat, u dio kože koji mu je obično bio skriven ovratnikom vojne odore, u mjesto koje je
pripadalo samo njoj. »Molim Vas, dragi, ne mogu podnijeti da se ljutite na mene.«
On je na trenutak zastao, a onda polako uzdahnuo. »Eto, pridobili ste me.«
Kada ju je zagrlio, jedva ju obuhvativši oko pozamašna struka, ona je omča oko Sisina
vrata popustila i ona je mogla ponovno disati.
»Franjo, volite li me još uvijek?«
»Znate da Vas volim, Eliza.«
»A ja Vas, Franjo, obožavam. Ali ne želim frizera Vaše majke.«
»Ako vas poljubim, hoćete li zašutjeti?«
»Samo je jedan način da to saznate.«
Nagnuo se prema njoj i podario joj takav poljubac da se Sisi usudila ponadati kako joj se
muž vratio.
»Svirajte mi našu skladbu, Franjo«, domalo ga je zamolila.
On je spustio prste na tipke i zasvirao valcer na što su oboje počeli pjevušiti poznate
melodije dviju različitih skladbi spojenih u jednu. Nakon toga, zasvirao joj je njezinu
najdražu skladbu, onu koja je svirala u Bad Ischlu, Valcer klizača.
Sisi je sklopila oči i slušala. »Franjo, što kažete da sljedećeg Božića ovu skladbu slušamo
na klizanju? Što mislite? Možemo pustiti da se voda izvan Hofburga smrzne i imati svoje
privatno klizalište.«
 On se nasmijao njezinoj ideji. »Može, ako ne budete ponovno nosili moje dijete.«
»Neću reći da je to nemoguće. Na kraju krajeva, kad se ovo dijete rodi, morat ćemo
nadoknaditi mnogo vremena koje smo propustili«, ona će, na što oboje prasnu u smijeh.
»Zaplešite sa mnom, Eliza.« Franjo se pjevušeći ustane s klupe i privuče Sisi k sebi.
»Prevelika sam za ples«, usprotivi se ona.
»Savršeni ste za ples«, navaljivao je Franjo.
Nekoliko su se minuta držali i lagano njihali, no Sisi ono pitanje svejedno nije mogla
zaboraviti čučalo joj je u glavi poput čvora koji nije mogla odvezati. »Franjo, gdje ste
bili noćas?«
On ju pogleda kao da joj nije voljan odgovoriti. »Nemojte se time zamarati, Eliza.
Prošlost je prošlost.«
Ona prestane plesati i spusti ruke. Franjo joj ih je pokušao podignuti, no Sisi se otrgla.
»Franjo, recite mi.«
»Eliza, neću Vam sad...«
»Gdje ste bili? Moram znati.« U tom trenutku u Sisinu umu izroni prizor iz prošlosti,
iskrsne joj pred očima: njezin otac odlazi od kuće. Odlazi bez objašnjenja, samo kaže kako ide u
grad. Potom, ne tako davan prizor. Kružok dama od sinoć: Karolina, Paula, i ona treća.
Došaptavale su se, krišom ju pogledavale. Svaka bi spremno i vrlo rado primila cara u
svoj krevet. Nije li to bio san svake poduzetne djevojke na dvoru dovući cara u krevet? Zar je Sisi
bila osuđena na isti niz usamljeničkih noći kao i njezina majka? Počela je drhtati, skutrila se i
sjela na klupicu pokraj klavira. »Franjo, jeste li bili s drugom ženom?«
Franjo joj spusti ruke na ramena. Pritisne ih. Ona se otrgne.
»Ne, nisam bio s drugom ženom, Eliza. Za Boga miloga, morate li me stalno napadati?«
On se svali na klupu pokraj nje.
»Zašto mi onda ne želite reći?«
»Riječ je o Mađarima«, odsječe Franjo.
»Mađarima?« To doista nije očekivala čuti. »A što je s Mađarima?«
Franjo spusti umornu glavu u ruke i prstima prođe kroz razbarušenu kosu. »Mađari traže
nezavisnost. Taj se huškač, grof Andrassy, zakleo da će se vratiti iz izgnanstva. Tvrdi da će se
vratiti u Budimpeštu. On ih potpiruje.«
Andrdssg. Sisi je to ime već bila čula, spominjali su ga Franjo i Sofija.
»Stanje je krajnje nestabilno. Majka savjetuje vojnu akciju prije no što otvoreno dignu
ustanak.«
Sisi je Franjine riječi dočekala s ogromnim olakšanjem jer nije bio s ljubavnicom.
Smiješno, no rat joj se činio posve nevažnim u odnosu na sačuvan brak. »Zašto mi to niste
mogli reći, Franjo?«
On odmahne glavom.
»Ali zašto? Ja želim biti uz Vas i u ovim nedaćama. Vaša majka zasigurno...«
»Prestanite!« Franjo je podignuo ruku više nije imao strpljenja. »Dosta. Ne mogu to više
podnijeti. Ne mogu ratovati i protiv Vas, Elizabeta.«
Ona je iznenađeno zamukla. Ukipljeno je sjedila pokraj njega i gledala u svoje noge.
Franjo pokaže na njezin veliki trbuh. »Neću Vas uznemiravati ratom. Ne dok ste u ovom
stanju. Majka mi je rekla da Vas ne zamaram time.«
I premda joj je i od tog odgovora krv uskiptjela, Sisi je suspregnula nagon da se obrecne.
Ne sada kad su se upravo pomirili. On joj je bio jedina potpora, trebala ga je. »U redu, Franjo.«
Spustila je ruku na njegovu. »Razumijem.«
»Razumijete li?«
 »Da.«
Franjo uzdahne i zabaci glavu. Sklopi umorne oči.
»Hajdemo, Franjo, preumorni ste.«
»Ne.« Promeškoljio se. »Ne mogu spavati. Za sat vremena imam sastanak s Vijećem.«
Uto poskoči s klupe i pruži joj ruku. »Možemo li sad nastaviti plesati i razgovarati o
lijepim stvarima? Da želim govoriti o ratu, na ples bih pozvao Grimnea ili Bacha, a ne svoju
suprugu.«
Ona prihvati njegovu ruku i dopusti mu da ju povuče. Ponovno su se njihali. »Ali, Franjo,
kad će taj rat početi?«
On uzdahne, ali joj nakon stanke ipak odgovori: »Čim okopni snijeg, u proljeće.«
»Hoćete li morati otići?«
»Naravno. Ja sam car.«
 IX
Svjetina se uskomešala, carska je straža odbila nalet ljudi prijeteći da će isukati mačeve. Ona na
njegovu licu primijeti nedvojbenu uznemirenost.
No, njezin pogled ne počiva zadugo na njemu. Očajnički, još jednom pretražuje mnoštvo, tražeći
drugo lice. Je li došao? pita se. Je li došao zbog nje, kao što je bio obećao?
Konačno, njezin ga pogled pronalazi. Stoji blizu prvih redova, lice mu gotovo zakriva ukrašena
mitra biskupa koji je ispred njega. Čini joj se ljepši nego ikad — onako visok u krznom
obrubljenom kaputu, tamnih, sjajnih očiju. Cijelo ju je vrijeme promatrao. Kad im se pogledi
susretnu, ona se nasmiješi. Ne haje vidi liju tko.
»Sisi?«
Nevoljko, ona svrne oči s njega i pogleda u muža. Njegov je pogled sada zbunjen, upitan.
Podignuo je obrvu, u svijetlim mu je očima sijevnulo prepoznavanje. U tom trenutku, Sisi ne
sumnja: car zna za njezinu tajnu.
 9
Palača Hofburg, Beč ožujak 1855.

Trudovi su počeli nedugo nakon svitanja. Sisi se naglo probudila pomislivši kako je
prodoran bol tek dio ružnog sna. No kako ju je bol i dalje obuzimao, ipak je jauknula. Franjino je
lice na ranojutarnjem svjetlu bilo zabrinuto kao i njezino.
»Eliza, što je?«
»Franjo, mislim da dijete stiže.« Franjo skoči iz kreveta i odjuri po liječnika.
Sofija je banula prva, bez kucanja. Kosa joj je bila puna papirića za kovrčanje, na sebi je
imala samo tanki ogrtač.
»Liječnik Seeburger stiže. Koliko dugo trudovi već traju?« Odaslavši sluškinje po hitnim
poslovima, Sofija se približi krevetu te sjedne uz svoju snahu.
»Tek su počeli. Ali posteljina je mokra«, uzvrati Sisi.
»Pustili ste vodu«, objasni joj Sofija.
»Zar jesam?«
»To je normalno«, Sofija će.
»Majko, gdje je liječnik Seeburger?« Franjo pristupi krevetu i uzme Sisi za drugu ruku.
»Stiže. Franjo, Vi ovdje doista ne smijete biti. Nije dobro ni što ste bili ovdje za vrijeme
pričuve. Prisustvovati porodu za Vas je previše, ne mogu to nikako dopustiti.«
»Majko, Elizi sam obećao da ću sve vrijeme biti...«
»Franjo, poslušajte me. Morate smjesta izaći!« Sofija se ustala i premda je bila niža od
Franje, on je ustuknuo. »Ovo je žensko mjesto, car ovdje nema što činiti. Van, van, van!«
»Franjo, molim Vas.« Sisi je gledala u muža stišćući mu ruku molila ga je da ostane. Zar
joj nije bio obećao da će biti uz nju? Ali u tom je trenutku nadošao novi trud i proparao joj cijelo
tijelo pa je uspjela samo jauknuti od boli.
Franjo se od Sisi okrene prema majci, lica naborana od zabrinutosti.
»Franjo! Vidite li kako ste ju uznemirili?« Sofija je zaviknula, crvena u licu i vratu, dok
se Sisi izvijala stežući im ruke.
»Morate izići, smjesta! Ako želite biti od koristi svojoj supruzi i sinu, pođite u kapelu i
molite se. Van!«
Sisi se nije stigla ni usprotiviti, a Sofija je sina već bila odgurala prema vratima na koja je
banuo liječnik Seeburger i četiri babice.
»Stigli smo.« Liječnik se činio poletan i svjež — unatoč ranim satima, bio je odjeven i
svježe obrijan. »Koliko često nadolaze trudovi?«
»Tek su počeli«, uzvrati mu Sofija pa ponovno sjedne i uzme Sisi za ruku.
Franjo je otišao. Sisi je zacviljela okrenuvši glavu od tete. No prije no 'to ga je uspjela
zazvati, tijelo joj se ponovno zgrčilo od boli.
»Ovo ide brzo«, reče liječnik svrnuvši pogled sa Sisi na Sofiju.
Od tog trenutka sve ono što se događalo, Sisi je pretjecalo u nepostojanoj magli, bilo je
neraspoznatljivo i nevažno u odnosu na užasan bol koji ju je razdirao. Prodorni krici koji su joj
dolazili iz grla i samoj su Sisi zvučali strano te se pitala kako ju te žene i liječnik mogu slušati.
»Bravo, djevojko moja, bravo.« Sofija je sjedila uz nju i hladnim joj ubrusom brisala čelo.
»Još malo. Samo dišite.«
Babice su se ustrčale oko Sisi: nalijevale su lavore čiste vode, provlačile konac kroz igle,
mijenjale natopljene ubruse novima. Sisi je, kad je ugledala hrpu natopljenih ubrusa, zinula od
užasa: zar je sva ta krv bila njezina?
»Još samo malo, carice.« Pokraj Sisi je, nasuprot Sofiji, stajala babica. Dijete brzo izlazi.
Reći ćemo carskom Visočanstvu kad treba tiskati.«
»Mislite na svog sina. Ovo činite za svog sina, Elizabeta.« Sofiji je pogled bio prikovan
za dno kreveta gdje je liječnik vješto i smireno napipavao rukama.
Sisi je došlo da izgrdi svekrvu, da joj kaže neka umukne te neka dovede natrag Franju i
već je bila odlučila da će joj to reći. No, kad je otvorila usta, taj se prijekor pretvorio u nesuvislo i
nerazumljivo jaukanje.
»Bravo, Elizabeta. Bravo, moja snažna, hrabra djevojko.« Sofija je i dalje neuviđavno
bodrila snahu te joj je tako jako stiskala ruku da je Sisi bol u nagnječenim prstima
odvlačio pozornost od onog koji je osjećala niže. Ali i to je trajalo samo trenutak.
»Sad je vrijeme, carice Elizabeta.« Liječnik je Seeburger izvirio iznad prekrivene izbočine
Sisina tijela. Kimnuo je babici pokraj Sisi.
Babica se nagnula prema Sisi. »Carice Elizabeta, ako bi Vaše Veličanstvo htjelo tiskati...
dijete je spremno izaći.«
Sisi napregne lice i stisne ruke koje je držala, a onda stane tiskati iz petnih žila, sve dok
nije bila sigurna da iz sebe istiskuje ništa manje doli utrobu.
»Još malo, još malo, još samo malo!« vikala je Sofija.
»Tiskajte, Vaše Visočanstvo!« Glas liječnika Seeburgera zazvučao je glasno ponad Sisina
jaukanja. »Tiskajte, carice!« Sisi je od tog razdirućeg bola u jednom trenutku postala ošamućena,
izgubljena. Čula je zvukove koji su dolazili iz njezina vlastita grla, kao i užurbane povike onih
oko nje, ali joj se um bio isključio.
»Carice, tiskajte!« Liječnikov je glas bio prodoran Sisi se okrenula i pogledala ga kao da
ga vidi prvi put. »Carice, sjajno se držite. Vaše dijete stiže. Bi li Vaše carsko Visočanstvo
još jednom pokušalo tiskati?«
Sisi je stisnula zube i zastenjala, stiskala je ruku babice i tiskala svom svojom snagom.
Bila je uvjerena da će, ne izađe li dijete sada, ona umrijeti. Čula je kako ju svekrva i
babica bodre. Čula je svoj tihi, izmučeni glas. A onda, novi zvuk. U toj hladnoj, mračnoj sobi
nečija su se pluća prvi put oglasila nježnim i umilnim kmečanjem.
»Izišao je!« Sofija dahne, pusti Sisinu ruku i pojuri prema dnu kreveta. »Je li dječak? Je li
dječak?«
Liječnik se Seeburger uspravi držeći sićušno, ljubičasto dijete prekriveno krvlju i sluzi.
Dijete je neobuzdano bacakalo nožice. On se okrene prema novopečenoj majci.
»Carice Elizabeta, čestitam. Vaše je carsko Visočanstvo rodilo zdravu djevojčicu.«
Sisi je saslušala liječnika, no bila je toliko iscrpljena i preplavljena olakšanjem što je
dijete izišlo, da je samo bez riječi spustila glavu na jastuk.
»Djevojčica«, promucala je samoj sebi. »Helena.« Sisi zaplače plakala je od iscrpljenosti,
od radosti, od olakšanja što je ta muka završila. Sjetila se Possija. Helena.
Sofija i liječnik Seeburger odnijeli su djevojčicu u kut sobe gdje su je onako malenu i
ružičastu okupali te umotali u dekicu.
»Dajte mi moje dijete.« Sisi je, preumorna da bi podigla glavu, jedva protisnula. »Želim
svoju Helenu. I želim Pranju.«
»Umirite se, carice Elizabeta.« Govorila joj je ona ista babica nježnih crta lica. Ponovno
je uzela Sisi za ruku. »Liječnik mora okupati kćer Visočanstva. Onda ćete dobiti malu princezu.«
»Želim svoje dijete«, Sisi je ponavljala kao u bunilu. »Molim vas, moju kćer. I Franju.«
Sisi je podigla glavu i ugledala Sofiju kako okupano i umotano dijete njiše u rukama.
»Moja mala ču-ču. Moja slatka mala ču-ču.« Sofija je pjevušila djetetu koje je plakalo sve
snažnije i glasnije. »Ššš, nemoj plakati. Baka će se pobrinuti za tebe, šššš, nemoj plakati.«
»Molim Vas, Sofija, dajte mi moje dijete.« Sisi je zazvala, ali
Sofija ili nije čula njezinu molbu, ili se odlučila oglušiti.
»Moja draga, mala djevojčice.« Sofija je gledala u ružičasto lišće. »Kako ćemo te zvati?«
»Helena«, odgovori joj Sisi, ali Sofija ju nije čula.
Nadvojvotkinja je samo nastavila tepati djetetu u rukama. »Zar ti ne bi voljela dobiti ime
po svojoj baki? Da ti damo ime Sofija?«
Rekavši to, Sofija iziđe iz sobe zagledana u lice unučice, i ne osvrnuvši se na majku koja
dijete još nije bila ni primila u ruke.
***
»Eliza, probudili ste se. Napokon!« Franjo ustane sa stolca pokraj kamina i pojuri prema
Sisi u krevetu. »Mislio sam da ćete spavati danima.«
»Franjo.« Sisi je nakon duboka sna bila zbunjena, no kad ju je prvo dočekalo Franjino
lice, došlo joj je da zaplače od olakšanja. Kad se rasanila, pokušala je sjesti. Ali kad je osjetila
kako je boli svaki djelić tijela, ipak se predomislila. »Franjo, gdje je Helena?«
»Naša predivna djevojčica mirno spava u zipci.« Franjo uzme Sisi za ruku i obaspe ju
poljupcima. »Tako je prekrasna, Eliza, vidjet ćete ju.«
Sisi se ogledala po sobi, tražeći zipku. Zatreptala je, i dalje zbunjena. Usta su joj bila
toliko suha da joj se činilo kako će se raspuknuti. »Gdje je?«
»S bakom, u dječjoj sobi.«
»Sa Sofijom?«
»Da.« Franjo kimne i još jednom poljubi Sisi u ruku. »Majka je za nju dovela krasnu
dojilju. O, Eliza, tako sam ponosan na Vas. Uspjeli ste, hrabra moja dušice. Bravo!«
»Franjo, želim vidjeti Helenu. Nisam ju još ni uzela u ruke.« Sisi instinktivno dodirne
grudi koje su sada bile još veće nego za vrijeme trudnoće, a i nepodnošljivo osjetljive. »Želim
ju podojiti.«
»Polako, Eliza.« Sisi se nije svidio Franjin kolebljiv izraz lica. »Dovoljno ste se
namučili.«
»Što? Gluposti. Želim svoje dijete.« »U palači se određene stvari čine na poseban način.«
Franjo je zastao i spustio pogled kako ne bi gledao Sisi u oči, već u njezinu ruku koju je još
uvijek držao. »Carica ne doji svoju djecu.«
»Molim? Zašto?«
»Reći ću majci, ili babicama, da Vam objasne. O tome ja ne bih trebao razgovarati.«
»Dobro, nije važno«, Sisi će. Bila je odveć umorna i željna vidjeti svoje dijete da bi se i o
tome svađala. »Onda ju neću dojiti. Ali želim vidjeti Helenu.«
»Nemojmo žuriti s izborom imena«, Franjo se malko pomakne na krevetu.
»Kako to mislite, nemojmo žurit? O imenu smo odlučili mjesecima prije. Ne vidim kako
se možemo žuriti.«
»Eliza, moram ponoviti kako na dvoru postoje pravila. O imenu obično odlučuju bake i
djedovi. Pa i ja sam dobio ime po svom djedu.«
Sisi osjeti kako joj se želudac skuplja.
»Nemojte se sada ljutiti, Eliza«, Franjo će ne bi li ju preduhitrio.
»Vaša majka želi dati ime našoj kćeri?«
»Da. I mislim da joj to dugujemo. Ali, samo ovoga puta. Time ćemo joj odati
poštovanje.«
»Koje joj ime želi dati?«
»Majka misli kako bi bilo lijepo izabrati obiteljsko ime.«
 »Helena je obiteljsko ime, Franjo.«
»Majka je predložila ime... Sofija.«
»Gle čuda!« Sisi će, ogorčena glasa. »Sofija. Po sebi.«
»Tako je«, Franjo se složio ne primijetivši njezin nijemi bijes. »Rekli smo svećeniku da
pošalje obavijest svim crkvama u Carstvu. Cijelo će Carstvo sutra na zasebnoj misi moliti za
princezu Sofiju.«
»Znači, već je odlučeno.« Što su još odlučili o njezinoj kćeri dok je ona spavala? »Jeste
lije i krstili bez mene? Jeste li joj dogovorili brak?«
»Morali smo je krstiti.« Franjo se nasmijao kao da je to sasvim uobičajena stvar. »Ne daj,
Bože, da joj se što dogodilo, njezina bi dušica bila neotkupljena.«
Sisi se grlo stegnulo, gutala je riječi kojima mu je htjela odgovoriti. »Krstili ste moju kćer
bez mene?«
»Ma nije to ništa. Za djevojčice krštenje nije ništa posebno. Kratka misa u obiteljskoj
kapeli. Bolje da smo to napravili. I sami znate da je to kudikamo važnije kad je u pitanju
sin. Onda je to i državna stvar.«
Sisi je došlo da zaplače, no tijelo joj je bilo toliko iscijeđeno da ni suza više nije imala.
Progovorila je tako tiho da ju Franjo nije čuo.
»Mala Sofija, naša kći.« Franjo je uzme za ruku. »Nije li krasno dobiti dijete? A
djevojčicu ste i željeli.«
Sisi je pomislila na svoju mlađu sestru u Possiju, lijepu, živahnu djevojčicu, po imenu
Sofija-Šarlota. Ona će se praviti da je njezina kći dobila ime po Sofiji-Šarloti. »Da. Divno
je.« Sisi se uspjela nasmiješiti. Nije kanila dopustiti da joj išta pokvari osjećaj sreće kad uzme
svoje dijete u ruke, pa čak ni svekrvina sebičnost. »Molim vas, Franjo, donesite mi malu Sofiju.
Želim svoju kćer uzeti u naručaj.«
Prošlo je cijelih sat vremena dok su joj malu princezu donijeli iz dječje sobe jer je teta
Sofija bila zabranila da dijete podignu iz zipke sve dok se ono samo ne probudi.
Ali kad su joj je konačno donijeli, kad ju joj je Agata plačući predala u nestrpljive ruke,
Sisina je sreća što prvi put drži svoje dijete zasjenila sav onaj bol koji je do tada osjećala.
»Moja kći«, Sisi je tepala, zadivljena s kojom se neposrednošću i neizbježnošću u njoj
probudio nagon đavoli i zaštiti to malo biće. U očima su joj se caklile suze poput svježe rose i
zaplakalaje, od sreće. »Sofija.« Sisi se nasmiješila kad je djevojčica zijevnula pa joj je ponudila
svoj mali prst da ga siše.
»Agata, molim te, dovedi Franju.« Sluškinja je kimnula i izašla iz sobe ostavivši majku i
dijete same.
»Zdravo, moja mala djevojčice. Tako sam sretna što te konačno mogu vidjeti.« Nakon
nekoliko minuta, Sofija je ponovno zijevnula zaokruživši svoje male usne nalik na pupoljak ruže.
»Divna si, moja mala djevojčice. Divna«, Sisi je govorila kroz suze dok je okrugle obraščiće
svoje kćeri prekrivala nježnim, mokrim poljupcima.
A tada je Sisi nešto sinulo i nije marila tko će se tomu protiviti. Na brzinu je skinula svoju
spavaćicu. »Jesi li gladna, Sofijice?« Svojoj je kćeri ponudila dojku. U početku je Sofija odbijala
bradavicu koja joj je bila pred usnama, no naposljetku je otvorila usta i počela zadovoljno sisati.
Za Sisi je to bilo novo, neobično iskustvo to da na vlastitim grudima hrani svoju kći, no
odmah je osjetila olakšanje. Dok ju je dojila, Sisi se činilo kako bi i ona i Sofija mogle utonuti u
miran i blažen sanak.
»Eliza.« Franjo se neprimijećeno pojavio na vratima. Prišao je ženi i kćeri s upitnim
izrazom na licu. »Vi ju hranite?« »Hranim ju, Franjo. Samo ovog puta, molim Vas, nemojte mi se
suprotstavljati.« Sisi je počela plakati, toliko je bila preplavljena osjećajima. »Samo sam htjela
znati kako je to podojiti vlastito dijete.«
»Pa valjda je to u redu, ako ostane samo na ovom.« Franjo je popustio i sjeo pokraj njih.
Nekoliko su minuta sjedili i u tišini promatrali Sofiju na majčinim grudima. Sisi je u Franjinim
očima opazila onaj isti izraz ljubavi za koji je bila sigurna da je i u njezinima.
»Divna je, zar ne, Franjo?«
»Ne mogu vjerovati da je naša, Eliza.« Držali su se za ruke i gledali u djevojčicu dok je
Sisi plakala. Gledali su u biće koje su stvorili.
Ali mir tog nježnog trenutka prekinuo je nečiji glas.
»Franjo?« Teta je Sofija ušla kroz otvorena vrata kroz koja je maločas bio ušao Franjo. I
ona ih je promatrala. »Nismo li mi o ovome razgovarali? A ipak ste se narugali mojim
— liječnikovim — uputama.«
»Majko, Elizabeta i ja smo samo...« Franjo se ustao s kreveta i stao ispred supruge kao da
je time želi sakriti od majčina pogleda.
»Vidim ja što vi radite. Vaša supruga doji dijete. Elizabeta, ovo je krajnje... To se tako ne
radi.«
»Zašto ne?« upita Sisi. Onaj slatki mir u kojem je do maloprije uživala sada se prometnuo
u tihi bijes.
»Takav je običaj. Carica ne doji.«
Sisi je dozlogrdilo te glupe običaje plaćati svojom tugom, a dozlogrdila joj je i tetina
nametljiva prisutnost. Ona se obrecne: »Dijete je moje, teta Sofija. I grudi su moje. Mislim da ja
odlučujem što ću s djetetom i grudima.«
Sofija je trepnula, zabezeknuta Sisinim odgovorom. No onda se pribrala i, suzivši oči u
dva tanka proreza, uzvratila: »Elizabeta, Vi ste možda neobrazovani što se tiče odgoja djece na
carskom dvoru, budući da ste sami bili odgajani u provincijskom domaćinstvu, a i sami ste
gotovo još dijete. Dopustite da Vas prosvijetlim.«
Sisi je dijete stisnula bliže grudima, a teta je nastavila govoriti.
»To je prevelik napor za Vas. Morate se oporaviti. Prepustite dojenje ženi kojoj je to
posao dojilji. Dovela sam krasnu djevojku iz Tirola. Ona je snažnija od Vas. Vi ste carica i svoje
snage trebate usmjeriti na to da ponovno zanesete.«
To je bilo toliko smiješno da se Sisi morala nasmijati. »Sofija, tek sam sada uspjela vidjeti
svoje dijete. Molim Vas, nemojte mi govoriti o novom porođaju i novom djetetu.« Ona pogleda u
nježno, ružičasto lišće kćerkice i osjeti kako joj bijes popušta.
Sofija je stajala podalje od njih i bez riječi razdraženo stiskala i otvarala šake. Kad je
progovorila, glas joj je odjednom bio miran, čak i umilan. Kako Vam se sviđa ime, Elizabeta?«
»Lijepo je. Tako se zove moja mlađa sestra koje se rado sjetim.«
»Ime sam dala urezati u zipku«, na to će Sofija. »U dječjoj sobi. Tik do moje
spavaonice.«
Sisi podigne pogled. »Molim Vas, neka zipka bude ovdje. Moja će kći spavati kraj
mene.«
»To neće ići«, izazivački uzvrati Sofija. Kad ju je Sisi pogledala hoteći joj odgovoriti,
opazila je kako su Sofija i Franjo izmijenili značajan pogled. Odali su se dok je ona spavala,
razgovarali su i o drugim stvarima.
»Elizabeta, Vi ste se već dovoljno izmučili.« Franjo se nagnuo naprijed oklijevajući
spustio ruku na Sisinu. »Vi se trebate odmarati. Vi trebate spavati. Zadnje što Vam treba je da
Vas novorođenče u Vašoj sobi budi svakih sat vremena.«
»To je pak nečuveno! Pa gdje će spavati ako ne sa svojom majkom?«
»Dječja je soba već pripremljena za nju«, Sofija preuzme riječ. »Ništa oj neće nedostajati
imat će babice koje će uz nju biti cijelo vrijeme, a ja ću biti u susjednoj sobi. One znaju da me
mogu probuditi u svako doba noći.«
Sisi to više nije mogla podnijeti. Više nije marila tko će čuti njezino protivljenje. »Franjo,
kako ovo možete slušati? Zar ne želite da naša kći bude s nama?«
»Franjo treba upravljati Carstvom«, Sofija zakorači prema krevetu. Mislite li da si on
može dopustiti jednu za drugom neprospavanu noć? Nipošto. San vam je potreban oboma. Oboje
imate dužnosti kojima se trebate posvetiti.«
»Majko, molim Vas.« Franjo podigne ruku i zatraži od majke da prestane. Zatim se s
uzdahom okrene prema supruzi. »Eliza, ja želim samo ono što je za Vas najbolje.
Prema liječnikovim uputama to je, za sada, spavanje.«
Sofija je, uvjerena kako Franjo s njom ipak surađuje, sjela na krevet. Draga moja
djevojko, pa ne možete Vi samo doći u palaču i preko noći promijeniti običaje stare stoljećima.
To se tako ne radi.« Sofija se umilno nasmiješi Sisi poput zabrinute majke. »Nemojte se toliko
brinuti, mala moja svađalice. Dobit ćete bore.«
Sisi svekrvu prostrijeli ubojitim pogledom.
»Viđat ćete Vi svoju malu Sofiju. Ali, nećete se morati buditi svakog sata u noći. Vjerujte
mi, ljubimice moja.« Blago ju je potapšala što je značilo: To je to. »Dijete, vjerujte mi da Vama i
Vašem mužu činim uslugu.«
Ostatak ožujka provela je slijedeći upute liječnika odmarajući se i otvarajući poklone koji
su stizali u povodu rođenja. Bratić je Ludvig poslao pun kovčeg haljinica u bavarskom stilu.
Helena je poslala porculansku lutku s tamnozlatnim kovrčama kakve su bile Sisine. A
Ludovika kovčeg pun haljina, spavaćica i kapica u koje je nekoć odijevala svoje kćeri.
Zahvaljujući svojoj mladosti i snazi, Sisi se brzo oporavljala. I već nakon nekoliko tjedana
osjećala je nemir, kao i spremnost da se vrati svom uobičajenom rasporedu.
Proljetno je poslijepodne bilo tmurno. U palači je bilo tiho, dvorjani su poštovali vrijeme
nevesele korizme 25 kada su balovi, koncerti i svi drugi oblici zabave bili strogo zabranjeni.
Toga je dana Sisi odlučila zanemariti naputke liječnika Seeburgera kako se treba odmarati
te je u svoje odaje pozvala groficu Mariju Festetics i herr Lobkowitza.
»Koliko smo pisama dobili?« upita Sisi pa sjedne na stolac presvučen plavim satenom.
Osjećala se gipko i okretno, a trbuščić joj je bio gotovo nestao.
»Stotine«, uzvrati herr Lobkowitz dok je namrštena čela promatrao hrpu omotnica —
čestitke iz cijelog Carstva, kao i one pristigle od europskih vladarskih obitelji.
»Ovo su Vam poslali kraljica Viktorija 26 i princ Albert.« Grofica Marija pokaže na košaru
punu kolačića od badema, čokolada i krušaka.
»Zaboga«, Sisi će ugledavši nakrcanu košaru. »Odnesite ju u kuhinju, recite slugama da
to mogu podijeliti. A ja se moram sjetiti i zahvaliti im.« »Prisjetimo se da Viktorijino najmlađe
dijete, princ Leopold, slavi rođendan sedmog travnja«, mirno napomene herr Lobkowitz. »Bilo bi
lijepo u pismo staviti i malu igračku konja i poželjeti princu Leopoldu sretan rođendan. On
veoma voli konje.«

25
Korizma (lat. quadragesima, četrdesetina) vrijeme od 40 dana, od Čiste srijede ili Pepelnice, do Velike subote
prije Uskrsa, služi kao priprema kršćana za blagdan Uskrsa. Korizma je uvedena u IV. st. kao spomen na
četrdesetodnevni Isusov boravak u pustinji. U hrvatskoj kulturi osnovna su obilježja korizmene priprave post,
ozbiljnost i tuga (iskazane tamnijom ili neukrašenom odjećom), suzdržavanje od plesanja, veselja i zabave,
odgađanje proslave sklopljenog braka i sl.
26
Viktorija (Victoria) kraljica Ujedinjenoga Kraljevstva Velike Britanije i Irske te carica Indije (1819. 1901.). U
doba njezina dugogodišnjeg vladanja (viktorijansko doba) britansko kolonijalno carstvo postiže svoj vrhunac; država
prolazi nagli gospodarski uspon i postaje jednom od najmoćnijih svjetskih sila.
 I Sisi i Marija zadivljeno su gledale herr Lobkowitza.
»Što je bilo, Vaša Milosti?« Pomoćnik se uzvrpoljio namještajući monokl na hrptu nosa.
»Zašto me Vaše Visočanstvo tako gleda?«
»Herr Lobkowitz, nezamjenjivi ste.« Sisi se nasmiješi i zahvalno kimne glavom. Otkako
je postala caricom taj se sredovječni čovjek pokazao ugodnim iznenađenjem, jednim od
malobrojnih, i premda je u Bad Ischlu bio Sofijin pomoćnik, sada je posvećeno služio Sisi.
»To je fantastična ideja, herr Lobkowitz. Pošaljimo igračku konja i posebnu čestitku za
rođendan maloga engleskog princa.«
»Vaše Veličanstvo je odveć ljubazno.« Herr Lobkowitz se pokloni i bojažljivo nasmiješi.
»No dobro. Počet ćemo s pismima za moju obitelj u Bavarskoj. Mami i Heleni želim do u
tančine opisati sve o mojoj maloj Sofiji.«
Nakon nekoliko sati, kad joj se učinilo kako uporno diktira jedan te isti odgovor, Sisi je
odlutala u mislima. »Jesmo li pri kraju?«
»Sada vidite kako to što Vas vole ima ijednu manu.« Herr Lobkowitz podigne pogled od
stola od ružina drveta i pretrese ukočeni zglob ruke. »Previše pisama.«
»Željela bih otići po Sofiju. Nisam svoju kćer vidjela od jučer.«
»Mislim da smo danas napravili lijep posao, Vaše Visočanstvo. Ako biste se željeli
odmoriti poslijepodne, možemo nastaviti sutra. Marija, hoćete li mi pomoći razvrstati ova
pisma?« Herr Lobkowitz i Marija su počeli lijepiti omotnice u kojima su bila izdiktirana pisma, a
Sisi se ustala kako bi pronašla Agatu i presvukla haljinu za poslijepodne.
Sisi je napustila svoje odaje naredivši grofici Esterhazy i ostalim dvorskim damama da
ostanu gdje su i bile.
»Ali... Vaše Veličanstvo«, promucala je grofica Esterhazy i izmijenila podozrivi pogled s
Karolinom.
»Znam, nije običaj«, Sisi će. »Alija želim da ostanete ovdje. Idem pronaći svoju kćer.
Želim s njom biti sama.« Carici su se grofičine stisnute i blijede usne u tom trenutku iz
nekog razloga učinile smiješnima.
Sisi se popela stubištem i potražila kćer u dječjoj sobi pokraj nadvojvotkinjinih odaja,
gdje je dijete obično i bilo, osim kad bi hvalisava baka s unukom paradirala palačom i imanjem.
Ali dječja je soba bila prazna, kao i Sofijine odaje. Sisi je u Sofijinoj spavaćoj sobi zatekla tek
plahu sluškinju.
»Oprostite.« Sisi se lagano nakašlje.
»Vaše Veličanstvo!« Sluškinja ispusti plahte, problijedi, te se pokloni pred Sisi.
»Gdje je nadvojvotkinja, molim?«
»Nadvojvotkinja je sa svojim djetetom... Hoću reći... s princezom Sofijom Vašeg
Veličanstva otišla u šetnju vrtom.«
»Hvala.« Sisi se okrene te iziđe iz sobe. Stišćući zube, grabila je prema vrtu.
Koliko se već puta prepirala s Franjom o toj nebuloznoj ideji — zašto je Sofija zahtijevala
da preuzme brigu o njihovu djetetu? Možda su se habsburške carice u prošlosti jedva čekale
riješiti zahtjevnih i napornih dužnosti brige o novorođenčetu. Ali ako je Sisi rekla da je spremna
buditi se zbog svoje kćeri, hraniti svoju kćer, brinuti se za nju, s kojim je pravom Sofija tvrdila da
ona to ne može? Sisi je dobro znala što je Sofija govorila drugim ljudima, kako je
podastirala priče o njezinoj nespremnosti za ulogu majke. Natjerala je Agatu da joj kaže, nije ju
htjela pustiti dok joj sluškinja nije priznala što je doznala slušajući govorkanja služinčadi.
»Ona kaže da Vi... da je Vaše Visočanstvo...«
»Što, Agata? Reci mi. Neću se ljutiti na tebe.«
Agata je spustila pogled, a okrugli su joj se obrazi zarumenjeli kao crvene jabuke. »Kaže
da ste i Vi samo dijete. Da niste dorasli zadatku, Vaše Visočanstvo.«
Sisi se od bijesa želudac svezao u čvor. No još ju je više zaboljelo srce. Propuštala je
dragocjene trenutke u životu male Sofije nagovještaje prvog smiješka, prve kestenjaste uvojke.
Bucmaste ručice i nožice pod nježnom, mekanom kožom. Sisi tu odvojenost više nije mogla
podnijeti.
Riješila je da će još iste večeri ponovno razgovarati s mužem te da neće odustati dok se i
Franjo ne složi da njihova kći treba biti s njima.
Vrt je bio vlažan od hladne, proljetne magle. Jarki su tulipani drhturili u cvijetnjacima
gdje su vrtlari nedavno bili posadili lukovice iz habsburških staklenika. Popločane su staze bile
skliske pa je Sisi bila uvjerena kako Sofija po takvu vremenu s djetetom nije ostala vani.
Predomislila se i odlučila vratiti u palaču te svoju kćer potražiti u odajama.
U tom trenutku, na pošljunčanu stazu izađe Franjo okružen strogim stražarima i slugama
u livreji. U njegovu su društvu bili Griinne i na Sisino razočarenje nasmijana smeđokosa
ljepotica. Ona ista bujna dama za koju je Franjo bio izjavio kako ju nije primijetio na božičnu
večer. Sisi čvrsto uhvati nabore haljine i zastane, na pola koraka.
»Eliza, tu ste!« Franjo se, kad je ugledao suprugu, odvojio i krenuo prema Sisi.
»Zdravo, Franjo.« Sisi je stajala začuđena malokad je viđala svog muža tijekom dana. U
to ga vrijeme nije viđala prije večere, ako i tada. A sada je bio tu, pred njom, pa još i u društvu.
»Odakle ste došli?« Sisi pogledom okrzne Griinnea te se zagleda u damu.
»Sa sastanka Vijeća.« I Franjo pogleda u grofa, a onda u damu. »Draga, jeste li upoznali
Elizabetu, vojvotkinju iz Modene? Srećom smo je susreli baš kad je odlazila.«
Ta je žena imala isto ime kao i ona. Sisi ju pogleda imala je tamne oči boje kave. Pune
usne koje su joj se sada pristojno nasmiješile. Žena se pred Sisi poklonila. »Vaše Veličanstvo«,
ona će, glasom koji je odavao tračak stranog naglaska. »Moje najponiznije čestitke Vašem
Visočanstvu na rođenju male princeze.«
Sisi zabaci glavu pa kimne i oholim tonom dobaci: »Hvala, vojvotkinjo. Odveć ste
ljubazni.« Sisi je zamijetila damin blagi, cvjetni miris, kao i sjaj njezinih tamnih, blistavih kovrča.
»Vi ste zacijelo novi na dvoru.«
»Jesam, carice.« Žena obori pogled pod dugim trepavicama.
»Ostavit ćemo Njihova Visočanstva.« Griinne istupi i dami ponudi ruku pa ona provuče
svoju pod njegovu. Bez nekog daljnjeg objašnjenja, grof ju povede niz popločanu stazu. I već su
bezbrižno razgovarali naginjući glavu jedno prema drugome. Franjo i Sisi su ostali stajati,
zagledani u par koji se udaljavao.
»Hoćemo li?« Franjo se okrene i ponudi supruzi ruku kako bi krenuli u suprotnom smjeru.
Nekoliko su koraka napravili u tišini.
»Udvara li joj se Griinne?«
Franjo okrene glavu. »Molim?«
»Vojvotkinji iz Modene. Elizabeti. Udvara li joj se Griinne?«
»Ne.« Franjo odmahne glavom. Malčice prenaglašeno. »Sisi, ona je udovica. Vojvoda iz
Modene je nedavno umro.«
Sisi porazmisli. »Nije mi se činila u koroti.«
»Upravo je izašla iz korote. Vojvotkinja je ovdje došla radi promjene. Ostat će samo
nekoliko mjeseci. Nitko joj se ne udvara.«
Sisi je trebao trenutak da pribere misli, razasute poput raspuhanog maslačka. Znala je da
je Franju tražila s nekim razlogom, zbog nečega kudikamo važnijeg. Onda se sjela: »Franjo, jeste
li možda vidjeli svoju majku na sastanku Vijeća?«
»Ne. Majka sada rijetko dolazi, jedino dok mala Sofija spava.«
 Sisi se namršti. »Tražim malu Sofiju. Znate li možda gdje bi mogla biti?«
»Najvjerojatnije u majčinim odajama.«
»Odatle sam došla.«
Franjo slegne ramenima. »U svakom slučaju, ja sam tražio Vas, Eliza.«
»Doista?«
»Jesam. Kako se osjećate?«
»Osjećam se vrlo snažno, hvala Vam. Provela sam radno poslijepodne odgovarajući na
hrpu pisama.«
»Odlično.« Kimnuo je, još uvijek rastresen. Istodobno je mislio na previše stvari. »A jeste
li spremni za večernji izlazak?«
»Možda.« Sisi znatiželjno nakrivi glavu. »Ali, željela bih vidjeti malu Sofiju. Bi li nam se
ona večeras mogla pridružiti?«
»Ovoga puta ne. Večeras bih Vas želio povesti na operu.«
»Operu?«
»Da. Prikazuju Don Giovannija. 27 Čuli su koliko Vam se svidio Salzburg pa su odlučili
postaviti Mozartovu operu.«
»Pa da, Mozart se u Salzburgu rodio.« Sisi se nasmiješi, bila je polaskana. I malko
opterećena mišlju da u carskoj Operi planiraju izvedbe njoj po volji. »Provesti večer
slušajući Mozartovu operu to zvuči lijepo.« Sisi je prihvatila poziv, kao i muževu ruku, te su
nastavili koračati pošljunčanim prilazom. »Hoće li nam se pridružiti i Vaša majka?«
»Ona ne želi slušati nijedno Mozartovo djelo napisano na talijanskom. Nije joj jasno zašto
bi netko slušao operu, ako nije na njemačkom. Jednostavno odbija.«
»To bolje.«
»Eliza!«
»Samo se šalim, ljubavi«, Sisi se slatko nasmiješi ne bi li ublažila peckavu primjedbu.

Nakon toliko mjeseci provedenih u odajama palače, bečka je Opera iznova zadivila Sisi.
Pod visokim je stropom i pozlaćenim štukaturama bila osvijetljena tisućama svijeća. Dame su
dugim perjem koje im je stršalo iz frizura mogle dotaknuti viseće svijećnjake. Privatno ih je
stubište vodilo na drugi kat odakle su Sisi i njezina muža tajnim prolazom odveli do carske lože.
Ona je pak gledala točno na središnji dio pozornice i orkestar podno bine.
Kad su Sisi i Franjo ušli u ložu, cijela se publika okrenula prema njima s udivljenim
pogledom u očima. Ipak se tu odvijala prava predstava. Zapljeskali su muškarci u frakovima i
žene nakićene dijamantima, mnogi su klicali poželjevši caru dug život. I svi su se propinjali ne bi
li vidjeli djevojku koja je nedavno rodila Franjino prvo dijete.
Sutra će u bečkim novinama, kavanama, javnim ulicama i parkovima brujati vijesti, do u
tančine će opisivati pojavu Njezina Visočanstva. Sisi se, znajući to, i odjenula raskošno. Izabrala
je široku krinolinu od grimizna satena. Kad joj je Franjo pomogao skinuti stolu boje bijele kave,
ramena su joj ostala gola, no zato su joj vrat, prsti i uši bili prekriveni habsburškim rubinima. Dva
su sata Agata i ona utrošile na frizuru, pričvršćivale su guste kovrče i u njih uplitale kristale, pa je
i Sisi sada svjetlucala poput svijećnjaka ponad njihovih glava.
27
Don Giovanni komična opera austrijskog skladatelja Wolfganga Amadeusa Mozarta (1756. 1791.), jednog od
trojice glavnih predstavnika bečke klasike, koji je počeo skladati kao petogodišnjak, a godinu dana poslije svirao je
čembalo pred bavarskim knezom izbornikom u Miinchenu i pred caricom Marijom Terezijom u Beču.
 »Vi ste ovdje najljepša žena i svaki muškarac to zna.« Franjo je sjeo Sisi zdesna te je
svojoj zadivljenoj publici koja je i dalje klicala dužno mahnuo.
»Hvala Vam, dragi.« Sisi se nasmiješila i zabacila glavu kako bi joj kovrče ukrašene
kristalima odražavale sjaj svijećnjaka. Bila je svjesna kako je svi u publici gledaju. Rijetko su kad
imali priliku vidjeti cara i njegovu ženu, pa im je predstava koja je trebala uslijediti bila
kudikamo manje zanimljiva. Zato se Sisi potrudila ne skidati smiješak s usana, sve dok svjetlo
svijeća nije bilo ugašeno.
Orkestar je zasvirao prve taktove i zastor se otvorio prvi je prizor bio smješten u vrtu
bogatog Don Pedra, Ii Commendatorea. Sisi je dahnula udivljena kulisama koje su doista
izgledale kao grmlje i staze obrubljene cvijećem. »Kako su vješti ovi umjetnici«, šapnula je
Franji koji je šutio i sjedio pokraj nje lica namještena u strogi izraz kakav je uvijek imao u
javnosti.
U prvom je činu zasvirala Sisina najdraža melodija. Duet su pjevali gnjusni Don Giovanni
i naivna Zerlina. Sisi se sažalila na Zerlinu, nevinu djevojku trebala se udati za drugoga, no
nekako ju je uspio zavesti pohotni don. Dok je pjevao Zerlini La ci darem la mano (Dajte mi
svoju ruku), Sisi je došlo da mladoj djevojci poviče, da je upozori neka ne nasjeda na medne
riječi tog čovjeka koje će je odvesti u propast.
Sisi je najglasnije pljeskala kad je na kraju, božanskom pravdom, Don Giovannija sustigla
osveta. II Commendatore, jedan od onih koji su nastradali od ruke dona, ustao se iz mrtvih kako
bi ga odvukao u vatre pakla.
»Bravo!« vikala je Sisi, ushićena, jer je zlo bilo pobijeđeno. Nadala se da će Zerlina i
Maseto moći biti zajedno, sada kad im se Don Giovanni više nije mogao umiješati u život.
»Jeste li spremni za polazak, Eliza?« Franjo joj je ponudio ruku. Nije bila spremna mogla
je još satima tamo sjediti, uživajući u sjajnoj glazbi i ganutljivim obratima. No oni su morali izaći
prvi, a svi u publici ostati na svojim mjestima dok carski par ne napusti Operu. Stoga se Sisi još
jednom, zadnji put, nasmiješila preko ograde lože, a potom se ustala kako bi izašla.
»Hajdemo na javni izlaz«, predloži Franjo i ponudi joj ruku. »Oni izgaraju da Vas vide.
Možemo im priuštiti pogled na onu zbog koje su došli.« Franjo joj namigne pa njih dvoje, s
rukom pod ruku, krenu prema širokom, zakrivljenom stubištu koje je presijecalo glavno
predvorje Opere.
»Je li Vam se svidjela?« upita ju Franjo. Dok su prilazili stubama, uz njihov se rub carska
straža već bila rasporedila.
»O, uživala sam, Franjo«, Sisi će. »Da imamo vremena, mogla bih svake večeri ići na
operu. Je li i Vama bila vrlo ganutljiva?«
Franjo nakrivi glavu. »Bila je... dojmljiva, valjda. Premda moram priznati da su mi opere
pomalo...«
»Kakve?«
»Treba mi prava riječ. Zamorne? Odveć su dramatične.«
Sisi se nasmiješi i postrance pogleda u muža. »Dajte, Franjo. Ja znam kako Vi možete biti
vrlo romantični.«
Franjo se okrene i pogleda je. »Samo Vi to izvlačite iz mene. Ali da imam izbora, radije
bih proveo večer čitajući vojne izvještaje nego satima slušao pjevanje. Opera me ne privlači.«
»Oprostite, Vaše Veličanstvo, pričekajte trenutak.« Nadomak prizemlju, Sisi se okrene i
ugleda visokog, tamnokosog muškarca u fraku kako žuri za njima niza stube. U njegovim je
riječima Sisi zamijetila strani naglasak, no nije znala pogoditi odakle je. Franjo se, pokraj nje,
ukruti. »U redu je, smije pristupiti.« On kimne carskim stražarima, od kojih su dvojica
prepriječila put muškarcu koji se spuštao. »Dobra večer, grofe Andrassy.« Muškarac se pred njim
poklonio na što ga je Franjo pozdravio neočekivano tihim, neprirodnim glasom i pustio Sisinu
ruku. Andrassy. Sisi je to ime bilo poznato, ali odakle?
»Vaše Veličanstvo.« Muškarac je stajao na višoj stubi od Franje, pa ga je, kad se uspravio
iz naklona, gledao odozgo. »Bilo mi je iznimno drago čuti da ćete večeras posjetiti Operu. Znao
sam da moram doći.«
»Drago mi je, grofe.« Franjin je ton bio u suprotnosti s njegovim riječima.
»I Vi, Vaše Veličanstvo, carice Elizabeta.« Muškarac je prodorne oči uperio u Sisi na
kojoj je za trenutak predugo zadržao pogled prije no što je pognuo glavu. Svojom je pojavom
tamnim očima i gustom crnom kosom — bio sušta suprotnost Franji.
»Je li Vam se svidjela predstava?« upita Franjo.
»Veoma, Vaše Veličanstvo.« Tamnokosi grof kimne ljubazna izraza lica, bez one
sladunjave servilnosti koju je Sisi tako često znala zapaziti u osmijesima bečkih dvorjana. »Veliki
sam obožavatelj Mozarta.«
»Mozart je jedan od mnogih razloga zašto smo mi Austrijanci ponosni na svoju naciju.«
»Da. Naročito mi se sviđaju njegova libreta na talijanskom«, uzvrati Andrassy.
Franjo mu na to nije ništa uzvratio, no Sisi je pretpostavljala kako grofova podrugljivost
nije ostala nezamijećena.
»Vaše Veličanstvo, imam poruku iz Budimpešte.«
Začuvši to, Sisi u muževu držanju primijeti napetost. Andrassy. Sada se sjetila odakle je
znala ime. To je bio onaj mađarski grof kojeg su Franjo i njegovi savjetnici kritizirali. Poglavito
ga je Sofija spominjala s neprikrivenim prijezirom. Sisi tog muškarca sada pogleda s većim
zanimanjem stala ga je proučavati. Do tada još nije bila susrela nijednog muževa političkog
protivnika niti nekog tko se tek nedavno vratio iz izgnanstva.
Odjednom je shvatila kako je to što im se Andrassy onako samouvjereno i ljubazno
obratio, nakon što im je drsko i otvoreno pristupio, bilo ništa drugo doli uvreda njezinu mužu.
Izraz nepoštovanja i nepokornosti pobijeđenog podanika. Je li njemački jezik namjerno govorio s
tim naglašenim mađarskim naglaskom?
»Mađarski narod čestita Vašim Visočanstvima na rođenju Vaše kćeri, princeze Sofije.
Srdačno pozivamo cijelu kraljevsku obitelj, u nadi da Vaše Milosti mogu putovati
u Budimpeštu.« Andrassy je zastao i progutao slinu, a onda se ponovno zagledao Franji u oči. I to
je bio izazov. »Nadamo se da ćemo Vas dočekati u Budimpešti gdje možemo početi
s pregovorima kad god Vi budete spremni.«
Andrassy nije sačekao odgovor, već se poklonio i požurio uza stube. Krajevi fraka
poskakivali su mu u skladu s dugim koracima.
»Uvredljivo. Nedopustivo«, Franjo je bjesnio dok su izlazili iz Opere da bi se ukrcali u
kočiju koja ih je nakon kratke vožnje trebala vratiti u palaču. »Kako se usuđuje! Doći u
moju Operu, gledati moje umjetnike kako izvode predstavu. I onda mi još onako prići.«
»Trebamo ga pozvati na koncert valcera majstora Straussa i onda ga violinskim gudalom
po...«
»Elizabeta, molim Vas.« Franjo je prekrižio ruke, neraspoložen za šalu. Čvrsto stisnutih
vilica zurio je kroz prozor kočije dok su ih konji vukli niz kišom opranu ulicu. »On poziva mene
u Budimpeštu? Taj prokleti grad je moj i ići ću tamo kad mi se prohtije. Doći ću s osvajačkom
vojskom, kao što sam napravio ‘49., ako ga treba podsjetiti.« Franjo je, neuobičajeno uzrujan,
prasnuo: »Andrassy! Nepokorni izdajnik. Majka je imala pravo nisam ga trebao pustiti. Trebao
sam ga dati objesiti još onda kad sam za to imao priliku.«
 Franjo je, kad su legli u krevet, još uvijek bio neraspoložen.
»Zao mi je što nam je uništio našu noć u Operi«, Sisi je sjedila pokraj njega i provlačila
češalj kroz kosu, njegovi su zupci zapinjali na preostalim kristalima.
»Bilo je lijepo sve dok mi Andrassy nije podastro te gadarije.« Franjo je izgledao ljut dok
je iz pehara otpijao vino.
»Zar doista mislite da je rat s Mađarima neizbježan, Franjo?«
»Ne znam.« Franjo je namrštio čelo zbog čega je izgledao deset godina starije.
»Molim Vas, dragi, razgovarajte sa mnom«, Sisi ga je stala nagovarati uzevši ga za ruku.
Znala je koliko Franjo ne voli vrijeme namijenjeno supruzi kvariti razgovorima o političkim i
vojnim temama, no željela je znati više o onom što ga je toliko tištalo.
Franjo polako otpije pa spusti pehar na noćni ormarić. Uzdahnuo je i pogledao u Sisi.
»Pritišću nas sa svih granica. Pruska se prijeti kako će umjesto nas zasjesti na mjesto najmoćnije
njemačke države. Fridrik 28, pruski kralj, brblja o nekakvom ujedinjenju.« Franjo je s prijezirom
izgovorio tu riječ. »Govori o tome kako će ujediniti njemačke narode u Češkoj, Saksoniji, čak i u
Bavarskoj, i kako će nam, zadobivši moć, postati suparnik.«
Ona je oborila pogled, no i dalje ga je držala za ruku. A njezin je muž, začudo, nastavio.
Sisi je zaključila kako je zaista veoma opterećen kad je voljan razgovarati o tim pitanjima.
»A onda i Talijani potaknuti njemačkom nepokornošću i oni našu moć dovode u pitanje.
Izjavljuju kako ne žele ostati pod našom vlašću. U Francuskoj je pak Luj Napoleon
toliko nestabilan da bi nas Francuzi svakog časa mogli uvući u rat.«
Franjo zastane i dohvati pehar s vinom. »Rusija...« on uzdahne. »Rusija je nekoć bila naša
najbliža saveznica, ali sada je car na mene bijesan. Nisam mu došao pomoći u Krimskom ratu
protiv Engleza i Francuza. I sada me prezire. Znaš li što govori o meni?«
Sisi odmahne glavom. »Što?«
Franjin je glas bio ogorčen. »Kaže da sam ja čovjek kojemu se ne može vjerovati.«
Sisi je sada bjelodano bilo jasno od kojih ju je briga štitio njezin muž. Nije čudo da su mu
prijašnji odgovori bili tako kratki, a on odsutan i razdražljiv. Ona uzme prazni pehar iz njegovih
ruku te se priljubi uz njega, zagrli ga.
»O, jadni moj Franjo. Moj dragi mužu. Na Vašim ramenima sjede brige svijeta.« Držala
ga je u zagrljaju.
»Majka mi kaže da se ne brinem. Nitko nama ne treba, to mi uvijek govori. Ali...« on
ponovno uzdahne i protrlja čelo prstima. »Ali, ja ne mogu dopustiti da se unutar granica
moja vlast dovodi u pitanje. Ne kad toliko prijetnji dolazi izvana. Unutar granica moramo ostati
snažni. Bolestan se čovjek ne može boriti s drugim bolesnikom, sve dok ne postigne zdravlje.«
»Razumijem«, Sisi kimne ne puštajući ga iz ruku. Razmišljala je o Andrassyju, o njegovu
pozivu u Budimpeštu. A onda se sjetila Possija. Sjetila se koliko su ljudi u vojvodstvu voljeli
njezinu obitelj. Ne zato što je vojvoda Maks, kao vladar, bio od neke koristi ili sposobnosti.
Zapravo je bilo upravo suprotno. Zašto su ga onda voljeli? Jer se družio s njima. Jer je bio
pristupačan. Činilo im se da ih on poznaje, njih i njihove brige.
»Možda biste trebali otići u Mađarsku, Franjo.«
On ju pogleda i nezadovoljno nakrivi usne.
»Razmislite o onom što je rekao grof Andrassy.« Ona se priljubi uz njega. »Možda biste
trebali prihvatiti njihov poziv na pregovore. Možda postoji mirno rješenje?«

28
Fridrik Njemački — Fridrik III. (1831. 1888.), pruski kralj i njemački car; unatoč liberalnim utjecajima svoje
supruge, britanske princeze Viktorije, podržavao je Bismarckovu centralističku vlast; prijestolonasljednik od 1861.,
carsku je dužnost obnašao samo tri mjeseca.
 »Vjerujte mi da je slanje svojih ljudi u rat zadnje što želim. Rat će se izbjeći bude li to
ikako moguće. Ali o miru ćemo možda samo sanjati.«
Nemojte sanjati male snove jer oni nemaju moć probuditi srca, Sisi će citirajući Goethea.
»Nemam vremena za poeziju dok me muče ovakvi problemi.«
Sisi se uzdahom prisjeti kako je Franjo trčao pronaći Goetheova djela samo zato jer ga je
Sisi bila spomenula. Ona odluči promijeniti taktiku. »Mislite na našu kćer, našu malu Sofiju. Ne
želimo da ona odrasta u zemlji pogođenoj ratom.« Sisi priljubi lice uz njegov vrat, a onda osjeti
kako su mu se napeta ramena malčice opustila.
Franjo se okrene prema njoj i spusti glavu na jastuk. »Da, mislimo na malu Sofiju. Na
sretna vremena. Kao što je bilo u Bad Ischlu.« On joj stane provlačiti prste kroz kosu.
»Bit će lijepo otići u Bad Ischl, zar ne, Franjo?« Sisi se opruži uz muža.
»Bit će.«
»Zamislite kad budemo opet jahali u planine, kao što smo jahali prije dva ljeta, kad smo
se upoznali.«
»Bili ste tako sramežljivi i plahi, Eliza.«
»Nisam«, Sisi nakrivi glavu te se vrckavo nasmiješi.
»Jeste, bili ste. Kad sam Vas zamolio za ples, pobjegli ste u suzama.«
Sisi se, kad se toga sjetila, morala nasmijati. Kako je samo bila udivljena raskoši carskog
dvora.
»A sada, sada ste drugačiji.«
»Što to ima značiti?« Sisi se naslonila na lakat i zagledala u Franju.
»Sada se svađate sa mnom kao da nisam car.«
Sisi se samodopadno nasmiješi.
»Istina je. Više ne oklijevate izraziti svoje mišljenje.«
»Pa, supruga sam Vam. I majka Vaše male djevojčice. Valjda sam zaslužila pravo da
kažem nešto više, nisam li?«
Preko čela joj je padao pramen kose, Franjo ga omota oko svog prsta. »I kosa Vam je
tamnija nego što je bila.« »Zar jest?«
»Doista«, on kimne. »Bila je zlaćana. Tamnozlatna. Sada je smeđa. Sviđa mi se.«
»Mislim da će mala Sofija imati Vašu boju kose, Franjo.«
»Za njezino se dobro nadam da će naslijediti sve od Vas.«
»Kad već razgovaramo o Sofiji, mislite li da bi se Vašu majku ikako dalo nagovoriti da
ovo ljeto ostane u Beču pa da mi tih nekoliko mjeseci provedemo sami kao obitelj?«
»Eliza!« Franjo ju je pogledao ne znajući šali li se ili ne. Ona mu uzvrati pogled i zagleda
mu se u oči.
»Elizabeta«, Franjo uzdahne, »i sam taj prijedlog bi joj slomio srce. Znate koliko je
vezana za malu Sofiju.«
»Toliko je vezana da se ni trenutak ne želi maknuti od djevojčice kako bije mogla uzeti
njezina majka?«
»Eliza, upravo sam nabrojao tolike zemlje koje se žele boriti protiv mene. Moram li se
boriti i protiv Vas? Preklinjem Vas, u kakvom god da ste sukobu s mojom majkom, riješite
to. Obje ste dobre i razumne žene. Ali, molim Vas, prestanite me s tim opterećivati.«
Sisi je progutala riječi kojima se željela usprotiviti. Umjesto toga, usiljeno se nasmiješila i
rekla: »Laku noć, Franjo.«
»Laku noć, Eliza.«
No nakon nekoliko minuta, Franjo je sjeo u krevetu. »Ne mogu spavati. Andrassy me je
uzrujao.«
 Sisi je škiljila u mraku, gledajući ga kako se pokušava iskobeljati ispod pokrivača. »Kamo
ćete?«
»Ne znam«, uzvrati joj Franjo te navuče ogrtač i nazuje papuče.
»Želite li da pođem s Vama? Mogli bismo se prošetati.«
»Ne.« Franjo se okrene prema krevetu, nagne i na brzinu poljubi Sisi u čelo, »Vi
spavajte.«
»Moram li? Poći ću s Vama.«
On se nasmiješi. »Ne, ne. Spavajte. Molim Vas. To je naredba.«
Ali, kad je izašao iz sobe i hitro dozvao slugu koji je uvijek čekao ispred vrata, Sisi je
mogla čuti što govori. Nepogrešivo. Franjo je kazivao svoj uobičajeni, ni po čemu poseban
nalog: »Probudite ministre. Recite im da sazivam sastanak Vijeća. I recite mojoj majci da bih
želio da i ona dođe.«
 X
Kako onda kažu da sam sama kada me gleda cijeli svijet?
William Shakespeare, San ljetne noći, Sisina najdraža komedija
 10
Ljetna rezidencija Schdnbrunn, Beč proljeće 1855.

Preselili su se nedugo nakon Uskrsa, kad je Sofija odlučila kako će prije odlaska u Bad
Ischl preostale tople mjesece provesti izvan Hofburga. Sisi je njezinu odluku dočekala s radošću
— od hladnih joj je i kamenih zidova Hofburga bila draža ljetna palača visokih prozora, jezera s
labudovima i labirinti vrtova s lijehama cvijeća.
Svibanj je u Beč donio dulje dane i ugodno vrijeme, dašak nježnosti i istančanosti poput
novih pupoljaka koji su izbijali na granama. Majstor je Strauss svima govorio kako je prionuo na
posao te kako sklada novi valcer za carski par. Sisi je uživala u lijepu vremenu, vani je ostajala
koliko god je mogla i jahala okolnim, nanovo zazelenjenim brdima.
Tog je jutra bilo vedro, uskoro su se trebali odseliti u ljetnu vilu u Bad Ischlu. Sisi je
sjedila u svojoj sobi s Agatom i pripremala odjeću za put.
»Bit ćemo tamo nekoliko mjeseci što znači da mi moraš spakirati barem šezdeset pari
papuča. Koje glupo pravilo da svakog dana moram nositi nove!« Sisi je progunđala sjetivši se
kako herr Lobkowitzu mora napomenuti da ih naruči. »Zbog ovakvih su bespotrebnih
pretjerivanja naši jadni rođaci u Francuskoj izgubili glavu.«
»I rukavice, Vaše Veličanstvo«, napomene Agata oborivši pogled.
»Da, i rukavice.« Sisi uzdahne i pogleda u sluškinju. »Još jedan glupi dvorski običaj.
Moram se gnjaviti tim rukavicama za svakim jelom. Kao da je uprljati ruke zločin.«
Sluškinja je kimnula, no nije se i nasmiješila, kao što je običavala napraviti. »Pobrinut ću
se i spremiti Vaše rukavice, carice.«
»Danas si jako tiha, Agata.« Sisi se zagleda u sluškinju te joj preda svijetložutu haljinu
koju je trebalo spakirati. »Muči li te što?«
»Veličanstvo...« Sluškinja se uzvrpolji pogleda uprta u pod. »O nečemu sam s Vama
željela razgovarati.«
»Da?« Sisi se nasmiješi toj nenadanoj sramežljivosti. »Znaš da sa mnom možeš
razgovarati o svemu, Agata.«
»Već Vam neko vrijeme želim to reći.«
»Pa reci mi onda«, Sisi ju je nagovarala.
Sluškinja je šutjela i petljala oko kopči kovčega, izbjegavajući Sisin pogled.
»Daj, Agi. To sam ja.« Sisi se nagnula i prekršila protokol položivši svoju ruku na
sluškinjinu. »Nemoj se sramiti.«
»Htjela sam Vam reći za... jednoga gospodina.«
Odjednom je razlog Agatine stidljivosti bio jasan. »Shvaćam.« Sisi prekriži ruke i nakrivi
glavu. »Nastavi.«
»On je Poljak, kao i ja. Radi u skladištu.«
»I kako se taj poljski skladištar zove?«
»Feliks.« Agati okrugli obrazi poskoče od široka osmijeha. »Zove se Feliks.«
»Feliks.« Sisi ponovi. »To je lijepo ime.«
»Feliks me je zaprosio«, propenta 29 sluškinja.
»Zar jest?« Sisi se osjetila krivom čim joj je to izletjelo iz usta njezin je glas odavao
zgranutost. Nikad ne bi pomislila da bi njezina sluškinja mogla biti s muškarcem koji je dovoljno

29
Propentati izgovoriti pentajući, zapinjući u govoru
ozbiljan da joj ponudi brak. Ruku na srce, nikad nije ni zamišljala da bi njezina sluškinja mogla
činiti što drugo osim čistiti njezine odaje i opsluživati nju.
Sisi se zasramila svoje nepromišljenosti. Kako je samo postala sebična? Zašto se Agata ne
bi poželjela udati? Agata je, kad nije služila u Sisinim odajama, imala svoj život. Ta je žena imala
svoje želje, nade i čežnje, kao i bilo koja plemkinja u palači. »Pa to je divno, Agi«, Sisi će
uspravivši leđa. »A želiš li se ti udati za Feliksa?«
»Želim, gospo.« Agata ponovno razvuče onaj zbunjeni osmijeh. »Zamolio me za ples
nakon božične večere. Otada znam da sam mu draga.«
»To su lijepe vijesti, Agata.« Sisi se široko nasmiješi. »Ja ti od srca dajem svoj blagoslov.
Tebi i Feliksu želim samo najbolje. Naravno da ćete oboje ostati u palači. Valjda?«
»Naravno, gospo. Ovo je moj dom.«
»Dobro.« Sisi je prenerazila svoju sluškinju kad ju je ponovno uzela za ruku i na nju
spustila poljubac. »Jer ja ne znam kako bih preživjela bez tebe. Kad biste se ti i Feliks željeli
vjenčati?«
»Čim bi nam Vaše Veličanstvo to dopustilo«, odgovori Agata zarumenjevši se.
»U tom slučaju, ne smijemo dopustiti da golupčići čekaju. Što kažeš na to da ostaneš
ovdje kad mi za nekoliko tjedana odemo u Bad Ischl? Ti i Feliks se možete vjenčati dok
mi budemo tamo, a onda možete bez nas uživati u ljetu. Razgovarat ću s herr Lobkowitzem da
vas u palači smjesti u sobe koje pristaju vjenčanima.«
»O, Vaše Veličanstvo, odveć ste dobri. Hvala vam!« Agata poljubi Sisi u ruku. »Ali,
cijelo ljeto provesti bez Vas? Bez posla?«
»Smatraj to mojim poklonom za vjenčanje.«
»O, hvala Vam, gospo, hvala Vam!«
»Ne trebaš mi zahvaljivati, Agata. Samo te jedva čekam vidjeti sretno udanu. Zaslužuješ i
mnogo više od toga.«
Agata je sjala od sreće kad se ponovno okrenula i prihvatila slaganja odjeće. »Nadam se
da ćemo biti sretni kao što ste Vi i car, moja gospo.«
»Da«, uzvrati Sisi. Nije bila sigurna zašto joj je srce na sluškinjine riječi, samo na tren,
tako protrnulo.
To je ljeto za Sisi bilo radosno. Doći u Bad Ischl nakon naporne godine koju je provela,
za nju je bilo kao otvoriti prozor u toplo poslijepodne i pustiti zrake sunca da istjeraju prašinu i
tamu.
U Kaiservilli joj je sve bilo poznato premda je zdanje bilo obnovljeno i prošireno. Sisi i
Franjo su se smjestili u velike odaje visokih prozora s pogledom na alpske vrhove i zazelenjena
polja. Daleko od mnoštva dvorjana i strogog rasporeda, Sisi je te duge, sunčane dane mogla
većinom provoditi po volji.
Jutra su joj bila vesela, šetala se poljima s malom Sofijom na leđima, brala poljsko cvijeće
i spremala užinu za izlete uz obalu rijeke Traun. Mala je Sofija i dalje spavala u dječjoj sobi tik
uz bakinu, no u Bad Ischlu je ozračje bilo manje službeno pa je Sisi mogla objedovati zajedno s
kćeri te s ushitom gledati kako njezino dijete svakog dana napreduje. Ponekad bi osvanula s
novim zubom ili s novim uvojkom mekane, kestenjaste kose, a katkad bi se i oglasila novim
zvukovima za koje se Sisi nadala kako će se uskoro uobličiti u riječi.
Svakog je poslijepodneva, dok je mala Sofija spavala u Kaiservilli, Sisi na kobili
Dijamant odlazila istraživati planine. Katkad bi joj se pridružio i Franjo. Kada bi uspjeli
zametnuti trag carskoj straži, potražili bi zaklonjeno, sjenovito mjesto gdje bi vodili ljubav,
drijemali ili se smijali prepričavajući što je novo i komično izvela njihova kći tog jutra za
doručkom.
 Sisi je te jeseni iz Bad Ischla otišla snažna, sretna i trudna.
***
»Ovoga će puta zasigurno biti dječak!« Sofija je najavila. Prvi je dan nove godine bio
studen, Sisi se upravo bila vratila s mise u pratnji dvorjana. Prije misnog slavlja, Sisi je svećeniku
rekla da okupljenim vjernicima najavi kako će se moliti za caricu koja nosi Franjino drugo dijete.
Franjo je znao, znala je Agata i grofica Marija, no Sofija je tom objavom ostala zatečena,
kao i ostalo plemstvo u crkvi. Svekrvin je izraz lica bio upravo onakav kakav se Sisi
nadala vidjeti godina je obećavajuće počela.
»Ali, dušo, zašto ste to tako dugo tajili od mene?« Sisi je znala da Sofiju zapravo zanima
kako je to uspjela tako dugo tajiti od svoje svekrve? Kako nadvojvotkinjini doušnici, a posebice
uvijek-prisutna, uvijek-pozorna grofica Esterhazy nije među dvorskim govorkanjima nanjušila
ono najvažnije.
Sisi je na svoju majstoriju bila ponosna uspjela je mjesecima skrivati svoje stanje. A to je
postigla uz usrdnu pomoć Agate i grofice Marije.
»Postoje načini...«, napomenula je Marija kad se Sisi bila povjerila svojoj najdražoj
dvorskoj dami izrazivši pri tom i neostvarivu želju da to barem neko vrijeme ostane tajnom.
»Nadvojvotkinja će znati čim Vam nakon mjesec dana izostane krvarenje. Ali, možemo ju
zavarati. Postoje načini.«
»Koji načini, Marija?« Sisi je prošaptala. Paula i Karolina su sjedile u predsoblju te je bilo
lako moguće da su im uši priljubljene uz ključanicu. Grofica je Esterhazy otišla Sofiji podnijeti
ono što je Sisi zvala »dnevni izvještaj«. Imala je tek malo vremena za razgovor s Agatom i
Marijom. »Kako se to može učiniti?« »Ja sam čula za neke domišljate metode. Agata, nisi li i ti?«
Marija je pogledala u sluškinju.
»Jesam, gospe moje.« Agata je kimnula. Sluškinja je u zadnje vrijeme bila iznimno dobro
raspoložena otkako se udala, stalno je pjevušila.
Marija je nastavila: »Čula sam da postoje metode kako zavarati oko. Često ih rabe kad
nekoga treba uvjeriti u nevjestinu nevinost. Ali, ne vidim razloga zašto i mi to ne bismo
napravile.«
Učiniti takvo što činilo se prijetvornim i krajnje rizičnim.
Ali Sisi bi time dobila nekoliko mjeseci u kojima bi radosnu vijest mogla dijeliti samo sa
svojim mužem bez nadgledanja i ispitivanja nadmoćne svekrve i zato je svojim
pomoćnicama rado odobrila provedbu plana.
A kako su to Marija i Agata izvele Sisi nije pitala. Samo je znala kako su grofica
Esterhazy i sluškinje koje su svakog jutra mijenjale plahte poput poslušnih doušnika već
nekoliko mjeseci izvještavale Sofiju da carica pouzdano ne nosi Franjino drugo dijete.
»Možda u palači nemate toliko doušnika koliko mislite da imate, majko«, Sisi joj uzvrati
u suncem obasjanoj odaji za doručak, nakon novogodišnjeg misnog slavlja. »Želite li još kave?«
Sisi sa smiješkom polako otpije topli napitak.
»Doušnika? Zaboga, dijete, što Vi mislite tko sam ja? Ruska carica? Ne dolaze k meni
doušnici.«
»Dobro. Onda glasine. Koje nagrađujete novcem i uslugama. Možete ih nazvati kako god
hoćete.« Sisi slegne ramenima pa se osmjehne Franji koji joj je sjedio preko puta.
»Vi mene želite prikazati čudovištem!« Sofija se zapilji u sina. »Franjo, Vi dopuštate da
me Vaša supruga ovako vrijeđa? A sve što sam činila bilo je kako bi pomogla vama dvoma.«
»Majko, molim Vas. Elizabeta, draga.« Franjo uzdahne, uzme meko kuhano jaje i spusti
ga u srebrnu posudicu. »Upravo smo se vratili s mise gdje smo se molili za dijete. Možemo li se
ponašati uljuđeno?«
 »Nema veze. Ja ću izdržati Elizabetino zlostavljanje jer njoj očigledno nije dobro.« Sofija
dohvati pecivo pa nožem odreže komad maslaca. »Premda, moram reći da ste me i Vi,
Franjo, iznenadili. Zašto Vi niste rekli svojoj dragoj mami?«
Franjo joj nije odgovorio, nije pogledao ni jednu ni drugu, već je tuckao po ljusci jajeta
sve dok iz njega nije procurio mekani, žarki žumanjak. Činio je to pozornim i
odmjerenim pokretima. Krajnje staloženo.
»Ma, nije važno.« Sofija je uzdahnula i odmahnula rukom. »Važno je to da ste trudni i da
ćemo napokon dobiti nasljednika.«
»Napokon? Pa vjenčani smo nepune dvije godine. Oba sam puta zanijela bez ikakvih
problema. Draga moja, strpljenje je vrlina.« Sisi je pijuckala kavu, uživajući u
nadmoćnom položaju na kojem se nenadano našla. Ona je nosila Franjino dijete, a on je već
mjesecima čuvao njezinu tajnu i poštivao njezine želje.
»O, Elizabeta, danas ste tako svadljivi.« Nakon što je pojela pecivo, a onda kolačić, Sofija
je sklopila ruke i uzrujano pogledala u sina. »Ali, nije važno. Mislite li da nosite dječaka?«
»Mislim.« Sisi se raznježila i preko stola posegnula za rukom svoga muža. Uzela ga je za
ruku, zanemarivši svekrvin prijekorni pogled kojim je popratila to javno iskazivanje nježnosti.
Sofija je odsječno kimnula. »Mislim i ja. Ovog puta znam.« Kako je Sofija bila tako
sigurna i kojem se razlogu utekla, Sisi nije znala, no u tom se trenutku ponadala kako će
svekrva dobiti ono što je htjela.

Ipak, obje su bile pogriješile. Nekoliko mjeseci kasnije, u ponoćni sat najtoplijeg tjedna u
srpnju, Sisi je ponovno rodila kćer. Malu je djevojčicu nadvojvotkinja smjesta uzela u
ruke, nazvala je princeza Gizela, a potom je odnijela u dječju sobu koju je već otprije svojatala.
Za nekoga tko je priželjkivao dječaka, Sofija se činila iznenađujuće oduševljenom još jednom
djevojčicom zamotala ju je u pokrivač koji je sama bila izvezla te je zahtijevala da unučica, kao i
njezina sestrica, cijelo vrijeme bude s njom.
Dijete je sretno stiglo na svijet, a baka ga je odnijela, pa je liječnik za iscrpljenu i
izmoždenu majku pripremio tinkturu. Sisi ju je, preumorna da bi se usprotivila, uzela i utonula
u željeni san.
Kad se probudila, vrućina je bila popustila. Sisi je trepnula i na prozorskoj klupčici
odsutno primijetila pticu, cvrkutala je neku začudno jednostavnu melodiju. »Gdje ste?« Sisi
je pomakla usne, no usta su joj pucala od suhoće. Ponovno je trepnula. U sobu je prodirala
svjetlost, jedna se zraka probijala kroz lelujajuće zavjese. Sisi je u sobi bila sama.
Ima li koga?« Ponovno je sklopila oči, otvorila ih i povukla konopac za zvonce, a onda se
sjetila: rodila je dijete. Dijete o kojem nije ništa znala.
»Franjo? Franjo!« Sisi je počela plakati, razdražena suhoćom grla i bolom u donjem dijelu
trbuha. Nije znala što se dogodilo zašto se osjećala tako slabo i zašto se probudila sama u krevetu
usred, kako joj se činilo, ljetnog poslijepodneva. Kad je shvatila da plakanjem neće dobiti svoje
dijete, pokušala se ustati iz kreveta. No uspjela se samo srušiti na koljena. Kad je udarila njima o
tvrdi, drveni pod, i ona su je zaboljela.
»Agata? Ima li koga?«
»Vaša Milosti!« Grofica je Marija utrčala u sobu iz predsoblja. »Veličanstvo, molim Vas,
morate ostati u krevetu. Još ste slabi.«
Sisi joj je dopustila daju podigne s poda i pomogne joj leći u krevet. Premda je bila
sredina srpnja, Sisi je prijalo kad ju je Marija ušuškala pod pokrivačima jer ju je u onih
nekoliko minuta izvan kreveta bila uhvatila studen.
 »Gdje je moj muž, Marija? I moje dijete?«
»Molim vas, Vaše Veličanstvo, morate se odmarati.«
»Marija, molim Vas, moje dijete. Je li...?«
»Rodili ste djevojčicu, Visočanstvo. Samo pričekajte da ju vidite, carska je princeza
predivna.«
Sisi je briznula u plač.
»Zdrava je i snažna, kao što će biti i Vaš sin.«
Sisi je odmahnula glavom.
»Nemojte plakati, Vaša Milosti. Zdravom se djetetu treba radovati, bez obzira na spol.«
»Djevojčica. Molim Vas, Marija, gdje su oni? Moram vidjeti svoje dijete i muža.«
»Car je bio pozvan na sastanak, Vaše Veličanstvo. Izgleda da se nešto dogodilo u
Budimpešti.«
»U Budimpešti? S Mađarima?« Sisi je osjetila da joj misli brzaju, bila je zbunjena svijet
je nastavio grabiti naprijed dok je ona spavala.
Marija rastrese jastuke iza Sisine glave. »Njegovo je Visočanstvo otišlo iz sobe tek kad
nas je liječnik uvjerio da se Vi lijepo odmarate.«
Sisi ju je slušala, no nije se osjećala nimalo bistrije. »Koliko dugo sam spavala?«
»Nekoliko ste se puta probudili, ali se nije činilo da znate gdje ste. Carice, spavali ste
gotovo dva dana.«
Sisi je odmahnula glavom ne bi li razbistrila maglu koja joj se lijepila za um poput uporne
paučine. Koliko je jak bio pripravak za spavanje? »Jednom ste se bili probudili i tražili svoju
majku i Helenu. I Franju. 1 malu Sofiju.«
»Ne sjećam se toga«, Sisi će.
»Nemojte se brinuti, Vaše Visočanstvo.« Marija je prislonila dlan na Sisino čelo. »Iscrpili
ste se, ali Vi ćete za čas povratiti snagu. Kako se sada osjećate?«
»Hladno mi je«, odgovori Sisi. Hladno mi je. Usamljena sam. Bojim se. Ljuta sam. No
Sisi se zaustavila na »hladno mi je«.
»Da, carice. Blijedi ste. Obavijestit ću liječnika da ste se probudili pa, ako on dopusti, reći
ću Agati da Vam donese toplu juhu.«
»Ne, prvo želim vidjeti svoje dijete«, Sisi je zahtijevala. Grlo joj je i dalje gorjelo, koliko
je suho bilo. »Svoju malu
djevojčicu.«
Marija je zastala. Njezino široko, prostodušno lice odavalo je oklijevanje.
»Što je, Marija?«
»Visočanstvo, bojim se da dijete... carska princeza... nije tu.«
Sisi osjeti kako joj je srce poskočilo. »Kako to mislite, nije tu! Ali, rekli ste mi da je
zdrava.«
»Zdrava jest, Visočanstvo.« Činilo se da Marija ne može pogledati Sisi u oči. »Ali bilo je
užasno vruće, a u gradu je zavladala groznica. Nadvojotkinja se pobojala da su princeze u
opasnosti. Odvela je Sofiju i Gizelu u Laxenburg. Bit će tamo, ali samo dok joj ne javimo da se
groznica povukla iz grada.«
»Gizela?«
»Nadvojvotkinja i car su se složili oko tog imena. Žao mi je što nisu čekali Vas. Znam da
ste se nadali nazvati ju Helena.«
»Nije važno.« Sisi je odmahnula glavom. Zar ju je trebalo čuditi da 'i je njezina svekrva
uzela pravo dati ime i njezinoj drugoj kćeri, nakon prve? Ali to da je otišla bez nje i odvela obje
kćeri bez majčina dopuštenja? Nije se mogla načuditi Sofijinoj drskosti. Sisi je od bijesa počela
drhtati, dodatno uznemirena činjenicom da su joj djeca odvedena i da ih ona, onako bespomoćna,
ne može vratiti.
»Franjo je dopustio da odvede našu djecu?«
»Car je, bojim se, toliko zauzet Vijećem i poslanicima da mu se to učinilo kao dobra
ideja.«
»Kako je toj ženi moglo pasti na pamet krenuti na put s malim djetetom i
novorođenčetom...«
»Povela je dojilju i nekoliko dadilja. I groficu Esterhazy.« »I sve one mogu vidjeti moje
dijete, a ja ne mogu?« Sisi je stiskala zube od čega joj je čeljusni mišić stao podrhtavati. »Sad je
dosta. S ovim ćemo istog časa prestati.«
»Molim Vas, Visočanstvo. Ostanite u krevetu.« Marija je nježno zadržala Sisi ne
dopustivši joj da ustane. »Dovest ću liječnika Seeburgera i donijet ću Vam malo juhe.«
»Uzmite ovo...« Sisi je dohvatila list papira i na brzinu napisala prijekornu poruku, «... i
odnesite mom mužu, smjesta. Recite mu da odmah dođe!«
Marija je promatrala Sisi s jedva primjetnom crtom čega brige? na svom licu. »Visosti,
nisam sigurna da je sada pravo vrijeme za posjete caru.«
»Zašto ne?« prasnula je Sisi. »Vi biste da čekam do sutra? Kad je najbolje vrijeme da
izgrdim svog muža jer je dopustio da mi ukradu djecu dok sam spavala?«
»Morate odmarati, dobiti malo boje u obrazima. Možda bi bilo bolje sutra posjetiti cara.«
Uzrujana, Sisi je s noćnog ormarića dohvatila malo ogledalo u okviru od bjelokosti. A kad
je vidjela svoj odraz, umalo je zinula od užasa.
Lice u koje je gledala bilo je blijedo, gotovo sivo. Njezine oči boje meda, inače sjajne i
pozorne, sada su bile upale, utonule u ljubičaste podočnjake. Obrazi su joj bili izbrazdani,
a jagodične kosti stršale dvaput isturenije i oštrije no što su bile prije nekoliko dana. Kosa joj je
bila neuredna i slijepljena. No, najgori od svega, bio je izbezumljen i beznadan izraz na njezinu
iznurenu licu. Izgledala je kao životinja stjerana u kut htjela se boriti, no nije imala ni snage ni
srca.
Uzdahnula je i spustila ramena dok su joj na oči navirale suze. »Imate pravo, Marija. Da
me sad Franjo vidi, možda bi me poslao u umobolnicu. Izgledam napola luda.« Sisi se stresla,
spustila ogledalce na noćni ormarić i pognula glavu. »Donesite mi pileće juhe i vina. I pošaljite
Agatu. Moram oprati kosu.«
»Odmah, Visosti.« Marija je zategla pokrivače oko Sisi pa je izgledala kao da je u uskoj
kukuljici. Sisi više nije mogla gledati tu spavaću sobu u kojoj nije bila njezina kći, ni
traga djetetu. Sklopila je oči. Za nekoliko minuta, utonula je u blaženi san.
Sutra je prije svanuća kroz otvorene prozore lahorio topao povjetarac. Nakon što je za
doručak pojela juhu i suhi dvopek, Sisi se, unatoč bolu, sjećala dovoljno snažnom da ustane iz
kreveta. Odjenula se uz Agatinu Marijinu pomoć, a onda Franji poslala poruku s molbom da se
nađu na ručku. Dan je krasan. Što kažete da ručamo na Glorietti? Među carskim vrtovima, to je
možda bilo najslikovitije mjesto, brdašce ovjenčano antenom arkadom, s pogledom
na Neptunovu fontanu i geometrijski poređene cvjetne lijehe s tulipanima.
Na ručak će, odlučila je, doći čila i svježa, bez obzira na to kako se osjećala. Naučila je da
je Franjinu pažnju bolje zadobiti šarmom nego grdnjom. Franjo će poslušati zapovjedi nadmoćne
žene jedino ako je to njegova majka, pomislila je Sisi osjećajući kako joj se od zamjeranja steže
želudac. No dobro, ako je šarm bio njezino najjače oružje, onda će ga šarmirati.
Za tu je priliku odabrala laganu ljetnu haljinu od svijetloružičastog brokata. Kosu je
oprala i namirisala, a pletenice učvrstila u vijenac oko lica. Onako kako je Franji bilo najdraže.
Upale je obraze prekrila rumenilom, a bezbojne usne obojanom mašću. Svježim mirisom jasmina
poprskala je vrat i zapešća. I nije zaboravila staviti zlatni privjesak koji joj je Franjo darovao za
njihov prvi zajednički Božić.
Franjo je kamenom stazom prilazio laka koraka, pod rukom je nosio svezak odveć velikih
karata i papira. »Evo majke mojih djevojčica!« Papire e predao najbližem slugi pa se nagnuo i
poljubio suprugu. »Eliza, moja carica.«
»Franjo!« Ona se široko nasmiješi i pridigne u poljubac suspregnuvši nagon da tom
čovjeku, koji je dopustio da odvedu njezinu djecu, saspe kišu uvreda. Tom čovjeku koji je nakon
rođenja njihovih kćeri ostao gibak i okretan, dok se ona osjećala potrošenom.
»Drago mi je da ste dobro, Eliza.« Franjo je sjeo pokraj Sisi i uzeo u za golu ruku.
Namjerno nije nosila rukavice, odbijajući se pokoriti Sofijinu glupom pravilu.
Franjin se pogled spustio na niski izrez Sisine haljine gdje su joj grudi, nabrekle zbog
nebulozne zabrane dojenja, bujale. Nekoliko minuta nije ništa rekao.
»Izgledate... vrlo lijepo, Eliza. Vrlo... zdravo, doista.«
»Hvala.« Sisi se nasmiješila i nagnula prema njemu, pustivši ga da curi. »Osjećam se kao
da sam spavala danima.«
Franjo kimne, pogleda prikovana za zrele obline. »A kada... kada mislite da ćete ponovno
moći...«, progutao je slinu i zamucao, «... je li Vam liječnik rekao kada ćete biti spremni... vratiti
se u uobičajeno stanje.«
»Uskoro«, ona se nasmiješi naslutivši o čemu je razmišljao. Tada se zagleda niz padine
brda gdje su uredni cvjetnjaci bili ispresijecani pokošenim tratinama. U daljini se vidjela palača.
Sisi se okrene prema Franji i podigne obrvu. »Probudim se i dočekaju me vijesti da se naša mala
kći zove Gizela.«
»Gizela. Da.« Franjo je pogleda u oči i nasmiješi se s mišlju na mlađu kći. »Bilo je
strašno vruće. Užasno vruće. Srećom, majka se pametno sjetila i djevojčice sklonila u
Laxemburg.«
»Da, čula sam.« U Sisinu se glasu čula ozlojeđenost. »Franjo, htjela sam s Vama o tome
razgovarati. Morate odmah pisati majci i reći joj da smo ovdje svi dobro i da želite svoje kćeri
natrag. U redu, Franjo?« Pokušala je ublažiti svoj ton, no čak je i ona primjećivala da zvuči
uzrujano.
»Nemojmo toliko žuriti. Pričekajmo da povratite snagu. Vrućina se može vratiti, čuli smo
kako je u gradu izbila groznica.«
»Ne, Franjo, ja ne mogu čekati«, odbrusila je. »Moram svoju djecu imati uza se. Zar ne
možete to razumjeti?«
On se ne trepćući zagleda u nju možda je bio razdražen njezinom naglom promjenom
raspoloženja. No upravo tada, na kraju arkade, pojavi se Grimne.
»Oprostite što Vas prekidam, Vaša Visočanstva.«
»Griinne, što je?« Franjo makne pogled sa Sisi i mahne generalu da priđe. Sisi se namršti
i s uzdahom sklopi ruke.
»Dobili smo odgovor od naših poslanika u Parizu.«
»Imate li pisma?« Franjo spusti vilicu i zagleda se u ministra.
»Ovdje su, Vaša Milosti.«
»Odlično, odnesite ih Vijeću. Sve ih okupite, imat ćemo sastanak čim završim s ručkom.«
»U redu. I da, javili su se iz Peterburga.« Griinne se nemirno premještao s noge na nogu.
»I?«
Grof odmahne glavom.
»No, pa recite mi.« Franjin je glas bio oštar takvim ga Sisi još nije bila čula.
»Naši su strahovi... bili opravdani.«
 »Što su Rusi rekli?«
Griinne je na tren pogledao u Sisi, s izrazom isprike što u njezinu društvu razgovora o
vanjskoj politici. Onda je odgovorio: »Car je odlučio. Rusija će istupiti iz Saveza.« »Uskoro«,
ona se nasmiješi naslutivši o čemu je razmišljao. Tada se zagleda niz padine brda gdje su uredni
cvjetnjaci bili ispresijecani pokošenim tratinama. U daljini se vidjela palača. Sisi se okrene prema
Franji i podigne obrvu. »Probudim se i dočekaju me vijesti da se naša mala kći zove Gizela.«
»Gizela. Da.« Franjo je pogleda u oči i nasmiješi se s mišlju na mlađu kći. »Bilo je
strašno vruće. Užasno vruće. Srećom, majka se pametno sjetila i djevojčice sklonila u
Laxemburg.«
»Da, čula sam.« U Sisinu se glasu čula ozlojeđenost. »Franjo, htjela sam s Vama o tome
razgovarati. Morate odmah pisati majci i reći joj da smo ovdje svi dobro i da želite svoje kćeri
natrag. U redu, Franjo?« Pokušala je ublažiti svoj ton, no čak je i ona primjećivala da zvuči
uzrujano.
»Nemojmo toliko žuriti. Pričekajmo da povratite snagu.
Vrućina se može vratiti, čuli smo kako je u gradu izbila groznica.«
»Ne, Franjo, ja ne mogu čekati«, odbrusila je. »Moram svoju djecu imati uza se. Zar ne
možete to razumjeti?«
On se ne trepćući zagleda u nju možda je bio razdražen njezinom naglom promjenom
raspoloženja. No upravo tada, na kraju arkade, pojavi se Griinne.
»Oprostite što Vas prekidam, Vaša Visočanstva.«
»Griinne, što je?« Franjo makne pogled sa Sisi i mahne generalu da priđe. Sisi se namršti
i s uzdahom sklopi ruke.
»Dobili smo odgovor od naših poslanika u Parizu.«
»Imate li pisma?« Franjo spusti vilicu i zagleda se u ministra.
»Ovdje su, Vaša Milosti.«
»Odlično, odnesite ih Vijeću. Sve ih okupite, imat ćemo sastanak čim završim s ručkom.«
»U redu. I da, javili su se iz Peterburga.« Griinne se nemirno premještao s noge na nogu.
»I?«
Grof odmahne glavom.
»No, pa recite mi.« Franjin je glas bio oštar takvim ga Sisi još nije bila čula.
»Naši su strahovi... bili opravdani.«
»Što su Rusi rekli?«
Griinne je na tren pogledao u Sisi, s izrazom isprike što u njezinu društvu razgovora o
vanjskoj politici. Onda je odgovorio: »Car je odlučio. Rusija će istupiti iz Saveza.« »Zar ih ne
možemo uvjeriti... Zar ne možemo baš ništa napraviti?«
Griinne odmahne glavom. »Bojim se da smo ostali posve sami.«
Franjo je spustio glavu u ruke na što je Sisi opazila kako je mu je kestenjasta kosa
prošarana sjedinama. Znaci starenja i brige koje do tada nije primjećivala.
»Zar ne mogu ni ručati u miru sa suprugom a da ne čujem kako svijet prijeti da će se
urušiti?«
»Visočanstvo, uistinu se ispričavam što donosim nepovoljne vijesti.«
»Ostavite nas, Griinne. Pojest ću ručak i za sat vremena ovo donijeti. Okupite Vijeće.«
»Razumijem, Visočanstvo.«
»To je sve, Griinne.« Franjo se smrknuta lica zagledao u tanjur pun valjušaka s teletinom.
Griinne se naklonio i bez riječi požurio. Franjo je ostao sjediti u napetoj tišini, dok je Sisi
iznutra ključala. Bi li bilo bolje pritisnuti ga sada dok je rastresen ili će ga svojim molbama samo
dodatno ozlojediti? Što je mogla značiti njezina patnja kad je Rusija Austriju upravo
proglasila svojim neprijateljem?
Ali nije mogla odgađati razgovor o svojim djevojčicama. Za nju, maj-;u, ništa nije bilo ni
važnije ni hitnije. Pa neka Mađari i Rusi pozivaju u rat koliko god hoće — njoj je jedino bilo
važno da ponovno bude sa svojom djecom.
Dvojica su slugu tanjure s valjušcima zamijenili onima s grgečom, hladnim krumpirima i
zelenjem iz vrta. Sisi nije imala teka, odsutno je gurkala ribu po tanjuru dok se pripremala
ponovno zapodjenuti razgovor.
»Franjo, razgovarajmo o veselim temama.« Svojim je bezbrižnim tonom prikrivala
izjedajuću grozničavost. »O našim djevojčicama. Kako bi :h samo voljela vidjeti! Pa
Gizelu nisam još uopće vidjela. Nisam u ruke uzela svoje dijete. Možete li to zamisliti?«
Franjo je slegnuo ramenima, no pogled je zadržao na jelu koje je rezao brzim i odrješitim
pokretima.
Sisi je znala da mora nastaviti. »Gizela. Kako ste izabrali ime? Vaša majka?«
Franjo trepne i uz glasan zveket ispusti vilicu na tanjur.
»Eliza, to tako ide. Zašto se uvijek toliko protivite dvorskom protokolu? Volio bih da to
već jednom prihvatite.«
Sisi je zurila u muža njegov ju je otvoreni prigovor ostavio bez riječi. Njegova očita
uzrujanost. »Dobro«, kimnula je i preko stola posegnula za njegovom rukom. »Neću se svađati.
Ime mi se sviđa.« Franjo ju je promatrao ne znajući je li s tim doista gotovo. Sisi se
pomirljivo nasmiješi. On ponovno uzme vilicu i nabode komad ribe.
Sisi se lagano nakašlje. »Samo bih voljela vidjeti našu malu Gizelu. Franjo, preklinjem
Vas, pišite majci i recite joj da se vrati s našim djevojčicama.«
»Eliza.« Franjo ponovno spusti vilicu, a onda odgurne tanjur. »Od Grimnea ste čuli samo
djelić. A to nije ni pola priče. Situacija je... nesigurna.«
»Rusija, je li tako? Ljuti su na nas.«
Franjo se ogorčeno podsmjehne kroz nos. »Oni su se zadnji priključili dugom popisu.«
»Franjo, razumijem da se i u Mađarskoj nešto događa. Čula sam da ste danima bili zauzeti
Vijećem, na sastancima. Prije no što o tome nastavimo razgovor, molim Vas, treba mi Vaša
potpora u vezi s našim kćerima.«
»Ali, Eliza, upravo o tome je riječ. S obzirom na ovo što se događa u Mađarskoj, nisam
siguran da je sad pravo vrijeme da djevojčice vratimo u Beč.«
»Što to znači?«
»Moram otputovati u Budimpeštu.«
»Jesmo li zaratili protiv Mađarske?«
»Nismo. Upravo suprotno. Odlučili smo ući u pregovore.«
Sisi se nasloni i sklopi ruke na stolu. Nije si mogla pomoći morala se samodopadno
nasmiješiti. Nije li ona, mjesecima prije, predlagala baš to, dok se njezina svekrva i dalje zalagala
za agresiju?
»Ha«, nakrivila je glavu, »to mi je drago čuti.«
Franjo kimne. »Vani vlada neprijateljsko ozračje, a Engleska i Francuska navaljuju da s
Rusijom ulaze u pregovore. Prusija nastavlja s prijetnjama. Posve smo sami. Majka može reći da
nam nitko ne treba, ali Mađarska nam prokleto treba. Zato moram ojačati mađarsku
lojalnost Carstvu.« Franjo zastane kao da sljedeće ne želi izreći. »U
Budimpešti ću sjesti za stol s Andrassyjem.«
Sisi je pričekala da joj se vijesti slegnu. Budimpešta. Znala je da je na istoku, nizvodno
Dunavom. I malo što drugo.
»Koliko ćete ostati u Budimpešti?« Zamislila je dugo ljeto koje ju je čekalo ona, znojna i
sama u Schonbrunnu, a Franjo u Budimpešti. Ne bi mogla podnijeti biti sa Sofijom u Laxenburgu
— ne bez Franje.
»Nekoliko mjeseci, možda i dulje.« Posegnuo je preko stola za njezinom rukom. »Ostat
ću dokle god ne popravimo odnose s Mađarima. Ne mogu dopustiti da proglase nezavisnost. Ne
sada. Ne dok nam Pruska i Francuska prijete ratom.«
»Nekoliko mjeseci, možda dulje.« Sisi je ponovila Franjin neodređeni odgovor. Njezin
muž odlazi na neodređeno vrijeme. Dokle god on bude odsutan, ona neće moći preuzeti brigu o
svojim djevojčicama.
»Zao mi je, Eliza. Znam da će biti teško. Ali, bit će teže budete li mi se suprotstavljali.
Molim Vas, podržite me.«
Njoj se u mislima počela nazirati blijeda ideja — spočetka neuobličena i porozna poput
oblačka. No dok je razmišljala o njoj, bivala je sve postojanija, uobličenija. I Sisi je se uhvatila.
Da, odlučila je, imala je rješenje. Sad joj se ideja činila tako sjajna da se bojala izreći ju naglas.
Jer, ako je Franjo odbije, nije znala kako će to podnijeti. No to joj je bila jedina prilika. »Franjo,
povedite nas u Mađarsku.«
Sad je bio Franjin red da ostane bez riječi. »Eliza«, zaustio je — i odmahnuo glavom.
Negdje ponad njih, s kamenog je luka ptica zacvrkutala svoju podnevnu pjesmu izrugavši
se carevoj nijemosti.
»Franjo, poslušajte me.« Nije ju glatko odbio, a to je Sisi ipak dalo nekakvu nadu.
»Kažete kako ovim putovanjem trebate popraviti odnose. To bi trebao biti prijateljski
posjet. Povedite nas. Djevojčice i mene.«
»Eliza, nisam siguran da razumijete pravu prirodu «
Ona je morala iskoristiti njegovo iznenađenje, morala mu je valjano dokazati kako tom
prijedlogu treba dati priliku. »Tako ćete ostaviti izvrstan dojam, Franjo. Samo zamislite. Mladi
car sa suprugom i prekrasnim, malim princezama dolazi u Mađarsku.«
»Ali vi ste još slabi od poroda. Osim toga...«
»Pridobit ćete Mađare. Neće Vas doživjeti kao stranog osvajača, već kao obiteljskog
čovjeka, što i jeste. Djevojčice i ja ćemo napraviti sve kako bismo ih pridobile.«
»Ali to ne bi bilo...«
»Samo razmislite, to će biti dobro za sve nas. I za dojam koji ćete ostaviti. Obiteljsko
putovanje u Mađarsku, zamislite! Ja još nisam vidjela taj dio našeg Carstva.«
»Ali, niste razmislili o...«
»I carica treba posjetiti svoje narode, nije li tako?« Sisi razvuče svoj najumilniji smiješak.
»Sjetite se kako su me dočekali u Salzburgu i Bad Ischlu? Možda ih mogu pridobiti i u
Mađarskoj.«
»Valjda možete. Ali ne sad, u ovoj situaciji. Mislim da ne.«
»Franjo, Vi znate koliko me ljudi vole. Dopustite mi da Vam pomognem. Molim Vas,
preklinjem Vas, povedite nas sa sobom.« Stisnula ga je za ruke. Činilo se da Franjo oklijeva.
Naposljetku, on ipak odmahne glavom. »Ne. Žao mi je. Ne ovoga puta.«
»Franjo, ako ste ikad poželjeli nešto napraviti kako bi me usrećili, napravite ovo.« Sisi se
u glasu sada jasno čulo očajanje. »Molim Vas. Preklinjem vas.«
On polako uzdahne Sisi nije znala kako bi to protumačila.
»Ljubavi moja, kako Vam to uvijek uspijeva?« Franjo se blago, potvrdno nasmiješi.
»Doista želite poći sa mnom u Mađarsku?«
Njoj se učini da joj je srce na trenutak prestalo kucati. »Ako dopustite da idu i djevojčice,
onda da, doista želim, Franjo.«
»Dobro«, Franjo slegne ramenima. »Onda idemo u Mađarsku. U Mađarsku, s mojom
divljom i pustolovnom suprugom.«
»Hvala Vam!« Sisi se nagnula i zasula iznenađenog Franju kišom poljubaca.
»Nemojte mi zahvaljivati, Eliza. Putovanje neće biti ugodno.«
Sisi se nasmiješi. »Franjo, Vi zaboravljate da nisam uvijek bila mažem; i pažena carica.
Mene naporno putovanje ne plaši.«
»Majci ne bi palo na pamet doći u Mađarsku«, reče on i spusti pogled u tanjur, obnovljena
teka. »Na stranu to što mrzi Mađare i što je ljuta na mene jer idem tamo.«
Sisi suspregne osmijeh koji samo što joj se nije oteo s usana. Ona se nagne i spusti svoju
ruku na muževu. »Mislim da će mi se Mađari svidjeti. Kad možemo krenuti?«
***
Sisi je zadihana utrčala u sobu.
»Carice? Je li sve u redu?« Sluškinja se ukočila od pozornosti.
»Agata, sve je divno! Moramo se smjesta spakirati. Idem u Budimpeštu.
Sisi je bila uvjerena kako joj se boja vratila u obraze i kako su joj oči boje lješnjaka opet
sjajne. Put u Budimpeštu ponovno ju je ispunio nadom. Franjo, ona i djevojčice odlaze zajedno,
samo njih četvero! Obitelj kakvom je trebala biti. Daleko ne samo od Sofije, od grofice Esterhazy
i dvorskih dama duga jezika, već i od svih onih vrebajućih, ukočenih, usamljenih dvorjana.
Nije bilo vremena za naručiti novu odjeću ne, nove će haljine za djevojčice i Sisi morati
naručiti u Budimpešti. Zasigurno će joj herr Lobowitz pronaći nekoliko nadarenih švelja u
Budimpešti. Kako će samo djevojčice ljupko izgledati kad budu sjedile u kočiji između mame i
tate, dok budu mahale Mađarima uz svjetlucavi Dunav. Pridobit će one te nevoljne Mađare, Sisi
je u to bila sigurna.
Za uređivanje i čišćenje odaja u Budimpešti povest će Agatu. Sluškinji se najvjerojatnije
neće militi ostaviti svog novog muža, no to će biti amo na nekoliko mjeseci, a Sisi je trebala
barem jedna sluškinja kojoj je mogla vjerovati.
S njima će i Marija. Ne samo da je Marija bila Mađarica rođenjem i zbog toga od
neprocjenjive pomoći u prevođenju s mađarskog jezika i objašnjavanju mađarskih običaja, već se
pokazala vrlo savjesnom u vođenju Sisinih prepiski, kao i administrativnih poslova. Grofica je,
osim toga, željela vidjeti svoju domovinu.
Herr Lobkowitz će ostati u Beču i paziti na Sisine odaje dok ona bude odsutna nadgledat
će dnevnu prepisku, u njezino će ime odgovarati na molbe i obavještavati ju o novostima
na dvoru. I valjda će uspjeti spriječiti dokone dvorske dame da njuškaju po njezinim odajama, a
Karolinu Paulu da prekopavaju po caričinoj kutiji s nakitom.
Sofija se, kad su je pozvali, iz Laxemburga vratila zabrinuta lica. Jedva čujno je
prigovorila kako je put u Mađarsku »odveć naporan za male princeze.« I kako je Sisi nesposobna
sama voditi djevojčice.
Kad se vratila u Schonbrunn, Sisi je konačno mogla uzeti malu Gizelu malu, slatku,
ružičastu djevojčicu koja ju je gledala majčinim mednim očima. No Sofija je djevojčice
otada stalno držala uza se. Uvijek je postojalo nekakvo opravdanje, a kad god ih je Sisi tražila u
Sofijinim odajama, nisu bile tamo. Nadvojvotkinja ih je vodila u vožnje kočijom, nosila ih u
crkvu, dogovarala za njih posjete dvorskog liječnika. Pred Sofijinim >u vratima stalno bili carski
stražari i svaki put kad bi ih Sisi pokušala posjetiti, bivala je vraćena prije no što je i pokucala na
uvijek zatvorena vrata. Nebrojeno su joj puta rekli kako »nadvojvotkinja i princeze spavaju«
premda je iz odaja mogla čuti gugutanje male Sofije.
Ta je odvojenost Sisi bila mučna, no barem ju je malo tješila činjenica kako će sve to
uskoro biti gotovo. Nije bilo vrijedno započinjanja rata ili izazivanja Franjina bijesa, kad je
odnijela najvažniju pobjedu. Ona i djeca će, zajedno s Franjom, napustiti dvor ta je misao
osnaživala Sisi kad su dani postali hladniji i kraći, svrgavajući zadnje proplamsaje ljeta.
***
Nekoliko tjedana kasnije, nakon što je sama jahala šumama u okolici Beča, Sisi se
poslijepodne vratila u svoje odaje i našla ih praznima.
»Agata?« Sluškinja se nije odazivala, a bila je zadužena za njezinu spavaonicu. Sisi je
povukla konop za zvonce. »Agata?«
Vjerojatno se negdje ljubaka sa svojim mužem, Sisi je sa smiješkom pomislila. Neka se
sluškinja zabavlja.
Soba je bila uređena. Vaze su bile pune mirisna cvijeća iz carskih staklenika, posteljina
promijenjena. Na krevetu je za Sisi bila pripremljena limunski žuta haljina za
poslijepodne. Pokraj haljine, ležalo je pismo.
Sisi je posegnula za pismom, sjetivši se kako treba odgovoriti bratiću Ludvigu i sestri
Heleni. Čak su joj se i svakodnevni poslovi primanja i slanja pisama činili mnogo ugodnijima
otkako je znala da će uskoro otići u Budimpeštu.
Sisi rastvori papir u rukama i stane proučavati nepoznat rukopis. Pismo je bilo
nepotpisano. Zainteresirana, Sisi je počela čitati.
Kraljica je po prirodi predodređena da carstvu osigura nasljednika. Ako je
Kraljica te sreće da državi podari princa, ona više nema što tražiti — nipošto se ne bi
smjela uplitati u upravljanje Carstvom, cime se jedna žena i ne treba baviti...
Dok je čitala, Sisine su ruke, zajedno s pismom, podrhtavale. Ipak, prisilila se pročitati ga
do kraja.
Ako kraljica ne rađa sinove, ona je u državi ništa više od stranca, i to vrlo opasna
stranca. Znajući da ju ovdje nitko neće ljubazno gledati, da uvijek može očekivati kako će biti
poslana natrag odakle je došla, ona će Kralja nastojati pridobiti neprirodnim načinima, borit će
se za položaj i moć spletkareći i unoseći razdor, na štetu Kralja, nacije i carstva.
U trenutku kad je Sisi pročitala pismo, u sobu je, pjevušeći veselu melodiju, ušla Agata.
»Dobar dan, carice Elizabeta. Nisam ni primijetila da ste se vratili tako brzo.«
»Agata.« Sisin je glas zadrhtao kad se okrenula prema sluškinji. »Tko je donio ovo
pismo?« Sluškinja je zbunjeno pogledala u papir. »Ne znam, gospo. Bila sam u... kuhinji.« Agata
je lagala, a to je samo dodatno razbjesnilo Sisi.
»Nisi vidjela tko je stavio ovo pismo na moj krevet?«
»Ispričavam se, Vaše Veličanstvo, ali nisam.«
»Agata, moju sobu više nikad nećeš napuštati usred dana.« Sisi je krenula prema sluškinji
stišćući pismo u ruci. »Trebam te, zar ne razumiješ? Naređeno ti je da cijelo vrijeme paziš na
moju sobu, a ne da se sastaješ sa svojim mužem.«
»Dobro, Veličanstvo.«
Sisi je opazila povrijeđen izraz na Agatinu licu i na trenutak je osjetila grizodušje. Ali za
to sad nije imala vremena. Misli su joj brzale.
»Gdje je herr Lobkowitz?«
»Otišao se raspitati o mađarskim tkaninama, kako ste bili tražili.«
»Idi po njega, odmah.«
»Idem, Vaše Visočanstvo.«
I herr Lobkowitz je, kad je stigao, tvrdio da ne zna ni tko je pismo napisao niti tko ga je
dostavio. A tako i Marija, Paula, Karolina i grofica Esterhazy. No Sisi je već naslućivala
odakle je došlo moglo je biti od samo jedne osobe.
»Moram vidjeti nadvojvotkinju.« Sisi je pred Sofijinim vratima zaustavio ukočeni stražar
u uštirkanoj vunenoj odori pripriječivši joj put.
 »Nadvojvotkinja se odmara s carskim princezama, Vaša Milosti.« Stražareva je
službenost razbjesnila Sisi. Zar on ne zna da su male princeze njezine kćeri?
»Onda ću pričekati.« Sisi je stražara ošinula pogledom i sjela na jedan od škripavih
drvenih stolaca u predsoblju.
Nakon nekoliko trenutaka, kroz vrata je spavaonice načula prigušen Sofijin glas, njezino
nježno tepanje. Sisi ustane iz stolice. »Budna je.«
»Naređeno nam je da se nadvojvotkinja i princeze ne uznemiruju.« Stražarev je glas bio
ravnodušan, a lice s onom istom, dobro uvježbanom, maskom nezainteresiranosti. To je Sisi još
više razjarilo.
»Ovo je smiješno. Ja sam carica i zahtijevam vidjeti svoju svekrvu.«
Stražar je mirno stajao kao ukopan. »Visosti, rečeno mi je da nadvojvotkinja ne želi
primati posjete poslijepodne dok spava.«
»Budna je! Čujem ju!«
Stražar se premjesti s noge na nogu. Sisi je osjetila da mu je obrana ipak malčice
popustila. Njegovo je bilo da sluša naredbe, ne da pregovara između zaraćenih strana u obitelji.
»Odstupite, molim.«
»Ali, Visosti, dobio sam naredbe.«
»Moje su naredbe važnije.« Sisi je zabacila ramena i stala u punoj visini. »Carica Vam
naređuje da se oglušite o naredbe nadvojvotkinje. Ako Vas Sofija kazni zato što ste me
pustili unutra, odmah ćete biti postavljeni ispred mojih odaja. Ili još bolje, carevih. Sad me pustite
da uđem.« Sisi nije pričekala da ju stražar propusti, već je prošla pokraj njega i otvorila vrata.
Ono što je vidjela kad je ušla u sobu, bilo je dovoljno da padne na koljena. Sofija nije
spavala. A ni djevojčice. Novorođenče je u bijeloj haljinici ležalo na mekanom, ružičastom
prostiraču na podu. Mala je Sofija sjedila pokraj sestre i igrala se lutkom, a Sofija je, naslonjena
na lakat, govorila unučici kako je najbolje počešljati lutkinu plavu kosu. Prizor je bio nježan,
lijep, ali Sisi je u njemu trebala sudjelovati ona je trebala biti na mjestu majke.
Bol ju je samo učvrstila u odluci. Sada se ono poštovanje s kojim bi se možda obratila
svekrvi skrutnulo u ogorčenu hladnoću. U kutu sobe, Sofijin je psić na baršunastu jastuku zarežao
na Sisi.
»Sofija, molim Vas da dadilje odvedu moje kćeri. Neka ih vrate u moje odaje.«
»Elizabeta! Iznenađena sam!« Sofija ju pogleda s poda, pokušavajući se, onako široka,
podignuti u sjedeći položaj. »Naredila sam da posjete nisu dopuštene.«
»Mama!« Mala se Sofija nasmiješila Sisi i prema njoj podigla bucmaste ručice.
»Zdravo, dušo moja.« Sisi se sagnula i podigla malenu, utisnuvši joj dugi poljubac u oba
okrugla obraza.
»Moja lutka«, mala je Sofija ponosno pružila svoju lutku.
»Lutka je lijepa, Sofija«, uzvrati Sisi i zatakne joj kestenjasti uvojak iza uha.
Sisi je u sebi plakala dok je djevojčicu predavala dadilji. »Molim Vas, izvedite ju van dok
ja budem razgovarala s nadvojvotkinjom.«
»Ne!« usprotivila se mala Sofija, pokušavajući se otrgnuti od dadilje. »Bako, dođi sa
mnom.« Dijete je povrijeđeno pogledalo u Sisi, iznenađeno majčinom prijevarom, a
onda posegnulo za bakom. Djevojčica je jasno pokazala tko joj je draži što je Sisi zapeklo kao
živa vatra.
»Eto me odmah, ljubimice moja.« Sofija se ustala s poda i dopustila da druga dadilja
izvede i Gizelu. Kada su dvije žene ostale same, Sofija se posprdno nasmiješi. »No, Elizabeta,
ovo je nešto novo - mislite li da je u redu tako banuti u moje odaje i mojim slugama dijeliti
naredbe?«
 »Sluge su valjda Franjine.«
»Uznemirili ste djecu. Što je, Elizabeta?« Sofija je stajala samo nekoliko centimetara od
nje. Svijetlim je očima izazivački hladno gledala u Sisine koje su pak gorjele od bijesa.
»Biste li mi ovo objasnili, Sofija?« Sisi podigne papir u ruci.
Sofija je posve mirno gledala u papir. »Nemam pojma tko je napisao to pismo.«
»Nisam rekla da je to pismo.«
Sofija podigne pogled i u njemu se na trenutak pojavi izdajnički nagovještaj straha, ali ne
reče ništa.
»Mislim da Vi vrlo dobro znate što je ovo. Mislim da ste ga Vi napisali.«
»Možete Vi misliti što god hoćete.« Sofija se okrenula i uputila prema velikom stolu od
ružina drveta čiji je ključ bila izvadila iz džepa na haljini. »Davno sam ja naučila da Vas nema
smisla uvjeravati. Divlji ste i tvrdoglavi kao mazga. Takav Vam je i otac uvijek bio.«
Sisi je krenula za svekrvom stišćući zube ne bi li svoj glas držala pod kontrolom. »Sofija,
kako se usuđujete prijetiti mi ovakvim pismom?«
Sofija otključa stol, iz pretinca izvadi naočale te ih natakne na nos. »Dopustite?« Ona
pokaže na pismo.
Sisi ga preda u svekrvine debele, nakićene prste. Sofija je čitala sporo kao da prvi put vidi
te riječi. Nakon nekoliko minuta, ona spusti pismo.
»Kao što rekoh, ja ovo nisam napisala. Ali ništa u njemu nije prijeteće, osim ako Vi istinu
ne doživljavate prijetećom.«
»Prijeti mi se da ću biti protjerana s dvora budem li sa svojim mužem razgovarala o
vanjskoj politici.«
»Elizabeta, na ovom dvoru postoje ljudi koji misle kako je krajnje neprimjereno to što se
pokušavate uplesti u odnose s Mađarskom. Kao i to što ste tražili da Vam se dopusti da
se pridružite svom suprugu u Budimpešti.«
»Ne odlučuje li o tome car, Sofija? Nije li to... pravilo?«
»Naravno, ali nemojte se zavaravati i misliti da ja ne vidim... da ljudi ne vide kako
pokušavate utjecati na njega.«
»Ako se moj muž slaže s tim da mu se pridružim, nije me briga što drugi misle. Nemate
pravo ovako mi prijetiti. Što mislite, kako će se Franjo osjećati kad ovo pročita?«
»Ja mislim da Franjo želi sina. Zapravo, znam da ga želi.«
Te su riječi zaboljele Sisi i ona je znala da je to istina.
»To je jedina svrha ovog pisma, Elizabeta. Netko misli da Vas je potrebno podsjetiti na
Vaše mjesto. Vi ste tu zato da Franji rodite sinove. Ne zato da se potucate i jašete konje
po Mađarskoj.«
Sisi je iznenadilo to zadnje što je Sofija rekla. Netko je u njezinoj sobi načuo kako jedva
čeka jahati mađarskim ravnicama i to je prenio Sofiji. Zar su joj prenosili baš sve što je govorila?
Sisi zabaci ramena i pogleda Sofiju ravno u oči. »U dvije godine sam rodila dvoje
Franjine djece.«
»Obje djevojčice.«
»Nisam jalova. Doći će i sin. Ne mogu biti protjerana zbog onog što se tek treba
dogoditi.«
»I gore su se stvari događale suprugama careva. Ne biste bili prva carica koja je pala u
nemilost zato što nije ispunila svoj dio dogovora.«
»A ja sam čula da je Vama trebalo... koliko? Šest godina da zanesete prvo dijete.« Sisi je
bijesno uzvratila. Zaprepašten izraz Sofijina lica Sisi je donio trenutačnu zadovoljštinu.
»Pa ovo je...«, Sofija je zamucala i oborila pogled te stala poravnavati nabore haljine. No
već se u sljedećem trenutku uspravila i podigla glavu. »Nitko na ovom dvoru nije doveo u pitanje
moju potpunu posvećenost da svom mužu rodim djecu. Ja sam svima jasno dala do znanja kako
je to moja primarna dužnost. I Vama bi dobro došlo kad biste ste se tako ponašali.«
»Vi biste razvrgnuti zavjet koji smo Franjo i ja sklopili pred Bogom? Brak u kojem su
rođene Vaše dvije unuke?«
»Neću ja učiniti ništa takvo ako Vi pokaže kako ste ozbiljno shvatili svoju dužnost da
rodite sina. Ali reći ću Vam da je otići u Mađarsku kako biste jahali konje i petljali se
u razgovore s ljudima kao što je Andrassy, zadnje na što biste Vi trebali misliti. Vi trebate
zanijeti, biti ovdje i odmarati se.«
»Franjo i ja bismo mogli biti kudikamo sretniji i u većoj prilici da dobijemo nasljednika
kad se Vi ne biste toliko petljali u naš brak. A jeste li o tome razmišljali, Sofija?«
Sofija je problijedila i zamucala. Sisi je bila uvjerena kako je nadvojvotkinja malokad ako
je ikad učestvovala u tako žučnim razgovorima. Nitko se ne bi usudio.
»Nemojte Vi misliti, Elizabeta, da ste nezamjenjivi. Moj je sin možda opčinjen Vama. Ali
na ovom dvoru ima napretek djevojaka koje bi rado ispunile Vaše dužnosti. Za razliku od Vas,
one se ne bi bavile zanovijetanjem i svađanjem.«
Ta je zadnja opaska bila toliko neprimjerena i bolna za Sisi da na nju nije htjela uzvratiti,
već se samo okrenula na peti, spremna izići. Otići s tog dvora u Budimpeštu sada joj je značilo
više nego ikad.
Ta što je Sofija očekivala da će Sisi stalno biti trudna? I da će u svojoj utrobi nositi samo
dječake kao da je Sisi mogla o tome odlučivati? No u tom joj je trenutku nešto palo na pamet pa
se zaustavila na pragu i s hinjenim samopouzdanjem upitala:
»Sofija, mislite li otpustiti stražara koji me je pustio u Vašu sobu?«
Sofija je zurila u snahu razmišljajući što će joj odgovoriti.
»Da«, naposljetku je izustila. »Da, naravno da hoću. Ti, stražaru, otpušten si.« Sofija je
prijeteći uperila prst.
»Dobro, pođite sa mnom. Ponovno ste primljeni«, reče Sisi i mahne rukom. »U redu,
Sofija, sada moram poći. Moram se spakirati za Budimpeštu. Djevojčice će sa svojim tatom
i mamom izgledati prekrasno jedva čekam putovanje.
 XI
«Pokraj nje, Franjo izgleda staloženo. Čak kruto. Ipak, Sisi pod maskom mirnoće zamjećuje
umor. Krhkost koju ne može izbjeći ni nakon tolikih godina vježbanja i vladanja svojim
osjećajima.
U tom času ona poželi skinuti s njega sve slojeve, osloboditi ga od pompe ne bi li opet bio poput
onog čovjeka kojeg je poznavala, čovjeka čije su nade bile tako isprepletene s njezinima da nije
znala razlikovati svoje od njegovih.
Ali sada je za to prekasno. On je donio svoje odluke, ona svoje. Ona ne može poništiti prošlost
niti se može vratiti s puta kojim je odlučila poći. Sad, kada si to konačno priznaje, osjeća tugu.
Čini joj se kao da se oprašta s njim. Kao da se oprašta s jednim dijelom sebe.
U katedrali, svjetina se komeša i plješće, uzbuđeno se mnoštvo gura za mjesto s kojeg bi ih se
moglo dotaknuti.
Kraljice!
Carice!
Živjela Sisi!
Živio Franjo Josip!
Vole je, ona vidi da je vole, no hoće li joj oprostiti ono što mora napraviti?
 11
Budimski dvorac, Budimpešta, Mađarska,
Proljeće, 1857

»Mirno sjedi Sofijice.« Sisi je pokušala zvučati strogo, no nije se mogla ne nasmijati kad
je pogledala u oči svoje smeđokose djevojčice koja ju je potezala za suknju i molila daju
podigne u krilo.
»Digni me, mama. Digni me!«
»Držim Gizelu, ljubavi. Moraš stajati kao velika djevojčica. Evo, mama će te držati za
ruku.«
Njih je četvero bilo raspoređeno tako da je Sisi u sredini držala Gizelu dok je dvogodišnja
Sofija namrgođeno stajala pokraj majke. Franjo je stajao iza Sisi i s ponosom joj na ramenu držao
ruku.
»Digni me! Mama, digni me!« Mala je Sofija bucmastom nožicom udarala o pod.
»Samo još malo, Sofija, dušo moja.« Sisi je žudjela podignuti malu Sofiju i obasuti je
poljupcima bilo je gotovo nemoguće odoljeti njezinim molbama. »Herr Kriehuber je uskoro
gotov sa skicom, je li tako?« Sisi pogleda u umjetnika.
»Ako bi mala princeza mogla stajati još samo malo«, uzvratio je herr Kriehuber sa
smiješkom kojim je loše prikrivao svoju uzrujanost.
»Starije treba poštivati, Sofija«, Franjo pripomene. Sisi se morala nasmijati muževu
neuspjelu pokušaju da zvuči strogo. »Želimo da portret naše obitelji ispadne lijepo, zar ne?«
Sofija je gunđala i lupala debeljuškastom nožicom o pod, no na kraju ga je ipak poslušala.
Pojavom je bila tatino dijete. Krasili su je uvojci boje cimeta, bistre plave oči i svijetla put. Gizela
je bila sličnija Sisi, kestenjastih kovrča i očiju boje meda. No, od njih dvije, Sofija je bila ona
vatrena— Sisi je od najranijih dana prepoznala njezin temperament za koji nije bio zaslužan
Franjo.
»Bio sam plaho, sramežljivo dijete koje se uvijek držalo majčinih skuta. Sofija je sva na
tebe, Eliza.« Franjo je to primijetio na početku putovanja kad je dvoje roditelja dobilo priliku
upoznati svoju stariju kćer.
Sisi je obožavala obje djevojčice više no što je mogla i zamisliti, no Sofija ju je ipak
nečim očaravala, dok se za Gizelu činilo kako će biti Franjina ljubimica. Franjo je pak Sisi
priznao da kad vidi malenu Gizelu tamnih kovrča, zamišlja kako je Sisi izgledala kad je bila
dijete.
»U redu, imam sve što mi je potrebno.« Iza stalka se pojavio herr Kriehuber i ponosno
pljesnuo rukama. »Vaša Veličanstva mogu ići.«
Sisi je mogla vječno sjediti na mjestu majke, okružena svojom obitelji i nikad joj ne bi
dosadilo. Nije se mogla zasititi svojih djevojčica: Sofijinih ručica s jamicama, pudrastog mirisa
Gizeline čiste, porculanske kože, novih zvukova i izraza lica kojima je svjedočila svakog dana.
Vrijeme provedeno s kćerima samo je pojačavalo njezinu sveprisutnu želju da bude s njima, da ih
udiše onako sretne i nasmijane. Od pomisli na povratak u Beč, gdje je njihovim
životima upravljala Sofija, Sisi je hvatala mučnina. Iz tog si razloga nije dopuštala misliti na
dvor.

Na put u Mađarsku krenuli su kasnije nego što su planirali. Na jesen se mala Sofija bila
jako prehladila te je bila preslaba za put. Sisi je odbijala otići bez djevojčica pa je upravo ona
predložila da Božić i hladne zimske mjesece provedu u Hofburgu. Krenuti na put s dojenčetom i
malim djetetom koje se tek oporavilo od bolesti bilo je više nego opasno.
U Budimpeštu su stigli u rano proljeće. Kroz grad su se na Dvorsko brdo penjali u
staklenoj kočiji. Uz obale se Dunava tiskalo i nagurivalo mnoštvo ljudi ne bi li vidjeli caricu za
čiju su ljepotu bili čuli još prije njezina vjenčanja. Kad su vidjeli da nosi njihovo tradicionalno
ruho, ljubičasti kaputić sa širokim čipkanim rukavima, stali su joj oduševljeno klicati.
»To je bila odlična ideja odjenuti tradicionalno ruho«, šapnuo joj je Franjo dok su mahali
zbijenoj, razgaljenoj svjetini. Čak i bez prevoditelja, i Sisi i Franjo su razumjeli kako su njihovi
poklici srdačni.
»Koliko dugo ovi ljudi primaju naredbe iz Beča, od vladarske obitelji koja ih zanemaruje?
Oni samo žele Vašu ljubav i uvažavanje, Franjo. Dajte im to i oni će Vas voljeti.«
Kad su se smjestili u dvorac koji su Habsburgovci dugo izbjegavali, Franjo se stao tužiti.
Bio mu je odbojan, manje udoban od bečkih palača s brokatom urešenim zidovima i pozlatama.
Sisi se svidio. Svojom oronulošću, peštanski ju je dvorac podsjećao na Possi. Osim toga, nije joj
mogao dosaditi pogled koji se s njega pružao gledao je ravno na svjetlucavi Dunav i
novoizgrađeni Viseći most, a iza njih, na zelene ravnice koje su se prostirale sve do Rusije.
Dnevni se ritam u Budimpešti Sisi sviđao daleko više od zamorna rasporeda na dvoru u
Beču. Zajedno s djevojčicama Sisi se polako vozila kočijom niz široke bulevare
obrubljene drvoredima platana. Prolazile su uz obalu Dunava i mahale ribarima i školskoj djeci i
Romima u odjeći živih boja, a oni su zurili u carsku procesiju kakvu se na mađarskim
ulicama dugo nije vidjelo.
Svaki su dan odlazile na misu u obližnji Matays templom, katedralu sv. Matije, gdje su
sjedile u carskoj loži. Nakon mise nastojale su se zbližiti s lokalnim stanovništvom
i svećenstvom.
Za vedrih poslijepodneva, kad je na plavu nebu sjalo nepokolebljivo sunce, Sisi i Sofija bi
krenule pješice uz vijugave staze oko Dvorskog brda sve do starog vidikovca Halaszbastyje i
Ribarske utvrde. To je bilo raskošno zdanje od bijelog kamena koje je Sisi izgledalo kao da je
precrtano iz jedne od Sofijinih knjiga bajki. Tamo su, među lukovima, reljefima urešenim
zidovima i zavojitim stubama, promatrale Dunav i zamišljale kako su one junakinje iz Sofijinih
knjiga, spremne za borbu protiv zmaja ili zle vještice.
»U našem slučaju, mi se ne moramo pretvarati da smo princeze.« Mala je Sofija iskreno i
promišljeno pogledala majku svojim velikim, plavim očima. U rano je proljeće poslijepodne bilo
hladno i svježi je zrak Sofijine nježne obraščiće obojio jarko ružičasto. »Ja jesam princeza.«
»Tako je, ljubavi, ti jesi princeza.« Sisi je još jače zagrlila svoju kćer čiji su kestenjasti
uvojci zalepršali na povjetarcu s Dunava.
»A ti si kraljica. Ali nisi zločesta kraljica, mama. Ti si dobra kraljica. Ili, lijepa kraljica.«
»Hvala ti, milo moje malo.«
Kćerine su riječi zatekle Sisi u tom joj se trenutku učinilo kako se u svom životu našla
posve slučajno. Ona je kraljica. Znala je zaboraviti tu činjenicu u trenutcima kad bi se, kao sada,
potpuno prepuštala bezbrižnoj, posvemašnjoj sreći. Gledala je taj velebni grad u su tonskom sjaju
proljetnog sunca i bilo joj je začudno podsjetiti se kako gleda u muževo carstvo.
»Gdje je bakina soba, mama: Sofija je potrgla majku za ruku prekinuvši je u njezinu
snatrenju.
»Hmm?« Sisi se okrenula prema kćeri. »Kako to misliš ljubavi«
»Ako se pretvaramo da je ovo naša palača i da ovdje živimo svi skupa, onda tu mora biti i
baka. Gdje će biti njezina spavaća soba.
 »Baka je ostala u svojoj palači u Beču. U ovom zamišljenom svetu smo samo ti, Giyela
mama i tata. Kako ti se to sviđa?«
»Nedostaje mi baka.«
Sisi je zagrlila kćer, poželjevši ju utišati poljupcem.
Sofija se izvuče iz zagrljaja — još je nešto imala reći. »Ako se pretvaramo, onda baka i ne
mora biti tu. Ona će nas čekati kad završimo s ovom igrom.«
Kad je u gradu zaživjelo proljeće, a zrak zamirisao na bagreme, Sisi je postalo jasno zašto
je Budimpešta opjevana u poeziji, u simfonijama, na slikama. Činilo se da su planine i ravnice
uzduž rijeke osvanule novim životom cvijeće je tvorilo tapiseriju u zelenoj, crvenoj i žutoj boji,
na pozadini plavog Dunava. Trgovci, cvjećari i prodavači voća pojavljivali su se poput novih
pupoljaka. Široki su se, velebni bulevari prostirali prošarani sjenama lisnatih platana i kestena.
Prvi put nakon nekoliko godina, zapravo, prvi put otkako je otišla iz Possija, Sisi je osjećala kako
može slobodno uživati u dolasku i raskoši proljeća, u svim njegovim divotama.
Za Sisi nije bilo boljeg načina da proslavi to godišnje doba i novi život, nego da se na
konju zaputi u okolni svijet. Tih dana Franjo nije stizao jahati, bio je zauzet papirima iz Beča i
planovima za izmirenje s Mađarima. No to nije sprječavalo Sisi, a Franjo ju je čak i poticao.
U to vrijeme posebne mekoće i nježnosti u zraku, negdje između ranog i kasnog proljeća,
Sisi je u jednom trenutku, krhkom poput tek propupala cvijeta i prve tople zrake sunca, rekla
svom mužu kako je najsretnija otkako su se vjenčali. I to je bila istina.
Bila je zaljubljena u svoje kćeri, te je, konačno, osjećala da i djevojčice ljubavlju
uzvraćaju njoj. S mužem je ponovno uživala u trenutcima intimnosti što je Sisi bilo
osvježavajuće poput svibanjskog sunca. Kad su bili stigli u Budimpeštu, Franjo se činio nekako
ispražnjen, lišen svoje moći i koliko god to neslužbeno bilo sveden na pukog posjetitelja i
stranca u toj zemlji. Činilo se da su ga jaka prehlada i naporan put umorili, dok su Sisi
neposredna naklonost i potpora Mađara samo dodatno oraspoložile. Ti su ljudi, izgledalo je,
prešutno znali kako se Sisi na dvoru punom Austrijanaca osjeća stranom. Činilo se da znaju kako
je i ona, poput njih. strankinja koja nikad neće biti prava Habsburgovica.
U kavanama i restoranima proširila se vijest kako je caričina najdraža dvorska dama
podrijetlom iz Mađarske i kako je na putovanje povela samo nju — Mariju Festetics. Znali su da
carica voli jahati mađarskim ravnicama, čuli su koliko je oduševljena mađarskim pjesništvom i
poviješću, a kad je u javnosti lomila jezik govoreći na mađarskom, gledali su je sa smiješkom.
No, od svega toga, možda je najvažnije bilo ono što su načuli šaputanja i govorkanja koja
su procurila iz Beča o neslaganju carice i njezine svekrve. Sofija je još od nemilih ‘48. i ‘49. bila
najzadrtija kuditeljica Mađara koja se javno protivila bilo kakvom proširenju njihovih prava i
zato u Budimpešti nije bila dobrodošla. A to je značilo da je Sisi, njezina protivnica, bila
prihvaćena otprve.
Kad je Franjo vidio kako su Mađari prigrlili Sisi, to ga je ponukalo da svoju suprugu
počne gledati s novom udivljenošću — ona je postala njegova najbliža prijateljica i saveznica.
Sisi je pak tu promjenu u ponašanju, koliko god se drugima činila neznatnom, vidjela kao
izvanrednu gestu bračne posvećenosti, posvećenosti za kojom je žudjela od prvih dana
zajedničkog života. Vidio ju je, trebala mu je. Konačno mu je bila važna.
Franjo i Sisi su postali nerazdvojni, bliži no što su ikad bili. Sisi više nije bila prisiljena
provoditi dane ne vidjevši muža. U Budimpešti, daleko od neprestanih zahtjeva dvora i dvorjana,
za svim su obrocima bili zajedno. I djevojčice s njima. Zajedno su razgovarali o mađarskoj
politici, a Franjo se, nakon razdvojenosti koju su sa sobom donijele dvije uzastopne trudnoće,
vratio u bračni krevet. Sisi je ponovno uživala vodeći ljubav sa svojim mužem, ne zato što je
tim činom postizala neko naročito zadovoljstvo i dalje nije znala kako u tomu postići veći užitak
već zato što joj je Franjo bivao blizak na najintimniji način.
Poslije bi, dok su mirno ležali licem uz lice, uživala u ponoćnim prijateljskim
razgovorima kakve je pamtila s početka njihova braka. Činilo se da je prostorna udaljenost od
nadvojvotkinje Franji omogućila da majku udalji i iz misli, i da se usredotoči na svoju suprugu
koja je time postala najvažnija žena u njegovu životu. Noću je, dok bi dijelili postelju, ponovno
bivao samo njezin, dopuštao joj je da ga voli i da ga želi. I jednako tako joj uzvraćao.
Možda je tome pridonijelo vrijeme koje su odjednom provodili sa svojom djecom, ali Sisi
i Franjo su noću, dok je ostatak dvora spavao, govorili jedno drugome o svom djetinjstvu.
Njihovi su rani dani bili sasvim različiti. Sisi je Franji govorila o izletima u bavarske Alpe na
koje ju je vodio njezin otac; kako su planinarili, lovili ribu i družili se s lokalnim seljacima i
stočarima. Kako je ljeti kod njih ostajao njezin bratić Ludvig i kako su cijelo to godišnje doba
provodili vani, na otvorenom; kako su rijetko nosili cipele, a često tjednima propuštali poduke.
Franjo je pak govorio o svom djetinjstvu u carskoj dječjoj sobi. Govorio je kako je već sa
četiri godine započeo sa službenim obrazovanjem. Govorio je o dugim danima, o vježbanju sa
strogim vojnim učiteljima. Danima koji su započinjali kupanjem u hladnoj vodi prije šest ujutro.
Tada joj je prvi put rekao za prazninu koju je osjećao kada je jedina očinska figura u njegovu
životu, njegov djed, preminuo. Praznini na koju ne treba misliti, tako su ga učili, jer je pretjerano
izražavanje osjećaja krajnje neprimjereno. Pogotovo za budućeg kralja.
»Čudno je to, nije li?« Razgovarali su u ponoćne sate, svibanj je bio na izmaku. Sisi je
ležala pokraj Franje i gledala u njega u svjetlu jedine preostale svijeće.
»Što to?« Franjo se činio pospan, otvorio je usta i zijevnuo.
»Kako su različita bila naša djetinjstva. Premda su sestre, moja majka i Vaša majka ne
mogu biti različitije.«
»Pa«, Franjo porazmisli, »njihovi su životi bili potpuno različiti. Razdvojile su se još kao
mlade djevojke.«
»Da. Ali kako to da je nas majka poticala da čitamo romantične bajke i trčimo povazdan
vani?« Sisi zastane — majka joj je nedostajala do boli. »A Vas je Vaša majka učila stoicizmu.«
»Moja je majka postala Habsburgovica.« Franjo se promeškoljio i rastresao jastuk. »Znala
je što se od nje očekuje.«
Sisi je primijetila kako svaki put kad spomene njegovu majku, Franjo brzo promijeni
temu i poprimi obrambeni stav.
»Valjda jest.« Sisi uzdahne. Premda ju je uzrujavalo to što Franjo izbjegava razgovor, nije
se htjela svađati. Ne kad su odnedavna bili tako sretni. Ona sama promijeni temu: »Franjo, nešto
sam odlučila. Ne mogu se podičiti svojim znanjem stranih jezika, no potrudit ću se naučiti
mađarski.«
»Doista?« Franjo se iznenađeno okrene prema njoj. »Zašto? Na raspolaganju su Vam
carski prevoditelji.«
»Da, znam. Ali željela bih se znati sama obratiti ljudima. Na njihovu jeziku. Osim toga,
mađarski je divan — Marija me može podučavati.«
»Zamislite, habsburška se carica obraća Mađarima na njihovu jeziku. Vi biste zasigurno
bili prvi.« Franjin je glas sada bio nježniji, pospanim ju je očima gledao s milinom. »Voljet će
Vas još više nego što Vas vole sada. A i ja ću Vas voljeti još više jer me tako lijepo
predstavljate.«
»Ako naučim mađarski, možemo li ovdje ostati zauvijek?« upita Sisi s vragolastim
smiješkom na usnama.
»Zauvijek? Vi biste radije ostali ovdje, u ovom mračnom i vlažnom dvorcu, nego se
vratili u naše monstruozno velike i raskošne palače u Austriji?« Franjo je poljubi i priljubi
svoje tijelo uz njezino.
»U Mađarskoj smo tako sretni. Cijela obitelj, svi zajedno.«
»Vi ste sretni, zar ne? Vidim da Vam se Mađarska sviđa.« Provukao je svoj prst kroz
njezin uvojak kose i nježno ga odmaknuo. »Drago mi je vidjeti Vas ovako sretnom, Eliza.«
»Naravno da sam sretna. Imam sve što bih mogla poželjeti. Imam Vas. Imam svoje
djevojčice, svakog su dana sa mnom. Ovdje sam slobodna. Moje vrijeme je samo moje.
U Budimpešti se ne osjećam sputana krutošću... običaja... pravila koja određuju život u Beču.«
Sisi uzdahne. »Presretna sam i ne želim otići.« Uto se namršti i uzmakne od njegovih poljubaca.
»Dajte, Eliza. Nemojmo misliti o tim uznemirujućim temama. Suprugo moja mala, draga i
nemirna. Sada smo zajedno s našim kćerima, nismo li? I ja Vas volim.«
»I ja volim Vas, Franjo.« Uzdahnula je i dopustila mu daju opet poljubi. Imao je pravo, za
sada. Bili su zajedno, za sada. Zato je dane u Budimpešti posesivno čuvala.
***
»Van ket kislany.«
»Što to znači?«
»Imam dvije djevojčice.«
»Odlično, carice. Ali, Vi možete popraviti svoj izgovor zapamtite da je naglasak uvijek na
prvom slogu.«
»Van ket KIS-lany.«
»Upravo tako!« Marija je pljesnula rukama. Sisi je bila usred poduke iz mađarskog kad je
dobila pozivnicu, veliku je omotnicu donio sluga u rukavicama. Nakošena su slova bila izduljena
i skladna, krasopis lijep, ali poruka je bila napisana na mađarskom.
»Da, ja se trudim naučiti mađarski, ali ovo pak ne mogu pročitati.« Sisi preda poruku
Mariji. »Možete li mi, molim Vas, ovo prevesti?«
Marija uzme papir, stane ga proučavati, a oči joj se već pri prvim retcima raširiše.
»Vrlo zanimljivo, Vaša Milosti.«
»Što? Što je to, Marija?«
»Ovo je poslao grof Gyula Andrassy.«
Otkako su stigli u Budimpeštu, Sisi je to ime čula gotovo svakog dana zbog njega su i
došli u Mađarsku. Sjetila se tog visokog, tamnokosog muškarca kojeg je upoznala u
Operi. Huškača koji je cara pozvao u Budimpeštu gdje su morali čekati da dođe u grad i pronađe
vremena za sastanak s Franjom.
»O, znači, Andrassy se konačno odlučio vratiti i naći s mojim mužem?« Sisi je
progunđala, uzela pozivnicu i zabrinuto se u nju zagledala. »Recite mi, Marija, što taj Andrassy
hoće?«
»Grof Andrassy poziva Vas i Vašeg muža u svoju palaču na večeru i ples, kako ovdje
stoji.«
»Ha! Kao da smo stari prijatelji.«
»Hoće li se Vaša Visočanstva odazvati?«
Sisi porazmisli. »Ako car to ocijeni mudrim, onda da, valjda hoćemo.« Sisi okrene
pozivnicu. »Marija, sad me naučite kako se kaže: Ponašajte se pristojno, grofe Andrassg.«
Dvije se dame nasmijaše.
»Dosta smo danas učile. Što kažete da završimo s tim pa da mi se pridružite, zajedno s
djevojčicama, na Dvorskom brdu? Krasan je dan, voljela bih ih odvesti da vide brodove kako
plove niz Dunav.«
»Ne razumijem zašto moramo ići na večeru k Andrassyju.
Na sastanak, još nekako. Ali, večera mi se čini odveć neozbiljnom.«
 »Eliza, vjerujte da na mom licu nema ni traga neozbiljnosti.«
Sisi izađe iz kočije i uzme muža pod ruku. Noć je bila ugodna, ona zastane i namjesti
skute večernje haljine od lagane svile. Nosila je jednu od svojih najdražih haljina, safirnoplavu, a
s njom u skladu, kosu je bila ukrasila paunovim perjem.
Stajali su ispred Andrassyjeve kuće, velebne palače od vapnenca okružene platanama.
Zdanje je bilo izgrađeno na velikom posjedu, u budimpeštanskoj otmjenoj četvrti Terezvaros.
Dok je Sisi promatrala palaču, oko njih se poredala carska straža. Mogla je s ulice vidjeti veseli
prijem, s visokih su prozora na prvom katu dopirali svjetlost svijeća i zvuci violine.
»Ne sviđa mi se taj čovjek, a još ga nisam ni upoznala«, reče Sisi. »Ne sviđa mi se jer Vas
ne poštuje, Franjo.«
»Znam, Eliza. Andrassy nije ni meni najdraža osoba na svijetu. Ali, u Mađarskoj, on je
najutjecajniji čovjek. Želimo li postići mirno rješenje, uspjet ćemo samo ako se i Andrassy složi.
Molim Vas, pokušajte biti prijateljski raspoloženi. Zato smo, na koncu, ovdje i došli.«
»Ja sam došla kako bih se makla iz Beča, od Vaše maj...«
»Eliza, molim Vas!
»Ma šalim se. Bit ću ljubazna. Ali samo večeras.« Dok su se penjali ulaznim stubama,
Sisi nakrivi glavu i mužu uputi smiješak. Na vrhu stubišta dočekala su ih dva bijela, kamena lava
razjapljenih gubica.
»Postoji li gospođa Andrassy?« upita Sisi pa još jednom popravi nisku punđu kako bi se
safirne naušnice bolje vidjele. Stajali su pred širokim ulaznim vratima.
»Andrassy je oženjen za mađarsku autonomiju. Nikad nisam čuo da je spomenuo neku
ženu.«
»Taj se čovjek čini užasno dosadnim«, reče Sisi pa se podrugljivo nasmije.
Odveć uspravni sluga otvori vrata i oni uđoše u veliko predvorje Andrassyjeve palače.
Tamo su pak stali čekati da ih se najavi. Sisi je promatrala prvi kat bio je svijetao i otvoren.
Činilo se da se cijela kuća grana od središnjih spiralnih stuba koje su vodile na drugi kat. Sa
strana predvorja bila su četvora otvorena vrta. Prva desno, vodila su u prostrani salon gdje su
dotjerani muškarci i žene stajali u krugovima, razgovarali, pušili i pijuckali šampanjac. Visoki su
prozori bili otvoreni pa je zagušljivi zrak zasićen dimom cigareta, lula i damskih parfema bistrio
svježi povjetarac. Iza te prostorije, nalazila se zamračena i knjigama opremljena biblioteka gdje
su se u manjim skupinama vodili privatni razgovori, podalje od violina čiji su zvuci dopirali iz
velikog staklenika. Prva vrta nalijevo vodila su u blagovaonicu kamo su sluge, odnekud iz
kuhinje, trčkarali s pladnjevima hrane koju su uskoro trebali poslužiti. Andrassyjev je dom
bio ugodan, dopadljivo uređen, Sisi je morala priznati. Zasigurno nije izgledao kao dom
beznadnog neženje. Sisi se pitala je li Andrassy osobno izabrao tepihe s uzorcima, sat u vitrini
i kristalne svijećnjake, kao i portrete brkatih, strogih muškaraca koji su visjeli sa zidova.
Upravo tada, najavi ih pomoćnik zvonka glasa, utišavši sve ostale razgovore. »Njihova
carska Visočanstva, austrijski car Franjo Josip, kralj Mađarske. I Njezino Visočanstvo, austrijska
carica Elizabeta, kraljica Mađarske.«
U prizemlju violine prestadoše svirati, a svi razgovori zamukoše. Oči sviju prisutnih bile
su uprte u cara i caricu, dvije dotad neviđene osobe u budimpeštanskom društvu. Kako je i
doličilo, svi se okupljeni pokloniše. Je li se Sisi to učinilo ili njihovi nakloni nisu bili tako srdačni
kao u Beču, već suzdržani? Domalo, Sisi začuje tiho šaputanje, glasovi su oklijevali poput prvih
pupoljaka nakon zimskog leda.
»Onda?« Franjo je promrmljao kroz stisnute usne i pogledao u Sisi nadajući se nekakvom
znaku. I dalje su stajali u prednjem dijelu predvorja. »Što sada?«
Franjo je dosad uvijek bio domaćin, sinulo je Sisi. Ljudi su dolazili k njemu, stajali su u
redu kako bi ih pozdravio on nikad nije bio uzvanik na večeri. Sisi se nasmiješi, zabaci glavu
zatresavši kovrče i safirne naušnice te prošapće Franji u uho. »Gdje je Andrassy?«
Na to je pitanje odgovor stigao.
»Vaša Veličanstva.« Visoki je, tamnokosi muškarac u fraku žurio prema njima. Pod
tamnim brkovima, usne su mu bile izvijene u smiješak, no to nije bio bezbrižan i srdačan
osmijeh kojim bi domaćin dočekao draga uzvanika. Osmijeh je bio tek pristojan, uljudan, i ništa
više od toga. Muškarac se pred njima pokloni. »Oprostite mojim uzvanicima. Vjerojatno
se osjećate kao glumci na pozornici.« Franjo se na to narogušio i vidljivo ukrutio pokraj Sisi zar
je doživio da se austrijskog cara uspoređuje s pukim glumcima? »Mi Mađari ne viđamo često
naše habsburške kraljeve i kraljice. Dobro je što ste došli, Vaša Veličanstva. Care.«
»Andrassy, drago mi je što Vas vidim.« Franjo je iskoračio i kimnuo.
»Vaše Veličanstvo, carice Elizabeta.« Andrassy se još jednom nakloni pogledavši ju
tamnim očima, a Sisi u njegovu dahu osjeti miris cigareta. »Čast nam je što ste došli.«
»Da.« Franjo nježno pogurne suprugu prema naprijed. »Carice se sjećate iz Opere. U
Beču.« »Zar bih mogao zaboraviti?«
»Grofe Andrassy, drago mi je ponovno Vas vidjeti.« Sisi se potrudila zvučati službeno i
nadmoćno. Toliko je već puta vidjela kao to izvodi njezina svekrva.
»Carice Elizabeta, ako smijem reći, Vaša je ljepota opjevana diljem naše zemlje. A ipak,
kad Vas večeras gledam, mislim da su Vam ostali dužni.«
Sisi spusti pogled, ljuta na samu sebe, jer se rumeni zbog laskanja muževa suparnika. Bila
se pripremila za njegovu neuljudnost, čak i za suprotstavljanje, ali šarm pak nije očekivala.
No Andrassy nije prestajao s uvredljivim ponašanjem i dalje ju je pozorno gledao tamnim
očima. Sisi je morala nevoljko priznati kako ima markantno, naočito lice. »Carice Elizabeta,
čujem da ste počeli učiti mađarski. Kakvim Vam se čini naš jezik?«
U prostoriji više nitko nije razgovarao sve su oči bile uprte u njih. Sada je Sisi morala
odgovoriti, no Andrassyjeva ju je pripremljenost za sastanak ipak malo zatekla. Kako je
već uspio doznati glasine?
»Volim Mađare i mađarski jezik, grofe Andrassy. Jezik me se dojmio svojom ljepotom i
slojevitošću, onim što krasi i ove ljude.«
»I oni vole Vas, carice Elizabeta.« Andrassy je kimnuo i provukao ruku u bijeloj rukavici
kroz valovitu, tamnu kosu. »Znate li da sada sve žene u gradu nose pletenice. Frizuru nazivaju a
la Sisi.«
Sisi je oborila pogled, ne znajući kako odgovoriti. U isto se vrijeme htjela nasmiješiti i
udariti nogom o pod zbog Andrassyjeva samouvjerena držanja.
On nastavi: »Mudar vladar zna kako je ljude bolje pridobiti blagim pokazateljima moći:
ljubavlju, riječima, kruhom. Ne mačem.«
»Naravno«, uzvratila je Sisi pitajući se nije li to bio prikriveni prijekor upućen njezinu
mužu. Komentar na njegov brutalni napad na ustanike 1848., kad mu je Sofija držala stranu.
Andrassy se nagne naprijed, prema Sisi. »U tom slučaju, carice, dopustite da budem prvi
koji će Vam to reći na mom materinskom jeziku: J6 estet, felseg.«
»Što to znači?« ubaci se Franjo.
»Dobra večer, Vaše Veličanstvo«, Sisi će, prevodeći s mađarskog za svog muža.
»Vrlo dobro, carsko Veličanstvo.« Andrassy se osmjehne, a oči mu bijesnu vragolastim
sjajem. Sisi nije znala reći je li grof bio iskren ili joj se izrugivao kad ju je oslovljavao
titulom koju je, nesumnjivo, prezirao. Mađarskoj se nije milila carska klika. Bilo kako bilo, Sisi
nije bilo ni najmanje ugodno te je samo učvrstila svoju odluku kako će tom čovjeku
ostati nenaklonjena.
 Sisi se ispravi, nadmeno zabaci glavu i uzvrati: » J6 estet, grdf Andrassy.« Onda se
okrene mužu i prevede na njemački. »Rekla sam: Dobra večer, grofe Andrassy.«
»Bravo!« I ponovno taj vragolasti, čudnovati osmijeh. »Moja jedina primjedba, ako
smijem biti tako drzak i Vašem Visočanstvu uputiti jednu: govorite mađarski s
njemačkim naglaskom.«
»A Vi govorite njemački s mađarskim naglaskom, grofe.«
Andrassy prasne u grohotan smijeh, smijeh zbog kojeg su se svi prisutni okrenuli u
njihovu smjeru, uvjereni da od svih razgovora koji su se vodili, njihov mora biti najzabavniji.
»Molim Vas, Vaša Visočanstva, morate kušati naše vino.« Andrassy tržne ručnim
zglobom na što se pojavi sluga i posluži tri čaše, ohlađene i napunjene pićem boje jantara.
»Ovo je tokajac naše slatko vino.« Andrassy im preda čaše pa podigne svoju i nježno ju
kucne o Sisinu.
»Vašim kćerima, habsburškim princezama. Čujem da su već osvojile srca naše nacije.«
Tako sročena, zdravica je mogla biti sasvim srdačno čestitanje. Ili, mislila je Sisi,
suptilno podbadanje Franje muškarca koji je dobio dvije kćeri, a nasljednika još nije. No sad mu
je možda neopravdano pripisivala takvu zlobu.
»Hvala, Andrassy.« Franjo je kimnuo. Činio se uvjeren u Andrassyjevo dobrohotno
gostoprimstvo.
»I lijepoj majci na koju sliče.« Andrassy još jednom odmjeri Sisi tamnim očima.
»Hvala Vam, grofe.« Sisi je bila bijesna jer se zarumenjela. »Ali, zapravo, moja starija kći
je slika i prilika svog oca.«
»Car Franjo Josip u liku male djevojčice? Zanimljivo.« Ponovno, Andrassy prasne u
smijeh. Sisi stisne zube znajući kako ga je sama na to potakla. Franjo se, u
međuvremenu, usiljeno smješkao i pijuckao vino. Uto se nekoliko uzvanika približilo Andrassyju
ne bi li načulo razlog njegova veselja.
A Sisi je tada sinulo koliko će Andrassy biti moćan u pregovorima. Nije on bio nekakav
svadljivac koji bi nastupio prijeteći ili udvornički. Taj je čovjek znao pridobiti ljude. Bio je vođa
jer su ga ljudi voljeli, jer su to od njega tražili.
Bio je i mlađi no što je Sisi očekivala. S obzirom na to da je bio grof takva ugleda,
očekivala je da će biti sijed i izboran ili barem u srednjim godinama. Ali Andrassy je
odisao mladošću, poduzetnošću. Možda je svojom dobi bio bliži njoj. Činilo se da će Franji još
dugo biti trn u oku, ne zadobije li car njegovu lojalnost.
Na zvuk gonga koji je najavljivao početak večere, Andrassy povede svoj mali kružok
prema blagovaonici. Tamo ih je čekala trpeza s tradicionalnim mađarskim jelima,
nakrcani pladnjevi i prepunjene porculanske zdjele.
Car je bio posjednut za čelo duga stola od hrastovine, s jedne mu je strane bila supruga, a
s druge Andrassyjev politički pristaša i odvjetnik.
»Ja sam Ferenc Deak, Vaše Visočanstvo«, muškarac se predstavi i nakloni Sisi. Bio je
crnomanjast, kao i Andrassy, ali njegova je kosa bila prošarana bijelim i srebrnim pramenovima
što je svjedočilo o njegovim godinama. »Dobrodošli u Budimpeštu, carice Elizabeta.«
»Drago mi je, gospodine Deak. Hvala.« Sisi se nasmiješila najumilnije što je znala,
podsjetivši se da smiješak ne skida ostatak večeri. Zbog toga su, na kraju krajeva, i bili tamo ne bi
li pokazali dobru volju.
No ipak ju je razljutilo kad je vidjela da Andrassy sjedi na suprotnom čelu stola, na mjestu
gotovo jednake važnosti kao što je carevo. Barem sada nećemo morati razgovarati s
njim, pomislila je.
Nazdravili su i Andrassy i Deak. Oba su počela izrazivši dobrodošlicu caru i carici, a
zatim nastavili izrazivši želju za dugim godinama mira između austrijskog i mađarskog naroda.
Sisi je primijetila kako se Mađari i Austrijanci uvijek navode kao dva odvojena i zasebna naroda
ne kao jedan isti — premda oba žive pod vlašću Habsburgovaca.
Večera se sastojala isključivo od mađarskih specijaliteta. Počeli su s husleves, laganom
juhom s povrćem i tankim rezancima. Uslijedile su hortobagyipalacsinta, tanke palačinke
punjene teletinom i povrćem, začinjene mađarskim najdražim začinom paprikaš, ljutim
feferonima. U glavnom su jelu zvanom csirkepaprikaš papričice zaslužile svoje mjesto. To je bio
rižot s piletinom u kremastom umaku, začinjen feferonima.
Uz svako je jelo bilo ponuđeno i mađarsko vino. Deak je govorio blažim tonom od
Andrassyja te se pokazao vrlo šarmantnim sugovornikom. Kad su završili s jelom, Sisi
se osjećala toplo i sito, čak i malko opuštenijom nego što je očekivala da će biti. Na suprotnom
kraju stola Andrassy podigne ruku na što glazba zamukne. Uzvanici se okrenu prema njemu.
»Kako vam se svidjelo jelo?« Grof je podignuo tamne obrve i preko cijelog stola uperio
pogled u Sisi. Ona svoj obori pa iskosa stane gledati ostale uzvanike koji su kimali i odobravali
ponuđeno.
»Dobro, dobro. Drago mi je da ste uživali.« Andrassy se nasmiješi i izvadi cigaru koju mu
sluga promptno pripali. »A Vi, care?«
»Sve pohvale kuharu.« Franjo kimne svom domaćinu i kucne rukom o stol.
»Odveć ste ljubazni, Veličanstvo.« Andrassy otpuhne kolut dima koji se zadrži pred
njegovim tamnim, opuštenim licem.
Za stolom je bilo tiho. Nekoliko je uzvanika od slugu uzelo cigaru dok su ostali gledali u
Andrassyja iščekujući nagovještaj daljnjeg razgovara. No Andrassy je sjedio i zadovoljno pućkao
cigaru. On ostavlja dojam karizmatičnog profesora, mislila je Sisi, više nego političkog
buntovnika.
Privlačio je pozornost. Čak se i ona, unatoč trudu, zatekla kako čeka što će sljedeće reći.
»Čuo sam da Vaša Visočanstva mnogo vole glazbu.« Andrassy se osmjehne i uperi sjajan
pogled u Sisi. »Zbog Vašeg dvorskog skladatelja, majstora Straussa, cijela Europa zavidi Beču.«
»Da.« Franjo ponovno kucne o stol. Pokraj opuštena Andrassyja, činio se krajnje ukočen,
drven.
»Mislim da ste, najprije zbog supruge, a onda zbog majstora Straussa, čovjek kojem u
Europi najviše zavide, caru Franjo Josipe.« Andrassyju je s usana visjela cigara dok je vragolasto
nasmiješen pogledavao čas njega, čas nju. Sisi se uzvrpoljila na stolcu, od njegovih joj je izravnih
riječi i izravnih pogleda bilo nelagodno.
»Čuo sam Elisabethklange, valcer Vašeg Veličanstva.«
»To je bio poklon od mog muža«, Sisi će.
»Krasno.« Andrassy kimne. Njegove su riječi ostale visjeti u zraku kao cigaretni dim koji
ih je okruživao. »Ja Vam, na žalost, ne mogu ponuditi nešto ravno majstoru Straussu«, Andrassy
zastane i otpuhne dim cigare. »Ali što kažete na malo glazbe?«
»Odlična zamisao«, oglasi se Deak. I ostali pozdraviše tu ideju, u uzbuđenu iščekivanju
što im je domaćin pripremio. Andrassy pljesne rukama i kimne. »Pozovite ih.«
A tada iz kuhinje izađe skupina plesača u narodnim nošnjama živih boja. Ženama su
suknje bile izvezene crvenim, zelenim i crnim uzorcima, dok su na glavi, oko skupljene kose,
nosile široku traku ukrašenu draguljima. Muškarci su nosili kaputiće izvezene u skladu sa
ženskom nošnjom. Uzevši u obzir Andrassyjevu tamnu put i debele brkove, izgledom su mu
mogli biti braća. No, za razliku od Andrassyja, ti su muškarci i žene bili odjeveni kao da su
došli s jednog od najudaljenijih mađarskih sela.
Andrassy im kimne da mogu započeti, a uzvanici zaplješću. »Mađarska večera ne može
proći bez mađarskog narodnog plesa, zar ne? Care i carice, izvolite, uživajte!«
Plesači su pred uzvanicima stali u krug. Andrassyjevi su glazbenici stajali s uzdignutim
violinama spremni početi čim im domaćin da znak.
»Počnimo s Moldovom«, reče Andrassy i kimne prvom violinisti.
Započne glazba. Violina zasvira u brzom, veselom tempu. Plesači se rasporede.
Naizmjenično poredani, muškarci i žene, spustiše ruke jedni drugim na ramena, tvoreći
veliki krug. Kolo zapleše prvo u smjeru kazaljke na satu, a potom obratno. Poskakivali su u
skladu s melodijom nalik na romsku.
Kako su violine ubrzavale tempo, tako su se i plesači sve brže kretali. Sisi ih je
promatrala, očarana vri udavim cilicima i njihovim koracima koji su se činili isprepleteni
s glazbom.
»Vrlo su zabavni.« Franjo ih je gledao kuckajući prstom u ritmu glazbe. »Što je ovo što
gledamo, Andrassy?«
»Jedan od mađarskih najstarijih plesova,«, uzvrati mu Andrassy gledajući u Sisi. »Iz jedne
od naših transilvanijskih pokrajina.« Potom polako otpije vino i okrene se prema plesačima. Što
je time htio reći, naših transilvanijskih pokrajina? Mađarskih pokrajina? Ilije time dao do znanja
da habsburšku vlast priznaje u svim zemljama?
No Sisi se u mislima brzo vratila glazbi, rumenim obrazima i okretnim nogama plesača.
Sada je tempo usporio, kao i njihovi koraci. Ali ne zadugo. Nakon nekoliko taktova,
ritam ponovno ubrza. Postupno je bivao sve brži i brži, a noge plesača sve hitrije i hitrije, dok se
naizgled nisu stopile u zamućenu sliku. Konačno, kad se činilo da brže od toga ne mogu, glazba
stane. Uzvanici, kao i plesači, gromko udare u klicanje, kojem se i Sisi morala priključiti.
»Bravo!« Andrassy je pljeskao. »Sjajno.« Uto se okrene prema Sisi i preko čaše vina
odmjeri njezino držanje.
Plesači se razdvoje u dva kruga, muškarci se poredaju u vanjski, a žene u manji, unutarnji,
te krenu u suprotnim smjerovima. Započne glazba, a nekoliko slugu na stol iznese pladnjeve sa
sirom i slasticama.
Sisi je, promatrajući kola plesača, uživala u desertnom vinu. Pokraj nje, Franjo je s
Deakom vodio razgovor o najljepšim mjestima Transilvanije koja se mogu posjetiti. Ostali su
uzvanici, siti i opušteni nakon hrane i vina, sjedili i gledali plesače ili usputno razgovarali. Večera
je bila potpuni uspjeh, pomisli Sisi pa se okrene prema plesačima koji su upravo završavali svoj
ples. Kad je stala i glazba, ona osjeti kako ju je netko potapšao po ramenu.
Iza nje je stajao Andrassy. »Vaša Milosti, biste li zaplesali?« Dah mu je bio slatkast od
desertna vina i cigara, od njegove se neočekivane blizine Sisi preneraženo ukočila.
»Ples?«
Andrassy kimne vesela, vedra lica.
»Ovdje? Sada?« Sisi uzmakne od njegove ispružene ruke kao da joj je ponudio otrov.
Onda, shvativši kako je nepristojna, ona uzvrati: »Ljubazni ste, ali ne bih.
Zahvaljujem Vam se, grofe Andrassy.«
»Ali to je ovdje običaj. Domaćin ima pravo barem jednom zaplesati s onom koju
izabere.«
Sisi je zgranuto zurila u grofa čija je ispružena ruka i dalje visjela u zraku. »Oprostite, ali
ja ne znam korake.«
Andrassy se široko nasmiješi, nepokoleban njezinom isprikom. »Skočite i mreža će se
pojaviti«, na to će on, citirajući Goethea. Sisi je zinula od zaprepaštenja odavši koliko
je iznenađena njezina je najdražeg pisca citirao njezin neprijatelj.
Andrassyje navaljivao. »Molim Vas, Veličanstvo, obećavam da ću Vas vratiti mužu u
jednako dobrom stanju.«
»Dragi«, Sisi pogurne Franju te mu uputi molećiv pogled ne bi li se umiješao.
»Što je bilo?« Franjo se nevoljko okrene, prekinuvši razgovor s Deakom.
»Grof me je zamolio za ples.«
»Pa hajdete, Eliza. Ja ću Vas gledati.« Franjo mahne u znak odobrenja te se ponovno
okrene prema Deaku. Sisi je došlo da se vidno razljuti sad ju je Franjo ozlojedio gotovo
jednako kao i Andrassy. Ali, vidjevši da nema izbora i da su sve oči uprte u nju, ona prihvati
Andrassyjevu ruku i dopusti mu da joj pomogne ustati se.
»Svirajte ples za parove.« Andrassy naredi dok je vodio Sisi prema središtu blagovaonice.
Ali ja ne znam korake mađarskog plesa«, Sisi se ponovno usprotivi tiha glasa. Osjećala je
kako su svi uzvanici usmjerili pozornost na nju, mrzila je Andrassyja što ju je doveo u taj položaj,
kao i svog muža što ju je tako otpravio ne bi li nastavio svoje diplomatske razgovore.
»Moje je da Vas vodim. Budem li u tome dobar, neće biti važno jeste li ovaj ples plesali
već tisuću puta ili ga plešete prvi put.« Andrassy je uzme za ruku i namigne. Bože, kakva drskost,
Sisi je bjesnila.
»Samo lagano, carice.« On joj se nasmiješi, a Sisi ponovno pomisli kako ju ismijava.
»Opustite ramena.«
Ona posluša i natjera se opustiti, makar samo zato da mu pokaže kako pred njim nema
tremu. Takvo što pokazati Andrassyju nije dolazilo u obzir ni njemu niti bilo kojem drugom
muškarcu. Ipak je ona bila carica, navikla na to da ju se gleda. Navikla da izvršava svoje
dužnosti.
Započne glazba u sporom i nježnom ritmu na što ju Andrassy povede usklađenim
korakom. Njegove su je sigurne i snažne ruke usmjeravale dok su se polagano obilazili i kružili
jedno oko drugoga. »Osjetite glazbu.« Pogledao ju je sjajnim, tamnim očima. »Ako ne osjetite,
nećete razumjeti.«
»Ovo je već drugi put da mi citirate Goethea u samo nekoliko minuta.« Sisi iznenađeno
pogleda svog visokog plesnog partnera. »Onda niste protivnik svega što je njemačko?«
»Daleko od toga.« Andrassy joj uzvrati pogled. »I bilo bi mi krivo ako sam ostavio takav
dojam.« On na trenutak razmisli. »Često mi čini kako je Johann Wolfgang Goethe već
bolje rekao sve što sam ja poželio reći.«
Sisi samo kimne, nije mu htjela pokazati svoje oduševljeno slaganje. Premda se, u sebi,
tako osjećala.
»Ali, carice, dobro Vam ide. Vi plešete.« Andrassy joj se nasmiješi, promijeni smjer te se
s lakoćom nastavi kretati među ostalim plesačima.
Njegov je pogled bio uprt u Sisi. Domalo, on joj se opet obrati. »Skladno plešete, Vaše
Visočanstvo.«
»Hvala Vam, grofe.«
»Ako pogledate, naši koraci imaju svoju srhu. A uzbudljivim ih čini naš polet. U
mađarskom plesu, muškarac može predstavljati Sunce, a dama Mjesec. Mjesec pleše sa Suncem,
nije li tako?«
»To mi se za Mjesec čini pomalo zamornim.« Sisi mu dopusti da je zavrti, potom spusti
ruku i obiđe Andrassyja.
»Nipošto. Mjesec bi se trebao osjećati povlaštenim.« Andrassy je zaustavi u vrtnji i spusti
ruku na njezin struk. »Muškarac ne može plesati ako žena nije usklađena s njim, ako mu ne
uzvraća, ako ga ne uravnotežuje.« Sisi se sve oko nje činilo toplim: njegov dah na njezinu vratu,
njegova ruka na njezinoj, njegovo tijelo blizu njezinoga. Odjednom joj se čak i svilena ljetna
haljina učinila teškom.
 »Bez žene, muškarac može samo skakati uokolo poput luđaka. Ali kad mu se pridruži
žena, kad se uskladi s njom, onda je to ljepota.«
Sisi slegne ramenima pa nastavi kružiti pogleda uprta iznad Andrassyjevih ramena.
Gledala je u glazbenike, u druge plesače, u što bilo, ne bi li izbjegla njegov izravan pogled iz te
blizine.
»Ako Vam se moja usporedba ne sviđa, molim, dopustite mi da objasnim na drugi način.«
Andrassy joj ponovno spusti ruku, povede ju u krug oko sebe pa tiho nastavi:
»Zamislite da je Austrija Sunce. Vođa. Srce. Mađarska je Mjesec.« On joj pusti lijevu
ruku pa ispruži svoju desnu i privuče ju k sebi, a pri tom je, na njezino iznenađenje i ushićenje,
nekoliko puta uzastopce zavrti.
»Katkad nas vide kao još jedan dragulj u već nakićenoj kruni Carstva. Kao ništa više od
tijela koje se okreće oko središnjeg Sunca. Ali, ako mi odemo, Carstvo više neće postojati.«
Andrassy je privuče k sebi te oni, tako združeni, nastave plesati između drugih parova. Sisi se
čudno osjećala, pogledavala je oko sebe kako bi se uvjerila da i drugi parovi stoje tako blizu
jedno drugome i doista su stajali. Ovi mađarski seljaci znaju seosku zabavu pretvoriti u
uzbudljivo događanje, mislila je Sisi.
Andrassy je u međuvremenu i dalje objašnjavao svoju teoriju o mađarskoj politici. Ili o
mađarskom plesu. Ili o Mjesecu? Sisi je u tijelu osjećala toplinu, a u umu omaglicu.
»Ne bi više bilo plesa. Ne bi bilo usklađenosti. Ne bi bilo ljepote. Naizgled slabija strana
odjednom bi postala ključna, jer bez nje ništa ne može opstati. Shvaćate li? Takvo je i ženino
mjesto u bilo kojoj zajednici. Ona je najvažnija. Onaj tko je podcijeni... ah, taj griješi. Doista
strašno griješi.«
Sisi kimne i proguta slinu. Obrazi su joj gorjeli, on ju je vrtio, a potom ponovno privukao
k sebi.
»Ja tako volim misliti o Mađarskoj u političkoj zajednici. Ako će to biti sretna zajednica
barem Vi znate što ona znači — onda nam se mora dopustiti da budemo ravnopravni partneri.«
Glas mu je bio tih, lice tek nekoliko centimetara udaljeno od njezina. Ona podigne bradu i
zagleda mu se u tamne oči, sjajne od plesa. Ili od žara s kojim je govorio. »Naravno, Vi znate da
ovo govorim bez ikakve nakane da Vas uvrijedim, Vas, prelijepu ženu.« Glazba je prestala
svirati, a njih je dvoje ostalo stajati jedno uz drugo premda više nisu plesali. Sisi tek tada primijeti
kako zadržava dah. Ona udahne, nadimajući grudi.
»Hvala Vam na plesu, Vaše Veličanstvo.« Andrassy joj usnama ovlaš dotakne ruku,
spustivši na nju tek brzi, usputan poljubac. Potom se okrene na peti i ostavi ju samu na sredini
plesnog podija. Koža joj je bridjela na mjestu gdje ju je poljubio. Nije bila naviknuta da je
dodiruje bilo tko drugi osim najbližih članova obitelji.
Sisi pogleda prema stolu i opazi kako su sve oči uprte u nju, pa i Franjine. Ona popravi
držanje, izgladi safirnoplavu suknju, udahne i krene prema svom mužu. Takvo što se nikad ne bi
dogodilo na bečkom balu.
»Odlično, Eliza.« Franjo odobravajući kimne, zadovoljan izvedbom svoje supruge.
»Doista«, složi se Deak sa svog mjesta pokraj Franje. »Jeste li sigurni da niste nikad prije
plesali po mađarskim selima, carice Elizabeta?«
Franjo je grickao komad sira.
»Sigurna sam«, Sisi svrne pogled i ispije do kraja preostalo vino iz svoje čaše. »Ovo je
bio prvi i posljednji put da plešem na mađarsku narodnu glazbu.«
Sljedeća je skladba bila samo za muškarce pa se Deak ustao kako bi se na plesnom podiju
pridružio Andrassyju. Violine zasviraše u dotad najbržem tempu, a plesači se rasporede u
polukrug iza Andrassyja. No Deak se domalo umorio i odustao te sjeo na najbliži stolac kako bi
povratio dah. Andrassy je počeo plesati u sredini prateći divlji ritam glazbe dok su muškarci iza
njega pljeskali i navijah dovikujući mu da pleše još brže. Uslijedilo je brzo udaranje nogama o
pod, poskakivanje i pljeskanje po čizmama što je Andrassy izveo s okretnošću koja se dojmila
Sisi.
Uzvanici za stolom, kao i plesači iza njega, klicali su Andrassyju i dalje ga potičući da
nastavi brže. On ih je poslušao pa su sada glazbenici morali ubrzati ne bi li pratili njegove korake.
Sisi ga je promatrala, nije mogla odvojiti pogled od njegova plesanja. Andrassy je sada
bio jedno s glazbom, široka osmijeha, blistavih očiju, rumena lica. I kad se činilo kako se ne
može kretati brže, još jednom je stao udarati nogama na što su iscrpljeni violinisti spustili svoja
gudala. Glazba je prestala, a Andrassy se izmožden srušio na stolac.
»Nisam više mlad kao što sam nekad bio«, doviknuo je okupljenima i prihvatio čašu
hladna šampanjca. Dahtao je raščupane kose, no oči su mu sjale radosno i bezbrižno. Sisi je
primijetila da su sve žene u sobi, osim nje, krenule prema grofu u nadi kako će ih on zamoliti za
sljedeći ples.
Sisi se okrene prema Franji koji je pred sobom imao drugi tanjur sa sirom te se činio
potpuno nezainteresiran za ples ili druženje s uzvanicima. Svi ostali su ionako bili okupljeni
oko Andrassyja, čestitajući mu na vrsnom plesanju i odličnoj večeri.
Instinktivno, i ne primijetivši, Sisin pogled ponovno odluta do Andrassyja te ga ona stane
proučavati. Promatrala ga je dok je potezao svoju leptir mašnu, nastojeći je olabaviti. Primijetila
je njegov smiješak dok je gledao plesače, kad se šalio sa slugama. Opazila je kako je bezbrižno
provukao prste kroz razbarušenu kosu dok su mu se pluća još uvijek nadimala od plesa.
Andrassy se okrenuo na vrijeme i uhvatio Sisin pogled, a ona ga je, zadržavši dah,
pogledala u tamne oči. Njegove su zaiskrile vragolastim bljeskom. Sisi se pribere,
uspravnije sjedne i svrne pogled. »Umorna sam«, ona protisne i ponovno pogleda u Franju.
»Možemo li poći?«
Andrassy će im, pomislila je Sisi, donijeti veće nevolje nego što su Franjo i ona očekivali.

»Pođite vani, pođite vani«, govorio je Franjo. Bilo je kasno poslijepodne koncem svibnja.
»Barem jedno od nas treba uživati u ovom danu, a to neću biti ja. Ne s ovom hrpom papira.«
Prozori njegove radne sobe bili su otvoreni pa je sunce obasjavalo tamno drvo oplata,
pozivajući Sisi da posluša Franjin savjet.
»Ne volim Vas ostavljati.«
»Idite, razgovarajte s trgovcima, primite cvijeće od djece. Želimo li osigurati potporu, Vaš
je šarm jednako važan kao i bilo koji razgovor koji ću ja voditi ovdje.«
»Jeste li sigurni?«
»Jesam. Hajdete. Znate da ne mogu raditi kad Vas uhvati nemir.« Sisi se, sada već
uvjerena, ustala sa stolca i za rastanak poljubila muža. »Vratit ću se za večeru. Ako
vidite djevojčice, recite im da ću im donijeti cvijeće.«
Čim je izašla, znala je da je donijela ispravnu odluku kad je napustila Franjinu mračnu
radnu sobu. Voljela je boje Budimpešte u kasno proljeće. Činilo se da je svaki komadić zemlje u
jarkim, živim nijansama — zarasli vrtovi, livade uz Dunav pune poljskog cvijeća, plavo nebo
ponad njih, ispresijecano visokim kamenim mostovima i zvonicima Matyas temploma. Čak i mali
buketi koje su joj darivala veselo odjevena školska djeca i nasmiješene, naborane Romkinje.
Sve je u vezi s njihovim boravkom u Budimpešti bilo uspješno. Sisi više nije viđala
Andrassyja, srećom, rekla je samoj sebi, zarumenjevši se pri pomisli kako ju je namamio na ples.
No večera je ipak unaprijedila pregovore između Franje i mađarskih protivnika. Male su princeze
postale nacionalne junakinje, za njih se svakog tjedna molilo na misi, a u mađarskim su školama i
učionicama isticane kao uzori. Napomene kao što je »Mala princeza Sofija uvijek sluša mamu i
tatu, a tako bi trebao i ti« u Budimpešti su postale uobičajene.
Caricu su Mađari u svojoj mašti poistovjećivali s nekom vrstom božanstva — bila im je
pristupačna i bliska, ali bez ljudskih mana s kojima su se ostali smrtnici borili. Priče koje joj je
Marija prenosila bile su tako pretjerane i grandiozne da im se Sisi morala nasmijati:
Kosa carice Sisi je tako duga da joj se vuče po podu dok hoda.
Carica Sisi je najbolja jahačica u cijeloj Europi.
Carica Sisi nikad ne podiže glas na svoje kćeri.
Carica se Sisi kupa u maslinovu ulju i toplom mlijeku.
Njezino je lice bilo posvuda portret za koji je pozirala netom nakon vjenčanja bio je
ponovno izrađen i odaslat diljem Mađarske. Na njemu je bila prikazana kako sjedi,
kose skupljene u nisku punđu, svijetlih očiju boje meda, dopadljivog, nevinog smiješka. Njezini
su se minijaturni portreti prodavali u trgovačkim radnjama, resili su crkve, škole, urede,
željezničke postaje te visjeli ponad srca mađarskih domaćica. Do konca svibnja, Sisi je tako
često viđala taj portret da je ponekad zaboravljala kako je ona na njemu.
Ljubav i odanost Mađara vratile su joj samopouzdanje i donijele novu radost s kojom se
mogla usporediti samo oživljena ljubav njezina supruga i njezinih kćeri. Ali, je li to moglo
trajati?
Franjo joj je bio obećao da će ostati sretni, da će nekako sačuvati osjećaj ljubavi i
zadovoljstva i u Beču kamo su se na kraju ljeta trebali vratiti. Za Sisi su druge opcije
bile nezamislive i ona se prisilila povjerovati mu. Premda joj je Franjo odbijao obećati kako će
majku držati podalje od djevojčica i premda joj nije objasnio kako će ona zadržati svoj utjecaj u
njihovu odgoju, ona mu je vjerovala. Nije imala izbora i sama joj je pomisao na povratak u ono
očajno stanje predstavljala odveć velik teret koji nije mogla nositi.
Kad se Sisi tog poslijepodneva vratila, palača je bila u mraku, jezovito tiha. Nakon što su
se za njom zatvorila ulazna vrata, ostala je u praznom predvorju. Osjećala je kako joj se koža na
rukama ježi, no nije znala zašto. Nešto nije bilo u redu, nešto nije valjalo.
Tada je opazila zastore. Bili su navučeni kako bi zakrili blago proljetno svjetlo povečerja.
Negdje je zagukala grlica, a Sisi je obuzela jeza, uvukla joj se u kosti poput najgore hladne i
vlažne studeni.
Franjo je bio u svojoj radnoj sobi pa je krenula prema njemu i zazvala ga po imenu.
»Franjo?« Ali prije no što je stigla do sobe, zatekla je Mariju presamićena tijela dvorska je dama
plakala. Sisi je obamrla.
»Marija, što se dogodilo? Je li Franjo? Jesu li djevojčice?« Sisi je ispustila tulipane iz
ruku. »Govorite, Marija! Preklinjem vas!«
Marijine su oči, kad je pogledala u svoju gospodaricu, bile crvene i otečene. »Carice.«
»Je li se nešto dogodilo Franji?«
Marija je odmahnula glavom.
Sisi je pritisnula ruku na grudi i jedva protisnula šaptom: »Djevojčice?«
Marija je umjesto odgovora ponovno zaridala. Sisi potrči hodnikom prema stubištu. »Gdje
su?«
»U dječjoj sobi.« Marija krene za njom uza stube.
Sisi je banula u dječju sobu. Unutra je bilo mračno, zastori navučeni, a s vrata ju je
dočekao oštar i neugodan vonj. Sisi je progutala slinu, othrvavši se nagonu za povraćanjem.
U kutu je sobe bila cijela hrpa uneređenih plahta izvor nepodnošljiva smrada. Agata je bila na
drugom krevetu i grlila djetešce.
 »Sofija.« Sisi potrči prema krevetu. »Agata, jesi li zvala liječnika?«
»Jesam, Vaše Visočanstvo.« Agata ustane i napravi mjesta kako bi majka mogla sjesti
pokraj nepokretna djeteta. Sisi uzme Sofiju za ručicu. Bila je hladna kao smrt.
»Sofija, dušo, čuješ li me?« Sofija je malčice pomakla glavu i na trenutak zadržala pogled
na majci, a onda su joj se oči naglo okrenule u drugom smjeru.
»Čini mi se da me i ne vidi.« Sisi je pritisnula dlan na kćerin hladni i vlažni obraz.
»Ima veliku vrućicu«, rekla je Agata.
»Gdje je Gizela?« Kad se okrenula, Sisi je ugledala mlađu kćer kako u istom položaju leži
na leđima u kolijevci.
»Agata, što se dogodilo?«
»Ne znam, Vaše Veličanstvo. Nakon popodnevna sna, probudile su se dobre volje, ali
onda je, nema tome dugo, princeza Sofija počela strašno plakati. Kad smo pokušali saznati što je
muči, princeza se još gore rasplakala.«
Sisi pogleda u zaprljane plahte.
»Stavila sam ih obje u krevet, kad sam primijetila da ih je uhvatila vrućica. I tada su obje
dobile dijareju.« Agatino je lice bilo prestravljeno.
»Jadno moje dijete«, Sisi ponovno spusti dlan na Sofijino blijedo lice.
»Carice, cijelo im je poslijepodne bilo jako loše, brže im pobjegne na plahte nego što ih ja
stignem promijeniti.«
»Marija, otvorite prozore, sve prozore, odmah. One ne mogu disati u ovom smradu. Bit će
im samo gore.«
Marija ju je poslušala i brzo rastvorila prozore, no svježi zrak nije mogao razbistriti
mučan vonj kojim je dječja soba bila zasićena.
»Moje drage djevojčice. Sve će biti u redu, mama je tu.« Sisi ustane i priđe Gizelinom
krevetcu te pogleda dijete. »Agata, promijenite prljave plahte.«
»Dobro, gospo.«
Dok je Agata podizala plahte kako bi ih odnijela u praonicu, malu je Sofiju ponovno
spopalo pražnjenje. Iznemogla i izmučena, Sofija je na prljavim plahtama počela plakati.
Sisi je potrčala prema starijoj kćeri. »Ššš, draga moja djevojčice, mama će te očistiti.«
Okrenula se prema Agati: »Ja ću joj promijeniti spavaćicu, ti odnesi ove prljave plahte. Zašto
liječnik nije ovdje? Gdje je Franjo? Marija, hitno idite po cara u njegovu radnu sobu.«

Sljedećih je nekoliko sati prošlo u ciklusima. Činilo se kako beskrajno traju. Čekanje
liječnika, čekanje Franje, čekanje da se voda zagrije kako bi mogli okupati princeze.
Onda je odjednom postalo mračno, a Sisi nije bila primijetila ni zalazak sunca niti
nadolazak noći.
»Što bi im moglo biti?« Franjo je zurio u liječnika, stišćući Gizeline klonule ruke.
Liječnik je opipavao Sofijine obraze. »Vrućica me zabrinjava. Čini mi se da je princezi Gizeli
malo popustila, ali bojim se da princezi Sofiji nije.«
»Što možemo učiniti?« upitala je Sisi, hrapava glasa od umora i brige. Probdjeli su cijelu
noć.
»Mislim da bi sada bilo najbolje da se Vaša Visočanstva pobrinu za sebe. Doručkujte,
odmorite se. Satima već sjedite u bolesničkoj sobi.«
»Ja ne idem nikamo« uzvratila je Sisi.
Liječnik je navaljivao. »Moram reći kako su time što se izlažu bolesti i Vaša Visočanstva
ugrožena.«
 »Eliza, moramo slušati što liječnik kaže. Djevojčicama nećemo biti od pomoći ako se i mi
razbolimo.«
»Nije me briga! Neka sam izložena — ako su one bolesne, želim patiti s njima.« Sisi je
legla u krevet pokraj Sofije i zagrlila njezino malo tijelo u nadi da će majčinskim
dodirom odagnati vrućicu.
»Drago moje, drago moje, mama je tu.« Sisi je nježno ljuljala kćer u rukama, ne obazirući
se na šaputanja između liječnika i Franje. Ne obazirući se na zabrinute, grozničave Marijine
poglede i nju je prestravljivalo to što se kraljica izlaže vrućici. Sisin je pogled isključio sve ostale
u sobi, samo je gledala u Sofiju. Sati su prolazili.
»Drago moje, drago moje, mamaje tu.« Sisi je u ponavljanju i ritmu riječi pronalazila bar
malo utjehe.
Pala je i druga noć. Sisi je naredila da upale svijeće te odbila Marijina zaklinjanja da
pojede večeru.
Sofija je svoje plave, zacakljene oči držala otvorenima i povremeno pogledavala u majku,
no činilo se da pogled ne može nigdje zadržati.
»Drago moje, tu sam.« Sisi je poljubila kćer u vlažno čelo. Sofija je poljubac zasigurno
osjetila, premda nije ničim uzvraćala.
Kad je ponovno svanula zora, Gizelu su premjestili u drugu sobu — liječnik je rekao da se
ona oporavlja. No u dječjoj se sobi činilo kako je Sofija sve dalje od svoje majke. Groznica ju je
zaposjela, nadvladala, oduzevši svojoj maloj žrtvi sposobnost da uzvrati na bilo što na zagrljaje,
na poljupce, na majčine suze koje su joj kapale na lice.
Sljedeće je noći, dok je Franjo sjedio na podu pokraj njih, Sisi primijetila kako je Sofija
počela teško, čak usporeno disati.
»Doktore! Doktore, dođite ovamo.« Sisi se prvi put te noći pomakla od kćeri i pripustila
liječnika. »Što joj je? Zašto teško diše?« Liječnik je opipavao Sofijin vrat i prsa,
tražeći objašnjenje. Sisi ga je gledala držeći se za trbuh, zadržavajući dah. Nije htjela udahnuti
dok i njezina kći ne učini isto.
No kad se liječnik okrenuo, Sisi je na njegovu lici opazila promjenu — više nije bilo
napregnuto i zabrinuto, već pomireno, shrvano tugom. Ne, pomislila je Sisi, ne govorite! Ne
govorite, naređujem vam! No njezine su naredbe bile nemoćne pred neumitnošću smrti i to je Sisi
znala.
Liječnik se najprije obratio pomoćniku. »Zabilježite vrijeme. Mjesto je Budimski dvorac,
Budimpešta, Mađarska.«
Zatim se okrenuo prema Sisi. Pluća su joj bila stisnuta, krv u žilama hladna kao led.
Liječnik je odmahnuo glavom.
»Zao mi je, Vaše Veličanstvo. Princeza je sada među anđelima.«
 XII
Voljela sam, živjela,
I lutala svijetom,
Ali nikad dobila ono što sam htjela, Varala sam i bivala prevarenom.
Carica Elizabeta, austrijska carica Sisi
 12
Ljetna rezidencija Schdnbrunn, Beč
ljeto 1857

Ja sam to još na početku bila govorila«, prošaptala je Sofija i izvezenim rupčićem obrisala
suzu s obraza. Sisi je, onako obamrla, pomislila kako prvi put vidi nadvojvotkinju da plače.
»Niste trebali voditi princeze na to putovanje. Znala sam da iz toga ne može proizaći ništa
dobro.«
Vozili su se u palaču Schonbrunn iz Kaisergrufta, carske kripte ispod bečke Kapucinske
crkve gdje je mala Sofija sahranjena pokraj svojih habsburških predaka. U kočiji su sjedili zbijeni
pa je Sisi morala zaključiti kako je Sofija to rekla s namjerom da je ona čuje. A to je i očekivala
znala je da će Sofija djelovati dok ona bude najslabija, nakon što je kao majka pretrpjela ono
najgore. No Sisi je bila odveć shrvana da bi progovorila, a kamoli započela svađu odlučila je
pustiti Sofiju da pobijedi. Jer, možda je to što je Sofija govorila bilo istina možda je njezinom
krivnjom njezina voljena kći umrla.
Ako je putovanje u Mađarsku bilo svijetla točka u njezinu braku i životu, onda je povratak
u Beč bio posvemašnji mrak. Sisi je uzaludno priželjkivala da se groznica vrati i dovrši svoje pa
da i nju povede zajedno s kćeri. Ali, nju je, nemilosrdno, ostavila živom. Njezino je tijelo, nekim
zlobnim trikom prirode, ostalo snažno i zdravo. Sve što je mogla napraviti bilo je ostati u svojim
odajama i pretvarati se da je mrtva. Zastore je stalno držala navučenima ne bi li
zaklonili prodorno ljetno sunce. A vanjski se svijet samo izrugivao Sisinom jadu, kreveljio se toj
slomljenoj ženi pokazujući joj svježe cvijeće i debele bumbare, kao i uposlene sluge koji
su domaćinstvo nastavili održavati bez obzira na njezinu odsutnost. Kao da je postojao život koji
je vrijedilo živjeti.
Franjo ju je prestao pokušavati utješiti. Odbijala je pridružiti se caru i njegovoj majci za
obiteljskim obrocima. Nije dopuštala posjete dvorjana koji su čekali u redu pred njezinim vratima
ne bi li joj iskazali sućut i spomenuli svoje molitve za malu princezu. Kad joj je Franjo predložio
da ponovno počne jahati te joj čak ponudio kupiti novog konja, ona mu se nasmijala. Praznim,
ogrubjelim smijehom u kojem nije bilo ni trunka radosti.
Iz cijelog su Carstva stizala pisma s molitvama i izrazima sućuti, no ostajala su
neotvorena u hrpi na njezinu stolu. Agata, Marija i herr Lobkowitz naučili su svoje
dužnosti obavljati ne očekujući caričin interes ili pozornost ona je većinu vremena provodila u
krevetu, otvorenih očiju, prazna pogleda. Izlazila je jedino kad bi kočijom odlazila do
carske grobnice gdje bi zavijena u crno satima plakala nad kćerinim grobom. Vratila bi se tek kad
bi se naplakala i kad bi je zaboljela glava, s crnim zastorima na prozorima kočije.
Jedini posjetitelji kojima je bilo dopušteno doći bili su slikar od kojeg je naručila kćerin
portret i draguljar koji je izradio privjesak s likom male princeze. Sisi ga je nosila na narukvici i
često ljubila.
Kad je ljeto konačno završilo, a u gradu nastupila siva i vlažna zima jedanaestog mjeseca,
premjestili su se u Hofburg gdje su zidovi bili hladni, a najsvjetlije sobe uvijek u polusjeni. Dani
su se skratili, a bešćutno studene noći produljile što je Sisi konačno donijelo potvrdu da
svijet priznaje koliko je dubok i hladan njezin očaj.
Sisi hrana gotovo uopće nije zanimala, a dotjerati se nije htjela nikako. Usprotivila se kad
je Agata htjela upaliti vatru u kaminu. Hrana, lijepa odjeća, toplina za nju su to bile suvišne
udobnosti; nametali su ih njezinu tijelu koje nije htjelo ugodu. Ona je željela hladnoću, glad i bol
kako bi svoje misli mogla trenutačno preusmjeriti i zaboraviti ono kudikamo dublje i podmuklije,
beznadno očajanje koje ju je izjedalo unutra.
Cak i kad je službeno završilo vrijeme žalovanja, Franjo joj je dopuštao da se ponaša kao
neutješna majka, shrvana žalošću. Imao je previše posla da bi se prepirao s njom nakon povratka
u Beč, dočekale su ga nove nevolje s Pruskom, Mađarskom i Italijom. Stoik, nepokolebljivo
racionalan čovjek, naviknut na to da izdrži i izvrši svoju dužnost, nije znao kako svoju ženu
izvući iz mraka. Stoga ju je u potpunosti izbjegavao.
Sofija je Sisino povlačenje u žalovanje vidjela kao zakašnjelo priznanje poraza. Bez
pogovora je preuzela brigu nad Gizelom. Više nije tražila Sisi, a Sisi nije smetalo to što je
svekrva s njom prestala komunicirati. Sisina je isključenost bila pravedna kazna. U tome su se,
konačno, obje složile.
U to je vrijeme Sisi bilo dopušteno povući se iz društvenih zbivanja. Franjo je odlazio na
službene večere, mise i balove sam. Možda ipak ne posve sam. Sofija je nesumnjivo zamijetila
prazno mjesto pokraj svojeg sina. Sisi je sumnjala kako je svekrva jedva dočekala uhvatiti Franju
ispod ruke te ga tako pratiti na sva događanja, ponovno slavljena kao najmoćnija žena na dvoru.
S novogodišnje mise carici ipak nije bilo dopušteno izostati premda joj se činilo kako joj
je Bog okrenuo leđa. Ljudi su satima i danima čekali na ciči zimi, u nadi da će vidjeti caricu kad
bude prolazila kroz svijetla Švicarska vrata. Tako je najhladnijeg dana u godini, kad je sunce bilo
blijedo i beskrvno kao i njezino jadno i tužno lice, Sisi s obitelji krenula u crkvu — odana je
supruga trebala stajati pokraj cara i moliti za blagoslov Carstva. Mnoštvo ju je
dočekalo klicanjem. Ljudi su na saonice dobacivali cvijeće i dovikivali joj želje da u novoj godini
rodi nasljednika. Sisi je tiho plakala i mrmljala riječi Goetheove balade o zvijezdi padalici.
Jednom sam gorjela nebom, ostavljajući vatreni trag u noći. Sada ležim tu gdje sam pala. Hoće li
mi tko pomoći?
Oni koji su bili na misi mogli su izbliza vidjeti koliko se Sisi u tih nekoliko mjeseci
promijenila. Zurili su u nju. Ne onako kako su zurili prije, željni raskoši kojom je odisala. Ne,
sada je njihov pogled odavao što? Zabrinutost? Iznenađenje? Likovanje? Možda ponešto od
svega toga. Ona je znala kako je svojom pojavom morala zaprepastiti dvorjane koji su
je običavali vidjeti u punom sjaju ljepote nevjeste i majke. Njezino nekoć nježno lice bilo je
upalo, a kestenjasta kosa začešljana i zategnuta u punđu bez onih slavnih kovrči. Ni kad je
odlazila iz crkve, dok se svjetina natiskivala i nagurivala ne bi liju vidjela prije no što uđe u
kočiju, usnice nije mogla razvući u smiješak niti obraze obojiti djevojačkim rumenilom.
»Za što ste se molili na novogodišnjoj misi, draga?« Franjo joj je ponudio ruku kako bije
otpratio na službenu večeru u palači Flofburg. Glas mu je bio vedar, čak i veseo, što je
Sisi ravnodušno primijetila.
»Nemam se za što moliti, nemam se čemu nadati.«
Franjo se morao nagnuti kako bi je čuo tako je tiho govorila.
»Jednu sam kćer izgubila, druga nije sa mnom, kao da je i ona umrla.«
»Eliza.« Franjo je naborao čelo ne znajući što reći na tu krajnju beznadnost. I on je
oplakivao Sofijinu smrt, a onda se nekako neobjašnjivo oporavio. Vratio se u život i
ponovno preuzeo svoje dužnosti.
Sisi je osjetila koliko je očajno zvučala pa se prisilila barem malo potruditi. »A za što ste
se Vi molili, Franjo?« upitala je, ne pokazavši interes za odgovor. No barem je pitala.
»Molio sam se za habsburškog sina, Eliza. Uvjeren sam da su se i svi ostali u crkvi molili
za njega.«
»O. Za sina.« Ponovila je njegovu želju ravnodušnim tonom. Zar je stvarno očekivao da
ću roditi još djece? pitala se, malčice zabavljena tom mišlju. Život je, za nju, bio gotov zar on to
nije razumio? To je značilo da više neće: živjeti život, uživati u životu i dati nekome život.
Pomisao na to kako bi u svom sasušenom i potrošenom tijelu nosila dijete, bila je toliko
nebulozna da se Sisi nasmijala. Jadni Franjo! Kako ga je sažalijevala! Kakvu je to suprugu
izabrao, on koji je mogao dobiti baš svaku djevojku u Europi!
Sisi je izdržala proslavu izbjegavajući razgovore. Slijeva joj je sjedila Marija, a zdesna
Karolina. Marija se zdušno trudila ne bi li caricu uključila u razgovor, no pri tom joj, Sisi je
sa zahvalnošću primijetila, nije postavila ni jedno izravno pitanje na koje bi morala odgovoriti.
Sisi je gledala oko sebe ravnodušno primjećujući s kojom su raskoši sluge ukrasile Redoutensaal,
veličanstvenu dvoranu sa sjajnim pozlatama i visokim, oslikanim stropom. Promatrala je crveno
cvijeće i bobice u vazi pokraj svog tanjura. Gledala je lelujavo perje u Sofijinoj frizuri. Kroz
maglu je čula Franju kako se tuži da ga još uvijek bole pluća i da mu se kašalj nije smirio. Nije
znala da ga muči kašalj.
Sisi svoj odrezak nije ni dotakla — gledala je Sofiju koja je svoje jelo proždirala bez
prestanka nadolijevajući šampanjac. Možda bih trebala svoj odrezak ponuditi svekrvi, mislila
je Sisi. Sofijin je tek bio vučji.
»Veličanstvo?« Kad se Karolina ustala kako bi pozdravila svog novog prasca, plemića iz
Krakova, Marija se nagnula prema Sisi i tiho joj se obratila.
»Izgledate vrlo... rastreseni, Veličanstvo.«
»Marija.« Sisi spusti svoju ruku na prijateljičinu.
»Jeste li dobro, Veličanstvo?«
Sisi se neveselo nasmije — kako je trebala odgovoriti na to pitanje? »O, Marija. Draga
moja, odana Marija. Tako ste dobri prema meni.«
»Zabrinuta sam za Vas«, reče Marija kao da Sisi to već nije bila zamijetila na široku,
iskrenom licu svoje pomoćnice.
»Zdravo, grofice Festetics.« Franjo se bio ustao sa svog mjesta na suprotnom kraju
banketne dvorane i sjeo pokraj supruge, na mjesto gdje je do maloprije sjedila Karolina. Prihvatio
je tanjur s čokoladnim kolačima prelivenim Schlagom i zdjelu s ušećerenim voćem.
Sisi je odmahnula glavom kad joj je sluga ponudio isto. »Hvala, ne bih.«
»Uzmite, Eliza«, nutkao ju je Franjo.
»Nemam teka.«
»Mi ćemo Vam pomoći da pojedete.« Franjo je pogledao u zbunjenog slugu i kimnuo mu
da ostavi tanjure pred njima. Sisi se zagledala u drugom smjeru, prema dijelu dvorane gdje su
okupljeni bili počeli plesati. Majstor je Strauss stajao ispred dvorskih glazbenika i energično
mahao rukama, naglašavajući gudalom tročetvrtinsku mjeru.
»Želite li čuti nešto posebno, carice?« Franjo se nagne prema Sisi. »Možda Vaš valcer?«
Sisi odmahne glavom i onaj slabašni pokušaj razgovora zamre. Nakon nekoliko minuta,
Franjo pokuša ponovno. »Onda, grofice Festetics, jeste li se lijepo proveli za Božić?«
»Vrlo lijepo, Vaše Veličanstvo. Hvala Vam.« Marija je gledala u svoj tanjur s kolačima,
ali ih nije doticala.
»Dobro.« Franjo kimne. »Nadam se da ćete svojoj obitelji u Mađarskoj reći kako im
želim sretnu Novu godinu.
»Vrlo ste ljubazni, Vaše Veličanstvo. Bit će im velika čast to čuti. Vama želim, Vaše
Veličanstvo«, Marija pogne glavu, »da nova godina bude blagoslovljena za Vas i caricu.«
»Hvala Vam, Marija. Sviđa li vam se proslava?«
Marija pogleda u Sisi, s onim istim izrazom nelagode kao maloprije. »Lijepo je,
Veličanstvo. Hvala Vam.«
»Što Vi mislite?« Franjo žličicom zagrabi šlag i proguta ga prije no stoje nastavio.
»Mislite li da caricu možemo ozdraviti u novoj godini?« Pogledao je u suprugu kao da gleda
u umjetničku sliku koju ne razumije. Sisi mu je htjela reći kako na brkovima ima mrvicu
čokolade.
»Ja se uistinu nadam da možemo, Vaša Milosti«, uzvrati Marija.
»Vaše Veličanstvo, dopustite da Vam zaželim sretnu novu godinu.«
Taj je glas bio nov. Sisi podigne pogled prvi ju je put nešto zainteresiralo te večeri. Tko je
prekršio protokol pa je izravno oslovio cara, a da mu se Franjo nije obratio prvi?
Ponad Franjina ramena pojavi se žena. Naočita žena. Privlačna, premda ne i naročito
lijepa. No imala je zamamne obline i senzualan, izazovan izraz lica. Bila je starija od Sisi
i Franje. Sisi se nije svidio način na koji je žena spustila glavu kako bi njezina muža gledala
ravno u plave oči. Ni način na koji mu se tako izravno obratila te ga čak prekinula u razgovoru.
»Tko ste Vi?« upita Sisi pa se zagleda u to novo lice, obilato namazano rumenilom i ružem.
Poput kazališne glumice.
Franjo spusti žličicu, obriše usta i uspravno sjedne. »O, zdravo. Da, molim Vas, upoznaje
caricu.« Car se uzvrpoljio na stolcu i zasramljeno pogledao u tu ženu.
»Koga imam čast upoznati?« Sisi ponovi pitanje, ravnodušno gledajući u pridošlicu.
»Ja sam frau Roll.« Žena kimne i nakloni se Sisi ne sačekavši da ju car predstavi.
»Zadovoljstvo mi je konačno Vas upoznati, carice. Toliko sam toga čula o Vama.«
»Nije li to smiješno ja o Vama nisam čula ništa.« Sisi nakrivi glavu. Kad ste stigli na
dvor, frau Roll?« Sisi je naglasila njezino ime kako bi prisutne podsjetila da žena nema plemićku
titulu. Znala je kako je nedopustivo nepristojna, no nije za to marila.
»Eliza«, Franjo je šapnuo Sisi u uho. »Frau Roll nije s našeg dvora.«
»O?« Sisi se okrenula mužu namrštenih obrva. »Što onda radi ovdje?«
Franjo je stao petljati oko kaputića odore, kao da mu je odjednom tijesna. »Frau Roll je
došla jesenas. Ona je vrlo talentirana glumica koja nastupa u Dvorskom kazalištu.«
»A je li?« Sisi ponovno odmjeri tu ženu — tu vrlo talentiranu glumicu. Frau Roll je i
dalje gledala u Franju, izgledala je djetinje nesvjesna svog izraza lica.
»Doista Vas moram odvesti daju vidite u predstavi, draga.« Franjo je vilicom tuckao po
čokoladnom kolaču.
»A gdje živite, frau Roll?«
»Tu, u Beču.« Frau Roll sada pogleda Sisi u oči, gotovo izazivački. Doista je lijepa, Sisi
je priznala samoj sebi. No, sve se na njoj činilo kao da je bilo na brzinu namazano
debelim slojem uljne boje, počevši od vatreno crvene kose nacifrane oko lica, preko odveć
narumenjenih obraza pa do pripijene haljine boje maline. Činilo se da iz te tijesne haljine i
odveć crvene kose senzualnost vrca kao med.
»Jeste li večeras došli ravno s predstave, frau Roll? Izgledate kao da još nosite kazališnu
šminku.« Sisi se začudila samoj sebi koliko je ogorčenom i kivnom odjednom postala, no ni za to
nije marila.
»Ne.« Frau Roll je prislonila dlan na svoje lice, na obraze koji su sada bili još crveniji.
»Ne, došla sam samo na dvor. Car je bio tako ljubazan da me pozove na večeru.«
»Bio je, nije li?« Sisi nakrivi glavu prema mužu. »Pozvao sam sve glumce iz predstave«,
uzvrati Franjo, odveć brzo.
Ali samo frau Roll ima obraza doći ovamo i izravno Vam se obratiti pred stotinom
plemića, mislila je Sisi.
»Nikad prije nisam bila u palači«, reče žena vrteći očima pod dugim trepavicama.
»No, pa zadovoljstvo mi je., frau Roll. Potrudit ću se otići na jednu od Vaših predstava.«
Sisi razvuče usiljen smiješak, misleći: I ja mogu biti talentirana glumica.
 »Sretna Vam nova godina, Visočanstva.« Frau Roll im je čestitala sporo i lijeno,
zaokruživši usta boje maline dok je izgovarala »Visočanstva«. Sisi ju je ispratila
pogledom. Haljina joj je bila prilijepljena uz okruglu pozadinu pa je svakim korakom pokazivala
svoje raskošne obline.
Kad je otišla, nastupi šutnja koja je potrajala nekoliko minuta.
Na koncu, Franjo uzdahne, što je zvučalo kao da je dotad zadržavao dah. »Eliza, doista ste
bili užasno nepristojni prema toj ženi.«
»A Vi ste možda bili odveć pristojni, Franjo.«
Franjo se podsmjehne kroz nos. »Ona je glumica. Ja iznimno cijenim njezin rad. I vi biste,
kad biste sa mnom otišli u kazalište.«
»Mislim da ću se povući.«
»Elizabeta«, Franjo se sada nagnuo naprijed obrativši joj se s neuobičajeno strogim
glasom. »Vi ste... već dugo... neraspoloženi. Ali, ako ste Vi odlučili zaboraviti svoje dužnosti, to
ne znači da je meni dopušteno isto. Ja taj luksuz nemam.« Spustio je ruku u rukavici na njezinu
ruku i okrenuo je tako da ga je morala pogledati. »Netko i dalje mora svim ovim upravljati. Bio
bih Vam iznimno zahvalan kad biste mi se vratili.«
Sisi ni samoj sebi nije znala reći zašto je te noći Franju, nakon što je pokucao na vrata
njezine sobe, pripustila u krevet. Možda zato jer nije imala volje oduprijeti se njegovoj žudnji. Ili
možda zbog onog što je rekao za večerom o svojim dužnostima, svojim i njezinim. Ili možda
zbog ljubomore koju je osjetila kad je vidjela kako ga gleda frau Roll ona ju je podsjetila kako na
dvoru postoje žene koje bi ju rado zamijenile. Ako već nisu kanile zasjesti na njezino
mjesto carice, zasigurno bi se zadovoljile onim careve ljubavnice. Kad je Franjo, ukočena i
službena, vojničkog držanja, skinuo svoj ogrtač i legao u krevet, Sisi je shvatila kako on već
sedam mjeseci čeka na ono na što kao muž ima svako pravo. Do tada je svaku noć spavao u
sobici pokraj svoje radne sobe. Zadnji su put proveli noć kao muž i žena u Budimpešti. Tada su
bili sretni. Tada je obitelj bila cijela. Tada su vodili ljubav, nježno i pohotno, a Franjo ju je volio s
više strasti no što je ikad pokazivao danju.
Sada je bio drukčiji. Nije ju gledao u oči. S obzirom na to da je toliko strpljivo čekao, Sisi
je očekivala užurbanost i navalu, ali on je svoju dužnost izveo gotovo službeno,
nimalo upečatljivo. A to je bila njezina krivnja, znala je. Kako je u nekome mogla pobuditi strast
ako se ona sama osjećala obamrlo?
Da je onda bila znala kako će zato što je Franju pustila u krevet ostati treći put trudna, Sisi
bi ga bila odbila. Ni pomislila nije da bi mogla začeti, toliko su joj tijelo i duša bili poharani. Kad
je shvatila da je tada zanijela, bila je zaprepaštena kao i svi drugi.
***
»Da, Vaše Visočanstvo, po mojoj ste procjeni otprilike u trećem mjesecu. Posve sigurno
ste trudni. Čestitke!«
Sisi se jedva suzdržavala dok liječnik Seeburger nije napustio sobu, a onda je briznula u
plač. Bilo je rano proljeće, znake novog života u svojoj utrobi nije mogla zanijekati: haljine su se
morale prepravljati, grudi su joj bile osjetljivije. U njoj je strpljivo i nepokolebljivo raslo dijete,
kao i novi pupoljci koji su se probijali kroz smrznutu zemlju prvi krhki vjesnici nadolazećeg
doba.
Grofica je Esterhazy, u skladu sa svojom funkcijom, proširila vijesti pa su se Sisi na dvoru
uskoro svi smiješili i čestitali. Novo je dijete baš ono što joj treba kako bi prebrodila gubitak
princeze Sofije, tako su govorili. Konačno će, šaputali su, carica doći sebi. Kako je uspjela
zanijeti, to nisu znali, no cijenili su Franjinu odanost i strpljenje i za to mu je, priznavali su,
trebalo zapljeskati.
 Sisi su vijesti bacile u još dublju depresiju. Za nju su djeca značila bol. Ne fizičku bol
porođaja. To je bilo zanemarivo. Sisi se bojala one duboke, nepodnošljive, nemilosrdne boli koja
bi uslijedila. Svoje je dijete mogla imati još šest mjeseci, a onda će ga, čim izađe iz njezine
utrobe, zauvijek izgubiti dohvatit će ga njezina svekrva i ona ga više neće vidjeti. Znajući to, Sisi
nije imala ni snage ni volje za bilo što drugo osim za ležanje u krevetu.
Ako je liječnik Seeburger bio zabrinut, nije to pokazivao. Naprotiv, hvalio je njezin oprez.
»Pametno je što se čuvate. Niste više snažni kao što ste bili u prve dvije trudnoće. Za Vas je
najbolje da se odmarate, carice Elizabeta.«
Franjo ju je posjećivao jednom dnevno, sjeo bi pokraj kreveta, držao je za hladnu ruku i
dobrohotno čavrljao. Izbjegavao je razgovore o vanjskoj politici jer vijesti izvana nisu bile dobre,
a on ju nije želio uznemiravati. Italija je prijetila ustankom za nezavisnost, Sisi je čula. Ali Franjo
o tom nije htio razgovarati. Umjesto toga, pričao joj je kako Gizela napreduje u plesnim koracima
i o novim nasadima na posjedu Schonbrunn kamo će carska obitelji i ostatak dvora otići nedugo
nakon Uskrsa. Upitao je Sisi nedostaje li joj jahanje i želi li možda kupiti novog konja nakon što
rodi dijete.
Zar nije shvaćao da ona ne mari? Činilo se da su njezinu iskrenu želju za samouništenjem
razumjele samo dvije osobe: Agata i Marija. Njih su je dvije danima pokušavale nagovoriti,
umoliti, da počne jesti. Ali kad bi počele govoriti o radosti koje će joj donijeti dijete, Sisi bi ih u
suzama zamolila da izađu iz sobe.
Zemlja je bila omekšala, a drveće razlistalo vrativši boje u vrtove. Tjedan dana prije
Uskrsa, Sisi je svladala groznica. Osjetila je kako ju obuzima, no nije imala volje oduprijeti
joj se. Naprotiv, slabost ju je prigrlila. Vrućica su i san za nju značili odmor. Utonula je poput
aveti u zbunjujuće i zbrkane snove. No čak su i noćne more bile manje bolne od onih na javi.
Sisi je najčešće sanjala da je u Possenhofenu i da ima dvanaest godina. Ta je dob za nju
bila savršena — tada je prvi put okusila samostalnost imala je dovoljno godina da može lutati
sama, a, opet, nije ih imala toliko da bi se morala pretvarati kako je već žena. Sjedila je u sedlu,
na Bummerlu. Bummerl je galopirao livadama. Bummerl je kaskao uz obalu jezera Starnberg.
Ona je bila sama, uvijek sama. Zatim je jahala Dijamant, penjala se uz borovinom obrasla brda
Bad Ischla. Zatim mađarskog čistokrvnog konja, jurila je peštanskim ravnicama dok ju je vjetar
šibao u lice, rumeneći joj obraze. Oko nje, miris dunavskog mulja.
A tada je, ne znajući jaše li Bummerla, Dijamant ili mađarskog pastuha, pala. Stropoštala
se s konja na tvrdu, hladnu zemlju i u trbuhu osjetila strahovit bol.
»Mama!« povikala je. »Mama!« Nije znala je li ona mala Sofija koja umire od vrućice ili
je to ona sama pala s konja. Samo je znala da se užasno boji i da joj treba majka.
Ššš, tu je mama. Glas je bio umirujući. Nije imao lica, no bio je prepoznatljiv, topao.
»Mama!« Sisi je ponovno jeknula u želji dajoš jednom čuje taj glas i osjeti nježan dodir na
svom čelu.
Tu je mama, Sisi. Tu je mama.
Činilo se da je glas negdje izvan sna, kao da dolazi iz nekog drugog svijeta, daleko od tog
polja, snažnog konja i mirisa vlažne zemlje. Sisi je otvorila oči i zaključila da je prešla iz jednog
sna u drugi jer, sada je ležala u krevetu u Possenhofenu, a njezina je majka bila uz nju. Trepnula
je.
Ne, nije bila u Possenhofenu. Bila je negdje drugdje. U palači Hofburg. Ali majka je i
dalje sjedila uz nju. Sisi ponovno trepne.
»Tko se to konačno probudio!« Ludovika se nagnula nad krevet. Oko umornih očiju imala
je mrežu sitnih bora. Sisi ih nije bila zamijetila kad ju je vidjela zadnji put prije nekoliko godina.
»Zdravo, draga moja djevojčice.« Sisi se majčina ruka na obrazu činila toplom.
 »Mama?« Sisi je pokušala ustati se, ne znajući je li još uvijek sanja. »Mama, jeste li to
stvarno Vi?«
Ludovika se nasmiješi. Njezin je umorni osmijeh odavao i brigu i olakšanje. »Čini se da
Vam je vrućica konačno popustila.«
»Vi ste u Beču, mama?«
»Izgleda da jesam.« Ludovika se sada nasmijala poznatim, srdačnim smijehom. Taj je
zvuk Sisi donio utjehu poput melema.
»Mama!« Sisi je posegnula za majkom i privukla njezine snažne, znane ruke u zagrljaj.
Na oči su joj navrle suze. »Mama!« Sisi ju nije puštala, uživala je u dodiru majčine kože,
prestravljena da će, pusti liju, majka otići i ostaviti ju samu.
»Mama, tako sam sretna što Vas vidim! Nikad se nisam nekomu tako radovala! Kad ste
stigli?« Sisi je plakala suzama olakšanja i sreće. Više nije bila sama.
»Došla sam čim mi je Franjo javio. Bili ste jako bolesni, dušo. Umalo ste izgubili dijete.«
Sisi se sjeti — trudna je. Sjetila se i dana koji su prethodili vrućici. Odbijala je hranu, nije
mogla spavati.
»Razboljeli ste se od brige, dušo moja. Morate se čuvati.« Ludovika je držala dlan na
Sisinu čelu, opipavajući je li još vruće. »Čini mi se da je vrućica pala, no svejedno bih voljela da
Vas vidi liječnik Seeburger. Jeste li spremni za liječnički posjet? Kako se osjećate?«
Sisi uzme majčinu ruku među svoje. »Sretna sam«, uzvrati ona spoznavši kako se tako
nije osjećala već cijelu godinu dana.

Pod Ludovikinom se čvrstom, marnom i brižnom rukom Sisi polako oporavljala. Počela
je s juhom, majka ju je hranila žlicom tri puta na dan. S vremenom je mogla podnijeti i jelo od
usitnjenog i izmiješanog kruha, mlijeka i jaja. Za tjedan dana, tek joj se vratio i jela je cijele
obroke u svojoj spavaonici, žvakala je bečku govedinu i sretno čavrljala s majkom čija joj je
prisutnost svakim danom značila sve više.
Noću je majka spavala pokraj nje u velikom krevetu s baldahinom kako bi Sisi, kad se
probudi, ugledala poznato lice. Sisine su se noćne more utišale. Neizreciva joj je utjeha bila
vidjeti Ludoviku, spustiti dlan na majčin obraz znajući da više nije sama.
Ljeto je bujalo u zelenoj raskoši i Sisi je zamijetila kako je počela uživati u toplom zraku,
u lahoru što je lahorio kroz otvoreni prozor, u slatkom mirisu ljiljana iz vrta.
»Možda biste se danas prošetali, Sisi? Ne mislim ništa naporno, dakako, samo da malo
izađete vani?« Ručale su u Sisinu salonu, kroz otvorene je prozore padalo poslijepodnevno
kasnolipanjsko svjetlo.
»Hoćete li poći sa mnom?« upita Sisi.
»Naravno da ću poći s Vama.« Ludovika je jela goveđu juhu.
Sisi porazmisli. Naposljetku odluči: »U redu onda.«
»Dobro«, Ludovika kimne.
Sisi nastavi jesti juhu, zahvaljujući Bogu na onom danu kad je zatekla majku kraj sebe.
»Sisi?« uto će Ludovika, oklijevajući. »Nešto sam Vas htjela pitati.«
»Da?«
Ludovika zastane pa udahne ne bi li se ohrabrila. »Viđate li Franju cara često?«
Sisi odmahne glavom i spusti žlicu u tanjur. »Viđala sam ga. Prije no stoje mala Sofija...
Prije...«
Ludovika ju je preko stola dohvatila za ruku.
»Prije toga... No, čak i kad smo bili u dobrim odnosima, viđala sam ga rijetko. On se
ustaje tako rano, mama. Cijele dane čita izvještaje iz Carstva, dobiva vijesti, sastaje se
s ministrima, generalima, redarima. Kad ima slobodnog vremena, često ide u lov. Obično ga
nisam viđala prije večere. Nekad čak ni poslije.«
Ludovika kimne. »Ali, kad je mala Sofija...« Glas joj se utiša. »Otada...« Sisi nastavi
drhtava glasa «... sam bila grozna prema njemu. Bojim se da sam mu rekla neka prestane
dolaziti.«
»I on je prestao? Više nije dolazio k Vama’«
»Nije odmah. U početku me je pokušavao urazumiti. Bio je vrlo strpljiv.« Sisi žlica
sklizne u juhu, više nije imala teka. »Ali valjda je na kraju odustao od mene.«
»Očigledno nije od Vas sasvim odustao.« Ludovika pokaže na Sisin nabrekli trbuh pa se
natjera nasmijati.
»O!« Sisi spusti dlan na trbuh. »To je bilo jedne noći.«
»A poslije, nakon te noći... više nije dolazio?« upita Ludovika i dalje nad juhom.
»Tako je.« Sisi se lagano nakašlje. »Bila sam užasno tužna. Većinom sam ostajala u
krevetu. I nisam ga puštala u sobu premda je želio doći. Hvala Bogu da nije.«
»Sisi,« Ludovika sada nije skrivala zabrinutost, »ne smijete tako nastaviti. S tim
povlačenjem iz braka. Morate se prisiliti i ostati lojalni Franji.«
Sisi odgurne tanjur i nasloni laktove na stol. »A kako, mama?«
»Jednostavno. Prisilite se. Kad on pokuca, otvorite vrata.
Pustite ga u svoju sobu, u svoju postelju.«
Svi mi moramo izvršavati svoje dužnosti. Sisi odmahne glavom. To joj je bilo previše.
»Ne.«
»Sisi, poslušajte me«, Ludovika će nepopustljivim tonom. »Mislite li Vi da sam ja voljela
Vašeg oca?«
No kad je Sisi nijemo oborila pogled, Ludovika je ublažila svoj glas i pokušala na drugi
način. »Poslušajte me, Sisi. Još ste mladi pred Vama su godine i godine djece i sreće. Ovo
je najvažnije doba u braku.«
»Majko, preteško je. Pokušala sam, doista jesam. Ali Sofija je stalno s nama. Čak i kad
nije tu. Namjestila je groficu Esterhazy u moje odaje još od samog početka braka.«
Ludovika je slušala bez riječi, usana skupljenih u tanku crtu.
»I, mama«, Sisi je nastavila stisnuta grla, »Sofija je uzela djevojčice, a kad je mala
Sofija... Otada mi gotovo ne dopušta da vidim Gizelu. Bojim se da moju kćer okreće protiv
mene, truje ju pričama kako sam nemarna i nepažljiva. Znate li što mi je rekla kad sam tražila da
preuzmem brigu o svojoj djeci?«
Ludovika odmahne glavom. »Što je rekla?«
»Kako je naravna stvar da djeca ne mogu biti sa mnom. Rekla je da sam i ja sama ništa
više nego dijete — odveć neoprezna i divlja da bi se brinula za samu sebe, a kamoli za njih. Kao
da ja nisam sposobna brinuti se za svoju vlastitu djecu. Ne mogu se više boriti s tim, majko.«
Niz Sisine su se obraze slijevale vrele suze dok je gledala u majku. Prvi je put naglas
izgovorila ono što ju je tištalo: »Odveć je bolno. Voljeti njega, Franju. Voljeti Gizelu. Čak i ovo
dijete. Bolje mi je ostati isključenom, onda me neće boljeti još više.«
Činilo sa da ni Ludovika više nije gladna. Sjedile su za stolom, u napetoj tišini dok je Sisi
bezglasno plakala. Naposljetku, Ludovika nasloni laktove na stol, uzdahne i polako reče
promuklim glasom: »Ali, rodite li sina, sve će se promijeniti. Onda ćete biti majka princa. Znate
li koliko ćete biti moćni?«
»Neću, uzme li mi ga Sofija.«
Ludovika pred licem spoji prste i oprezno nastavi: »Kako to ona čini? Zašto se Franjo ne
usprotivi?«
»Toliko sam ga puta molila za to da je nakraju postao uzrujan, ljut na mene.« Sisi se
ogorčeno podsmjehne. »U početku sam se borila za njih, doista jesam. Borila sam se i za Franju. I
mislim da sam u jednom trenutku bila pobijedila. U Mađarskoj smo proveli najsretnije dane. Ali
nakon što je mala Sofija... Nakon toga, mislim da je Franjo zaista povjerovao kako je za Gizelu
bolje da se za nju brine njegova majka. I ja sam se s tim bila složila. Nisam bila u stanju posvetiti
se djetetu. Predala sam se. A sada je kasno.«
»Nije kasno, Elizabeta.« Ludovika lupne šakom o stol od čega Sisi poskoči. »Vaša je kći
živa i zdrava, u sobi je, malo dalje od Vaše. Muž Vam se može vratiti. Ali to ovisi o
Vama. Morate se boriti, Sisi.«
»Nemam snage da bi se za njih borila, mama. Ne vidim smisla.«
»Nadajmo se da ćete roditi dječaka. Sina koji će voljeti svoju majku. U to se moramo
uzdati. Tada će se sve promijeniti.«
»I ja želim sina, majko, vjerujte mi. Ne bih mogla podnijeti da dobijem još jednu
djevojčicu. Od tuge ne mogu na to ni pomisliti.«
Tada se u hodniku začuo nečiji glas. »Pustite me unutra, smjesta!« Na vratima se,
nenajavljeno, pojavila Sofija.
»Zdravo, Sofija.« Ludovika Sisi dobaci znakovit pogled i prošapće. »Vi ostanite sjediti.
Ručajte. Ja ću se s njom pozabaviti.« Ludovika ustane i krene prema sestri pa podigne ruke ne bi
liju po dužnosti zagrlila.
»Dobar dan, Sofija. Upravo završavamo ručak.« »Došla sam vidjeti malu mamu.« Sofija
svrne pogled s Ludovike na Sisi pa namjesti usiljen smiješak. »Što ću kad vas dvije ne marite za
moje pozive i obavijesti. Zabile ste se tu i nije vas briga za cijeli dvor. Kako se danas osjećate,
Elizabeta?«
»Svakim je danom sve snažnija«, uzvrati Ludovika pa stane između sestre i Sisi.
Sofija se pomakne i zaobiđe sestru kako bi Sisi mogla pogledati ravno u oči. »Izgledate
mnogo bolje. Hvala Bogu. Franjo i ja smo izludjeli od brige.«
»Možete doći u posjet kad god želite, Sofija«, na to će Ludovika prekriženih ruku.
»Franjo je bio brižan, dolazio je često. I Vama su vrata otvorena, kao što znate.«
»Ah. U redu.« Sofija je pogledavala čas sestru, čas snahu. »Ali, Ludi, zašto niste
odgovarali na moje poruke? Zvala sam Vas. Cijeli dvor zna kako je moja sestra tu, a Vi se
niste udostojali pojaviti ni na jednoj večeri ili ručku, čak niste došli odigrati jednu partiju karata.«
Sofija se nagnula naprijed i ljutito podigla obrve u dva polumjeseca. »Ljudi vide koliko me Vaša
kći... a sada i Vi... ne poštujete. Počeli su šaputati.«
»Ljudi uvijek šaputaju.« Ludovika uzdahne i nakrivi glavu.
»Da, ali ja to neću dopustiti, ne kada...«
»Nisam htjela ostaviti kćer samu dok je bila onako bolesna. Mislila sam da ću Vas češće
viđati u njezinoj sobi. Mislila sam da ćete biti ovdje, da ćete ju tješiti. I da ćete dovesti
malu Gizelu da utješi jadnu majku.«
»Da ću dovesti dijete? Ovdje?« Sofija je svoje debele, nakićene prste prislonila na usta u
izrazu krajnje užasnosti. »Ja dijete nikad ne bih izložila bolesti.«
»Sisi je ozdravila. Mislim da bi joj posjet djeteta učinio dobro.«
»Ja sam svakodnevno dobivala izvještaje od liječnika Seeburgera. Naravno da sam bila
zabrinuta.«
Odveć zabrinuta da bi me posjetila? mislila je Sisi. Ali sada se nije morala boriti sa
svekrvom, sada kad je pokraj nje bila majka. Majka će ju zaštititi. Znajući to, Sisi je osjetila
kako je napušta ona napetost koja bi ju obuzela čim bi ugledala Sofiju.
 »Drago mi je čuti da ste bili zabrinuti, Sofija. Na kraju krajeva, Sisi nosi Vaše unuče.«
»Zar mislite da ja to ne znam?« Sofija je priljubila vjeđe, no ipak je na svom licu uspjela
zadržati smiren izraz. »I, kako je dijete?« »Franjino i Sisino dijete lijepo napreduje. Jutros nam je
liječnik potvrdio. Možete to red Franji. Možete mu red da nas posjeti. Zapravo, neka dovede
Gizelu.«
»Vi meni govorite što ću poručiti sinu?« Sofija se hladno nasmijala. »Ludi, Vi valjda niste
razumjeli što znači biti gost u nečijoj kući, hm?«
»Uistinu se ispričavam, Sofija.« Ludovika će, stišćući pred sobom ruke. »Mislila sam da
je ovo carev dom.«
»Dajte, Ludi, nemojmo se svađati.« Sofija se nasmiješi i spusti ruku na sestrino rame.
»Lijepo je znati da ste obje dobro. Sad kad se Sisi... Elizabeta. .. počela oporavljati, hoćete li mi
se konačno pridružiti za večerom? Mnogi bi na ovom dvoru željeli upoznati caričinu majku. Ne
priliči Vam se tako zatvarati, ponašati se kao pustinjak. Ponašati se kao...« Sofijin se glas utišao,
no svojim je pogledom, upućenim Sisi, dovršila misao.
No Ludovika je zabacila ramena i, onako visoka i mršava, stala u punoj visini nasuprot
sestri. »Sad me poslušajte, Sofija.« Podigla je prst i zapiljila se u sestru. »U ovoj kući možete
svima naređivati, ali nada mnom nemate te ovlasti.«
»Ludovika, kako se usuđujete podizati glas. Smjesta ćete prestati ili ću...«
»Ne, neću prestati dok ne dovršim što imam reći. Čula sam što ste sve učinili mojoj kćeri i
sad Vam kažem dosta je.« Ludovika je govorila bez one svoje uobičajene poniznosti i strpljivosti.
Njezin je bijes bio vidan, gorio je kao i Ludovikini žarkocrveni obrazi. Sisi je osjetila da i sama
drhti nitko se, čak ni ona, nije s takvom žestinom obraćao Sofiji.
»Sisi volim kao svoju kćer, Ludi.«
»Kao svoju kćer? Kao svoju kćer, kaže ona!« Ludovika se okrene prema Sisi i glasno
podsmjehne. Sisi nije govorila samo ih je zatravljeno gledala.
»Vašoj sam kćeri dala sve što bi mogla poželjeti, čak i nakon što mi je opetovano
prkosila.«
»Sofija, otkako je Sisi došla iz Possenhofena, Vi ste joj samo naređivali, ništa drugo. Sad
me poslušajte: Elizabeta nosi dijete Vašeg sina i ja neću nikom dopustiti da je ugnjetava ili
kažnjava«, nastavila je Ludovika dok su joj usnice drhtale. »Nije ona kriva što se Vaš sin zaljubio
u nju, protivno Vašim željama. Niti je kriva što je njezinu kćer odnijela groznica. Jeste li me
ćuli?«
Sofija se činila zastrašenom pred uspravnom sestrom. Uzvrpoljila se ne ponudivši
odgovor. »Jeste li me čuli, Sofija? Jer, ako niste, morat ću pozvati Franju i objasniti njemu. Kad
bi Vaš sin znao kako mu je supruga patila... Kako je okrivljavala samu sebe. Pa Elizabeta je
umalo izgubila dijete. Ako ga doista izgubi...«, Ludovika se prekrsti. »Ne zaboravite da govorimo
o budućem nasljedniku. Svi moramo napraviti što je u našoj moći kako bi joj osigurali zdravlje i
sigurnost. Jeste li razumjeli?«
Sofija je i dalje šutjela.
»Pitala sam: jeste li me čuli?« Ludovika se učinila još i višom nego maloprije.
»Čula sam Vas, Ludi. Govorili ste dovoljno glasno.«
»Dobro. Od danas će Gizeli biti dopušteno družiti se sa svojom mamom. Svakog dana.
Nema više odvojenosti. Za Elizabetu nije dobro da joj kćer toliko nedostaje. A za dijete koje nosi
nije dobro da mu je majka toliko tužna. Jesmo li se složile oko toga?«
»Složile smo se«, potvrdi Sofija koja je očigledno još pokušavala shvatiti što se upravo
dogodilo.
»Dobro. Onda je dogovoreno.« Ludovika se okrene od sestre, sjedne za stol te mirno
nastavi jesti juhu kao da su se upravo složile o lijepu vremenu. »Još nešto, i ja bih se
voljela družiti sa svojom unukom.«
Možda je to učinila zbog Ludovikina prijekog upozorenja, ili zbog vlastita praznovjerja
kako je možda ugrozila dijete koje je Sisi nosila, ali nadvojvotkinja je Sofija do kraja
Sisine trudnoće svoje ponašanje sasvim promijenila. Bila je pristojna i suzdržana, slala je darove i
voće kao i u vrijeme dviju prethodnih trudnoća. Povukla je groficu Esterhazy iz Sisinih odaja
rekavši joj kako carica sa svojom majkom želi privatnost. Franji je savjetovala da posjećuje
suprugu, što je on i činio. A Sisi je dopustila da svakog poslijepodnevna provodi vrijeme sa
svojom kćeri.
Ludoviku je Gizela odmah očarala. »Ovako si ti izgledala, Sisi. Pogledaj ove kestenjaste
uvojke. Moramo naručiti nove kopče za kosu.«
»To i Franjo uvijek govori. Kaže da ga Gizela podsjeća na mene.« Sisi se namjesti u
naslonjaču u krilu joj se, pokraj velikoga trbuha, vrpoljila djevojčica.
»Doista je tvoja kći.« Ludovika se nasmiješi.
»Spusti me, mama.« Gizela tiho zatraži pa sklizne iz majčina krila. Sisi je s tugom
zamijetila kako djevojčica nikad ne želi dugo ostati majci u rukama. Bile su vani, u vrtu i uživale
u pikniku na tapis d’herbe, uredno pokošenom dijelu tratine. Gizela je iskoračila jednom nogom
na travu i nesigurno zateturala, a onda se okrenula zaiskavši potporu.
»Hajde, dušo, možeš hodati. Mi ćemo te gledati.« Sisi se nasmijala kad se Gizela
zaljuljala i uhvatila za grm.
»Cvijeće!« Djevojčica je bucmastim prstićem pokazala lijehe tulipana, jarkih žutih i
crvenih latica.
»Cvijeće, tako je.« Ludovika se nasmiješila unučici i ustala s prekrivača. »Hoćemo li
prošetati do cvijeća i pronaći leptiriće, dušo?«
Gizela se, kad je opazila kako prema njoj ide Ludovika, zatrčala prema Sisi i uhvatila
majci za skute. »Gdje je baka?« upitala je drhtavih usnica.
»Bojiš se bake Ludovike?« Vojvotkinja je nakrivila glavu zagledavši se u zasramljeno
dijete. »Tako je sramežljiva. U tome niste slične, Vi niste bili stidljivi. Bili ste malko zaneseni.
Malko ćudljivi. Ali plahi niste bili.«
»To je na Franju«, uzvrati Sisi pa podigne kćer u naručje kako bije poljubila.
»Uistinu«, Ludovika će. »Bio je tako plaho dijete, sjećam ga se. Naravno, to je ono što
Sofija napravi od drugih.«
Sisi se promeškolji u naslonjaču. »Voljela bih da ste upoznali malu Sofiju. Bila je tako...«
»I ja bih voljela, ljubavi.« Ludovika spusti svoju ruku na Sisinu primijetivši kako Sisi
suspreže suze.
»Ne smijete dopustiti da Vam zbog žalosti za izgubljenim djetetom uzmanjka ljubavi za
ovu predivnu djevojčicu koja je tu pred Vama.«
»Mislite li da će se Gizela sjećati svoje sestre? Hoće li pamtiti kako ju je voljela?«
Ludovika se raznježila nad tužnom kćeri. »Možda hoće. A možda i neće. No zato će se
sigurno sjećati ovog djeteta.« Ludovika pokaže na Sisin trbuh. »I ostalih braće i sestara koji će
doći.«
Sisi je uzdahnula. Prstima je opipavala privjesak u liku male Sofije koji joj je visio na
ruci. Nekoje vrijeme šutjela, a onda upita. »Kada to prestane?«
»Kada prestane što, Sisi?«
»Bol. Zbog gubitka djeteta. Kada prestane ovako silno boljeti?«
Ludovikino se lice rastuži. Ona s uzdahom podigne pa spusti ramena. »Nikad ne
prestane.«
 »Ali, ja se ne sjećam da ste Vi ovako patili, mama. Čak ni kad ste izgubili...« Ludovika se
na njezine riječi trznula pa je Sisi svoje pitanje ostavila nedovršenim. Naposljetku, njezina majka
prozbori.
»S tim se naučiš živjeti. Nosiš to u sebi, uvijek, ali se naučiš i uživati u životu koji je pred
tobom. Naučiš da je predivan ljetni dan u vrtu, s kćeri, Božji dar u kojem treba uživati. I činiš to
uživaš.«
Dani koje su provele njih tri zajedno — Ludovika, Sisi i Gizela predstavnice triju
naraštaja Wittelspachica, za Sisi su bili sretni dani. Majčina joj je prisutnost značila zaštitu,
plašt kojim ih je zakrilila, relikviju kojima je odbijala zle duhove. Sisi se opet osjećala mirnom i
sigurnom u svojim odajama. Ponovno se našla uposlenom: odgovarala je na mnoga pisma koja su
je čekala otprije, naručivala je nove haljine koje će nositi nakon poroda, izlazila je iz palače kako
bi davala milostinju, odlazila je na misu. Radovala se popodnevnu druženju s Gizelom.
I Franjo je opet počeo dolaziti u njezine odaje premda je rijetko kad ostajao i noću.
Ludovika se pak preselila u susjednu sobu, smatrajući kako je za posjeta cara kćeri potrebna
privatnost.
No upravo je majka, premda je bila smještena u zasebnoj sobi, začula Sisine jauke kad su
noću, u kasno ljeto, započeli trudovi.
»Je li vrijeme?« Ludovika je utrčala u sobu razrogačenih očiju, kose u papirićima za
kovrčanje.
»Vrijeme je.« Sisi se trznula od prodorna bola. »Mama, idite po liječnika.«
Agata, Marija i Ludovika ostale su uz Sisi cijelo vrijeme porođaja dok je Franjo nervozno
koračao predsobljem s bocom porta, u društvu svojih ministara i majke. A kad je dijete nakon
nekoliko sati došlo na svijet ta ružičasta, vrišteća loptica crne kose Sisi je čula ono čemu se od
straha nije usuđivala ni nadati.
»Sin. Vaše Veličanstvo, rodili ste sina!« Liječnik je Seeburger visoko podignuo dijete
kako bi ga Sisi mogla vidjeti, kao da joj podastire dokaz. »Rodili ste zdravog dječaka. Živio
princ!«
Ludovika i Marija su od veselja počele klicati, poskakivale su zagrljene. Sisi je spustila
glavu na jastuk i od srca se, iscrpljeno, nasmijala.
»Sin«, dahnula je i sklopila oči kako bi zahvalila Bogu. »Sin. Sin. Sin. Molim vas, idite
po mog muža.«
Agata je istrčala kroz vrata u predsoblje. Sljedećeg je trena u sobu banuo Franjo,
napregnuta lica i raščupane kose. »Što je? Je li dječak?« Pogledao je u suprugu pa u
liječnika. Liječnik je Seeburger Franji pružio zamotuljak iz kojeg se čulo kmečanje. »Čestitam,
care Franjo Josipe. Vaša je supruga upravo rodila Vašeg nasljednika.«
»Nasljednika?« ponovio je Franjo s prizvukom nevjerice u glasu. Premda je liječnik inače
bio vrlo staložen, ovog se puta, kad mu je kimnuo, morao nasmiješiti. Franjo mu pristupi. Na
liječnikovo nutkanje, Franjo uzme dijete u ruke, obujmi ga i zagleda se u njega bez riječi. Dječje
su nožice izgledale sićušno dok su poskakivale u Franjinim drhtavim rukama. Sisi je promatrala
muža gledao je u svog sina, prvi ga je put vidio.
»Pa, zdravo, sine.« Franjo je pogledom pretraživao svaki djelić novorođenčeta ne bi li se
uvjerio da je sve u redu. »Je li zdrav? Je li snažan?«
»Jest, Visočanstvo.« Liječnik je Seeburger kimnuo sa zadovoljnim smiješkom na inače
ozbiljnu licu. »Ako sam ikad vidio zdrava dječaka, evo ga.«
Franjo se nasmijao i ponovno zapiljio u djetetovo ružičasto lišće. »Sin!«
»Carica je Elizabeta bila za svaku pohvalu, Visočanstvo«, reče liječnik, možda zato što je
primijetio Sisin čeznutljivi pogled. »Porod je bio vrlo težak. Možda najteži do sada. Ali i majka i
sin bi trebali biti odlična zdravlja.«
»Hvala Vam, Eliza.« Franjo je požurio prema svojoj ženi, noseći pred sobom dijete kako
bi ga iscrpljena majka mogla vidjeti.
»Imamo sina.« Sisi se nije opirala suzama, pustila ih je da teku. »Hvala, Bože, o, hvala.«
U Carstvu je proglašen praznik te su, o trošku Habsburgovaca, organizirane trodnevne
proslave. U svakom se gradu, u čast novog prijestolonasljednika, moglo dobiti vino, pivo,
kobasice, vatromet, i još piva. To je bio prvi poklon princa Rudolfa svom narodu. Oni koji nisu
sudjelovali u cjelodnevnom ispijanju habsburškog vina i piva, odlazili su na mise u crkve i
katedrale gdje su se molili za zdravlje malog princa i oporavak majke.
I Sisi je mogla čuti objavu rođenja princa u Beču je ispaljena počasna paljba od sto i
jednog hica u slavu malog habsburškog prijestolonasljednika. Za još sto ijednu
godinu habsburške vladavine. U kolovoškoj su se noći zvuci pušaka prolamali poput ljetne
grmljavine bez kiše.
»Živio princ Rudolf!« »Živjela carica Elizabeta!«
»Blagoslovio Bog caricu i princa!«
»Poslušaj ovo, mali moj Rudi.« Prasak hitaca bio je popraćen grlenim uzvicima svjetine
koja je stajala pred vratima palače. Od zvukova koji su dopirali kroz otvorene prozore zatresao se
Sisin krevet. Rudolf je zacvilio razdražen bukom koja ga je ometala u večernjem obroku te je
svojim šačicama ljutito zabubnjao po majčinim prsima. Sisi se, dok ga je dojila, morala nasmijati
sinovu temperamentu.
»Ovo tebi kliču, prinče moj. Tebe slave.« Sisi je poljubila djetetovo mekano, paperjasto
čelo uživajući u njegovu mirisu kože i ritmičnom sisanju ustašaca na nabrekloj dojci.
Ludovika je, poput stražara, sjedila kraj vrata sobe, pripravna upozoriti Sisi ugleda li
Sofiju. Ali te noći nadvojvotkinja nije došla. Slavila je i nazdravljala princu zajedno s Franjom,
savjetnicima i ostalim dvorjanima. Tu je pak proslavu Sisi rado izbjegla kako bi sa svojim
novorođenčetom mogla provesti neko vrijeme sama.
»Živjela carica Sisi!« Topli je povjetarac donio i taj poklik na što se Sisi nasmiješila
pomislivši kako je sada zovu nadimkom. Ljubav njezina naroda bila je pouzdana kao
i nastavljanje habsburške loze. Činilo se da je cijelo Carstvo odahnulo kad se rodio princ Rudolf.
I Sisi je mogla odahnuti.
Porođaj je bio dug i naporan pa se nije usprotivila kad joj je majka ponudila pričuvati
dijete kako bi ona mogla malo odspavati.
»Sisi, morate se odmarati. Vi ste svoje napravili. Lijepo spavajte, za Rudolfa će se brinuti
njegova baka.«
»Ne dajte ga Sofiji. Mama, obećajte mi.«
»Obećavam, Sisi moja. Neću ga puštati iz svojih ruku. Sada spavajte.«
»Mislim da hoću, da...« Sisi je zijevnula, utonula u jastuke i sklopila oči. Znala je da će
njezin sin biti tu kad se probudi. Znala je da će joj ponovno doći muž. I da će njezina majka biti
tu. A ta ju je spoznaja ispunila takvim blaženstvom da je čak ni prasak vatrometa i sve glasniji
povici gomile nisu mogli spriječiti da utone u dubok, okrjepljujući san.
Probudila se u blještavo jutro u posvemašnjoj tišini. Beč se nauživao veselja pa je sada
snom nadoknađivao slavljeničko pretjerivanje.
Rodila je sina. Zdravog, gladnog, ružičastog sina. Osjetila je kako je obuzima val sreće te
je zazvala majku da joj donese Rudolfa.
»Kako je?« upitala ju je primivši u naručje umotano dijete.
»Odlično. Snažan je, spavao je gotovo koliko i Vi, Sisi.« Ludovika je gledala u dijete kao
da se nikad neće nasititi tog prizora.
 Sisi je skinula gornji dio spavaćice kako bi na bolnim grudima mogla nahraniti sina.
»Naporno je to, roditi se. Nije li, mali moj Rudolfe?«
Franjo je izabrao ime, obiteljsko ime, i Sisi se s njim radosno složila. Mislila je kako će
car Rudolf Fiabsburg-Lothringen zvučati sjajno.
Netko je pokucao kroz vrata je provirila Franjina glava.
»Franjo!« Sisi je mahnula mužu da priđe. »Uđite!«
U sobu je ušao posramljeno, svojim je izgledom odavao cjelonoćno slavljenje. Ali kad je
vidio svoju ženu u krevetu kako doji sina, ponosno se nasmiješio. »Budni ste.«
»Jesmo, jutros smo se probudili vrlo gladni«, Sisi je zacvrkutala.
Ludovika se uhvatila posla u kutu sobe, slagala je i spremala Rudolfove prekrivače.
»Ovo je divan trenutak.« Franjo je podigao ruke i u zraku napravio pravokutnik, okvir za
sliku majke s djetetom na prsima. »Ne želim ga ničim poremetiti.«
»To je krasan obiteljski portret«, složila se Ludovika.
»Da, ali nedostaje nam tata. Dođite, Franjo«, pozove ga Sisi, trznuvši se na Rudolfovo
grickanje.
»Eliza, možete li vjerovati da je naš?« Franjo se priljubio uz suprugu u krevetu te zajedno
s njom zagledao u sinovo lišće.
»Samo naš«, Sisi će. »Mi smo ga napravili.«
»Ako ste umorni, možemo poslati dojilju da ga nahrani.«
»Ne«, uzvrati Sisi odlučnim glasom. »Želim dojiti svoga sina.«
»Ako je to ono što želite, rekao bih da ste to i zaslužili.«
Sisi se nasmiješi. »Jeste li sretni, Franjo?« Okrenula se prema njemu ponovno ju je
zanimalo što će njezin muž reći.
»Jesam, Eliza. A Vi?«
»Sretnija sam no što sam mislila da mogu biti.« Sisi se nasmiješila i uhvatila Ludovikin
pogled, a zatim svoj ponovno spustila na sina.
»Komu sliči?« Franjo nakrivi glavu.
»Teško je reći dok mu je kosa ovako tamna«, Sisi će. »Mislim da će posvijetliti u
kestenjastu, kao tatina.«
Franjo je sjao od sreće. »Imam za Vas nešto, Eliza. Poklon.«
»O?«
Franjo iz džepa izvadi kožnatu kutijicu i pruži je supruzi.
»Vi mi ga otvorite«, uzvrati ona držeći dijete. Franjo podigne poklopac kutijice i pokaže
ogrlicu od tri reda sjajnih bisera.
»Franjo!« Sisi je dahnula. Pogledala je u ogrlicu pa u muža.
»Sviđa li Vam se?«
»Sviđa li mi se? Prekrasna je!«
»To je ništa u usporedbi s onim što ste Vi podarili meni«, reče on gledajući u sina.
»Stavite miju«, Sisi se nagnula dok joj je muž pričvršćivao ogrlicu oko vrata.
Sjedili su tako u tišini, zagrljeni, a Rudolf je sisao. Naposljetku se mali princ, na izmaku
snaga, zadovoljno podrignuo i utonuo u san.
»Mogao bih ga gledati cijeli dan. Da barem ne moram ići.« Franjo je uzdahnuo.
»Onda nemojte.« Sisi je tiho prozborila kako ne bi probudila dijete.
»Moram. Car ne može dobiti tri dana odmora kao svi ostali. Pogotovo ne sada kad
Talijani žele izaći iz Carstva.«
»Jadni Franjo. Vi bez prestanka na ramenima nosite cijeli svijet.«
»Vidiš li što te čeka, mali Rudolfe?«
 Sisi se na to namrštila na pomisao da će njezino malo dijete, njezin sin, jednog dana biti
tražen i napadan kao što je sada njegov otac.
Franjo je najprije sina, a onda suprugu, poljubio u čelo. »Doviđenja, moje ljubavi.« Otišao
je ne rekavši kad bi se mogao vratiti.
Čim je izišao, Sisi je zažalila što ga nije pitala hoće li joj doći te noći. Već joj je
nedostajao.
U narednim se danima Sisi polako oporavljala.
Naposljetku se osjećala dovoljno snažnom za šetnju, odijevanje i odgovaranje na poštu,
počevši s onom koja je stigla iz Bavarske od članova njezine obitelji. Tjedan dana nakon poroda,
dok je sjedila u krevetu i odgovarala na pisma, u njezinu je sobu ušla majka. Rudolf je ležao
pokraj Sisi.
»Dobro jutro, mama«, Sisi je prošaptala ne želeći ga probuditi. »Dobila sam pismo iz
Bavarske. Upravo čitam Ludvigovo. Poslao je vlakić za Rudolfa.«
»Kako je on?« Ludovika se približila velikom krevetu i stala pokraj kćeri.
»Tko Ludvig ili Rudolf?«
»Pa, obojica. Ali mislila sam na svog unuka.« Ludovika zastane pa se nadnese nad
njegovo uspavano lice. Rudolf je u snu sisao, usnice su mu se ritmički pomicale. »Divan je, zar
ne?«
»Jest, divan je«, Sisi se složila.
Ludovika se spusti na krevet pokraj kćeri.
»Kako se osjećate?«
»Vrlo dobro, mama. Svakim sam danom sve snažnija.« Sisi je još jednom pogledala u
sina — privlačio ju je poput magneta. »Premda u jednom satu stignem odgovoriti na samo jedno
pismo. On mi krade svu pažnju. Na najbolji mogući način.« Nasmiješena i ispunjena ljubavlju,
Sisi se ponovno prihvatila pisama.
»A Vi, mama? Kako ste Vi?«
»Dobro. Dobro sam.« Ludovika je gladila nepostojeće nabore na svojoj širokoj suknji.
»Sisi, dušo, morala bih s Vama o nečemu razgovarati.«
»Da?« Sisi je spustila pero zamijetivši brigu u majčinu glasu.
»Vi i Rudolf ste zdravi, a čini mi se da ste zajedno s Franjom ponovno pronašli sreću.«
Ludovika zastane na što Sisi podigne pogled i uhvati majčin tužni izraz lica, trenutak prije no što
ga je pokušala prikriti smiješkom. »Mislim da je moj posjet završio. Vrijeme je da pođem.«
Sisino se cijelo tijelo stisnulo, kao stegnuta šaka. Ludovika je nastavila: »Ovdje sam već
nekoliko mjeseci. Mnogo duže nego što sam kanila. A iz Possenhofena mi stižu vijesti. Tamo me
trebaju. Pogotovo najmlađi. Ali i stariji. Helena još nije prihvatila prasca, a sad je već pola godine
starija. I Vaš otac. Znate da on nije uvijek... dobro.«
Ona sreća s kojom se Sisi bila probudila izvjetrila je poput ugrijane lokve na žarećem,
ljetnom suncu. Naravno da je razumjela kako obitelj u Bavarskoj treba Ludoviku. Majka je vodila
kućanstvo, a i vojvodstvo, ako ćemo pravo. Ali kako će Sisi bez nje? Kako će se vratiti na ono što
je bilo prije nego je Ludovika došla? Majka je ispravila sve pogrešno i u kćerin život unijela
smisao.
Sisi je znala odgovor: ona to nije u stanju. Postojalo je samo jedno rješenje. »Povedite me
sa sobom, mama.«
Ludovika ju je pogledala razrogačenih očiju. »Dajte, dijete, ne budite budalasti.«
»Otići ću u Possenhofen s Vama.«
Majka joj je govorila tihim i prijekim glasom kao daju je ono što joj je Sisi predložila
prestrašilo. Pogledala je preko ramena kako bi se uvjerila da su same u sobi, u strahu da bi ih tko
mogao čuti. »Elizabeta, Vaše je mjesto s djecom. I Vi to znate.«
»Povest ćemo Gizelu i Rudolfa«, Sisi je navaljivala.
Ludovika se u nevjerici nasmijala. »Dušo, uozbiljite se.«
»Ja jesam ozbiljna, majko«, uzvratila je Sisi mirna glasa.
»Elizabeta, ja ne mogu povesti caricu i njezinu djecu da ne kažem prijestolonasljednika
kao što ne mogu ponijeti kamenje habsburške palače. Ne bismo stigle ni do vrata, a rat bi već
započeo. To je suludo.«
»Ne mogu ovdje ostati, mama.« Sisi je odmahnula glavom. »Ne sama.«
Ludovikino se lice rastužilo. »Sisi.«
»Mama, molim Vas.«
»Dijete.«
Da, dijete, pomislila je Sisi. Nisam ništa više od prestravljenog djeteta. »Ne mogu bez
Vas, mama. Ne možete otići.«
»Sisi.« Ludovika je podigla ruku i pogledala Sisi u oči te nastavila mirnim, odlučnim
glasom. »Svi se mi nosimo sa svojim nedaćama. Ali Vi ste dio ove obitelji i imate pravo
ovdje biti. Sad kad ste dobili sina, stvari više neće biti tako crne kao što su bile prije no što sam
došla.«
»Bit će.« Sisi je počela drhtati premda je jutro bilo toplo. »Bit će još gore, mama. Bit će
po Sofijinu, ona će me kazniti zato što sam joj sve ove mjesece prkosila. Zar ne shvaćate?«
»Onda možete napraviti samo jedno, Elizabeta.« Ludovika je podigla obrve i strogo
pogledala kćer u oči. »Nemojte joj to dopustiti.«

Da su bile u otvorenom, objavljenom ratu, Sisi bi se bila mogla pripremiti i suočiti sa svojom
tetom raspolažući svim oružjem koje je imala, s odlučnošću da pobijedi. Ali bitke se nisu vodile
tako. Nisu se borile otvoreno, na svjetlu dana, već su se hrvale ne objavivši rat, udarale su potiho,
mekanim i svilenim udarcima, poput haljina koje su nosile. A Sofija je odnosila pobjedu prije no
što bi Sisi shvatila da su zamke postavljene.
Ovog se puta to dogodilo u tišini noći — dok je Sisi spavala. Nekoliko dana nakon
majčina odlaska Sisi se probudila mnogo kasnije nego inače. Sunce je već bilo visoko na
nebu, obasjavalo je sobu i pladanj s netaknutim doručkom. Bezvoljne su se ptice pred
podnevnom vrućinom bile povukle u gnijezda gdje više nisu pjevale. Sisi se činilo kako se
soba vrti oko nje, osjećala se omamljeno i zbunjeno. Prethodnih noći nakon što je Ludovika otišla
— Sisi nije uopće spavala. Bila je odveć uzrujana zbog majčina odlaska. A onda je te noći
njezino tijelo nadoknadilo one neprospavane i utonulo u duboki san bez snova.
Sisi je spavala dulje nego ikad, toliko joj je tijelo bilo iscrpljeno dojenjem i nesanicom.
Ali, kako je nije probudilo Rudolfovo plakanje? Ustala se iz kreveta i bosonoga nesigurno
krenula prema zipci. Činilo joj se da je bolesna, da joj se tijelo s nečim bori.
Prije no što je pogledala u zipku, morala se uhvatiti za njezin rub kako bi održala
ravnotežu. Zipka je bila prazna. Rudolf nije bio u svom krevetcu. Otrčala je do susjednog salona.
Nije bio ni tamo. Ni u njezinoj radnoj sobi, ni u blagovaonici. Sisi je vrisnula jezivim krikom na
stoje Marija bez daha dotrčala iz predsoblja.
»Marija, nema ga! Gdje mi je dijete? Nema Rudolfa!«
»Veličanstvo.« Marija je zurila u Sisi.
»Marija, gdje je Rudi? Nije tu. Netko ga je uzeo.«
Marija ju je, zabrinuta lica, upitala: »Carice, zar se ne sjećate?«
 »Čega?«
»Princ Rudolf je jutros plakao no Vi ste bili odveć umorni da biste se ustali. Sofija je
došla po dijete kako biste Vi mogli nastaviti spavati.«
To se zasigurno nije dogodilo, Sisi se uvijek budila čim bi dijete počelo plakati. Ona ga
nikad ne bi povjerila Sofiji u ruke. Sisi je sklopila vjeđe, bijesna na svoju pomoćnicu. »Marija,
što Vi to govorite?«
»Bilo je oko šest ujutro. Došla sam u Vašu sobu jer sam čula kao princ plače. Pokušala
sam Vas probuditi no činili ste se strašno umornima. Onda je došla nadvojvotkinja i ponudila
Vam da će odvesti princa kako biste Vi mogli nastaviti spavati. Ja sam joj rekla da ne bi trebala
dok prvo ne pita Vas. Bila sam iznenađena kad ste se složili, ali, da, pristali ste.«
»Ja sam pristala?« Sisi se držala za rub zipke, sada joj se još više ljuljalo. »Ja sam pristala
da Sofija uzme moje dijete?
Jeste li to vidjeli svojim očima, Marija?«
»Jesam, Veličanstvo. Kao što rekoh, bila sam iznenađena, ali Vi ste to željeli.«
»Što sam rekla?« Sisi je prislonila dlan na sljepoočnicu gdje ju je počela boljeti glava.
Vrtjelo joj se.
»Jeste li dobro, Veličanstvo? Izgledate bolesno.«
»Dobro sam, Marija, samo me podsjetite što sam rekla Sofiji.« »Niste rekli ništa.
Nadvojvotkinja je prišla krevetu i šapnula da je Rudolf budan i da će ga ona uzeti. Vi ste
samo kimnuli i nastavili spavati. Nikad Vas nisam vidjela u tako duboku snu, carice.«
Sisi je iz ormara izvukla najjednostavniju haljinu. Nije doručkovala niti je sačekala daju
Agata počešlja. Otrčala je do svekrvinih odaja izbjegavajući poglede zapanjenih i znatiželjnih
dvorjana.
»Neka nam je princ zdrav, carice Elizabeta!« Češki plemić okrugla lica kojeg se Sisi
nejasno sjećala zastao je kako bi s njom razgovarao.
»Hvala«, uzvratila je Sisi i požurila niz hodnik. Njezini su je stražari nastojali pratiti. A
iza njih, grabila je grofica Esterhazy ne bi li ih stigla. Sisi nije marila. Neka me prati, pomislila je.
Neka cijela palača vidi kako ću vratiti sina.
Zastala je zadihana. Pred Sofijinim je vratima dotad bila samo jednom. »Pustite me
unutra.«
»Nadvojvotkinja je izišla.« Stražar je stajao ispred vječno zatvorenih Sofijinih vrata.
»Gdje su?« Sisi je zahtijevala bez daha. Osjetila je kako joj srce ubrzava, kako joj krv
nadire u žile u vratu s instinktivnim nagonom za borbu. »Gdje su mi djeca?«
»Nadvojvotkinja je povela carska Visočanstva, princezu Gizelu i princa Rudolfa, u vožnju
kočijom.«
Sisi udari nogom o pod, a onda se sjeti kako se pred očima dvorjana ponaša upravo onako
kako im je Sofija o njoj šaputala govoreći kako je njezina snaha premlada, nezrela i odveć labilna
da bi se mogla brinuti za princa i princezu.
»Recite Sofiji... nadvojvotkinji... recite joj čim se vrati daju tražim. Zapravo, recite joj da
joj naređujem da dođe u moje odaje s mojim sinom i kćeri. Jeste li razumjeli?« Sisi je
prema stražaru podigla prijeteći prst.
»Prenijet ću poruku nadvojvotkinji, carice Elizabeta.« A hoće li Vas Sofija poslušati ili
ne, to je već nešto drugo, htio je reći. I Sisi i stražar su znali kako nije izgledno da hoće.
I Franjo je bio nedostupan, njegovi su joj stražari pred ulazom u njegove odaje prepriječili
put. »Naredbe, carice. Danas nema posjeta ni zamolbi.«
»Ja sam mu supruga, nisam nekakav dosadni dvorjanin sa zamolbom. Pustite me unutra!«
»Na sastanku su s talijanskim poslanikom, carice. Napomenuli su kako je situacija
kritična. Nema ometanja, to su careve naredbe.«
Sisi se stisnute vilice ljutito vratila u svoje odaje gdje je mužu napisala jetko pismo. Opet
je bila u znanim vodama. Sama i nemoćna da vrati svoju djecu. Mogla je samo čekati.
***
Gradom se proširila groznica nedugo nakon što je Franjo hitno otišao u Italiju ne bi li još
jednom pokušao spriječiti Talijane da proglase nezavisnost. Je li njezin očaj samo utro put za
groznicu, Sisi nije mogla znati. No bilo je dovoljno razloga za očajanje: Franjo je iz Beča otišao
na brzinu, ovlaš ju je pozdravio, nije odgovorio kad bi se mogao vratiti. Otišla joj je i majka, a,
najgore od svega, njezina su djeca od nje bila ponovno udaljena.
Nakon tih udaraca uslijedila je bolest. Sisino je tijelo bilo nemoćno pred groznicom, kao
što je ona sama bila nemoćna u toj očajnoj situaciji. Premda joj je naposljetku vrućica popustila,
kašalj se zadržao bolan kašalj usred ljetne sparine.
Majčine su joj riječi odzvanjale u ušima, njezino upozorenje i životna poduka: ne dajte da
Sofija pobijedi. Nemojte odustati. Borite se za svoju obitelj.
Sisi je nakanila vratiti djecu k sebi, no znala je da u tome ne može uspjeti sve dok liječnik
Seeburger bude tvrdio da je bolesna. Zato je slušala liječnikove upute poput ponizna bolesnika.
Ljetne su dane smijenili jesenski, kraći i hladniji, donoseći sa sobom prijetnju studene zime. Sisi
se, prema liječnikovoj preporuci, znojila u krevetu pod hrpom pokrivača, pod slojevima svile,
vune i kašmira. Jela je juhu, tanjur za tanjurom, i pila vreli čaj, tako vreo da bi joj trenutačno
rastalio začepljena pluća. No kašalj nije prestajao. Toliko je odmarala da se više nije mogla
prisiljavati na san, no ipak se, svaki put kad bi liječnik Seeburger ušao u sobu, pretvarala da
spava.
»Što još mogu napraviti?« Vani je bilo sivo, počela je zima. Sisi su pluća gorjela od
uporna kašlja.
»Ništa, carice. Napravili ste sve što sam Vam savjetovao. Žao mi je što moram reći da
kašalj ne prestaje.« Liječnik je Seeburger prislonio prste na bradu ne pokušavajući
sakriti zbunjenost. Bio je u svojoj dnevnoj posjeti. »Disanje Vam je i dalje otežano pa ne mogu
zaključiti da su Vam pluća čista.«
»Ali prošlo je već nekoliko mjeseci«, pobunila se Sisi. Nekoliko mjeseci u životima
dojenčeta i malog djeteta za nju su značili vječnost koje je sve važne trenutke ona propustila?
Dani su postajali kraći, a njezino stanje sve lošije. Ne samo da kašalj nije prestajao, već se
pojavio još jedan zabrinjavajući simptom. Sisi je u užasu promatrala kako sa svakim danom
njezini ručni zglobovi i koljena natiču, kako pulsiraju kao prezrelo voće. Njezino tijelo više nije
bilo njezino — nekoć vitko i slavljeno, sada se pred njezinim prestravljenim očima mijenjalo i
pretvaralo u nešto drugo.
»Carice, moram priznati da ni ja ne znam što je.« Liječnik je pritiskao i opipavao natekla
zglobove i koljena. Ništa se nije moglo učiniti. Smanjenje unosa tekućina nije ublažilo naricanje.
Ono stoje liječnik nalagao, Sisi je samo uzrokovalo strahovit bol. Zglobovi su joj i dalje bujali,
poput prezrelih boba grožđa koje samo što nisu prsnule.
»Morate nešto napraviti! Ovakva mogu ići u cirkus...« Sisi je plakala izbjegavajući
liječnikov pogled. Izbjegavala je i vidjeti sebe onako izobličenu u zrcalu. »Ne mogu izaći
vani. Ne mogu izaći pred cara.«
»Ako bi Vaše Veličanstvo dopustilo, doveo bih specijalistu za pluća. Već sam surađivao s
liječnikom Škodom i vjerujem da će on možda imati više sreće pri postavljanju dijagnoze
i određivanju liječenja.«
»Što god Vi savjetuje, doktore«, uzvratila je Sisi grozničava glasa. »Samo me ozdravite.
Moram vratiti djecu.«
 Liječnik je Skoda bio suzdržan čovjek, stroži čak i od liječnika Seeburgera, pa je odmah
prionuo na posao slušao je Sisina pluća i opipavao natečene zglobove.
Nakon pregleda, liječnik se udaljio od kreveta kako bi iznio svoja zapažanja, a Sisi se
napravila da je utonula u miran san. Nakon nekoliko minuta, začula je tiho šaputanje jedva čujan
razgovor dvojice zabrinutih liječnika.
»Uistinu rijetko stanje.« Sisi je čula liječnika Seeburgera kako ponavlja svoju već poznatu
rečenicu. »Što bi to moglo biti?«
Liječnik je Skoda odgovorio tako tiho da ga Sisi nije mogla čuti, ali je zato iznenađeni
odgovor liječnika Seeburgera bio dovoljno glasan. Sisi je osjetila kako joj srce ubrzava,
no prisilila se držati oči zatvorenima.
»Ali kako je to mogla dobiti?« Seeburger je od preneraženosti zaboravio na jačinu glasa, a
Sisi je to dobro došlo.
»Pa od njega, naravno«, Skoda je mirno odgovorio. Od koga njega! Sisi se pitala. Od
Rudolfa? Možda je to bila nekakva posljedica porođaja? Liječnik je Seeburger u tu
pretpostavku posumnjao, što god ona značila. »Ali, doktore Skoda, neoprezno je takvo što
pretpostaviti, vjerujem da me razumijete. Jer to bi značilo da je i car zaražen...«
Ponovno, odgovor liječnika Škode nije bio dovoljno glasan da bi ga Sisi mogla čuti.
Možda ga nije ni izgovorio — možda je samo kimnuo ili pogledao svog kolegu možda su se
dva liječnika sporazumjela porukom koju su samo oni mogli razumjeti.
»Ali zašto onda on nema simptome?«
»Njegovo je tijelo snažnije od njezina — vjerojatno još odolijeva. Ali carica? Ona je u
četiri godine rodila troje djece. Slaba je, iscrpljena. Njezino psihičko stanje, kako ste mi rekli,
nije uvijek... znala je biti izrazito sjetna i tjeskobna. Oskudno se hrani, tek joj je nikakav. Osim
što ima problema s plućima, vjerujem da je i slabokrvna. Naravno da je ranije podlegla
simptomima.«
Sisi se sada s teškom mukom pretvarala da spava. Htjela je skočiti iz kreveta, zahtijevati
da joj kažu o čemu razgovaraju kakva ju je to boleština morila?
»Nasreću, ako se pravilno liječi, bolest nije opasna po život. Neće biti dugoročnih
posljedica za caričino zdravlje«, dodao je liječnik.
»Ali, kako ćemo ju liječiti, Skoda?«
»Preporučio bih da carica otputuje, nekamo na jug gdje je zrak topao. Ovu zimu svakako
ne bi trebala ostati u Beču. Savjetovao bih boravak uz more. Bude li se liječila i odmarala,
možemo se nadati kako će se Njezino Veličanstvo u potpunosti oporaviti.«
Ne dolazi u obzir da odem s dvora bez djece, mislila je Sisi, pripravna suprotstaviti se
liječniku.
»Ali što ako car ne bude želio da ona ode?« Činilo se da je Seeburgeru nelagodno
razgovarati o nastalu stanju. »Kraljevsko je Visočanstvo vrlo privrženo carici.«
»Treba učiniti ono što je najbolje za Njezino Visočanstvo«, uzvrati Skoda, zajedljivim
glasom. »On je, na kraju krajeva, uzrok njezine bolesti.«
»Ššš! Dajte, Skoda, pripazite malo. Ne možete tako govoriti u palači. Netko uvijek sluša.«
Da samo zna, mislila je Sisi dok joj je krv bubnjala u ušima.
Dva su liječnika stajala u tišini — Sisi je znala kako je promatraju, utonulu u miran san.
Jadna carica, zacijelo su mislili, sažalijevajući je zbog bolesti. Ali koja je to bolest? Sisi se pitala.
Hoće li se i Franjo razboljeti? I kako ju je on dobio? Sljedeće je pitanje liječnika Škode zbunilo
Sisi. »Ali tko?« upitao je, jedva čujnim šaptom. »Tko bi to mogao biti?«
Sisi nije znala što to znači. No čula je odgovor. Čula ga je jasno i glasno, kao da joj ga je
liječnik Seeburger doviknuo. Kad ga je čula, odmah je sve razumjela. Morala je otvoriti oči.
 »Mogla bi biti bilo koja.« Seeburger je uzdahnuo i nastavio tihim glasom. »Ali... obično
grof Grimne prethodno provjeri njihovu higijenu i zdravlje. Ipak, ima jedna. Ona glumica, frau
Roll, jeste li čuli za nju?«
»Da«, Skoda će. »Nastavite.«
»Ne volim se oslanjati na govorkanja i rekla-kazala u palači. Ali bilo bi glupo zatvarati
uši i pretvarati se da nismo čuli... kako ona ima istu bolest.«
Više nije bilo nejasnoća. Tek, zadnji je simptom na popisu Sisinih boljki bila strahovita
bol u srcu.

»Kako ste mi to mogli prešutjeti?« Sisi je bijesno zurila u Mariju, svoju najdražu dvorsku damu,
svoju najodaniju prijateljicu u koju je imala najviše povjerenja. »Očekivala bih da će mi grofica
Esterhazy takvo što zatajiti. I Paula i Karolina premda one malokad mogu držati jezik za zubima.
Ali Vi, Marija? Otkad za to znate?«
Marija je čeznutljivo gledala u vrata spavaonice, kao što uhvaćena životinja gleda u vrata
kaveza. »Veličanstvo, nisam sigurna da znam o čemu govorite.«
»Marija, da se niste usudili. Vidjela sam kako ga je gledala na novogodišnjoj večeri i
znam da su svi znali, osim mene. Kad je to počelo?«
Marija ju je pogledala i udahnula kao da će zaplakati. Nevoljko, ona reče: »Prvi sam put
čula govorkanja u vrijeme kad ste se vratili iz Budimpešte. Prošlog ljeta. Vi ste tugovali za
princezom Sofi..« Ali Marija nije završila rečenicu. Na oči su joj navrle suze te je pokrila lice
rukama.
»Nemojte trošiti suze, Marija, nemate nikakvo pravo smatrati se žrtvom.« Sisin je glas bio
hladan. »Ona je, koliko čujem, samo zadnja u nizu. Liječnik je rekao da je bilo i drugih. O,
Marija, zašto mi niste rekli?«
»Užasno mi je žao, carice.« Marija je plakala za krive na lica.
»Koja sam ja budala.« Sisi je rukom udarila o stol i počela koračati po sobi. »Pa naravno,
sad sve ima smisla. Izbjegavao je doći u moju spavaću sobu. Čak i kad sam ga pozivala, on je
odbijao. Mislila sam da ga resi strpljenje i samosvladavanje jednog svećenika. Ali ne, on si je za
ljubavnicu uzeo crvenokosu glumicu!«
Sisi je bjesnila, žuljao ju je korzet dok su joj se prsa nadimala. »Taj mi je čovjek obećao
biti vjeran, obećao mi je dolaziti svake noći u krevet.« Sisi nije mogla plakati, bila je odveć ljuta
za suze. »I Vi, Marija, i Vi ste me izdali. I Agata. Nemojte mi, molim Vas, govoriti kako niste
znali. Ovaj dvor živi od glasina, svi ste morali znati još prve noći kad se to dogodilo.«
»Veličanstvo, molim Vas, pokušajte razumjeti. Vi ste bili bolesni. Bili ste tako bolesni da
sam se bojala za vaš život. Onda ste ostali trudni. Onda ste rodili dijete i bili ste tako sretni. Kad
sam Vam mogla reći? Nisam Vam mogla slomiti srce nakon svega kroza što ste prošli.«
»Nemojte misliti da je car tako sposoban, Marija. Slomiti mi srce?« Sisi se divlje i bijesno
nasmijala. »Prekasno je za to. To se već dogodilo tisuću puta. Postupno, razumijete?
Komadić srca tamo, komadić ovamo, lomili su ga, gnječili i probadali, i sad je potrošeno,
uništeno. Ne, ne možete slomiti nešto što se više ne može popraviti.«
Sisi je bilo dovoljno vidjeti Marijin pogled njezin strah i sažalijevanje da pobjesni.
Prisilila se nastaviti govoriti kako ne bi počela vrištati.
»Znam da se Franjo udaljio od mene, emocionalno. U stvari, on nikad i nije bio samo
moj. Uvijek sam ga dijelila — s njegovom majkom, sa carstvom, s Grimneom«, Sisi će,
s gađenjem u glasu. »Uvijek. Od dana kad smo se vjenčali.«
Sisi se ogorčeno, neveselo nasmije, znajući da zvuči kao luđakinja. »Kakve onda ima
razlike ako im da je i svoje tijelo?«
Sjedile su u tišini dok je Sisi u mislima prebirala sve one noći kad je Franjo odbio doći u
spavaonicu. Uvijek se na nešto pozivao: na Talijane, na Mađare, na ministre. O svemu joj je
govorio osim o svojim ljubavnicama. A sada je sjedila tu, izobličena tijela i smrznuta, skvrčena
srca.
Naposljetku, Marija prozbori: »Vaše Veličanstvo, što ćete učiniti?«
Sisi ispravi leđa dok je rukama čvrsto masirala bolna koljena. »Napravit ću onako kako
mi je rekao liječnik. Otići ću izvan zemlje. Franjo je otišao. Napustio me je. Zašto ne bih i ja
napravila isto?«
TREĆI DIO
 XIII
Iz sobe je izašla žurnim korakom i domalo ostala bez daha. Ali nije umorna. Osjeća se živom i
čilom, kao što se nije osjećala godinama.
Zna koja su vrata njegova; sluškinja je srećom bila pažljiva pa ju nije pitala zašto joj to treba.
Iskrala se kroz stražnja vrata i nezamijećeno nastavila mračnim hodnikom. »Carici ne priliči
trčkarati hodnicima bez pratnje.« Kad bi samo znala, pomisli Sisi.
Tiho zakuca na vrata. Osvrne se preko ramena ne bi li provjerila je li stražar u hodniku. No posve
je sama.
A tada se na vratima pojavi on, s njegovim se licem u hodnik probija trak svjetlosti svijeća. On ju
gleda, raskopčane košulje, raščupane kose. Lice mu odaje iznenađenje. S druge strane vrata nije
očekivao nju. »Sisi?«
»Smijem li ući?« Premda ga pita, ona ne čeka odgovor. Gurne vrata i prođe pokraj njega.
»Znate li koliko je sati?« Dah mu miriše na vino, soba je u neredu. Očigledno je pisao, ili radio,
ili koračao. Nešto što njezin nemirni um može razumjeti. »Ponoć je odavno prošla, nije li?«
Sisi slegne ramenima, ne udostoji se odgovoriti.
»Je li ovo pametno?« On pogleda u vrata i zatvori ih. Sada su njih dvoje sami.
Sisi mu prilazi, u svom dahu osjeća lupanje srca. On joj se čini divljim, ljepšim no što gaje ikad
vidjela. Je li pametno? pitao ju je. Ne, nipošto nije pametno.
 13
Ljetna rezidencija Schdnbrunn, Beč kolovoz 1862.

Nisu li divni? Pogledajte kako su malecki.« Sisi je pljesnula dlanovima te mahnula

glavom Mariji da joj priđe bliže. Sjedila je na zlatnom poslijepodnevnom suncu koje je dopiralo
kroz visoke prozore njezine spavaonice u palači.
»Marija, donesite mi ih. Dajte da ih dotaknem.«
»Molim Vas, Vaše Visočanstvo, mirujte.«
»Oprostite, Franziska.« Sisi se primirila kako bi joj njezina frizerka, Franziska Feifalik,
mogla bolje uhvatiti gustu kosu. Dok joj je ona vještim prstima u kovrče uplitala niske
bisera, Sisi je osjetila miris svoje kose, svježe oprane u ružinoj vodici i bademovom ulju.
»Marija, smjesta ih donesite.«
Grofica ju je poslušala, prestala je raspremari odjeću i s dva nova korzeta krenula prema
carici.
»Upravo su stigli iz Pariza, carice.« Marija spusti jedan korzet u Sisine ispružene ruke.
»Ovo je nova moda«, reče Sisi prelazeći po glatkoj površini korzeta. Onda podigne obrve
i pogleda u svoju pomoćnicu. »Što mislite? Mogu li se utegnuti na manje od četrdeset i
pet centimetara?«
Marija se nije trudila sakriti svoj izraz lica, namrštila je čelo i usnice iskrivila prema dolje.
»Znam, znam, Vi ovo ne odobravate, Marija. Ali ne smijete se tako mrštiti, dobit ćete
bore.« Sisi uzdahne. Potom nakrivi glavu kako bi se obratila frizerki: »Franziska, je li se
Vama, kao i Mariji, ne sviđa moja upregnutost?«
»Ja samo želim da Vaše Visočanstvo bude sretno, carice Elizabeta«, uzvrati Franziska s
jakim poljskim naglaskom. Franziska je, kao i Marija, i carica, bila strankinja u Austriji. Za Sisi
je to sada značilo prednost, čak i nužnost.
Ali Mariji se nije svidio frizerkin odgovor. »Sjećam se kako ste se gnušali korzeta koji
Vas gotovo nisu ni stezali. Nisam sigurna da je utegnutost na četrdeset i pet centimetara ili više
zdravo za majku troje djece.«
»Dvoje«, odsječe Sisi.
»Da, ali htjela sam reći kako ste rodili...«
»Da, rodila sam troje. Od kojih je jedno mrtvo. A ostalo dvoje nisu sa mnom. Tako da ne
vidim kakve sad veze ima majčinstvo s tim, Marija.« Sisi je zažalila što je bila tako osorna čim je
vidjela Marijin bolan izraz lica. Uzdahnula je i ponovno se zagledala u svoj odraz u zrcalu.
Naposljetku, Franziska prekine tišinu. »Mislim da Vaše Veličanstvo ima pravo na malo
zabave.«
Sisi je u zrcalu opazila Marijino mrštenje. Groficu je brinulo toliko toga: Sisino
inzistiranje na dijeti, njezina opsjednutost odjećom i uljepšavanjem, kao i
potpuna nezainteresiranost za dvorski život. Sisin je početak prijateljstva s tom novom frizerkom
ženom koja je stekla ime praveći frizure glumicama u kazalištu bio još jedan razlog za brigu.
»Vratite ga na krevet, Marija. Odjenut ću ga za večeru.« Sisi joj preda korzet i okrene
glavu kako bi pogledala kroz prozor.
Uto odjednom ugleda tamnokosa dječačića privukao joj je pozornost dok je skakutao u
dvorištu. Na glavi je imao kapu, na sebi bermude i lagan ljetni kaputić. Udaljavao se od palače
trčeći za malim, bijelim psom, onom groznom životinjicom Sisine svekrve. Sisi je srce na
trenutak stalo. »Rudi?« Približila se prozoru i prstima dotaknula toplo staklo.
 Ali, dječak je nestao, zamakao je iza grmlja i više ga nije vidjela. Sada joj se srce uzlupalo
u grudima.
»Veličanstvo, molim Vas, mirno držite glavu.« Franziska je svojim snažnim rukama u
rukavicama uhvatila Sisi za tjeme i povukla je natrag prema stolcu.
»Oprostite«, Sisi će odsutno. Mislima više nije bila u toj sobi, zabavljena korzetima,
pranjem kose i izborom haljine za večeru. Zar su se Franjo i djeca već vratili u palaču?
»Marija?« Sisi se promeškolji u naslonjaču, zanemarivši Franziskin glasni uzdah. »Kad bi
se car trebao vratiti?« Mađarska plemkinja na trenutak prestane raspremati odjeću i spusti jednu
Sisinu večernju haljinu na krevet. Iz džepa izvadi malen sat. »Svakog časa, mislim«, odgovorila
je grofica. Sisi je stisnula ruke u šake, odjednom više nije mogla sjediti.
Franziska napomene uzvrpoljenoj carici: »Još malo pa smo gotove. Trebam ih samo
pričvrstiti. Već sam Vam rekla da ovo ne bi toliko trajalo kad biste mi dopustili da Vas ošišam
koji centimetar.«
Sisi o tome nije morala razmišljati. »Ne.«
Frizerka je isplela debele pletenice koje su padale niz cijela Sisina leđa, čak i ispod struka.
Za tu im je frizuru trebalo pola dana. Procedura je bila uvijek ista: svakih četrnaest dana Sisi je
prala kosu u tinkturi koju je sama bila smućkala. Ona se sastojala od bademova ulja, rakije,
ružine vodice, konjaka i svježeg žumanjka, a bila je smišljena kako bi Sisinim blistavim, smeđim
kovrčama podarila još izrazitiji sjaj. Nakon toga, kosu je trebala osušiti za što joj je, s obzirom na
duljinu i gustoću, trebalo nekoliko sati, čak i za toplih ljetnih dana kao što je bilo tada. Potom bi
joj Franziska, frizerka koju su prije no što je počela raditi za caricu, tražile sve bečke plemkinje,
isplela mnoštvo bogatih pletenica te bi ih oko Sisine glave omotala poput krune. Na kraju bi joj
frizuru ukrasila draguljima, cvijećem i perjem. Kosu bi straga učvrstila tako da se spušta niz leđa,
ali da se ne može rasplesti. Sisi bi gotovu frizuru provjerila i ako bi koja vlas stršala ili klizila,
frizerka bi dobila blag, ali i neumitan, ukor.
»Što vam se čini?« Sisi bi zatim upitala proučavajući se u zrcalu u pozlaćenom okviru,
promatrajući se iz svih kutova.
Frizerka bi se uvijek nasmiješila i odgovorila isto: »Mislim, gospo, da ste svoj naziv
zaslužili: najljepša žena na svijetu.«
Franziska bi se zatim udaljila i makla iz vidnog polja kako bi očistila češljeve. Ona je
davno naučila da Sisi ne voli vidjeti otpale vlasi i da ju od toga zna obuzeti panika. Kao da
će, izgubi li vlas ili dvije, izgubiti i svoju ljepotu.
Cijeli je proces trajao satima. U dane kad je carica prala kosu, njezine su pomoćnice znale
da će preskočiti ručak i da će, ne bude li tako, ostatak dana biti neraspoložena.
Obično je Sisi u tom procesu uživala, radovala se dobro poznatom ritualu. Dok bi joj
Franziska masirala tjeme i plela debele pletenice, Sisi bi Mariji diktirala pisma ili
nadgledala uređivanje sobe, slaganje pomada, losiona i odjeće ili bi pak naručivala nove tonike,
parfeme i haljine.
Ali tog je poslijepodneva Sisi uhvatio nemir. Povratak u Beč njoj je donio osjećaj
nelagode, čak i strepnje. Pogotovo sada kad je znala da su se Franjo i djeca vratili u Schonbrunn.
Franjo nije bio u ljetnoj palači kad se Sisi vratila. Očekivala je — čak se za to bila
pripremila da će ga vidjeti nakon dugog puta iz Possenhofena. No kad je stigla,
umorna, tjeskobna i na rubu suza, primio ju je herr Lobkowitz.
Pomoćnik je svoju gospodaricu dočekao pogrbljeniji i s manje kose te ju je obavijestio da
se car, zajedno s djecom i majkom nadvojvotkinjom, još nije vratio iz ljetnog odmarališta u Bad
Ischlu. Je li neka od dvorskih dama provela ljeto u Kaiservilli? upitala je Sisi. Pomoćnik je
oborio ogled i promrmljao: Da, posve je moguće da je nekoliko plemkinja otputovalo s carskom
pratnjom u planine. Sisi je takvo što i pretpostavljala.
Nekoliko je dana poslije, do tada uspavana i prazna palača, oživjela pripremama za carev
povratak. I upravo je zbog toga Sisi kanila većinu dana provesti u kupanju i uljepšavanju. Te su je
večeri očekivali u carevim odajama, tako su joj rekli, gdje će se sastati s mužem prije no što
mu se pridruži na privatnoj večeri. Moram zasjati, bila je rekla Franziski. No nije se nadala da će
joj se Franjo vratiti niti da će se njihov brak i njih dvoje vratiti na staro. Tu je djetinjastu nadu
bila zatrla još onda kad ju je Franjo napustio zbog pregovora s Italijom, kad je djecu ostavio
svojoj majci, a njoj samo bolest svoje ljubavnice.
Pa ipak, Sisi je prije sastanka s Franjom osjećala stanovitu tremu. Nije da je svakog dana s
njim odlazila na večeru nakon dugog vremena razdvojenosti. Željela je da ju doživi kao
gospodaricu svoje sudbine, kao snažnu, poželjnu ženu. Zašto joj je još uvijek trebalo Franjino
odobravanje? Franjina pažnja? Nije znala zašto, ali joj je trebala.
Možda je željela da on spozna kako je pogriješio kad je otišao od nje. Možda je željela
mučiti svog muža, izazivati ga poput žuđene stvari koju više nije mogao imati. Da, priznala je,
htjela ga je uzbuditi, a onda odbaciti. Željela ga je povrijediti. No čak i kad bi u tome uspjela, ne
bi mogla nadoknaditi onu bol i godine odbačenosti koje je podnijela.
Ali potreslo ju je kad je vidjela Rudija. Pomelo je svu onu jutrošnju smirenu nakanu kao
što teretni vlak raznese zrnje uskovitlano vjetrom. Rudi sada ima četiri godine, znala je. Posve je
drukčiji nego kakav je bio kad ga je zadnji put vidjela. Onaj mališa u dvorištu više nije malo
dijete, već dječak on trči, smije se, igra se lovice. Hoće li prepoznati svoju mamu? Sisi se činilo
da bi se mogla onesvijestiti — upravo je htjela reći Franziski da joj treba odmor kad se
na vratima pojavio herr Lobkowitz.
»Carice, dobro jutro!« Podne je bilo davno prošlo, no Sisi je znala kako joj pomoćnik iz
pristojnosti naziva jutro u želji da ona ne pomisli kako ju osuđuje zato što još nije
službeno odjevena. »Mogu li Vas zamoliti za malo vremena, Vaše Veličanstvo?«
Sisi je trepnula i uhvatila se za naslon stolca.
»Jeste li dobro?« Herr Lobkowitz je nesigurno zakoračio prema carici, no onda je zastao
sjetivši se protokola. Nije bio pozvan da priđe.
»Dobro sam.« Sisi je polako, duboko udahnula. »Uđite, uđite. Imate li novosti o caru?«
»Imam, Visosti. Zapravo, o nekoliko sam stvari želio razgovarati s Vašim carskim
Visočanstvom prije no što se večeras sastanete s Njegovim carskim Visočanstvom. Bit
ću kratak.«
»Da, recite?« uzvratila je Sisi i dalje misleći na Rudija premda se trudila usredotočiti. A
Gizela? Nju još nije vidjela. Kako li ona sada izgleda? Posve sigurno više nije djetešce već prava
djevojčica. Djevojčica koja neće prepoznati svoju majku.
»Mogu ja doći i kasnije, u neko prikladnije vrijeme, carice?«
»Nema prikladnijeg vremena. Uđite.«
»Možda bi se Vaše Veličanstvo željelo osvježiti«, ubaci se Marija. Uvijek brižna, uvijek s
majčinskim savjetima za Sisi. »Hoću li naručiti juhu iz kuhinje?«
»Ne«, odgovori joj Sisi te se okrene prema svom pomoćniku. »Recite mi novosti.«
»Kako Vi kažete, Veličanstvo.« Herr Lobkowitz natakne monokl na hrbat nosa i pogleda
u papire. »Kao što znate, poslijepodne se carski dvor vratio iz ljetnog odmarališta.«
»Mislim da sam vidjela Rudija vani«, Sisi će.
»O?« Pomoćnik je pogledao kamo i Sisi, prema prozoru. »Princ je bio dolje?«
»Da, igrao se s psom.«
Herr Lobkowitz prijeđe preko sobe kako bi promotrio uređene vrtove — bili su zeleni,
prostrani, obasjani popodnevnim svjetlom. »Princa sada ne vidim. Ali, pobrinut ću se da
guvernante ne zanemaruju svoje dužnosti.«
»Da. Nego, pređimo na posao, herr Lobkowitz?« »Naravno.« Pomoćnik je namjestio
monokl i ponovno provjerio zabilješke. »Kao što znate, car je dogovorio privatnu večeru
u svojim odajama. Na jelovniku, koji mi je poslao tajnik Njegova Veličanstva, bit će...«
»Kad mogu vidjeti djecu?«
Herr Lobkowitz je podignuo pogled i zamucao. »O tome nisam izvješten. Možda bi Vaše
Veličanstvo željelo o tome večeras razgovarati s carem?«
»U redu«, Sisi je kimnula. Osjetila je kako joj Franziska pričvršćuje debele pletenice na
zatiljak glava joj se već činila teškom od vijenca kose.
Herr Lobkowitz nastavi: »Mislio sam da bi bilo mudro upozoriti Vaše Veličanstvo kako
car ovog ljeta nije imao velikog uspjeha u vanjskoj politici.«
»Znam.«
»Znate da je kraljevina Italija službeno proglasila nezavisnost od Njegova Veličanstva,
30
cara.«
»Da, znam to«, Sisi će. Franjo je u Italiji bio poražen. Gadno poražen. Iz onog što je čitala
tog ljeta u Possenhofenu, doznala je kako je Franjin ugled u Carstvu a i njezin, premda je za to
nije bilo briga opao kao nikada do tada. »Što još, herr Lobkowitz?«
Pomoćnik se ponovno uzvrpoljio s monoklom.
Sisi uzdahne. »No dobro, što je, herr Lobkowitz?« Ona se pomakne na stolcu i stane
namještati nabore na svojoj širokoj suknji.
»Vaše Veličanstvo po svoj prilici ne sumnja«, pomoćnik zastane, »da su se vijesti o
Vašem povratku brzo proširile dvorom.«
»Naravno. Na ovom se dvoru vijesti šire brže od groznice.« Sisi se ogorčeno podsmjehne.
»Odbačena, prezrena kraljica vratila se svom otuđenom mužu i njegovim ljubavnicama te djeci
koja su je nesumnjivo zaboravila.«
»Ni govora, Vaše Veličanstvo, kako ste se to neveselo našalili?« Herr Lobkowitz se
pokušao srdačno nasmijati. »Svi su sretni što ste se vratili, naravno.«
Sisi je nakrivila glavu. »Da, uvjerena sam da je tako.«
»Molim Vas, carice, mirujte«, ubacila se Franziska.
»Oprostite.« »Uistinu smo svi sretni... presretni... što ste se vratili«, nastavio je herr
Lobkowitz rumenih obraza. »Najponiznije Vas molim da mi vjerujete.«
»Vjerujem da ste Vi sretni što sam se vratila, herr Lobkowitz.«
»Da, jesam. Pogotovo kad ste tako dugo izbivali.«
»Lijepo je od Vas što to kažete, no mislim da mi imate nešto važnije reći.«
»Da.« Pomoćnik se nagnuo i utišao glas. »Savjetovao bih, s obzirom na to koliko dugo ste
izbivali od svoje obitelji... i svojih službenih dužnosti... da bi možda bilo dobro imati spremno
objašnjenje. Tako biste bili pripravni ako bi se tko usudio pitati... zašto ste bili odsutni... tako
dugo.«
Iz kojeg razloga, osim toga što je živjeti sa svekrvom bilo nemoguće? Osim toga što se
morala liječiti od bolesti koju joj je prenio muž od svoje ljubavnice? Osim toga što su njezin muž,
koji ju je napustio, i njezina djeca, koja su joj bila oduzeta, bili jedina veza s tim ubitačnim,
nepodnošljivim dvorom?
Ali ne, nije smjela govoriti tako otvoreno. Takve se neuljepšane istine u Beču nije smjelo

30
Giuseppe Garibaldi — talijanski revolucionar (1807. — 1882.), vođa dobrovoljačkih postrojbi u borbi protiv
Austrijanaca. Imao iznimnu ulogu u ujedinjenju Italije. Najpopularniji revolucionar svojega vremena; jedna od
najistaknutijih osoba talijanske nacionalne povijesti uopće.
kazivati. Pogotovo ne plahom i pobožnom herr Lobkowitzu. I nikako ne na pravedničkom
habsburškom dvoru.
»Već sam Vam rekla, herr Lobkowitz. Bila sam bolesna...«, Sisi je oklijevajući zastala, ta
ju je činjenica još uvijek pekla. »Kako je moj muž ionako bio u Italiji u svojim bitkama, dvorski
mi je liječnik savjetovao da odem u južne zemlje na dulje vrijeme, da se odmaram i liječim. I ja
sam ga, kao uzorni bolesnik, poslušala. Bila sam u Madeiri, u Grčkoj i na Krfu. Eto. Hoće li to
biti dovoljno za izvještaj?«
»Da.« Herr Lobkowitz je razmišljao o njezinu odgovoru. »Te ću informacije proslijediti
svakom tko bude pitao.«
»Zasigurno je bilo mnogo upita.«
Pomoćnik se uzvrpoljio i stao premještati s noge na nogu. »Ali to objašnjava samo prve
dvije godine.« Sada je zastao herr Lobkoowitz. »A što s ove dvije zadnje? Putovali ste
u Bavarsku i dugo boravili u Possenhofenu. Mislite li... misli li Vaše Visočanstvo... reći kako je
bavarska klima topla i blagotvorna po zdravlje?«
»Bila sam u posjeti svojoj obitelji«, Sisi odsječe. »Neke od njih nisam bila vidjela još od
vjenčanja. Godinama nisam bila kod kuće. Osim toga, u Possiju sam željela ostati kako bih bila
na vjenčanju svoje drage sestre Helene.«
Herr Lobkowitz je kimnuo, razmatrajući njezine riječi. »Da, to bi trebalo biti dostatno.« I
bilo je. Tako je Sisi uvjerila svoje roditelje da joj dopuste ostati koliko je htjela. No čak je i
njihova radost što im je došla kćer i njihovo naslađivanje njezinim pritužbama na račun Beča i
Habsburgovaca imalo svoje granice.
»Sisi moja.« Činilo se da se lice vojvode Maksa smrknulo tog ljeta kad je naslutio kćerinu
želju njezinu nakanu da ostane u Possiju koliko god joj bude dopušteno. »Koliko god mi je drago
vidjeti Vas... Vaše je mjesto uz muža i djecu. Zar ne čeznete za svojom djecom? Zar mislite da
car ne zaslužuje uza se imati suprugu dok u svom kraljevstvu podnosi najveće nevolje?« Te su joj
riječi često ponavljali i Maks i Ludovika.
A kad je Sisi dočekala da se Helena sretno uda za njemačkog princa iz Thurna, Ludovika
ju više nije uvijeno nagovarala i predlagala, već je to od nje otvoreno zahtijevala.
»Da, ostali ste kako biste prisustvovali vjenčanju Vaše drage sestre. Dvorjani se sjećaju
Helene, mile djevojke.« Herr Lobkowitz je nešto bilježio pripremajući strategiju za znatiželjni,
zanovijetajući dvor. »Dobro, i to smo riješili.«
»Drago mi je da Vam je sad lakše«, uzvratila je Sisi podsmjehnuvši se revnom
pomoćniku.
»I, ako smijem upitati, carice Elizabeta, koliko kanite ostati na dvoru?« Pomoćnik je
grčevito stiskao pero, napregnuto čekajući odgovor.
»Valjda dok me ne izbace«, Sisi mračno uzvrati.
»Carice, danas ste tako duhoviti.« Herr Lobkowitz ju je upitno pogledao. »Znači, ako tko
pita, mogu reći da ste se vratili na... neodređeno?« Njegov je glas odavao kako se
nada potvrdnom odgovoru.
»A kamo mogu ići?« Sisi je uzdahnula. »Putovala sam godinama. Moji su me roditelji
poslali natrag. Izgleda da ćete biti sa mnom.«
»To mi je drago čuti.« Herr Lobkowitz se nasmiješio, a Sisi je znala da tako i misli.
»Dobro, u tom slučaju«, herr Lobkowitz je kucnuo peroni po papirima, »možda biste sad
kad ste se službeno vratili na dvor gdje će car provesti jesen i zimu... možda biste željeli dodatnu
pomoć u domaćinstvu. Mislio sam kako bih Vam mogao osigurati još pomoćnika.«
Sisi je pogledala u Mariju koja je još uvijek raspremala Sisinu odjeću iz kovčega. Od
boravka u Madeiri, prije četiri godine, uz Sisi je svakog dana bila Marija i nitko drugi. Od svih
dvorskih dama, Sisi je, kad je otišla s dvora, povela jedino Mariju. Franzisku je tek nedavno
uposlila, kad ju je otkrila i ponudila joj da ode iz kazališta. Sada joj je, nakon što je godinama
izbjegavala razmišljati o njezinu odlasku, u palači nedostajala Agata. Sluškinja je napustila svoje
mjesto još davno, kad je carica bila najavila kako će dulje izbivati s dvora kako bi otišla na
putovanje. Tada joj je uplakana Agata crvena u licu priznala kako ne može napustiti muža, to joj
je bilo previše. Sisi je bila bijesna zbog muževe nevjere i Agatina prešućivanja te je ostavila
sluškinju, a daju nije ni zagrlila. Bila je rekla sebi da je tako najbolje. I da joj Agata
neće nedostajati. Ipak, Sisi je katkad sanjala milu poljsku sluškinju, sanjala je da su u Bavarskoj,
da se smiju zajedno s Helenom i ogovaraju Karla. Agi je za Sisi bila jedina poveznica s
prijašnjim životom.
»Da.« Sisi je kimnula herr Lobkowitzu i sa sjetom potisnula sjećanje na svoju staru
prijateljicu Agatu.
»Trebat će mi nova sobarica. Netko tko će uređivati moje odaje. Ali to je sve. Imam Vas,
Vi ćete mi pomoći u mojim obvezama. Marija, grofica Festetics, je moja dvorska dama.
A Franziska je moja frizerka. Draže mi je kad smo u malom broju.«
Sisi je zadrhtala sjetivši se svih onih dvorskih dama koje su je kao sjena pratile u stopu,
pretraživale svaki kutak gladnim pogledima, šaputale hrapavim glasovima. Grofica Esterhazy,
Karolina i Paula. Otpustila ih je još onog dana kad je odlučila otići u Madeiru i otada s njima više
nije razgovarala. »Ne volim biti okružena ljudima kojima ne mogu vjerovati.«
»Uistinu mudro, carice Elizabeta. Takvo što sam bio pretpostavio.« Herr Lobkowitz je
provrtio kroz svoje papire, pregledavajući bilješke. »Na dvoru sam tražio samo djevojke najboljih
odlika po pitanju karaktera i diskrecije.« Herr Lobkowitzje zastao iščekujući Sisin odgovor, no
ostao je bez njega. »S obzirom na to da ste se na dvor vratili nakon duga izbivanja, posve je
sigurno da ćete imati mnogo posla. Doista mislim da će Vam trebati pomoć.«
Sisi se ni ovoga puta nije udostojala odgovoriti pa je pomoćnik nastavio. »Pronašao sam
dvije djevojke s kojima biste zacijelo bili zadovoljni.«
»O?« Sisi je posegnula u pretinac i izvadila tubu svoje najdraže kreme, načinjene od
pčelinjeg voska, zdrobljenih jagoda, meda i spermaceta. »A tko bi bile te dame o kojima imate
tako visoko mišljenje?«
»Grofica Frederika von Rothburg, vrlo tiha djevojka iz sjevernog kraljevstva
Wurtemberg, i dama Išle von Bittel, kći grofa von Bittela. Moji izvori tvrde da su te
žene besprijekornih vrlina.«
Sisi je tih dana o dvorskim damama znala vrlo malo. »Ne želim da se o meni priča.«
»Uvjerili su me da te dvije žene nisu tome sklone.«
Naposljetku, dok je utrljavala kremu u ruke, Sisi reče: »Razmislit ću o tome.«
»Odveć ste ljubazni, Vaše Visočanstvo.
»A što se tiče sobarice...«, Sisi je podignula ruku na što joj je pomoćnik pružio rupčić
kako bi obrisala višak kreme. »To je najvažnije. Ona će biti u mojim odajama cijele dane.«
»Da.« Herr Lobkowitzje kimnuo.
»Ne želim Austrijanku«, Sisi će mirnim glasom.
»O?«
»Ne. Nikoga s ovog dvora.«
»Onda, koga... smijem li pitati?«
»Želim strankinju. Zamolila sam Mariju da mi nekog pronađe. Po mogućnosti, Mađaricu.
Ako ne zna ni riječ njemačkog, to bolje. Zar ne, Marija?«
Grofica Festetics kimne. U kutu je sobe slagala caričine rupce.
»U redu. Molim Vas, obavijestite me ako Vam mogu biti od pomoći.« Herr Lobkowitz
još jednom kucne perom po papirima te se nakloni. »Neću Vas više ometati.«
»Jeste li spremili darove kao što smo se dogovorili?« upita Sisi.
»Jesam, Vaše Visočanstvo. Kuća za lutke za princezu Gizelu je u dječjoj sobi, a vlakići s
tračnicama za princa u nadvojvotkinjinoj odaji.«
»Nadvojvotkinjinoj odaji?« ponovi Sisi osjetivši kako joj se želudac stišće.
Herr Lobkowitz se premjesti s noge na nogu. »Princ i princeza još uvijek spavaju u
dječjoj sobi, u bakinim odajama.«
Sisi se ugrizla za donju usnicu. Djeca zasigurno vole svekrvu, čak im je draža od majke,
pomislila je ispunjena zavišću.
Pomoćnik je, naslutivši da je Sisi rekla što je htjela, uzmaknuo prema vratima spavaće
sobe.
»Herr Lobkowitz, još nešto.«
»Da, Vaše Veličanstvo?«
»Hoće li znati da su darovi od mene?«
»Pobrinuo sam se da uz poklone bude dostavljena i posjetnica na kojoj piše da im darove
s ljubavlju poklanja njihova najodanija majka.«
»Valjda su im barem toliko rekli«, uzvrati Sisi stišćući ruke u krilu. »Dobro. To je sve.
Možete ići.« Pomoćnik je otišao, no nije prošlo ni nekoliko minuta, a on se već vratio.
»Carice?« Pojavio se na vratima punih ruku.
»Što je bilo?«
»Nisam li Vam rekao kako su se dvorom proširile radosne vijesti o Vašem povratku?«
Ušao je u sobu sa suzdržanim osmijehom na licu. »Čini mi se da je dvor ushićen što ste
se vratili.« Herr Lobkowitz je na stol spustio veliku košaru punu džemova, kobasica i cvijeća.
»Od koga je to?« upitala je Sisi dok joj je kosa još uvijek bila u Franziskinim rukama.
»Posjetnica je od baruna von Bacha«, uzvrati on. »Vašem Veličanstvu želi najsrdačniju
dobrodošlicu. To je lijepo. Hoću li mu zahvaliti u Vaše ime?«
»Da, molim Vas«, prihvati Sisi. »A to? Što je to?« pokazala je na drugi poklon u svojoj
sobi: teški, drveni sanduk. Herr Lobkowitz je pozvao nekoliko slugu iz predsoblja da ga otvore.
»Sanduk je pun boca mađarskog vina«, reče pomoćnik. Gledao je u drvenu kutiju
češkajući se po prorijeđenoj kosi.
»Od koga?« Sisi će.
»Zanimljivo.« HerrLobkowitzje pročitao posjetnicu, a onda ju je uručio Sisi. »Nije na
njemačkom. Ne razumijem što piše.«
Sisi ju pročita, bila je napisana izduljenim i lijepim rukopisom na jeziku koji je sada
znala. Mađarski je narod presretan stoje njihova voljena carica ponovno na svom zasluženome
mjestu.
»Lijepo«, Sisi će dirnuta. Onda ugleda potpis: G. Andrassy.
Udahnula je prisjetivši se one davne noći kad su plesali na glazbu violina u toploj dvorani
u Budimpešti. Odjednom je, iz razloga koji si nije znala objasniti, ponovno osjetila vrtoglavicu.
Sisina je soba bila još uvijek svijetla i topla kad je te večeri otišla sastati se s Franjom.
Herr Lobkowitz i Marija su krenuli za njom, pratili su je sve do muževih odaja obloženih tamnim
drvom.
Hodnicima ne smijete trčkarati sami, zar ne? Sisi se kiselo nasmiješila kad je ponovila
svekrvinu staru opomenu. Slijeva joj se pružao dugi niz blistavih prozora, a pozlate i zrcala su
bili posvuda oko nje. Sisi se trudila izgledati mirno i samopouzdano. Bila je zaboravila na raskoš
habsburških hodnika nakon što je dugo boravila u Possenhofenu, gdje se udobno osjećala u
zapuštenom i oronulom zdanju. U Beču se čak i ruho dvorjana činilo odveć raskošno. Sisi se, dok
je suzdržano kimala dvorjanima, podsjetila kako mora naručiti nove haljine.
»Carice, dobrodošli.« Mladi je plemić u vojnoj odori svrnuo pogled sa svoje lijepe
prijateljice kako bi se naklonio carici.
»Hvala«, uzvrati Sisi i nastavi hodati.
»Carice, blagoslovio Vas dragi Bog.« Poklonila joj se zdepasta, sredovječna dvorkinja
koje se Sisi sjećala kao supruge češkoga grofa.
»Hvala, grofice.«
»Bog nam čuvao princa«, grofica dovikne za njom.
Je li se Sisi to pričinjalo ili su dvorjani razrogačenih očiju gledali u svoju dugo odsutnu
caricu? Neki su je od njih zadnji put vidjeli prije četiri godine. Zar se toliko promijenila?
Smjesta su je uveli u careve odaje. Tamo se premjestio, tako je čula, čim mu je bila rekla
kako kani napustiti dvor i otići na put. Tada joj je to odgovaralo jer joj se od pomisli
na zajednički život s carem, dvor činio još nepodnošljivim.
Careve su se sobe činile asketski uređene, kudikamo manje ukrašene od službenih odaja i
dvorana za prijeme. Sisi je zatekla Franju kako sjedi na običnome drvenom stolcu u društvu
nekoliko stražara. Dahnula je od olakšanja kad je shvatila da Sofija nije tamo.
Kad su je najavili, Sisi se poklonila. »Care.« Spustila je pogled čekajući da on progovori,
čekajući da joj dopusti da ustane kako bi ga mogla bolje vidjeti. Je li se i on u
proteklim godinama promijenio?
»Carice.« Franjin je glas bio služben i hladan. Sisi je gledala u pod. Nakon nekoliko
trenutaka, on ustane i krene prema njoj.
»Elizabeta, molim Vas, ustanite.« Zastao je pred njom i uzeo je za ruke oboje su nosili
rukavice pomogavši joj da se uspravi. Tada ju je pogledao u oči. Stajali su u tišini jedno nasuprot
drugome. Još uvijek je nosio časničku odoru, još uvijek se držao ukočeno i uspravno. No znake
starenja Sisi nije mogla zanijekati. Kestenjasta kosa, sad prošarana sjedinama, bila je prorijeđena
ponad visoka i naborana čela. Njegove su se svijetloplave oči, kakvima ih se Sisi sjećala, činile
utonule, obrubljene borama za koje su zasigurno bili zaslužni briga, umor i gubitak. Umjesto
nekoć tankih i urednih brkova sada je nosio bradu, a gusti su mu se zalisci spuštali niz obraze
poput divlje loze. Je li mu neka ljubavnica rekla kako joj se sviđa taj ozbiljniji izgled? pitala se
Sisi. Nije znala. Malo je znala o njegovu životu tih proteklih godina. Franjo je prozborio prvi, a
kruto mu se lice smekšalo od nagovještaja smiješka. »Drago mi je što Vas vidim, Elizabeta.«
»I meni je drago, Franjo.« Sisi je osjetila kako joj srce ubrzava.
»Krasno izgledate, kao i uvijek.« Zvučao je iskreno i Sisi je njegov kompliment godio. Pa
cijeli je dan provela dotjerujući se za taj sastanak. Odjenula je večernju svilenu haljinu boje bijele
kave izvezenu srebrnkastim ružama. Uz pomoć pariškog korzeta svoj je tanki struk utegla, a ruke,
vrat i uši ukrasila dijamantima. Obraze je osvježila rumenilom. Smeđe su joj kovrče, mirisne od
toaletne vodice, bile spletene u vijenac, ukrašen biserima i bijelim laticama.
Već godinama su Sisini rituali uljepšavanja bili temeljiti i precizni, no to je više bilo stvar
rutine i navike. Ali te je večeri Sisi uistinu gorjela od želje da izgleda lijepo. Činilo joj se da je
uspjela.
»Ne izgledate ni dana stariji.« Franjo nije spuštao pogled, a u njemu je Sisi prepoznala
naznaku žudnje. Muškarci su tako slabi, pomislila je s jetkom nasladom.
»Da je barem tako.« Sisi je zatreptavši oborila pogled.
»Ne kažem da izgledate potpuno isto.« Franjo ju je proučavao. »Ovo je novo.« Pokazao je
na njezinu frizuru.
»O?« Sisi je rukom u rukavici dotakla svoju tešku punđu. »Da, pustila sam kosu da raste.«
»Čuo sam da ste unajmili novu frizerku. I da Vam na toj frizuri zavidi cijeli dvor. Čak i
dame s drugih europskih dvorova.« Franjo ju je gledao, na ozbiljnu mu se licu nazirao čeznutljivi
smiješak. »Niste više djevojčica s jednostavnim pletenicama.«
»Nisam.«
»Frizura je lijepa.«
»Hvala.« Sisi se zapitala je li se Franjo u tom trenutku sjetio one svađe zbog frizera.
On pokaže prema kutu odaje gdje je bio postavljen stol s damastnim stolnjakom i
svijećama. »Biste li mi se pridružili?«
»Dakako.« Ona prihvati njegovu ruku te ju on isprati do stola za dvoje.
»Kako Vam je bilo na putovanju?« Franjo se nije obazreo na spremnog slugu, već je sam
pomogao Sisi da sjedne.
»Na kojem putovanju?«
»Da, tako je.« Franjo se nasmijao. »Sada ste svjetska putnica. Nikad nisam znao odakle će
doći Vaše pismo: s Krfa? Iz Egipta? Iz Madeire? No, pitao sam Vas za ovo zadnje putovanje, iz
Possenhofena.« »Dobro. Naporno, ali dobro. A Vama, Franjo?«
Sjeo je nasuprot njoj za okrugli mali stol, dohvatio bijeli ubrus i razastro ga trzajem ruke.
»Znate kako je, putovati s djecom.«
»Ne, doista ne znam.«
»Nikad nije dosadno. No, uspjeli smo, a to je ono što je važno.«
»Nadam se da ću ih uskoro vidjeti«, rekla je Sisi prikrivajući grozničavost u glasu. Franji
se njezino uzrujano navaljivanje nikad nije mililo.
On kimne i spusti pogled. »I oni bi to voljeli.«
Tada se pojavi sluga noseći dva pladnja s povrćem i pirjanom svinjetinom.
»Kako je Vaša obitelj?« Franjo je za ovratnik zataknuo ubrus i nagnuo se nad jelo.
»Dobro je, hvala.« Sisi je gledala hranu, no nije imala teka. Korzet joj je bio odveć
stegnut. Osim toga, u zadnje su joj vrijeme, ako bi što i pojela, večernji obroci bili
jednostavni: pojela bi kuhanu piletinu ili nezačinjenu juhu.
»Što ima u Possenhofenu, Elizabeta?«
»Karlo ima dobru suprugu. Vjerujem da je ona od njega napravila bolju osobu. Mislim da
je ona zaslužna za njegovu blagost.« Sisi se nasmiješila prisjetivši se brata i promjene u njihovim
odnosima. »Ne bih, hvala.« Odmahnula je glavom kad joj je sluga ponudio vino.
»Da, u jednom od pisama ste spomenuli kako se Vaš brat oženio.«
»Jesam«, Sisi je kimnula.
»A javili ste i da se Helena vjenčala?«
»Helena se udala za dobra čovjeka, princa iz Thurna«, uzvrati Sisi. »Nije uspjela otići u
samostan, no našla je sebi milog i blagog mladoženju.«
»Nadam se da je dobila dar koji sam joj bio poslao?« Franjo je s kutova usana i
srebrnkaste brade ubrusom obrisao crveni trag juhe.
»Jest, bila je vrlo zahvalna. Srebrni pribor za jelo je vrlo lijep.«
»Dobro.« Franjo kimne i natoči si još vina. »Drago mi je zbog Vaše sestre. Helena
zaslužuje svu sreću.«
Oboje su zašutjeli, a Sisi se pitala razmišlja li car, kao i ona, o vremenu kad je upravo on
bio zaručen s Helenom. Taj se brak nije ostvario jer se on bio zaljubio u Sisi. Je li donio ispravnu
odluku? pitala se. Je li im bilo mudro napraviti nešto tako nepromišljeno? Onda su još bili djeca i
mislili kako je to ljubav.
Sjedili su u tišini još neko vrijeme. Naposljetku, Franjo prozbori nesigurnim glasom,
tankim poput niti kojom ih je želio povezati. »Pročitao sam da je Vaš bratić Ludvig sjeo
na prijestolje.« »Kralj Ludvig je naš bratić, nije li?« Ona nakrivi glavu. »Ne zaboravite da je i
Vaša majka Bavarka, premda ona to nikad ne bi priznala.«
Franjo je zašutio i bez riječi srkao juhu.
Kad su sluge odnijele prvo jelo, Sisi mu reče: »Zao mi je zbog Italije.«
Franjo se nakašljao u ubrus i obrisao brkove. »Da, to je bio udarac.« Pogledao ju je u oči i
promijenio temu. »Zar Vam se juha nije svidjela, Elizabeta?«
»Ah, da, tako je.« Sisi kimne i kucne zglobovima nakićenih prstiju o stol. »Mi ne
razgovaramo o politici. Niti o vojnim pitanjima. Niti o bilo čemu važnom.« Rekla je to
sa smiješkom, no u njezinim riječima nije bilo radosti.
»Molim Vas, nemojte se ljutiti.« Franjo se nagnuo naprijed. »Samo me je zanimalo zašto
Vam se ne sviđa jelo?«
»Rijetko kad jedem navečer.«
»Kako to? Sjećam se da ste imali zdrav apetit. To se promijenilo.«
Mnogo se toga promijenilo, Sisi mu je htjela odgovoriti. No samo je rekla: »Opterećuje
mi želudac.« Gledala je sluge dok su donosili pladnjeve s pohanim telećim odrescima,
repom, zelenom salatom, kuhanim krumpirima, pecivom i ušećerenim kruškama.
»Onda mi je žao što sam naručio toliko hrane.« Franjo je žalosno promatrao pladnjeve.
On pokaže na teletinu. »U čast Vašeg povratka imamo Wiener Schnitzel. Zar nećete ni kušati?«
Ona mu na to udovolji i na svoj tanjur spusti mali komad pohanog mesa. Sluge su se bili
povukli pa su ponovno ostali sami u neugodnoj, neobičnoj tišini.
»Hvala što ste me pozvali na večeru«, Sisi naposljetku prozbori i pogleda u Franju.
»Naravno.« On proguta zalogaj krumpira. »Želio sam Vas vidjeti. Dugo je prošlo.«
Zastao je. »Predugo.«
»Jest«, složila se.
»Četiri godine«, reče on kao da Sisi ne zna.
Hoće li se osvrnuti na ono što se dogodilo među njima? Na razlog njezina odlaska? Sisi je
riješila kao on treba započeti taj razgovor i ispričati se za ono što je napravio.
»Nadam se da ste se sad vratili... za stalno?« Franjo je gledao u tanjur gdje je vilicom
komadao meso.
»Kanim biti ovdje. Djeca su mi silno nedostajala. Nadam se da ću ih moći vidjeti sutra?«
Ne trepnuvši, Franjo uzvrati. »Provjerit ću s majkom kakve planove ima za sutra.«
Sisi spusti vilicu na tanjur, nastojeći ostati mirnom. Pogodio ju je način na koji je to rekao
odgovorio joj je usputno, neobzirno. Nije bio svjestan s koliko ih bolne čežnje želi vidjeti, ona,
njihova majka. Sisi se nije uspjela suzdržati, ogorčeno je prasnula: »A dopuštate li svojim
kurtizanama da budu s našom djecom?«
Franjo se zagrcne i smjesta počne kašljati nad tanjurom. Sluge mu brže-bolje priskoče,
nadnesu se nad njim poput brižnih dadilja. Car dohvati vino te ga ispije u velikim gutljajima. Kad
se kašalj stišao, on suznih očiju i crvena lica pogleda u suprugu. »Oprostite.«
»Dopuštate li, Franjo?« Sisi za svog izbivanja nije komunicirala ni sa kim s dvora niti je
imala doušnike koji bi joj dojavljivali imena i namještenja dvorskih dama, no nije gajila naivne
nade da se Franjo sve to vrijeme uzdržavao od druženja sa ženama.
»Elizabeta, molim Vas.« Franjo pogleda preko ramena, zastiđen prisutnošću sluga, a onda
se nagne naprijed i prošapće: »Naša su djeca bila sa svojom bakom, mojom majkom. Sa svojim
dadiljama i učiteljima. I sa mnom, naravno. Ni jedna... dvorkinja ne provodi vrijeme s
njima, osim u iznimnim prilikama kad su pod krajnjim nadzorom.«
Sisi se odmakne natrag i odgurne tanjur s netaknutom hranom. Bilo joj je dosta tog
habsburškog zaobilaženja stvari, te prijetvorne uvijenosti kad je trebalo reći golu istinu. »Dajte,
Franjo, nemojmo se tako skanjivati. Svi znaju da sam bila bolesna. Zato sam otputovala na jug, u
Madeiru. Vaša je ljubavnica zarazila Vas, a Vi mene.«
Franjo ponovno uzrujano pogleda prema slugi u kutu, a onda se nagne naprijed. »Da,
otišli ste na jug izliječiti se, Elizabeta, neka Vam bude. Ali nitko, čak ni liječnici nisu mogli sa
sigurnošću reći zašto ste se razboljeli. Zasigurno Vam nitko nije rekao da morate ostati tako
dugo.«
»Ne, to je bila moja odluka«, uzvrati Sisi. »I to ću priznati. A nadam se da ćete i Vi
priznati da sam se razboljela zbog Vaše ljubavnice. Nikad mi se za to niste ispričali.«
»Eliza, naravno da mi je žao što ste bili povrijeđeni, ali kad biste samo...«
»Eliza?«
»Nije da se i Vama ništa nije moglo prigovoriti«, nastavi Franjo s prizvukom koji se
rijetko mogao čuti u njegovu glasu s ozlojeđenošću, možda? »Vi ste se udaljili još davno prije.
A onda ste nas ostavili. Pitam se kako ste mogli izbivati tako dugo. To mi se čini posve...
neprirodnim.« »Neprirodnim? A što je bilo prirodno u našem braku? To što su mi djeca
bila oduzeta? To što me je proganjala ta... ta žena, grofica Esterhazy?«
»Elizabeta, molim Vas...«
»Zašto sam se trebala vratiti? Kako bih Vas dijelila s drugim ženama? S Vašom majkom,
prije svega. I Bog zna s kim sve ne?«
»Prestanite«, Franjo se trznuo, »molim Vas.«
»Oh, oprostite, zar sam odveć okrutna? Te se stvari mogu činiti, ali se o njima ne smije
razgovarati, je li tako? Kako ste to bili nazvali? Reprasentations-pflicht. Predstavljanje u lijepu
svjetlu. To ste mi rekli na dan vjenčanja, niste li?«
»Neću Vam ni pokušati objasniti, Elizabeta.« Ta uzrujanost, to obraćanje s visoka zvučao
je kao Sofija.
»Objasniti što?« upita ona jetka glasa.
»Da...« Franjo zastane. »Da je za cara... imati družice... posve uobičajeno. Taj običaj traje
već vjekovima. A Vi ste se još i udaljili od mene. Vi to niste priznavali, ali ja, kao car, imam
stanovita prava. Čini se da svi to razumiju osim Vas.« Izbjegavao je njezin pogled dok je gužvao
ubrus. »No to nema nikakve veze s onim što osjećam za Vas, Elizabeta. Nikakve veze. Vi to
zasigurno znate?«
Sisi se bijesno podsmjehne. »Morat ćete mi oprostiti, Franjo. Uistinu nikad nisam
razumjela habsburški način ophođenja.«
Sjedili su jedno nasuprot drugom u napetoj tišini. Franjo naposljetku na svoj tanjur stavi
još jedan komad mesa. Sisi u svoje jelo gotovo nije mogla ni pogledati, bilo je tako obilato,
zasitno, austrijsko.
Nakon stoje pojeo meso i ispio nekoliko čaša vina, Franjo prekine šutnju. »Uistinu mi je
žao kako se su stvari odvile među nama.«
Sisi mu nije odgovorila. Neka mi ponudi više od toga, mislila je dok sije nalijevala čašu
vode.
Franjo spusti podlaktice na stol i uspravi leđa. »Ali nadam se, sada kad ste tu, da će se
stvari među nama popraviti.«
Sisi pogleda u muža i nakrivi glavu. »A kako, Franjo?«
»Pa, Vi ste još uvijek moja supruga.« Te su riječi ostale visjeti u zraku na što je Franjo
sklopio ruke. Kad Sisi nije odgovorila, otpio je poveći gutljaj vina i nastavio: »Mnogo
sam razmišljao o tome.« Pokazao je rukom na nju i sebe. »Pitao sam se: Što je najbolje za oboje
nas? Što je najbolje za djecu?«
Sisi je ne trepćući zurila u muža. »Elizabeta, ja bih uistinu volio kad bismo se vratili na
ono staro kako je bilo među nama. Volio bih nam dati... novu priliku. Ako biste i Vi to željeli.«
 Sisi je razmišljala: vratiti se na ono staro kako je bilo među nama. Ali ona više nije bila
djevojka koju je oženio. Više ga nije voljela. Zapravo joj se činilo kako više nije sposobna voljeti
i jednog muškarca. A to nije bilo do nje, već do njega.
»Vratiti se na ono staro kako je bilo među nama?« Sisi je ponovila s hladnim pogledom u
očima.
»Da.« Franjo se naslonio, puni mu je trbuh nadimao zakopčani uštirkani kaputić vojne
odore. »Vi ste još uvijek moja supruga. Ja Vas još uvijek volim.« Pogledom je klizio niz njezina
gola ramena i ruke. Sisi je suspregnula nagon da se strese.
Kad je ponovno prozborila, glas joj je bio vedar. Nije ga smjela uvrijediti dok ne bude
sigurna da će vidjeti djecu. »Franjo, ovdje sam, nisam li? Kanim ponovno preuzeti svoje carske
dužnosti. Kanim preuzeti svoje majčinske dužnosti. Što ste još zamislili?«
Činilo se da se njegovi kapci polako spuštaju, možda od previše vina i mesa. »Nadao sam
se da ćete možda biti voljni vratiti se na svoje mjesto supruge.«
Sisi je znala kako ga odbiti. »Znači, Vi ćete odustati od svojih ljubavnica?«
Franjo je spustio pogled i naslonio laktove na stol. Sisine su sumnje bile potvrđene. On
nije očekivao da će se od njega tražiti da prestane viđati svoje družice. Carevi su uvijek
imali ljubavnice, nisu li? To joj je majka bila rekla kad je plakala zbog careve nevjere. Još je i
dugo čekao, a to je bio samo dokaz njegove velike ljubavi za caricu. Nije li Sisin otac,
puki vojvoda, sijao nezakonitu djecu diljem vojvodstva?
Franjo se sada prebacio na porto, natočio sije punu čašu. »Molim Vas, nemojte biti
vulgarni, Elizabeta.«
Franjo više nije bio onaj nježni, osjetljivi mladac koji se u nju zaljubio. Nije bio
nesmotreni mladi prosac koji ju je pozvao na ples da bi joj uručio buket cvijeća na balu u
Bad Ischlu. Nije bio zaljubljeni mladoženja koji joj je šaputao na dan vjenčanja. Sisi je to vidjela.
Očvrsnule su ga godine vladanja pod pritiscima: godine provedene u ratovima, u prepiranju s
Vijećem ministara, u krevetima podatnih ljubavnica.
Sada se činio nekako neprobojan. Ohol, u očekivanju tuđe pokornosti. Krući, uvjereniji u
svoju uznositost cara. Sisi mu nije ništa uzvratila pa je promijenio temu. »Rudolf me podsjeća na
Vas, Elizabeta. Trebate ga vidjeti.«
Sisi ne reče ni riječ, samo osjeti kako joj srce udara.
»Što je sad? Vi želite vidjeti djecu, nije li tako?« Podigao je pogled sa čaše porta.
»Boli me koliko ih želim vidjeti, Franjo.« Sisi se uhvatila za stol i nagnula naprijed.
»Molim Vas, recite mi kada.«
On kimne iznenađen silinom njezina odgovora. »Ne sumnjam da ćete, kad vidite Rudija, i
Vi poželjeti još djece. Pogotovo još sinova.«
Sisi se na to trgnula stoje Franjo primijetio. »Oh. Zar vam ta pomisao izaziva takvu bol?«
Sisi je prestravljivala ideja da bi mogla imati još djece. Ona to nije htjela. Nije mogla. Ne
samo iz razloga koje je pretpostavio Franjo: povrijeđenosti, zamjeranja zbog odvojenosti od
troje koje je rodila. Ne, Sisi nije vjerovala da bi fizički mogla nositi još djece. U Bavarskoj je bila
pitala svog liječnika Fischera zašto joj mjesečnice znaju mjesecima izostajati. Marija joj je rekla
kako je to zbog njezinih strogih dijeta, dugih sati jahanja i planinarenja. Ali to nije bilo
važno. Ona je svoju dužnost ispunila rodila je nasljednika. Nije više željela dijeliti postelju s
mužem, ne nakon što je on u njihovu zajednicu doveo i druge žene. On je prekinuo te veze, ne
Sisi.
»Franjo, molim Vas, obećajte mi da ću vidjeti djecu.«
Franjo je iskapio čašu i spustio ju na stol, činio se umornim. »Smijete ih vidjeti,
Elizabeta.«
 »Sutra?«
»Sutra.«
»Gdje?«
»Dođite ovdje sutra ujutro, nakon doručka. Dogovorit ću da djeca, umjesto na poduke,
dođu k meni.«
»Molim Vas.« Sisi je pucao glas. »Molim Vas, neka dođu samo oni. Ne i Vaša majka.«
Franjo je uzdahnuo kao da želi reći: Zar opet? No samo je kimnuo u znak sporazuma.
»Hvala Vam, Franjo.«
Večeru su završili u srdačnu čavrljanju. Sisi je pazila da ne razljuti Franju kako ne bi
povukao obećanje da će vidjeti djecu. A Franjo je bio pospan od obilne večere i vina. Vani je, u
vrtovima, bilo tiho i mračno, kroz prozore je jedino dopirao žubor vode u vodoskocima. Sisi je
zijevnula, jedva je čekala zaspati kako bi što prije dočekala sutrašnji dan.
»Franjo, danas ste dugo putovali. Možda bih Vas trebala pustiti da se odmorite.«
»Hvala, mislim da bi to bilo najbolje.« Franjo se odgurnuo od stola i ustao, no sada nije
pomogao Sisi. Pozdravili su se poljupcem u obraz a onda je svatko krenuo na svoju stranu.
Franjo je zastao na drugom kraju sobe. Sisi se okrenula.
»Laku noć, Elizabeta.«
»Laku noć, Franjo.« Dok je izlazila iz sobe, Sisi nije mogla ne čuti muževu naredbu slugi.
»Idite po kočiju. Posjetit ću frau Annu Nahowski.«
Sisi je žustro koračala hodnikom osvijetljenim svijećama, potpetice su joj ljutito lupkale o
uglačani pod. Glava joj je vrvjela od misli. Tek nekoliko minuta nakon što joj je Franjo predložio
da obnove svoj brak, otišao je k drugoj ženi. Je li svaku noć provodio s tom ženom, kao što je
nekad svaku noć dolazio k Sisi u krevet? Zadrhtala je zamislivši njegovo tijelo koje je nekoć
poznavala, izvijeno u plahtama, njegove ruke oko neke druge. Znala je da odlazi k drugim
ženama pa, ako to i nije bila prihvatila, s tim se na neki način pomirila. Zašto ju je onda boljelo
kad je dobila potvrdu?
Sisi je bjesnila, no bila je zahvalna što su hodnici pred njom prazni i mračni. Zatekla je
jedino preplašenog slugu koji je pripaljivao svijećnjake. »Carice.« Čovjek se brzo poklonio i pri
tom umalo ispustio svijeće. Ona je samo produžila. Sama. Trčkarala je hodnicima sama.
Bilo je kasno navečer. Večera se bila toliko odužila da su ostali dvorjani već bili u svojim
privatnim odajama: smijali su se i igrali kartaške igre, pjevali i svirali klavir, potajno se nalazili
sa svojim ljubavnicama. Kako joj je nedostajao Possenhofen i njegova mirna, tamna prisnost.
Tamo je bilo izglednije da će je probuditi vukovi, a ne hihot mlade i pijane vojvotkinje koja se
vraća iz ljubavnikovih odaja.
Sisi nije primijetila da joj se netko približava sve dok se gotovo nije zabila u njega.
»Oprostite«, promucala je iznenađena visokom figurom iz mraka, u dijelu hodnika gdje sluga još
nije stigao upaliti svijeće. »Nisam Vas vidjela.« »Vaše Veličanstvo?« Glas je bio dubok, s
natruhom naglaska koji je Sisi odmah prepoznala kao mađarski.
»Da?« Sisi je žmirkala privikavajući se na tamu i zagledala u lice ispred sebe. »Grofe
Andrassy?«
»Vama na usluzi, carice Elizabeta.« Andrassy ju je uhvatio za ruku u rukavici i, utisnuvši
u nju poljubac, duboko se poklonio.
»Dobra večer, grofe Andrassy.« I Sisi se kratko naklonila prije no što je shvatila da se
ona, kao carica, ne treba njemu klanjati.
»Koje iznenađenje što Vas vidim. I zadovoljstvo.«
»Također, grofe.« Andrassy je bio nekadašnji mužev suparnik, predvodnik Mađara koji su
zahtijevali nezavisnost. Kojim je poslom bio u Schonbrunnu?
 »Mnogi su sretni što ste im se vratili, carice.«
»Zar sam se njima vratila? Ali, otkad ste Vi ovdje? Iznenađena sam što Vas vidim na
dvoru, grofe Andrassy.«
Grof se nasmijao Sisinoj otvorenosti. »Zašto, carice? Mađari i Austrijanci su sada
prijatelji, zar nismo?«
Sisi je zastala. »Zar jesmo?«
»Pa ja se uistinu nadam da jesmo. Na kraju krajeva, upravo smo se Vaš muž i ja potrudili
da tako bude.« Andrassy joj se nasmiješi, a u očima mu bljesne odraz svjetla svijeće. Uto
prošapće: »Sve dok ne hučim o nadi kako će jednog dana moja zemlja biti slobodna.«
»Ah.« Sisi se iz navike osvrne preko ramena, a onda se nasmiješi, nagne i šapne: » Volim
one koji teže nemogućem.«
Andrassy udivljeno podigne obrve: »Zaboravio sam da Vaše Veličanstvo čita Goethea.«
»Svakog dana«, uzvrati Sisi jednako iznenađena njegovim prepoznavanjem. Ona krene
dalje, prema svojim odajama. Andrassyju je pratio u korak.
»U tom slučaju, moram Vas zamoliti da budemo prijatelji.«
»Dobro«, Sisi ga iskosa pogleda. Oči su joj se već bile privikle na tamu pa je opazila kako
je Andrassy jednako naočit kao što je bio u Budimpešti, prije nekoliko godina. Nosio je
jednostavno crno odijelo koje je bilo samo za nijansu tamnije od njegove kose i dotjeranih
brkova. Za razliku od većine dvorjana, kosa mu je bila nešto dulja te mu je u gustim, neposlušnim
valovima padala preko ušiju. »To mi je drago čuti, grofe Andrassy. Odveć ste ljubazni da bih
Vas prezirala.«
»Ali Vi ste me doista prezirali?« On je pogleda srdačno nasmiješen. »Samo dok Vas
nisam upoznala, valjda.«
Grof kimne prihvaćajući odgovor. Nakon kratke šutnje, ponovno prozbori: »Izgledate vrlo
lijepo, carice.
»Hvala Vam, grofe.«
»Nadam se da je putovanje ispunilo svoju svrhu. I da ste se oporavili, koja god Vas je
boljka bila snašla.«
Sisi se ugrizla za usnicu, ali mu nije odgovorila. Bila je zahvalna Andrassyju na
uviđavnosti, brzo je promijenio temu: »Čuo sam da ste se vratili prije nekoliko dana. Jeste
li dobili vino koje sam poslao u Vaše odaje.«
»Vino!« Sisi je rukom pokrila usta, sjetivši se sanduka koji joj je ranije donio herr
Lobkowitz. »Zacijelo mislite kako sam strašno nepristojna. Da, dobila sam ga. Hvala Vam,
grofe.«
»Ali naravno«, Andrassy će, »poklon nije samo od mene, već od svih Mađara. Nedostajali
ste nam na dvoru. Vjerujem da govorim u ime cijele nacije kad kažem da ste u našoj kolektivnoj
svijesti zauzeli mjesto prvakinje.« Sljedeće je riječi šapnuo: »Vi ste najomiljeniji član habsburške
obitelji u Mađarskoj.«
Sisi je osjetila kako joj obrazi gore.
Andrassy podigne obrve u zaigran izraz. »Ako smijem reći, Vi ste jedini omiljeni član
habsburške obitelji u Mađarskoj.«
»Ali najmanje omiljena među Habsburgovcima«, uzvrati Sisi. Oboje se nasmijaše.
»To je isto vino bilo posluženo na onoj večeri.« Andrassy se nagnuo tako blizu kao da su
u sobi punoj ljudi, a ne u praznom hodniku. »Onda kad ste mi ukazali čast i sa mnom zaplesali.«
Oči mu vragolasto bijesnu, a Sisi se prisili svrnuti pogled.
»Bojim se da se u to ne razumijem, grofe. Imate visoko mišljenje o meni, ali ja o vinima
zapravo vrlo malo znam.«
 »U tom slučaju, mogao bih razgovarati s kuharima i dogovoriti da ga kušamo sutra za
ručkom. U vašem je kućanstvu mađarska grofica Marija Festetics, je li tako? Mogli bismo se
lijepo zabaviti, a i car nam se može pridružiti, bude li imao vremena.«
Sisi odmahne glavom. »Sutra to neće biti moguće, grofe. Ujutro kanim vidjeti djecu i
bude li sve kako se nadam da će biti, nećemo se rastati prije ručka.«
»Naravno, carice, to je najvažnije.« Andrassy je razumijevajući kimnuo. »Siguran sam da
ste im nedostajali koliko i oni Vama.« Sisi zastane u koraku. »Bojim se da nije tako«, reče,
iznenađena svojom potrebom da se povjeri grofu. »Bojim sa da u njihovim srdašcima za mene
više nema mjesta.«
Andrassy je zastao i zagledao se u Sisi razmišljajući o onom što je rekla. »Ali nitko ne
može zamijeniti majku, carice. Ja sam uvjeren kako je to samo pitanje vremena. Sada kad ste se
vratili, sad će vas upoznati i zaljubiti se u Vas, kao što biva sa svakim tko vas upozna.«
Sisi je pogledala u Andrassyja, zahvalna na njegovim utješnim riječima, makar one bile
samo izraz pristojnosti. Nastavili su hodati u tišini kad je Sisi još jednom kriomice zirnula u
Andrassyja. Doista je bio naočita pojava, onako visok, snažan i taman. No njegova posebna
privlačnost nije bila opipljive prirode: proizlazila je iz smirene i nenametljive samopouzdanosti.
A to mu nije donijela ni vojna odora ni titula, već ona dublja, postojana kvaliteta. Bio je
omiljen, ugledan vođa, a uz to i dobar čovjek, i on je to znao. Za to mu pak nije trebalo priznanje
drugih, a ta se vrlina na dvoru uistinu mogla malokad vidjeti.
»Hvala Vam što ste to rekli«, naposljetku će Sisi, tihim glasom.
»Nastojim govoriti istinu po svom osjećaju dužnosti«, uzvrati Andrassy.
»A kako ste Vi —jeste li Vi dobro, grofe?«
»Jesam.« Andrassy je kimnuo, posegnuo u džep i izvadio minijaturni portret. Pružio ga je
Sisi. »Nedavno sam se oženio. Ovo je moja Katinka.«
Sisi se zagleda u lice ozbiljne žene četvrtaste vilice, tamne, valovite kose spletene u
jednostavnu punđu. Na sebi je imala haljinu ukrašenu draguljima, zacijelo vjenčanicu.
Izgledala je starije od Andrassyja, i manje poletno.
»Čestitam, grofe.« Onda, iz pristojnosti, Sisi doda: »Lijepa je.«
»Hvala Vam, carice Elizabeta.« Andrassy spremi portret u džep i pogleda u Sisi. »Ona je
ostala u Mađarskoj.«
»Vjerojatno čeznete za svojom suprugom ovdje u Beču.«
»Imao sam posla.« Andrassy će. Sisi ga je promatrala dok je govorio o svojoj ženi u
njegovu tonu glasa nije zamijetila toplinu ili mužev ponos.
»Zar ona ne želi doći na dvor? Ja bih je rado primila. Može ostati u mom kućanstvu, ako
to želite.«
»Doista ste velikodušni, carice.« Andrassy se namršti. »I ja Vam zahvaljujem. Ali
Katinku ne zanima ni politika ni putovanja.« On se okrene prema njoj: »Ali Vi ste se u
zadnje vrijeme naputovali, zar ne?«
»Jesam.« »Madeira. Grčka. Krf. Pratio sam Vaše putovanje koliko sam mogao. Izgleda da
ste bili na nekim divljim mjestima.«
»Ni jedno nije divlje koliko ovaj dvor jest, budite u to sigurni, grofe.«
Andrassy se nasmijao, a s njim i Sisi.
»Kanite li uskoro opet otići ili ćete se neko vrijeme zadržati u Beču?«
»Ostat ću koliko budem mogla izdržati.«
»Tako i ja razmišljam o Beču, carice.«
Nastavili su koračati u ugodnoj tišini. Nakon nekoliko trenutaka, Andrassy prozbori:
»Budite uvjereni kako ste u Budimpešti uvijek dobrodošli. Tamo ste, na kraju krajeva, u svom
kraljevstvu. Molim Vas, javite mi ako poželite doći i ja ću draga srca sve dogovoriti.«
Sisi je zastala i zagledala se u grofa. Sjetila se osjećaja slobode dok je jahala ravnicama uz
Dunav. Činilo joj se da je to bilo u nekom drugom životu. I bilo je.
»Bilo bi lijepo moju djecu tamo naučiti jahati«, reče ona.
»Peštanske ravnice«, Andrassy će. »Nema boljih.«
Sisi kimne i oni nastave. »Tražim mađarsku pomoćnicu, grofe. Diskretnu osobu. Neku
kojoj mogu povjeriti svoje odaje. Što manje bude marila za Austriju i dvor, to bolje.«
»Želi li Vaše Veličanstvo da se potrudim pronaći ju?«
»Zamolila sam svoju dvorsku damu, groficu Mariju, da mi pomogne. Razgovarajte s
njom.«
»Poznajem groficu Festetics. Siguran sam da ćemo zajedničkim snagama naći hvale
vrijednu pomoćnicu.«
»Hvala Vam, grofe Andrassy.«
»Ja sam taj koji mora zahvaliti Vama, carice. Mađarskoj ste ukazali veliku čast. Moj
narod to zna i cijeni.«
Došli su do ugla odakle je hodnik vodio prema Sisinim odajama.
»Ovdje Vas napuštam, carice.«
»Čekajte.« Sisi zastane i uhvati Andrassyja za ruke na što on ostane na mjestu.
»Je li sve u redu, Veličanstvo?« Gledao je u nju tamnim očima, odjednom vidno zabrinut.
Sisi odmahne glavom. Nije još bila spremna zakrenuti za ugao i naći se pred stražarima
ispred svoje sobe. A onda, iza vrata, čekat će je Marija i Franziska s pitanjima: Je li večera bila
uspješna? Hoće li se pomiriti s Franjom? Srce joj je brzalo. Ne, nije još bila spremna zamijeniti
taj tihi, mirni trenutak nečim drugim. Nije bila spremna ostaviti Andrassyja i utočište koje joj je
na neki način pružao.
I prije no što je shvatila što je napravila, Sisi je zgrabila Andrassyja za ruke te ih je
stišćući podigla k sebi. Držala ga je tako kao da se boji da će on otići. Njezin je pokret bio nagao,
neočekivan. Neviđen prekršaj protokola.
Andrassyje stajao, nije se micao. Naposljetku, on je stisne za ruke. Bila je to nijema gesta
kojom joj je pružio utjehu. Potom je izvukao svoje ruke iz njezinih.
I dalje ju je gledao zabrinutim i nježnim pogledom, no ruke je prekrižio iza leđa kao da
skriva neki zločin.
»Oprostite.« Sisi je pokrila lice rukama, poželjevši da je proguta zemlja. »Oprostite. Ne
znam zašto sam to napravila. Mislim da sam na tren poludjela. Vidjela sam Franju... cara... nakon
toliko godina. Razmišljala sam o djeci, znala sam da su tu, negdje u palači i da ne mogu do njih.
Još se moram suočiti s njom... nadvojvotkinjom... Na svakom uglu strepim hoću li naletjeti na
neku muževu ljubavnicu. Poludjela sam. I sad sve ovo govorim Vama, kao da Vama to nešto
znači. Vi ste zacijelo samo još uvjereniji da sam luda. Molim Vas, oprostite.«
Sisi je spustila ruke i zagledala se u Andrassyja zasramljena svojim posve nekraljevskim
vladanjem. Tako posegnuti za muškarcem, držati ga uza se kao besramna koketa na plesu. On ju
je promatrao s upitnim izrazom na licu. A onda je njegov smijeh zao rio praznim
hodnikom. Pokušao se suzdržati, no činilo se da ga je to samo još više razgalilo. A Sisi je tako
laknulo da mu se pridružila prasnula je u smijeh od čega joj je trbuh stao pritiskati korzet.
Uhvatila se za struk i presamitila, ali nije se mogla zaustaviti. I što je njegov smijeh bio gromkiji,
njezin je bio glasniji. Stajali su jedno nasuprot drugome, bespomoćni pred navalom smijeha.
Naposljetku, Andrassy protisne: Ne moramo posjetiti umobolnicu...
...da bismo pronašli poremećene umove, Sisi je dovršila Goetheovu misao. Smjet je
umobolnica svemira.
 »A palača nije izuzetak«, Andrassy kimne. Oči su mu razdragano sjale.
»Svejedno, umirem od srama.« Sisi je prislonila ruku na obraz, uvjerena da se žarko
rumeni.
»Kad ste me uzeli za ruku, carice, pomislio sam da želite zaplesati sa mnom. Kao što smo
plesali u Budimpešti.«
I on se sjeća one večeri. Sisi je osjetila kako joj gore obrazi, i vrat, i grudi. »Ali, nema
glazbe«, Andrassy će vrckava pogleda.
Sisi proguta slinu u pokušaju da se pribere, da ponovno zauzme smireno držanje. »Hvala
Vam, grofe Andrassy. Doista.«
»Na čemu?«
»Na Vašem razumijevanju, valjda.«
»Nisam se htio nasmijati Vašim nevoljama, carice. Jednostavno, nisam takvo što
očekivao.«
»Što to?«
»Vi ste naša lijepa i voljena carica. Pola Vaših podanika u Mađarskoj vjeruje da ste
božanstvo. A evo, stojite tu preda mnom i otvarate dušu. Utješno je znati da i Vas muče isti jadi
kao i nas, puke smrtnike.«
»Kad biste samo znali, Andrassy.«
»Bojim se da ćete me, počnete li govoriti, ponovno uhvatiti.« Grof se dobrohotno nasmije.
»A onda ću ja, pravi i plemeniti gospodin kakav jesam, možda morati poljubiti gospu u nevolji.«
Sisi je srce poskočilo u grudima i stalo bubnjati u grlu ne dopustivši joj da progovori.
Andrassy se nakloni, prinese njezinu ruku usnama i prošapće: »Laku noć, carice
Elizabeta.«
»Laku noć, grofe Andrassy.« Dopustila mu je da joj poljubi ruku. Još jedan prekršaj
protokola. Bezazlena gesta od koje se Sisi naježila.
Kad je jedva čujno prošaptao, lice mu je bilo blizu njezinu: »Molim Vas, zovite me
Andrassy, samo Andrassy. Titule mi se baš i ne mile.«
»U tome smo isti.«
 XIV
Sisin tutor: Vaše Veličanstvo umjesto krune nosi kosu.
Sisi: Da, ali svaku se drugu krunu može odložiti.
 14
Palača Hofburg, Beč listopad 1862.

»Dobro jutro Elizabete.« Nadvojvotkinja nije podigla pogled sa svog tanjura s doručkom
kad je sluga najavio Sisi. Sjedila je, pozamašna u struku, za stolom u dječjoj sobi te zajedno
s djecom jela prepečenac i kolače. Uz njezine je noge spavao psić.
»Dobro jutro, Sofija. Došla sam po djecu.« Jutro je bilo vedro i toplo na izmaku blage
jeseni i Sisi je željela djecu povesti u vrtove.
»Nisu još dovršili doručak.« Sofija podigne šalicu kave. Nije bilo prvi put da se protivi
dogovorenom jutarnjem izlasku.
»Moj je posjet dogovoren u ovaj sat. Ne biste trebali biti iznenađeni.«
Sofija uzdahne i spusti šalicu na stol. Gizeli je nešto blago promrmljala te ju je upozorila
da uspravno sjedne i tek se onda okrenula prema Sisi. »Nisam sigurna da je danas najbolji dan za
zabavljanje s djecom. Planirala sam da Rudolf jutros bude s učiteljem.«
Sisi se othrvala nagonu da se namrgodi napomenula sije kako mora ostati mirnom.
»Sofija, on ima četiri godine. Sa svojim se vojnicima može igrati u svako doba. Njegov učitelj ne
mora nadgledati i njegove igre.«
»Moj sin... car... je u tim godinama počeo s vojnom obukom. Sa četiri je godine nosio
vojnu odoru. Ne očekujem da ćete Vi razumjeti važnost vojnog obrazovanja ili pritisaka koje će
princ jednog dana podnositi. Vi provodite svoje dane perući kosu, jašući konje i... pišući pjesme.«
To ju je zaboljelo. Štoviše, Sisi svojoj svekrvi nije rekla kako od nedavno piše pjesme.
Napomenula si je kako mora reći Mariji neka sazna tko je novi doušnik na dvoru. Ali, Sisi svojoj
svekrvi nije uzvratila— Sofija svojom zajedljivošću nije postizala mnogo otkad je Franjo odobrio
posjete. I to su obje znale. Sisi pljesne dlanovima i priđe stolu. »Hajdemo, djeco, mama vas vodi
na jezero. Idemo hraniti patke.« »Ali ja još jedem«, oglasi se Gizela čije su živahne kovrče bile
spletene u dvije čvrste pletenice. Sa šest je godina sličila Sisi, ali majci nije dopuštala da joj se
približi.
»Mama je naručila užinu, ljubavi. Možemo jesti čim izađemo. Ali moramo izaći na ovo
sunce.«
»Ja sam spreman, mama!« Rudi se ustao sa stolca i zatrčao prema Sisi te joj se zabio u
skute u nakani da ju zagrli.
»Zdravo, dragi moj dječače.« Sisi se nagnula i provukla prste kroz njegove kestenjaste
uvojke.
Sofija je zurila u Sisi odmjeravajući njezin čvrsto utegnuti struk. Sisi je u sebi evala od
sreće: svojim je tankim tijelom uživala prkositi svekrvi. Sa strukom utegnutim više od četrdeset i
pet centimetra, svima je, a pogotovo Sofiji, bilo jasno da Sisi ne nosi Franjino dijete. Opet je bila
gospodarica svog tijela, a ne rasplodna kobila čija je jedina svrha bila da obnavlja habsburšku
lozu.
Izbjegavajući svekrvin pogled, Sisi pozove kćer: »Gizela?«
Djevojčica se okrene baki — čekala je njezinu presudu.
Sofija uzdahne. »Hajde, dušo.«
»Alija želim ostati s Vama, bako.«
»Tvoj tata kaže da moraš ići.« Sofija se namršti i srkne kavu, ostavši sama u dječjoj sobi.
U Burggartenu, prostranom spletu carskih vrtova kamo su odlazili samo članovi
kraljevske obitelji, trava je bila ugrijana od sunca. Sisi je nekoliko metara od jezera rasprostrla
veliki prekrivač. Zavukla je ruku u košaru, izvadila kruh, izmrvila ga i dala Rudiju. »Nemoj se
udaljavati od mene, dušo, jesi li razumio?«
Rudi je kimnuo, a onda otrčao prema jezeru. Iz ruku su mu ispadali komadići kruha još
prije no što je stigao na obalu.
Njezina je kći stajala na drugom kraju prekrivača i gledala kako brat goni pačiće. »Gizela,
želiš li i ti nahraniti patke?«
Gizela odmahne glavom i pogleda u drugom smjeru. Njezina joj je hladnoća nanosila bol,
no Sisi ju je razumjela. Djevojčica je gotovo šest godina živjela pod stalnim nadzorom bake. Sisi
nije gajila velike nade kako je kći o svojoj odsutnoj majci slušala lijepe priče. A možda ta joj je
pomisao bila još bolnija nije o svojoj majci čula ništa. »A da nešto pojedeš? U dječjoj si sobi
rekla da želiš još jesti.«
Gizela pogleda u majku, lišće joj je i dalje bilo namrgođeno njegov izraz nije odavao
povjerenje. »Dobro«, ona kimne.
»Što želiš? Imam kuhana jaja.« Sisi je pogledala sadržaj košare koju je bila naručila. »I
krastavce iz vrta.«
»Želim pitu od sira«, reče Gizela i priđe bliže.
Sisi odmahne glavom. »Nemamo pitu od sira.«
»Onda štrudlu od jabuka sa šlagom.«
»Nisam ponijela kolače.«
»Zašto?« Gizela prekriži ruke i napući donju usnu.
»Mama!« Rudi se trkom vraćao s prestravljenim izrazom na licu.
»Što je bilo, dušo?« Sisi je sinu pružila ruke i privukla ga u zagrljaj. Opazila je kako za
njim ide nekoliko pačića. »Dušo, ne moraš se bojati. Oni su samo gladni.«
Rudolf ju je u nevjerici pogledao.
»Hajde, nahrani ih.« Sisi mu je dala još jednu šaku mrvica na što se on nevoljko ustao i
krenuo prema patkama.
Gizela je i dalje gledala u Sisi, ne želeći se približiti majci i košari s užinom. »Baka na
piknik uvijek ponese kolače.«
Sisi je razmišljala. »Gizela, u Engleskoj postoji kraljica koja se zove Viktorija. Ona je
pojela toliko kobasica i kolača da sada za nju kažu kako je...« Sisi je zastala, njezina je kći na nju
konačno obratila pozornost, trepnula je dok ju je gledala očima boje lješnjaka. Ali, u Sisi se javio
glas savjesti: je li bilo u redu svoju kćer opterećivati vlastitim strahovima, užasavanjem od
debljine?
»Ma nije važno«, Sisi je uzdahnula i odmahnula rukom. »Što kažeš na ovo: kad Rudi
nahrani patke, možemo ići u staklenik. Vidiš li ono zdanje tamo? Ono napravljeno od stakla?«
Gizela je gledala za majčinim prstom. »Vidim.«
»Što misliš da drže unutra, Gizela?«
»Ne znam.«
»Drže leptire. Leptire svih mogućih boja. Želiš li izabrati svog najdražeg?«
Gizela je razmišljala prekriženih ruku na prsima. Naposljetku, ona kimne. Sisi je došlo da
poskoči od radosti. Bila je to njezina mala pobjeda.
Dvorištem je uto prošla kočija da bi se zaustavila pred glavnim ulazom u palaču. Sisi je
gledala kako iz nje izlazi tamnokosi muškarac koji je zatim svojoj suputnici ponudio ruku i
pomogao joj da izađe.
Čak i s te udaljenosti, Sisi ga je odmah prepoznala. »Andrassy.« U tom trenutku, on
pogleda preko ramena i nešto naredi svom slugi. Sisi nije mogao vidjeti osim ako nije znao kamo
treba usmjeriti pogled. Ona zakloni oči od jakog sunca kako bi ga bolje vidjela, njega i ženu koja
je bila s njim. Nju pak nije prepoznala ženu plave kose u dnevnoj žućkasto-smeđoj brokatnoj
haljini. Kovrčava joj je kosa bila podignuta i djelomično pokrivena kapicom u skladu s haljinom
pa je Sisi bila uvjerena kako ona nije Andrassyjeva žena čiju joj je sliku bio pokazao. Ta se
svjetlokosa dama smiješila Andrassyju dok ju je pratio prema palači.
»Rudi?« Sisi je zazvala sina, a on se okrenuo začuvši svoje ime. »Rudi, dođi trenutak
ovamo.«
»Nisam još nahranio pačiće«, usprotivi se on.
»Samo na tren. Želim da nekog vidiš.« Sisi se ustala i uzela oba djeteta za ruku. »Vidite li
onog čovjeka tamo? Zapamtite njegovo ime: to je grof Gyula Andrassy. On je dobar čovjek od
kojega svi moramo učiti.«
I tada, kao da je čuo svoje ime, Andrassy stane kružiti pogledom te ga zaustavi na Sisi.
Kad su im se pogledi sreli, nastavili su se gledati u oči kao da između njih nema udaljenosti. Sisi
je stajala uspravna i napeta.
Naposljetku, Andrassy se nakloni nasmiješen je kimnuo u njezinu smjeru. Svjetlokosa je
dama to opazila pa se i ona zagledala u Sisi. Nešto je šapnula Andrassyju u uho kao da ponovno
želi privući njegovu pozornost. Zašto sam, pitala se Sisi, ljubomorna na ženu koju prvi put
vidim?
Sisi je djecu posjećivala dva puta na tjedan, a svakog je tjedna zajedno s mužem i djecom
odlazila u crkvu. Za jutara kad nije bila s djecom, ostajala je u svojim odajama gdje bi u krevetu
pojela lagan doručak, čitala pjesme, dotjerivala se. Češljala je kosu, masirala se uljem,
isprobavala nove kreme i pomade od kojih joj je koža trebala ostati mladolika, a struk uzak.
Tretmani uljepšavanja trajali su satima pa bi se često dosađivala dok joj je Franziska
krotila i plela dugu kosu. Iz tog se razloga posvetila pisanju pjesama, kao i ponovnom učenju
mađarskog.
»Užasno sam nemarna u učenju.« Sisi je uzdahnula i pogledala u Mariju koja joj je sada
ponovno bila tutorica. Bila je zamolila Andrassyja da joj pronađe mađarsku sluškinju s kojom bi
jednako tako mogla vježbati mađarski.
Bez obzira na vrijeme, Sisi malo koje poslijepodne nije provodila na otvorenom,
nepokolebljivo izvodeći neku aktivnost. I dalje joj je najdraže bilo jahanje. Njezini su
carski stražari morali poboljšati svoje jahaće vještine kako ju ne bi gubili iz vida kad bi se udaljila
od zidina palače. Kobila Dijamant više nije mogla udovoljiti Sisinim nesmiljenim zahtjevima pa
je nabavila novog konja, dvogodišnjeg lipicanca kojeg je nazvala Vandor što je na
mađarskom značilo Lutalica.
Sisi je na konju znala satima lutati, zajedno su jurili kroz bečke šume i uz obale Dunava te
su se često vraćali pod plaštem tame, oboje natopljeni znojem.
Liječnik Fischer, kojeg je Sisi za stalno dovela na dvor kako bi zamijenio Sofijina
pomoćnika, liječnika Seeburgera, upozorio je caricu na takav ritam aktivnosti.
»Carice, Vaše je tijelo stalno izloženo velikom fizičkom naporu, a Vašu prehranu moram
nazvati nedostatnom. Podnoseći jedno i drugo, male su šanse da ćete zanijeti. Mislim da time
ugrožavate mogućnost da dobijete još jednog sina.«
»Odlično«, Sisi je ravnodušno odgovorila. Nije se potrudila napomenuti liječniku kako
mogućnosti da začne ne postoje samim time što ona i Franjo više ne dijele postelju.
Sisi je svog muža viđala u službenim prilikama: stajala je pokraj njega u zadivljujućoj
raskoši ispunjene Spiegelsaale, u uzavrelom Burgtheateru, na posvećenom misnom slavlju. Kad
su bili zajedno, srdačnost im nije predstavljala problem. Dogovorili su se kako će nastaviti živjeti
u braku. Ona, koju je puku bila omiljenija i draža, pratit će Franju kad car to bude od nje tražio.
Zauzvrat, on joj je omogućio da može biti sa svojom djecom. Premda je Sisi znala uhvatiti Franju
kako ju gleda bjelodano požudno, on se u razgovorima više nije vraćao na temu ponovnog
tjelesnog zbližavanja.
Za večeri kad bi uspjela izbjeći Franjine zamorne službene večere, Sisi je ostajala u
odajama. Usamljenost i sjetu pokušavala je odagnati beskrajnim aktivnostima i zadatcima kojima
je upošljavala i sebe i kućanstvo. Svijeće su ostajale upaljene, a njezini su pomoćnici izvršavali
naredbe sve dok ona nije bila spremna za spavanje. Ali, nesanica ju je noćima držala budnom.
Prestravljivali su je sati nakon ponoći: ležati i samo misliti bilo je gore nego imati noćne more.
Često je iscrpljena nespokojem znala povući konop za zvonce i pozvati Mariju ili Franzisku još
prije zore.
Herr Lobkowitz je ispunio svoje obećanje i na dvoru pronašao dvije najtiše,
najjednostavnije i najdiskretnije mlade dame koje su trebale pomagati carici. Grofica je Frederika
von Rothburg govorila tako tiho i s takvim izraženim sjevernim naglaskom da ju Sisi često nije
ni razumjela. Dama Ilse von Bittel bila je tako plaha da je Sisi bila sigurna kako ta povučena i
krhka djevojka zasigurno ne širi glasine po dvoru. I Andrassy je održao riječ te je doveo ženu po
imenu Ida Ferenczy. Bila je blaga lica, Mađarica, i Sisina buduća sobarica.
***
Bilo je kasno proljeće, uskoro se carski dvor trebao premjestiti u Schonbrunn. Slijedila su
nesnošljivo vruća poslijepodneva kad je jahanje postajalo naporno. Sisi je tog popodneva
zaustavila svog konja dopustivši mu da se odmori. Bila je u seoskom području, sat jahanja od
Beča i palače. Ležala je na prohladnoj zemlji uz Dunav i gledala u nebo bez oblaka; disanje joj se
smirivalo, tijelo hladilo. Morat ću ovdje dovesti Rudija na piknik, pomislila je, bit će oduševljen
poljskim cvijećem na zelenim poljima.
A onda su je, kako se to uvijek događalo, misli o djeci povukle u tugu. Osjetila je bol
negdje duboko u sebi, između srca i želudca. Bila je žalosna koliko ih rijetko viđa i koliko malo
odlučuje o njihovu odgoju. Za samo nekoliko mjeseci, njezin će mili i osjetljivi dječak biti
izbačen iz dječje sobe, odjenut će mu vojnu odoru i predati ga u ruke strogih i nemilosrdnih
vojnih učitelja, na prve vježbe i poduke. Tako se nije smjelo podizati tog nježnog i nesputanog
dječačića. Dječačića koji je, kao i ona, volio prirodu, životinje, poljupce i priče.
Sisi posegne u svoju torbu i izvadi bilježnicu. U nju je bilježila svoje boli i pisala stihove
o svojoj usamljenosti. Za nju je to bio najbolji lijek. Njezina se družica bilježnica jedina od svih
nije uzbuđivala niti se mrštila kao Marija kad bi joj Sisi otkrivala svoje usamljeno srce. Nije
šaputala, nije prenosila njezine tajne, kao ostale pomoćnice. Tog su joj poslijepodneva kad je
nebo bilo vedro, a njezino raspoloženje mračno, riječi lako nadošle.
Odjednom, ona začuje konjska kopita i osjeti kako pod njom podrhtava zemlja. Sisi
podigne pogled s bilježnice i zakloni oči kako bi vidjela nadolazećeg jahača. Uto je konj usporio
pa ga je uspjela prepoznati. Nasmiješila se premda je maloprije bila tužna.
»Zdravo, Andrassy.«
»Carice Elizabeta, tako mi je drago što sam Vas sreo.« Andrassy je zaustavio konja i
gipko skočio iz sedla. Privezao je konja za mladicu pokraj Vandora. »Molim Vas,
nemojte ustajati.« On priđe i sjedne na travu pokraj nje. »Danas je lijep dan za jahanje.«
»Doista jest.« Sisi pogleda u Andrassyja. Nosio je lagane hlače, bez kaputića, a bijela mu
je košulja bila otkopčana ovratnika. Ona je na sebi imala jahaći komplet od plave svile, nekoliko
nijansi svjetliji od neba, a kosu je bila splela u ležernu punđu.
»Vidim da ste pobjegli carskoj straži«, Andrassy će promatrajući pusta polja oko njih.
Lice mu je bilo crveno od jahanja i topla vremena. Kosa divlja, razbarušena vjetrom.
»Pobjegla sam im već nedaleko od Beča«, reče Sisi nasmiješena. »Uistinu me čudi kako
su spori.«
 »Dogodi li se, na nesreću, da se naša dva naroda zarate, morat ću upozoriti svoje Mađare
da na Vas pripaze. Nećemo ni primijetiti da ste se približili, a onda ćete odjednom osvanuti na
Dvorskom brdu, svojatati dvorac i budimsku i peštansku zemlju.«
»Naša dva naroda?« Sisi nakrivi glavu.
»Austrijanci i Mađari.«
Sisi se napola osmjehne. »Nisam posve sigurna da se ne bih borila na mađarskoj strani.«
Andrassy se nagne prema njoj. »Nadajmo se da takvo što nikad nećete morati odlučiti.«
»Da, nadajmo se tomu.«
»Jesam li Vas prekinuo?« Andrassy pogleda u njezinu bilježnicu, u nekoliko započetih
stihova na prvoj stranici.
»Ma ne«, Sisi zasramljeno rukom prekrije stihove.
Andrassy započne recitirati: Svakog bi dana trebali čuti barem jednu pjesmu, pročitati
jednu pjesmu, vidjeti jednu sliku i...
I po mogućnosti, Sisi nastavi citat, reći koju razboritu riječ.
Andrassy ju udivljeno pogleda.
»Na dvoru možda jedino Vi bolje poznajete Goetheov opus od mene, Andrassy.«
On se nasmiješi. »Zao mi je što od mene nećete čuti koju razboritu riječ. Ali vidim da Vi
pišete pjesmu, a ovdje«, on pokaže na rijeku, »imamo ljepši prizor nego na bilo kojoj slici.«
»Samo nam nedostaje glazba.«
»Neću Vam ponuditi da nešto zapjevam«, reče on i namigne.
»Onda, što ste napisali?«
Sisi pogleda u bilježnicu te se uzvrpolji od nelagode. »Samo nekoliko stihova jako loše
poezije.«
»Dopustite?« Andrassy podigne obrve.
»Uvjeravam Vas da nećete biti zadivljeni.«
»U to doista sumnjam. Ja sam uvijek zadivljen Vama.«
Sisi je oklijevala. »U redu.« Ona uzdahne. Andrassy uzme bilježnicu i stane naglas čitati
ono stoje napisala.
Poput tvojih morskih ptica Kružit ću bez počinka, raširenih krila Jer na ovoj zemlji za me
mjesta nema Gdje stala bih i gnijezdo svila.
Tek kad je začula te riječi, izgovorene naglas, Sisi je shvatila koliko su bile intimne.
Dopustila je pogled u svoju usamljenu, lutalačku dušu. Osjetila je kako se rumeni, zastiđena što
je Andrassy vidio njezine ispovijedi te mu je iz ruku uzela bilježnicu. Ostali su sjediti u tišini.
Naposljetku, Andrassy podigne pogled i reče: »Carice Elizabeta, Vi u sebi nosite veliku
tugu.«
Ona je razmišljala. Nije imalo smisla lagati mu, pogotovo nakon što je pročitao stihove.
Sisi trepne pa se zagleda u rijeku. »Da, valjda nosim.«
Andrassy kimne. Potom zamišljeno prozbori: »Mađarska.«
»Molim?«
»Mađarska je moje... kako ste to nazvali? Gnijezdo. Ja osjećam da pripadam Mađarskoj.«
Sisi porazmisli. Ona više nije osjećala da pripada Possenhofenu. Helena je otišla. Otac je
bio sve bolesniji. Majka joj je rekla kako više nema pravo bježati u Possenhofen. To je sada bilo
Karlovo gnijezdo. Uvijek je znala da će jednog dana tako biti.
»Ali valjda je s muškarcima drukčije.« Andrassy je pogledao prema rijeci, očigledno joj je
pročitao misli. »Mi nismo prisiljeni napustiti svoj dom, ili svoju obitelj, kako bi se priključili
nekoj drugoj svojti.«
Sisi kimne, glasno udahnuvši.
 »A Vaša svojta baš i nije najsrdačnija, pretpostavljam.« Pogledao ju je s upitnim,
znatiželjnim pogledom.
»Ali ja sam znala«, uzvrati Sisi. Bilo joj je nelagodno pred njegovom pronicavošću čitao
joj je najintimnije misli. »Ja sam znala kad sam se udala na što pristajem.«
»Doista? A što ste znali s petnaest godina? Zar ste mogli znati, carice?« Andrassy se činio
sumnjičavim pa je Sisi pomislila kako je možda bolje da ne nastavlja razgovor o toj temi.
»A što je s Vama, Andrassy?«
On nakrivi glavu. »Što je sa mnom?«
»Kako je grofica Andrassy?«
On pogleda prema mirnoj površini Dunava. »Katinka je dobra žena.« I ne reče ništa više
od toga.
»Dajte, Andrassy, kladim se da su Vam dame nudile svoja srca od Pariza do
Budimpešte«, Sisi će. »Zacijelo ju ludo volite kad ste se s njom oženili?«
Andrassyjevo se lice namršti, na čelu mu se između obrva u sijeku dvije okomite crte.
»Nadam se da će mi Bog, a i Katinka, jednog dana oprostiti.«
»Hmm?« Sisi podigne obrvu. »Andrassy, ja sam Vama upravo priznala što nosim na duši.
Recite Vi meni, što ste time mislili?«
Andrassy iščupa vlat trave i baci je u rijeku. »Nisam ju trebao oženiti.«
»Zašto?« upita Sisi.
Izbjegavajući njezin pogled, on odgovori: »Nisam dobar muž.«
»Ja sam uvjerena da jeste«, Sisi će. »Možda samo češće izbivate iz doma nego što bi ona
htjela.«
Andrassy odmahne glavom pa iščupa još nekoliko vlati iz zemlje. »To joj ne smeta.
Mislim da nam je oboma draže kad nismo skupa. Ne žudim joj se vratiti. A čini mi se da i
njoj nije stalo dočekati me.«
Zamišljeno je zašutio, a onda nastavio: »Moj je problem, u životu, a i sa ženama, taj što
tražim savršeno umjesto dobrog.«
Sisi se zamisli. »Ako je savršenstvo to što tražite, razumijem da Vašoj ženi ono nedostaje.
Ali morate znati da nitko nije savršen. Čak ni Vi.«
»Bila je jedna djevojka, davno. Zvala se Kati. Možda sam zato oženio Katinku — imaju
isto ime. Ili zato što su mi svi govorili kako sam već odavno trebao naći ženu.«
Andrassyje grickao jednu stranu usne, duboko zamišljen. »Ali sad mi se čini da je to bilo
u nekom drugom životu.« Govorio je gotovo čeznutljivim glasom dok je rukom prelazio preko
vrhova travki ugrijanih suncem. »Poznavao sam ju dok sam bio u Parizu.«
Sisi je znala kako je to moralo biti davno prije no što ga je upoznala, u doba kad je
Andrassyja iz zemlje protjerao njezin muž, Franjo Josip. »Bio bih oženio Kati«, nastavi
Andrassy. »Htio sam ju oženiti i to sam joj bio i rekao.«
»I što se dogodilo?« upitala je Sisi. Nije znala zašto je odjednom ljubomorna na tu
nepoznatu djevojku.
»Kati se nije htjela udati za mene.«
Glupača, pomislila je Sisi, ali je to zadržala za sebe. Umjesto toga, ona upita: »Je li Vam
rekla zašto?«
»Odlučila se za mađarskog starijeg princa. Imao je više zemlje i ugledniju titulu. Većina
je Transilvanije pripadala njemu, osim toga, on nije bio opasan. On nije bio izgnan iz Carstva.«
Andrassy odmahne glavom s tužnim smiješkom na licu.
»Kladim se da ona zažali svaki put kad pročita Vaše ime u novinama. Ili kad vidi Vašu
sliku.«
 Andrassy se naceri. »Cisto sumnjam.«
»A čeznete li Vi za njom otada?«
»Možda.« Andrassy se okrene prema Sisi i nasmiješi. »Ne, ne.« On odmahne glavom.
»Nemam vremena čeznuti.«
Sjedili su u tišini i promatrali brod, klizio je Dunavom prema istoku. Prema Mađarskoj.
Uto se Andrassy okrene i nagne prema Sisi. »Bila je još jedna, nakon Kati. Jedna druga žena za
koju sam, kad sam ju vidio, pomislio: Nju bih mogao voljeti.«
»Ona nije Vaša žena?« upita Sisi. Andrassy odmahne glavom.
Onda možda ona plavuša s kojom ga je Sisi vidjela u vrtu? Sisi ponovno osjeti ljubomoru,
ponovno ne znajući zašto. No ona se prisili nasmiješiti pa ga pristojno upita: »A što je s njom?«
Andrassy se ugrize za usu. Razmišljao je prije no što joj je odgovorio. »Ona je lijepa. I
dobra. I svaki put kad s njom razgovaram, ostanem pometen. Ona mi da misliti.«
Sisi pogleda u stranu, iščupa travku i pusti da ju povjetarac odnese. »Rekla bih da je
draga. Zašto se onda niste zaljubili u nju?«
»Zato što nije slobodna da bi bila moja. Nažalost, nju je već dobio drugi muškarac.«
Sisi ga ponovno pogleda primijetivši kako mu se u smeđim očima odražava zlaćana
svjetlost sunca. »To je pretužno, Andrassy.«
»Jest, tužno je.« On kimne.
»A kako se zove to savršeno biće, ta nedostupna dama kojoj se divite?«
»Ime nije važno«, odgovori on i svrne pogled sa Sisi. Do tada su se napeto gledali u oči.
»Ona nikad neće biti moja.« Sisi je kimnula ne znajući što reći. Na trenutak je u mislima odlutala
u Budimpeštu one davne večeri. Večeri kad je plesala s njim. Napravila je to ispred Franje, svima
pred očima, i na tome joj se nije imalo što prigovoriti, taj ples nije bio ni poseban ni značajan. A
sada joj se taj trenutak dok su sjedili na travi učinio znakovitijim. Premda se nisu doticali. Sjedili
su, na razmaku, i samo razgovarali. U samom razgovoru nije bilo ničeg za osudu, zar ne? Pa ipak,
Sisi se nikako ne bi mililo da ih je bio vidio Franjo. A zašto, to pak nije znala.
Naposljetku, ona trepne razbistrivši maglu pred očima. »Uskoro će se smračiti. Trebali
bismo se vratiti u palaču.«
»Vi biste trebali«, on kimne. »Ja ne idem onamo.«
»Kamo idete?«
»Večeras ću prenoćiti u drugom gradu i pričekati sluge. Vraćamo se u Budimpeštu gdje
ćemo provesti ljeto.«
»O...«, Sisi će. Sve do sada nije joj spominjao svoj odlazak. »Idete vidjeti svoju ženu?«
Andrassy odmahne glavom. »Ona će ostati na sjeveru. Ljeti se njoj moj grad gadi, kao što
se meni gadi njezino izolirano, udaljeno odmorište.«
»Zašto morate ići?« upita Sisi.
Andrassy uzdahne pa provuče prste kroz tamnu kosu. »U domovini su opet nezadovoljni.
Izgleda da su veće slobode i prava ipak ograničeni. I dalje im se ne sviđa to što im je vladar strani
car. Deak je tražio da se vratim i da mu pomognem to riješiti.«
Andrassyjevo je gledište Sisi sada imalo smisla, za razliku od prije nekoliko godina kad se
njezin muž tužio na mađarsko suprotstavljanje. »Kad će oni ponovno početi zahtijevati
nezavisnost?«
»Carice, morate zapamtiti da, za mene, nije riječ o njima, već nama.«
»O... da, naravno.«
Andrassy uzdahne. »Nadam se da ću smiriti uzbunjene, za sada. Reći ću Deaku da se
založi za slogu, ne za razdor. Ali ne znam koliko ću dugo Vašem mužu moći jamčiti mir.«
Sisi je razmišljala. »Ne mogu Vas više ni zamisliti kao neprijatelja. Nadam se da ćete
ostati naš prijatelj.«
»I ja se nadam.«
»Nedostajat ćete mi ovdje.« To što je rekla bilo je odveć sebično — ta grof se vraćao
kako bi se pred nezadovoljnim narodom zauzeo za njezinu obitelj. Ne samo sebično, već i odveć
smiono. On je pogleda i blago se nasmiješi. »Smijem li Vam pisati dok budem odsutan?«
U pisanju nije bilo ničeg za osudu, ona je tjedno pisala stotinama ljudi. No Sisi je ipak
osjetila kako bi u tom trenutku trebala reći ne. Možda joj je to bila zadnja prilika da kaže ne.
Počne li joj Andrassy pisati, hoće li čeznuti za njegovim pismima? Sada je to mogla zaustaviti,
prije no što joj on postane potreban, prije no što je ta potreba obuzme. Znajući to, spremala mu se
tako i odgovoriti. No ona se osmjehne i reče: »Nadam se da hoćete.«
 XV
Sunčan je, ljetni dan u Budimpešti, Dunav svjetluca u podnožju brda. Novi se Szechenyi
Lánchid, Viseći most, pruža preko rijeke poput željezne čipke.
Oni stoje na vrhu brda. Oko njih je mnoštvo ljudi, mašu zastavama i plešu na glazbu koju izvode
skupine Roma. Ljudi žamore tako glasno da se Sisi čini kako i zdanje podrhtava. Čuje se
topovska paljba.
»Éljén Erzsebet! Živjela Elizabeta!« Jedan joj se čovjek približava, kroz gomilu ga vodi ministar.
Duga mu je smeđa kosa prošarana sjedinama i razdijeljena po sredini ponad ozbiljna lica. Od svih
ljudi, jedino se on ne smiješi.
»Carice.« Ministar uputi čovjeka naprijed, no on se čini zasramljen, odveć plah da bi pristupio.
»Molim Vas, dopustite da Vam predstavim našeg voljenog skladatelja, čovjeka koji je...«
»Franza Liszta.« Sisi kimne nakon što je sama dovršila rečenicu. Ona mahne skladatelju da priđe
bliže. »Čovjek kojeg ne treba predstavljati. Majstore Liszt, kako ćemo Vam zahvaliti što ste
skladali misu u povodu krunidbe?«
Ona ga gleda u lice, udivljena njegovom prisutnošću. Kako bi se voljela rukovati s njim,
dotaknuti prste koji su svirali klavir s nenadmašnom virtuoznošću. On podigne pogled, uzvrati joj
ga, na što ona opazi: Franzu Lisztu, najdražem skladatelju, oči su pune suza. On tiho zausti na
mađarskom, svom materinskom jeziku. »Eljen Erzsebet. Živjela Elizabeta.«
 15
Toplice Bad Kissingen, Bavarska lipanj 1866.

Sisi je tog jutra za doručkom dobila dva pisma: jedno od muža, drugo od Andrassyja.
Nije joj bilo lako provesti proljeće u Bad Kissingenu. Rudi joj je strašno nedostajao. S
druge strane, i sama pomisao na povratak u Beč izazivala joj je tjeskobu, a u zadnje vrijeme
i užasnu glavobolju. Njezina se svekrva, premda je često ostajala u krevetu zbog kašlja i svojih
boljki, još strože posvetila obrazovanju svojih unuka, poglavito princa. Sisi im je bila savjetovala
neka Rudija puste da uživa u djetinjstvu i cjelovitu obrazovanju koje bi uključivalo jezike,
poeziju i umjetnost, no princ je sada povazdan morao učiti povijest, vojnu strategiju i habsburški
protokol. Već su mu na ručice i nožice bili navukli krutu vojnu odoru austrijskog časnika, a on
sam kao da se našao u nekoj igri prerušavanja iz koje nije mogao pobjeći.
Franjo joj je pisao o dječakovim »poteškoćama« u prilagođavanju na novog vojnog
učitelja, nemilosrdnog generala Leopolda Gondrecourta. Sisi je žudjela zagrliti i utješiti svog
nježnog dječačića. Ali znajući da bi to bilo nemoguće, bez obzira na to ostane li na dvoru ili
otputuje, Sisi je poslušala savjet liječnika Fischera te odlučila zimu provesti izvan Beča, u
odmaralištu Bad Kissingen.
Spočetka je to mjesto, skriveno među nedirnutim bavarskim šumama, u podnožju
borovima obrasle snježne planine Rhon, bilo idealno za Sisi, tamo je mogla obnoviti snagu
i odmoriti dušu. Zrak je bio čist i svjež, priroda bujna, a Sisi oslobođena svih službenih dužnosti.
Na dvoru je bila ostavila herr Lobkowitza, groficu Frederiku i damu Ilse te je dane provodila
samo u društvu Marije, nove sluškinje Ide i frizerke Franziske. Daleko od protokola i dvorjana
koji su samo pogoršavali njezinu tjeskobu i nespokoj, Sisi se mogla odmarati i uživati u blagim,
ljekovitim vodama rijeke Saale.
No ipak je i dalje bila lošeg zdravlja. Marija je bavarskoj kuharici znala čestitati na
njezinim vještinama, no Sisi hrana nije prijala te se danima tužila kako nema apetita. Za dugih,
monotonih dana u unajmljenoj vili, često su je spopadale glavobolje. Navečer bi bila umorna, ali
ne bi mogla zaspati. Gonjena nemirom, nije se mogla ni na što usredotočiti pa je odlazila jahati
kad god je nisu morile glavobolje.
Te su joj zime i proljeća Andrassyjeva pisma donosila radost. Pisao joj je često, opisivao
svoje dane u Budimpešti gdje je zajedno s Ferencom Deakom pokušavao smiriti nestrpljivi i
nabrušeni puk. U svojim je pismima uvijek pisao o politici i redovito od nje tražio savjet no u
njima je bilo mnogo više od pukih izvještaja. Andrassy se raspitivao za njezino zdravlje, tražio od
nje da mu potvrdi kako jede i odmara se. I uvijek je pismo završavao stihovima neke pjesme ili
omiljenim citatom.
»Je li to sve što je stiglo od pošte, Ida?« Sisi je odgurnula tanjur s doručkom nakon što je
pojela jedva nešto suhog prepečenca.
»Stigle su i nove haljine koje ste naručili, carice.« Sluškinja je odgovorila na mađarskom,
kako ju je carica bila naputila. Sisi se sada osjećala jednako sigurnom u mađarskom kao i u
njemačkom svakog je dana razgovarala s Marijom i Idom, a s Andrassyjem se dopisivala.
»A moje kreme?«
»One još nisu stigle, Veličanstvo.«
Sisi se namrštila. »Imam ih još samo malo.« Caricu je prestravljivala pomisao da će otići
na spavanje, a da prije toga nije svoje lice namazala pomadama i uljima s mirisom ruže. Jer tako
su žene dobivale bore.
»Vaše pomade možda stignu sutra, carice«, uzvratila je uvijek obzirna Ida.
 Sisi je odnijela Andrassyjevo pismo do naslonjača pokraj prozora. Tamo je, na
travanjskom suncu, sjela i otvorila pismo.
»Sisi.« Nasmiješila se kad je pročitala njegov pozdrav. U svom mu je zadnjem pismu
napomenula neka ju zove omiljenim nadimkom i on ju je poslušao pa je pismo započeo onim
istim neslužbenim oslovljavanjem kako ju je zvao i mađarski narod. Ipak, primijetila je da uz
nadimak nije bilo ni jedne druge riječi. Nije bila »Draga Sisi«. Kao što ni on u njezinim pismima
nije bio »Dragi Andrdssg«. Njih dvoje nisu činili ništa nedopušteno, samo su bili prijatelji koji
se dopisuju. Nastavila je čitati:
U gradu je osvanulo proljeće poput otvorenih pupoljaka tulipana. Kako bih volio da ih
možete vidjeti: djeca od školskih papira prave male čamce i puštaju ih niz Dunav. U glavi su im
ptice i sunce, a ne škola. A kako bi i mogli misliti na nešto drugo? Svuda oko nas znaci su novog
života. Cak i sada, dok ovo pišem, kroz otvoreni prozor osjećam miris poljskog cvijeća, rijeke i
pečenih krumpira iz obližnje gostionice. Sljedećeg proljeća morate doći i posjetiti ovaj dio Vašeg
kraljevstva. Ništa se ne može usporediti s proljećem u Budimpešti.
Deak i ja i dalje zagovaramo razboritije i praktičnije rješenje za strane koje su se našle u
napetim odnosima. Znam da sam bio rekao kako će za moj narod biti ili jedno ili drugo: ili
nezavisnost ili podčinjenost.
Ali vjerujem da ljudi počinju uviđati i umjereniji način za koji se zalažemo — možda ne
moramo prekinuti sve veze s Austrijom. Kad bismo barem od cara dobili priznanje kako su naša
prava jednaka i suverena, onda bi zajednica naših naroda bila sličnija uvažavajućem
partnerskom odnosu nego odnosu gospodara i sluge.
No dovoljno sam tinte potrošio na politiku. Uživao sam čitati Vaše zadnje pismo.
Zamišljam kako se po brdima tope snijeg i led i kako na granama proviruju prvi znaci zelenila
dok Vi u lisičjem krznu lutate šumskim stazama. Možda se led pretvorio u studeni, nepokolebljivi
potok koji se sada slijeva niz padine. Šetate li se šumovitim brdima? Nadam sa da je tako. Zrak
zasigurno prija Vašim plućima, a pogled je hrana za dušu.
U zadnjem mi pismu niste napisali kada se kanite vratiti u Beč. Bit ću tako drzak pa ću
Vam ponuditi nezatraženi savjet. No poslužit ću se riječima našeg omiljenog mislioca kako Vas
ne bih razljutio. »Najvažnije nikad ne smije ovisiti o najmanje važnom.«
Vaš najvjerniji, najodaniji sluga,
G. Andrassy.
Sisi presavije pismo i vrati ga u omotnicu. Znala je taj citat i znala je što joj je time htio
reći: Andrdssy ju je nagovarao da se vrati na dvor. Na svoje mjesto carice i majke. I supruge. U
zadnjem mu je pismu priznala kako je, kad razmišlja o povratku u Beč, obuzme panika i očaj. Pa
ipak, on ju je bodrio da se vrati. Sisi je zatražila od Ide da joj donese papir i tintu te sjela za stol
napisati pismo. Skinula je teško prstenje koje joj je pritiskalo prste i započela s: »Andrassy.«
Volim kad mi pišete o Budimpešti. U jednom ću se morati složiti s Vama: sljedeće ću
proljeće provesti u tom dijelu Carstva. Sjećam se čarolije početka proljeća u Budimpešti, a takvo
buđenje želim ponovno doživjeti.
Sisi je već znala koji će mu citat napisati; bio joj je iskočio u glavi zajedno s
Andrassyjevim imenom.
Sinoć sam pročitala ove Goetheove riječi i pomislila na Vas.
»Svijet je pust, mislimo li samo na planine, rijeke i gradove. Ali ako poznajemo nekog tko
misli i osjeća kao i mi, nekoga tko nam je, premda udaljen, blizak duhom, onda se u svijetu
osjećamo kao u napučenom vrtu.«
Sisi je zastala. Je li možda pretjerala svojim izborom citata? Hoće li se to Andrassyju
učiniti čudnim njezino priznanje koliko joj je važno njihovo dopisivanje? Oklijevala je kuckajući
prstom po papiru, razmišljajući bi li rasparala to pismo i započela novo.
No tada je u sobu banula Ida i odvratila Sisinu pozornost. »Carice Elizabeta!«
»Zaboga, Ida? Što je? Preplašili ste me!«
Visoka i mršava sluškinja je zadihano stajala.
»Bože, Ida, pa što je bilo?«
Sluškinja krene prema njoj s komadićem papira u drhtavoj ruci. »Carice, telegram. Iz
Beča, od cara.«
»Telegram?« Sisi dohvati papir uzdrhtalim rukama i stane čitati žurno naštampana slova.
Onda spusti papir i pogleda sluškinju u oči.
»Javite Mariji.« Sisi ustane od stola. »Počnite pakirati moje stvari. Moramo već danas
otputovati.«
»U redu, Veličanstvo.« Ida se na brzinu nakloni i odjuri iz sobe.
Sisi se ponovno zagledala u papir. Premda je ostala sama, zadnje je riječi pročitala naglas.
Molim smjesta se vratite kući STOP u ratu smo STOP.
Rat je objavio njezin muž i na bojištu je već sjedne strane bila Austrija, a s druge
udružene snage Pruske i Italije. Pruska je austrijsku premoć u središnjoj Europi dovodila u pitanje
još od vladavine Marije Terezije, a u proteklih je deset godina zagovarala sukobe. Sada se
udružila u opasan savez s Italijom te otvoreno pokazala nepoštivanje prema ostalim njemačkim
vojvodstvima i kraljevstvima — zemljama koje se Franjo Josip obvezao zaštititi. Austrija više
nije mogla sjediti skrštenih ruku.
U Schonbrunnu pak Sisina spavaća soba nije odavala nikakvo ratno stanje. Odaja je bila
besprijekorna: porculanske su vaze bile pune svježeg cvijeća, okviri kamina očišćeni, a prozori
odškrinuti pa je unutra dopirao osvježavajući povjetarac i prigušeni pjev ptica.
Jedino iznenađenje bila je knjižica ostavljena na njezinu krevetu.
Njezin je naslov bio na mađarskom. Sisi je provrtjela listove knjige i zaključila kako je
riječ o antologiji mađarskog pjesništva. S prednje je korice knjige skliznulo pisamce koje je sa
zanimanjem otvorila.
Imate svako pravo što cijenite Goethea, ali naši su mađarski pjesnici zaslužili svoje
mjesto, rame uz rame s njemačkim.
Bit će mi drago čuti što mislite.
Vaš vjerni i odani prijatelj G.A.
Zar je Andrassy na dvoru? Sisi osjeti kako joj je poskočilo srce pa spusti knjigu na noćni
ormarić. Kako budalasto, ona prekori samu sebe. Njezino je kraljevstvo u ratu, a ona samo misli
je li Andrassy možda pod istim krovom? I kako će ga možda vidjeti još iste večeri! U trenu više
nije osjećala tjeskobu zbog povratka na dvor, već uzbuđenje. Čak i nadu.
»Franziska!« Sisi je poviknula i stala osluškivati lupkanje frizerkinih koraka u susjednim
odajama.
»Molim, carice?« Iz salona proviri glava suhonjave Franziske.
»Moramo početi.«
»Ali, Veličanstvo, tek su tri sata poslijepodne.«
»Znam koliko je sati. Večeras moram zabljesnuti.«
Te je večeri Sisi uhvatila muža pod ruku primijetivši da je Franji pri tom laknulo.
»Trebamo se predstaviti u lijepom svjetlu, zar ne?« nakrivila je glavu i prošaptala
Franji. »Pogotovo u vrijeme rata.«
»Hvala vam, Eliza... Elizabeta«, uzvratio je Franjo. Lice mu je bilo izbrazdano brigama, a
obrve spojene od stalnog mrštenja.
»Idemo«, reče ona. Franjo kimne.
 U blistavu je dvoranu Spiegelsaal ušla u pratnji muža pa je morala obuzdati svoje
oduševljenje kad je u kutu ugledala Andrassyjevu visoku figuru. Okrenut leđima, Andrassy
je razgovarao s nekim niskim i nabitim čovjekom. Njih je dvojicu slušao Deak, ali Sisi drugog
sugovornika nije poznavala. Andrassy se okrenuo tek kad su najavili cara. I on se, kao i svi ostali
u dvorani, poklonio carskom paru.
Rat se još uvijek događao negdje daleko, u udaljenim zemljama čije nazive nisu ni
pamtili, pa ipak, činilo se da uzvanici za večerom titraju od napetosti. Jedino je
Andrassy izgledao smiren, čak i veseo.
»Carice.« Prešao je preko dvorane i naklonio se. Na sebi je imao besprijekorno odijelo, a
valovita mu je kosa bila dulja i zapuštenija nego prošlog puta. Gledao ju je u oči, izravno, živo i
malčice vragolasto. A možda i jesu izvodili nepodopštine, njih dvoje, koliko su pisama izmijenili.
»Grofe.« Sisi je prozborila tihim glasom. Učinilo joj se smiješnim kako je, sada kad je
Andrassy stajao pred njom, odjednom bila stidljiva, čak i službena. I to nakon što su jedno
drugome mjesecima pisali stranice i stranice najintimnijih misli i iskrenih ispovijedi.
»Izgledate oporavljeno, carice.« Andrassy je gledao u Sisi trenutak dulje no što se
priličilo, ali to nitko nije primijetio. Ljudi su se bili okupili oko cara i novog plemića kojeg Sisi
još nije bila upoznala.
»Hvala, grofe. I Vi lijepo izgledate.«
»Ja sam rekao: oporavljeno. Zar je netko spomenuo lijepo?«Andrassy joj namigne na što
se ona morala nasmijati, nenaviknuta na takve izraze nepoštivanja.
Sisi je izgledala zadivljujuće, i znala je to. Čak je i Franjo, onako uznemiren i razdražljiv,
ostao zapanjen kad ju je ugledao.
Bila je u laganoj svilenoj haljini boje bjelokosti s ružičastim cvjetićima izvezenim oko
vrata i rukava. Svoj legendarni, uski struk naglasila je pojasom. Kosu je pustila i samo nekoliko
pramenova pričvrstila straga. Franziska joj je u kovrče bila uplela niske bisera i poljsko cvijeće.
Obraze je narumenila, usne namazala. »Smijem li vas ispratiti do Vašeg mjesta, carice?«
Andrassy joj je ponudio ruku na što se ona opomenula daju prihvati kao staložena carica te da
hoda uz njega sporo i skladnim koracima. U sebi je gorjela.
»Tko je onaj čovjek s kojim ste razgovarali, ovaj s kojim Franjo razgovara sada?«
Sisi je bradom pokazala prema pridošlici.
»Friedrich Beust«, uzvrati Andrassy. »Ministar Saksonije. Ili, bolje rečeno, bivši ministar.
On je, kao i brojni drugi vladari malih njemačkih vojvodstava, svrgnut i istjeran iz Pruske. Beust
mrzi Bismarcka. 31 I cijelu prusku divljačku vladu, možda čak i više od Vašeg muža.«
Sisi je kimnula promatrajući tog Beusta: njegovo nabijeno, četvrtasto lice, način na koji je
gestikulirao rukama kao dirigent koji okupljenima naglašava taktove pjesme. Primijetila je kako
je Franjo njime opčinjen, gledao je Beusta s onim istim predanim pogledom kakvim je nekoć
gledao nju.
Sisi je sjela na svoje mjesto, na suprotnom kraju stola od muža. Između njih je sjedila
Sofija, činila se razdraženom i nemirnom u haljini boje bundeve. Do nje je sjedio
saksonski plemić Beust, a preko puta nje ostarjeli ministar von Bach. Franji je zdesna bio grof
Alexander von Mensdorff-Pouilly, ministar vanjskih poslova, privlačan mladi muškarac
31
Bismarck Otto Eduard Leopold Bismarck (1815. 1898.), njemački političar i državnik, tvorac gesla krv i željezo
kao glavnog načela u rješavanju političkog pitanja s ciljem ujedinjenja Njemačke pod vodstvom Pruske i ostvarenja
njezine dominacije u Europi. Godine 1867. stvorio je Sjevernonjemački savez koji obrambenim sporazumima vezuje
južne države uz Prusku. Isprovocirao je rat Napoleona III. protiv Pruske; potukao je Francuze (1871.), nakon čega se
njemački kralj Vilim I. proglasio u Versaillesu carem. Ustavom iz 1871. osniva se Njemačko Carstvo od 25 država.
Bismarck je tada imenovan kancelarom i dobio naslov kneza.
s brkovima, razdijeljene kose. Sisi je bila čula kako je on dalji rođak engleske debele kraljice
Viktorije. Do ministra je sjedio Grimne. Za stolom su bila i dva kardinala. Andrassy se nekim
čudom našao tik uz Sisi, sjedio joj je slijeva.
U palači je zrak bio ugrijan, a ozračje napeto. Sisi je znala zašto jer ju je herr Lobkowitz
bio izvijestio dok se pripremala za večeru. Austrija se na bojištu sukobila s Pruskom i njezinim
saveznicima četiri puta. Od toga je tri puta Austrija službeno pobijedila. Ali Franjo nije bio
zadovoljan. Pobjede su trebale biti glatke, a pokazale su suprotno. Austrija je imala
zabrinjavajuće puno žrtava. U zadnjoj su bitki u češkom gradu Gitschinu pobijedili Prusi. Ako bi
se to nastavilo, Austrija bi uskoro mogla ostati bez zaliha. I ljudi.
»Ono što me najviše zabrinjava je austrijska nepripremljenost na bojištu.« Beust je za
vrijeme večere pušio.
Franjo je zinuo da će odgovoriti, no Sofija ga je pretekla. »Svatko bi izgledao
nepripremljen pred Bismarckom. Taj je čovjek ratni huškač.«
Beust je odmahnuo glavom. »Nije on samo ratni huškač. On je i strateg. On se za rat
pripremao još otkad je postao kancelar. Dobra mu se pripremljenost mora
priznati, nadvojvotkinjo. Premda ga mrzim.«
Franjo je Beustu kimnuo, no Sofija mu je osorno uzvratila. »Mi smo Austrijsko Carstvo.
Mi ćemo ih nadvladati.«
Za večerom je Sisi brzo uočila kako o samom tijeku rata postoje dvije struje mišljenja.
Sofija Franjine primjedbe nije uvažavala, a Beustu se obraćala sa snishodljivim osmijesima te
svojim ponašanjem nije odavala nikakav strah pred pruskom žurnom mobilizacijom i nadmoćnim
oružjem.
Beust joj se, na Sisino čuđenje, otvoreno protivio. A to što pridošlica na dvoru nije bio
zastrašen nadvojvotkinjom samo je izazivalo još veću nevjericu. Beust je svoju zabrinutost jasno
izrazio napomenuvši Franji kako je strategiju potrebno promijeniti, i to što prije. »Pruske nas
puške smiču prije no što naši ljudi stignu svoje napuniti.« Beust je cijelo vrijeme gledao u Franju,
izbjegavajući Sofijin pogled. »Veličanstvo, ja Vas zaklinjem: vojsku moramo modernizirati.«
»Da, oni imaju bolje puške, priznajem. Ali mi imamo bolje topove«, Franjo će gledajući u
majku, iščekujući njezinu potvrdu.
»Doista imamo.« Sofija je mahnula svojim debelim kažiprstom kao što guvernanta
potvrđuje svom učeniku da je dao ispravan odgovor. »Ne zaboravite da mi imamo i austrijsko
konjaništvo.«
»Sumnjam da će dobro uvježbani konji moći nadoknaditi manjak ljudi, vlakova i baruta.«
Beust je oborio pogled osjetivši kako je svojom replikom prešao njihovu granicu strpljenja. Sada
je progovorio tišim glasom. »Bismarck raspolaže s više ljudi od bilo koga drugog u Europi, čak i
od Napoleona Trećeg.«
»Kad smo kod Napoleona, ima li kakvih vijesti iz Pariza?« Franjo se okrenuo Grimneu.
»Još ništa, Vaše Veličanstvo.«
»Napoleon će nam uskoro priskočiti u pomoć.« Franjo je ubrusom obrisao brkove i
nastavio s usiljenim optimizmom. »Gospoda i carevi uvijek se drže zajedno protiv
ratobornih, divljih skorojevića kao što je Bismarck.« Sisi se okrenula prema Beustu. Premda je
imao što red, ipak se, konačno, suzdržao.
»Što se Vama čini?« Sisi se prigušenim glasom obratila Andrassyju. Od večere se bila
ustala s carem, no nakon toga je svatko otišao na svoju stranu. Franjo joj se bio usputno ispričao
kako se mora sastati s ministrom i krenuo prema dvorištu gdje ga je čekala kočija, a Sisi se bila
uputila prema svojim odajama. Tada je s oduševljenjem susrela Andrassyja.
U to su doba godine dani bili najdulji, kroz prozore su palače još uvijek padali blagi tračci
ljubičastog svjetla.
»Jeste li za dulji povratak?« predložio joj je Andrassy i glavom pokazao na vrata kroz
koja se izlazilo u vrt. »Večer je ugodna.«
»Zašto ne?« Izašli su vani i krenuli stazom obrubljenom potkresanim stablima. U palači je
bilo tiho, na tlo se spuštao mrak. Sisi ih je vodila prema stakleniku, zdanju od stakla i čelika.
»Drago mi je što je Beust ovdje premda Vašoj svekrvi nije«, pripomene Andrassy dok su
hodali.
»Za večerom je bio krajnje smion, zar ne?«
»Tek je stigao na dvor pa još ne zna kad treba šutjeti.«
»To je dobro«, Sisi će. »On će govoriti istinu, a to je ono što Franji treba.«
Zastali su pred ulazom u staklenik. »Nakon Vas«, Andrassy pokaza na vrata. Ona uđe
unutra gdje je zrak bio topao, zasićen mirisom zemlje i biljaka.
Andrassy je koračao iza nje. »Ali na večeri se nitko nije usudio priznati kako su nas
napustili naši takozvani saveznici.«
Sisi zastane pa se okrene prema njemu. Stajala je tek nekoliko centimetara od njega. Lica
su im bila obasjana blagim svjetlom mjesečine čiji je sjaj prodirao kroz prozore staklenika. Nama
nitko ne treba.
Andrassy podigne obrvu.
»Sofijina krilatica. Nama nitko ne treba. Na koncu konca, ipak smo mi Flabsburgovci.
Stalno to ponavlja svom sinu. I to nakon što se od njega okrenula Rusija. I Engleska. I Pruska. A,
čini se, i Francuska.«
Andrassy je razmišljao. S odsutnim izrazom na licu on prođe rukom kroz razbarušenu
kosu.
»Ali od koga Franjo očekuje da će stati na našu stranu?« upita Sisi. »Mislim da to od
Italije ne treba očekivati. Pogotovo nakon što je od Austrije izvojevala nezavisnost. Sasvim
je logično da će se Italija pridružiti Pruskoj.«
»Postoji li kakva šansa da nam Francuska pomogne?«
Andrassy nakrivi glavu. »Ne dijelim optimizam Vašeg muža kad je o Francuskoj riječ.«
»Zašto ne?«
»Zbog glasina.«
»Kojih glasina?« upita Sisi.
»Čuo sam da je Bismarck putovao u Francusku kako bi se našao s Napoleonom.«
Sisi uzdahne.
»Izgleda da je taj Bismarck, za kojeg Vaša svekrva misli kako je ništa drugo doli
ratoborni huškač, ipak vrstan diplomat. Kao što je Beust rekao: Bismarck je rat s
Austrijom planirao. Čak mu se nadao. Žao mi je što to moram reći, ali Vaša svekrva griješi.«
»Nemojte žaliti što ste to rekli«, Sisi će prekriživši ruke. »Znači, Francuska će stati na
stranu Pruske.« Sada joj je postalo jasno u kojoj je nezavidnoj poziciji bio Franjo i koliko se
preračunala njezina svekrva. »Kako to ne zna i car?« upita ona.
Andrassy se sjetno, sa žaljenjem, nasmiješi pa joj navede citat koji je ona dobro
poznavala. Čovjek čuje samo ono što razumije.
»Goethe«, Sisi će. »Ali kako car može biti tako slijep?«
»Može li netko tko je na čelu najmoćnije države u Europi razumjeti koliku mu prijetnju
predstavlja jedna manja njemačka država?« Andrassy se nagnuo bliže i uzvratio
tihim, izrugujućim glasom. »Što mu mogu značiti: bolje puške, bolji diplomati, više ljudi,
željeznica i saveznika, ako je on habsburški kralj? Božji pomazanik i nasljednik Svetog Rimskog
Carstva?«
 »To bi mu trebalo i te kako značiti.«
Andrassy kimne. Stajali su i šutjeli u mračnom stakleniku pod zrakama bjeličaste
mjesečine. Lišće paprati i palmi svjetlucalo je na lahoru. I premda je ozračje u palači
bilo bremenito, sada je, na večernjem zraku, sva ona napetost nestala.
Naposljetku, Andrassy prozbori. »Jeste li našli knjigu pjesama koju sam Vam ostavio?«
»Jesam.« Sisi se okrene prema njemu. Njegovu je blizinu više osjećala nego što ga je u
mraku mogla vidjeti. »Kad sam ju vidio, sjetio sam se Vas. Nadam se da će Vam se svidjeti.
»Sve su pjesme na mađarskom.«
»Vi to možete, Sisi.«
»Govoriti, možda. Ali čitati? Imate odveć visoko mišljenje o meni.
»Vi to stalno govorite, ali ja imam točno ono mišljenje koje Vi zaslužujete.
Sisi se zarumenila i suspregnula dah. Odjednom je poželjela da nisu u stakleniku već u
sobi u kojoj bi mogla zatvoriti vrata i isključiti ostatak svijet. Čak i u mraku, osjećala je njegovo
tijelo pokraj svojega. Kako ga je željela poljubiti.
»Carice, već se spustio mrak. Mislim da je bolje da Vas otpratim do odaja prije no što nas
opaze doušnici. Ne bih htio da Vam zbog mene strada ugled ako Vas vide da noću ovako lutate.«
»Dajte, Andrassy.« Sisi se neveselo nasmijala. »Odavno na ovom dvoru ne marim za svoj
ugled.«

Početkom srpnja, u grad su počeli pristizati ranjeni i bolesni. A jednom kad su počeli,
činilo se da nikad neće prestati: prolazili su gradom poput neslavne parade bez fanfara i trublji.
Ljudi u zavojima šepesali su niz široke, platanama obrubljene bečke bulevare tražeći bolnice
ii ubožnice, proseći hranu. Do tada se o ratu samo govorilo u zabrinutim razgovorima, no kad su
se pojavili ranjenici s ožiljcima, rat je postao jeziva realnost od koje se više nije moglo pobjeći.
U palači je zrak bio težak, zagušljiv, bez daška vjetra. Po hodnicima odajama vrvjela su
razdražljiva, namrgođena lica okupana znojem. Nakon nekoliko manjih i nebitnih sukoba, s
ratišta je telegrafski stigao izvještaj d su se austrijske i pruske snage okupile u Češkoj, blizu
drevnog i utvrđeno Koniggratza. Bude li ta bitka presudna, njome bi se rat mogao okončati.
Sisi se u svojim sparnim odajama osjećala tjeskobno. Upitala je Franja što bi mogla
učiniti kako bi bila od pomoći. Više nije mogla dokono sjedit »Posjetite bolnice«, odgovorio
je Franjo. Sjedio je za radnim stolom pred hrpom papira, zemljopisnih karata, izvještaja i knjiga.
»Utješite tanji ne i umiruće. Neka vide svoju lijepu caricu. Vi ćete im biti melem na rane.«
Sisi je vlažnog poslijepodneva početkom srpnja kočijom krenula obilazak bolnica. Već je
od tog dana bila iscrpljena i klonula, no dala je sve od sebe kako bi sakrila svoj užas kad je
vidjela ranjenike, njihova osakaćena lica i kvrgave batrljke gdje su im nekad bili udovi. U zadnjoj
je bolnici Sisi već izmoždeno koračala uz krevete bolesnika. Trudila se zadržati staloženost
osjećajući smrad bljuvotina i sprženog mesa.
»Carice! Carice!« Bolničarka u bijeloj, u štirkan oj odori zavrnutih rukava požurila je
prema Sisi.
»Da, što je bilo?«
»Molim Vas, ako biste brzo došli.«
Sisi je ušla u operacijsku salu gdje se na ležaj u izvijao čovjek u agoniji. Prestravljeno ga
je gledala dok mu je iz rane pokraj ramena liptala krv. Čovjek je nešto zavrištao. Onda još
jednom, još glasnije.
»On je Mađar«, reče Sisi razumjevši njegove riječi.
 »Carice Elizabeta, moramo izvršiti amputaciju.« Bolničarka je stajala pokraj nje i žurno
joj govorila prigušenim glasom. »Ali on ne želi pristati. Vi govorite mađarski, Veličanstvo, zar
ne?« Bolničarka se premjestila s noge na nogu, kao da na caričinu licu očekuje izraz gađenja.
Umjesto toga, Sisi kimne i zavrne čipkani porub na rukavima. »Da«, uzvrati ona na
mađarskom. »Zdravo, gospodine.« Sisi se približila ležaju kako bi je čovjek u mukama mogao
vidjeti. »Liječnik bi Vam želio pomoći. Morate mu to dopustiti.«
»Carice Elizabeta?« Čovjek ju je pogledao razrogačenim očima i trenutačno zaboravio na
bol. »Jesam li u raju? Ja sam umro, zar ne?«
»Ako je ovo raj, bojim se i pomisliti što je pakao«, uzvrati Sisi pa mu se utješno
nasmiješi.
Ranjenik ju je i dalje gledao u nevjerici.
»Živi ste, gospodine.« Sisi ga uzme za ruku. »I nema razloga zašto ne biste ostali živi ako
napravimo ono što kaže liječnik.«
Čovjek je pokušao, no nije uspio sjesti. »Vi ste još ljepši nego što kažu.«
Sisi se tužno osmjehne i pogleda u bolničarku. Potom u liječnika koji je spremno čekao
pokraj kirurške opreme. »Molim Vas, dopustite da liječnik izvrši operaciju kako bi Vam bilo
bolje.«
Ranjenik pogleda u kirurga i žmirne.
»Brzo će biti gotovo«, reče mu Sisi približivši se ležaj u. »Ja ću biti s Vama. Možemo
razgovarati na mađarskom.«
»Oh...« On još jednom nepovjerljivo pogleda prema poredanim, svjetlucavim skalpelima.
Onda kimne. »U redu.« Ispružio se na ležaju. Sisi ga je uhvatila za desnu ruku, a liječnik i
bolničarka su stali s njegove lijeve strane gdje je zjapila rana. »Morate gledati u mene«, reče Sisi
zagledavši se u ranjenikove krvlju podlivene oči. On je oklijevao pogledavajući u liječnika i
blještavi skalpe. u njegovoj ruci.
»Ne gledajte tamo«, Sisi ga stisne za ruku i prozbori sigurnim glasom, umirujuće i
odlučno, kako je znala govoriti Rudiju. »Mene gledajte. Začas će Vam biti bolje. Pričajte mi
o svom domu. Iz kojeg dijela Mađarske dolazite?«
Čovjek se trzao i zavijao s komadom drveta u ustima dok je liječnik obavljao svoj krvavi
posao.
Sisi je pažnja bila prikovana za bolesnika i njegovu ruku koju je držala u svojoj pa je tek
kad je sve bilo gotovo primijetila kako se pred bolnicom okupilo mnoštvo ljudi. Na njihovom je
čelu bila Sofija. Njezina je svekrva gledala cijelu operaciju i sada je stajala blijeda, s izrazom
posvemašnje74 užasa na licu.
Kad je ranjenik utonuo u san, Sisi se nagnula i na njegovo oznojene čelo spustila
poljubac. Potom je na prstima izašla iz sale.
»Sofija«, na izlazu iz sale kimnula je svekrvi. »Nisam znala da ste tu. Dvije su žene, jedna
uz drugu, počele koračati. Sisi je tek tada osjetila koliko je izmoždena.
»Franjo mi je rekao da Vas je poslao u bolnice. Došla sam Vam se pridružiti.« Sofija se
ogledala po odjelu čvrsto stisnutih, isprepleteni.", prstiju, napregnuta i zgađena lica. »Pomislila
sam da bih i ja trebala doc. pozdraviti ove jadne mladiće. Za naše Carstvo trebamo nastupiti
zajedničkim snagama, zar ne?«
»O... Da. Da, naravno.« Sisi povuče natrag čipkane rubove rukava. Primijetila je, no bila
je odveć umorna da bi nešto napravila, kako joj je dotada besprijekorno bijela haljina umrljana
ranjenikovom krvlju. Sofija je i dalje kružila pogledom po odjelu, gledajući čas jedno, čas
drugo osakaćeno tijelo. Onda se ponovno zagledala u Sisi. »Izgledate iscrpljeno.Rasplela je prste
i prislonila ruke na grudi. »Moramo Vas odvesti kući. Hoćemo li zajedno do palače?«
 »O... Zar niste rekli da ćete pozdraviti...« Sisi je pokazala prema ljudima, preumorna da bi
dovršila rečenicu.
»Vratit ću se«, Sofija odmahne glavom te mahne rukom. »Nekog drugog dana. Sada Vas
trebamo vratiti kući.« Ona još jednom uperi pogled prema odjelu za ranjenike, beskrvno blijeda
lica.
»No dobro«, uzvrati Sisi. Glas joj je bio tih od umora. Bio je to dug dan. »Krenimo.«
Sofija podigne skute i požuri prema izlazu.

U kočiji koja je poskakivala suncem obasjanim, popločanim ulicama u tišini su sjedile

jedna nasuprot drugoj. Sisi je gledala kroz prozor i nije Sofiji uzvratila pogled kad je osjetila s
kojom je pozornošću ona promatra.
»Toliko krvi«, reče Sofija jedva čujno, gotovo šapćući.
»Molim?« Sisi se okrenula.
Sofija se zagleda u mrlje na Sisinoj haljini, a zatim u nećakinjine oči. »Oni ljudi... U
bolnici...« Glas joj se utišao, progutala je slinu i pogledala u Sisine krvave rukave. »Toliko ih je.
A to je samo jedna bolnica.« Nadvojvotkinja se promeškoljila i stala poravnavati nabore na svojoj
teškoj brokatnoj haljini. Sisi se ponovno zagledala kroz prozor.
Nedugo zatim, Sofija pročisti grlo. »Elizabeta?«
Sisi ju pogleda i opazi kako Sofija u vrče nabore haljine. Opazila je i obješene usne i
naboranu kožu u koju se taj izraz koji je nosila godinama već bio urezao.
»Molim, Sofija?«
Nadvojvotkinja se ugrizla za donju usnicu, a zatim progovorila: »Ono je bio vrijedno
udivljenja. Ono što ste tamo napravili... Što ste posjetili one ljude.« Sofija potom svrne pogled te
se odsutno zapilji kroz prozor kočije. Večer je bila topla, ljudi su se okupljali na ulicama s onim
istim zabrinutim izrazom na licu kao i dvorjani u palači.
Sisi je ostala zapanjena tim neuobičajenim priznanjem. »Hvala«, uzvratila j e.
»Znam da Vas je Franjo poslao. Nisam sigurna zašto je zamolio Vas, a ne mene. Ja bih
rado bila posjetila te jadne mladiće, doista bih.« Sofija je to rekla kao da nju u to treba uvjeriti.
»Svejedno. Dobro je što ste to napravili.«
Sisi se namrštila. »Zapravo sam ja pitala Franju što mogu učiniti kako bih pomogla.«
Sofija ponovno pogleda nećakinju. »O?«
»Da, Sofija«, uzvrati Sisi odveć umorna da bi skrivala svoju ozlojeđenost. »Ako ja, kao
carica, mogu tim ljudima pružiti bar malu utjehu, ako ju mogu pružiti svojim podanicima koji su
toliko toga dali za Carstvo, onda ću to draga srca učiniti. Kanim posjećivati bolnice svakog dana,
sve dok rat ne završi.«
Sofija se nakašlje i promeškolji na svome mjestu. Sisi je primijetila koliko je starije Sofija
izgledala. Da, Sofijino je lice poznavala. A ipak, Sisi je u tom trenutku zamijetila kako se ta žena
koja ih je još onda bila dočekala u Bad Ischlu potpuno promijenila. Oči, nekoć tako prodorne,
sada su bile nadsvođene mlohavom kožom. Primijetila je duboke bore urezane u lice, poglavito
oko nakrivljenih usana. Kako je stalno masirala svoje upaljene, artritične prste. Sofija je,
bez Sisina znanja, postala starica.
»Drago mi je...« Sofija svrne pogled. »Utješno mi je znati da se u ovim vremenima Franjo
na Vas može osloniti. On Vas voli. Čak i nakon svih... nakon svega...« Sofija je zastala, udahnula
i nastavila. »Bilo je... teško.«
Sisi je kimnula ne znajući o čemu točno ona govori. O proteklim tjednima u ratu? Ratu
koji je bio izravna posljedica vanjske politike koju je Sofija godinama zagovarala. Posljedica
austrijske arogancije. Austrijske zasebnosti. Austrijske samodostatnosti. Austrijske
ustajalosti, uljuljanosti u uvjerenje kako je Bog na strani Habsburgovaca i kako im nitko ne
predstavlja prijetnju. Politike koja se smrvila i istopila poput kockica leda koje su prodavali
na uličnim kolicima u vruću srpanjsku večer.
»Samo sam... Oh, ne znam ni sama.« Sofija je stiskala nabore haljine namještajući se na
sjedalu. »Želim ono što je nabolje za Franju.« Podigla je pogled u kojem je Sisi prvi put vidjela
nježnost. »Vi to znate, zar ne? Uvijek sam željela samo najbolje za Franju, od trenutka kad sam
ga prvi put uzela u ruke. To je za mene svetinja. Vi to znate, zar ne?«
»Da, Sofija«, uzvrati joj Sisi i uspravno sjedne, odlijepivši vruću kožu od vrelog sjedala u
zagušljivoj kočiji. »I ja sam majka. Znam što znači željeti najbolje za svoje dijete. I Vi to znate,
zar ne?«
***
Činilo se da je noć još toplija nego što je bio dan. Sisi je sjedila u Franjinoj radnoj sobi
nakon što je Rudija i Gizelu poljubila za laku noć. Prozori su bili otvoreni, ali kroz njih nije
dopirao ni dašak vjetra. Sisi nisu privlačili čak ni vrtovi kamo je inače odlazila odmoriti se od
palače.
Franjo je sjedio blizu nje i na masivnu stolu pregledavao papire. Svaku je noć čekala
vijesti u njegovoj sobi znajući da će, stignu li, tu prvo doći.
Sisi je s vrata bila podigla kosu te se hladila lepezom. Možda Franziska ima pravo,
neveselo je razmišljala, možda bih se trebala ošišati.
Minute su prolazile, svakih se petnaest minuta oglašavao sat na Franjinu kaminu. Sisi se
upravo kanila ustati i reći Franji da ide na spavanje kad je na vrata pokucao Beust. »Vaše
Veličanstvo?«
Sisi je odmah znala. Vidjela je to u Beustovoj stisnutoj čeljusti, u napregnutim ramenima.
Vijesti nisu bile dobre.
»Beust, što je?« Franjo mu mahne da priđe. Beust na stol spusti telegram na što ga Franjo
podigne.
Beust je grickao usnu dok je Franjo čitao. Sisi se činilo da to traje vječnost, no na koncu
je Franjo odložio telegram i naslonio laktove na stol. On spusti glavu u dlanove.
Beust prozbori prvi. »Probili su se kroz naše središnje redove, Veličanstvo.«
Franjo udari šakom o stol s takvom silinom da je Sisi poskočila u naslonjaču.
»Povlačenje«, reče promukla glasa. »Smjesta naredite povlačenje prije no što ih sve pobiju.«
Ali Beust se nije pomaknuo, nije otrčao prenijeti najhitniju naredbu. Ostao je stajati,
pogledao cara u oči i rekao: »Nemamo se kamo povući, Vaše Veličanstvo. Prusi su nas opkolili.«

Franjo se te noći i sljedećeg dana zatvorio u svoju sobu. A tako i Sofija. Palača je jezovito
utihnula. Sljedeće je večeri
Sisi u svoje odaje naručila laganu juhu, a zatim je sjela s knjigom pjesama koju joj je
poklonio Andrdssy. Kad je sunce zašlo, počela se pripremati za spavanje, skinula je
haljinu, raspustila kosu. Stajala je pred zrcalom te, kao i svake večeri, na lice nanosila bogatu
kremu kad se pojavila Ida.
»Carice?«
»Molim, Ida?«
»Pred Vašim je vratima posjetitelj.«
»Ovako kasno?« Sisi je pogledala na sat već je bilo prošlo devet. Tko god da je bio, došao
je u kasan sat i nenajavljen. Tko bi se usudio tako drsko ne poštivati protokol?
 »Grof, Vaše Veličanstvo.«
»Andrassy?« Sisi iz ruke ispadne tuba kreme.
»Da, Veličanstvo.« Ida kimne i pogleda u nastali nered na podu. »Hoću li mu reći da dođe
sutra?«
»Uvedite ga u moj salon.«
»U redu, carice.« Ida se nakloni te izađe iz sobe.
Nekoliko minuta kasnije, Sisi je pozdravila Andrassyja u jednostavnoj, limunski-žutoj
pamučnoj haljini. Kosu je bila ostavila raspuštenom. »Andrassy.« Pružila mu je ruku
bez rukavice na što ju je on poljubio. Još jedan nedopustiv izraz nepoštivanja protokola, pomislila
je.
»Ispričavam se što sam ovako ležerno odjevena.« On je pak izgledao službeno, u fraku, s
cilindrom u ruci. Odakle li dolazi, zapitala se osjetivši ljubomoru.
»Sisi.« On se osvrne ne bi li se uvjerio kako su doista sami. Taj bi posjet, ako bi se za
njega čulo, mogao izazvati lavinu glasina. Carica, sama, prima muškarca u svojim odajama. Tako
kasno u noći. Ali nijedno od njih nije o tome ništa reklo.
»Želite li sjesti?« upita Sisi.
On kimne.
Ona sjedne na klupicu presvučenu plavom svilom, a on na stolicu nasuprot njoj. To je bio
prvi put da je u njezinim privatnim odajama. »Želite li nešto pojesti ili popiti? Vino? Kavu?«
»Ne, ništa. Hvala Vam.« Govorio je odsječno i brzo. Sisi je primijetila kako je rastresen i
nemiran. Čudno, ta on se pojavio na njezinim vratima u tako kasni sat.
»Jeste li čuli?« upita Sisi. »Franjo će potpisati predaju.«
Andrassy podigne pogled. »Hvala što ste me primili ovako kasno.«
Ona bez razmišljanja uzvrati: »Vas mi je uvijek drago vidjeti.« I smjesta zažali. Da, to je
bila istina, no zvučala je odveć otvoreno. »Andrassy, je li sve u redu?«
On kimne te spusti dlanove na bedra.
»Pa što je?«
»Morao sam Vas vidjeti.« Tek ju je tada pogledao u oči na što je ona osjetila kako joj
obrazi gore.
»Zašto?«
»Morao sam Vas još jednom vidjeti... prije nego odem.«
Tu je vijest primila kao udarac u trbuh.
»Prije nego odete? Kad odlazite?«
»Noćas. Vlakom.«
Ona se okrene i zagleda kroz prozor u vrtove prekrivene tamom. Pričekala je nekoliko
minuta prije no što je progovorila, no glas joj je svejedno bio potresen. »Zašto morate tako naglo
otići?«
»Sutra rat završava. Bitka je bila presudna, ali nam nije donijela ono čemu smo se
nadali.«
Sisi je to već znala, ali ne i zašto je zbog toga Andrassy mora napustiti. »Mađarska je na
rubu pobune. Moj je narod proteklih godina pomno pratio što se zbiva. Bio je odan i strpljivo
čekao, za razliku od Italije i njemačkih zemalja. Ali sad se umorio od čekanja.«
Sisi kimne te ispreplete prste u krilu.
Andrassy nastavi. »Caru, Vašem mužu, sada smo potrebniji nego ikad. Konačno će
pristati na pregovore, radije nego da nas izgubi. Pregovarat ćemo kao ravnopravni. Deak i ja se
moramo vratiti. Moramo spriječiti svoj narod da digne ustanak. Ali zato moramo s njima
dogovoriti uvjete. Otvoreno reći svoje zahtjeve. Pokazati im da postoji i drugi način. Pokazati da
su nas naši car i carica a posebno carica voljni saslušati, voljni surađivati s nama.«
Sisi je u njegovim očima vidjela nadu. Vidjela je kako je on, za razliku od nje, pun života
i snage. Ono za što se borio cijelog života — ono zbog čega je bio izgnan i umalo ubijen sada je
bilo nadohvat ruke.
Sisi razmisli te uzdahne. A onda više nije znala što bi pa mu je rekla istinu. »Andrassy.«
Glas joj je odavao čežnju pa se zapitala zamjećuje li ju i on. »Iznimno mi je drago zbog Vas.
Učinit ću sve što je u mojoj moći kako bih Vam pomogla.« Uto joj glas zadrhti. »Ali ne znam
kako ću ostati ovdje, nakon što Vi odete.«
»Sisi.« On položi svoju ruku na njezinu. Ona nije nosila rukavice, a ni on. Ta je gesta bila
nešto najintimnije što su do tada učinili.
»Andrassy, ja to doista mislim... Vi ste moj jedini...« Glas joj je utihnuo, oborila je
pogled.
»Znam.« On joj kažiprstom podigne bradu kako bi joj vidio lice, usana tek malčice
udaljenih od njezinih. Sisi ga pogleda u oči, tamne i iskrene, i poželi zaplakati. Ali nije si
mogla dopustiti suze.
Andrassy spusti ruku i uzme ju za njezinu, podigne ju među svojim dlanovima. Njezina se
ruka činila tako malena u njegovima. Bez riječi, on ju prinese usnama i polako na njezinu glatku i
bijelu ruku utisne dug cjelov. Ona zatvori oči, prepustivši se osjećaju njegovih usana na svojoj
koži. To je bilo to. Više od toga joj nije mogao ponuditi. Ali to nije bilo dovoljno.
Kad je otvorila oči i ugledala njegove, on reče. »Možda će jednog dana postojati način da
pođete sa mnom.«
»Kako?« upita Sisi jedva čujnim šaptom.
»Ne znam«, Andrassy uzdahne. I pogledaju. Tada je Sisi prvi put u njegovim očima
vidjela tugu. »Alija sam oduvijek poklonik nerealnih nada i izgubljenih slučajeva.«
 XVI.
Ne samo Mađarska, već i naša monarhija još uvijek može biti spašena. Još jednom Vas molim, u
ime Rudolfa, nemojte propustiti posljednju priliku.
Iz Sisina pisma Franji Josipu srpanj 1866.
 16

Palača Hofburg, Beč veljača 1867.

Andrassy nije odugovlačio napraviti prvi potez i pozvati Franju na pregovore u

Budimpeštu. Sisi je te vijesti saznala nedugo nakon Nove godine. Dvor se bio premjestio u
zimsku palaču. U gradu se hladnoća bila odužila noseći sa sobom pahulje snijega najavljivala je
duge i studene noći.
Jedne večeri krajem veljače Sisi je u grimiznoj, brokatnoj haljini došla na službenu večeru
držeći Franju pod rukom. Izvršavala je svoje dužnosti carice pa je za vrijeme večere čavrljala s
Beustom kojem je Franjo nakon mirovnih pregovora 32 s Pruskom bio ponudio mjesto ministra
vanjskih poslova. Nakon što su sluge odnijele i zadnje tanjure s desertom, Sisi se ponadala
neprimjetno povući u svoje odaje.
No kad se ustala od stola, obratio joj se Beust. »Carice Elizabeta, zar kanite otići?«
Sisi se okrenula i zastala. »Da, kancelaru.« A ondaje, kako se njezin odlazak ne bi učinio
naglim, nadodala svoju uobičajenu ispriku. »Glavobolja.«
»Smijem li se ponuditi da Vas ispratim?« Beust joj ponudi ruku.
»U redu, hvala Vam.« Sisi ga krišom postrance pogleda ne bi li ga odmjerila. Uvijek se
činio u žurbi. Večeras su mu kapci bili napola spušteni od umora. Na lice mu je neuredno padala
kosa u kojoj se nije moglo razlučiti svijetlu od sijede. »Nadam se da ste uživali u večeri, carice?«
Kancelar se ogledavao po dvorani, promatrajući plemiće i dame koji su se ustajali od dugog stola
i polako okupljali u manje skupine gdje su pijuckali vino i ogovarali jedni druge.
»Jesam, hvala. A Vi, jeste li i Vi uživali, kancelaru?«
»Hmm? O, da, naravno, Veličanstvo.« Beust je mahnuo rukom kao da joj time želi
pokazati kako pitanje o večeri nije bilo važno u usporedbi s onim što kani reći. Sisi je
primijetila kako se kancelar ostalim uzvanicima okrenuo leđima kao da želi malo privatnosti.
»Nadao sam se, carice, da ću od Vas moći zatražiti savjet.«
Sisi se uspravi. Dvorjani u Beču malo su kad ako ikad pitali caricu o bilo čemu
značajnom. U nju su se možda ugledali po pitanju mode i frizure. Sisi suspregne osmijeh. »Bilo
bi mi vrlo drago kad biste me pitali, kancelaru.«
Beust zastane na ulazu u blagovaonicu te joj se nagne bliže. »Smijem li biti posve
otvoren, carice?«
Sisi kimne.
»Čujem da Vi prijateljujete«, Beust se ponovno osvrne, »s Mađarima.«
Sisi sa čežnjom pomisli na Andrassyja koji je bio otišao iz Beča. No zadržala je smiren
izraz lica kad je Beustu rekla: »Nastavite.«
Sada je Beust pogledao u Franjinu smjeru. Car je sjedio, pušio cigaru i pijuckao porto
između svoje majke i lijepe vojvotkinje Elizabete iz Modene.
»Rekli su mi, carice, da mogu računati na Vas kad caru budem trebao izložiti mađarski
slučaj.«
Sisi se zagrijala davno je bilo kad je i ona sudjelovala u odlukama njezina muža. To što je
Beust, očigledno razborit i lukav čovjek, došao k njoj značilo je da on misli kako je
Sisi utjecajna.

32
Autorica aludira na Praški mir kojim je završen Prusko-austrijski rat (1866.).
 »Koji slučaj želite izložiti caru, kancelaru?«
»Car se mora nagoditi s Mađarima. I to brzo.«
Sisi je razmišljala. Da je to bila čula od Andrassyja, ne bi bila iznenađena. Ali kancelar je,
kao i bilo koji drugi savjetnik na dvoru, bio odan Habsburgovcima. Franjo je, na kraju krajeva,
pozvao Beusta u Beč nakon što je njegovo kraljevstvo porazila Pruska. Beust mu ne bi savjetovao
nešto što ne bi išlo u korist Austriji.
Činilo se da je Beust naslutio Sisinu zbunjenost. »Njezino je Visočanstvo iznenađeno
mojom izjavom?«
»Nisam znala da ste na mađarskoj strani, kancelaru.«
»Ja sam na strani cara«, uzvrati Beust ozbiljna lica. »I njegova Carstva. Barem onog što je
od njega ostalo. Ali to je jedini način kako održati ravnotežu među europskim velesilama
i spriječiti Nijemce da cijelu Europu povuku u veliki rat«, govorio je prigušenim glasom. Onda je
ponovno pogledao prema stolu i prošaptao Sisi: »U Pragu su nas dokrajčili.«
Sisi je znala da Beust govori o Praškom miru. 33 Sporazumu o prekidu rata s Pruskom.
Napoleon Treći je bio nadgledao mirovne pregovore te se pobrinuo da Austrija, kao gubitnica,
snosi posljedice svoje nerazborite objave rata Pruskoj. Stara se Njemačka Konfederacija, u koju
je bilo uključeno nekoliko njemačkih kraljevstava i kneževina pod vlašću Austrijskog Carstva,
raspala. Pruska je zahtijevala da umjesto nje osnuje novu Njemačku Konfederaciju, savez država
iz kojeg bi Austrija svakako bila isključena.
Beust kimne skupini raspričanih dvorjana, a onda se okrene Sisi i prozbori tako tiho da ga
je samo ona mogla čuti. »Venecija je izgubljena, velikodušni ju je Napoleon dao Italiji. Gubimo
utjecaj u Češkoj, u manjim državama na sjeveru i
Italiji na jugu. Moć više nije u našim rukama.« Sada se Beust nagnuo tako blizu da mu je
Sisi u dahu mogla osjetiti miris cigaretnog dima. »Ne budemo li oprezni, ostat ćemo i
bez Mađarske. Onda će se kuća od karata srušiti.«
Sisi je kimnula, prisjetivši se kako joj je i Andrassy spominjao nesigurnu budućnost.
»Koliko doznajem, Vi ste dobro povezani s Mađarima.« Beustov se nemirni pogled
zaustavio na Sisi. »Među Mađarima pronalazite najbolje prijatelje?«
Sisi je to pitanje ozlojedilo. Zar je njezino prijateljstvo s Andrassyjem bilo svima znano
pa je i pridošlica Beust već bio obaviješten?
Beust podigne obrve. »Grofica je Festetics Mađarica, zar ne?«
»Marija? O, da, Marija. Naravno.« Sisi je laknulo, nasmijala se. »Grofica Festetics je
moja najstarija prijateljica na dvoru i moja najodanija pomoćnica.«
»Da.« Beust kimne, izvadi cigaretu iz džepa i prinese ju ustima. »Smijem li?«
Sisi kimne. »A kako Vam se čini Andrassy?« Beust kroz raširene nosnice otpuhne dim.
»Deaka ne poznajem dovoljno dobro, no Andrassy mi se oduvijek činio razumnim.«
Sisi je svoj odgovor ublažila. »Da, i ja sam to zaključila.«
Beust kimne i otrese pepeo s cigarete.
Sisi nastavi: »Jednom sam razgovarala s Andrassyjem, grofom Andrassyjem baš o toj
temi.«
Beust je zainteresirano nakrivio glavu. »Zar jeste?«
33
Praški mirPrusko-austrijski rat izbio je 1866. te iste godine završio mirom u Pragu: Austrija, poražena kraj
Sadove, prepustila je Pruskoj svoje pravo na Schleswig-Holstein; Njemački se savez raspao, a Pruska je, anektiravši
Hannover, Kurhessen, Nassau i Frankfurt na Majni, postala najjačom državom na području Njemačke. Već 1867.
pod njezinim je vodstvom osnovan Sjevernonjemački savez. Nakon Austrijskog poraza od Kraljevine Pruske u
Austrijsko-pruskom ratu, Franjo Josip je potpisao mir u Pragu 23. kolovoza 1866. godine davajući odriješene ruke
Kraljevini Pruskoj u rješavanju Njemačkog pitanja.
 Sisi žurno doda: »Prvi smo se put sreli kad smo car i ja neko vrijeme bili ostali u
Budimpešti.«
»Da, naravno«, Beust će. »I što kaže Andrassy?«
»Slažem se s Vama kako je on razuman čovjek. Rekao mi je kako su Deak i on ublažili
svoje prijašnje težnje. Sada traže nagodbu neće zahtijevati potpunu samostalnost. Zapravo
su prepoznali određene prednosti koje bi im donijela dugoročna zajednica Mađarske i Austrije.«
»Doista?« Kancelar ju je pozorno slušao dok mu je cigareta visjela s usana. »Što će onda
zahtijevati?«
»Ne mogu govoriti u njihovo ime«, uzvrati Sisi. »Ali, ako sam dobro razumjela, oni traže
određenu autonomnost. Voljni su priznati habsburšku vlast u Mađarskoj ako Austrija prizna njih
kao narod. Zaseban i autonoman, a ne podanički.«
Beust namršti obrve. »Kako bi to izgledalo?«
»Franjo im je još ‘49. u zamjenu za svoje ustoličenje obećao ustavna prava. Još uvijek ih
nisu dobili. Iz onog što je grof Andrassy spomenuo, shvatila sam da žele i zasebni parlament.«
»A što je s premijerom? Bi li me priznali za kancelara cijelog Carstva?«
»Bojim se da taj odgovor ne znam«, uzvrati Sisi. »Ja sam Vam rekla ono što znam.«
»I ja sam udivljen količinom Vašeg znanja.« Beust povuče dim. »To su doista korisne
informacije, Vaše Veličanstvo.«
»Drago mi je ako mogu pomoći, kancelaru.« Sisi se kanila ispričati i povući u svoje odaje
kako bi Andrassyja što prije izvijestila tom razgovoru dok joj je još bio u pamćenju. Ali činilo se
da Beust još nije završio.
»Možda ću ponovno zatražiti Vašu pomoć, carice.« On joj se približi. »Ako biste bili
voljni?«
Sisi je zurila u kancelara bez riječi.
»Neki na ovom dvoru čak ni sada ne vide potrebu za nagodbom i praktičnošću.« Sisi
usmjeri pogled kamo i Beust te u udaljenom kutu sobe ugleda Sofiju. Njezina je svekrva bila
podigla noge na podstavljeni tabure i tako sjedila. Crvena u licu, mazila je svog psića, pijuckala
šampanjac i nešto ljutito objašnjavala skupini dvorjana. Sisi nije mogla čuti što im govori, no
sudeći po njihovim izrazima lica, nitko ju od njih nije kanio prekinuti.
»Ipak smo mi Habsburgovci«, tiho i posprdno dobaci Beust. Sisi je pomislila u koju bi se
nevolju kancelar mogao uvaliti načuje li tko njihov razgovor. A i ona sama.
Nama nitko ne treba. Sisi znakovito izgovori svekrvinu krilaticu. »Ne govori li ona to
oduvijek?«
Beust nervozno otrese pepeo. »Zato i nemamo nikoga.«
Sisi kimne. »Jasno je, kancelaru, da je nastupilo vrijeme kad nam je bolje nagoditi se nego
izgubiti još jednog saveznika.«
»Ali hoće li on... Može li se Habsburgovce u to uvjeriti? Da se moramo što prije
nagoditi?«
»Ovo što ste do sada rekli vrlo je uvjerljivo. Vi ne vjerujete da će se Franjo... car...
složiti?«
Beust uzdahne. »U ovom nas ludom svijetu nosi kaos. To sam dobro naučio kad sam
vidio kako su Prusi pregazili moju zemlju. U meni više nema ponosa niti iluzija o
božanskom pravu kraljevanja.«
Beust se osvrne i ugleda napola pijane dvorjane — hihotali su se i njihali uz zvuke
violina. Potom se zagledao u pozlaćene štukature na kojima se odražavala svjetlost stotina
upaljenih svijeća. Potom u poredanu, neprobojnu carsku stražu. »Bojim se da su ovdje, u
habsburškoj palači, još uvijek uvjereni u svoju nepogrešivost.«
 Sisi se okrene kancelaru. »Što mogu učiniti?«
»Vi s njim možete otvoreno razgovarati, zar ne?«
»Valjda mogu.«
»Dobro. Samo Vi, i još jedna osoba na ovom dvoru, to možete.« Ponovno, oboje se
zagledaju u Sofiju. »Možda biste mu Vi mogli predstaviti drukčiju sliku, realnije viđenje
stvari. Ali, biste li bili voljni suprotstaviti se njoj?«
»Dakako.« Sisi nije morala razmisliti prije no što je odgovorila.
***
Sisi je s oduševljenjem prihvatila priliku da se kod Franje založi za Mađare. Ne samo zato
što je tako mogla potkopati opasne nakane koje je zacrtala njezina svekrva, već i zato što je znala
da će time pomoći Andrassyju i ljudima koje su i on i ona voljeli.
Sisi je svoj razgovor s Beustom prenijela Andrassyj u te su se nastavili dopisivati još
češće nego prije. Kako pri tom ne bi privlačili pozornost, Sisi pisma nije slala na
Andrassyjevo ime niti on na njezino. Umjesto toga, pisale su ih i potpisivale Marija i Ida. Sisi je,
barem u javnosti, i dalje ostavljala dojam suzdržanosti.
No u stvarnosti je njihovo dopisivanje dobilo na važnosti. Više nisu bili samo prijatelji
postali su saveznici. Mađarski je narod čekao svoj ustav još od 1849. Sofija je, tada bijesna zbog
njihova ustanka, savjetovala Franji da im to ne dopusti. Ali proteklih se godina mit o habsburškoj
nepogrešivosti istrošio. Austrija je bila ranjiva. A mnogi su Mađari bili spremni za rat. Neki su ga
čak i priželjkivali.
Ljubav i povjerenje u heroje nacije, Andrassyja i Deaka, bili su jedini razlozi zašto
uzbunjeni Mađari još nisu krenuli u rat. Osim toga, čuli su i vjerovali kako carica voli
Mađarsku kao što ju ni jedan Habsburgovac nije volio. Zasigurno se zalagala za njihova prava u
Beču. Andrassy joj je pisao kako im je, zajedno s Deakom, iznio ideju o nagodbi. Činilo se da su
Mađari voljni prihvatiti svoje mjesto u Habsburškom Carstvu, budu li priznati kao ravnopravni i
autonomni. Ponudi li im Franjo išta manje od toga, bit će prisiljeni podignuti ustanak. Sve je
ovisilo o caru.
Sisi je željela izbjeći rat i zadržati Mađarsku, svoju najdražu zemlju, u carstvu koje će
naslijediti njezin sin. No zamijetila je kako je Franjo i dalje pod utjecajem konzervativne strane
na dvoru. Nadvojvotkinja je nagovarala Franju da na Andrassyjeve zahtjeve uopće ne
odgovori. Zimski su dani polako odmicali i Sisi je postalo jasno da će joj trebati strategija misli li
se suprotstaviti glasovima—glasu — koji je već tako dugo govorio Franji u uho.
Ma koliko je nadmoćna i utjecajna Sofija bila, Sisi je imala adut s kojim se njezina
svekrva nije mogla podičiti, i ona je to znala: Franjo je još uvijek volio svoju ženu, unatoč
tolikim godinama odvojenosti i udaljenosti. Uživao ju je imati kraj sebe, uživao je ući u odaju s
njom pod rukom i vidjeti kako uzvanici okreću glavu ne bi li vidjeli lijepu caricu. Sisi je odlučila
iskoristiti svaku priliku koju je, kao supruga cara, imala.
Pozive koje je često odbijala uz pristojne isprike i na brzinu smišljene izlike pozive u
operu, u Burgtheater, na službene večere — sada je prihvaćala. Franjo je bio oduševljen njezinom
iznenadnom sklonošću za ponovnim zbližavanjem pa ju je pozivao i u drugim zgodama. Sisi je
dru gu polovicu zime provela na balovima, službenim večerama, u kazalištu, što češće u Franjinu
društvu. Kad god bi se u razgovoru dotakli politike. Sisi bi blagim, ali i odlučnim
glasom napomenula kako je potrebno zadržati povijesnu i stratešku povezanost s Mađarskom.
»Mislite na Rudija. Kakvo će carstvo naslijediti ako dopustimo da se ono raspadne zbog naše
tvrdoglavosti?«
Vrijeme je bivalo ugodnije, primijetila je Sisi dok su se vraćali u palaču. Dođe li do
sukoba, to će biti uskoro. Nije li Franji bolje pozvati Andrassyja i ponuditi mu nagodbu?
 S toplijim vremenima, dvor se preselio u Schonbrunn. No Franjo Andrassyju i dalje nije
nudio ništa. Sisi je već bila dozlogrdila muževa pasivnost — odlučila je napraviti potez.
Bilo je to jednog poslijepodneva, koncem proljeća. Sunce je svojim zrakama obasjavalo
rascvjetano drveće dok su uokolo palače na zelenim tratinama provirivali tulipani.
»Dan je kao stvoren za piknik. Bilo bi lijepo izaći vani«, vedrim je glasom predložila Sisi
zagledavši se u vrtove i obelisk s vodoskokom. U podnožju je vodoskoka slavni schonbrunnski
izvor šištao i šumio kao da se tu našlo nekoliko fontana, a ne samo jedna. Planinski mišićavi
bogovi, isklesani u kamenu, hrvali su se i izvijali dok im se iz otvorenih usta voda izlijevala u
zdenac. Glatkom su pak površinom klizili labudovi kraljevska držanja. Nakon duge i nemilosrdne
zime bilo ih je lijepo vidjeti.
»Odlična ideja«, kimnuo je Franjo. »Drago mi je što ste to predložili.
Oko njih se ustrčalo nekoliko slugu u livrejama: razastrli su bijeli stolnjak na stol,
razvrstali srebrni pribor, raspremili košare s mesom, sirom, vinom i kruhom. Nije to bio
seoski piknik, kakvim ga je Sisi zamišljala, ali sada to više nije ni bilo važno.
»Priznajem da sam Vas pozvala na ručak s posebnim razlogom, Franjo.«
Franjo ju pogleda uzdignutih obrva. »O? A s kojim razlogom?«
Sisi se sramežljivo osmjehnula. Oborila je pogled i zatreptala. Potom se široko
nasmiješila, podigla pogled i zagledala Franji u oči. »Imam nešto za Vas.«
Sisi mahne slugi da priđe. On pristupi s velikim četvrtastim paketom, prekrivenim
platnom.
»Što je to?« Franjo se zainteresirano nasloni u stolcu.
Sisi ustane pa stane uz paket. Trzajem ruke ona dramatično, poput mađioničara, podigne
platno i otkrije ga. Franjo je zinuo i rukom u rukavici prekrio otvorena usta. Pred njim je bio
portret. Portret Sisi. Bila ga je naručila za Franju od jednog od najtraženijih europskih portretista.
Herr Winterhalter 34 je naslikao Sisi u njezinu poprilično intimnom izdanju. Na slici joj je
kosa bila raspuštena i tamni su joj uvojci padali niz ramena, a takvom ju je smio vidjeti jedino
njezin muž. Na sebi je imala samo tanku, bijelu haljinu, gotovo nalik na spavaćicu. Lagano joj je
ruho otkrivalo golo rame i nježni, bjeloputi vrat.
Herr Winterhalter ju je naslikao tako da bi onaj tko ju gleda mogao pomisliti kako bi u
sljedećem trenutku ta haljina mogla skliznuti, pasti na pod i otkriti punu ljepotu caričina tijela,
njezine slavne figure. Sisin je pogled bio zagonetan, svrnut, nije gledala ispred sebe, već u stranu,
kao da priziva promatrača da joj nečim privuče pažnju te da ona iz tog razloga okrene glavu.
Sisi se bila rumenjela cijelo vrijeme dok je pozirala za portret pred herrWinterhalterom,
kao što se rumenjela i sada dok je držala gotovo djelo. Naročito kad je vidjela s kojim ga je
nijemim udivljenjem Franjo promatrao.
On kratko udahne pa se uspravi u stolcu. »Pomislila sam kako je došlo vrijeme za nove
portrete. A herr Winterhalter je majstor.« Sisi ponovno sjedne na svoje mjesto nasuprot mužu.
»Ovaj je portret za Vas, Franjo. Samo za Vas.«
»Elizabeta...« Franji je glas zadrhtao. Sa svog je mjesta očarano promatrao portret, očiju
prikovanih za Sisi.
34
Winterhalter Franz Xaver Winterhalter (1805. 1873.), njemački slikar. Najpoznatiji su mu radovi Carica Eugenija
u društvu dvorskih dama (1855.) i portret carice Elizabete Austrijske, Sisi (1865.).
 »Sviđa li Vam se?«
Trebalo mu je nekoliko trenutaka da odgovori. »Portret je... veličanstven.«
Sisi se osmjehne i spusti pogled. »Dobro. Onda će biti Vaš. Ali molim Vas da ga stavite
na neko skrovitije mjesto.«
»Naravno.« Franjo ju pogleda. Sisi uto pomisli da se valjda neće razočarati njezinom
stvarnom pojavom nakon što je onako dugo zurio u portret. »Ne kanim ga ni s kim dijeliti,
vjerujte mi. Želim ga samo za sebe.«
»Dobro.« Sluga na stol iznese glavno jelo, goveđi gulaš. Franjo je još jednom pogledao u
sliku, kao da ne želi od nje odvojiti oči. Naposljetku, on pokaže slugi da ju ponovno prekrije. Kad
se okrenuo prema stolu, njegovo je lice bilo ponovno staloženo. Dohvatio je ubrus i uzeo vilicu.
Sisi se prisili nabosti meso iz svog tanjura.
Neko su vrijeme jeli u tišini, a onda ona upita: »Kako Vam se sviđa jelo?«
»Baš je ukusno.«
»Naručila sam nam mađarski specijalitet.«
»Doista.« Franjo spusti pogled u tanjur.
»Sjećam se kako sam uživala u hrani dok smo bili u Mađarskoj.«
Franjo žvačući kimne.
»A Vi, Franjo?«
»Menije draža naša austrijska kuhinja.« Franjo je umakao kruh u umak. »Ali, lijepo je za
promjenu pojesti nešto mađarsko.«
»Slažem se«, Sisi će. Nakon samo nekoliko zalogaja mesa, već je bila sita. Ona otpije
malo vina. »Kako sada stoje stvari s Mađarima?« upita ona. Znala je kako stoje. Andrassy ju
je promptno izvještavao o dopisci s Bečom. Ali ona se nadala čuti i Franjino viđenje.
»Sad smo u mrtvoj točki.« Franjo zastane kako bi usta potapkao ubrusom.
»Kako?« upita Sisi premda je znala odgovor.
»Deak i Andrassy...« Franjo pročisti grlo gutljajem vina. Sisi je osjetila kako joj je na
Franjino spominjanje Andrassyjeva imena nešto zatreperilo u trbuhu.
Car nastavi: »Zahtijevaju da Mađarska dobije svog premijera. Žele se odvojiti od Beusta.«
»Ali ne žele i svog zasebnog monarha, valjda. I dalje bi priznavali Vas za kralja?«
Franjo kimne.
»I što Beust na to kaže?« Sisi je postavila pitanje praveći se da ne zna odgovor.
»On to podržava«, odgovori Franjo s izrazom nevjerice na licu. »On kaže: pustimo ih
neka se sami bakću sa svojim problemima, nama je bitno sačuvati Carstvo.«
»Da, to je od presudne važnosti.« Sisi se od izdašna jela osjećala sitom pa je spustila
žlicu. »Franjo, zašto biste se zamarali i njihovim nebitnim, lokalnim raspravama. Neka se time
bave Mađari. Čak im i Beust to drage volje prepušta. Sve dok Vas priznaju za svog kralja i dok
su lojalni Carstvu.«
»Ali majka kaže da ću im ja sam prepustiti vlast dopustim li im da imaju svog premijera.«
»Vaša Vas majka tako podcjenjuje?«
Franjo je zastao i razmislio.
»Hoćete li i dalje imati vojnu vlast?«
Franjo potvrdno kimne.
»Znači da ćemo ostati jedno Carstvo. Imati jednog kralja. Vas. I jednu vojsku.« Sisi se
prisili usporiti svoj govor, zadržati mirnoću u glasu. Ne odati srcem i dušom koliko joj je stalo do
onoga o čemu govori. Ipak, ponijelo ju je uzbuđenje: bila je u prilici izraziti svoje mišljenje, a da
je pri tom Franjo nije sasjekao kako je često znao činiti prije. Ona udahne pa nastavi: »Pustimo
im neka se sami bave svojom dosadnom i zamornom unutarnjom politikom. Neka se više ne
prolijeva krv. Ovako ćemo mi zadržati najvažnije aspekte vlasti, a njima prepustiti one najmanje
bitne.«
Franjo je neko vrijeme razmišljao, a onda je laktove naslonio na stol. »To zvuči
uvjerljivo.«
Sisi nastavi: »Izgleda da Beust misli kako je iznimno važno djelovati, i to što prije. On
misli kako će, izgubimo li Mađare, to biti kraj Carstva.«
Franjo je pogladio kestenjastu bradu prošaranu sjedinama. »Znam ja što Beust misli.«
»Molim Vas, Franjo, pišite u Budimpeštu. Pozovite Deaka i Andrassyja, ponudite im
nagodbu.«
On joj uputi pogled. U njegovim se svijetloplavim očima nazirao umor. »Zašto Vam je
toliko stalo do toga?«
Sisi je ostala iznenađena njegovim otvorenim pitanjem. Nije mu mogla reći cijelu istinu.
Nije bila sigurna može liju i samoj sebi reći. Umjesto toga, ona pogleda u vrtove, fontanu i
obelisk pa uzvrati vedrijim tonom: »Vi znate da mi je Mađarska oduvijek u srcu.«
»Da, sjećam se.« Franjo kimne. »Voljeli ste Mađare i Mađari su voljeli Vas.«
No ona je mislila na jednog posebnog Mađara. Naslonila je glavu na dlanove ne bi li tako
prikrila rumene obraze.
»Učite li još mađarski?« upita on.
Ona kimne. »Da.«
Franjo se zagleda u tanjur, više nije imao teka. »Franjo.« Sisi se nagne preko stola i spusti
svoju ruku u rukavici na njegovu. Te glupe rukavice, još jedan habsburški običaj. Tu je
primjedbu zadržala za sebe. »Franjo.«
On ju pogleda.
»Ovo su burna vremena za vladara.« Ona zastane. »Nadam se da ću jednog dana reći
Rudiju... da smo učinili sve kako bismo sačuvali Carstvo.«
Franjo uzdahne.
»Vladate u ovo teško i nesigurno vrijeme.« Sisin je glas sada bio molećiv, cijelim se
tijelom naginjala prema njemu kao što godinama nije. Poput cvijeta koji se okreće prema suncu.
»Ni jednu od onih strahota nije se moglo zaustaviti. Ali ovu... ovu što nam se događa pred
očima...«
Oči su joj se nenadano napunile suzama. A onda je samu sebe još više iznenadila kad se
nagnula naprijed i polako spustila poljubac na Franjinu ruku. »Molim Vas, Franjo. Nemojte
dopustiti da se i ovaj preostali dio Carstva uruši.«
Franjo je nakon njezine nježne geste, koju nije očekivao ni tražio, ostao bez riječi. Trebalo
mu je neko vrijeme da progovori. A kad je prozborio, glas mu je bio blag. Čak i sjetan. »Dobro,
Eliza.«
Sisi ga je pogledala ustreptala srca, čekajući što će reći. Obratio joj se nadimkom, a to je
bio dobar znak. Nadimkom iz vremena kad ju je obožavao i kad je ona obožavala njega.
»Pozvat ću ih ovdje.« Franjo se naslonio na laktove i pogurio ramena. »Ali neću ništa
obećavati hoće li me pridobiti za nagodbu, to će ovisiti o Andrassyju i njegovima.«
Sisi prinese prste usnama kako bi sakrila široki osmijeh na licu. Kad se smirila i pribrala,
ona reče: »Mudri ste, Franjo.«
»Samo se nadam da neću zažaliti...«
»Zažaliti što?«
Franjo uzdahne. »To što ću Andrassyja pozvati ovdje možda će biti nešto najgluplje što ću
kao car učiniti.«
Andrassy je u Beč stigao tek kasnije jer danima zbog nevremena nije mogao krenuti na
put. Sisi ga je vidjela na službenoj večeri koju su car i carica priredili za mađarsku delegaciju.
Cijelo se popodne pripremala za večeru; pojavila se kose spletene u slavni vijenac pletenica i
dragulja, utegnuta u satensku haljinu boje maline.
»Dobrodošli u Beč, grofe Andrassy.« Sisi ga je pozdravila dočekujući uzvanike u dnu
dvorane Spiegelsaal. To je pak bila jedna od najvećih schonbrunnskih odaja, sva u
zlaćanim štukaturama i blistavim ogledalima. Svi su svijećnjaci bili upaljeni pa se nestalna
svjetlost svijeća vrtložno odražavala na stropnim freskama. Ali Sisi nije marila za raskoš
odaje. Željela se nasmiješiti dok je stajala i gledala u Andrassyja nakon njegova duga izbivanja.
Željela ga je pitati kako mu je bilo na napornom putovanju po kiši. Željela se radovati napretku
kojem su zajedno pridonijeli. No znala je da Sofija stoji pokraj nje i sluša.
Sofija je imala namršten izraz lica sve vrijeme otkako je Franjo najavio da će Andrassyja i
Deaka pozvati na pregovore. Zar se ne sjećate što su nam učinili ‘48.? Zar se ne sjećate da Vas je
nitko drugi doli Mađar htio ubiti? Ali Sisin ju je glas nadjačavao, možda zato što je Franjo, svaki
put kad bi ušao u radnu sobu razmisliti o vanjskoj politici, vidio portret svoje žene, njezino golo
rame te raspuštenu i sjajnu kosu.
»Živela nam, carice Elizabeta.« Andrassy se naklonio pred Sisi, a tamne su mu oči
zabljesnule kad je izgovorio njezino ime. Promatrao ju je s udivljenjem što je Sisi
donijelo zadovoljstvo.
»Drago mi je što ste došli u Beč, grofe.« Sisi se trudila zadržati miran izraz lica. No srce
joj je tuklo takvom silinom da se pobojala kako je glasnije od violina.
»Palača se čini ugodnom i toplom nakon našeg putovanja, carice.« Andrassy je bio
jednako naočit kakvim ga se sjećala pa se ona, premda joj to nije bilo pametno, nasmiješila.
»Koliko doznajem, Vaš je put bio naporan, grofe Andrassy. Nadam se da ste se
odmorili?«
»Sada sam odlično, Vaše Veličanstvo.« Andrassy je stajao pred njom i gledao je u oči,
njegove su bile sjajne i lijepe poput tamne svile.
»Grofe Andrassy.« Sofija nestrpljivo istupi naprijed.
»Nadvojvotkinjo Sofija, zadovoljstvo mi je vidjeti Vas.« Andrassy odlijepi pogled od Sisi
kako bi pozdravio njezinu svekrvu. I time je njihov ponovni susret završio. Za večerom je
Andrassy sjedio pokraj Franje, na drugom kraju stola od Sisi. Uspjeli su izmijeniti nekoliko
kratkih, usputnih pogleda. Sisi je većinu vremena čavrljala s Deakom. I premda je žudjela
pogledati prema drugom kraju stola, prisilila se to ne učiniti. Nije smjela, znala je. Netko bi
zasigurno primijetio da su povezani ako već nije.
Sljedećeg su dana započeli pregovori. Razgovori na koje Sisi nije bila pozvana. Jutro je
provela s djecom, nastojeći ne misliti na ono što se događa, pomažući Rudolfu u
učenju francuskog. Popodne je, premda je kiša i dalje lijevala, otišla jahati. Mislila je kako će se
dugim i napornim jahanjem izmoriti i istjerati iz sebe nemir koji ju nije puštao.
Navečer je Franjo večeru naručio u svoje odaje i zabranio posjete. Sisi je i dalje bila
napeta, nije joj bilo do jela. Bila je pothlađena od jahanja, ali je gorjela čuti kako je
prošao sastanak. Nemirno je koračala svojim odajama i otresito naređivala Idi, a Franzisku je
otpustila jer nije mogla mirno sjediti dok je frizerka počešlja. U sumrak je odlučila ponovno izaći
u šetnju.
»Ali, gospo, vani lijeva kao iz kabla.« Ida je s neodobravanjem pogledala Sisi dok joj je
namještala krevet.
»Onda mi donesite ogrtač.« Sisi je zastala na vratima na što ju je sluškinja zagrnula
ogrtačem s kapuljačom.
»Carice, uskoro će pasti mrak.«
 »Ostat ću na terasama.«
»A kako bi bilo da Vam pripremim kupku?«
»Odveć sam nemirna večeras. Ne mogu ostati ovdje.« Rekavši to, Sisi krene u kišom
nakvašene vrtove. Svojim je stražarima naredila da ju puste samu obećavši im da će ostati unutar
posjeda. U svom uzrujanom stanju nije mogla slušati njihove šljapkajuće čizme gazile bi za njom
poput duhova koji su je proganjali noću.
Drveće je zadrhtalo kad se nebom prolomio grom. Sisi je krenula prema kolonadi, učinilo
joj se boljim skloniti pod natkrivenu, kamenu šetnicu nego nastaviti blatnjavim i natopljenim
tratinama. Svoj je ogrtač pritegnula oko ramena, zahvalna Idi što ju je nagovorila da ga ponese.
Kako je mogla doznati što se zbivalo na pregovorima? To što se Franjo naglo povukao u
sobu moglo je značiti da dan nije bio uspješan. Ali kada će nešto čuti od Andrassyja?
Sisi navuče kapuljaču na glavu, iskorači sa staze te krene prema brdu. Penjala se uz
nakvašenu padinu i zaustavila tek kad je dosegla vrh. Tamo je stala pred Gloriettom,
pred ponosnim stupovljem ovjenčanim lukovima. Zadihana i mokra sjela je na natkriveni kamen.
Kiša se slijevala na beskrajan posjed kamo joj je pucao pogled. Pomisao da sve to postoji samo
zbog jednog čovjeka, ali i zbog nje, u tom joj se trenutku učinila nebuloznom, čak i nakon tolikih
godina na mjestu carice. Sjedila je nije znala koliko dugo dok su vrtovi tonuli u tamu.
Odjednom se, nedaleko od nje, ukazala maglovita utvara. Sisi je pomislila kako joj se
pričinja od kiše. A onda je osjetila miris cigarete.
»Tko je tamo«?« zazvala je Sisi. Glas joj je jedva nadjačao pljuštanje kiše po kamenju.
»Tko je?« Sisi je ponovila.
Na kraju stupovlja pojavi se visoka figura.
»Andrassy?« Sisin je glas odavao ushićenost, čak i njoj samoj.
»Sisi?« I on je zvučao jednako oduševljeno. Andrassy joj priđe u dva duga koraka.
Poljubi je u hladnu ruku bez rukavice.
»Andrassy.« Sisi je zurila u njega. »Kakvo iznenađenje.«
»Bogme jest. Drago mi je što Vas vidim.«
»Također.«
»Dopustite.« Pridržao ju je dok je ponovno sjedala na kamen, a onda se smjestio pokraj
nje. »Nije li hladno ovdje? Biste li više voljeli ući unutra?«
»Ovdje sam došla po svojoj želji«, uzvrati ona i nasmiješi se.
»Onda, molim Vas, dopustite.« Skinuo je svoj kruti bijeli kaput i prebacio joj ga preko
ramena.
»Hvala Vam.«
»Ja sam došao vidjeti ovo«, reče on i pokaže na kameno zdanje koje ih je okruživalo.
»Činilo mi se poput goleme svadbene torte na vrhu brda.«
Ona se nasmije gledajući u tamne vrtove, zakriljena njegovim kaputom, uzbuđena
njegovom blizinom. Bili su sami. A ona je živjela za te potajne trenutke intimnosti. Ti su trenutci
bili neprimjereni i nedopustivi, no njoj su bili životna hrana. Pomagali su joj da preživi dugo i
bolno vrijeme razdvojenosti.
»Ne možete spavati?«
Ona kimne.
»Ni ja. Mislim da noćas neću uopće zaspati.«
Njoj pogled skrene u stranu, tamo gdje je sjedio. »Kako je bilo danas?«
Andrassy uzdahne i prinese usnama dopola popušenu cigaretu.
»Tako loše?«
»Izgledao je kao da je već bio odlučio ne složiti se.«
 Sisi se namršti pa razmisli. »Što je rekao? Je li se naljutio?«
»Ne, upravo suprotno. Bio je miran. U nekim se trenutcima činio nezainteresiranim.«
»Tko je bio tamo?«
»On je došao s Beustom. Ja sam doveo Deaka.«
»Beust je zasigurno Vaše zahtjeve uzeo u obzir?«
»Jest. Doista je dao sve od sebe.« Andrassy duboko uvuče dim cigarete. »Ne bih rekao da
je ozračje bilo posve prijateljsko, ali većim je dijelom bilo srdačno. Sve dok nismo počeli
pregovarati o zasebnim vladama.«
»I što se dogodilo?«
»On misli kako igramo prljavu igru ne bi li mu polako oduzeli vlast.
»Je li on to rekao?«
»Indirektno.«
Sisi se sjetila razgovora koji su Franjo i ona vodili. »Već je izgubio toliko toga.«
»Zbog rata. Mi ga nastojimo izbjeći«, reče Andrassy.
»Slažem se.« Sisi kimne. »Rat se mora izbjeći po svaku cijenu. On oklijeva predati ovlasti
vladi u Budimpešti. Boji se da će tako ostaviti dojam slabosti.«
»Da, ali mi u Carstvu ne možemo biti ravnopravni ako svojom državom ne možemo
upravljati.«
Sisi zadrhti i privuče Andrassyjev kaput oko ramena. Udahnula je njegov miris. U njemu
je osjetila vlažnu vunu, dim cigareta i natruhu nečeg slatkog kreme za brijanje?
Andrassy uzdahne, potegne zadnji dim pa cigaretu zgnječi čizmom.
»Jesu li to nepremostive prepreke?«
»Nadam se da nisu.«
Sisi uzdahne. Što smo bliže cilju, više je poteškoća. Andrassy ju pogleda, njegov je
osmijeh blistao i na prigušenoj, vlagom zastrtoj mjesečini. Prepoznao je Goethea.
»Tko bi drugi znao takvo što reći u ovakvim vremenima?«
On zahvalno kimne pa uzme njezinu golu, hladnu ruku u svoju. Njegova se koža činila
vrućom na njezinoj. I to je bilo neprimjereno, znala je, no nije mogla odoljeti njegovu
dodiru. Sjedili su u tišini jedno pokraj drugoga i promatrali kišu. Njezina je ruka bila u njegovoj.
Sisi nije znala koliko su dugo sjedili. Nedovoljno za nju. Naposljetku, Andrassy se okrene
prema njoj. »Nisam očekivao da ću naći austrijsku caricu kako sama sjedi u mraku, na kiši.«
»Sluškinja mi je predložila da se okupam, ali nisam mogla mirno sjediti.« Sisi se
zacrvenjela čim je to izgovorila shvativši koliko je nepristojna bila tema koju je načela. On
pripali još jednu cigaretu pa se zagleda u nju sjetnim očima. Otpuhnuvši dim, Andrassy ju upita:
»Što mislite, tko je nemirnija duša, Vi ili ja?«
Ona se nasmiješi, uzme cigaretu iz njegove ruke i povuče dim. »Teško je reći.«
»Vi se činite poprilično nemirnima.« Andrassy se nasmiješi gledajući ju kako puši.
»Jesam.« Sisi kimne pa otpuhne dim.
»Nisam znao da pušite.«
»Ne pušim«, uzvrati ona. Još je razmišljala o njegovu pitanju. »U jednom sam razdoblju,
netom nakon što sam se udala za Franju, bila zadovoljna. Barem sam mislila da jesam. Osim
toga, ne mogu se sjetiti kad nisam bila nemirna. Nisam još pronašla konja koji može dovoljno
brzo juriti.«
Andrassy se okrene pa se kroz zavjesu kiše zagleda u tamu. »Pitam se, kad riješimo
mađarsko pitanje nezavisnosti ako ga riješimo hoću li pronaći mir. U Mađarskoj. Možda ću se
onda smiriti.«
»Ja sam u Mađarskoj bila sretna«, Sisi će.
 Andrassy ju pogleda. »Onda se tamo trebate vratiti.«
Njoj dah zastane u grlu. »Ja bih to željela«, uzvrati ona nakon nekoliko trenutaka. »Biste
li Vi to željeli?«
On joj se primakne bliže na hladnom kamenu. Nije joj ništa odgovorio, ali joj je
pogledom rekao sve.
»Sisi.« Sad joj je bio sasvim blizu, obujmio joj je lice rukama. Prsti su mu bili vreli,
gotovo vreli koliko i njezini obrazi. Bio je pred njom, lica blizu njezina, gledao ju je u oči. Sisi se
bojala da će, ako progovori, razbiti taj trenutak povezanosti.
»Možda ne želim da dođete, Sisi. Možda ne bih preživio da dođete.« Dok je govorio, u
njegovu je dahu osjećala miris cigarete. »Pitam se hoće li to ovako izgledati? Vi, ovdje,
preda mnom. A ipak, nikad u mojim rukama.«
»Poljubite me, Andrassy.« Glas joj je bio molećiv. Iznenadio je i nju samu.
On neznatno, jedva primjetno, odmahne glavom. No i to je bilo dovoljno da joj slomi
srce.
»Ne«, reče on odlučnim glasom. Maknuo joj je ruke s lica. Ona spusti pogled, susprezala
je suze prisiljavajući se da diše. Volio ju je, u to je bila gotovo sigurna. I ona je voljela njega bilo
joj je uzaludno nijekati. Osjetila je kako se u njoj podiže vapaj dok joj je srce gorjelo od ljubavi i
gnjeva. Kako se okrutno sudbina našalila s njima!
»Moram ići.« Sisi se ustala, skinula sa sebe njegov kaput i predali mu ga. Bez njega,
odjednom je noć bila užasno studena. Ona se obgrli rukama.
Andrassy položi dlan na njezinu golu, naježurenu ruku. »Smijem li Vas otpratiti?« Činilo
se daju oklijeva pustiti.
»Ne, ostanite ovdje.« Glas joj je bio grozničav kad je izvukla svoju ruku iz njegove.
»Barem mi dopustite da objasnim...« Ponovno je posegnuo za njom.
»Molim Vas, prestanite. Molim Vas«, uzvratila je prisilivši se biti odlučna. »Moram ići.
Laku noć.« Ispričala se i okrenula prema palači. No kad je kročila u nju, nije krenula
prema svojoj spavaonici.
 XVII
A sada počinju dani slavlja. S tim se riječima ukrcala na parobrod. Prevest će je preko rijeke, do
peštanskih ravnica na prvu službenu proslavu. Srećom joj je bilo dopušteno presvući se pa je
teško ceremonijalno, brokatno ruho zamijenila laganom haljinom od bijelog tila.
Njoj u čast ukrasili su parobrod, na palubi su vijenci od plavog i bijelog cvijeća, simboli njezinih
bavarskih korijena. Ne propuštaju naglasiti da ni carica, kao ni oni sami, nije podrijetlom iz Beča.
U međuvremenu su iz austrijskoga glavnoga grada vijesti već procurile, stigle su i do nje. Jedan
se od Franjinih ministara pobunio protiv onog što se dogodilo rekavši kako je »Andrdssy danas
više nego ‘49. zaslužio vješala.«
Ona se smiješi. Neka se sada krčkaju u Beču. Konačno su je zapazili. Konačno su shvatili koliko
su bili u krivu svih proteklih godina kad su je ismijavali i omalovažavali.
Pogled na istočnu peštansku obalu kristalno je vedar. Ona poželi zaškiljiti, sunce nemilosrdno
blješti. Brod pristane i pri tom podigne val koji zapljusne obalu rijeke. Ona ga ugleda. Srce joj
poskoči, ona brzo udahne. Andrdssy je danas više nego ‘49. zaslužio vješala.
On stoji s ispruženom rukom. Ona ju prihvati ne obazirući se gleda li ih tko.
»Carice.« Andrdssy ju pogleda, pod tamnim mu se brkovima usne smiješe. »Gotovo je.«
»Nije gotovo«, kaže ona i nakrivi glavu. »Tek je počelo.«
 17
Ljetna rezidencija Schdnbrunn, Beč proljeće 1867.

» Elizabeta?«
»Zdravo, Franjo.«
»Nisam Vas očekivao... ovako kasno. Je li sve u redu? Jesu li djeca dobro?«
»Djeca su dobro, Franjo. Došla sam vidjeti Vas.«
»Jeste li Vi dobro?« Već godinama Sisi nije pokucala na muževa vrata — Franjo je bio
vidno osupnut.
»Jeste li sami?« Sisi upitno podigne obrve.
»Jesam. Pričekajte trenutak.« Franjo je slugi nešto šapnuo u uho na što se ovaj požurio
izići — možda kako bi zaustavio neku mladu dvorkinju koja bi bila krenula k Franji. No Sisi je tu
misao potisnula.
»Nadala sam se da ću moći ući.« Ona zatrepće.
»Naravno.« Franjo stane u stranu i širom otvori vrata. Još uvijek se činio iznenađenim, ali
i posve susretljivim.
»Niste li odveć umorni?«
»Nisam nimalo umoran.« Kad je Sisi ušla u njegovu spavaću sobu, zatvorio je za njima
teška vrata. »Bijesan da, ali ne i umoran.«
Sisi priđe stolu u kutu pa im bez pitanja nalije dvije čaše vinjaka. Vani je kiša poput
vodene paljbe i dalje pljuštala po prozorima i zidovima palače.
»Dan nije prošao dobro?« Sisi prijeđe preko sobe, pruži mu piće pa otpije svoje.
Franjo dobro potegne prije no što je odgovorio. »Žele svoj parlament u Budimpešti. Svog
premijera i svoj parlament. A od kakve će to koristi meni biti?« Franjo iskapi vinjak.
»Ali Vi ćete i dalje biti car.« »Oni će me kastrirati!« Dah mu je bio vreo od pića i psovke
kojom je prasnuo pa je Sisi zaključila kako mu to nije bila prva čaša.
»Teško, Franjo.« Sisi je ustala kako bi im ponovno natočila piće. I ona je svoje ispila u
nekoliko gutljaja. »Kažete to jer biste Vi prvi na to pristali. Znam ja dobro što Vi mislite.«
»Mislim da je Mađarska Carstvu neophodna«, Sisi je zadržala smirenost kad mu je
uzvratila. »Želim da moj sin u svom kraljevstvu ima i Mađarsku, vrijednu, bogatu i lijepu zemlju,
što ona i jest. Ali nadam se da neće biti prolijevanja krvi ne bi li ih se prisililo da ostanu u
Carstvu. Oni su zaseban narod i zaslužuju da im se to prizna.«
»Podijelit će moje kraljevstvo na dva dijela.«
»Upravo suprotno. Time ćete svoje kraljevstvo zadržati cijelim. Oni ne žele izaći iz
kraljevstva osim ako ih ne kanite prisilno zadržati u podaničkom položaju.«
»Znači, žele se odcijepiti, ali će ipak ostati. Pa to nema smisla!«
»To je pitanje priznavanja. Oni u Carstvu žele biti ravnopravni, a ne pokoreni.«
Franjo je razmislio pa iskapio drugu čašu. Nakon nekoliko trenutaka on reče: »Andrassy
jest obećao da će u Budimpešti biti zasebna krunidba gdje će službeno priznati Vas i mene kao
kralja i kraljicu Mađarske. Više ne bismo bili strani vladari, već vladari Mađarske po svom
pravu.«
»To zvuči dobro.« Sisi je otpila vinjak i nakrivila glavu.
»Ali ja ću se tako prikazati slabim Habsburgovcem. Onim koji dopušta da mu oni nameću
uvjete.«
»Ni govora.« Sisi spusti čašu te se zagleda u Franju. »Vladar koji je mudar i pravedan nije
slab.«
»Vi ne mislite da sam slab?« Franjo je izgledao umorno, nekako slomljeno.
»Ja znam da Vi niste slabi.« Sisi mu se približi, podigne ruku i prstima mu prijeđe po
obrazu. Potom ruku spusti na njegov vrat. Stajali su blizu kako nisu godinama.
»Kome se Vi najviše divite, Franjo? Svom djedu? On je bio Franjo Dobri. Mariji
Tereziji? Ona je bila pragmatična. Nitko ne misli lijepo o vladarima koji su palili, ubijali i
pokoravali.« Ona se nagne naprijed i položi dlan na njegova prsa. »Vi ćete biti mudar vladar,
Franjo Josipe. Car koji je spasio Carstvo. U Mađarskoj će Vas voljeti još stoljećima.«
Nakrivila je glavu i pogledala ga u nadi da će mu tako prizvati sliku one stare Sisi iz
njihovih sretnijih vremena. Kad je nastavila, prozborila je tiho, šapćući: »Car Franjo Josip
i Velika Nagodba.« On uzdahne. »Barem je jedno bilo jasno danas. U jednom su se svi prisutni
složili.«
»O? A u čemu to?« upita Sisi.
»Nakon što su stoljećima prezirali svoje habsburške vladare, Mađari su konačno dobili
jednog kojeg obožavaju. Jednog kojeg žele zadržati.« Franjino je tijelo odražavalo klonulost.
Poraženost. »Vas, Elizabeta.«
»Ma dajte, Franjo.« Sisi mu je uzvratila blagim glasom premda joj je srce poskočilo u
grudima. »Nemojte klonuti duhom. Ja za nas gajim velike nade.« Zastala je i ispreplela svoje
prste s njegovima. Takvo što nije napravila godinama. »Mogu li Vam kako pomoći... Razvedriti
Vas?«
Franjo ju je pogledao kao da je iznenađen njezinim pitanjem. Načas je zastao, a onda je
spustio ruku na njezin struk i privukao je k sebi. Gledao ju je s pitanjem u očima. A ona ga nije
odbila. Dopustila mu je, obodrila ga, približivši mu se još malo. Sada su im se tijela dodirivala.
Franjo se nagne i poljubi je. Ona je zatvorila oči osjetivši vinjak na njegovim usnama. Te
je usne nekoć tako često ljubila. On rukom prijeđe od struka prema gore i zaustavi joj se pod
grudima. Sisi se nagnula još bliže, nije ga nastavila milovati, ali nije se ni opirala.
Franjo je na to uzvratio smionijim poljupcem. Ona je sklopila oči. A onda se on, zajedno s
njom, stao primicati krevetu. Kad ju je spustio na jastuke s perjem, ona mu se prepustila. Je li
znala, kad je došla u njegovu spavaću sobu, da neće samo razgovarati? Da će on poželjeti voditi
ljubav i da će ona pristati? Da, pomislila je, znala sam.
Bili su razdvojeni sedam godina, i njihova su se tijela promijenila, ali nisu zaboravila
jedno drugo. Sam je čin bio kratak, bez riječi. Sisi nije bio problem prepustiti se nakon što ju je
poljubio, Franju više nije trebalo ohrabrivati — već kako iz glave izbrisati Andrassyjevo lice.
Kad je zatvorila oči, vidjela je samo njega kakav je bio maloprije, na kiši. Njegove tamne, upitne
oči. Njegove usne, tako blizu njezinima. Otvorila je oči i gledala po sobi. Ali svoje misli nije
mogla utišati. Što bi Andrassy rekao? No to se nije smjela zapitati. Andrassy nije imao pravo išta
reći. Franjo je njezin muž. Franjo je imao svako pravo žudjeti za dodirom svoje žene.
Zašto se onda osjećala tako krivom?
Danje osvanuo vedar i topao. Sisi se iskrala iz Franjine sobe prije no što se on probudio.
Kad je došla u svoju sobu, pogledala je kroz prozor i vidjela da je kiša prestala. Žarko je sunce
sušilo lokve na tratinama kao da se želi ponovno ustoličiti nakon što je danima izbivalo s neba.
Sisi nasloni čelo na staklo prozora. Ponadala se da će razgovori koji će uslijediti biti u skladu s
vedrinom plavog neba, rasterećeni od tamnih oblaka i guste, nepronične magle.
Uto u sobu bane Ida. »Carice, vratili ste se.«
»Jesam«, uzvrati Sisi pa sjedne za stolić s doručkom. Nije se činilo daju zanima poslužena
hrana već je posegnula za kavom. Počela ju je boljeti glava.
»Mi smo bile silno zabrinute. Niste se vratili iz sinoćnje šetnje.«
 »Ostala sam u carevoj sobi.«
Idin je pogled bio kakvim ga je Sisi i očekivala. Pogled nevjerice i zaprepaštenosti.
»Istina je«, Sisi se morala nasmijati osupnutoj sluškinji. »Donesite vode. Moram se
okupati.«
Sisi je kasno ujutro izašla iz palače. Jahala je na Vandoru uz obalu Dunava, prema
Mađarskoj.
U kasno se poslijepodne zaustavila kako bi se odmorila na svom omiljenom mjestu uz
rijeku, na livadi punoj poljskog cvijeća, udaljenoj sat jahanja od palače. Pobjegla je
svojim stražarima te joj je laknulo kad je ostala sama. Sada je mogla po volji biti namrgođena i
uzrujana, ne brinući hoće li njezino neraspoloženje potaknuti ogovaranja. Pomisao na povratak u
Schonbrunn ispunjala ju je strepnjom. Tog se poslijepodneva osjećala jadno, sjetila se Franje,
navela ga je da povjeruje kako ga ona želi. Sjetila se kako se prevrtao pokraj nje sve dok nije
zaspao, kako je, prebacivši ruku preko nje, hrkao cijelu noć. Ona je ležala budna, željela
je pobjeći iz sobe. No bojala se da će ga možda probuditi.
Snatrila je tako dok nije ugledala poznati lik kako se približava na konju. Suspregnula je
nagon da skoči na noge, da potrči k njemu. Ostala je sjediti pokraj rijeke dok je jahač pristizao.
Zaustavio se samo nekoliko metara od mjesta gdje se odmarala.
»I mislio sam da bih Vas ovdje mogao naći«, zadihano će Andrassy pa skoči s konja.
Instinktivno je znala da je sretan, da danas slavi. Bio je potpuno drugačiji od onog čovjeka kojeg
je srela sinoć.
»Zdravo.« Ona zakloni oči od sunca na što on sjedne pokraj nje. »Nisam očekivala da ću
Vas sresti vani. Zar Vas je moj muž ponovno otpravio?«
»Uspjeli smo.« Andrassy se nagne prema njoj, nasmiješi i uzme je za ruku. »Franjo...
car... je pristao na naš dvojni koncept. Jutros je bio posve drugačiji. Jasan, samouvjeren. Sisi,
uspjeli smo. Mađarska će biti slobodna!« Andrassy joj poljubi ruku. Ne jednom, već tri puta.
Ona se nasmiješi, iskreno se nasmiješi, no onda izvuče svoju ruku iz njegove. »Tako mi je
drago zbog Vas, Andrassy.«
»Ne samo zbog mene. Zbog nas!« klikne Andrassy. »Zbog svih nas. Carstvo će i dalje
postojati. Vi ćete biti okrunjeni kao kraljica Mađarske.« On pogleda oko sebe, prema rijeci
i livadi. Onda se ponovno zagleda u nju. »Trebao sam donijeti šampanjac. Ali morao sam prvo
reći Vama.«
»Kako ste znali da ćete me ovdje naći?«
»Otrčao sam u Vaše odaje. Bio sam lud od sreće pa me nije bilo briga tko će me vidjeti ni
što će tko misliti. Ida mi je rekla da ste otišli jahati, a s obzirom na ovakav dan, pomislio sam da
ćete doći ovdje.«
Sisi se osmjehne premda joj se vrtjelo u glavi. Dok je bila s Franjom, činilo joj se da
izdaje Andrassyja. Sada, s Andrassyjem, činilo joj se da nije iskrena prema Franji. Obuzeo ju je
silan nespokoj. Nemir koji nije mogla utišati sve i da je jahala na kraj svijeta.
Činilo se da Andrassy, onako ushićen, ništa ne primjećuje. »Vi znate, Sisi, da narod...
austrijski i mađarski narod to duguje Vama. Zbog Vas se sve ovo dogodilo.«
Da samo znate kako, pomisli ona oborivši pogled.
Andrassy se zagledao preko rijeke. Ispružio se na travu i nasmiješen podbočio na lakat.
Ono za što se borio cijelog života sada će biti ostvareno. Sisi je znala kako je to jedan od najvećih
trenutka u njegovu životu gledala ga je kako uživa u njemu, okupan popodnevnim suncem.
Morala se natjerati svrnuti pogled.
Domalo on reče: »Jednom smo ovdje već sjedili, prije nekoliko godina.«
»Sjećam se«, reče ona pa usmjeri pogled preko rijeke. Toga je dana otišao u Mađarsku, a
ona je spoznala da će joj silno nedostajati. Iako ga nije pogledala, osjetila je da on gleda u nju.
Što on uopće želi? pitala se. Je li uživa ovako se mučiti? Mučiti nju? Nije znala kako mu to
uspijeva, ali je bila sigurna da ona tako ne može živjeti. Možda bi bilo najbolje da on ode.
Ali ona mu to nikad ne bi rekla niti bi to poželjela.
Andrassy podigne ruke i spojivši prste napravi četverokut u zraku, oko njezina profila.
»Kad bih imao ovu sliku, gledao bih ju svakog dana. Modra rijeka u pozadini. A u prvom planu,
ono najljepše.«
»Što Vi izvodite, Andrassy?« Kad se okrenula i pogledala ga u oči, reskost njezina pitanja
zatekla je oboje.
»Što time mislite?« On se uspravi i spusti ruke. »Što se ovdje događa?« Ona se uzmaše
pokazujući na njih dvoje. »Što je ovo? Zar mislite da ja mogu ovako nastaviti?« Glas joj
je zazvučao razdraženo, a bila je sigurna da joj je takav i izraz lica.
Andrassy spusti pogled i poguri ramena. Potom kimne. »Znam.«
»Znate? Ali čini se da Vam to odgovara.«
»Sisi.«
»Kako Vam to uspijeva? Kako možete gledati u ljubav i ne dopustiti da Vas obuzme, ili
slomi?«
Andrassy je sklopio oči, ali mu se na licu više nije ocrtavala ona uobičajena mirnoća koju
je Sisi bila navikla vidjeti. Uzvratio joj je tihim glasom. »I menije teško.«
Sisi je došlo da ga udari, da se izviče na njega dok joj ne ponudi više tog priznanja.
»Zatražila sam da me poljubite. Činilo se da to želite. Uvijek se čini da to želite. A ipak, odbijate
me.«
»Ja ne mogu reći što mi je u srcu...«, on nastavi tihim, suspregnutim glasom, ».. .kao što
ne mogu pitati Vas što je Vama u srcu.«
»Zar to nije očigledno?« Ona se gorko nasmije.
»Da, više je nego očigledno. Alija to ne mogu reći.«
»Zašto ne?«
»Jer bi to bila izdaja.« On je uzme za ruke pokušavajući ju smiriti, no ona se otrgne. To
nije bio dodir za kojim je čeznula, to joj nije bilo dovoljno.
»Pogledajte me, Sisi. Molim Vas, pogledajte me.«
Ona popusti te se zagleda u njegove tamne oči. U njima se odražavala njezina bol. I prije
no što ih je uspjela suspregnuti, na oči joj navru suze te joj se stanu slijevati niz obraze. Prepustila
im se, plakala je svom silinom kojom ih je dotada zadržavala. Andrassy ju je obujmio rukama
i privukao u zagrljaj.
Ona se naslonila na njegovo rame. Kroz suze je govorila: »Ali to je okrutno, sve je to
strašno okrutno.«
»Znam.« Provukao joj je prste kroz kosu. »Znam.«
Nije prestajala sve dok se nije isplakala. »Moramo biti jaki, Sisi.«
Ona se odmakne od njega te ga pogleda kroz suze. »Moramo biti jaki, Andrassy? A što
ako se odlučimo biti iskreni? Biti sretni?«
»Ššš.« On joj pritisne prst na usne zapriječivši riječi. »Ja Vas neću dovesti u opasnost.
Neću. Ja neću biti razlog Vašeg propala braka i uništena ugleda.«
Sisi se nasmije. Kao da bi Andrassy bio kriv za njezin neuspjeli brak. »Ne mogu Vam reći
ono što Vam čeznem reći.« Maknuo je prst s njezinih usana i stavio joj ga pod bradu. Voljela je
kad bi joj tako podignuo glavu. Kad bije nagnuo prema svojoj. O kad bije samo još i poljubio.
»Jednom sam Vam kazao«, njegov joj dah pomiluje lice, »da je sve što sam htio reći
Goethe već rekao na bolji način. Ako citiram Goethea, to nije izdaja, zar ne?«
 Andrassy iz džepa izvadi knjižicu pa ju otvori na stranici koja je bila presavijena. Ona
ugleda njegov prepoznatljiv, nakošeni rukopis na marginama znala je da je nad tim stranicama
mnogo razmišljao. Na dnu je povećeg odlomka velikim slovima bilo napisano: SISI. Ona osjeti
da joj je srce preskočilo.
Andrassy pročisti grlo i počne čitati odlomak.
Biti voljen takav kakav jesi, to je najveća rijetkost. Velika većina u drugima voli samo ono
što im dodjeljuje: same sebe, svoje viđenje drugih...
Srce joj je tuklo među rebrima, a on je čitao.
Ljubav je prava ako vjerujemo da samo mi možemo tako voljeti. Da tako nitko nije
mogao voljeti prije nas. Da tako nitko neće moći voljeti poslije nas.
Završio je i polako, duboko udahnuo. Kad je podigao pogled prema Sisi, i u njegovim su
očima bile suze.
 XVIII
Tri smo se stoljeća trudili vjerovati. Nadali smo se i nadali, sve dok nam nije preostalo samo
jedno: da se svim srcem zaljubimo u vladaricu.
Bivši mađarski separatist, pišući o Sisi lipanj 1867.
 18
Budimpešta, Mađarska lipanj 1867.

Sisi nije znala kako će Andrassyju reći da je trudna. Nije još rekla ni Franji, a on je, kao
otac, imao pravo znati prvi. Pa ipak, najviše ju je zabrinjavao razgovor u kojem će to
iznijeti Andrassyju. Svaki put kad bi pomislila na njega, sjetila bi se onog zadnjeg susreta,
poslijepodneva koje su proveli na obali Dunava. Poslijepodneva kad joj je rekao da će Mađarska
biti slobodna, i daju voli.
Sisi je u mađarskom glavnom gradu dočekana slavljenički. Uz bulevare se natiskivalo
mnoštvo ljudi, od njihovih se gromkih poklika »Živjela Elizabeta!« Sisi činilo da se i kuće tresu.
Dok se penjala prema dvorcu na Budimskom brdu, kočija je bila zasipana cvijećem.
Krunidba će biti najslavniji trenutak njezina carevanja službeno će je priznati ljudi koje je
voljela. Sisi je, kao i Mađari, znala da je upravo ona zaslužna za dvojnu monarhiju. 35
Ipak, kad je ostala sama u svojim odajama u Budimskom dvorcu, Sisi je postala
razdražljiva, nemirna. Nije znala zašto je muči krivnja i strah od razgovora s Andrassyjem kada
će mu priznati da se vratila u muževu postelju. To se dogodilo samo jednom, one noći kad je
zagovarala Franju da pristane na nagodbu i mađarsku autonomiju. Franjo, koji je rijetko kad
iskao ono što mu je po muževu pravu pripadalo, te je noći svoje pravo dokazao, i to s
neočekivanim ishodom. Nije li čudno da su za tih nekoliko nedojmljivih minuta uspjeli napraviti
dijete?
Dijete se tek počelo nazirati malo ispupčenje na njezinu trbuhu bilo je primjetno samo
zato što je Sisi bila izrazito vitka. Dok je putovala, trbuh je skrivala prostranim ogrtačima i
širokim haljinama. Ida je već bila proširila haljinu koju je Sisi kanila odjenuti za krunidbu.
Sluškinja joj je morala prisegnuti na tajnost pa su, kad je stigla u Mađarsku, za njezinu trudnoću
znale samo Marija i Ida.
Sofija je bila sve lošijeg zdravlja, osim toga, otvoreno se suprotstavljala razlogu putovanja
pa je bila odlučila kako svog sina neće pratiti na krunidbu. Tako je još i bolje, pomislila je Sisi,
premda bi joj pričinjalo zadovoljstvo vidjeti Sofijino lice kad Mađari budu slavili svoju voljenu
kraljicu.
U prvom tjednu lipnja Andrassy je za njih priredio službeni banket na koji je došlo stotine
mađarskih dužnosnika, ministara i plemića. Izvan dvorca, u gradu se nije prestajalo slaviti,
Habsburgovci su im u svoje ime darovali bačve i bačve vina i piva. U to su doba dani bili najduži
pa su krivudave ulice do Dvorskog brda bile istodobno osvijetljene svijećama i zrakama sunca.
Ljudi su pjevali i plesali i neumorno svirali mađarske čardaše, kao i romske pjesme. Pljeskali su i
izvikivali »Sisi, mađarska kraljica!« Među pukom se proširio glas kako se lijepa kraljica za njih
zauzela u Hofburgu. Sisi je u mađarskoj kolektivnoj svijesti postala najomiljenija članica
habsburške obitelji. Neki su čak šaputali kako se kraljica zaljubila u naočitog Andrassyja, i on u
nju. I tko bi ih, pitali su se, za to mogao kriviti?

35
Austro-ugarska nagodba — državnopravni ugovor načinjen 1867. kojim su uređeni odnosi među zemljama pod
vlašću Habsburgovaca za posljednjih 50 godina opstojanja Monarhije. Nagodba je nastala kao rezultat sporazuma
između austrijskih i ugarskih vladajućih političkih krugova. Formalno su je tvorila dva zakona: jedan se odnosio na
austrijski, a drugi na ugarski dio Monarhije. Prema sadržaju Nagodbe Monarhija je ustrojena kao zajednica dviju
država (dualizam), od kojih je svaka imala zaseban ustav i tijela državne vlasti, a zajednički su im bili vladar, vojska,
vanjski poslovi i za te poslove nužne financije. U okviru dualističkog ustroja države uskoro (1868.) su uređeni i
odnosi Hrvatske s Ugarskom.
 U Budimskom je dvorcu ozračje bilo veselo, ali u manjoj mjeri. Sisi je za večerom vidjela
Andrassyja, smiješila se dok ju je predstavljao beskrajnim uzvanicima kao »naša
kraljica Mađarske, Elizabeta.«
Sisi je bila pomislila kako će tek nakon večere, dok bude sama lutala dvorcem, moći s
Andrassyjem nasamo razgovarati. Na kraju banketa mu je krišom bila predala poruku i sada se
nadala da će doći.

Na obližnjoj katedrali svetog Matije zvono je oglasilo ponoć, ali Andrassy se još nije pojavio.
Srećom je noć bila topla. Sisi je koračala kamenom stazom slušajući žubor fontane. Istodobno se
pribojavala i priželjkivala trenutak kad će u tamnu vrtu ugledati njegovo lice. Od zadnjeg su
susreta pisali jedno drugome, no najviše o krunidbi i planovima za Sisino putovanje. Više joj nije
ni uvijeno ni otvoreno izjavljivao ljubav. Sve do zadnjeg pisma. Završio ga je riječima: »Znajte
da svakog dana mislim da onaj Goetheov odlomak i divnu istinu koju nam otkriva.« Sisi ga je
čuvala zajedno sa svim njegovim ostalim pismima u zaključanom pretincu njezina radnog stola.
»Sisi.« Kad je začula njegov glas, potražila ga je pogledom.
»Andrassy.« Pohitala je k njemu, haljina joj se nadimala na povjetarcu.
Nosila je haljinu boje vanilije od sjajnog šifona sa zlaćanim porubom oko vrata i rukava.
Takav joj je plašt bio prebačen preko ramena. Na glavi je imala Filigransku tijaru
urešenu stotinom malih, blistavih dijamanata.
»Evo moje kraljice.« Andrassy uzme njezinu ruku u rukavici i prinese ju usnama. »Sisi.«
Nasmiješio joj se sretna pogleda. »Sisi, Vi blistate kao i uvijek. Vole Vas, kao što sam znao da će
Vas voljeti.«
Ona mu se osmjehne i osjeti kako ju tjeskoba napušta jer je znala da ju voli i on.
»Andrassy.« Uspjela je samo izustiti njegovo ime.
Andrassy ju je gledao i držao za ruke. »Vi ste točno onakva kraljica za kakvu smo se
molili.«
Sisi proguta knedlu. Kako će mu reći?
»A sutra će... O, znate li kako Vas zovu?«
Ona slegne ramenima. Ne, nije znala.
»Zovu Vas Mađarsko Prelijepo Proviđenje.«
Ona se nasmiješi, i dalje bez riječi. Bila je i te kako svjesna svojih mnogih mana pa joj
nije bilo ugodno kad su joj dodjeljivali božanska svojstva.
»Možete li vjerovati da smo uspjeli? Mađarska autonomija! Dvojna monarhija!«
Andrassy je od ushićenja na trenutak zanijemio i ostajao stajati zagledan u nju. Onda ju je
uzeo pod ruku. »Hoćemo li prošetati ili sjesti? Bio sam tako sretan što ste me poželjeli vidjeti.«
On krene s njom kroz tihi, mračni vrt.
»Pričekajte trenutak.« Sisi zastane. Sada joj se u tonu mogla osjetiti naznaka strepnje.
»Andrassy, nešto Vam moram reći.«
On se okrene. »Da?« I Andrassy je osjetio promjenu u njezinu glasu. »Što je bilo? Je li
sve u redu?«
Sisi je oklijevala. Onda se odmaknula.
»Sisi, Vi znate da mi možete sve reći.«
»Znam.« Sisi pusti njegovu ruku te mu okrene leđa.
»Sada me već plašite.« Andrassy joj spusti ruku na rame. »Molim Vas.« Ona duboko
udahne ne bi li se osnažila te se malo udalji od njega. Stala je na dio dvorišta koji je
između krošanja drveća obasjavala mjesečina. Potom je skinula ogrtač s ramena, okrenula se
bočno i pogledala ga.
Andrassy ju je zabrinuto gledao te spočetka nije primijetio promjenu na njezinu tijelu.
Onda mu se pogled spustio prema struku. Tek tad je jedva čujno, iznenađeno dahnuo.
No i to je bilo dovoljno glasno da Sisi osjeti kako su joj potonule lađe.
Andrassy je stajao otvorenih usta. No onda je zatresao glavom i prošaptao: »Ne.«
Sisi je zurila u njega, a njemu je postajalo jasno. Prvo je pogurio ramena, zatim glavu
zagnjurio u dlanove. Ona je nepomično stajala. Nakon nekog vremena, on ju pogleda.
»Doista ste me zatekli nespremnog.« Glas mu je zazvučao uvrijeđeno, ogorčeno. Sisi
zakorači unatrag, dalje od njega. S kojim se pravom on ljutio na nju?
»Nisam imao pojma da Vi i on i dalje...«, Andrassy je podigao ruke ne dovršivši svoju
rečenicu.
»Mi to ne činimo. Samo smo...«, ona zamuca. Nije ni sama znala što je htjela reći.
»Čini se da ipak to činite.«
»To je bilo samo jednom.«
Podigao je ruku kao da je želi udaljiti od sebe. »Poštedite me detalja, molim Vas, carice.«
»Carice?«
On slegne ramenima. Nastavio je hrapavim glasom: »Čestitam Vama i caru. Još jedno
dijete. Zacijelo ste oboje ushićeni.«
»On još ne zna.«
»Zašto?«
»Jer mu nisam rekla. Htjela sam najprije reći Vama.«
»Zašto?«
»A što mislite zašto?«
»Iskreno rečeno, nisam siguran. Mislim da bi čovjek koji je imao čast napraviti Vam
dijete trebao za to znati prvi.«
Ona zatvori oči te se pridrži za izdanak stabla. »Natjerali ste me da se osjećam zlom zato
što sam...«
On se zapilji u nju, a u tamnim mu očima, poput plamičaka, bljesne odraz mjesečine.
»Zašto ste imali potrebu najprije meni reći? Jeste li nakanili natjerati me da patim? Za
Boga miloga, Sisi, znam da sam Vam u zadnje vrijeme donosio nemir, ali nisam znao da me
želite uništiti.«
Zato jer volim Vas, pomislila je. No te je riječi prešutjela.
Andrassy nastavi, sad mu je glas bio bezizražajan. »Jednako mi tako nije jasno zašto ste
prije nekoliko mjeseci tražili da Vas poljubim, kad očigledno i dalje obavljate svoje bračne
dužnosti. Niste me naveli misliti da je tako.«
»To nije istina, Andrassy. Franjo i ja nikad...« Ona zakorači prema njemu htijući ga uzeti
za ruke, no on ih strpa u džepove.
»Vaš trbuh to osporava, carice.«
»Hoćete li me prestati tako zvati? Molim Vas, vjerujte mi. Naš je brak davno propao.«
»Ne, carice. Očigledno nije.«
Nije znala što bi mu odgovorila.
On nastavi: »Barem što se mene tiče, ja znam da u svom braku nikad neću biti sretan. Ja
sam to prihvatio i plaćat ću za to cijeloga života. Dao sam joj slobodu da živi svoj život, ja živim
svoj. Mi smo se udaljili. Mi smo razdvojeni.«
»Andrassy, molim Vas, dopustite...«
»Ali Vi? Vi ste me prevarili, Elizabeta.« Zatvorio je oči i pokrio dlanovima lice. »Ili se Vi
ne možete odlučiti? Rastrgani ste između Franje i mene? Možda želite obojicu?«
 »Nemate pravo, Andrassy, okrutni ste. Vi znate da Franju više ne volim na taj način.«
»Ali niste ni gotovi s njim pa to se vidi.«
Učinila sam to kako bih mogla biti s Vama, ona pomisli. U želudcu joj je počeo pulsirati
čvor uvrijeđenosti i bijesa. Ona stisne šake, uspravi se i odmakne od stabla. Gledala ga je u oči
kad je mu je prkosno uzvratila: »Učinila sam to jer je tako bilo najbolje za Carstvo. Jer je tako
bilo najbolje za cara. I da, jer je čak i za Vas to bilo najbolje. Zar ne shvaćate? Zbog mene ste
postigli nagodbu. Zbog mene se sve ovo i dogodilo.«
Andrassy joj je gledao u trbuh, a pogled mu je gorio od boli. Gorčine. Zavisti.
»Zar ne shvaćate da sam seja za ovo žrtvovala? A ipak, Vi me kažnjavate.« Glas joj je bio
na rubu suza, no suspregnula se da ne brižne u plač.
Andrassy pogleda u stranu. »Osjećam se prevarenim, Sisi.« On stisne ruke kao da drobi
nešto nevidljivo. »Toliko sam ljubomoran da bih sad otrčao u dvorac i izazvao Franju na dvoboj.
Da, sanjam o tome kako ću ubiti čovjeka kojeg sam učinio kraljem.«
To stoje rekao bilo je kažnjivo smrću, i to su oboje znali, ali on se nije zaustavljao.
Približio joj se i prozborio glasom shrvanim od boli.
»Obistinila se moja najgora noćna mora Vi još uvijek pripadate tom čovjeku.« Spustio joj
je ruke na ramena i čvrsto je privukao k sebi. »Kad bi me Franjo ubio, barem bih bio pošteđen
boli koja me proganja svakog trenutka, svakog dana. Ako bih bio te sreće da ja ubijem Franju,
onda bih dobio Vas. Napokon. Mogao bih Vas dostojno voljeti.«
Oboje su zaplakali. Sisi je naslonila glavu na njegovo rame i jecala. »I ja želim biti
slobodna za Vas.«
Naposljetku, Andrassy joj podigne bradu kako bi ju pogledao u oči. Njegov je pogled
sada bio nježniji, ali još uvijek izmučen. »Sisi.« On uzdahne, usana blizu njezinima. »Volite li
me?«
Ako Vas volim, zar je to Vaša stvar?
Andrassy nakrivi usne u tužan smiješak. »Kako mi sada to možete citirati?«
»Kakve veze ima volim li Vas ili ne, Andrassy? Kad ste mi savršeno jasno dali do znanja
da nikad nećemo biti zajedno?«
Andrassy provuče prste kroz kosu razmislivši o njezinim riječima. Polako je izdahnuo dok
je koračao ispred nje činilo se kako se bori sam sa sobom. Naposljetku je zastao te se okrenuo.
Sada se, pod blagim svjetlom ljetne mjesečine, činio smirenijim. »Imate pravo.« Slegnuo je
ramenima. »Imate pravo.« Zatim je zašutio. »Bio sam se budalasto ponadao da ćete, okrune li
Vas kao kraljicu Mađarske, doći ovdje. Da ćete ovdje moći biti sa mnom. I da ćemo nekako...«,
mahnuo je rukom pokazavši na oboje, »da ćemo nekako mi moći biti zajedno.« Pogledao je u
njezin trbuh. »Sada vidim da je to bila glupa i pusta želja.«
Sisi kimne, potvrdivši njegove riječi. Ona se odmakne, izvuče ruke iz njegovih i odstupi.
»Ispričajte me, Andrassy.«
Gledao ju je kako odlazi, lica zgrčena od boli. Nije mu ponudila nikakvo objašnjenje. Sisi
se vratila u dvorac, ali nije krenula prema svojoj spavaonici. Zaputila se prema Franjinim
odajama.
U carevoj su spavaćoj sobi svijeće bile upaljene. Franjo je bio budan, pio je vino, možda
kako bi smirio živce prije sutrašnjeg velikog događaja. »Eliza?« Ostao je iznenađen kad je ušla u
pratnji sluge. Sramežljivo se osmjehnuo, usana ljubičastih od vina.
»Moram razgovarati s Vama. Mogu li Vam se pridružiti?« Iz njezina je tona bilo posve
jasno da tim kasnonoćnim posjetom ne traži ono što je tražila zadnji put kad ga je iznenadila
pokucavši mu na vrata.
Franjo je to naslutio pa se naslonio u stolcu i pokazao joj da sjedne njemu nasuprot.
«Naravno. Molim Vas, sjednite. Jeste li za vino?«
»Da, molim.«
Franjo oboma nalije punu čašu. Potom kimne slugi i otpusti ga. To je bilo prvi put da su
sami, primijetila je Sisi, od one noći kad je dijete bilo začeto.
»Dan je konačno počeo.« Franjo se preko čaše zagledao u Sisi.
»Doista.«
Možda je Franjo primijetio kako Sisi stišće nabore svoje haljine pa ju je zato upitao: »Je li
sve u redu?«
Nije znala kako supruga takav razgovor započinje s mužem. Nije se za to pripremila. A
ipak, nije li se za to još davno pripremila? Ona se osmjeli pa otvoreno započne: »Franjo, Vi znate
koliko sam Vas voljela nakon vjenčanja. Znate li?«
Franjo napući usne pa se zamisli. Osjećaji mu nikad nisu bili omiljena tema. »Da, valjda
znam.«
»Obožavala sam Vas, Franjo. Najviše od svega željela sam biti voljena supruga. I carica.
A onda majka.«
Franjo kimne.
Kako se lako jasne stvari prometnu u zbrku.
Franjo podigne obrvu. »Molim?«
»To je citat... iz komedije«, objasni Sisi. »Shakespeareove komedije San ljetne noći.«
»One s magarcem?«
»Da, one koja vam se nije svidjela u Dvorskom kazalištu. Nema veze.«
»Što je bilo, Eliza? Siguran sam da niste došli kako biste mi citirali replike iz komedije.«
»Franjo.« Ona otpije vina pa zastane kako bi sabrala uskomešane misli. »Ne znam je li
naš brak pošao po krivu zato što smo dopustili da... drugi ljudi... stanu između nas.« Sisi odloži
čašu na stol, a onda spusti pogled. Nije htjela da njezine riječi zazvuče kao optužba, da se
pretvore u još jedno prepiranje o ljubavnicama ili svekrvi. Jednostavno je htjela reći činjenice.
»Ilije to bilo do nas. Zato što smo se, u jednom trenutku, udaljili jedno od drugoga.« Zastala je
dok joj je srce udaralo u grudima. To je bio najiskreniji razgovor koji je ikad vodila s mužem.
Činilo se daju je Franjo voljan saslušati pa je nastavila.
»Vama je, čini se, dobro. Vama je uvijek bilo dobro. Čini se da ste Vi pronašli nekakav
mir. Izvan našeg braka.« Ona podigne pogled i primijeti da on nešto želi reći.
»Eliza, nisam ja otišao i izbivao, godinama.«
Ona kimne. To je bila istina.
»Ja sam Vam nekoliko puta nudio da se vratite na svoje mjesto supruge.«
»Znam da jeste, Franjo.«
»Ja Vas još uvijek volim.« Rekao je to kao nešto najjednostavnije na svijetu.
»I ja još uvijek volim Vas, Franjo. Doista je tako. Dio mene uvijek će Vas voljeti.« Ona
uzdahne. »Ali djevojka ne može dopustiti da joj isti muškarac unedogled slama srce. Njezina se
ljubav mora promijeniti.« Franjo se zagleda u svoje ruke, u isprepletene prste na stolu. »Vi ne
možete ni zamisliti pod kakvim pritiscima ja živim.«
»Jer ih ne želite sa mnom dijeliti.«
»Vi niste uvijek bili... prisutni. Katkad sam se morao utješiti na drugim mjestima.«
Sisi nakrivi glavu. »Ali Vi nikad niste ni bili moji, posve moji nikada.«
Franjo kimne. Znao je da nije riječ samo o drugim ženama. U mnogim je prilikama
umjesto nje izabirao svoju majku, ministre, dvorjane.
»Ne želim reći kako je sva krivnja na Vama. Nije. I ja sam donijela odluku, u jednom
trenutku, kako ću odustati od braka. Na svoj način.«
 Franjo kimne. Prstima je odsutno gladio bradu.
»Franjo, trudna sam.«
Franjo je pogleda razrogačenim svjetloplavim očima. Sisi je kimnula, no Franjo je vrtio
glavom kao da rastjeruje maglu pred očima. »Nosite dijete?«
»Da.«
»Je li...«
»Vaše je, naravno. Ne postoji drugi muškarac. Nije nikada.«
»Doista?« Franjo je nagnuo glavu činio se iskreno iznenađenim. »Nikada?«
»Nikada.«
»Čak ni za vrijeme putovanja?«
Ona odmahne glavom. »Samo Vi.« On se činio zaprepaštenim. U nevjerici čak. »Ostao
sam bez riječi«, promuca. »To su iznenađujuće vijesti. Ali su i divne, bez daljnjega. Dijete.«
»Franjo, došla sam Vas nešto zamoliti. Moja molba nije uobičajena, priznajem. Ali, ni naš
brak nije bio uobičajen.«
»O čemu je riječ?« On ju pogleda namrštenih obrva.
Sada je trebalo reći onaj teži dio. Sisi se prisili nastaviti: »Moram Vas ostaviti neko
vrijeme. Molim Vas, Franjo, bude li dijete djevojčica, dopustite mi da ju podižem ovdje
u Mađarskoj. Barem nekoliko godina. Moram ovo dijete maknuti od bečkog dvora. Na kraju
krajeva, sada smo i ovdje kralj i kraljica.« Ona nastavi zanemarivši Franjin izraz nevjerice. »Bude
li dijete dječak, znam da to nećete dopustiti. Princ je nasljednik i mora biti odgajan na dvoru, i ja
to znam. Ali, bude li djevojčica...« Glas joj utihne. Bio je pun čežnje.
»Franjo, bude li djevojčica, željela bih ju odgajati sama. Željela bih svom djetetu konačno
biti majka. Daleko od dvora, daleko od Vaše...«, Sisi nije morala dovršiti rečenicu. »Želim imati
dijete koje me voli i koje me vidi kao svoju mamu. Želim imati dijete kojem ću dati svu onu
ljubav koja mi je kao majci bila zapriječena već tri puta.«
Franjo iskapi vino i stane razmišljati. Sisi se činilo kako njegova šutnja traje vječnost i
kako će joj srce prsnuti. Ali onda Franjo podigne pogled i kimne.
»U redu«, prošapće.
Sisi se uhvati za stol blijedim prstima. »Vi znate što to znači daleko od Beča? To znači da
ću ostati ovdje.«
On kimne s tužnim smiješkom na usnama. »Znam, Elizabeta. Znam što to znači.«
Ona se zavali u naslonjač začuđena njegovim pristajanjem. Kako se... lako... Franjo
složio. S druge strane, pomisli ona, sve ono vrijeme koje ih je dovelo tu gdje jesu nije bilo lako.
Franjo je prstima lupkao po naslonu stolca. »Elizabeta... ja bih Vas volio viđati,
povremeno.« To nije bila naredba, već zamolba. »I upoznati« — on pokaže na njezin trbuh —
»svoje dijete.«
Sisi kimne. »Naravno da ćete moći viđati svoje dijete, Franjo. I ja ću je dovoditi sa
sobom, kad budem dolazila.«
»Zar stvarno mislite da je djevojčica?«
Ona kimne.
»Kako možete biti tako sigurni?«
Jer sam dovoljno čekala, pomisli ona. »Ne mogu biti sigurna. Ali se mogu nadati.«
On polako zakima glavom. »Doista želite ostati ovdje?« Franjo je pogleda na blijedu su
mu se licu jedino plave oči činile živima.
»Želim«, Sisi obriše suzu koja joj je kliznula niz obraz.
»Tako daleko od doma?«
»Franjo.« Ona položi svoju ruku na njegovu. »Vi zasigurno znate da Beč nikad nisam
doživljavala kao svoj dom. Ovdje se... u Mađarskoj... osjećam kao kod kuće, više nego što sam se
ikad osjećala u Beču, na dvoru.«
Franjo uzdahne. Razmišljao je o njezinim riječima. »Znači, to je to, Eliza?«
Sisi zatrepće ne bi li razbistrila pogled od suza dok ga je gledala u oči.
Franjo se uspravi i kucne šakama o naslone stolice. »Mislim da se naš brak davno
promijenio. Ali vjerujem da sada razumijemo jedno drugo. Sada će biti drukčije.«
Ona ga pogleda suznim očima. »Vi ste sretni već godinama, Franjo. Zar niste?«
»Sretan?« On nakrivi glavu. »Ne bih rekao da je sreća bila jedna od mojih povlastica. Nije
da sam ju mogao birati.« Prekrižio je ruke. »Zadovoljan da. Valjda sam bio zadovoljan.
U miru, znajući da sam ispunio svoju dužnost.«
Ona ga uzme za ruku te se nagne prema njemu. »Vi ste dobar car, Franjo.«
On kinine pa obori pogled. Činilo se da mu je teško prihvatiti njezinu pohvalu, on koji je
po cijele dane slušao laskanja drugih.
»I uvijek ću Vas voljeti, Franjo. Ali želim da shvatite što Vam mogu dati i što Vam više
ne mogu dati. Zato mi treba Vaše dopuštenje.«
Znao je on što Sisi traži od njega. Tražila je da ju pusti, kao što je ona, još davno, bila
pustila njega.
»Jeste li Vi sretni, Eliza?«
»Nisam još«, uzvrati ona. »Ali mislim da mogu biti. Ovdje. Daleko od svega.«
Franjo se činio žalosnim uzdahnuo je kad je rekao: »Nadam se da ćete spoznati, Eliza —
ja sam samo želio da budete sretni. Čak i onda kad Vam to nisam jasno davao do znanja. Ja sam
se, valjda, prestao truditi kad sam shvatio da vas nisam uspio usrećiti. Odustao sam. Ali sad Vam
mogu ponovno pružiti sreću i ja Vam ju neću uskratiti. Imate moj blagoslov.«
»Franjo.« Sisi mu poljubi ruke. »Hvala Vam, hvala Vam, hvala Vam.« Oboje su plakali.
Oboje su znali da time nešto završava. Ali nešto je i počinjalo, a to je Sisino srce
ispunjalo nadom.

Marija je već rekla Sisi koja će vrata potražiti. Grofica je bila obzirna pa caricu nije pitala
zašto je to zanima znati. Iskrala se iz svoje spavaće sobe kroz stražnja vrata i zagrnuta plaštem
nezamijećeno nastavila mračnim hodnicima.
Krenula je žurnim korakom i domalo ostala bez daha. Ali nije bila umorna. Na dnu
hodnika je skrenula, koraci su joj odzvanjali od kamena poda. Požurila je prolazom. Osjećala se
živom i čilom. Konačno je stigla do vrata koja joj je Marija bila opisala. Ponoć je odavno prošla,
sluge i dvorjani su bili u svojim sobama.
Tiho je zakucala na vrata kako je ne bi začuo stražar u hodnicima.
Otvorio je vrata raskopčane košulje, raščupane kose. Lice mu je odavalo iznenađenje
neočekivanim posjetom, pojavom koja gleda u njega. »Sisi?«
»Andrassy.« Ona gurne vrata, šire ih otvori i uđe u sobu.
»Znate li koliko je sati?« Dah mu je mirisao na vino, soba je bila u neredu. Očigledno je
pisao, ili radio, ili koračao. Nešto što je njezin nemirni um mogao razumjeti.
»Je li ovo pametno?« On pogleda u vrata i zatvori ih.
Sisi mu priđe i nasloni glavu na njegova prsa. Udahnula je njegov miris te mu se
zagledala u lice. Učinio joj se divljim, ljepšim no što ga je ikad vidjela.
»Andrassy, volim Vas. Volim Vas već godinama.«
On joj tužna pogleda prisloni prst na usne. »Sisi, razgovarali smo o ovome. Naša srca nisu
slobodna da bismo ih dali drugima.«
Ona odmakne prst. »Ali s tim je gotovo, Andrassy. Moje je srce opet moje, nakon svih
ovih godina. Moje je i mogu s njim što želim.«
On je stajao bez riječi, a onda joj je lice obujmio rukama. Koža joj je gorjela od njegova
dodira. Kad je progovorio, promukla joj je glasa priznao: »Moje pripada Vama, Sisi, odavna.
Vjerojatno otkako sam Vas prvi put ugledao. Zasigurno od one noći kad ste me u Beču uzeli za
ruke. Sjećate li se? Bio sam u čudu s kojom sam se lakoćom zaljubio u Vas.«
Ona ga poljubi. Toliko je godina žudjela da im se usne susretnu. On joj uzvrati, obujmi je
oko struka i privuče k sebi.
»Volim Vas, Andrassy. Odavna Vas volim«, ona šapne i ponovno ga poljubi. A onda se
počela smijati pa mu je rekla ono čega se u tom trenutku sjetila: Smijem se svom srcu, pa ipak,
činim ono što mi kaže.
»Sisi. Moja ljubljena, voljena Sisi.« Andrassy ju je podigao u naručaj i odnio do kreveta
gdje ju je tako nježno spustio na jastuke da ih ona nije ni osjetila. Držao ju je u rukama. Njoj su
na oči navrle suze kad je vidjela kako ju gleda.
Andrassy položi dlan na njezin obraz, a onda ga spusti na vrat. Najprije dlan, onda usne.
Ona je zadrhtala kad ju je polako i nježno poljubio u vrat. Potom je počeo raskopčavati njezinu
haljinu, skidati slojeve odjeće. Ona je pomagala njemu, podigla mu je košulju pa su se uskoro
dodirivali bez zapreke. Nisu raspravljali o tome što čine — vrijeme za razgovore je odavno
prošlo. Zajedno su odlučili zgriješiti dok su ih tijela odnosila u sladostrasnu izdaju.
Sisi se pod Andrassyjevim rukama smijala od ushićenja. Ona, koja se pomirila s tim da su
njezine najbolje godine prošle, da je ona nekadašnja strast pripadala prošlosti, sada je voljela
muškarca s požudom i strašću za koje nije ni znala da ih posjeduje. Činilo se da se njezino tijelo
budi iz nekog smrznutog stanja uspavanosti. A to je buđenje raspirilo i nju i Andrassyja. Njezina
se žudnja rasplamsala od njegova nježna i postojana milovanja. Tek su počeli, a već je
bila sigurna kako im noć neće biti dovoljna. Cijeli joj život možda neće biti dovoljan.
U Andrassyjevim je rukama shvatila što joj je nedostajalo svih onih godina — taj trenutak
posvemašnjeg ushita u kojem bi i tijelo i duša osjetili vječnost. Franjo ju nikad nije znao dovesti
do toga premda se činilo da on taj užitak postiže. Zar to nije bio savršen prikaz njihova neuspjela
braka? Žeđala je, željela, žudjela, ali nikad taj ushit s njim nije doživjela. Franjo joj se bio obećao
davati, ali je ostajao van domašaja.
Ta je noć Sisi otvorila vrata u svijet o kojem je ona samo bila načula. Dok su vodili
ljubav, Andrassy joj je jasno dao do znanja kako mu je njezin užitak važniji od njegova. A kad ga
nije htjela pustiti, kad ga je ponovno privukla k sebi, nije ju pogledao s prijekorom već s iskrenim
oduševljenjem, ushićen koliko ga ona želi.
U tihe je, mirne sate pred svitanje Sisi ležala u Andrassyjevim rukama. Uzdahnula je kad
ju je poljubio u udubinu među ključnim kostima. Kroz prozor su prodirali prvi tračci najranijeg
svjetla. Sisi je sklopila oči, poželjela je da svjetlo nestane, da svijet ostane zaogrnut mrakom
pod čijim bi plaštem bili zaštićeni.
U tom se trenutku začula gromoglasna paljba od koje su se zatresla stakla na prozorima.
Zar grmljavina, na dan koji je obećavao vedro i sunčano vrijeme?
»Počinje«, reče Andrassy.
»Što?«
»Ovo je počasna paljba od dvadeset i jednog hitca. S brda Geliert. Dan Vaše krunidbe
službeno je počeo.«
Sisi progunđa i zagnjuri glavu u pregib Andrassyjeva vrata. »Zašto mora svanuti?«
»Svitanje. Strašno svitanje.« On joj prstima prođe po golim leđima. »Mrzim se što sam
Vas doveo u opasnost.«
Sisi ga pogleda rumenih obraza. »Zar nije vrijedilo toga?«
»Sada ste u mojoj spavaćoj sobi, a vani je sve svjetlije.« Kosa joj je bila razasuta po
jastuku, on joj provuče prste kroz nju.
»Kad sam već tu, zašto ne bih uživala?« Ona se okrene kako bi ga poljubila.
»Carice, iznenađen sam Vašom izdržljivošću«, Andrassy se nasmije odglumivši
preneraženost. »Ovaj se jadni grof mora naspavati.«
Sisi posegne za njim pod plahtama. »Nije Vam dopušteno sada spavati.«
»Doista, Sisi?« Andrassy joj rukama obujmi lice. »Nije li bolje da krenete? Uskoro će se
razdaniti.«
»U tom slučaju ne trošite vrijeme na rasprave. To je naredba.«
Andrassy je stajao u ogrtaču i promatrao Sisi kako se odijeva u polumraku ranog jutra.
Što se više bližio trenutak njezina odlaska, on se činio sve tjeskobniji.
»Jeste li sigurni da ne želite da Vas otpratim?« »Ako biste to napravili, onda bismo
jednako tako to mogli objaviti cijelom dvoru danas na krunidbi«, uzvrati Sisi. »Što ako nas netko
vidi zajedno?«
»Ali mrzim i pomisliti da ćete sami prolaziti dvorcem.«
»Ja oduvijek trčkaram sama. Sofiju sam time izluđivala. Brzo ću otrčati natrag.«
»Ali to nije u redu. Ja bih se trebao vratiti s Vama.«
Sisi se nasmije namještajući rukave haljine. »Teško da bi carica svog ljubavnika mogla
provesti pokraj carske straže.«
»Znači, to sam ja? Vaš ljubavnik?« On je privuče k sebi pa joj na usne utisne dugi
poljubac.
»Vi ste moj ljubavnik, a ja sam Vaša ljubavnica.« Sisi mu se nasmiješi.
»Sviđa mi se kako to zvuči.« On ju ponovno poljubi. »Ali ne sviđa mi se to što sam Vas
možda doveo u opasnost.«
»Andrassy, molim Vas.« Sisi podigne kosu i učvrsti je u ležernu punđu na potiljku.
»Doista to mislim.«
»Jeste li zažalili zbog ove noći?«
»Ni najmanje. Ali to ne mijenja činjenicu da sam Vas izložio opasnosti. Ne želim biti
razlog Vaše nesreće.«
Ona se priljubi uz njega i nasloni obraz na njegova prsa udahnuvši njegov miris. »Dok
nisam došla k Vama sinoć, nisam ni znala što je sreća.«
»Što ako sam Vam ovim uništio život, Sisi?«
Glava joj je i dalje bila prislonjena na njegovo rame kad je uzdahnula. »Andrassy,
izgubila sam svoju djecu. Izgubila sam svoje roditelje i svoj dom. Muža nikad nisam ni imala.
I Vi se pitate jeste li mi uništili život? Ne. Ja sam tek sad odlučila živjeti.«
Stajali su tako u tišini i gledali se, a onda ju je Andrassy poljubio u kosu. Zagrlio ju je.
»Jednom kad se ovdje preselite, više nećemo morati brinuti.«
Sisi se nasmiješi. »Ako se preselim.«
»Morate.«
»Zamislite. Konačno bismo bili zajedno.« Ona zastane. »Ali, nećete li me se zasititi,
budete li me viđali svakog dana?«
»Budete li se ponašali kao sinoć, onda da, mogao bih se umoriti.«
Sisi se nasmijala. Prsti su im bili isprepleteni. »Ne, draga moja Sisi. Naprotiv. Voljet ću
Vas svakog dana sve više.«
»Čak i kad...« Ona pogleda u svoj trbuščić koji je trebao nastaviti rasti. »Budem velika?«
To je bilo prvi put da spominju dijete nakon one svađe.
Andrassy položi dlan na njezin trbuh i prozbori nježnim glasom: »Ovo je dijete dio Vas. I
ja ga mogu samo voljeti.«
»Obećavate li, Andrassy?«
»Obećavam.«
»I dalje ćete me voljeti?«
»Cijelog svog života.«
Ali taj ju odgovor nije zadovoljio.
»Što je? Zašto se mrštite, Sisi?«
»Jedan mi je čovjek već bio obećao nešto što je trebalo trajati cijeloga života. Ali nije
trajalo.«
Andrassy ju uzme za ruke i podigne ih do njezina srca. Tamne su mu oči plamsale. »Sisi,
poslušajte me. Ja sam vidio i ono što je slomljeno u Vama. Ja i to volim.«
Sisi spusti pogled — za tim je riječima žudjela koliko ih se i bojala.
»Pogledajte me. Želim da me gledate u oči dok Vam ovo govorim. Želim da znate da ja to
uistinu mislim.«
»Dobro«, ona prošapće suhih usta.
»Sisi, kad biste mi dopustili da Vam pokažem kako se ljubavi ne morate bojati, za me ne
bi bilo veće sreće.«
Njoj niz obraze potekoše suze. Odmahnula je glavom i pogledala u stranu.
»Sisi.«
»Da, ali...«
»Ali što?« On joj kažiprstom podigne bradu.
»Andrassy... toliko sam dugo morala biti jaka. Kako ću se ponovno izložiti...«
»Zar ne vidite, ljubljena moja?« Podigao joj je ruku i spustio na svoja prsa kako bi mogla
osjetiti galop njegova srca. »Zar ne vidite? Oh, ali Vi to već dobro znate. Dopustiti si slabost
zbog drugoga, to zahtijeva najviše snage.«
 XIX
Vjetar joj šiba u lice, ona sopče i hvata zrak dok joj kosa vijori oko glave. Oko nje zemlja miriše
na proljeće: na blato i rascvjetane bagreme.
Pod njom konj grabi naprijed postojanim, moćnim galopom. Ona je s njim usklađena, zajedno
jure dok pokraj njih promiče svijet.
Znači, ovako se lastavice osjećaju dok lete slobodne, pomisli ona. Plava vrpca Dunava blista
pokraj nje, bistre ju vode dozivlju, zavode. Pred njom se u daljini uzdiže Budimsko brdo, na
vedrom se nebu propinje zvonik crkve. U podnožju brda su peštanske ravnice, zeleno more i
ljubičasto poljsko cvijeće.
Moje kraljevstvo, pomisli ona, podbovši konja naprijed. Njezino će se tijelo na koncu umoriti.
Ali duša? Duša joj je, konačno, budna.
 19
Budimpešta, Mađarska 8. lipnja 1867
.
»Zadivljujuće«. Franjo je dahnuo kad je njegova supruga ušla u malo predsoblje netom
prije no što je trebala započeti procesija u povodu krunidbe. »Izgledate zadivljujuće, Elizabeta.«
»Hvala Vam, Franjo.«
»Izgledate svježe i sretno«, doda on, gotovo sam sebi, dok su mu oči i dalje bile prikovane
za Sisi. »Takvom Vas nisam već dugo vidio. Poput djevojke ste koju sam davno oženio.«
»Hvala Vam, Franjo.« Sisi se zarumenjela i oborila pogled. Blistala je, i bilaje toga
svjesna. »Osjećam se svježe i sretno.« Ali budite sigurni da nisam više djevojka koju ste oženili.
»I Vi, Franjo, vrlo lijepo izgledate.«
»Doista? Ova mi se kraljevska jabuka čini odveć velikom. Bojim se da ću je ispustiti
usred mise.« Franjo se prisili blijedo nasmiješiti. Sisi ga je bilo žao. Duboki su
podočnjaci odavali njegov umor. Ogrtač od hermelinskog krzna koji mu je visio s ramena, ponad
drevnog plašta svetog Stjepana, činio se odveć teškim.
U skladu s tradicijom, Franjina je odjeća bila sastavljena od primjeraka koje su nosili
mađarski kraljevi okrunjeni prije njega. Vrhunac tog dana bit će kad u katedrali svetog
Matije, Andrassy na glavu cara Franje Josipa položi mađarsku svetu krunu i proglasi ga kraljem
Mađarske, po volji mađarskog naroda.
Za razliku od njega, Sisi je za tu prigodu naručila posve novo ruho.
Njezina je haljina, remek-djelo, bila sašivena u Parizu, a u Budimpeštu je stigla poput
kakve slavne kraljice u carskoj pratnji i strogo čuvana.
Bješe veličanstvena, ljepša čak i od njezine vjenčanice. Sisi se osjetila nedostojnom te
raskoši. Bila je sašivena od brokata, srebrnkastog i onog boje bjelokosti, s uskim gornjim dijelom
od crna baršuna, urešenim dijamantima i biserima. Rukavi su joj dosezali nadlaktice pa joj je
haljina otkrivala bjeloputi vrat i ramena. Oko vrata je nosila dijamantnu ogrlicu, na rukama bijele
rukavice. U donjem je dijelu haljina slobodno padala, bila je dovoljno široka da pokrije
jedva primjetni trbuščić. Dugački su se kraljevski skuti za njom vukli dok je koračala prema
prednjem dijelu katedrale. Zvonasta je suknja bila prekrivena čipkom izvezenom listićima i
cvjetovima. S ramena joj je padao plašt od bijela satena.
Za urediti kosu, trebalo joj je cijelo jutro i na tom je vremenu Sisi bila zahvalna. Mogla je
satima sjediti, prisjećajući se noći koju je provela s Andrassyjem. Franziska, koja je bila dovoljno
obzirna pa caricu nije pitala zašto se rumeni nakon što noć nije provela u svojim odajama,
splela je Sisine kovrče u vijenac pletenica. Kosa joj je dijelom uokvirivala lice, a dijelom padala
niz leđa. Bila je to jednostavna frizura ostavljala je dovoljno mjesta za dijamantima ukrašenu
tijaru koja će joj biti položena na glavu. Za krunu koju je nekoć nosila habsburška
najdraža vladarica, Marija Terezija.
S druge strane teških vrata dvorca nestrpljivo je čekalo mnoštvo ljudi, poredali su se tamo
još prije topovske paljbe u svitanje. Kad se ta vrata otvore, Sisi i Franjo će se naći na kraju
procesije, iza brojnih mađarskih plemića sa zastavama i amblemima svojih kraljevskih kuća. Na
čelu će biti svećenstvo, nosit će zlatne križeve i draguljima urešene gralove svete vode kako bi
blagoslovili kraljevski par. A Andrassy... Sisino srce ubrza od pomisli da će ga vidjeti. Andrassy
će stajati pred monarsima gotovo jednak njima na svom će ruhu nositi veliki križ Reda svetog
Stjepana, a na crvenom, baršunastom jastuku Franjinu svetu krunu.
»Kako se osjećate, Franjo?« Sisi je namjestila tešku suknju, poravnavši čipku i saten koji
su padali do poda.
Car porazmisli. »Dobro. Malko nestrpljivo, valjda.«
Sisi kimne.
»A Vi, carice Elizabeta?«
»Ja sam sretna«, uzvrati ona pa mu se okrene sa smiješkom na usnama. »I puna nade.«
Franjo kimne i ponovno zirne prema vratima.
»Vi ste dobar Car, Franjo Josipe«, reče ona i uzme svog muža za ruku u rukavici.
»A Vi ste dobra carica, Elizabeta.« Pogledali su se u oči, komunicirajući bez riječi. I
nakon svih tih godina, nakon boli koja ih je udaljila, samo su se njih dvoje mogli suočiti s
onim što ih je čekalo s druge strane vrata. Samo su njih dvoje mogli to podijeliti. »Vrijeme je.«
Niski svećenik uđe u predsoblje, od hitra mu koraka svileno ruho zaleprša oko nogu. Nakon
obvezna naklona, on se uspravi i izgovori upute. »Kad ja zakucam, vrata će se otvoriti i vi ćete
krenuti, ravno prema ulici. Predvodnik procesije će vas voditi. Ako želite, možete gledati slijeva i
zdesna, ali se nemojte zaustavljati dok ne dođete do katedrale.«
Oboje kimnu. Franjo ustane i stane pokraj Sisi. Ona mu stisne ispruženu ruku u znak
potpore.
»Jeste li spremni?« on upita.
»Jesam. A Vi?«
»Može li itko biti spreman podijeliti svoje carstvo na dva dijela?«
»Franjo«, reče ona stisnuvši mu ruku. »Zadržat ćete svoje carstvo u cjelini.«
On pogleda ispred sebe. »Krenimo.«
Vrata se otvoriše, a Sisi zapljusne more boja pod treštavim zvucima trublji. Stotine je
dvorjana bilo poredano uz prolaz, mahali su mađarskim zastavicama uprtih pogleda,
širom otvorenih očiju dok su im usnice žamorile u neraspoznatljivim povicima i molitvama.
Stajali su dotjerani, u najfinijem ruhu i odorama. Žene su pomno uredile frizure oponašajući Sisin
proslavljeni stil. Iza njih, pučani su se naguravali i klicali: trgovci, prodavači, seljaci, djeca. Svi
su se natiskivali oko prolaza za procesiju s jednom jedinom namjerom: željeli su, makar na
trenutak, vidjeti kralja i kraljicu.
Ispred Sisi, mađarski su plemići podigli zastave, usmjerili ih prema katedrali na
Budimskom brdu. Uz prolaz kojim su kročile kraljevske noge stražari su stajali kruti i uspravni
dok su carski glazbenici prinosili usnama blistave trublje.
Sisin je pogled bio oboren, koračala je iza Franje. Slušala je dok su ljudi izvikivali njezino
ime. »Eljen Elizabeta! Živjela kraljica Elizabeta!« Povike gomile jedino je nadjačavala zaglušna
paljba topova dok su se monarsi penjali uz brdo.
Kad su došli do masivnih vrata katedrale, zvona zazvoniše tako gromoglasno da joj se
učinilo kako će se zvonik raspuknuti. Unutra, orgulje prodorno zaječaše kao da se natječu s
trubljama.
»Idemo.« Franjo se okrene prema njoj i još jednom, zadnji put, namjesti plašt. Sisi kimne.
»Da, idemo.« Ona zadrhti, kao što je bila drhtala na dan vjenčanja, no prisili se blago
nasmiješiti. »Nakon Vas, Vaše Veličanstvo, kralju Franjo Josipe.«
Franjo krene pogleda uprta ispred sebe. Sisi je usklađeno koračala uz njega, spuštena
pogleda. Morala je vidjeti Andrassyja znala je da je tamo. Negdje ispred nje. On će njezina muža
'proglasiti kraljem Mađarske.
Činilo se da hod do oltara traje cijelu vječnost. Sisi se podsjeti da joj pogled mora biti
oboren, a lice mirno. Njezina je pojava trebala biti ponizna, premda su natisnuti ljudi u katedrali
vjerovali da je, na neki način, božanska.
U prednjem su ih dijelu čekala dva prijestolja. Tamo će sjesti, jedno pokraj drugoga. Dva
će grješna smrtnika u tom trenutku zajedno ući u legendu. Kako čudno, pomisli ona, ulazimo u
povijest, a ja brinem hoću li se spotaknuti o skute teške haljine.
Njezina je haljina bila raskošna, Franjo joj je pomogao da ju pridigne dok je koračala
prema oltaru. Sisi se tada okrenula i promotrila lađe katedrale, pretraživala ih je pogledom, sve
dok joj se tisuću lica nije stopilo u zamućenu sliku. Buka je oko nje odzvanjala tako glasno da je
poželjela pokriti uši, prigušiti graju, ali je znala da to ne smije. Božanstvo ne drhti zbog vike
svjetine. Carica stoji mirno, postojano, i ako svijet bijesni, ona je i dalje spokojna. Premda joj je
to užasno teško.
Pokraj nje, Franjo je izgledao staloženo. Čak kruto. Ipak, Sisi je pod maskom mirnoće
nazrela umor. Krhkost koju car nije mogao izbjeći ni nakon tolikih godina vježbanja i vladanja
svojim osjećajima. U tom je času poželjela skinuti s njega sve slojeve, osloboditi ga od pompe ne
bi li opet bio poput onog čovjeka kojeg je poznavala, čovjeka čije su nade bile tako isprepletene s
njezinima da nije znala razlikovati svoje od njegovih.
Ali sada je za to bilo prekasno. On je donio svoje odluke, ona svoje. Ona nije mogla
poništiti prošlost niti se mogla vratiti s puta kojim je odlučila poći. Sada, kad si je to konačno
priznala, osjetila je tugu. Činilo joj se kao da se oprašta s njim. Kao da se oprašta s jednim
dijelom sebe.
U katedrali, svjetina se uskomešala i pljeskala, nagurujući se za mjesto s kojeg bi ih se
moglo dotaknuti.
Kraljice!
Carice!
Živjela Sisi!
Živio Franjo Josip!
Sisi se od mnoštva okrene prema Franji. I on se činio osupnut, udivljen. On je pogleda i
samo usnama, bez glasa, naznači »Zaboga.« Ona se nasmiješi prisjetivši se kako ga je ona nekoć
gledala i mislila da se kreće poput božanstva. Carska se straža pobojala da se svjetina odveć
razgalila pa je stala odgurivati mnoštvo koje se malo po malo približavalo monarsima. Sisin
pogled nije na caru počivao zadugo. Očajnički je još jednom pretražila mnoštvo, u potrazi
za drugim licem. Gdje je Andrassy? pitala se. Zasigurno je bio tamo. On je, nakon njih dvoje, bio
najvažnija osoba tog dana.
Konačno, njezin ga je pogled pronašao. Stajao je blizu prednjeg dijela, lice mu je bilo
gotovo skriveno ukrašenom mitrom biskupa koji je bio ispred njega. Činio joj se ljepši nego ikad
onako visok u svečanom ruhu, tamnih, sjajnih očiju. Cijelo ju je vrijeme promatrao. Kad su im se
pogledi susreli, ona se nasmiješila. Nije marila je liju tko vidi.
Kad je Andrassy pristupio oltaru, ona još jednom pogleda svoje voljene podanike.
Izvikivali su njezino ime. Znači, ovako izgleda biti kraljica, ona pomisli, osjećajući kako je prvi
put u životu dorasla onom što je čeka. Bila je u kraljevstvu u kojem će ona biti vladarica.
»Sisi! Sisi!« Mnoštvo je bilo ushićeno kad je kleknula pokraj Franje i sagnula glavu pred
Andrassyjem iščekujući krunu koju će joj staviti na slavne kestenjaste kovrče. Kad je podigla
pogled i još jednom ga uputila podanicima, blago im se, zavodljivo nasmiješila. Oni uzvratiše
klicanjem.
Sisi je promatrala katedralu, upijajući svaku pojedinost, trudeći se uočiti svaku boju,
svako nasmiješeno lice. Slušala je glazbu koju je za taj dan skladao Mađar Franz Liszt. Hoće li se
svega toga sjećati? Teško. No zato će cijelog života pamtiti kako se osjećala. Bila je ponosna na
Franju. Sretna zbog Austrije. Prvi se put, nakon toliko godina, ponovno osjetila kao kod kuće.
Kod kuće, s ljudima kojima je pripadala. Izvan katedrale, prostirale su se peštanske ravnice, tamo
će jahati svoje konje. Budimskim će brdom šetati, promatrati plavi Dunav, viđati ljude koji su joj
klicali.
U moru lica oko nje, njezin je pogled ponovno pronašao ono koje je željela vidjeti.
Čovjeka koji ju je poznavao bolje od svih drugih. Čovjeka koji ju je znao i volio, ne zato što je
bila njegova kraljica, već zato što je bila Sisi.
Na tom je oltaru, s krunom za koju se borila, Sisi donijela odluku. Nije bila spremna onog
prvog puta kad su ju okrunili. Onda nije razumjela što to znači. I za onu se krunu nije ni borila.
Ovoga će puta biti potpuno drukčije. Ovoga je puta stajala spremna. Prislonila je dlan na
svoj trbuh u kojem je raslo dijete. Dijete koje bi, konačno, moglo biti s njom.
Bog joj je, iz nekog neobjašnjivog razloga, dao drugu priliku i ona će ju iskoristiti. Bit će
dobra kraljica. Voljena kraljica. Kraljica vrijedna udivljenja kojim su je ti ljudi, iz neznana
razloga, obasipali.
Bit će vladarica ne samo države, već i svoga života.
 ZAHVALE

Zahvalna sam bezbrojnim povjesničarima, biografima, kustosima, kao i štovateljima Sisi i

njezina zanimljiva života, u koje se ubrajam i ja. Povijesni su zapisi o Sisi mnogobrojni i obimni
pa sam na raspolaganju imala golemu količinu činjenica, izvještaja, glasina i likova od kojih sam
mogla istkati pređu za ovaj povijesni fikcionalni roman.
Sisi je, kao što je bila za života, stoljećima kasnije još uvijek: privlačna, neuhvatljiva,
začudna i posve neodoljiva. Ona je već u svoje vrijeme bila legenda. Svaka priča ima barem dvije
strane, pa zamislite onda koliko strana može imati prikaz složena i znamenita života
austro-ugarske carice Elizabete.
Ovo su autori i djela na koja sam se u svom istraživanju oslanjala: Edward Crankshaw:
The Fallofthe House of Habsburg, Alan Palmer: TuAlight ofthe Habsburgs: The Life and Times
of Emperor Francis Joseph, A. J. P. Taylor: The Habsburg Monarchg, 1809—1918: A Historg
ofthe Austrian Empire and Austria-Hungarg, Joan Haslip: The Lonelg Empress: Elizabeth of
Austria, Brigitte Hamann: The
Reluctant Empress: A Biographg of Empress Elisabeth of Austria, Karen Owens: Franz
Joseph and Elisabeth: The Last Great Monarchs of Austria-Hungarg, Fredric Morton: A Nervous
Splendor: Vienna 1888—1889, Čari E. Schorske: Ein de Siecle Vienna: Politics and Culture,
Christopher Mclntosh: The Sušan King: Ludivig II ofBavaria.
Sva ova djela pripadaju dokumentarnoj književnosti te u svojim prilozima navode
pozamašnu bibliografiju i povijesne izvore. Od neprocjenjive su mi važnosti bila pisma i
dnevnici članova habsburške obitelji koje je u svom djelu prevela i uredila Brigitte Hamann.
Zahvaljujem svim ovim povjesničarima jer su mi iznimno olakšali posao.
Vrata sam u Sisin svijet odškrinula davno, kad sam ušla u palaču Schonbrunn, i otada joj
se u mislima stalno vraćam. Nadam se da će i čitatelji poželjeti učiniti isto, u svojoj mašti,
čitajući Mladu caricu.
Mojoj književnoj agentici i prijateljici Lacy Lynch: hvala na pronicavosti, neumornoj
radišnosti, posvećenosti, čestitosti, humoru. Hvala ti što si na ovom putovanju bila sa mnom, što
si vjerovala u mene i pomagala mi još od prvih stranica i najranijih rukopisa. Mojoj urednici Beth
Adams: zahvalna sam što se moj rad ponovno našao u tvojim vještim rukama. Hvala ti na jasnoj
viziji, hvala što ti je do Sisi i njezine priče bilo stalo koliko i meni. Hvala što si kormilarila ovim
brodom s humorom, pronicavo i uviđavno.
Lindsay Mullen, Katie Nuckolls, Alyssi Vande Leest i cijelom sjajnom timu u kući
Prosper Strategies: neumorni ste, ne date se uzrujati. Nema toga što vi ne možete.
Od srca zahvaljujem svima koji su mi omogućili da radim ono što volim: Jan Miller,
Shannon Marven i cijelom timu u Dupree Miller & Associates, Jonathanu Merkhu,
Vesku Nesbitt, Amandi Demastus, Brandi Lewis, Robu Birkheadu, Jennifer Smith, Chrisu
McCarthyju, cijelom timu u kući Hovuard Books, Carolyn Reidy, cijelom timu u Simon
& Schuster, Judith Curr i timu u kući A tri a, Kathryn Higuchi i tvojim iznimno pažljivim
lektorima, Danielu Deckeru za vrsno poznavanje izdavaštva, Rachel Cali za
hvalevrijedno provjeravanje povijesnih izvora.
Posebno zahvaljujem prijateljima koji su me podržavali i zajedno sa mnom radili na ovom
projektu: gospodinu veleposlaniku Earleu Mačku i njegovoj supruzi, gospodinu veleposlaniku
Hushangu Ansaryju i njegovoj supruzi, Carolyn Rossi i obitelji Copeland, Harveyju
Weinsteinu, Kathie Lee Gifford, zajednicama Yale, Hackleg i Putnam Countg koje su mi zdušno
pomogle u začecima karijere, Allison McCabe na prijateljstvu i mudrim riječima,
Leonardu Riggiou, Pameli Robinson, Lucy Stille, Dani Spector i timu u kući Paradigm, Pameli i
Davidu B. Fordu i timu u Princess Pictures, Steveu Golinu, Doreen Wilcox Little, Paulu Greenu i
timu u Anonymous Content, Zeniji Mucha, Fredu Newmanu, Richardu Farrenu, rabiju Jacobu
Freundu, Sheili Weber i Desiree Gruber.
Vrsnim spisateljima koje iznimno cijenim. Vaša mi je potpora od velikog značaja. Hvala:
Magu Higgins Clark, Philippi Gregory, Leeju Woodruffu, Michelle Moran i Aidanu Donnelley
Rowleyju.
Mojim dragocjenim, dugogodišnjim prijateljima koji su me nadahnjivali i ohrabrivali u
neizglednim i napornim trenutcima, koji su dijelili sa mnom dobre i loše dane. Hvala: Maryji
Myers, Charlotte Lamb, Margaret Hunter, Cristini Corbin, Ali Reed, Cristini Scudder, Kasdin
Mitchell, Liz Steinberg, Jackie Čarter, Emily Shuey, Dani Schuster, Shannon Farrell, Alyssi
Oakley, Corneliji Kelly, Dede Philbrick-Wheaton, Katey McGarr, Blair Golden, Ashley Eklund,
Lizzie Garvey, Carrie Wuellner i mnogima drugima.
Na koncu, velika hvala mojoj obitelji i svojti, roditeljima, bakama, tetama i stričevima,
nećacima, nećakinjama. Volim vas svih petsto. Dave, nadahnjuješ me svakog dana. Hvala ti što
me razumiješ. Hvala ti što me podržavaš i što si sa mnom u ovoj velikoj avanturi. Nazdravljam za
naših sljedećih deset godina, s rukom u ruci.
Mama i tata, za Sisi sam saznala samo zato što ste nas vodili na zanimljiva putovanja i što
ste nas naučili da je važno upoznati povijest, postavljati pitanja, slijediti svoje snove. Tata, ti si
prekaljeni sanjar. Divim se tvojoj mudrosti i znatiželji, kao i tvojoj ljubavi za obitelj. Mama, ti se
ničim ne daš zastrašiti. Ti si najzdušnija, najzagriženija navijačica. Tvoja me spremnost da
zasučeš rukave kad treba raditi udivljuje i oduševljava.
Mojoj rodbini: Owenu, Emily i Mikeu, Teddyju i Emledu vi u naš život donosite radost i
uzbuđenje. I mojoj drugoj obitelji, Nelsonu, Louisi i svim Levysima: s vama sam i drugi put
osvojila obiteljsku lutriju. Volim vas, sretna sam što vas mogu zvati svojima.