Svjetska prirodna i kulturna baština, prirodna i kulturna dobra međunarodno priznate, izvanredne i

univerzalne vrijednosti koja su kao takva podvrgnuta i posebnomu režimu zaštite i očuvanja. Sam
pojam uveden je Konvencijom o zaštiti svjetske prirodne i kulturne baštine, koju su zemlje članice
UNESCO-a prihvatile na 17. zasjedanju Opće konferencije te organizacije 17–21. XI. 1972. u Parizu.
Stupanje Konvencije na snagu označava novo polazište u međunarodnoj suradnji oko očuvanja
posebno vrijednih prirodnih i spomeničkih cjelina, jer su time osigurani pravni, administrativni i
financijski okviri suradnje. Osnovani su međuvladin Odbor za svjetsku baštinu (čini ga 21 država
članica koje izabire Opća skupština zemalja članica na rok od 6 godina) i Fond za svjetsku baštinu, koji
djeluju od 1976. Konvencija ne konkurira nacionalnim programima zaštite prirodnih i kulturnih
dobara, nego ih samo dopunjava. Temelji se na svijesti o kolektivnoj odgovornosti svih naroda svijeta
za degradaciju kako prirodnoga tako i izgrađenoga okoliša. Svaka od 184 (25. X. 2006) zemlje
potpisnice Konvencije prihvaća vlastitu odgovornost za zaštitu dobara na svojem tlu kao i obvezu
međunarodne zajednice da joj pomaže u tom poslu. Na istom zasjedanju, kao nadopuna Konvencije,
prihvaćena je i Preporuka o zaštiti prirodne i kulturne baštine na nacionalnoj razini. Djelatnosti su
Odbora (a) sastavljanje Popisa svjetske prirodne i kulturne baštine, tj. identificiranje, na osnovi
nominacija pojedinih država, kulturnih i prirodnih dobara koja su dragocjena i nenadoknadiva za
čovječanstvo u cjelini; (b) sastavljanje Popisa ugrožene svjetske baštine (dobra s prethodnoga Popisa
koja za konzervaciju zahtijevaju veće zahvate i za koje je pomoć zatražena u okviru Konvencije); (c)
raspolaganje sredstvima iz Fonda za svjetsku baštinu za pomoć državama u zaštiti dobara. Prema
Konvenciji, u Popis svjetske kulturne baštine uvrštavaju se spomenici: arhitektonska djela, djela
monumentalnoga kiparstva i slikarstva, elementi ili objekti arheološke naravi, natpisi, špiljske
nastambe i skupine elemenata koji su od izvanredne univerzalne vrijednosti s povijesnoga,
umjetničkoga ili znanstvenog stajališta; grupe objekata: grupe zasebnih ili povezanih građevina koje
po svojoj arhitekturi, jedinstvu ili uklopljenosti u krajolik čine izvanrednu univerzalnu vrijednost s
povijesnoga, umjetničkoga ili znanstvenog stajališta; lokacije: djela čovjeka ili kombinirano čovjeka i
prirode, kao i područja s arheološkim nalazištima od univerzalne vrijednosti s povijesnoga,
estetskoga, etnološkoga ili antropološkoga stajališta. Nominirani spomenik, grupa objekata ili
lokacija bit će uvršteni u Popis pošto Odbor utvrdi da zadovoljava test autentičnosti te barem jedan
od uvjeta: da predstavlja jedinstveno umjetničko ostvarenje, da je u nekom području ili razdoblju
izvršilo velik utjecaj na razvoj arhitekture, urbanizma ili spomeničke umjetnosti, da jedinstveno
svjedoči o nestaloj civilizaciji, da je izvanredan primjer neke značajne povijesne etape, da je primjer
tradicionalnoga naselja tipičnoga za neku kulturu te da je očigledno povezan s događajima, idejama
ili vjerovanjima od izvanredne univerzalne važnosti.

Dobrima prirodne baštine smatraju se: prirodne cjeline što se sastoje od fizičkih i bioloških formacija
koje su od iznimne vrijednosti s estetskoga ili znanstvenog stajališta; geološke ili fizičko-geografske
formacije i točno određena područja koja čine obitavalište ugroženih vrsta životinja i biljaka od
iznimne univerzalne vrijednosti sa stajališta znanosti ili konzervacije; prirodne lokacije ili točno
označena prirodna područja iznimne univerzalne vrijednosti sa stajališta znanosti, konzervacije i
prirodne ljepote.

Za uvrštavanje u Popis svako predloženo dobro treba ispunjavati barem jedan od uvjeta: da
predstavlja izvanredan primjer faze evolucije Zemlje, da je izvanredan primjer značajnih geoloških
procesa, biološke evolucije i čovjekove interakcije s prirodnim okolišem, da sadrži izvanredne
prirodne fenomene ili značajke te najznačajnija prirodna obitavališta u kojima žive ugrožene
životinjske i biljne vrste. Na osnovi podnesenih zahtjeva Odbor, prema točno utvrđenoj proceduri,
odlučuje o uvrštenju nekoga dobra u Popis svjetske baštine. Zaključno s 2013. u Popisu se nalazilo
981 dobro, od čega su 193 prirodne, 759 kulturne baštine, a 29 dobara ima oba atributa.

Popis ugrožene svjetske baštine sadrži ona dobra iz Popisa svjetske baštine za koja se utvrdi da im
izravno prijeti opasnost te da je potrebna međunarodna pomoć za njihovu konzervaciju. Opasnost
može biti uzrokovana bilo čovjekovom djelatnošću, bilo djelovanjem prirode (potresi, vulkanske
erupcije, poplave, klizanje tla i sl.). Za takve potrebe Odbor raspolaže i materijalnim sredstvima iz
Fonda za svjetsku baštinu. Sredstva u Fond pristižu stalnim prilozima zemalja potpisnica Konvencije,
dobrovoljnim prilozima te prihodima ostvarenima organiziranjem priredbi i akcija u korist Fonda;
koriste se za različite oblike pomoći i tehničke suradnje oko očuvanja ugroženih dobara.