U ovom osvrtu proučavat ćemo tekst Irene Paulus, pod naslovom ‘Ivo Tijardović – prvi hrvatski filmski

skladatelj za strane producente?’. Kao što nam samo ime govori, osnovna tema teksta je Ivo Tijardović.
On je naime bio hrvatski skladatelj, dirigent, libretist, karikaturist I slikar, te se smatra jednim od prvih,
ako ne I prvim skladateljem filmske glazbe u hrvatskoj. Doduše, ti filmovi su snimani u Njemačko –
Jugoslavenskoj produkciji – pri čemu je jugoslavija davala prostor, glumce I statiste, ali produkcija je I
dalje bila njemačka. Ivo Tijardović značajna je figura hrvatske glazbe, kako u filmografiji (gdje mu se
pripisuju partiture za osam igranih, četiri dokumentarna I jedan animirani film), tako I u glazbenom
životu općenito. Bio je ravnatelj opera u HNK Split, ravnatelj Državnog simfonijskog orkestra poslije
Zagrebačke filharmonije, te intendant HNK-a u Zagrebu, a I ostavio je iza sebe djela poput ‘Male
Floramye’, ‘Spli’ski akvarel’, ‘Kraljica lopte’ I mnoga druga. Dobitnik je nagrade ‘Vladimir Nazor’ za
životno djelo.

Tekst se bavi primarno Tijardovićevim djelima Iz područja filma. Njegov opus autorica pokušava točno
datirati, odrediti I povezati sa filmovima za koje su djela pisana. Time pokušava rješiti pitanje tko je
zapravo prvi skladatelj filmske glazbe u nas, ali I sabrati cijeli Tijardovićev opus. Pobliže, zatim, opisuje
pojedine partiture iz filmova ‘Princeza koralja’ I ‘Lied der Adria – Pjesma Jadrana’. Bavi se povezanošću
filma I partiture, skladateljskim tehnikama, oblikom, instrumentacijom, jezičnim specifičnostima I
sličnim. Zaključuje, da je u filmu ‘Princeza koralja’ Tijardović koristio većinom elemente zabavne glazbe
tridesetih godina, te ga kao takvog I opisuje. Njegovi –šlageri- I lirska glazba izrazito su pjevni I pašu uz
film, no u trenutcima dramskog zapleta I napetih scena Tijardović I dalje koristi iste te šlagere. Pitanje je,
koristi li ih zbog toga jer je nevješt u stvaranju dramskih glazbenih brojeva, ili zbog toga što mu je tako
zadano od stranje redatelja. Autorica pronalazi još jednu skladateljevu karakteristiku – potrebu da svaku
scenu završi na tonici, te time dobije zaokruženu cjelinu, čime dolazi do djelomične rascjepkanosti u
filmu. Na kraju teksta, pokreće se rasprava tko je zapravo prvi hrvatski filmski skladatelj. Premda
konkretan odgovor ne dobivamo, zaključuje da je Tijardović, nebitno je li prvi ili među prvima, vrlo
značajna persona u glazbeno – filmskom životu Hrvatske.

Tekst je vrlo lijepo napisan, te balansira između Ive Tijardovića, njegovih djela, sadržaja djela I njegove
uloge u Hrvatskoj glazbenoj kulturi. Doduše, izbacio bih rasprave o tome tko je prvi napisao glazbu za
hrvatski film, jer su razlike minorne – u pitanju su mjeseci razlike, a dobar dio teksta govori o tome, iako
ta činjenica nema, po mojem skromnom mišljenju, neku važnost. Opisi partitura I skladateljskih tehnika
vrlo su dobri, te saznajemo na koji način možemo povezati dramsku radnju I glazbenu partituru –
odnosno kako je to Tijardović radio. Tekst u osnovnoj I srednjoj glazbenoj školi I nije pretjerano
primjenjiv, no tema filmske glazbe svakako jest. Za fakultet, svakako da, pogotovo jer o filmskoj glazbi
rijetko čujemo, a kamo li o hrvatskoj filmskoj glazbi. Tema otvara razna druga pitanja vezana za film I
glazbu, te je pogodna za daljnje seminarske radove.Svakako je čitanje ovog teksta bilo jedno lijepo
iskustvo.

DOMAGOJ DOBRILA, III. godina