SVEUČILIŠTE U MOSTARU

FAKULTET PRIRODOSLOVNO – MATEMATIČKIH I ODGOJNIH

ZNANOSTI
STUDIJ – Predškolski odgoj

UMJETNOST SEOBE NARODA

Kolegij: LIKOVNA UMJETNOST NA TLU HRVATSKE I BiH OD
PRAPOVIJESTI DO KRAJA 20. st.

Profesorica: dr.sc. Edita Vučić, doc

Studentice: Anja Jogunica, Marija Prskalo i Iva Planinić

Mostar, studeni 2020.

 SADRŽAJ

UVOD.........................................................................................................................................3
1. PREDROMANIKA................................................................................................................4
2. MEROVINŠKO RAZDOBLJE..............................................................................................5
3. KAROLINŠKA UMJETNOST............................................................................................11
3.1. Iluminirani rukopisi........................................................................................................13
3.2. Skulptura i obrada metala...............................................................................................14
3.3. Mozaici i freske..............................................................................................................15
3.4. Spolia..............................................................................................................................16
4. OTONSKA UMJETNOST...................................................................................................17
5. PREDROMANIKA U HRVATSKOJ..................................................................................18
ZAKLJUČAK...........................................................................................................................20
LITERATURA.........................................................................................................................21

2
 UVOD

Razdoblje između antike i romanike naziva se predromanika.

To je umjetnost novodoseljenih naroda na području Zapadne Europe, tj. područja Zapadnog
Rimskog Carstva: Vikinga (Skandinavija), Iraca (Irska), Angla i Sasa (Britanija), Franaka
(Francuska), Vizigota (Španjolska), Ostrogota i Langobarda (Italija), Slavena (Hrvatska).

Tijekom ovog perioda dolazi do međusobnog utjecaja antičke i ranokršćanske arhitekture sa

barbarskom arhitekturom, kreirajući nove forme.
7. i 8. st. naziva se tzv. „mračno doba” zbog nepismenosti i stalnih ratova koji su uzrok što
postoji vrlo malo tragova o umjetnosti toga vremena.
Najrazvijenija država na Europskom tlu toga vremana bila je Franačka država koja je
osnovana 511.g. na području nekadašnje rimske provincije Galije (današnja Francuska),a
osniva je Klodvig iz porodice Merovinga.
U ovom periodu ne formira se novi stil u arhitekturi. Razvija se uglavnom centralna građevina
koja je nastala evolucijom kršćanske grobne crkve – tzv. Martiriji (franc. Martirium), kapelice
za sahranu mučenika koji su branili kršćanstvo.1 Arhitektura je zbog nomadskog načina života
uglavnom drvena i praktična, a ne monumentalna.

U skulpturi predromanike prevladava apstraktno-ornamentalni izraz. Zbog pojave tzv. straha

od praznog prostora (horror vacui), u predromanici se ornament rado koristi kao ispuna
između glavnih motiva ili kao ispuna samog motiva.2 Organski se motivi često apstrahiraju do
same granice prepoznatljivosti. Puna plastika gotovo u potpunosti izostaje, izrađuju se jedino
vrlo plošni reljefi na sarkofazima i crkvenom namještaju. Ukrasi predstavljaju kombinaciju
izrazito geometriziranih pletera, rozeta i križeva.
U talijanskoj pokrajini Lombardiji (nazvanoj po Langobardima) očuvan je niz reljefnih ploča
u plitkom reljefu u kojima uočavamo sličnost sa starohrvatskim pleterom.

Predromanika se prema najutjecajniijim narodima dijeli na: merovinšku umjetnost

( germanska umjetnost koja je dobila ime po Franačkim vladarima Merovinzima koji su od 5.
do 8. st. vladali područjem današnje sjeverne Italije, Francuske i Španjolske); uključuje
vandalsku, langobardsku, ostrogotsku i vizigotsku umjetnost ovog razdoblja, karolinšku
umjetnost (8. - 9. st.) kojoj je suvremena insularna umjetnost u Britaniji i otonsku umjetnost
(10. st.) koja je prva njemačka umjetnost koja ujedno pripada i romanici.
1
https://blog.dnevnik.hr/referati6kome6treba/2008/02/1624323617/povijest-predromanika.html?
page=blog&id=1624323617&subpage=0&subdomain=referati6kome6treba
2
https://valerijab.pgsri.hr/rad/predromanika/

3
1. PREDROMANIKA

Pojava predromaničke umjetnosti istovremena je nastanku prvih srednjovjekovnih država

u zapadnoj Europi, dakle nakon velikih seoba. U nastanku srednjovjekovnih društava razvijala
se i predromanika koja predstavlja prvu srednjovjekovnu umjetnost Zapada.3

Predromanika,dakle, predstavlja stilsko razdoblje u srednjovjekovnoj zapadnoeuropskoj

umjetnosti. U različitim europskim zemljama različito se shvaća zbog heterogenosti oblika
umjetnosti uranosrednjovjekovnoj Europi, kao i zbog proučavanja samo u nacionalnim
okvirima. Također, predromanika svoju raznolikost duguje i svom
drugom razvoju od pet stoljeća (7.-11.).
Tako postoje i različiti povijesni i regionalni nazivi kao što su vizigotska, asturska ili
mozarapska umjetnost u Španjolskoj, ostrogotska ili langobardska u Italiji, merovinška,
karolinška ili otonska na temeljnim prostorima Franačkog Carstva, današnjoj Francuskoj i
Njemačkoj. Prema tome, umjetnost nam daje i određenu sliku o etnogenezi određenog naroda.

Na hrvatskim prostorima možemo naići na naziv  starohrvatska umjetnost, koja obuhvaća

predromaniku na prostoru istočnog Jadrana. Stoga teško možemo govoriti o predromanici kao
općem smjeru,zajedničkom cijeloj zapadnoj Europi.

Naziv predromanika daje naslutiti karakteristike ovog razdoblja, koje su u suprotnosti s

romaničkim razdobljem, koje karakterizira red, strogost i jasnoća, te postavljena
umjetničkanačela. Romanička arhitektura, dakle, slijedi određene obrasce, a prate ju i
monumentalnaskulptura i slikarstvo. Predromanička arhitektura pak, ne ističe red i jasnoću,
bar ne u velikojmjeri kao romanička. Vanjski oblik predromaničke građevine ne mora se
nužno poklapati s unutarnjim, drugim riječima: ljuska se ne podudara s prostorom,
promatrajući trup ne možemo  pouzdano odrediti oblik unutrašnjosti.4
Monumentalno kiparstvo relativno je rijetko, a kiparsko umijeće uglavnom se svodi na
ukrašavanje crkvenog namještaja te na djelomično trodimenzionalne pletere.

3
D.Vedrana, ''Pismenost karolinškog doba i njeni hrvatski odjeci-latinska epigrafička baština
u hrvatskim krajevima'', u: Karolinzi i Hrvati: Rasprave i vrela, ur. Ante Milošević, 216-249. Split: Muzej
hrvatskih arheoloških spomenika, 2000.
4
Jarak, Mirja. Crkvena arhitektura 7. i 8. stoljeća: uvod u studij predromanike. Split: Književni krug, 2013.

4
2. MEROVINŠKO RAZDOBLJE

Merovinška umjetnost naziv je za umjetnost ranoga srednjeg vijeka na području franačke

države za vladavine dinastije Merovinga. Traje od 5. do 8. st., a oslanja se na kasnoantičku,
ranokršćansku i bizantsku umjetnost te umjetnost barbarskih plemena u doba seobe naroda. 

U svojim likovnim ostvarenjima povezala je mnogobrojne sastavnice klasične antičke

umjetnosti (sirijske, perzijske, egipatske i rimske te starokršćanske) s umjetnošću
“barbara”(Kelta, Franaka, Ostrogota, Vizigota, i dr.).5

U arhitekturi prevladavaju pretežno sakralni objekti. Crkveno graditeljstvo, znatno je utjecalo

na razvoj zapadnoeuropskog graditeljstva. Unutar crkve se gradi kripta, odnosno prostor ispod
oltara u kojem se čuvaju relikvije ili grobnica sa sarkofagom. Rijetki su sačuvani primjerci
izvornoga graditeljstva (krstionice u Riezu, V. st., Fréjusu, V. st., i Poitiersu, VI–VII. st., te
kripte u opatiji Jouarre, VII. st., i Grenobleu, VIII. st.). 

Slika 1. Merovinška umjetnost, krstionica u Frejusu, V. st.

5
https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=40235

5
 Slika 2. Unutrašnjost krstionice u Frejesu, V. st.

Slika 3.Krstionica u Poitiersu, VI–VII. st.

Slika 4. Krstionica u Poitiersu, VI–VII. st.

Zajedničke likovne karakteristike umjetnosti u doba seobe naroda jesu izrazita ornamentika i

dekorativnost. U arhitekturi svi obično koriste dio ranokršćanske i kasnoantičke arhitekture.
6
Arhitektura je zbog nomadskog načina života uglavnom drvena i praktična, a ne
monumentalna. Općenito za vrijeme vladavine barbarskih naroda europska arhitektura ne
dobiva ništa novo, niti u Europi postoji jedinstveni povezani stil. Sve građevine su vrlo
različite bez neke bliže srednje veze, npr. langobardska središta u Italiji. Razvija se uglavnom
centralna građevina koja je nastala evolucijom kršćanske grobne crkve,
tzv. martiriji (franc. Martirium), kapelice za sahranu mučenika koji su branili kršćanstvo.

Najznačajniji primjer ostrogotske arhitekture je Teodorikov mauzolej u Raveni iz 6. st.

Građevina je u obliku križa sa križastim svodom. S vanjske strane ima deseterokutne zidove,
a sa svake strane tog deseterokutnika ima jednu pravokutnu nišu. Gornji kat je uži od
prizemlja. Cijeli mauzolej je podignut od precizno obrađenog kamena (tesanika) utopljenog u
žbuku, što je u to vrijeme bilo izuzetno rijetko. Zanimljivo je da je
monumentalna kupola isklesana iz jednog bloka kamena, teška nekoliko tona, i dan danas se
ne zna kako su uspjeli postaviti je na mauzolej.

Slika 5. Teodorikov mauzolej, Ravenna, 520.g.

Ovo je vrijeme nepostojanja skulpture. Za rijetko sačuvana djela plastike u kamenu značajno
je napuštanje realizma i reljefnosti te prijelaz u stilizaciju i plošnost (vrlo plošni reljef za
sarkofage, stele, kapiteli, korske ograde,grobne ploče itd.). Iluminacije rukopisa svodile su se

7
ugl. na stilizirani ornament, ukras u strogoj geometriji u kojem je važnu ulogu imao pleter
(lekcionar iz Luxeuila, oko 700),rozete i križevi, a figuralni prikazi bili su rijetki (Fredegarova
kronika, VII. st.).  Uvezana knjiga u pergamentu mijenja knjigu u obliku svitka, a tekst
dostiže vrhunac u slikarski obrađivanom inicijalu. Rukopis se prepisuje na pergamentu, a
crta se isključivo perom. Javlja se mogućnost oslikavanja knjiga (iluminacija) koje postaju
bogate u boji i pozlati, a rade se u tradiciji rimskog iluzionizma. Najstarija ilustrirana Biblija
je Bečki Genesis, s početka 6. st. Ukrašena je bogatim ilustracijama u formi kontinuirane
naracije što znači da slika ispod teksta opisuje prizor iz teksta. Iluminacije,tj ilustracije
rukopisa, osim ornamentima i inicijalima izvode se i minijaturama, odnosno malim figuralnim
slikama koje obično prikazuju evanđeliste.
U merovinško doba počelo je oslikavanje crkvenih prozora (franački majstori vitraja vitri
factores rade u VII. st. i u Britaniji). 
Predmeti od zlata koji karakteriziraju ovo razdoblje rađeni su također u slavu Božju i u službi
vladara. Najčešće su to relikvije (moći - tjelesni ostaci mučenika) ukrašavani zlatom i dragim
kamenjem. Visok umjetnički domet postignut je u primijenjenoj umjetnosti u urešavanju
oružja, odjeće, litugijskih predmeta i nakita poglavito tehnikom emajla, zlatnog i srebrenog
filigrana (korice Hilderikova mača, zlatni kalež i patena iz Gourdona).

Slika 6. Kalež iz Gourdona, VI. st., Pariz, Bibliothèque nationale

8
 Slika 7. Emajlirani nakit, Fuente de Guarrazar

Slika 8. inicijalna slova iz Sakramentorija iz Gellone, oko 780.

9
Slika 9. Minijatura evanđelista Slika 10. Pleter

Slika 11. Ilustracija knjige, ornament

Stranica evanđelistara „Knjiga Kellsa” iz VIII. st.
s inicijalom Chi Rho. Slova Chi i Rho su prva slova imena
„Isus Krist” na grčkom, Dublin, Irska.

10
3. KAROLINŠKA UMJETNOST

Ovaj se period popularno naziva karolinška renesansa. Umjetničko stvaralaštvo bilo je

podređeno potrebama dvora i skupine važnih manastira pod carskom zaštitom. Sačuvani
primjerci izvan ovog kruga utjecaja pokazuju značajni pad u kvaliteti izrade i sofisticiranosti
dizajna. Karolinška umjetnost stvarala se u nekoliko centara koji se danas nalaze u
Francuskoj, Njemačkoj, Austriji, sjevernoj Italiji i Nizozemskim zemljama, a na nju su
značajno utjecali drugi umjetnički pravci preko misionarskih centara, od insularne umjetnosti
Britanskih otoka do bizantskih umjetnika koji su, čini se, živjeli u karolinškim centrima
stvaranja.

Karolinška umjetnost je predromanička umjetnost na području Franačke za vladavine

Karolinga (751–987). Vremenski se nadovezuje na merovinšku umjetnost, a svojim likovnim
ostvarenjima povezala je mnogobrojne sastavnice klasične antičke umjetnosti (kasnoantičke i
starokršćanske predloške iz V. i VI. st.) s umjetnošću »barbara« (Franaka, Langobarda,
Zapadnih Gota, Kelta i dr.).6

U crkvenom graditeljstvu prevladavaju osmerokutni i kružni tlocrti: dvorska kapela u

Aachenu (između 790. i 805., djelo graditelja Eudesa iz Metza te je na UNESCO-ovu popisu
svjetske kulturne baštine), crkva sv. Michaela u Fuldi (821), crkva Sv. Trojstva, odnosno sv.
Donat u Zadru (početak IX. st.); spomenici svjetovnoga graditeljstva nisu se sačuvali.

Slika 12. Unutrašnjost kapele Karla Velikog u Aachenu, IX. st.

6
https://hr.wikipedia.org/wiki/Predromanika

11
U kiparstvu je zastupana sitna plastika (konjanički kipić Karla Velikoga, oko 865). Osobitu
umjetničku vrijednost imaju zlatarski predmeti (Tasilonov kalež, oko 780; zlatni oltar, tzv.
Paliotto, u milanskoj crkvi sv. Ambrozija, oko 840., djelo majstora Volvinija; kadionica iz
Vrlike, sredina IX. st.), mnogobrojni reljefi u bjelokosti (diptisi, korice za kodekse, kutije i sl.)
te u dragom i poludragom kamenju (Lotarova plitica, sredina IX. st.), a ponajviše
mnogobrojne iluminacije u rukopisnim kodeksima. Minijature u evanđelistarima, psaltirima,
Biblijama, sakramentarima i sl. nastale su u benediktinskim skriptorijima (Trier, Aachen,
Lorsch, Fulda, St. Gallen)

Slika 13. Karlo Veliki, konjanički kipić, oko 865.g, Pariz, Louvre

12
3.1. Iluminirani rukopisi

Najbrojniji radovi karolinške renesanse preživjeli do današnjih dana svakako su iluminirani

rukopisi. Preživio je velik broj raskošnih rukopisa, najčešće molitvenika, dekoriranih relativno
malim brojem minijatura preko cijele stranice s čestim prikazima portreta evanđelista, kao i
raskošno ukrašenih euzebijevih kanona koji su slijedili prethodni stil insularne umjetnosti u
Britaniji i Irskoj. Rjeđi su narativni prikazi, pogotovo ciklusi, ali ipak su se mnogi sačuvali,
najčešće iz Knjige Postanka Staroga Zavjeta, dok su se scene iz Novoga Zavjeta češće
nalazile na reljefima od bjelokosti kojima su se pokrivale korice knjiga. Iz insularne
umjetnosti je preuzet običaj oslikavanja raskošno ukrašenih inicijala velikih dimenzija i pred
kraj perioda karolinške umjetnosti dodatno je razrađen pojavom prvih narativnih scena,
najznačajniji primjer je Drogov sakramentarij.

Slika 14. Drogov sakramentariji, oko 850. g, ukrašeni inicijal “C” sadrži prikaz Vaznesenja Isusovog,
tekst je pisan zlatnom tintom

Pretpostavlja se da su karolinške rukopise u glavnom ili u potpunosti napisali svećenici u

nekoliko centara u Franačkom Carstvu, svatko sa svojim vlastitim stilom kojeg je razvio pod
utjecajem točno određenog područja i vremena. Rukopisi često imaju bilješke, ne nužno iz
vremena stvaranja istog, o tome tko je naručio rukopis, u kojoj je crkvi ili manastiru stvoren,
ali s vrlo malo datuma stvaranja ili podataka o autoru. Za većinu preživjelih rukopisa onog
doba stručnjaci su odredili pripadnost centru stvaranja često je i mijenjajući, ali kontroverzije
oko pripadnosti su gotovo posve utihnule. Najranija radionica rukopisa bila je Dvorska škola
Karla Velikog, potom stil iz Rheimsa, koji je postao najutjecajniji u karolinškom periodu, pa
touronijski stil, pa stil Drogo i konačno Dvorska škola Karla Ćelavog. To su bili veći centri,
ali postojali su i ostali manji centri sa svojim vlastitim lokalnim stilom.

13
3.2. Skulptura i obrada metala

Prikazani motivi s često bile narativne religijske scene u vertikalnim odjeljcima, uglavnom
izvedene iz kasnoantičkih slika i rezbarija, kao što su bili oni s više hijeratskih slika izvedenih
iz konzularnih diptiha i ostale imperijalne umjetnosti. Karakterističan primjer su prednje i
stražnje korice Evanđelja iz Lorscha, u kojem je vidljiva adaptacija imperijalnog trijumfa iz 6.
vijeka na prikaz trijumfa Krista i Marije.

Važni karolinški primjeri obrade zlata su korice Evanđelja iz Lindaua i korice Codexa
Aureusa svetog Emmerama, precizno datirane na 870. godinu i vjerojatno produkt iste
radionice, ali s određenim stilskim razlikama. Djelovanje ove radionice veže se na cara
Svetog Rimskog Carstva Karla Ćelavog i često se naziva "dvorskom radionicom".

Slika 15. Codex Aureus svetog Emmerama iz 870. g, ukrašen dragim kamenjem

14
3.3. Mozaici i freske

Mozaici na zidovima Dvorske kapele Karla Velikog prikazivao je Krista na tronu, evanđeliste
koji ga slave i dvadeset četiri starješine iz apokalipse. Ovaj mozaik nije preživio, ali drugi
restaurirani mozaik još je uvijek očuvan u apsidi oratorija u Germigny-des-Prés u kojem je
prikazan zavjetni kovčeg okružen anđelima. Otkriven je 1820. ispod sloja žbuke.

Vila koja se u prošlosti nalazila uz oratorij pripadala je bliskom suradniku Karla Velikog,
biskupu Theodulfu od Orléansa. Kasnije je uništena, ali se zna da je bila ukrašena freskama
sedam slobodnih vještina, četiri godišnja doba i Mappe Mundi.Poznato je iz više izvora da je
postojalo još freska u drugim crkvama i dvorovima, ali danas su gotovo potpuno izgubljene.
U dvorcu Karla Velikog u Aachenu nalazila se freska slobodnih vještina i narativne scene rata
u Španiji. U palači Luja Pobožnog u Ingelheimu nalazile su se povijesne slike od antike do
vremena Karla Velikog, a u dvorskoj crkvi bili su prikazi scena iz Starog i Novog Zavjeta.7

Slika 16. Mozaik s prikazom Zavjetnog kovčega, Germigny-des-Pres, oko 806. g,

7
https://hr.wikipedia.org/wiki/Predromanika

15
3.4. Spolia

Spolia je latinski naziv za “plijen” i koristi se za praksu uzimanja ili prisvajanja djela antičke
monumentalne i druge umjetnosti i postavljanja na drugu poziciju za novu upotrebu. Poznato
je da su u tom ideo mnogi mramori i stupovi uzeti iz raznih lokacija u Rimu i preneseni u
sjeverna područja.

Vjerojatno najpoznatiji primjer karolinških spolia je slučaj jedne statue konjanika. Karlo
Veliki je u Rimu ideo Konjaničku statuu Marka Aurelija u Lateranskoj palači. Bila je jedina
preživjela statua jednog predhrišćanskog rimskog cara jer se tada pogrešno smatrala prikazom
Konstantina Velikog koji se preobratio na hrišćanstvo. Karlo Veliki je prenio statuu iz Italije u
Aachen.

Slika 17. Evanđelja iz Lorscha

16
4. OTONSKA UMJETNOST

Nakon propasti karolinške dinastije pojavio se jaz do uspostave nove dinastije, koja je
započela razdoblje oživljenja Njemačke u kulturnom i političkom smislu, razdoblje poznato
kao otonska renesansa. Otonska umjetnost spada u fazu kasne predromanike, i to u području
današnje Njemačke gdje je najprije vladala Otonska dinastija u 10. st. Otonska kao i
Karolinška dinastija njeguje tzv. aristokratsko-dvorski karakter, što znači da je sva umjetnička
produkcija vezana samo za dvor i samostan. Otonska dinastija je također sponzorirala brojne i
vrlo važne škole rukopisnog slikarstva (samostan Raischenau), kao što su Perikope Henryja
II. (1002.–1012.).

Karakteristika Otonske umjetnosti je ljubav spram bjelokosti, što se vidi u brojnim reljefima,

te minijaturama u olsikanim rukopisima. Jedini primjer pune plastike iz ovog razdoblja je
tzv. Geronov križ koji se danas čuva u Kölnskoj katedrali. Na njemu je
neobično realističan prizor Krista za to vrijeme.8

Slika 18. Geronov Križ

8
https://hr.wikipedia.org/wiki/Predromanika

17
5. PREDROMANIKA U HRVATSKOJ

Hrvati su se početkom 7. st. s Avarima i drugim Slavenima iz sjeverne Europe preselili na jug

i naselili krajeve gdje i danas žive.[1] Hrvati su ubrzo preuzimali antičku kulturu i umjetnost,
ali prije svega kršćansku vjeru. Prve crkve su podizane kao kraljevske bogomolje, a
kasnoantički utjecaj je bio najjači u Dalmaciji zbog gustoće kasnoantičke urbanizacije.
Postepeno je taj utjecaj negiran i dolazi do pojednostavljivanja, mijenjanja naslijeđenih oblika
i čak stvaranja originalnih tipova građevina. Sve one (desetak većih i stotinjak manjih)
građene su od lomljenca (grubo lomljena kamena povezanih debelim slojem žbuke izvana).
Veće su uglavnom uzdužne, jednobrodne ili trobrodne, takva je i crkva sv. Spasa na vrelu
Cetine iz 9. st. Crkva ima snažne oble kontrafore (izvanjske stupove) što joj daju osobine
utvrde, pojačano i naglašeno moćnom kulom – zvonikom usred pročelja.

Manje crkve su raznovrsnih zanimljivih oblika, uzdužne ili centralne (Crkva sv. Dunata na
Krku, Crkva sv. Trojice u Splitu,Crkva sv. Križa u Ninu i dr.). Najveća i najsloženija crkva
kružne osnove iz 9. st. je crkva sv. Donata u Zadru. Oko njezine kružne jezgre – nad kojom je
izvorno bila kupola – ovija se prstenasti brod s trima apsidama na istoku, a taj oblik se
ponavlja i na katu. Po veličini i ljepoti sa crkvom sv. Donata može se usporediti
samo Dvorska kapela Karla Velikog  u Aachenu.

Oltarne pregrade i prozori tih crkava bili su ukrašeni prozirnim plitkim vrpčastim
ornamentom koji po načinu kako su oblici na njima bili isprepleteni nazivamo pleterom. Ti
pleteri su bili živo obojeni (crvenom, modrom i žutom), a kako se slike (koje se spominju u
pisanim izvorima, npr. Splitski evanđelistar iz 8.–11. st.) nisu očuvale, oni su i jedini ostaci
starohrvatskog slikarstva. Ponegdje je pleter zamijenjen prizorom s likovima iz Evanđelja
(kao u sv. Nedjeljici u Zadru) ili života (kao Reljef kralja u Splitu) ili natpisom na hrvatskom
jeziku (glagoljici).

Slika 19. Crkva sv. Donata na Krku

18
Slika 20. Crkva sv. Spasa na vrelu Cetine, IX. st.

Slika 21. Crkva sv. Donata u Zadru

19
 ZAKLJUČAK

Seoba naroda-doba previranja i osvajanja, propadanja i uzdizanja, stalnih nemira i promjena.

Umjetnost ovog perioda, karakteriziraju dinamične i razigrane kompozicije, koje na čudan
likovan način oslikavaju nemiran duh tog doba.  

Predromanika kao smjer u umjetnosti ranosrednjovjekovnog Zapada heterogeno je razdoblje s

mnogim regionalnim podsmjerovima. Svaki narod koji je prošao razdoblje predromanike, u
njemu posjeduje vlastite osobitosti na koje su utjecale povijesne te suvremenekulturno-
političke okolnosti.
Hrvatsko predromaničko graditeljstvo razvilo se na prošlim antičkim, ranokršćanskim
i ranobizantskim te suvremenim, prvenstveno karolinškim temeljima.
Međutim, ono se nije razvilo na pukom preuzimanju, već je na tim temeljima stvorilo vlastite
karakteristične oblike. Stoga ne možemo govoriti o hrvatskoj predromanici kao kulturnom
diskontinuitetu.
 
Tijekom 9. stoljeća afirmira se, u obliku pleterne plastike, tipičan stil, doduše preuzet od
Franaka, no razvijen u nešto karakteristično isključivo za hrvatsko rano srednjovjekovlje.
Također, širi se i latinska pismenost, upravo u kontekstu crkvenoga graditeljstva, čime
hrvatski prostori stječu mjesto u zapadnoeuropskom kulturnom krugu.
Uočljivo je da se iz ovog razdoblja očuvalo gotovo isključivo crkveno graditeljstvo, što nam
svjedoči o procesu pokrštavanja hrvatskih prostora, kao i o kontinuitetu kršćanskog života u 
dalmatinskim gradovima. Iz toga se očituje i proces etnogeneze Hrvata kao i okolina u kojoj
se taj process odvijao.

20
 LITERATURA

KNJIGE:
 D.Vedrana, ''Pismenost karolinškog doba i njeni hrvatski odjeci-latinska
epigrafička baština u hrvatskim krajevima'', u: Karolinzi  i  Hrvati:  Rasprave i vrela,
ur. Ante Milošević, 216-249. Split: Muzej hrvatskih arheoloških spomenika, 2000.

 Jarak, Mirja. Crkvena arhitektura 7. i 8.  stoljeća: uvod u studij predromanike. Split:
Književni krug, 2013.

INTERNET IZVORI:
 https://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=50077 pristupljeno 18.11.2020.
 http://danstudio.org/umetnost-u-doba-seobe-naroda-i-preromanike/ pristupljeno
18.11.2020.
 https://valerijab.pgsri.hr/rad/predromanika/ pristupljeno 18.11.2020.
 https://blog.dnevnik.hr/referati6kome6treba/2008/02/1624323617/povijest-
predromanika.html?
page=blog&id=1624323617&subpage=0&subdomain=referati6kome6treba
pristupljeno 18.11.2020.
 https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=40235 pristupljeno 18.11.2020.

21
22