Naučno mišljenje

Logičari prave značajnu razliku između deduktivnih i induktivnih modela rasuđivanja, koji se koriste u
naučnom mišljenju. Deduktivno rasuđivanje ima sledeće svojstvo: ukoliko su premise istinite onda i
zaključak mora biti istinit. Drugim riječima, ukoliko je istina da svi Francuzi vole crno vino, i ukoliko je
istina da je Pierre Francuz, iz toga proizilazi da Pierre voli crno vino. Ono što čini zaključivanje
deduktivnim je postojanje takvog odnosa između premisa i zaključka da, ako su premise istinite,
zaključak takođe, mora biti istinit. Da li su premise stvarno istinite predstavlja drugi problem, što ne utiče
na deduktivni status ovog zaključivanja.

Međutim, nisu svi zaključci deduktivni. Kod induktivnog zaključivanja ili induktivnog rasuđivanja,
krećemo se od premisa ο predmetima koje smo ispitali do zaključaka ο predmetima koje nismo ispitali -
Deduktivno rasuđivanje je mnogo sigurnije od induktivnog rasuđivanja. Kada rasuđujemo deduktivno,
možemo biti sigurni da ćemo, ukoliko započnemo sa ispravnim premisama, završiti sa ispravnim
zaključkom. Međutim, isto ne vrijedi za induktivno rasuđivanje. Naprotiv, kod induktivnog rasuđivanje
postoji velika vjerovatnoća da od ispravnih premisa dođemo do pogrešnog zaključka. Uprkos tog
njegovog nedostatka, izgleda da se tokom cijelog svog života oslanjamo na induktivno rasuđivanje, često
i ne razmišljajući ο tome. Da li i naučnici koriste induktivno rasuđivanje? Da. Razmotrimo primjer koji se
vezuje za genetsku bolest poznatu pod nazivom Downov sindrom. Genetičari nam govore da pacijenti
koji boluju od tog sindroma posjeduju dodatni hromozom - imaju ih 47 umjesto normalnih 46 Kako
naučnici znaju za ovaj podatak? Jer su pregledali veliki broj pacijenata koji boluju od ovog sindroma i
otkrili da je svaki od njih posjedovao dodatni kromozom.Induktivno su zakljucili da svi ljudi sa DSom,
imaju dodatni hromozom. Postoji mogućnost, iako mala, da uzorak nije bio reprezentativan. Naučnici
koriste induktivno rasuđivanje uvijek kada se njihova razmišljanja kreću od ograničenih podataka do
uopstenog zaključka, što se u praksi stalno dešavaInduktivna je i Njutnova teorija gravitacije. Većina
filozofa smatra da je očigledno da se nauka, u velikoj mjeri, oslanja na induktivno rasuđivanje. Karl
Popper je tvrdio da naučnici trebaju koristiti isključivo deduktivne zaključke, jer iako na osnovu
ograničenog uzorka podataka nije moguće dokazati da je naučna teorija tačna, moguće je dokazati da je
ona pogrešna. Ako je naučnik isključivo zainteresiran da demonstrira da je teorija pogrešna, bio bi u
mogućnosti postići svoj cilj bez induktivnog zaključivanja, nalazeci samo jedan suprotan primjer. Slabost
ovog argumenta je očigledna, jer naučnici ne žele samo dokazati da su pojedine teorije pogrešne.

Iako induktivno rasuđivanje nije neoborivo sa stanovišta logike, ipak se čini savršeno razumnim načinom
stvaranja predstava ο svijetu. David Hume je smatrao da se upotreba indukcije ne može opravdati
racionalno. Hume je priznao da u svakodnevnom životu i u nauci stalno koristimo indukciju, ali je
insistirao na tome da se radi ο isključivo nesvjesnoj, životinjskoj navici. Smatrao je da ne bismo mogli
pružiti zadovoljavajući odgovor ukoliko bi nas neko upitao da navedemo valjan razlog za korištenje
indukcije. Kako je Hume došao do ovog zapanjujućeg zaključka? Započeo je opažanjem da uvijek kada
dođemo do induktivnog zaključka, izgleda da pretpostavljamo nešto što je on nazvao -jednoobraznost
prirode Ali, kako znamo da je ova pretpostavka, ustvari, ispravna? Možemo li striktno dokazati njenu
istinitost)? Ne možemo, kaže Hume, jer se moze zamisliti univerzum u kojem priroda nije jednoobrazna,
već nasumično mijenja svoj tok, iz dana u dan.. Možemo reći da je činjenica da se priroda do sada
ponašala uglavnom jednoobrazno. Međutim, ne možemo se pozivati na ovu činjenicu i tvrditi da će
priroda i dalje biti jednoobrazna jer to pretpostavlja da je ono što se dešavalo u prošlosti, pouzdan vodič
za ono što će se desiti u budućnosti - što jeste pretpostavka ο jednoobraznosti prirode, to je dokazivanje
u kruguTvrditi da je indukcija vrijedna povjerenja, jer je do sada dobro funkcionisala predstavlja
rasuđivanje na induktivan način. Takav argument ne bi uticao na nekoga ko već ne vjeruje u indukciju.
Dakle, naši induktivni zaključci počivaju na jednoj pretpostavci ο svijetu za koju nemamo valjanje
razloge. Hume zaključuje da naše povjerenje u indukciju predstavlja samo slijepo vjerovanje - ono se
nikako ne može racionalno opravdati. Ukoliko je Hume u pravu, temelji na kojima je izgrađena nauka ne
izgledaju tako čvrsti kao što smo se možda nadali. Ovo intrigantna situacija poznata je kao Humeov
problem indukcije. Filozofi su reagovali na Humeov problem na niz različitih načina. Neki vjeruju da ključ
ovog problema leži u konceptu vjerovatnoće. Ta sugestija sasvim je prihvatljiva, jer je prirodno smatrati
da, iako premise induktivnog zaključivanja ne garantiraju istinitost zaključka, one ga čine prilično
vjerovatnim. Još jedno često reagovanje je priznati da indukcija ne može imati racionalno opravdanje, pa
tvrditi da ona, zapravo, i nije tako problematična. Kako se može braniti takvo stajalište? Pojedini filozofi
tvrdili su da je indukcija toliko fundamentalna za naše razmišljanje i rasuđivanje da se i ne može
opravdati. Na primjer, indukciju koristimo da prosudimo da li je tvrdnja farmaceutske kompanije ο
čudesnim prednostima novog lijeka opravdana. Dakle, prilično je besmisleno pitati se da li je indukcija
sama po sebi opravdana.

Induktivni zaključci koje smo do sada ispitivali imali su suštinski istu strukturu. U svim slučajevima,
premisa zaključaka imala je formu «svi x koji su do sada ispitani bili su y», a zaključak je imao formu
-naredni x koji će se ispitati bit će y», ili ponekad «svi x su y». Drugim riječima, ti zaključci vode nas od
ispitanog do neispitanog primjera date vrste. Međutim, postoji još jedan uobičajen tip nededuktivnog
zaključka koje se ne uklapa u ovaj jednostavni obrazac. Imamo primjer sluzavke i misa.Rasuđivanje ovog
tipa poznato je, iz očiglednih razloga, kao »zaključivanje do najboljeg objašnjenja« ili skraćeno IBE
(engl. ..inference to the best explanation"); IBE i induktivno zaključivanje su dva različita tipa
nededuktivnog zaključivanja. Potpuno je nevažno za koju terminologiju smo se opredijelili sve dok je se
dosljedno držimo. Naučnici često koriste IBE. Ono predstavlja sukob razlicitih hipoteza, pa ga neki
smatraju parazitom indukcije.Kako odrediti koja hipoteza je vjerovatnija.? Subjektivna interpretacija
vjerovatnoće implicira da ne postoje objektivne činjenice o vjerovatnoći, nezavisne od tog u šta ljudi
vjeruju.