Univerzitet u Tuzli

Filozofski fakultet

NASTANAK KRALJEVSTVA SRBA HRVATA I SLOVENACA

(Seminarski rad)

Predmet: Historija zemalja jugoistočne Evrope savremenog doba I

Mentor: dr.sc. Denis Bećirović, vanr. prof.

Student: Ibrišević Ervin

Indeks: 8-10/16

Odsjek: Historija

Tuzla, 2020.
SADRŽAJ

I IDEJE O UJEDINJENJU 2
II POLITIČKE AKTIVNOSTI UJEDINJENJA U PRVOM SVJETSKOM RATU 5
2.1. Izbijanje rata i Niška deklaracija 5
2.2. Formiranje Jugoslavenskog odbora i njegov politički rad 6
2.3. Majska deklaracija 8
2.4. Krfska deklaracija 8
2.5. Formiranje Države Slovenaca, Hrvata i Srba 10
III PROGLAŠENJE KRALJEVSTVA SRBA, HRVATA I SLOVENACA 11
3.1. Prvodecembarski akt 11
IV ZAKLJUČAK 13
V LITERATURA 14
SAŽETAK

Nakon stoljeća strane okupacije na prostorima jugoistočne evrope javljaju se pokreti, kako
dobrovoljni tako i nasilni, koji su zagovarali ujedinjenje jugoslavenskih naroda u jedan
zajednički politički entitet. Kraljevstvo SHS je upravo bilo iščekivani ishod tih težnji koje je
stvoreno na ruševinama Austro-Ugarske monarhije uključujući današnje zemlje Bosne i
Hercegovine, Crne gore, Srbije, Hrvatske, Slovenije, Makedonije te Kosova.

Političke aktivnosti krenule su već za vrijeme Prvog svjetskog rata kroz razne deklaracije, te
su kulminirale prvodecembarskim aktom koji je bio sam čin ujedinjenja. Južni slaveni se prvi
puta ujedinjuju u jedinstvenu državu koja je na papiru trebala da bude složna te optimalna za
sve njene stanovnike.
UVOD

Ovaj seminarski rad bavi se političkim događajima i težnjama u vrijeme Prvog svjetskog rata
te neposredno nakon njega. Ti događaji i procesi imali su znatne implikacije na daljnju
historiju naših prostora.

Da bismo pokazali kako je tekao taj tok ujedinjenja, prvo poglavlje je namijenjeno idejama
ujedinjena koje su bile mahom dobrovoljne ali i često prisilnog karaktera.

U drugom dijelu rada opisana su politička djelovanja za vrijeme Velikog rata za vrijeme kojeg
obje strane, Srbija sa jedne a slavenski narodi pod Austro-Ugarskom vlašću sa druge stran,
pokušavaju doći do nekih sporazuma koje je bila osnova za moguće ujedinjenje nakon rata.

Na kraju u trećem dijelu govori se o samom činu ujedinjenja 1.12 1918-te godine kojim je
formirano Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca.

Na kraju rada nalazi se zaključak te literatura korištena pri pisanju seminarskog rada.
I IDEJE O UJEDINJENJU

Sve južnoslavenske zemlje na početku i sredinom 19. stoljeća bile su u nekom podređenom
položaju u odnosu na neku veliku silu, da li to bila Habsburška monarhije, kasnije Austro-
Ugarska, ili Osmansko carstvo. Ovakva rasparčanost jugoslavenskih zemalja pogodovala je za
formiranje ideja koje se težile ka ujedinjenju, da li to bilo ujedinjenje u neku federalnu
zajednicu ili pak nastojanje jedne zajednice da uspostavi hegemoniju nad svojim susjedima.

Jedni od prvih pokreta u tom cilju bili su principi panslavizma i austroslavizma. Izraz
panslavizam prvi put upotrijebio je Jan Herkel 1826.g kako bi istekao zajedničke
karakteristike svih slavena. Međutim taj pokret dobio je neke negativne konotacije. Protivnici
tog pokreta počeli su taj pokret smatrati kao pokušaj Rusije da izaziva nemire unutar
Habsburške monarhije u cilju ostvarenja svojih interesa na balkanu. Taj stav nije naročito
opravdan s obzirom da Rusija nije imala u planu stvaranje neke južnoslavenske zajednice pod
njenim pokroviteljstvom u cilju rješavanja istočnog pitanja. Upravo zbog toga ovaj pokret nije
dobio mnogo maha.1

Austroslavizam je pokret koji se javljao u slično vrijeme kao i panslavizam, međutim ovaj je
podrazumijevao održavanje slavenskih naroda unutar monarhije. Njegov najveći zagovornik
bio Jernej Kopitar. On se zalagao za prije svega kulturnu vezu između hrvata i srba. Time je
htio smanjiti utjecaj pravoslavne Rusije na Srbiju. Njegov cilj bio je stvaranje srpsko-hrvatske
književnosti koja je trebala imati za cilj stvaranje nove srpske nacije koja bi bila dobrim
dijelom katolička je zapadno orijentirana i time bi bila oslonac širenja Austrijske vlasti prema
istoku.2

Naredni istaknuti pokret bio je ilirski pokret iz 30-ih i 40-tih godina 19.st. Glavni pokrovitelj
ovog pokreta bio je Ljudevit Gaj koji je na svom studiju razvio ljubav prema slavenizmu i
kada se vratio u Hrvatsku okupio je oko se istomišljenike i krenuo u realizaciju svog prije
svega kulturnog pokreta koji je nastojao da uvede zajednički jedinstven jezik slavena te time
jača kulturne veze.3 Ilirski pokret pod vodstvom Ljudevita Gaja u sebi ne nosi samo ideju
kroatizma tj ideju o okupljanju svih hrvatskih zemalja i uvođenju hrvatskog jezika kao
službenoga na hrvatskim prostorima nego i jugoslavizma, ideju šireg okupljanja Južnih
Slavena. Ideja kroatizma kao nacionalna ideja bila je posljedica potrebe za povezivanjem svih
Hrvata u borbi protiv germanizacije i mađarizacije.4

Stvaranje jedinstvene nacije na cijelom južnoslavenskom području nije bilo moguće, jer su
južnoslavenske nacije dugim povijesnim razvitkom već bile formirane. Slovenci su već prošli
razdoblje svog nacionalnog buđenja, formiranja nacionalne svijesti i stvaranja svog,
1 Senaid Hadžić, Adnan Velagić, Balkanska praskozorja: Od ideja do ujedinjenja, Tuzla-Mostar 2019, 160-161
2 isto, 161-162
3 Senaid Hadžić, Bosna i Hercegovina u vrijeme pojave (veliko) nacionalnih ideja, Tuzla 2016, 178-184
4 Hrvoje Matković, Povijest Jugoslavije (1918-1991), Zagreb 1998, 16-17

2
slovenskog knjiżevnog jezika. Srbi su bili već nacionalno oblikovani, a nakon dva ustanka
dobili su i autonomiju 1830. godine, pa je njihova osnovna preokupacija bila kako sačuvati i
proširiti stečenu samoupravu. Na taj način ilirizam je tada zadržao svoje značenje samo u
hrvatskoj sredini u kojoj je i nastao.

Pored ovih ideja, u 19.stoljeću počele su se sve izraženije javljati veliko nacionalne ideje.
Njihova središta su uglavnom bila Srbija i Hrvatska. Veliko hrvatski program nastao je na
osnovama ilirskog pokreta o jedinstvu južnih slavena. Njegov glavni propagator bio je Ante
Starčević koji stvara taj velikohrvatski program sa panhrvatstvom kao njegovom glavnom
karakteristikom.

Uz Starčevića bio je i Eugen Kvaternik, i oni zajedno stvaraju granice imaginarne Velike
Hrvatske daleko preko onih postojećih u to vrijeme. Prema njima na balkanu žive samo dva
slavenska naroda, Hrvati i Bugari. Oni vide Bosnu u sastavu tu te Hrvatske a Hercegovinu
nazivaju tek “južnom Hrvatskom”. Na Slovence gledaju kao planinske Hrvati, a negiraju
ikakvo postojanje srpske historije i književnosti. Starčević je također bio protiv ideja
austroslavizma i trijalizma, te bilo kakvog federalnog uređenja Monarhije. S obzirom da je
hrvatska inteligencija pretendirala na Bosnu, oni nisu blagonaklono gledali na okupaciju
1878.g, već su smatrali da se Bosna i Hercegovina trebaju direktno priključiti u hrvatsku
državu.5

Nešto direktnija i snažnija u 19.stoljeću bila je velikosrpska ideja koja je ponajviše

manifestirala u djelu Načertanije srpskog ministra unutrašnjih poslova Ilije Garašanina.
Načertanije kao djelo i projekat biti će kamen temeljac za gotovo sve velikosrpske aspiracije
ne samo u 19. nego i u 20. stoljeću. Na Garašanina utjecali su ponajviše František Zach koji je
bio za srpsku dominaciju na balkanu međutim u nekom federativnom obliku, te također i Vuk
Stefanović Karadžić. Karadžić je kroz svoja djela javno propagirao velikosrpsku ideologiju
koja negira bilo kakvo postojanje drugi susjednih naroda. Za njega hrvati su samo štokavski
srbi. Muslimani ili katolici su smatrani samo srbima druge vjere koje bi bilo lako preobratiti.
Garašanin međutim u svom djelu ne ide u toliki ekstrem, ali ipak smatra da bi se susjedne
zemlje mogle lako posrbiti.6

Karađić smatra da Srbi žive u Srbiji “..između Drine i Timoka i između Dunava i Stare
planine, u Metohiji, u Bosni, u Hercegovini, u Zeti, u Crnoj Gori, u Banatu, u Bačkoj, u
Srijemu, u Slavoniji, u Hrvatskoj, u Dalmaciji, i u svemu Adrijatičkom primorju gotovo od
Trsta do Bojane”.7 Dok Ilija Garašanin svoje ciljeve i aspiracije temelji na srpskoj slavnoj
historiji te smatra da će ostali narodi lako i brzo prepoznati to gdje zapravo pripadaju:

“Srbska država koja je već srećno počela, no koja se rasprostirati i jačati mora, ima svoj osnov
i temelj tvrdi u carstvu srbskom 13-ga i 14-ga stoljetija i u bogatoj slavnoj srpskoj istoriji. Po
istoriji ovoj zna se da su sprski carevi počeli bili grčkom carstvu mah otimati i skoro bi mu
konac učinili te bi tako na mesto propadšeg istočnorimskog carstva srbsko-slovensko carstvo
postavili i ovo naknadili. Car Dušan Silni primio je već grb carstva grčkog. Dolazak Turaka
5 Hadžić, Velagić, Balkanska praskozorja: Od ideja do ujedinjenja, 249-251
6 isto, 243-244
7 isto, 245

3
prekinuo je ovu promenu i preprečio je ovaj posao za dugo vreme, no sad, pošto je sila turska
slomljena i uništena tako reći, treba da počne isti onaj duh dejsvovati, prava svoja na novo
tražiti, i prekinuti posao na novo nastaviti. Ako se novo preporođenje srbskog carstva s ove
tačke smatra, onda ćedu i ostali Južni Sloveni ideju ovu vrlo lako razumeti a i s radostiju
primiti, jer valjda ni u jednoj evropejskoj zemlji ne živi tako spomen istoričeske prošlosti kod
naroda kao kod Slovena turskih. I zato se može sigurno računati da će posao ovaj u narodu
dragovoljno primljen biti i nisu potrebna desetoljetna dejstvovanja u narodu da bi on samo
korist i polzu ovoga samostalnog vladanja razumeti mogao”8

Poslednji pokret koji treba spomenuti jeste pokret Josipa Juraja Strossmayera. On je
zagovarao političko ujedinjenje Južnih Slavena te je u tu svrhu kreirao program
jugoslavenskog ujedinjenja. On je znao da su historijski već bili formirani narodi te da ta nova
jugoslavenska država morala bi se temeljiti na ravnopravnosti svih naroda.

Dakle on se zalagao za federativnu zajednicu Jugoslaviju međutim i sam je znao da to

ujedinjenje u mnogo tome zavisno od međunarodnih prilika. On je to ujedinjenje predviđao u
etapama. Prva etapa bi bila formiranje posebnih narodnih jedinica unutar Monarhije, onda bi
se te jedinici povezale u jednu jedinstvenu jedinini, te nakon kraha Monarhije ta ujedinjena
oblast bi se povezala sa ostatkom južnoslavenskih zemalja u ravnopravnu državu.9

8 Radoš Ljušić, Knjiga o načertaniju, Beograd 1993, 151-163

9 Branko Petranović, Istorija Jugoslavije 1918-1978, Beograd 1980, 17

4
II POLITIČKE AKTIVNOSTI UJEDINJENJA U PRVOM SVJETSKOM
RATU

2.1. Izbijanje rata i Niška deklaracija

Svi neprijateljski odnosi koji su vladali početkom 20. stoljeća među velikim europskim silama
kulminirali su u “buretu baruta” to jeste balkanu 28. juna 1914. godine. Tog dana u Sarajevu,
organizacija Mlada Bosna izvršila je atentat na austrijskog nadvojvodu Franca Ferdinanda.
Osoba koja je izvršila taj čin bio je Gavrilo Princip, koji je nakon kratkog bjekstva uhapšen.
Mlada Bosna bila je organizacija koja je dijelom bila podržana od strane Srbije u cilju
propagiranja jugoslavenskog ujedinjenja u državama koje su bile pod Austro-Ugarskom
vlašću a pogotovo na prostoru Bosne i Hercegovine.10

Taj događaj je poslužio austrijskoj vladi da krene u obračun sa Srbijom koja joj je dugotrajno
predstavljala trn u oku. Isprva su poslali svog istražitelja kako bi utvrdio da postoji neka
krivica Srbije u vezi sa atentatom, međutim istražitelj nije mogao pronaći nikakve veze koji bi
upućivale na to. Bez obzira na ovo Srbiji je upućen ultimatum. U njemu je među ostalom da
Srbija osuđuje svaku propagandu protiv Austro-Ugarske te da se dopusti austrijkim
istražiteljima da slobodno uđu na teritoriju Srbije i vrše svoje svoje istraživanje u vezi
atentata. U Srbiji je generalno vladalo mišljenje da se ne treba ulaziti u sukob sa Austro-
Ugarskom ali i također da se treba odbiti ultimatum. Na kraju je Nikola Pašić u ime srpske
vlade prenio odgovor ultimatum, gdje oni prihvataju svaku tačku osim one gdje se daje
slobodno djelovanje austrijskim istražiteljima. To je Austro-Ugarskoj poslušilo da objavi rat
28. jula 1918.11

Uskoro je taj sukob eskalirao u veliki sukob poznat kao Prvi svjetski rat. Prva godina rata
otvorila je i pitanje budućih odnosa južnoslavenskih zemalja. Sve velike sile su tada čvrsto
stajale na gledištu da ne treba razbijati Austro-Ugarsku monarhiju, što je značilo nemogućnost
ujedinjenja Jugoslovena u jednu državu. U Srbiji, viši slojevi stanovništva smatrali su da se
rat treba iskoristiti za osvajanje novih teritorija te za izlazak na more. Njen program je bio
proširenje Srbije preko Save i Drine u sve one zemlje gdje Srbi žive dok ideja ujedinjenja svih
Južnih Slavena tim krugovima nije bila privlačna.

Ove društvene snage u Srbiji oslanjale su se naročito na carsku Rusiju, jer Rusija nije željela
stvaranje jedne južnoslovenske države, u kojoj bi katolici (Hrvati i Slovenci) imali utjecaja.
Radikali, na čelu sa Nikolom Pašićem, bili su predstavnici ovakvih gledanja u Srbiji, iako je
Pašić, prihvatao poneki put i program ujedinjenja svih jugoslovenskih naroda oko Srbije. Još
4. septembra 1914. godine, Nikola Pašić je u kao ministar vanjskih poslova uputio cirkular
svim diplomatskim predstavnicima Srbije, u kome je naglasio „da od Srbije treba stvoriti
jednu jaku jugozapadnu slavensku državu, u koju će ući svi Srbi i svi Hrvati i svi Slovenci" 12

10 Grupa autora, Istorija Jugoslavije, Beograd 1972, 373-374

11 Dragoslav Ljubibratić, Mlada Bosna i Sarajevski atentat, Sarajevo 1964, str. 189
12 Grupa autora, Istorija Jugoslavije, 385.

5
Svoj prvi zvanični javni program, o ratnim ciljevima, srpska vlada je iznijela u deklaraciji u
Narodnoj skupštini 7. decembra 1914. godine u Nišu.

Akt je glasio: „Vladi je čast izaći pred Narodno predstavništvo s ovom izjavom: Uvjerena u
povjerenje Narodne skupštine, dokle god svoje sile stavljau službu velike stvari srpske države
i srpsko-hrvatskog i slovenačkog plemena, vlada smatra za svoju prvu dužnost, da se s
beskrajnim poštovanjem pokloni pred svetim žrtvama hrabro i voljno prinesenim na oltar
otadžbine; Uvjerena u riješenost cijelog srpskog naroda, da istraje u svetoj borbi za odbranu
svoga svetog ognjišta i slobode, vlada kraljevine smatra kao svoj najglavniji i u ovim
sudbonosnim trenucima jedini zadatak, da obezbjedi uspješan svršetak ovog velikog
vojevanja, koje je u trenucima kad je započeto, postalo ujedno borbom za oslobođenje sve
naše neoslobođene braće Srba, Hrvata Slovenaca. Vlada će se truditi, da bude vjeran izraz te
rješenosti narodne, i ona će vjerna svojim moćnim i junačkim saveznicima, s povjerenjemu
budućnosti čekati čas pobjede". 13

Narodna skupština Srbije prihvatila je ovaj vladin prijedlog i time je deklaracija o ratnim
ciljevima Srbije dobila svoje ozakonjenje. Vrhovni organ državne vlast Srbije istakao je kao
zakon da se rat vodi za nacionalno oslobođenje ,srpske države i srpsko-hrvatskog i
slovenačkog plemena".14

Tim je prvi put posebnim zakonodavnim aktom legalizirana ideja o nacionalnom oslobođenju
i ujedinjenju naroda jugoslavenskih zemalja. Ovdje je izražena neophodnost nacionalnog
oslobodenja naroda jugoslavenskih zemalja koji su bili pod stranom vlašću i stanovište o
ujedinjenju zemalja srpsko-hrvatskog i slovenačkog plemena sa Srbijom. Taj je zaključak
srpske Narodne skupštine ovim načinom utvrdio da je osnovni zadatak rata njihovo potpuno
oslobođenje i ujedinjenje.15

2.2. Formiranje Jugoslavenskog odbora i njegov politički rad

Kako je već navedeno u ranijem tekstvu, među južnim slavenima pod Austro-Ugarskom
vlašću postojale su težnje ka odstupanju iz Austro-Ugarske i unifikacijom sa Srbijom i Crnom
Gorom. Te struje bile su značajno izražene i početkom 20. stoljeća međutim sve je jasnije bilo
da u zaoštravanju odnosa koje se dešavalo, sukob će nastati između Austro-Ugarske i srbije,
te je i to kočilo nastojanja ujedinjenja. Krajem 1913. godine održava se sastanak među
južnoslavenskim političarima unutar Austro-Ugarske, na kojem je donešena odluka da će se
znatan broj političara iseliti u inozemstvo u slučaju izbijanja rata. To se naravno i desilo
nakon 28.jula, te su ugledni političari sa Antom Trumbićem i Franjom Supilom na čelu prešli
u Italiju koja je do tada bila neutralna u ratu.16

13 Ferdo Šišić, Dokumenti o postanku Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (1914-1919), Zagreb 1920, 10.
14 Adnan Velagić, Historija monarhističke Jugoslavije, Mostar 2015, 64
15 Grupa autora, Istorija Jugoslavije, 385
16 H. Matković, Povijest Jugoslavije, 28

6
Prvi politički korak delegacije bio je razgovor za diplomatima velikih sila kako bi im bliže
predočili koji su ciljevi naroda na tom području, na koje je u međuvremenu Italija
pretendirala. Odgovori koje je odbor dobio nisu im išli na ruku, s obzirom da se u antanti
govorilo o formiranju jedne nezavisne hrvatske i slovenije nasuprot Srbiji. To je navelo
emigrante da još jače lobiraju za svoju ideju ujedinjenja te su podsticali i Srbiju da se aktivira
u njihovoj borbi za oslobođenjem. Nikola Pašić kao predsjednik vlade podržavao je odbor
ukoliko bi on radio u cilju srpske vlade, to jeste utapanje Hrvata i Slovenaca unutar jedne
suverene Srbije i po Pašiću odbor bi trebao da služi kao propaganda i legitimizacija srpske
borbe za ostale narode. Emigranti su uvidjeli da se ideje dvije strane ne poklapaju u
potpunosti međutim bila im je potrebna Srbija kao saveznica Antante u ostvarenju njihovih
ciljeva. Jugoslovenski odbor oficijelno je osnovan 30.aprila 1915.g u Parizu a za predsjednika
izabran je Ante Trumbić.17

On je nakon izbora izjavio da treba objaviti kako Jugoslavenki odbor predstavlja

južoslavenske zemlje u Austro-Ugarskoj monarhiji i da je njegov cilj „oslobodenje tih zemalja
od Austro-Ugarske i ujedinjenje sa Srbijom i Crnom Gorom" . Članovi Odbora već su znali za
Londonski ugovor, po kojemu se Istra i sjeverna Dalmacija predaju Italiji, a obala jużno od
Neretve ostavlja za Srbiju i Crnu Goru. Odlučeno je da će sjedište Jugoslovenskog odbora biti
u Londonu, gdje je tad bilo središte savezničke diplomacije.

Za Jugoslovenski odbor od krucijalni važnosti bilo je rušenje Austro-Ugarske na čijim

ruševinama bi se stvorila nova zajednička država. Međutim kako je za sile Antante Austro-
Ugarska bila glavni činitelj europske ravnoteže, njezino rasformiranje je ušlo u ratne planove i
ciljeve savezničkih država. Ni Italija, nije svoje pretenzije na istočnu jadransku obalu vezivala
za rušenje Austro-Ugarske Monarhije. Potpisujući londonski ugovor, sve države potpisnice
opredijelile su se za njeno teritorijalno smanjenje, a ne za rasformiranje. Takav stav Antante
prema Austro-Ugarskoj razočaravajuće je djelovao naemigrante Jugoslavenski odbor.
Saveznici su bili spremni i na kompenzacije Srbiji na području zemalja pod austrougarskom
vlašču, ali bi pri tome dio južnoslavenskih zemalja ostao i dalje u Monarhiji. Zato su članovi
Jugoslavenskog odbora neumorno radili na uvjeravanju savezničkih država o potrebi rušenja
Austro- Ugarske.18

Sve ove težnje srpska vlada okategorisala je kao “veliko rješenje” dok je nasuprot njemu bilo
“malo rješenje” ko se ograničilo na ujedinjenje samo srpskog naroda i stvaranje velike Srbije
u koju bi ušle Crna Gora, dijelovi Hrvatske, Bosna i Hercegovina te Vojvodina tj krajevi gdje
ima sprskog stanovništva. S obzirom na stavove antante, malo rješenje bilo je izglednija
opcija za Pašića. Mjesto da dadne podršku Jugoslavenskom odboru, srpska je vlada svojom
politikom kočila rad Odbora. Ona nije htjela prihvatiti Jugoslavenski odbor kao predstavnika
Južnih Slavena iz Monarhije, već ga je podupirala samo toliko koliko je to odgovaralo
njezinoj politici. Pašić nije želio s Jugoslavenskim odborom dijeliti pravo na samostalno
odlučivanje o vanjskoj politici, pa je od Odbora strogo krio svoja dogovaranja s državnicima
antante. Pašić se zalagao za nadređen položaj Srbije u procesu ujedinjenja.19

17 H. Matković, Povijest Jugoslavije,. 32

18 Isto, 33
19 A. Velagić, Historija monarhističke Jugoslavije, 65-67

7
2.3. Majska deklaracija

Jugoslavenski političari u Austro-Ugarskoj, intenzivirali su u posljednjim godinama rata svoju

političku aktivnost na liniji borbe za ujedinjenje jugoslavenskih naroda u tadašnjim državnim
okvirima Monarhije. Oni su, neposredno prije saziva bečkog parlamenta, 29. maja 1917.
godine obrazovali Jugoslavenski klub u koji su ušli hrvatski srpski zastupnici u Carevinskom
vijeću. Za predsjednika Kluba izabran je Anton Korošec. Na sjednici bečkog parlamenta od
30. maja 1917. godine, Korošec je u ime Kluba pročitao tekst tzv. Majske deklaracije, u kojoj
zahtijevaju ujedinjenje svih zemalja Monarnije kojima žive Slovenci, Hrvati i Srbi u jedno,
državno tijelo pod vlašću Austro-Ugarske. Ta je deklaracija poznata pod imenom Majska
deklaracija i njome su se narodni zastupnici iz južnoslavenskih zemalja u austrijskom dijelu
države u najvišem predstavničkom tijelu izjasnili za opstanak slavena u Austro-Ugarskoj , što
nije bilo u skladu s programom Jugoslavenskog odbora.

Međutim, Majska deklaracija je i pored svog Austrijskog okvira ipak išla već nešto dalje od
toga tj u njoj se istaknuo zahtjev za ujedinjenjem svih Austro-Ugarskih jugoslavenskih
zemalja u jedno državno tijelo u Monarhiji. Pa ipak Majska deklaracija odigrala je značajnu
ulogu u političkom životu jugoslovenskih naroda Austro-Ugarske, i izvršila uticaj kako među
političkim strankama, tako i u pogledu nacionalno političkih kretanja medu jugoslovenskim
narodima pod vlašću Austro-Ugarske.20

Ona je predstavljala znak za dalje isticanje zahtjeva za ujedinjenjem, pri čemu se s vremenom
izostavljao Austrijski okvir. Majska deklaracija kako svi znaci pokazuju bila je s jedne strane
izraz političke nužde, da se istakne potreba jugoslavenskog ujedinjenja, ali s druge strane da
se ukazivanjem na neki trijalizam istakne mogućnost rješenja jugoslavenskog nacionalnog
pitanja u okviru Austro-Ugarske monarhije. 21

2.4. Krfska deklaracija

Opća situacija u prvim mjesecima 1917. godine počela se višestruko mijenjati i za Srbiju bila
je nepovoljna. To je prisiljavalo Pašića da razgovara sa predstavnicima Jugoslavenskog
odbora, kako bi osigurao svoje pozicije u slučaju da do kraja rata kod saveznika prevlada
jugoslavensko rješenje.

Početkom maja 1917. godine Pašić je uputio poziv Trumbiću da s četiri člana Jugoslavenskog
odbora dođe na otok Krf radi dogovora o ovim pitanjima. Trumbić i Jugoslavenski odbor
imali su razloga da prihvate Pašićev poziv. Projekt o stvaranju zajedničke države, kako ga je
zamislio Odbor, Srbija do tada nije prihvaćala, a postojao je i stalan strah od nagodbe
talijanske i srpske vlade, što bi onemogućilo jugoslavensku državu i posebno pogodilo
Hrvatsku. Politika velikih sila zabrinjavala je članove Jugoslavenskog odbora. Eventualni
dogovor sa srpskom vladom unazadio bi put za iznošenje jugoslavenskog pitanja pred Europu
20 Adnan Velagić, Historija monarhističke Jugoslavije, Mostar 2015, 69.
21 Ferdo Čulinović, Jugoslavija između dva svjetska rata, knj. 1, Zagreb 1961, 27

8
jače nego do tada. Tada u proljeće 1917. godine situacija je bila drugačija, a inicijativa za
razgovore dolazila je od Srbije. Pašić je tražio raspravu o svim pitanjima, pa se u toj najavi
moglo naći uređenje države. Neposredni sporazum Jugoslavenskog odbora i srpske vlade i
eventualno objavljivanje zajedničke deklaracije moglo je poduprijeti program emigranata i
demantirati nepomirljivost interesa Srbije s interesima ostalih Južnih Slavena, najviše s
interesima Hrvata.22

Konferencija na Krfu počela je 15. juna, a trajala je do 20. jula. Intenzivne rasprave, dugo nisu
obećavale povoljan ishod susreta. Krfska deklaracija po svojoj sadržini predstavlja izjavu
volje određenih predstavnika Srba, Hrvata i Slovenaca da će obrazovati slobodnu nacionalnu
zajedničku državu, kao i na kojim će osnovnim načelima obrazovati tu buduću zajednićku
državu. Vlada Kraljevine Srbije i Jugoslovenski odbor, kao predstavnici Srba, Hrvata i
Slovenaca, naglasili su sporazumno u deklaraciji jedinstvo troimenog naroda, osnovan na
načelu slobodnog samoopredjeljenja, da bude potpuno oslobođen svakog tuđina i ujedinjen u
jednoj nezavisnoj državi, uređen na demokratskoj osnovici uz potpunu ravnopravnost svih
triju narodnih imena.

Prema tome, deklaracija ima dva osnovna dijela. U prvom dijelu, koji ima djelimično i uvodni
karakter, pored istorijskog pogleda istiću se dva osnovna principa: princip nacionalnog
jedinstva Srba, Hrvata i Slovenaca i princip samoopredjeljenja naroda, pa se na osnovu tih
principa postavlja zahtjev za oslobođenje i ujedinienje. Srba, Hrvata i Slovenaca u jednu
slobodnu, nacionalnu i nezavisnu državu. U drugom dijelu deklaracije izlažu se, u trinaest
tačaka, principi unutrašnjeg uređenja buduće zajedničke države. Po načelu slobodnog
narodnog samoopredjeljenja nijedan dio ove cjeline ne može se pravno odvojiti i priključiti
drugoj kojoj državi bez pristanka samog naroda. Time su stavili zemlje pod zaštitu načela
narodnosti i narodnog samoopredjeljenja.23

Najvažnije tačke iz prvog dijela bile su:

1) da se zajednička jugoslavenska država stvara na osnovu slobodne volje njenih narodnih

predstavnika, 2) da se ta država ne stvara aneksijom jugoslavenskih teritorija od strane srpske
države 3) da se ta država, pošto se stvara slobodnom voljom naroda stvara na bazi jednakosti i
ravnopravnosti svih njezinih sastavnih dijelova, 4) da je ta država koja se stvara nova država,
a ne proširena postojeća srpska država, već stvarno ujedinjena Jugoslavija.

U drugom dijelu deklaracije, najvažnije stavke bile su: 1) monarhijsko uređenje sa dinastijom
Karađorđevića na čelu, 2) princip ustavnog, demokratskog I parlamentarnog državnog
uređenja. Treći važan princip deklaracije je malo vidljiv u njoj; to je unitarizam sa određenom
decentralizacijom . U deklaraciji nije nigdje izrečeno istaknuto da buduća država neće biti
uredena na federativnorn principu, u diskusiji koja je predhodila izdavanju deklaracije, to je
pitanje bilo jasno riješeno u korist unitarističke države.24

22 Grupa autora, Istorija Jugoslavije, 399-400

23 Dragoslav Janković, Bogdan Krizman, Građa o stvaranju jugoslavenske države, knj.1, Beograd 1964, 445.
24 Isto, 446

9
2.5. Formiranje Države Slovenaca, Hrvata i Srba

Konačni akt o formiranju Države Slovenaca, Hrvata i Srba, bila je odluka Hrvatskog sabora
od 29. oktobra 1918. godine kojom se raskidaju sve državno-pravne Austro-Ugarskom i
objavljuje pristupanje Državi Slovenaca, Hrvata i Srba na cijelom području toga naroda. 25
Država Slovenaca, Hrvata i Srba obuhvaćala je sve južnoslavenske zemlje u bivšoj Monarhiji
i od svih činitelja, koji su sudjelovali njezinu nastajanju, shvaćena je kao privremenost do
konačnog formiranja jugoslavenske zajednice, tj. do ujedinjenja Srbijom i Crnom Gorom.

Uspostavljanje veza s regentom Aleksandrom, Vrhovnim komandom srpske vojske u

Beogradu imalo je posebno značenje u zbivanjima koja su uslijedila. Činjenica da se Austro-
Ugarska monarhija raspala i da se pojavila Država Slovenaca, Hrvata i Srba stvorila je novu
situaciju u procesu stvaranja jugoslavenske države. Sada su postojale dvije države koje su se
htjele povezati, nova država, nastala na teritoriju bivše Monarhije, predstavila se Antanti
notom od 30. oktobra 1918. godine. U njoj je izrażena i želja da se ujedini sa Srbijom i Cmom
Gorom i Vojvodinom.

Jugoslavenski odbor u Ženevi zastupao je njene interese u inostranstvu, međutim saveznici je

nisu priznali. To je omoguċilo Italiji da u trenutku vojnog sloma i primirja s Austro-Ugarskom
zaposjedne sve krajeve obećane Londonskim ugovorom.. Prvi pokušaj povezivanja Drżave
SHS s Kraljevinom Srbijom izvršen je na konferenciji u Ženevi od 6. do 9. novembra 1918.
godine,. Diskusija se vodila o ovim pitanjima: 1. priznanje Narodnog Vijeća u Zagrebu i
vlade Države Slovenaca, Hrvata i Srba, 2. pitanje zajedničkih organa buduće države, 3.
protest protiv italijanske okupacije jugoslavenskih zemalja i 4. pitanje odnosa prema Crnoj
Gori. Tada je Pašić, pristao da savezničkim vladama uputi notu kojom ih obavještava da
srpska vlada priznaje Državu SHS. Konferencija se završila potpisivanjem dokumenta
poznatog pod nazivom Ženevska deklaracija.

Njome je zasnovana jugoslovenska država. Dogovoreno je formiranje zajedničke vlade od

jednakog broja predstavnika Narodnog vijeća i srpske vlade. To je značilo uspostavljanje
potpune ravnopravnosti dvaju dijelova nove države i dvojnog suvereniteta.26

Ideja o ujedinjenju južnoslavenskih naroda, i pored svih poteškoća na koje je nailazila, došla
je do svog punog izražaja u toku Prvog svjetskog rata. Glavni politički nosioci
jugoslavenskog programa u toku Prvog svjetskog rata bili su srpska vlada i Jugoslavenski
odbor. Bilo je očekivano da se sruši Monarhija i da se stvori Država SHS kao rezultat
dugotrajne borbe južnoslavenskih naroda. Velike sile nisu u početku bile spremne podržati
novostvorenu državu, ali se Jugoslavenski odbor uporno zalagao za njeno priznanje. Tražila
se zaštita Srbije koja je iz Prvog svjetskog rata izašla kao pobjednica a strani savezničkih sila.
Srbija je u to vrijeme bila Monarhija i nije bila spremna podržati državu koja bi a uredena na
federativnoj osnovi, kao što je bilo dogovoreno u Ženevi. Nastupile su takve okolnosti koje
nisu dale vremena za razmišljanje i prišlo se formiranju Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca.

25 M. Imamović, Historija Bošnjaka, 478.

26 H. Matkovic, Povijest Jugoslavije, 50

10
III PROGLAŠENJE KRALJEVSTVA SRBA, HRVATA I SLOVENACA

3.1. Prvodecembarski akt

Delegaciju Narodnog vijeća, koja je otputovala u Beograd, predvodili su potpredsjednici Ante

Pavelić i Svetozar Pribićević. Predsjednik Vijeća Anton Korošec još je bio u inostranstvu. Po
dolasku u Beograd, Pribičević je posjetio regenta Aleksandra. Tom je prilikom upozorio
regenta da za narod ujedinjenje ne može imati nikakve vrijednosti ako osobne građanske i
političke slobode nisu potpuno zajamčene. Upozorio ga je da među Srbima u Austro-Ugarskoj
nitko nije želio ujedinjenje sa Srbijom za vrijeme dinastije Obrenovića koja je vladala
apsolutistički..27

Aleksandar izrazio je želju da se ujedinjenje ubrza. Očito je želio da ujedinjenje provede sam,
bez Pašića, koji je još bio izvan zemlje. To je odgovaralo i Pribićeviću. Delegacija je izabrala
odbor petorice, koji je trebao izraditi tekst Adrese, kojom će se predstavnici Narodnog vijeća
obratiti regentu. U raspravi o tom tekstu izbio je spor između Pavelića i Pribićevića. Pavelić je
tražio da se u Adresi i odgovoru regenta naglasi poštivanje državopravnih individualiteta s
njihovim granicama i autonomnim pravima te da se naznači odnos tih pokrajina prema
središnjoj državnoj vlasti. Pribićević se usprotivio Pavelićevim prijedlozima te je tražio da se
najprije izvrši ujedinjenje Države SHS sa Kraljevinom Srbijom, a da se o svemu ostalom
odlučuje poslije. 28

Pribićević je svakako nastojao isključiti sve što je zadiralo u centralističko uređenje buduće
države. Na Pavelićevu popustljivost utjecao je i prispjeli telegram jugoslavenskog odbora, u
kojem se navodilo da zbog teškog međunarodnog položaja Države Slovenaca, Hrvata i Srba
ujedinjenje treba požuriti. Dana 1. decembra 1918. godine regent je Aleksandar u svojoj
rezidenciji primio delegaciju Narodnog vijeća i tom prilikom je Ante Pavelić pročitao
pripremljenu Adresu. U svom odgovoru regent je prihvatio molbu delegacije da udruži
Državu Slovenaca, Hrvata i Srba s Kraljevinom Srbijom, pa je proglasio njihovo ujedinjenje u
jedinstveno Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca. 29

Suvremenici su tvrdili da je prvodecembarski akt jednostrani dokument, jer je najprije

pročitana Adresa Narodnog vijeća, a onda je regent Aleksandar proklamirao državno
ujedinjenje. Nije rječ o dokumentu koji potpisuju predstavnici dviju država koje se ujedinjuju,
već o odluci regenta.

S obzirom na delegaciju Narodnog vijeća, potrebno je uočiti da između Adrese i Naputka

Središnjeg odbora Narodnog vijeća postoje velike razlike. U Naputku je, predložen
monarhijski oblik vladavine, ali i decentralističko unutarnje uređenje. Osobito je istaknuto
značenje Ustavotvorne skupštine, koja treba odlučiti o temeljnim državnim pitanjima. Adresa
pak govori o jedinstvenoj državi s monarhijskim oblikom vladavine.

27 H. Matkovic, Povijest Jugoslavije, 60.

28 Isto, 62-63.
29 Bogdan Krizman, Stvaranje Jugoslavije, 162.

11
Prema objašnjenju Svetozara Pribićevića, Prvodecembarskim aktom bila je vezana i
Ustavotvorna skupština SHS u tolikoj mjeri, da ona ne bi bila kompetentna ni za raspravu, a
ni za odlučivanje o onim principijelnim državnopravním pitanjima, koja su bila riješena
Prvodecembarskom proklamacijom regenta Aleksandra.

Krugovi oko dvora i radikalsko-demokratske vlade Kraljevstva SHS išli su takvim isticanjem,
da onemoguće svaku akciju komunističke i federalističke pozicije u Ustavotvomoj skupštini.
Za njih je bilo konačno riješeno, kako pitanje unutrašnjeg uređenja države, tako i problem o
obliku vladavine u njoj. U redovima opozicije protiv centralističkog režima u Kraljevstvu
SHS naročito se pritom isticala federalistička Radićeva Hrvatska seljačka pučka stranka, koja
je osporavala bilo kakvu konstitutivnost Prvodecembarskom aktu. Za Radića je i nakon
Prvodecembarske proklamacije i dalje postojala Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija.
On nije htio da prizna državnopravne promjene, koje su bile izražene Prvodecembarskim
aktom.30 Sa strane krugova oko regenta Aleksandra žurilo se za što bržim ujedinjenjem sa
Državom SHS.

Ne može se poreći, da je za to ujedinjenje bilo ideološko-političkih razloga i na jednoj i na

drugoj strani. No uprkos svemu tome ipak se ne može poreći jedna važna činjenica da je
Prvodecembarskim aktom ostvaren prekretnički čin u razvitku jugoslavenskih zemalja. S tim
aktom stupile su jugoslavenske zemlje prvi put nakon stoljeća u zajedničku državu.
Prvodecembarski akt označio je prekretnicu u razvitku jugoslavenskih zemalja.

30 F.Čulinović, Jugoslavija između dva svjetska rata, 148.

12
IV ZAKLJUČAK

U 19. stoljeću razvile su se mnoge ideje o ujedinjenju južnoslavenski zemalja, da li to bilo u

jedno federativnu i ravnopravnu državu ili pak u nekim oblicima veliko nacionalnih stvaranja.
Bez obzira na koji oblik, ideja o ujedinjenju se rapidno širila i samo je bilo pitanje vremena i
prilike kada će se to ostvariti. U Prvom svjetskom ratu viđena je ta prilika, tj. potencijal
nestajanja najveće protivnika tih težnji Austro-Ugarske.

Najveći pokretači političkim djelovanja za vrijeme Velikog rata bili su Jugoslavenski odbor sa
jedne strane te vlada Kraljevine Srbije s druge strane. Ideje te dvije strane nisu u potpunosti
bile ujednačene. Jedna strana tražila je federativnost i ravnopravnost, dok je druga strana jaki
centralizam sa Srbijom na vrhu. Srbija je na to ujedinjenje gledala kao na “veliko rješenje”
dok je sa velikim silama imala već tajne sporazume koji bi, i ako propadnu pregovori sa
Jugoslovenskim odborom, osigurali Srbiji “malo rješenje” time da bi ona uključila u svoj
sastav Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru, dijelove Hrvatske te Vojvodinu.

Na drugoj strane formirana je Država SHS na teritoriju južnoslavenskih zemalja pod Austro-
Ugarskom upravom, koja politički niti vojno nije mogla da predstavi neki značajan entitet.
Stoga je ona bila u znatno podređenom položaju u odnosu na Kraljevinu Srbiju u pogledu
snage pregovaranja.

Na kraju iako ubrzano došlo je do ujedinjenja dvije države, međutim mnoga pitanja još nisu
bila riješena te će to imati utjecaja na unutrašnje nesuglasice u prvim godinama prve
zajedničke države Južnih Slavena.

13
V LITERATURA

● Adnan Velagić, Historija monarhističke Jugoslavije, Mostar 2015.

● Branko Petranović, Istorija Jugoslavije 1918-1978, Beograd 1980.
● Dragoslav Janković, Bogdan Krizman, Građa o stvaranju jugoslavenske države, knj.1,
Beograd 1964.
● Dragoslav Ljubibratić, Mlada Bosna i Sarajevski atentat, Sarajevo 1964.
● Ferdo Čulinović, Jugoslavija između dva svjetska rata, Zagreb 1961.
● Ferdo Šišić, Pregled povijesti Hrvatskoga naroda, Zagreb 1962.
● Grupa autora, Istorija Jugoslavije, Beograd 1972.
● Hrvoje Matković, Povijest Jugoslavije (1918-1991), Zagreb 1998..
● Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, Sarajevo 1998.
● Radoš Ljušić, Knjiga o načertaniju, Beograd 1993
● Senaid Hadžić, Adnan Velagić Balkanska praskozorja: Od ideja do ujedinjenja, Tuzla-
Mostar 2019
● Senaid Hadžić, Bosna i Hercegovina u vrijeme pojave (veliko) nacionalnih ideja, Tuzla
2016

14