O guslama

Gusle su opojno nadahnuće za vrhunsko pregalaštvo i svjesnu žrtu, za sve ljudske nenadmašne vrline
i vrijednosti, na kojima se pletu vijenci, vjeri i slobodi i one nijesu samo muzička kutija, one su
duhovna riznica, one su zvučni pergament naroda srpskoga i ne samo to, one su mnogo, mnogo,
mnogo više i od toga, one su arhiv rječi i dijela naših vitezova, svetitelja i ratnika za krst časni i
slobodu zlatnu. Pored toga što su prva i najbolja istorijska čitanka i bukvar, one su božanska
darovnica i štit od zaborava.

Vukojica Sandić o guslama. Izvađeno iz jednog intervjua.

Zrno po zrno pogaca, kamen po kamen palača - narodna srpska poslovica

Što se tiče institucija - Lako slava potonuti more jer ničija ne gori do zore.

Prava demokratija je idealno hrišćansko društvo. Ova današnja demokratija je tiranija, Platon je pisao
da demokratija polako kliže ka tiraniji.

Mi smo se otuđili od tog unutrašnjeg sticanja, nismo naučeni da prije svega stičemo iznutra duhovno
blago, pa onda tek spoljno, jer onda će nam ono spoljno biti potreno samo onoliko koliko je
potrebno, a ne koliko je željeno. Jer, želja najčešće hipertrofira (ide u prekomjernost), predje svaku
mjeru, dok je potreba uvijek realna, prirodna. Mi treba stalno da sebe pitamo da li je ovo zaista moja
potreba ili je želja, i onda ako je potreba, ona će uvijek biti udovoljena, jer Bog vodi računa o svakome
i o svemu. Dakle, kada nemamo unutarnjeg blaga, unutarnjeg sticanja, unutarnjeg mira, nama je
onda potrebno spoljno i onda mi jurimo za spoljnim sticanjima, to je opštepoznato, ali opet svi to
radimo. Svi pričamo o tome kako je besmisleno juriti za skupim džipovima, pa onda kad kupim taj
skupi džip, poslije šest mjeseci ili godinu dana ni on mi više nije kako treba jer se pojavio neki novi itd.
Unutrašnje nezadovoljstvo je slika našeg spoljnog djelovanja, kada mi samo nešto jurcamo. I onda ne
možemo da se nakupimo honorara, nemožemo da se nakupimo raznoraznih dodatnih poslova. Ako
radim u državnoj praksi imam određenu struku koja može da se radi privatno. Tako da ta unutrašnja
nesreća nas pokreće da mi grabimo ne bi li tako osjetili neko zadovoljstvo a u suštini smo samo
nezreli i sve više otuđeniji. Mi kažemo evo samo kad to sve steknem od materijalnog onda ću da
budem i dobar sa svojom djecom, suprugom, komšijama, prijateljima, a u stvari ne vidimo da nam
tako projuri život, nažalost vrlo često dođu i bolesti, pa odemo mnogo ranije nego što smo mogli, i to
stečeno onda ničemu ne vrijedi. Pa onda kada vidimo da neko uspijeva mi pokušavamo da ga
oborimo. Preziremo one koji nisu uspjeli, a mrzimo one koji su se uspjeli iznad nas. Tako smo samo
puni pakosti. Naš otac Pavle je jednom u besjedi rekao, kaže on, možemo mi da i zatugujemo čak kad
čujemo da se nečije dijete razboljelo, ili kada čujemo da je nečija majka postradala ili da je neko
izgubio posao, ali nam je kaže, beskrajno teško da se obradujemo i da se zaista radujemo kada
nekome dobro ide, kada neko pokazuje da napreduje ili je napredovao na bilo koji način duhovno ili
fizički.

Naši neprijatelji su u stvari naši prijatelji jer nam oni pokazuju zapravo u kom smo mi stanju. Npr. ako
me neko vrijeđa, psuje, dobacuje, ili nas na neki način pokušava ugroziti, a ja se iznerviram, on je
onda naš prijatelj jer je u stvari pokazao šta ja nosim u sebi, a ne kakav je on. Možda je on to uradio
slučajno, ali ja ključam i ja se nerviram. I on je na najbolji način meni otvorio oči da vidim da sam
gnevljiv, da sam slavoljubiv, da sam častoljubiv. Jer taj čovjek je meni učinio veliko dobro. Ako sam
razuman ja ću onda potom reći pa vidi kakav sam ja čovječe. Kažem, Bože kako sam odreagovao
onako kao zadnji kreten. I onda se stvarno pozabavim sa sobom. Hristos kaže ko tebe po jednom
obrazu ti njemu daj drugi, ko tebe kamenom ti njega hljebom, ko te potjerao jednom ti otidi s njim ne
znam koliko, ko ti uzme košulju ti daj njemu i haljinu. Dakle, to je sad onaj vrhunac Jevanđelja

I apostol Pavle kaže da držanje zakona neće nas opravdati pred Božijim sudom, nego mi se
opravdavamo vjerom u Isusa Hrista, a Božiji zakon je bitan da se drži. Ali ne može držanje zakona
samoga po sebi da nas čini pravednim pred Bogom. Ne možemo mi, počinili smo krivično djelo i sad
ćemo da živimo moralno, da živimo po zakonu i bićemo pravedni pred Bogom, to ne može. Mi
možemo pred Bogom da budemo pravedni samo kroz Isusa Hrista ako prihvatimo da je on naš
zastupnik pred Bogom, on kao pravednik nas zastupa pred Bogom, i on kako kaže apostol Pavle živi
kroz nas.

Dakle, mi koji smo po rođenju Judejci, a ne neznabožački grešnici i koji znamo da se čovjek ne
proglašava pravednim zbog vršenja dela propisanim zakonom, nego zbog vere u Isusa Hrista. Znači ne
može držanje zakona da nas čini pravednim, nego zbog vere u Isusa Hrista. Mi smo grešnici, i sad kao
grešnici ne možemo da budemo pravedni tako što ćemo da živimo moralno, to nije dovoljno, to je
potrebno ali nije dovoljno. Važno je vjera u Isusa Hrista plus držanje zakona.

U Bibliji pise

Naš rat nije tijelom i krvlju, nego sa duhovima pakosti ispod neba.

Treba da naucimo da poniremo u sebe, da se suocavamo sa sobom to nama fali danas, beskrajno
nam nedostaje da se suocimo sa sobom. Hiljadu poslova cemo se bi da izmislimo tzv radoholizam
(amerikanci izmislili workaholic)
Ljekar buducnosti nece tretirati ljudsko tijelo lijekovima, vec ce ishranom leciti i sprijecavati
oboljenja. Tomas Edison The doctor of the future will no longer trea the human frame

Umjetnost je saradnja između Boga i umjetnika, i što manje umjetnik učestvuje to bolje.

without solace, without ghosts bez utjehe, bez duhova

Rijeci trebaju da budu blage, a argumenti jaki. Patrijarh Pavle

OBRAZOVANJE I TAKMICARSKI DUH

Do pravog ucenja se ne dolazi slusanjem. Zato djeca trebaju da pricaju, a da nastavnici dobro slusaju.
Djeca uce sa drugima i jedna od drugih, dajuci idejama praktican, zivotni smisao. Najgori pedagoski
pristup jeste kada ucitelji ,,drze predavanja“ tako sto oni neprestano pricaju, a mi kao da smo prazne
posude u koje se znanje sipa.

U Americi je radjena jedna studija, tacnije psiholog po imenu Tereza Amabile (Boston). Prva studija je
radjena sa djecom od 7 do 11 godina na rodjendanskim proslavama koja je bila u vezi kolaža (tehnika
koja podrazumijeva ljepljenje razlicitih materijala na podlogu, likovna ili slikarska tehnika da bi se
dobila odredjeno umjetnicko djelo). Djeci je data ogromna kolicina materijala kako bi napravili jedan
običan kolaž. Jednoj polovini je receno ,,zabavite se i uradite to”, a drugoj polovini je receno da je to
takmicenje kako bi se vidjelo ko moze napraviti najbolji kolaz i naravno receno im je da ko napravi
najbolji kolaz dobija nagradu. Ti kolazi su poslije sakupljeni i predate strucnom timu umjetnika da ih
ocjeni. Umjetnici nisu znali koja djeca su bila u kojoj grupi, nisu znali ni da postoje grupe, niti o
eksperimentalnom postupku, samo su dobili kolaze na gotovo. Drugoj grupi, djeci kojoj je receno da
je u pitanju takmicenje i da ce biti nagrada za najbolji kolaz, napravila su kolaze za koje je ocjenjeno
da imaju daleko manju stvaralacku vrijednost. Ta grupa koja je receno da je takmicenje u pitanju je
bila manje spontana, manje originalna, manje slozena, i manje raznolika.

Nekoliko godina kasnije profesorica Tereza Amabile kada je presla u poslovnu skolu na Harvardu kao
predavac, odlucila je da sprovede istrazivanje sa poslonim ljudima. Opet isto, podjelila je poslovne
ljude u dvije grupe, jednima je receno da to prosto treba rijesiti, a drugoj je receno da je u pitanju
takmicenje, da je to nadmetanje kako bi se vidjelo ko ce biti najuspjesniji u rijesavanju problema.
Iako su sada bili odrasli a ne djeca. Rezultati su bili isti. Dakle, takmicarski duh ubio je stvaralacki duh.
Takmicenje ubija kreativnost. Svim onim kojima je razmisljanje usmjereno ka pobjedi imaju manje
stvaralackog duha, i to treba uzeti u razmatranje. Kada se takmiciko gubimo sav svoj kvalitetan
potencijal.

Za bilo koji zadatak, spremanje rucka, pisanje knjige, predavanja djeci, gradnja kuce i slicno, u osnovi
mozemo da uradimo na tri nacina: mozemo to da ucimo sa drugim ljudima, ili bez drugih ljudi, ili
protiv drugih ljudi. Ako to ucinimo sa drugim ljudima, u najcistijem smislu rijeci, mi saradjujemo sa
njima. Najcistiji oblik saradnje je ,,Ja mogu da uspijem jedino ako ti uspijes, takodje. Tonemo ili
plivamo zajedno.” To opisuje na neki nacin, citav nas svijet. Ako se ne povezemo i zajedno radili
necemo nista postici. Drugi nacin je individualisticki gdje cinimo nesto potpuno nezavisno od
tudjeg. Sto znaci da tvoj uspijeh nije povezan sa mojim. Mi kazemo Ja sam izgradio kucu, ja sam
spremio rucak itd. Tvoj uspijeh i moj uspijeh nemaju nikakvu uzajamnu vezu. I treca mogucnost, da
radimo protiv drugih ljudi, znaci da su nase sudbine negativno povezane, tako da ja mogu da uspijem
jedino ako ti ne uspijes. I obrnuto.

U nasoj kulturnoj sredini su svi uslovi obavljanja posla postavljeni ne zato sto je to potrebno, nego su
vjestacki postavljeni tako da vecina moze da uspije samo po cijenu necijeg neuspijeha. Pa bilo da su
to poslovi kod kuce, na poslu, u skoli, ili u nekim igrama. Postoji takmicenje na svim podrucijima
(poljima) ljudskog zivota. Da li je to takmicenje potrebno i pozeljno? Naravno da nije.

Svugdje postoji neka standardizacija koju djeca moraju da postoju. Zar nije bolje da se upoznamo sa
tim kako djeca napreduju i kako ide tim uciteljima? Jedini razlog zbog kog bi vam bio potreban
standardizovan test to jest da svi u nekoj ogromnoj oblasti odgovaraju na ista pitanja, pod istim
uslovima jeste taj da vase pravo pitanje ne glasi ,,Kako djeca napreduju s ucenjem” vec ,,Ko ce razbiti
koga, ko ce pobjediti?” Dakle, standardizovan test je potreban samo ako ste vise zainteresovani za
pobjedu nego za istinsku, vrhunsku vrijednost. Da li je moj grad bolji od tvog? Da li ja bolje od tebe
pravim rucak? Samo kada je vas cilj da svrstavate ljude u pobjednike i gubitnike, potreban vam je
nacin ocjenivanja. U takmicenju postoji sintagma pravilo koje kaze Da cu jedino postici uspijeh ako
tebe natjeram na neuspijeh. Tenis je dobar primjer za to. Dobar udarac u tenisu jeste onaj udarac za
koji druga osoba ne stigne na vrijeme da uzvrati pravilno. Sto znaci da je tu u svakom trenutku igre
jedan od igraca natjeran neuspijeh. Kada djeca shvate da ucestvuju u trci da bi pobjedili druge, onda
oni dizu ruke da se jave kako bi odgovorili na tacan odgovor sa cuveno dva prsta u igri koju je smislila
uciteljica pod nazivom Ko bi mogao prvi da mi kaze tacan odgovor, ja cu priznati? Tada se skolska
sredina okrece djecu jedne protiv druge. Naravno da to nije zbog toga sto su djeca pakosna, sadisticki
nastrojena ili neuroticna, sama po sebi, vec zbog toga sto pravila igre zahtjevaju da djeca jedni druge
gledaju kao prepreku za sopstveni uspijeh. Ako imamo svecanu dodjelu nagrada, gdje postoji trofej,
plocica sa izgraviranim tekstom, ili svjedocanstvo kao neki oblik priznanja, a mi unaprijed smo odlucili
da to ne mogu svi dobiti, onda je poruka jasna: svi ostaili u tvom okruzenju su tu da bi bili pobijedjeni.
Svo to takmicenje stvara uobrazenost, gordost i sujetu. Svaki gubitak deprimira covjeka. To su sve
stvari koje su lose po sebi, a ne sada da razmatramo da li treba da balansiramo, pa cemo malo da se
takmcimo a malo cemo cisto iz zabave da nesto uradimo. Postoji jedna misao lingviste i politickog
aktiviste Noama Comskog koja kaze: Pametan nacin da ocuvate stanje nepruzanja otpora i drzite
ljude u poslusnosti jeste da strogo ogranicite spektar prihvatljivih stavova, ali dozvolite vrlo zivahnu
rasprau unutar tog spectra. To ljudima daje osjecaj da oni izrazavju slobodno misljenje. Takodje u
skoli postoje domaci zadaci od vajkada. Ali nijedno istrazivanje nikada nije otkrilo nikakvu dobit od
domaceg zadatka, domaci zadatak ili se zove second ship - druga smjena, nakon provedenog dana u
skoli. To apsolutno nema nikakvog smisla. Jer se domaca zadeca daje u smislu da dijete mora da je
uradi, i kada je uradi onda tamo uciteljica da neki plus kao vid priznanja, a ako ne uradi onda ga
kaznjava. Takodje pitanje koje se postalja sa naglaskom jeste koliko domace zadece djeca dobijaju?
Onda dijete bude svo uplakano i uznemireno, a mozda ima tek devet godina. Mi silujemo djecu pred
nasim ocima, i niko nista? Isto vazi i sa ocijenama. Kada se ucenicima daju ocijene u skoli, obicno se
desavaju tri stvari:

- djeci splasne uzbudjenje i interesovanje za ucenje - istrazivanja koja su sprovedena pokazuju

da djecu uopste ne motivise ocjena. Naprotiv, kada dijete uci za ocjenu ono onda uci samo za
 ocjenu i ni za sta drugo, mozda za neku pohvalu od roditelja ili slicno i to je sve. Ali valjda
treba uciti za zivot, kako rece Seneka, a ne za skolu, odnosno u ovom slucaju za ocjenu.
- Drugo, kada se djeca ocjenjuju obicno ce izabrati najalski zadatak, procitace najkracu knjigu.
Ne zato sto su lenja, vec zato sto su razumna. Sto je laksi zadatak koji radim, lakse i bolje
sanse imam za postizanje tvog cilja, sto nije upustanje u intelektualnu avanturu, vec sasvim
suprotno - izbjegavanje rizika (istrazivack avanture). Onda krivite ucenika sto nije motivisan,
fali mu borbenost itd. Umjesto da uocimo strukturu i nacin na koji ona ocekivano izaziva
hvatanje krivina kao model ponasanja. Jer struktura obrazovanja koja je danas na stanju jeste
da nije cilj nauciti, ucenje se krece u jednom smjeru, a dobijanje ocijene u drugom smjeru.
Tako nastaje veliki jaz izmedju onoga sto istinski treba nauciti i znati za zivot, s jedne strane, i
sdruge strane kada ucite samo da biste ispunili cilj nadredjenog bilo ucitelja, ili roditelja koji
ce vas kazniti ako ne dobijete tu ocijenu koju oni zele, ili drustva oko sebe.
- I treci uticaj koji ocjene ostavljaju na djecu, prema nekim istrazivanjima, jeste takav da djeca
koja se trude da uce za visoku ocjenu u skoli obicno brze zaborave ono sto su naucila i u vecoj
mjeri razmisljaju na povrsan nacin. Manje dubine imaju nego ucenici kojima su dati potpuno
isti zadaci ali u sredini gdje nema ocjena. Zar treba da ucimo da bismo dobili neki broj na
nekom papiru koji nam nece trebati nikad i koga nikad vise necemo ni gledati?

Nije tacno da je nama urodjen takmicarski duh. Vec smo tako vaspitani. Isto kao sto nismo po
anatomiji mesojedi i nismo rodjeni da jedemo meso, nego smo nauceni i citavog zivota nam je na
tanjir stavljano meso. Tako ovdje imamo da nam se na tanjir stalja takmicenje ma u bilo kojoj
sferi posla da se nalazimo.

Takmicenje lose utice na psihicko zdravlje i samopouzdanje. Covjek kada izgubi osjeca se
potisteno, misli da je losiji od drugih, i drugog gleda kao neprijatelja sto je jako vazno da se kaze.
Oni ljudi koja se takmice stalno su u nekom grcu, napetosti i sire histeriju, dok ljudi koji se ne
takmice sve gledaju kroz igru i moze da se osjeti radost i jedna prijatna atmosfera kada ste u
njihovom prisustvu.

Ako ja sjedim na klupi a ti igras utakmicu, pa ja jedva cekam da se ti povrijedis, kako bih ja usao
kao tvoja zamjena, u takmicenju nema prijateljstva.

Takmicenje nas uci da smo dobri jedino ako je moja posljednja pobjeda. Dakle, da nas osjecaj za
licne sposobnosti i moje pouzdanje zavisi od nanosenja poraza drugim ljudima. Uceni smo kada
izgubimo da je to bedak, da je to nesto grozno. Ali ne znamo, da cak i ako pobjedimo to je
adrenalinska injekcija cije dejstvo ne traje dugo. Cak gubitak kao lose osjecanje duze traje, nego
sto traje osjecaj zadovoljstva kada pobjedimo. Takmicenje, bez obzira na rezultat, u bilo kom
datom susretu, podstice nas da sumnjamo u sebe i vjerujemo u to da nikad nismo najzad
uspjesni.

Taj pokusaj da se osjecamo bolje u sopstvenoj kozi tako sto cemo osvojiti nagradu isto je kao
pokusaj da ugasimo zedj pijuci slanu vodu. Ne samo da nije od pomoci, vec cini i problem gorim.
Sve sto vise pijemo slanu vodu sve smo vise zedniji, isto je tako i sa nagradom. Sto se vise
takmicite, sve vecu potrebu imate za takmicenjem a i nagradama koje su obecane.

Takmicenje ima los uticaj i na medjuljudske odnose. Ono uci djecu da su Drugi ljudi moguca
prepreka za tvoj uspijeh odnosno njihov uspijeh je tvoj neuspijeh. Sto ostavlja katastrofalne
posljedice po dijete kao i njegove mjere koje on preduzima kako bi to sprijecio. Uci nas da oni
nisu moguci prijatelji, saputnici, saveznici, i pomagaci vec naprotiv da su nasi neprijatelji nekoga
koga treba pobijediti i sto prije ukloniti radi sopstvenog uspijeha. U takmicenju se a priori stvara
animozitetski odnos prema drugom licu. Posljedice koje takmicenje ostavlja po medjuljudske
odnose su agresija, samounistavajuce ponasanje, prevara, stvara zavist prema pobjednicima, a
ono nije zdravo osjecanje. Takmicenje podstice prezir prema gubitniku ili protivnku, stvara jednu
uzdrzanost i distancu koju imamo drzeci ljude na odstojanju. Jer i ako nisi moj protivnik danas,
mozda ces da budes sutra. Sve se to desava iznova i iznova. I kada se jednom neko razbukti i
pribjegne u zaista ruzno ponasanje, mi krivimo pojedince koji su bili prisiljeni da se takmice, ne
znajuci da je takmicenje u svom korijenu nesto jako lose po covjeka. Govoreci da navodn da se
nisu naucili sportskom ponasanje, ne postoju pravila igre i slicno. Ali ne treba vam pojam
sportsko ponasanje ili pravila igre kada djeca ucestvuju u zajednickim igrama. Pojam sprotsko
ponasanje postoji samo tamo gdje se kaze da morate da porazite nekoga. Ako se djeca
usmjeravaju da se takmice protiv drugih onda oni imaju manje povjerenja u ljude. Jer zasto bih
vjerovao drugim ljudima ako ucestvujem u takmcenju gdje treba da dobijem nagradu za najbolji
stastav, ili da pogodis metu kako bi dobio neki trofej, pa naravno da necu da vjerujem drugom.
Jer postoji mogucnost da me drugi prevari pa da on dobije tu nagradu. Nije zato sto nesto nije u
redu samnom, vec zato sto me stalno primoravaju da pobjedjujem svoje prijatelje. Problem je u
kontkestu i strukturi u kojoj okrecemo djecu jedni protiv drugih.

Takodje, kada su ljudi usmjereni da se takmice, manje su sposobni da razumiju kako svijet izgleda
sa tudje tacke gledista.

Imate ljude koji kazu da nisu zadovoljni dok drugog ne poraze. Raduje ih tudji poraz. To govori da
nesto nije u redu sa psihom tog cojeka, ali nase drustvo podstice vjestacku vrijednost takmicenja
umjesto da salje takve ljude na lijecenje.

Saradnja ne donosi samo vise uspijeha, ona omogucuje djeci da osjete ukus drugacijeg nacina
zivljenja, i nacina na koji se voli i uci. Saradnja pomaze djeci da se izdignu iznad zatecenog
ustaljenog drustvenog stanja, oplemene drustvo, i svoj zivot. Umjesto rata svih protiv svih cemu
smo izlozili nasu djecu u medjuvremenu.