Mato Lovrak

PROZOR DO VRTA

PRVO POGLAVLJE

Nalazimo se u jednom našem gradiću, u sporednoj ulici sa dvadeset i

četiri prizemne kuće. Na jednoj je ovakva pločica:

1
 Kuća ima lokal u kojem se prodaju satovi i prstenje. U izlogu su tri
džepna sata, pet lančića i jedna kutija baršunom obložena, a u njoj dva
prstena za vjenčanje. To je sve blago u izlogu. Prstenje i lančići se sjaju
kao da su od zlata. No, nije sve zlato što sija! Ispod onih džepnih satova
piše: »Privatna prodaja«.
Ipak i to blago skriva urar. U podne izlazi pred kuću i spušta željezni
zastor, rrrrrrr!... a zatim se vraća u lokal i dobro zaključa vrata.
Pošteno gladan odlazi na ručak. Stan mu je u istoj kući na strani do
planine. Soba za ručavanje je ugodna i široka. U jednom kutu je klavir.
Samo jedan u toj ulici. Još su dva u čitavom Malom gradu.
Prozor se u toj sobi osobito ističe. Na njemu su bijele, prozirne zavjese
sa sitnim tačkicama. Vjetrić se njima poigrava. Ubaci katkad u svojoj
razigranosti i leptira u sobu, a i lastavica ponekad uleti. Proleti nekoliko
puta ispod stropa, kao u nekoj neprilici, ta vrlo pristojna, svjetska ptica,
ispriča se živim cvrkutom i odleti.
Kroz taj otvoreni prozor prodire val svježeg uzduha s planine i
ispunjava urarovu sobu mirisom jasmina i rascvale lipe. U sredini sobe
je sto prekriven sjajno bijelim stolnjakom starinskim, zakrpanim, ali
osobito čistim. Sto je prostrt za jelo za četiri osobe.
Na stolu je dobar kruh i puna zdjela variva od graška. Za stolom
ručaju njih četvoro. Urar, on je tata. Nasuprot njemu sjedi mama, a
između njih dvoje njihove djece. Djevojčica Mira, učenica šestog razreda
osmogodišnje škole, i njezin brat Ješo. On ide tek u drugi razred
osnovne škole.
Lako ćemo zamisliti Miru. Ta znamo dobro kako izgledaju djevojčice
kad pređu desetu godinu pa već paze na to da im haljina bude lijepo
sašivena, da budu uvijek uredno počešljane i čiste. Ako joj proljetno
sunce opali lice, onda možemo reći daje zgodna, sasvim zgodna. Upravo
ljepuškasta.
A njezin brat Ješo? O, on je sasvim drukčiji! Manji, dakako, jer je i
mlađi, a osim toga slab, tanak i blijed. Lako ćemo zamisliti i njegovu
težinu i visinu ako se sjetimo da već dvije godine nosi 2
stare Mirine
cipelice od laka koje je ona prerasla, i još ih nije poderao, premda se u
njima i te koliko skita po planinama! Mali Ješo ne planinari u
bakandžama već u cipelicama od laka. Ipak on spada među one dječake
koji su svakom mili. Žalosni su radi njega roditelji, rođaci, susjedi, učitelj
i liječnik, ali on im ne može pomoći. Takav se rodio. Eto, sad će Mira
pojesti tri puna tanjura graška, dok će Ješo teškom mukom progutati
dvadeset i dva zrna. Upravo toliko, tačno zna, jer ih on broji.
Zato mora prije ručka popiti žličicu ribljeg ulja. Mama je nemilosrdno
savjesna. I danas, kao i svaki drugi dan, gura ona žličicu u Ješina usta,
koja dršću i zalijevaju se suzama. Tata pri tom mučnom događaju uvijek
nešto priča da stvar ne ispadne tako strašna, nego obična, svakodnevna.
— Neću više od dvadeset zrna graška! — Prekida očevo
pripovijedanje Ješo i ne da majci da mu odviše stavlja na tanjur.
— Bar na svaki zub po jedno zrno — smije se Mira svom bratu i guta
žlicu za žlicom kao da nije tri dana jela. — Neka! Samo ti ne jedi, imat ću
ja više!
— No, Miro, ne brbljaj! Pazi da ne budu veće oči od trbuha! I ravno
sjedi! Opet su ti grbava leđa! — opominje majka, a onda je lako uhvati
za uho i reče:
— Jedemo prvi put ove godine grašak!
Aha, to je bilo otkriće i za druge! Mira je odmah potegnula Ješu. Ješo
joj vrati. Tata potegne za uho mamu. Mama vrati tati. Sad i Mira uhvati
tatino uho. Oh, nastade razdragano natezanje za uha. Sve dok Ješo ne
zaželi da mamu dobro potegne što ga svaki dan gnjavi ribljim uljem.
Kad je uhvatio mamino uho, ruka mu je klonula. Mama je sve osjetila i
razumjela svog Ješu i reče mu milo:
— Ne ljuti se na mamu! Sve radim za tvoje dobro.
Premda je grašak bio odlično priređen i svi se najeli do sita, osim Ješe,
ipak su ostali za stolom kao da očekuju još nešto. Mama im se čudi:
— Dragi moji, vi kao da niste siti?... Nema danas mesa.
— A kolač?... — upita Mira.
— Kad netko pojede tri puna tanjura graška, onda bi mogao izostaviti
ovako neskromno pitanje — kaže mama, ali se ipak i ona ne diže. Ne
sprema sto. Gleda sve svoje oko stola, a oni opet motre nju ispod oka.
Mama je najprije ozbiljna, ali onda se počne smješkati. Smješkaju se i
oni njoj ispod oka, a tata ispod brka. Sad se mama nasmije, a za njom i
svi za stolom. Dugo traje taj smijeh. Tata se hvata za pun trbuh, Mira
viče da će izgladnjeti od smijeha, a Ješo već lupa hrabro3
šakom po stolu
da igraju tanjuri.
Mama prekida smijeh:
— Vas nije moguće prevariti.
— Mi slutimo! — kaže tata.
— Pogodi šta je još mama spremila! — pita Mira Ješu. Ješo pogađa.
— Drobljenac, palačinke, torbice s pekmezom, savijaču od sira,
rezance s makom ili sa orasima.
Mama pušta da Ješo pogađa, ali ne potvrđuje. Tata sumnja. Neće biti
od svega toga ništa, što Ješo nabraja. Tata izjavljuje da će pogoditi.
Hajde, neka pogodi!
— Mama je otvorila bocu ukuhanog slatkog voća!
— Zar je moguće?! — zagrajali su Mira i Ješo.,Mama je ukuhala
prošlog ljeta osam bočica trešanja i na to imaju pravo samo bolesnici.
Mama prekida nagađanja:
— Nemojte se više mučiti, dragi moji! Nitko nije pogodio. Pričekajte
samo čas pa ćete vidjeti. Bit će iznenađenje!
Za nekoliko časaka ona nosi na tanjuru bijelu zdjelu punu crvenih
šumskih jagoda, posutih šećerom. Oko jagoda oblijeću dvije pčele. Uz
miris lipe i jasmina iz vrta, osjeti se sada u sobi i miris zrelih šumskih
jagoda.
Kad su oni vidjeli jagode, nastalo je neopisivo veselje. Pravi zanos!
Tata skače i diže jednom rukom stolac u zrak. Mira sjeda za klavir i po
njemu bučno udara. Ješo hoda na rukama oko stola s glavom dolje, a s
lakovanim cipelama gore u zraku. A svi uz to viču:
— Jagode!! Jagode!! Divota! Taj miris. Ah, što naša majčica umije
iznenaditi! Od nje dolazi samo dobro i lijepo!

DRUGO POGLAVLJE

Kad se sve smirilo, započe dijeljenje. Svakoje dobio pravi tovar jagoda
na svoj tanjur. Mama je govorila: 4

— Uživajte, dragi moji! Ne stoje nas mnogo. Samo pazite na šećer. Ne

smije se rasuti ni mrvica!
— Da nisi te jagode kupila od Bregara? — pita tata.
— Ni govora! Zar ne znaš da se on u posljednje vrijeme vrlo rijetko
spušta s planine.
— Čudim se da dopušta drugima brati jagode! Ove bi na stolu zapravo
morale biti vrlo skupe, jer su brane kriomice, tajno i u velikom strahu...
— Zašto? — pita Mira. Tata se čudi:
— Zar se u vašoj školi ništa ne priča o Bregaru? Govori se da
beračima jagoda prijeti nožem i da ih tjera s planine debelom, živom
zmijom u ruci...
Mira se protivi:
— Mama, zašto ne zabraniš da se kod stola govori o zmijama?! Menije
zlo!
Ješo je naprotiv vrlo raspoložen. On govori Miri ravno u tanjur s
jagodama:
— Zlo ti je kad se govori o zmiji. A zar ne znaš da se zmije šeću kroz
jagode?! Jagodnjaci su najplodniji oko panja. Tu sunce grije. Na panju
leži smotana zmija...
Mama zaista zabranjuje dalje svaki razgovor o tom jer bi se sve moglo
izroditi u prepirku i svađu. Ješo posluša mamu i zašuti. Mira nastavlja:
Zar ne čuješ, majčice, kako naš Ješo u najnovije vrijeme odlično zna
prirodne nauke! Samo što to nije naučio iz knjige nego na skitnjama...
— Tvoja mora biti posljednja... — prekida tata Miru.
— Pa još sam, tata, i tebi dužna odgovor!
— Da čujemo!
— Pitao si, zar se u našoj školi ništa ne govori o Bregaru...
— Smije li se, majko, o Bregaru govoriti za stolom? — prekida Miru
Ješo.
Mama sada preuze riječ, ali sasvim ozbiljno:
— Zašto se o tom dječaku ne bi smjelo govoriti? Bregar je dijete mlade
majke koja nekad od zore do mraka radi na velikom poljoprivrednom
imanju kao radnica, a noću, mjesto da počiva kao njezine drugarice, ona
suze lije zbog svoga podivljalog sina, zbog Bregara koji i nije, da vam
pravo kažem, tako gadan da se za stolom o njemu ne bi smjelo govoriti.
Čak, štaviše! I lijep je, samo, naravno, zapušten, divlji, neopran,
neošišan...
— A u rukama mu zmije... — Mira ne miruje. Tata primijeti
5
zijevajući:
— Liječnici uzimaju zmije u ruke kad ih žive hvataju i iz njihovih
žlijezda vade otrov za pravljenje protuotrova. Ja sam to vidio na izletu u
goru. A naučenjaci, prirodopisci, čak tvrde daje zmija prekrasna
životinja!...
— Bregar je ušljiv! — reče sada Mira upravo zlurado.
— Kako znaš?! — presjekla joj je majka riječ oštro.
 — Mama, što je tebi?! Zašto se zbog tog divljaka uzrujavaš? — čudi se
Mira.
— Majka sam. Branim Bregarovu tužnu mamu. Upravo znam da to
nije istina! Kad je posljednji put bila kod mene, govorila mi je da joj je
sin podivljao i kako imaju ljudi pravo što već govore da mu i pandže
rastu, a umjesto kose duga dlaka, a koža da mu se pretvara u koru. Sve
njegova majka dopušta, samo jedno ne! Ona ne dopušta da joj je sin
ušljiv. Na to ona pazi. Tužnu majku ne sluša sin više ništa, samo jedno
jedino, a to je da se presvuče u čistu košulju i gaće kad slučajno zaluta u
njihovu kućicu, tamo visoko gore na brdu, pod ruševinama staroga
grada.
Mira je zašutjela, Ješo se sav pretvorio u uho. Tata urar vidi, ako
dopusti dalje ovako, mama će naskoro potražiti rupčić da suze briše.
Zato se on obrati Miri:
— Ne zaboravi da si mi dužna odgovor!
Mira sva sretna prihvati očevo pitanje:
— Bregara pozna naša škola i previše dobro. Ni o kom se drugom
ovog proljeća ne govori nego jedino o njemu. I, znaš, tatice, čemu se ne
mogu dosta načuditi?!
— Čemu, kćerko moja?!
— Eto, taj divljak ne da drugovima ni blizu na brda. Idu li na izlet
gore, dočekuje ih kao razbojnik iz zasjede iza grma ili skoči sa drveta
među njih sa zmijom u ruci pa ih njom juri niza strmine, a oni se
koturaju dolje kao jabuke i kad stignu u Mali grad, poderani su,
izgrebeni i modri da ih ne prepoznaješ...
— U najnovije vrijeme — nastavi mama — nemaju više ni odrasli
izletnici mira ako uopće uspiju da se popnu na koje brdo. Bregar. tako
kažu, sjedi na kakvom visokom drvetu i skriven u krošnji stražari. Oko
mu se pretvorilo u orlovo. Vidi odlično. Nitko ne ostane nezapažen.
Svakog on, bilo na kakav, no svakako na neugodan način, otpremi dolje
u kotlinu...
— Onda će biti istina — kaže tata — što se govori6 o onim veselim
izletnicima iz grada...
— Što? Što? — radoznali su Mira i Ješo.
— Popeli se oni, priča se, na najljepše brdo. Odande je krasan pogled
na kotlinu. Dive se muški i ženski izletnici, ali vrlo kratko vrijeme.
Radije odmah sjedaju na travu. Muškarci pijuckaju šljivovicu da im se
otvori bolji tek na jelo, a žene prostiru na travu stolnjak i najnužniji
pribor. Muškarci sjedaju oko stolnjaka i glade trbuhe, veseleći se
unaprijed odličnoj salami koja će sad biti izvučena iz jedne košarice, kad
nešto zrakom zahuji i fljoc!!! Pade upravo nasred stolnjaka grdna,
debela zmijurina. Prava, a živa živcata. Cijelo društvo se razbježa. Jedna
žena je, kažu, odjurila kao mahnita nizbrdo i svu su je prestrašenu
pronašli u čekaonici željezničke stanice...
— Ako to nisu pretjerane pripovijesti, onda su već vrlo neugodne
— govori mama s uzdahom i sprema sto. — Doduše, čula sam da su neki
izletnici podnijeli prijavu. Morat će se izdati nalog da se Bregar uhvati...
— A što će s njim onda biti? — pita Ješo.
— U prvo vrijeme svakako će biti u zatvoru — kaže mama opet s
uzdahom.
— Zašto uzdišeš, majčice? — pita Mira.
— Stalno mi je pred očima Bregarova žalosna majka. Dječak, kakav je
daje, sin joj je, ona ga voli i srce joj krvari. Kad zaluta k njoj, vidiš, ipak
dopušta da ga presvuče u čisto rublje...
— A zašto ne razgovara s njim? — upita Mira.
— O, dijete moje, ta govori mu majka. Savjetuje ga i kori, upozorava i
moli, ali ništa ne pomaže. Boji se ona, a bojim se i ja, daje prekasno!
Mira je odlučna djevojčica. Ona će majci:
— Ako je posve podivljao, onda ga ne treba žaliti. On nema srca ni
osjećaja. Njemu još jedino pristaju okovi na ruke. Na prstima su mu
pandže. Okovi će biti stupica za divlju zvjerku...
— Ja žalim njegovu mamu. Pa i njega nešto malo, ipak! Zbunjuje me to
što se on katkad navrati materi da uzme čisto rublje...
Tata se opet boji da će se sve završiti s maminim rupčićem za suze.
Diže se od stola i svima objavi:
— Ja idem u radnju da malo prodrijemam.
Mira skoči kao iglom ubodena:
— Tata, samo još nešto moraš čuti!
— Ajde, reci — veli tata sada već vrlo pospano.
— Naša mama žali Bregara. No, dobro, razumijem. Cijeli 7
Mali grad s
odvratnošću govori o njemu. I to razumijem. Vlasti će ga uhvatiti. To je
sasvim jasno. Ali, tatice, jedno ne razumijem! Cijela moja škola se tom
divljaku — divi! Čuješ li — divi!!! Veličaju ga. Crtaju ga na pločama i u
crtankama kao kakvog diva, junaka sa zmijom u ruci. Pa i moje
drugarice! Fuj! Fuj! Fuj!! One još više nego dječaci. Jedna drugoj,
umjesto ružice, crta u spomenar Bregara. Pa to je sramota!
 — Miro, tvoje drugarice su djeca, U svojim domovima nemaju takav
odgoj kao ti. Ne uzimaj njihovu zabludu kao veliku sramotu! Ne budi
prestroga!
— Tata, reci, smijemo li dozvoliti da se takvom podivljalom dječaku
dive?! Ta on nije nikakav junak! On je običan silnik! Divljak!
— Slažem se s tobom. Ne može se dopustiti. Kritikujte to obožavanje
kao neko praznovjerje, kao neki kult, u svakom slučaju kao neku
smiješnu pojavu — veli tata, ali već ozbiljno zijeva i odlazi na
drijemanje. Mira je sva u vatri. Ona moli tatu da još ostane u sobi. On ne
pristaje. Umoran je. Popodne opet mora popravljati sitne satove.
Naporno je to. Treba malo odmora. Mira se dosjeti.
— A zaželio si da ti svaki dan poslije ručka zasviram na klaviru... Zar
si zaboravio?
— Ah, da, molim te lijepo, Miro, ali znaš kako. Idem u radionicu, a ti
jače udri. Ja ću čuti i uživati...
Tata odlazi, a Mira zaista lijepo i osjećajno zasvira jednu od najmilijih
tatinih pjesama.
Prsti Mirini lako igraju po tipkama klavira. Mama sprema sto i tiho
pjeva. Ješo se naslonio i velikim očima gleda kroz prozor. Pogled mu je
ukočen. Mira svirajući dospije i to da vidi. Svira i govori majci:
— Vidiš li, majčice, našeg bracu! On sada misli na Bregara! I on je
njegov obožavatelj! Bregara silnika, blijedi štovatelj u cipelama od laka!
Ha! Ha! Ha!...
Ješo ne čuje. Ni maknuo se nije. I dalje bulji ukočena pogleda kroz
otvoreni prozor. Majka je pospremila sto. Sada pristupi klaviru. Ogrli
Miru:
— Vrijedna moja djevojčice! Umjetnice naša! Sviraš dobro i osjećajno.
Mira svira dalje i govori majci živo:
— Danas mi ide još bolje poslije našeg razgovora... Čudim se, jer sam
zapravo ljuta. Ta kako se može slaviti divljaštvo, razbojstvo, grubost i
silništvo!
— Zar moja kćerka predbacuje i meni, majci svojoj? 8
— Ta ne, majčice! Ja mislim na svoje drugarice.
— Imaš pravo, dijete moje, smiješne znaju biti djevojčice u jednoj
svojoj dobi. Onda su prave male ludice. Proći će ih to obožavanje kad im
Bregar jednom, umjesto lijepog šarenog vjenčića od cvijeća, baci na
glavu kakvu zmiju... Čujem da su se sinoć već mnoge usijane glavice
razočarale...
 — Što je bilo, što znaš, majčice?
— Pripovijedali su mi daje Bregar sinoć banuo u cirkuski šator.
— Na predstavu?
— Da, na predstavu. Alije gledao samo tri tačke rasporeda.
— Zar mu se nije svidio cirkus?
— Ne, to ne bih mogla kazati nego, pobjegao je. Htjela su ga uhvatiti
dva prisutna milicionera.
— Pa zašto su se sinoć razočarale djevojčice?
— Kažu da se publika u cirkusu smijala, jer su očekivali da će se
Bregar oprijeti, da će se boriti, skakati i penjati do pod vrh cirkusa, ali
od svega toga nije bilo ništa! Pobjegao je hitro ispod šatora, kao što radi
svaki derančić kad ga nađu na predstavi bez ulaznice...
— Ha! Ha! Ha! Kukavica divlja! — nasmija se Mira i upravo
oduševljeno udari poklopcem zatvarajući klavir. — Idemo u školu,
braco, skoro će dva sata!
— Da, spremajte svoje stvari — veli im mama, ali ne može da Miri još
nešto ne kaže za Bregara:
— Vidiš. Miro, kad god čuješ da uzimam u odbranu ljude koje
osuđuju, onda se sjeti da to činim zato što sam uvjerena da oni za svoje
zlo nisu uvijek sami krivi.
— Majčice, čim se može divlji Bregar braniti?
— Može, dijete moje! Vidiš, majka njegova ostavljala ga je maljucnog
u kolijevci samog u zatvorenoj kućici na brdu, jer je prije rata radila kao
nadničarka na imanju bogatog veleposjednika, isto tako i za vrijeme
okupacije. Osim toga, Bregar nema oca. Nestao je negdje dolje, daleko
na jugu, u Makedoniji kao vojnik u danima propadanja bivše Jugoslavije.
Zar je čudo što je mali podivljao! Ta, ne bi bilo čudo daje već onako mali
iz kolijevke ispao i otpuzao kroz prozorčić u šumu među kune i lasice da
ga othrane.
Mira prekida zamišljeno:
— Majčice, vidiš, na to nisam mislila... Bregar bi mogao podivljati u
ogorčenju... 9

Htjela je još nešto nastaviti, ali nije mogla. Pa ni majka ni Ješo.

Dogodilo se nešto neočekivano. Kroz otvoreni prozor u sobu se ruši
kamenje, grude žute zemlje i suhe grančice. Vani buka kao da se
odronjava brijeg. Jedva je dospjelo vrisnuti sve troje od iznenađenja.
Soba potamni od sjene s prozora, kao kad crni oblak prekrije sunce.
Cijeli prozor je zakrilio — Bregar! Prihvatio se čvrsto za okvire i diše
uzbuđeno divlji, znojan i čupav. Poderan je i prljav, a opaljen od sunca,
jak i lijep. Par trenutaka se svi gledaju, a onda Bregar progovori:
— Je li to kuća čovjeka koji popravlja satove?
— Da, to je — odgovori majka. — Sto želiš?
— Prije neka nam kaže zašto je ovako divljački banuo! — isprsi se
Mira.
— Nisam htio — kaže Bregar. — Omakla mi se noga. Strmo je brdo, a
skočio sam s lipe.
— Bi... bi... bi... bi... bio si na lipi? — okamenio se i zapitao je Ješo.
Bregar upravo zasikta na Ješu: — S tobom ne govorim!... Lijepu
krošnju ima ova lipa. Miriše daleko! Tisuću pčela zuji oko nje. Bit će
meda i za mene gore na planini. Među pčelama ima i mojih, divljih. One
nose medni sok u rupu među kamenje. Toliko mnogo ima meda na
jednom mjestu da curi niz kamenu stijenu...
Ješo očaran skoči k prozoru, ali Bregar pokaza zube;
— Dalje od mene, ti zelembać!
U Miri uzavri: — Kojim pravom vrijeđaš moga brata?
— Tjeram ga od sebe — odgovara Bregar grubo. — Već ga dva puta
vidjeh na gori. Umjesto u školu, on bježi u goru. Zelen je i goluždrav pa
ga nisam ni dirnuti htio, ako dođe i treći put, isprebijat ću ga!...
— Hvala ti — veli majka — nisam znala za tu Ješinu skitnju...
— Majko! — kriknu Mira, ti zahvaljuješ njemu, njemu, koji je tako
divlji i još gori! On je tužibaba! Ta naš ga Ješo obožava! Hahaha!!
— Ne cerekaj se, mala!! — grubo se istrese Bregar.
Mira ciknu kao ranjena:
— Majko, dokle ću trpjeti uvrede? Idem po tatu!
Mama uhvati Miru snažno za ruku i zaustavi je:
— Ne budi oca! Umoran je. — Sad se okrene Bregaru: — Želiš li još
što od nas?
— Da mi nešto kažete, ako hoćete.
— Hoću — kaže majka odlučno.
— Tko u ovoj kući svira? 10

— Naša kćerka.
— Ova mala?!
— Da. Ona.
— A na šta svira?
— Na ovaj klavir, evo tu u kutu... Zašto pitaš?
— Čuje se svirka gore na planinu. Odbija se o kamene stijene. Kao
jeka... Ovako se čuje!...
Tu Bregar kao da zarinu svoje duge nokte u okvire prozora, napeo se,
zabaci glavu nazad i zapjeva, ne, bolje reći zaklikta visoke dijelove
pjesme. Bez riječi klikće zvonkim, čistim glasom... No, to nije dugo
trajalo. Bregar prestade kao da je u nečemu sramotnom i smiješnom
uhvaćen. Kriknu bolno i odbi se od prozora dobacivši:
— Neka vaš mali balavac ne luta po gori jer ću ga isprebijati!
Skoči kao planinska divokoza i nestade ga, a s njim i tame koja je pala
s prozora u ovu svijetlu sobu.

TREĆE POGLAVLJE

Trebalo je da prođe neko vrijeme da se njih troje u sobi snađu od

iznenađenja. Sad, kad je prozor opet prazan, teško je i vjerovati tla je na
njemu bio Bregar. Sve se dogodilo nenadano, a prekratko je jc trajao
doživljaj. Utoliko je jače sjećanje na ono što su proživljeli.
Mama je uzdahnula i prekida čudno stanje u sobi. Uzima malu metlicu
i lopaticu pa skuplja grudice zemlje, kamenčiće i drvca, što je Bregar
urušio u sobu. Mira odahnu:
— Takvi tragovi ostaju iza zvjerke...
Te su riječi bile oštro izrečene. Ubole su očaranog Ješu. On ih prekida:
— Sjećate li se što je Bregar imao oko šešira?
Mama i Mira se ne mogu sjetiti. Ješo kliknu:
Okitio je šešir jagodama!
Sad se sjetiše Mira i mama. Zaista, i one su vidjele jagode. Mama,
staviše, reče, upravo ovako, riječ po riječ: 11

— Ima taj divljak osjećaja za lijepo! Ovaj vijenac crvenih jagoda sa

zelenim lišćem oko poderanog crnog šešira, a ispod njega crna. čupava
kosa, onda opaljeno lice...
— Mama, mama, prestani! Pa ti ćeš našeg Ješu još više očarati! On i
onako obožava Bregara pa će pobjeći za njim u planine! — uzvikala se
Mira.
 Majka še zaista trgla, ali je rekla:
— Našeg Ješu privlači Bregaru njegov pustolovni život, ali dok ga
Bregar jedanput nategne za uši i pošteno isprebija, prestat će o njemu
sanjariti...
Mira se smijala, a majka je nastavila s posebnim uživanjem:
— A ja bih tako htjela, ah, tako bih voljela, da mi se pruži prilika pa da
Bregara škarama dotjeram. Da ga zagnjurim u punu kadu vruće vode i
da ga sapunam, sapunam i tako oljuštim s njega svu onu divljinu koja se
prihvatila samo izvana. Da otjeram onu okorjelost, da ne prodre do srca,
jer, tada bi bilo zaista prekasno...
Mama se upravo zanijela. Mira je prekida:
— Majko, zar ti misliš da se Bregar može jednom vratiti dolje, među
nas, da bude kao i mi? Ja mislim da će on svršiti na vješalima.
— Ne! Ne! — prekida je mama i brani se od toga užasa: — Ne, ne, ne!
On još nije sasvim propao. Vidiš, ja ne mogu zaboraviti kako je ukusno
okitio šešir jagodama.
— Oh! Pa to rade svi pastiri. Tako nose iz šume kući jagode svojim
malim sestricama.
— No, dobro, Miro, neka ti bude. A što veliš na to da dolazi sam
glavom ovamo i upozorava nas da ne puštamo Ješu da luta po planini...
Zar mu ne bi bilo jednostavnije da našeg Ješu divljački isprebija?!
Mira upade:
— Neće, jer je Ješo slab...
— Vidiš, Miro, ipak Bregar ima neke obzire kojih drugi podivljali
dječak ne bi imao...
Mira najednom sva crvena gnjevno planu:
— Ipak, fuj, fuj, fuj! Prijeti da će bracu is-pre-bi-ja-ti! Mama, pa to
znači gotovo izubijati na mrtvo ime, da se Ješo ne bi ni kući mogao
vratiti. Ta on bi mu mogao kičmu ili rebra polomiti! Mama, mama, kako
možeš uopće braniti takvog silnika! Ja bih najradije javila sada miliciji
daje bio kod nas.
— Ne! Ja ti to zabranjujem! — upravo ljutito je kazala12 majka.
— Već zbog njegove tužne matere ne smijemo ga mi prijavljivati. Mi
prvi da to načinimo?! Upravo mi, ne, ne, to nikako! Mi ne smijemo ubiti
već ranjeno majčino srce...
— To bi za njega bilo dobro...
— Možda, kćeri moja, možda, ali neka to učini njegova majka. On
dolazi k njoj u kućicu na presvlačenje pa nekad i na spavanje...
 — Majka neće nikad svoga sina sama predati milicioneru u ruke...
— Miro, u svakom slučaju ne smijemo se prenagliti. Vidiš, ipak je
Bregar dogurao do četvrtog razreda osnovne škole. Doduše blizu je već
četrnaestoj godini, ali još je dijete. Ima nade...
— Nema! Nema, majko! Zar se ne sjećaš kako se zakvačio za okvire od
prozora! Pa kako je drzovito, izazovno govorio...
— Da, govorio je praskavo, resko, onako kako se gromovi odbijaju o
stijene planine kojom luta... I... priznajem, prema tebi je bio grub. Hm,
da, to je pogriješio....
— Zašto, »hm, da«? Mama, ne rugaj mi se! — viknu Mira, ali majka se
ne da smesti:
— Ali, Miro, možeš li se sjetiti kako je zapjevao ono visoko mjesto u
pjesmi? Tužno, neobično; nekakvim dvostrukim glasom, kao da je
oponašao jeku koja se odbija o stijenje u gori!.
Tko zna kako. bi se ovdje Mira izvukla, ali sreća ju je poslužila. Ona
prekide mamu:
— Pa u sobi nema Ješe! Kud je otišao? Jesi li ti vidjela? Hoće li za
Bregarom u goru ili će u školu?
Mama je ustanovila da je uzeo školske stvari. Umirila se i oprostila sa
svojom kćerkom. Mira je potrčala u školu da ne zakasni, a sve zbog tog
strašnog, divljeg, okorjelog silnika! No, nazdravlje! To bi joj samo
trebalo da zbog njega zakasni!

ČETVRTO POGLAVLJE
Mama i Mira toliko su se bile udubile u razgovor o Bregaru da nisu ni
primijetile kako je Ješo odmah u početku razgovora nestao
13 iz sobe. On
je danas upravo pobjegao ne čekajući sestru da s njom pođe i ne
pozdravivši mamu na odlasku iz kuće kao obično.
Ješo je odmah pretrčao svojim lakovanim cipelama njihovu ulicu i
trčao i dalje izvan Maloga grada, u nadi da će još makar malo vidjeti
Bregara kako se penje u goru prema ruševinama staroga grada. Najbolji
vidik na goru pruža se sa širokog sajmišnog prostora. Ješo otrči onamo.
Tu je cirkuski šator. Iza njega dvije kućice na točkovima. Eh, Bregaru,
sretan ti put preko planine! Ješo je malen dječak, spazio je cirkus i na
Bregara je načas zaboravio. Sad se šulja prema cirkuskom šatoru. O,
kako je neobičan! Visok, širok, a bjelinom se ljeska na podnevnom
suncu i udara u oči.
Otac još nije njega i Miru poveo ni na jednu cirkusku predstavu. Zato
će se Ješo bar izdovoljiti sada tim što će obići šator i dobro promatrati
cirkuske kućice na točkovima.
Sve je tiho, kao da nema nikog živog. Vjerovatno cirkusanti spavaju u
šatoru i u kućicama na točkovima.
Ipak, ipak ne spavaju svi. Dva mala dječaka, podjednako velika, slični
kao jaje jajetu, bijela i rumena lica, zlatne kovrčaste kose, trčkaju iza
kućica. Igraju se lovaca. Veseli su. Kao dva jagnjeta što trčkaju po
zelenoj travi.
Ješo se šulja bliže kućicama. Krasno bi bilo igrati se s ovim malim
dječacima iz cirkusa. On bi svakako htio u njihovo društvo. A škola?
Pa još nije kasno! Dva sata još nisu. Tvornica trubi pet minuta prije
dva.
Ješo priskoči u sjenu prvih kola na točkovima. Mali kovrčasti dječaci iz
cirkusa sada su blizu. Mogao bi ih rukama dohvatiti. I kako su lijepi! Kao
izložene lutke u trgovinama u Zagrebu. Lica su im bijela i bucmasta. Kao
da još piju mlijeko na dudicu.
Ješo razmišlja bi li ih dozvao ili bi skočio k njima, no ne dospjede ni
jedno ni drugo. Morao je izabrati treće. Ostat će skriven ovdje, u sjeni
kućice na točkovima. Ali, ostat će on ovdje u zasjedi, jer iza druge kućice
netko čuči, a tko? Sam glavom — divlji Bregar! Što on ovdje radi? Zašto
je u zasjedi kao zvjerka kad hoće da navali na svoj plijen? Ha! Sinu Ješi u
glavi. Hoće da se osveti što su ga iz cirkusa potjerali. Bregar će sada
isprebijati ove male dječake. E, nećeš, divljače! To će Ješo spriječiti. Kad
Bregar nasrne na male dječake, on će viknuti: U pomoć! Tad će se
cirkusanti u šatoru probuditi. Ala će biti trke! Bregar će bježati na
planinu a svi cirkusanti u lov za njim s bičevima i lovačkim
14
puškama.
Pustit će oni za njim u potjeru i zvijeri. Medvjed će ga sigurno dostići,
ako nitko drugi!
Ješino maštanje prekide vrisak dječaka. Zar je Bregar navalio na njih?!
Ne, nego su oni njega opazili i prestrašili se, ali Bregar ne nasrće na njih,
već šapatom umiruje:
— Ne bojte se! Dođite k meni! Nabrao sam vam u šumi jagoda.
 Sporo, oprezno, plaho, s noge na nogu, mali rumeni dječaci prilaze
Bregaru. Kod njega su i motre ga u čudu. Pitaju ga:
— Zašto tako izgledaš?
— Kako izgledam?
— Kao strašilo!
— To mije sva odjeća.
— Zašto ti tata ne kupi drugu?
— Nemam oca.
— Ideš li u školu?
— Učio sam tri razreda pet godina. I četvrtog razreda svršio sam
polovicu...
— Zašto ne ideš dalje u školu?
— To se vas ne tiče!! — kaže Bregar otresito, ali se odmah ispravlja.
Prijazniji je, jer mališani odskočiše.
— Nemojte bježati! Evo vam jagoda!
Skide šešir i čupa jagode. Slaže ih u dvije kitice. Mališani su zadivljeni i
pružaju ruke, ali Bregar ih još ne dariva. Kaže im:
— Najprije zaslužite!
— Kako?
— Otpjevajte mi pjesmu koju ste u cirkusu pjevali...
— Nećemo! — kazali su mali dječaci odlučno i složno.
— Zašto?
— Nismo u kostimu...
— Zapjevajte i zaplešite mi i bez toga...
— Nećemo!!! — Još odlučnije govore mali dječaci. — Mi igramo samo
pod šatorom. Uveče, pred publikom.
Bregar ih ne straši, već kao da ih moli i zaklinje. Ješo se tome ne može
dosta načuditi. Bregar pruža malim bijelim dječacima jagode:
— Kad nećete, ne mogu vas siliti. Uzmite jagode. Nabrao sam ih za
vas.
Mali bijeli cirkuski dječaci zoblju jagode i pitaju Bregara:
— Odakle si došao? 15

— Odande, s one planine.

— Zar ti gore ništa ne radiš?
— A što vi radite?!
— Mi radimo. Ujutro vježbamo tijelo, prije podne učimo novu tačku
za cirkus, poslije podne jašemo. A ti, tako velik, pa da ništa ne radiš?!
— Radim. Stražarim na velikim drvetima.
 — A što čuvaš?
— Planinu. Šume.
— A gdje jedeš?
— U šumi.
Vidi Bregar, čude se mali dječaci. Već su zinuli da ga još nešto pitaju,
ali, on im ne da do riječi. Govori:
— Skačem po golim stijenama i dozivam se s pticama. Hoćete li da
čujete kako?
— Hoćemo. Molimo!
Bregar je zaboravio gdje je i u kakvoj opasnosti. Tu je cirkus. I Ješo. Pa
ni škola nije daleko. Milicioner isto tako. Ipak, usprkos svemu. Bregar
malim dječacima fićuka kao kos, onda zapjeva kao slavuj. Sad zakuka
kao kukavica pa
opet zapjeva kao neka druga ptica pjevica...
Mali dječaci su artisti iz cirkusa. Premda se smatraju malim
umjetnicima, ipak zadivljeni slušaju čupavog, divljeg dječaka kako
vješto izvija pjesme ptica, kao da izlaze iz samog sitnog ptičjeg kljunića.
Zato mali umjetnici iz cirkusa popuštaju. I oni će Bregaru zapjevati.
Bregar je oduševljen. Baci se potrbuške na travu u sjeni kola, podboči
glavu i zuri u male umjetnike. Oni predstavljaju kao da su u cirkuskom
šatoru. Dotrčali su pred Bregara, gap, gap, gap, gap... lup, tap... tap, tap!
Sad se okrenu jedan prema drugom: Igraju nogama, udaraju se po
bokovima, plješću dlanovima, prave čučnjeve, odbacuju noge, udaljuju
se jedan od drugog, opet se približuju pa udaraju jedan drugog dlanom
o dlan, a sve to uz pjesmu i neke čudne, neobične riječi:

Hajn riti taj ton,

Hajn riti, riti, ti!
Ajdele, majdele,
Daj, daj, daj!
Šimi, vimi, vim!
16

Pjevaju to mali dječaci nekoliko puta, ali svaki put izvode uz pjesmu
druge pokrete nogama i rukama. Ješo vidi daje Bregar očaran. Da mu
sada stavi milicioner ruku na rame, on bi sigurno kazao: »U redu. Vodi
me!« Važnije je to da je još jednom vidio i čuo ovaj Hajn riti tajton.
Razmišlja Ješo kako bi sada mogao uhvatiti Bregara. U džepu nosi
stalno jaku uzicu. Došuljat će se do Bregara i vezat će mu ruke bez
ikakve muke, jer Bregar će sve dopustiti u ovom zanosu. Onda će ga Ješo
provesti kroz sve ulice Maloga grada, učitelji, profesori, žene, muškarci i
milicioneri, svi će se njemu diviti, što je uhvatio divljeg silnika. Ješo će
im na njihova dovikivanja odgovarati na sve strane: »Da, savladao sam
Bregara. Borio sam se s njim junački!«
Bregar bi, doduše, mogao vikati građanstvu da ga je Hajn riti tajton
savladao. No, to mu neće nitko povjerovati. Još će mu se nasmijati!
Ovako mašta Ješo u svojoj vrućoj glavi i sprema se: Eno, Bregar puže
pred malim cirkusantima što igraju i pjevaju. Uzica je tu. Skok, dva, tri, i
Bregar je njegov. Slobodne su planine, šume, jagode i sam stari grad!
Ješo će onda skupiti dječake koji će pod njegovim vodstvom pretražiti,
stari grad! On će naći staro oružje i zakopano blago, a ne Bregar, taj
Hajn riti tajton!
Upravo u času kad Ješo htjede načiniti skok iz zasjede, mali cirkuski
dječaci vrisnuše. Na prozoru kućice na točkovima pokazala se žuta,
mršava mama iz cirkusa s trskom u ruci, ljutita što su je probudili i što,
nedostojno za artiste, igraju vani, izvan šatora na travi i još pred nekim
odrpancem.
Propade Ješin plan. Na galamu cirkuske mame zalajaše psi negdje u
šatoru, zakričaše kreštavo majmuni, konji zarzaše, medo je zamumljao,
cirkusanti se uzvikali.
Mali umjetnici se sakriše pod kola. Bregar je već u prvom žitu pokraj
sajmišta, a Ješo pretrča sajmište, upade u nečiji voćnjak i i odavde
htjede na ulicu. Preskočit će plot, ali bum!!! Tik pred njega se sruši s
drveta Bregar.
— Stoj!!! I ni riječi!!! — prigušeno će Bregar i zavrne mu ruku daje
Ješo sve zvijezde vidio. Bregar bijesno govori:
— Kukavico zelena! Uhodariš! Pomažeš da me uhvate?
— Ne uhodim, ne pomažem — dršćući u velikom strahu šapće Ješo.
— Što me pratiš u stopu?! Što hoćeš od mene?!
— Htio bih k tebi na goru. Povedi me u stari grad da s tobom tražim
oružje i blago... 17

— Hahaha!!! — nasmija se Bregar bučno, iz punog srca, pa stane Ješu

okušavati. Mijesio ga je, natezao, pipao mu mišice i pri lom se
neprestano smijao. Kad se Bregar izdovoljio, rekao je:
— Ti, mali, nisi nizašto! Gora nije za tebe! Taman delija za stari grad!
Upravo u ovim sjajnim cipelicama! Hahaha!!! Da vidimo, znaš li bar što
igrati i pjevati!
 — O, znam! — veli. Ješo naglo kao utopljenik kad se hvata slamke.
— Hajde, igraj i pjevaj! — zapovijeda Bregar.
Ješo, bijedni Ješo, da je mogao sebe vidjeti! Zaplakao bi sam nad
sobom. Zašto nije zapjevao školsku pjesmicu koju sigurno zna? Da, ali
Ješo htjede zapjevati ono što se Bregaru mili, što Bregara očarava pa je
započeo pred njim igrati i pjevati onu cirkusku Hajn rili lajton! Pa kad
već nije znao, zašto je još onako lomatao nogama i rukama i prevrtao
očima?! Pravo je čudo što Bregar nije puknuo od pustog smijeha
gledajući ga. Sam on smilovao mu se i prekide igru:
Hej, haj, junače, što bi ti rekla sestra da te vidi! Brbljiva je tvoja
sestra kao svraka, ali svira, eh, svira! Čuje se na planinu! Ona umije!
Tu se na Bregarovom licu sledi smijeh. On opet uhvati Ješinu ruku i
svinu je do boli. Govori sa strašnim izrazom na licu:
— Još pred dvije godine prala je moja mati vaše prljavo rublje. Da li
joj je tvoja mati plaćala kako treba?!
— Plaćala je — šapće Ješo.
— Da li ju je hranila da bude sita?!
Hrani moja majka svakoga dobro i dosta pa i tvoju mamu govori
Ješo hrabrije i milo mu je u ovim pandžama govoriti o svojoj majci.
Bregar ga pušta: Još ću ja moju mater o tom pitati.
Ješo se sasvim ohrabrio:
— Moja mama žali i tvoju majku. I tebe...
Bregar se načas zamislio zureći u žito što se njihalo pod vrućim
suncem, ali se trgnu. Lice mu je opet divlje i kruto. Upravo kriknu:
— Kupi se odavde! U školu! Kući ili u grad! Kuda te volja! Dok
nabrojim dvadeset i jedan, još ću te uhvatiti i isprebijati! Miči se! Bježi! I
da se više nikada nismo vidjeli a još manje na planini susreli! Bježi!
Ješo ne čeka Bregarovo brojanje. Trči uz sajmišnu živicu kao bez duše
jer osjeća da bi Bregar sada izvršio ono što govori, nema šale s njim!
Bježmo dok smo još čitavi! Tata, koliko si sada svome Ješi drag! A tek ti,
majčice! Pa i ti, brbljava sestrice! Gdje ste, dragi Ješini?!... Uz vas je
milina, a iza Ješe stoji Bregar i strijele mu praskaju iz 18
očiju. Usta mu
tutnje gromovima. Zubi mu grizu i trgaju. Nokti deru kao pandže. Oko
njega se svijaju zmije i sikću na sve strane.
— Dvadeset!!! — kliknu Bregar. Čuje to Ješo i klecnu. Ipak se spasao.
Već je u jednoj ulici. Cipele od lakovane kože udaraju uz male kuće
prema školi. Ali, one kao da ne klopkaju potplatima kao prije, nego sada
čudno šapću, upravo pjevaju:
 Hajn riti tajton. Hajn riti ti...

Ješo škrgutnu zubima od bijesa na samog sebe. Da, istina, plesao je on

pred Bregarom i pjevao Hajn riti tajton, Hajn riti riti ti. Ajdele, majdele,
daj daj daj..., ali, tješi se on, i Mira je dobila svoje. Nju je nazvao
brbljavom svrakom.

PETO POGLAVLJE
Mira je dosta rano došla u školu. Svi razredi, djevojčice i dječaci,
zabavljeni su u velikom dvorištu, u hladovini pod širokim krošnjama
divljih kestenova koji upravo cvatu. Tu je živo i bučno.
Mira bi se obično zatrčala među drugarice na razgovor i igru. Danas
nije odmah trčala među njih. Ona mora samoj sebi priznati da čovjeka
može izbaciti iz svakodnevne kolotečine života i rada ovukav doživljaj
kao što je susret s divljim Bregarom. Štaviše, Mira bi danas mogla
donekle dopustiti drugaricama da se zanimaju za Bregara onako kao u
kinu za glavna lica kriminalnih filmova koja čine zla djela, odvažni su,
drski i bezobzirni.
Poslije susreta s Bregarom može Mira razumjeti što njezine drugarice
katkad i crtaju toga divljaka. Pa i samoj sebi će danas dopustiti da
nacrta Bregara. To se njoj može oprostiti jer je govorila s njim
maloprije, susrela ga i bio je od nje daleko svega metar, dva. I još nešto.
Bio je na njezinom prozoru, odmah uz klavir, dok njene drugarice niti
su ga vidjele, niti čule kako govori.
Poslije svega što je danas doživjela, Mira dopušta sebi da radi nešto
što inače nikad ne bi učinila kao valjana učenica. Ušulja se u zgradu daje
nitko nije vidio. Ušla je u razred i zaključala se. Sad 19je uzela kredu i
crtala na ploči veliku sliku. Radila je u vrućici, naglo, zadihano, s burnim
srcem. Mira, dobra crtačica, u ovoj vrućici i naglosti crta brzo i osobito.
Najprije prozorski okvir. Na prozoru su zavjese. One lepršaju na
ljetnom vjetriću. Za drveni okvir hvata sc liregar. Velik, jak, divlji,
neošišan, u rastrganom odijelu i razdrljenih prsa. Na glavi mu poderani
šešir. Oko šešira zrele jagode.
 Slika je gotova. Mira zamišlja kako će njene drugarice zinuti od čuda
kad uđu u razred i ugledaju sliku. Premda sama slika govori mnogo, sve,
i sama se predstavlja: Ja sam Bregar i nitko drugi, ipak Mira želi da
napiše iznad slike tko je to. Htjela je naštampati ovako: Divljak, Silnik,
Drznik, Prostak, Strašilo, Životinja, ali je u poslu prekida velika galama
iz dvorišta. Ona odbaci kredu, otključa razred i istrči u dvorište. No, tu
je imala što vidjeti! Cijela škola je u dvorištu pod kestenima. Tiskanje,
guranje i podmetanje nogu na sve strane. Osim toga hvatanje što boljeg
mjesta za promatranje.
— Što je to? Što je to?
Nitko joj ne odgovara. Svi trče prema drvarnicama i viču: »Bregar je
došao! Bregar je pao s drveta! S oblaka!«
Pred drvarnicama je okupljeno do tri stotine djece. Velika je to
gomila, a složena uokrug kao potkova. Pred njima je Bregar i on kruži
pogledom pogomili, a svi ostali kao ukopani, ne miču se dalje i ne
približuju mu se.
Nasta neobičan tajac. Upravo nemoguće kraj tolike djece! Pa ipak,
istina je! Ne čuje se ni riječ! Sad Bregar progovori:
Ne bojim se svih vas! Neka netko pokuša da navali na mene. Jak sam
ovdje kao i gore na svojoj planini!
— Ti imaš očev nož, velik i strašan! Za klanje! — usudi se reci jedan
dječak.
Pa onda?! — grubo govori Bregar.
— Ti grizeš zubima i grebeš noktima —javi se jedna djevojčica.
Bapske priče! — veli Bregar prezirno.
— Nosiš zmiju u njedrima! — uzviknu neki đačić. Sva se gomila
uzgiba i zakorakne nazad. Bregar se nasmije:
Toga se vi bojite? O, pa bježite! Ta ja u njedrima imam nešto sasvim
drugo! Gledajte!
On izvadi smotak novinskog papira.
Mogu uraditi sve, sve ono što sam vidio u cirkusu!
— Pokaži nam! 20

— Neka dođu ona dva moja pomagača!

Iz gomile istupe dva dječaka četvrtog razreda. Sad su bar djeca
saznala koji su to Bregarovi jedini drugovi u dolini,
Pomagači stadoše uz Bregara. On u sredini navijesti:
— Sad ću gutati vatru!
Gomila djece zažamori, uzgiba se. Ne vjeruju. Bregar zapovijeda
jednom pomagaču da mu savije papir, a drugom da zapali. Ovaj kresne
šibicom i papir planu. Bregar uzima svitak, zine i tume plamen u usta.
Gomila djece zagraja od čuda i iznenađenja. Mnoge djevojčice pokriše
oči rukama.
Bregar izvadi plamen i opet ga tume u usta. Tako učini nekoliko puta,
a onda baci papir na zemlju i uguši plamen bosim tabanima. Trista djece
udari u buran pljesak. Bregar se brecnu jer je pljesak bio sličan rušenju
snježne lavine ili hujanju oluje, u kojoj se saspe tuča kao orah krupna.
No, kad vidje da je to pljesak, svidje mu se to pa i on njima uzvrati
pljeskom i vikne:
— Gledajte me sada!! — i izvuče iz hlača velik očev nož.
— Noooooož!!!!!! — zaviknulo stotinu djece.
— Što ste tako zinuli?!!! — ljuti se Bregar. — Pa nemam u ruci
nikakvo čudo nego očev nož. Ima li tko među vama hrabro srce i vjeru u
moju vještinu pa da, stane pred vrata drvarnice, a ja ću iz daljine od
deset koraka bacati oštar nož! Svaki put će se nož zabosti u vrata tik uz
tijelo. Nijednom neću pogoditi onoga, tko mi stoji kao cilj. Neka se ne
plaši! Svaki dan se ja gore na planini vježbam na tankim stablima!
Djeca šute. Ogledaju se javlja li se tko. Nitko se ne oglašuje. Bregar
opet pita:
— Zar nitko ne vjeruje u moju vještinu?!
— Uzmi svog pomagača za cilj! — zaviknulo je nekoliko djece.
— To ću učiniti onda, ako se nitko između vas ne nađe!
— Aha, njih, svoje prijatelje čuvaš! — čuje se povik djece — a nas ne
žališ! Mogao bi nas nožem ubosti!
— Dobro je! — veli Bregar. — Kad tako govorite, onda ću pokazati
svoju vještinu na svom pomagaču. .
— Ne! Ne! Evo mene! Ja ću biti cilj! — viknu iz gomile tanki dječji
glasić.
— Gomila se sva uskomešala. Tko, tko bi mogao biti takav junak?
Gdje je? Ide li? Da, eno ga, probija se kroz gomilu.
— Ohoho! — zagrajala su djeca. — Pa to je mali Ješo!...
21
Sin urarov...
Mirin brat...
— Joj pa taj mali blijedi dječak ide pod nož! — čudile su se djevojčice.
— Žrtva u cipelama od laka! — dovikivali su neki dječaci.
Ješo kao da ne čuje. ne mari on za podrugivanja. Progurao se
i eno, trči Bregaru kao da će mu pasti u zagrljaj. Bregar se na tren
začudio, onda se namrštio kao da mu nije pravo. Još više! Izgledalo je da
će Ješu odgurnuti srdito i bijesno natrag u gomilu. Ipak, predomisli se.
Opet mu se lice razvedri i on klikne:
— Kad nema nikog drugog, jačeg i većeg, stani ti!
Ješo stade uz vrata, a Bregar se udaljuje od drvarnice, nišani,
zamahuje nožem, ali ruka mu ostade u zraku kao skamenjena, jer u
gomili vrisnu Ješina sestra Mira tako strašnim glasom da je sve živo
premrlo. Ona se gura i probija kroz gomilu da otme brata, da ga spase iz
pandža tog podivljalog planinskog skitnice.
Već je kod Ješe. Ogrli ga, malog, nježnog, blijedog i vuče ga s tog
strašnog mjesta, sa stratišta. Srce je u nje hrabro. Spašava bracu,
nježnog, dragog u lak cipelama, prolazi pokraj Bregara i pljuje pred
njega:
— Fuj! Fuj!! Fuj!!! Divljak! Silnik! Životinja!! Strašilo!! Zvijer! Gori si
od tigra! Ti si razbojnik! Stidi se, ako se možeš uopće stidjeti! Fuj! Fuj!!
Fuj!!!
Bregar se zatrči prema njoj. Bilo je tako kao da će je smrviti, ali stade
tri koraka pred njom opet kao ukopan jer ga ona čeka isprsivši se i
vrišti:
— Pokušaj, drzniče siloviti! Ne bojim te se! Ne bojim!
Sad Mira okrenu bez straha Bregaru leđa i progovori đacima.
— Žalosno je za nas što nas ovaj divljak s planine omalovažava, kroti i
zabavlja svojim divljačkim majstorijama. Zar smo mi takve ništice?!... U
početku nam je rekao: »Kao da sam na svojoj planini!« Pomislite,
planina je njegova! Samo njegova! Zar vam nije odvratna ta divljačka
sebičnost?! Dok naši drugovi u školi mnogo uče, ovaj divljak je pobjegao
u planinu ispred rada i dužnosti, a kad ogladni, onda dolazi u kućicu
materi i od nje traži ili negdje drugdje krade komad kruha!... On je divlja
skitnica i naša sramota!... Nemojte, drugovi, zaboraviti da taj divljak ima
među nama svoje pomagače! Sad su samo dvojica, a ja se bojim da će za
koji dan imati trojicu, a za mjesec dana?!...
Mnogo djece odlazi odavde, a svi se povlače školi koračajući natraške
pod utiskom Mirinih riječi. 22

Bregar motri jedan tren tu hrabru i uzbuđenu djevojčicu, a onda se

trgnu i viknu djeci drukčijim glasom, upravo prijazno:
— Stanite! Kuda odlazite?! Vidjet ćete da ja znam i nešto drugo.
— Šta ti možeš znati? — pita Mira nepomirljivo i prezirno.
— Tvoj brat i ja znamo igrati i pjevati onako kao oni iz cirkusa. Nije li
tako, mali?
 — Tako je! — veli Ješo.
— No, to bih zaista htjela da vidim — popusti Mira. Ona se okrene
đacima i zaviknu im: — Ostanite da vidimo šta to nešto drugo ovaj
divljak zna i to zajedno s mojim bratom!
Za nekoliko trenutaka gledala je Mira i cijela gomila djece zaista
rijedak prizor. Sitni, nježni Ješo u starim cipelama od laka i uz njega
divlji Bregar trčkaju dvorištem ukorak. Klanjaju se jedan drugom.
Uđaljuju se. Približavaju. Opet naklon. Onda se udaraju po bokovima, o
dlanove, bacaju noge lijevo, desno, čučnu, udaraju nogama amo-tamo, a
sve to rade uz čudnu pjesmu:

Hajn riti, taj ton,

Hajn riti, riti, ti!
Ajdele, majdele,
Daj, daj, daj,
Šimi, vimi, vim!

Gomila djece urla od iznenađenja i zadovoljstva. Uskomeša se. Plješću

uz pjesmu, ali se i smiju i rugaju. Ta ne vjeruju svojim očima! Zar je to
taj silni Bregar?! Da se rasprsneš od smijeha! Hajn riti taj ton! Hahaha!!!
Mira gleda ples, ali čuje i gomilu. Sve veći nemir raste u njoj. Radi
koga? Zar je brat u opasnosti! Ni govora! Bregar, on je u velikoj nevolji.
Gomila je sumnjiva. Sad bi kukavički mogla navaliti na Bregara i smrviti
divljaka s planine, jer je sada slab. Eto, Bregar je jak i divljak, ali ima
neke slabosti. Jedna mu je slabost pjesma. Kad ga ona obuzme, on gubi
svoju divljinu, svoju snagu i postaje sasvim drukčiji, upravo takav, da bi
ga svaka šuša mogla malim prstom savladati. Sad bi ga dječaci mogli
uhvatiti i predati miliciji. Majka njegova će tugovati, a njezina, Mirina
mama to neće nikada zaboraviti. Kome neće zaboraviti? A kome
drugom nego upravo njoj, Miri, jer kome Bregar sada ovaj čas zapravo
pjeva? Pred kim se pokazuje? Kome hoće da dokaže da i on nešto umije,
da i on zna nešto drugo, a ne samo prijetnje kamenjem, 23
nožem i
zmijama?! Ta, evo, Bregar njoj igra i pjeva. Zbog nje je oslabio i postao
neoprezan. Ona će biti krivac ako ga savladaju i ako mu stave željezo na
ruke.
Mira osjeća kako gomila postaje sve bučnija. Smijeh djece je zlurad.
Gomila se približuje plesačima. Ah, ona tu mora nešto učiniti, jer neće
smjeti više svojoj majci pred oči. Ali što da smisli u ovoj uzrujanosti?
 Upravo u taj čas pomože joj tvornica. Tamo je zatrubilo pet minuta
prije dva sata. Polovica đaka pobjegla je u razrede. No, još ih je mnogo
ostalo. Da ih je i manje, savladali bi Bregara, jer je, eno sasvim oslabio
od pjesme i igre. On, Bregar, gorski, planinski divljak, silnik, drznik s
nožem i zmijom, čuči tu, rita se nogama, udara se po bedrima i
koljenima, klanja se Ješi, cipelicama od laka, cupka, poskakuje i pjeva
Hajn riti riti ti!... Ne smisli li ona nešto, Bregar je uhvaćen, a ona je
svemu krivac. Ali, sreća, sad joj sinu u glavi. Zatrči se da spriječi brata u
igri. Stade pred njega, isprsi se kao malo prije i veli Bregaru u lice:
— Igraš kao šepavi medo!
Ovo je upalilo. Bregar je uvrijeđeno planuo:
— Prepolovit ću te, brbljava svrako!!
Jao Miro, hoćeš li moći tu uvredu pretrpjeti! Mira proguta brbljavu
svraku kao da je pojela ježa pa nasrne na Bregara, skoči, pograbi mu
šešir i šljopi ga o zemlju kričeći:
— Bregar nije više jak i silan! On igra kao šepavi medo. Hajn riti taj
ton, hajn riti taj ton! Hahaha!! Hahaha!!!
To je Bregaru previše. Djeca urlaju od zluradosti. Silnik se raspalio,
napeo, podivljao opet, ali gle, ne ogleda se na tu djevojčicu, na sviračicu,
na svraku, već zakorakne prema djeci. Oči su mu strašne, nokti
nabrušeni, zubi škrguću. Mira se dosjeti u pravi čas i krikne:
— Zmija! Zmija!! Zmija!!!
— Nikad bolje! Dječaci i male djevojčice vrište i bježe. Činilo im se da
im je Bregar, sa zmijom u ruci, za petama. Mira odvuče Ješu iza jednog
kestena. Tu mu zapovjedi.
— Ulazi odmah u svoj razred. Razgovarat ćemo se o svemu kod kuće
pred mamom i pred tatom.
Ješo je nezadovoljan:
— Ništa ne smiješ roditeljima, pripovijedati... — Mira ga prekida:
— Ne mogu to podnijeti, da je od tebe pred svima napravio poslušnog
slugu, svoga pomagača, kao nekoga ortaka!...
— A tebi je rekao pred svima da si brbljava svraka! 24
— Ali će mi za to platiti!
— Kako?
— Popeću se na planinu. Na nje-go-vu planinu!
— Po što?
— Da naberem jagoda...
— As kim?
 — Ni s kim. Sama. Sasvim sama. Ja se jedina njega ne bojim! Vi svi
drugi strepite pred njim. Pa i one djevojčice iz sedmog razreda. Zaista
žalosno! Tako, braco! Brbljava svraka će odletjeti na planinu i sletjeti s
nje, a da joj se neće ništa dogoditi.
— Zar se ne bojiš, Miro, uistinu?
— Ne bojim se, kažem ti. Pokazat ću ja tom divljaku! Ta, šta! On i nije
Bregar! On nije silan! On je smiješni Hajn riti tajton! Hajn riti riti ti!
Hahaha!!!...

ŠESTO POGLAVLJE
— U školi, u četvrtom razredu, naslonio se učitelj na sto i motri
učenike bez riječi. Na taj način ih smiruje. Danas to smirivanje duže
traje, jer su učenici uzbuđeni zbog. Bregara.
Učenici banuše u razred širokih očiju, raščupane kose, naglo dišući i
uz krikove punog glasa. Učitelj ih je već čekao naslonjen o sto i sada
započe smirivanje. Još se dječaci dovikuju. Žamore. Šapću. Migom se
sporazumijevaju. Klupe još škripe, padaju pernice na pod. I to prestade.
Čuje se još samo po jedan, dva uzdaha i onda zavlada potpuni mir. Ne,
ništa se nije dogodilo. Mir je savršen.
Sad učitelj naredi da se svi prozori širom otvore, da se osuše znojne i
razbarušene dječje glave. Kroz velike prozore dopire ljetna svježina s
planine, sjaj ljetnog popodneva, zelenilo kestenova i miris cvijeća iz
vrtova.
Učitelj se požuri da stane pred učenike. Htjede ih nešto zapitati, ali ne
dospjede. Vrata se naglo otvoriše.
— Bregar!!! — kriknuše učenici i skočiše na noge. 25
Isto tako i još jače kriknu učitelj: — Sjednite!!! I ni riječi više!
— Onda reče Bregaru:
— Sjedni u klupu na svoje mjesto.
Bregar sjede uz onu dvojicu, što mu pomagahu u dvorištu i poče
motriti učitelja kao da mu ispituje svaki pokret. Hoće li naglo skočiti i
uhvatiti ga?! Hoće li zaključati vrata? Možda će podvornika pozvati.
Bregar je na oprezu kao miš pred mačkom. On je došao u razred, ali ne
da ga tu hvataju i možda predaju miliciji... Pa zašto je uopće došao?
Želja ga privukla djeci. U društvo. Gore u planini uvijek je sam. Nema s
kim riječ progovoriti. Kad zaželi razgovora, onda sluša jeku svojih riječi.
Učitelj stade pred sve učenike i kaže gostu:
— Bregaru, dopusti da te i ja danas tako nazovem, vjeruj mi, veseo
sam što si se opet načas k nama navratio...
— Veseli ste? — začuđeno pita Bregar.
— Da. Upravo veseo, jer sam bio žalostan ili, da tačnije kažem, bio
sam uvrijeđen kad si u mjesecu veljači izostao iz škole...
— Zašto?
— Dvadeset i pet godina sam učitelj, ali prije tebe nije nijedan učenik
od mene pobjegao...
— Ja bih otišao i od drugog učitelja...
— Zašto, Bregaru?
— Na planini je ljepše...
— A nama ne dopušta da uživamo tu ljepotu! Tjera nas zmijom u ruci
s planine! — ogorčeno doviknu jedan dječak. Bregar skoči i odvrati:
— Ti si se tu rodio. Ja na planini. — Tamo mi je kuća.
Učitelj prekida:
— Bregaru, zar toliki u kotlini da živimo, a ti sam jedan na velikoj
planini?!
— Vi možete doći!
Drugi dječak ogorčeno doviknu:
— A ori se spušta u kotlinu među nas! On sebi sve smije dopustiti.
— Pa i smijem! Ne bojim se!! Nikoga se ne bojim!!! — viče Bregar.
To je drugu djecu zaista uzbudilo. Digla se graja. Svi viču:
— On je divljak! On je otimač! Sve samo daje njemu, a drugima ništa.
On nije za drugo, nego da ga čovjek sveže i. odvede u miliciju, a ona da
ga otpremi na rad!
— Tako je! Tako je! — viču sva djeca. — Treba na njega spremiti
hajku i uhvatiti ga kao kurjaka! 26

Bregar stoji i motri očima gorske hitre zvjerke, sad djecu, sad učitelja.
Učitelj umiri učenike i pita:
— Bregaru, zar ne misliš svršiti četvrti razred?
— Kasno je!
— Nije. Ti si bistar, samo ostani ovaj mjesec u školi. Dolazi svaki dan,
ja ću ti pomoći, a priskočit će ti u pomoć drugovi, odlični đaci. Sve ćeš
nadoknaditi i svršiti razred.
— A zašto bih svršio?
— Bez četvrtog razreda ne možeš danas ništa postati.
— A što bih postao?
Na ovo Bregarovo pitanje nastade u razredu živo i veselo. Učenici mu
dovikuju: »Postat ćeš brico!« »Bit ćeš pekar!« »Možda ćeš torte peći!«
»Bit će on licitar i pravit će licitarske kolače i bebice!« Učitelj vidi da
prijeti oluja smijeha. Moglo bi da sijevne i da grom prasne. Zato se
umiješa među učenike i smiruje ih. No, oni se danas tako lako ne
smiruju. Jedan dječak pita podrugljivo:
— Treba li četiri razreda da Bregar postane cirkusant i komedijaš?!
On već umije vatru gutati i oštre noževe bacati!
Drugi dječak:
— Zna on igrati i pjevati: Hajn riti tajton, Hajn riti, riti ti!
Zaori pravi orkan podrugljivog smijeha. Bregar je izazvan skočio. Oči
mu plamte, ali učitelj opet sve smiri viknuvši:
— Dosta! Svi iziđite u dvorište, a neka ostane samo Bregar.
— Neka ostanu. Ja ih se ne bojim! — veli Bregar.
— Znam ja to, ali ja bih htio s tobom nasamo razgovarati.
Bregar pristaje.
— Dobro. Samo ću ja ovoj dvojici nešto reći.
Učitelj kimnu, a Bregar šapće dvojici dječaka:
— Petnaestog lipnja ujutro sastanak kod ruševina staroga grada.
Učenici ulaze u dvorište. Pokazuju s vrata osvetničku pesnicu
Bregaru.
Razred je prazan. U njemu samo učitelj i Bregar.
— Bregaru, zanima me što ćeš na zimu?
— Bit ću kad matere.
— Zar će te ona hraniti cijelu zimy onim što je zaradila svojim
žuljevima?
— Hoće.
— Neće li tebe biti stid da te mati hrani? U drugim 27
obiteljima bi
ovakvi momci pomagali majci... jer je žale i vole.
— I ja žalim majku...
— Čime to pokazuješ?
— Donesem u kuću, ostavim na stolu nekad gusku, nekad opet
patku, pa puricu, te kruh i trešnje...
— Odakle ti to?
 — S vlastelinstva.
— Kako ti to imanje nazivaš?! To je sada narodni posjed!... Bregar
šuti.
Gleda učitelja i sluša. Učitelj nastavlja:
— Reci mi, zar si puricu i trešnje na posjedu zaradio?
— Ne!
— Ili su ti darovali?’
— Ne!
— Onda si ukrao!
— Nisam!!! — kriknu Bregar.
— No, dobro. Oteo si. Ili još bolje, uzeo... A zašto?
— Moja mati radi od zore do mraka na tom posjedu.
— Tvoja majka je za svoj rad plaćena kao i ostali radnici. Na taj način
nećeš joj ništa pomoći. Upravo obratno! Uhvatit će te jednom u krađi.
Bregar je uznemiren, ali opet plane, dosjetivši se:
— Ja ću majci pomoći!
— Kako?
— Naći ću zakopano blago u starom gradu.
Učitelj se gorko osmjehne, uzdahne i reče:
— Vidi se da te nema već dugo u školi. Ti ne misliš na rad, nego kako
ćeš se domoći nekog blaga i bogatstva! Bregaru, mi smo sada vrlo
daleko jedan od drugog. Moram završiti ovaj razgovor da ne gubim
vrijeme. Idem po učenike da ih pozovem na posao. Osim toga previše je
galame u dvorištu i smetaju druge razrede u poslu.
Učitelj ostavlja Bregara samog i zna, kad se vrati, njega više neće biti
ovdje. Tamo u dvorištu svrsta đake dva i dva i dovede ih u razred.
Začude se on i đaci kad ugledaše kako Bregar sjedi u klupi i pogledom
prati učitelja.
Kad se đaci umiriše, Bregar najednom skoči i potrča prema učitelju.
Šta će sada biti?! Bregar je kod stola i ruje po njedrima. Traži nešto.
— On ima zmiju u njedrima!! — kriknu jedan dječak.
— Nož ima!!! — viču svi. 28

Učitelj se skameni, ali se ne udaljuje. Čeka. Bregar vadi ruku iz

njedara. Uzbuđen je. Pruža učitelju zrele šumske jagode u sepetu od
svježe kore, oguljene sa šumskog stabla, pribodene na uglovima tmjem.
Zamirisa razredom svježa kora i šumska jagoda. Bregar stavlja sepet
na učiteljev sto:
— To sam za vas nabrao.
 I ne čeka hvalu, već odmah odlazi na svoje mjesto i sjeda.
Učitelj govori:
Kad je danas Bregar u školi, naučit ćemo nešto što je najteže!
Učitelj ispituje pojedince kako se izračunava površina četvorine,
pačetvorine, trokuta i mnogokuta. Lijepo znadu učenici, a onda učitelj
šestarom nacrta posljednju plohu i pita učenike:
— Šta je ovo?
— Krug!
Tko bi znao sam kazati kako bi se mogla izračunati površina kruga?
Učenici zagrajali. Prigovaraju:
— Površinu kruga još nismo učili!
— Znam - veli učitelj - ali iz svega dosad naučenog mogli biste se
sami dosjetiti...
— A tako! — rekoše učenici s uzdahom, sjedose pa mozgaju, ali nikako
ne mogu doći do rješenja. Učitelj ih pušta da dugo misle.
Učenici se muče, muče, nabiru čela, nešto šapuću, nešto crtaju na
papirima, gledaju u krug na ploči, gledaju, gledaju, oci im postaju
staklene, ukočene! Ne, ne ide, pa ne ide!
— Čudim se! - kaže učitelj. - Zar se baš nitko nije sjetio kako bi
izračunao površinu kruga?!
— Ja znam! — ustade Bregar.
O da ste vidjeli sada tu sliku u razredu! Ma nije moguće! Oni odlični
đaci osobito se uzbudiše. Zar njih da osramoti ta divlja skitnica, taj
silnik, prostak! Ne, ne vjeruju om. To nije moguće. Prije će se Bregar
pošteno osramotiti!
— Da čujemo! — kaže učitelj.
Žamor u razredu prestane, a Bregar poče polako razjašnjavati:
— Oni su rekli maloprije, da se površina trokuta izračunava tako, ako
mu se osnovica pomnoži s visinom i podijeli na dva, a povisina
mnogokuta opet tako, da se opseg njegov pomnoži s visinom i razdijeli
na dva. Kad je tako, onda ne može ni kod kruga biti drukčije. Mora se
znati opseg kruga, onda ga treba pomnožiti s polumjerom 29
i to sve
podijeliti na dva.
Tako je — kliknu neobično glasno učitelj Bregaru! Ti griješiš sebi, majci
svojoj, Malom gradu i domovini što puštaš da podivljaš, mjesto da
svršiš školu!
Učitelj je počeo svečano i vatreno govoriti. On bi bio sigurno i duže
govorio da nije netko upravo u taj čas kucnuo na vratima. Kad se
otvoriše, na njima se pojavi milicioner. Svima zastade dah.
— Ide po Bregara!!!
Sve se dogodilo munjevitom brzinom. Kao divokoza preko gorskih
stijena preskoči Bregar preko klupa. Na otvorenom je prozoru Skoči s
prvog kata i uhvati se za granu, kestena. Grana se savi do zemlje s
Bregarom, a
natrag se vrati sama s nekoliko prestrašenih pčela na velikim
cvjetovima.

SEDMO POGLAVLJE
Svake subote poslije podne Mira je sasvim slobodna, bez ikakvih
dužnosti i poslova. To popodne obično posjeti drugarice te u igri i
šetnji provode cijelo vrijeme do večeri.
Miri se ove subote žuri. Odmah poslije ručka skočila je i nestrpljivo
pomaže majci da raspremi sto. Pokupi mrvice i baci ih vrapcima kroz
prozor. Nije bilo mnogo ostataka na stolu. Danas je bio slab ručak, jer će
sutra biti obilniji. Sprema se pileća pečenka prvi put ove godine. Uz nju
prva glavatica salata i kolač punjen prvim trešnjama.
Malo kasnije Mira svira na klaviru, ali sjedi na onom okruglom stočiću
kao na iglama. Napokon se obazre. U sobi nema nikoga. Tata se odmara
u radionici. Mama je u kuhinji. Ješo je otrčao među drugove. Sad je sama
i slobodna. Sada ili nikada! Nikom ni riječi ne reče o tome kuda ide.
Mira odlazi na planinu. Hoće da pokaže Bregaru, kako se ona ne boji
njega, divljaka i silnika. Mira će se cijelo popodne skitati po »njegovoj«
planini, na kojoj je »njegov« stari grad, s »njegovim« skrivenim blagom,
na kojoj je »njegova« rodna kuća, na kojoj rastu »njegova«
30
stražarska
stabla, »njegove« šume, te »njegovo« cvijeće i jagode. Skitat će se Mira
po gori do noći, do mrkle noći! Skakat će preko golih stijena, »njegovih«
stijena i zabavljat će se »njegovim« životinjama, ptičicama, leptirićima i
kukčićima. Sve je oteo i zauzeo divljak i drznik!
Tati je Bregar zanimljiv. Mama ga žali. Ješo ga obožava. Dru garicama
njezinim u školi Bregar je romantični pustolov, a njoj, Miri? Bregar je za
nju sramota njihovog grada, okolice i cijele domovine. Zašto ga po gori
ne hvataju njene drugarice koje ga smatraju romantičnim pustolovom,
nego upravo ona, koja ga prezire i mrzi. Da, Mira njega mrzi, baš mrzi!
Kud je otimač i divlji, tu se još pođruguje onima, čijeg malog prsta nije
vrijedan! Njoj reći tamo pred svima u školskom dvorištu daje brbljava
svraka! Fuj! Drzoviti, bezobrazni razbojnik! Pokazat će mu ona već
svoju hrabrost i snagu!
A što će mu pokazati? Još sinoć, u krevetu, u mislima oboružavala se
za svaki slučaj. Opasat će se opasačem — naravno — ispod haljine. Za
opasač će zataknuti tatin revolver koji će biti bez metaka i na koji Mira
ne zna pucati. Uzet će i kuhinjski nož, čekić, tučak za šećer i škare. To
oružje se neće vidjeti, a ona će se njega laćati samo u krajnjem slučaju.
Bude li Bregar toliko pristojan da se ona ne bude trebala hvatati oružja,
bit će joj milije. Ali, ako se drznik na nju ustremi, ona će hop, hop,
skočiti u borbeni stav kao što rade dječaci na ulici. Prvo će hvatati škare,
onda tučak, pa čekić i nož, a u krajnjoj nuždi zastrašit će ga revolverom!
Oh, kad divljak vidi revolver u njenoj ruci, on će svakako zadrhtati,
problijedjeti i dignuti ruke uvis na predaju.
Tako se hrabra Mira noćas u krevetu u mislima naoružavala, samo je
bila zabrinuta, što će se dogoditi, ako on iznenada baci njoj na glavu
zmiju ili pod noge — miša! To bi bila prava nesreća i Mira nije mogla
nikako zaspati... Brojala je preko tri stotine osamdeset, i onda je tek,
onako u mislima naoružana, zaspala. A sada, kad treba poći na planinu,
i ne misli na oružanje. Uvijek je to tako da čovjek u noći stvara čuda u
glavi, a svjetlo dana sve to sruši u prah, sunce sprži, a vjetar raznese.
Mira nosi na planinu jedno oružje. To je odlučnost i volja da se izdrži
do kraja. Najveća joj je muka što taj divljak naziva planinu svojom.
Kojim pravom je on goru prisvojio! Pa to je prava sramota i strahota, da
se danas može dogoditi! Zar još može živjeti u planini divljak koji može
oteti što nije njegovo i da pred njim strepi cio Mali grad! A da bude
sramota veća, taj što drma i trese tom gorom je prljavac, poderanac i
školu nije svršio! No, Mira će tome učiniti kraj. Danas će 31
mu pokazati da
ga se ne boji, a već sutra će miliciji pomoći da ga uhvate. Ona zna
njegovu slabost. To je pjesma, svirka, ples. Kad u njega udari
umjetnička vatra, onda ga možeš hvatati i vezati. Bregar, umjetnik, Hajn
riti taj ton!
Smije se Mira sama u sebi. Ohrabrena je i odlazi, i to ne ulicama već
preko vrtova, pokraj lipe u raskošnom cvatu, strminom odmah prema
starom gradu. Što joj pokatkad klecnu koljena, to nije ništa drugo već
od napora uza strminu, ili od vrućine popodnevnog sunca Možda od
slabog ručka, a možda i jedino zbog toga čega se boji a to je zmija na
glavi ili još strasnija mogućnost - miš pod nogama.
Mira stade da se odmori. Eto, nije još daleko otišla Upravo joj je Mali
grad pod nogama, a krov njihove kuće tako blizu! Mogla bi se još vratiti
odavde pa povesti Ješu sa sobom, udvoje je ljepše. Ne zbog straha, ta
ona se ne boj, Bregara, već taki da joj vrijeme zrazgovoru brže prođe.
Ne!Ne! Nikog njoj ne treba, a pogotovo njen brat. Tako je slab, nježan
pa kao da ne staje nogama, već leprša u zraku A ona hoda temeljito.
Gotovo je trostruko jača od Ješe. Pa šta bi joj on?! Samo jedna briga
više!
Mira je ohrabrena ponovo i penje se sve više i više. Hvata se za grmlje i
drač. Strmina je velika,ali ona hoće tuda jer će dvostruko skratiti put.
Mali grad pada sve niže i niže. Sad ga već vidi čitavog. Lijep pogled. Eno
škole, glavne ulice, trga, spomenika, željezničke stanice s jednim
osamljenim vagonom koji odavde liči na malu kutijicu. Užitak je to! Čini
ti se kad raširiš rike da su kao krila koja bi te ponijela preko kotline! I
takav užitak samo da ima taj drznik! No, to ćemo danas ili sutra
dokrajčiti!
Oho, sad bi je Bregar već mogao vidjeti sa svog stabla na kojem
stražari. Tu, na sredim ove strmine bilo bi dobro baš da je i naoružana
tučkom i škarama, jer bi on odozgo mogao sasuti drvlje i kamenje koje
bi je izubijalo i odnijelo natrag u kotlinu. Zato treba prikupiti sve snage
i odrvati se suncu što peče pa savladati strminu. Pomisao da je Bregar
motri sa svog visokog stabla nije joj bila ugodna, a prava drhtavica je
strese kad pomisli da bi joj odozgo mogao tako lako dobaciti miša! Pao
bi joj upravo u krilo. Bilo bi gore od kamena i grede. Miš bi je, ona. zna,
survao u kotlinu. To je besmislen i ludi strah, neka vrsta nasljeđa. Čitala
je ona o tom u jednoj knjizi. Čula je i u školi, no ipak, riješiti se toga
straha ovaj čas ne može.
Može Mira još uvijek natrag u Mali grad, kući, ali zar 32
nije strahota
silaziti bez pravog razloga, jer se može lako dogoditi da Bregar spava u
podne. Ne nada se on da bi se netko na planinu penjao radnim danom i
za vrućeg sunca, a najmanje se nada da će se popeti , ona Mira - svraka
brbljava! Eh. bezobrazniče i divljače, pokazat ću ti ja! Samo slatko
spavaj! Poškakljat ću te još travčicom po tvom drzovitom nosu!
Mira se ohrabrila. Vesela je. Bregar je ne sprečava da se penje.
Sigurna je da on spava i ta misao je upravo diže strminom te ne osjeća
napora i vrućine, a o kakvom strahu ni govora.
Hrabra djevojčica je skočila na zelenu travu pred starim gradom i
odahnula. Još je imala toliko snage daje trčala prema prvoj kuli. Tu
blizu, iza jednog grma je izvor svježe vode. Mira se napije vode šakama
i tako rashladi. Pri duši joj je lijepo. Zapjevala bi. Vidi li je Bregar sa
svog drveta kako, skakuće po travi pred starim gradom. O, što je tu
krasno! Odavde je Mali grad dolje u kotlini kao skupina kućica, dječjih
igračaka od kamena. Odavde se vide dalje druge planine sa svojim
starim gradovima na oblim obroncima. Pa još i dalje. Lanac gora je bez
prekida. U velikoj daljini penju se sve više i svršavaju u oblacima. I
takve ljepote prirode da uživa samo on jedan, a još k tomu divlji, silnik,
a poderan i zamazan! Ne! Ne! Danas ili sutra kraj je tome! To Mira
jamči! Ona će izvesti svoju namjeru do kraja!
Sad Bregar spava. Ona nije kukavica da iskoristi priliku dok on spava.
Zaspao čovjek, mrtav čovjek! Ne, ona će ostati. Čekat će dok se on
probudi pa i duže. Do noći. Neka samo ne zaprijeti zmijom. Pa zmija je
krasna životinja, rekao je njen tata. Eto! Mira bi podnijela i zmiju, ali
miša ne! Njega nikako ne! No, Mira se nada da Bregar neće imati
vremena da se sjeti one njezine slabosti. On će sigurno vitlati zmijom u
ruci prema njoj, a ona će ga izazovno čekati. Sasvim ohrabrena ostavlja
ona ruševine staroga grada i ulazi uskom stazicom u šumu. Ovdje je tek
prava ljepota! Svjetlozelene zraka sunca probijaju se kroz mlado lišće
bukava i grabova čija se stabla bijele kao mramorni stupovi. Šuma je
puna hladovine i svježine što struji sa svih strana i miluje te tako da
želiš sjesti, leći, zaklopiti oči, zadrijemati... Bregar tu negdje na
mahovini spava. Treba da ide oprezno da ga ne zaskoči iza kakvog
širokog debla ili gustoga grma.
O, što bi Mira uživala u ljepoti planinske šume, kad se ne bi morala
stalno ogledavati,zvjerušiti i brecati. Gledaj samo to šumsko cvijeće i
raznobojne gljive, pa guste brštjane kako grle stabla! O ljepoto, sjaju,
divoto, i tebe da uživa samo silnik, divljak! Ne!Ne! Sutra
33
je tome kraj!
Miri skoči žabica pred nogom i uprska je vodicom. Joj! Kako da se
čovjek ne brecne! No, ništa, ništa, žabice! već ti je oprošteno! Mira se
sva ukoči. Kraj nje šušti suho lišće... Ali sreća pomalo se smiruje i ona
postaje meka,topla,od krvi i mesa. Ta to je šušnuo gušter,mala
životinjica, bila bi lijepa da nema dugi repić koji Miru podsjeća na
zmiju. Uprkos svemu, ništa, ništa mali gušterčiću. Samo putuj dalje,
 već ti je oprošteno. Jao! Miri se kosa diže u zrak i cijelo tijelo kao da
polijeva ledeni mlaz. Zar je za kosu vuče Bregar s drveta? No, Miro,
ohrabri se i pogledaj na krošnju! Zar ne vidiš da te je uplašila mala
vjeverica?! Prasnula je kora od njenih oštrih pandža i to je bilo sve.
Mira gleda gore. I zaista! To je draga mala vjeverica. O zdravo
zdravo vjeverice! Vjeverica vjeveri, tko će da joj zamjeri! Mira
najmanje! Mira oprašta! Skoči dalje životinjice! Mahni repom! Tako,
Tako, vjeveričice!
Mira ide dalje. Skita se planinom kroz šumu. Da pokaže silniku kako
ga se ne boji. Najednom jauknu, u koljenima je nešto presiječe. Ona
sjede, a zubi cvokoću: cvok, cvok, cvok, cvok, cvok. Zar je to presiječe
Bregar, sakriven iza drveta? Ne, Miro, ispred tebe je kao munja brzo
pretrčala mala, vitka lasica. Ne, nije to bio miš. Rijetki su tu miševi.
Oni žive u polju u svojim rupama. Pa naravno! Lasice, ti mala
nevaljalice! Zbog tebe sam čak sjela. Slična si mišu. Samo i samo zato.
Tim ti je više od Mire oprošteno! Sretan ti put i dobar lov želi Mira.
Hrabra djevojčica je još nekoliko puta u ovoj šumi zadrhtala. Bilo je to
kad je zec pretrčao, kad je žuna kljunom udarala o drvo i kad je crni kos
preletio iz grma u grm. No sve je to Mira sretno preživjela i svima je
oprostila, ali ipak je ostavila šumu koja je bivala sve gušća.
Mira je istrčala na čistinu. Tu je bila gusta trava i samo grmlje. Na
suncu, na čistini, kao da se oslobodila nečega. U blizini, oko širokog
starog panja, crvene se jagode. Mira čučne i stade ih brati u kiticu. O,
toliko ih je tu! Nabrat će za Ješu, mamu i tatu. Za svakog posebno kiticu
jagoda. Sunce je peklo, znoj je tekao, leptirići se u travi uznemirili,
kukčići bježe oko panja, trava zgažena teško zamirisa, ali na sve se to
Mira ne obazire. Crvene, krupne jagode zarobiše je. Ona ih naglo bere i
ne misli ni na što pa ni na Bregara. Evo, ima Mira tri velike kitice. Veže
ih dugom travom kao što pastiri rade. Jagode će ona donijeti uveče kući.
To će biti dokaz roditeljima i Ješi gdje je bila i kako je bila hrabra pa
najedila Bregara. Veže ona kitice i misli na Bregara. Zar još spava? Ta
nije moguće! Vidi on nju ovdje, ali se ne usuđuje k njoj, 34
taj Hajn riti taj
ton! Nasmija se Mira i odluči da skoči na panj. Neka je divljak još bolje
vidi! Zakorakne panju, ali vrisnu tako strašno, da su se ptičice iz grmova
razletjele na sve strane. Mira bježi kao izbezumljena. Na panju je bila
zmija na sunčanju i siktala oštrim jezičcem.
Mira trči, gazi travu, svija grmlje, trči, trči bez daha. Ne zna za umor.
Juri sve više, više uz goru. Ne misli gleda li je Bregar sada, ovakvu u
bijegu, sa svoga visokog drveta.
Strah pred zmijom otjera Miru do ispod samog vrha planine. Tu je
trava već rijetka. Poneki grm, razasut ovdje-ondje, a svuda okolo-
naokolo goli kamen, koji vruć blješti na suncu da čovjeka oči bole u
njega gledati. Mira se smiruje i sjeda na jedan kamen. Briše znoj.
Popravlja kitice jagoda. Čupa trnje, čičke i stričke iz haljine. Uređuje
raščupanu kosu. Obazire se. Oho, kako je visoko! Tu se gnijezde orlovi i
sokolovi. Neka se gnijezde, neka, glavno je da više nema panjeva. Nikad
prije nije znala da su stari panjevi tako opasni. Glupo je uopće bilo, što
se toliko ustrašila. Pa što joj može učiniti jedna zmija! Zar bi je zmija
mogla dostići?! Čula je da ima takvih, koje na pet metara skaču, ali to su
stare priče i bajke. Mira se izazovno okrene prema onoj strani gdje je
šuma i panj. Spremna je i zmiji oprostiti! Svima, svima, samo Bregaru
ne! Zmije, vjeverice, sve to ovamo spada, ali Bregar nikako. Njegovo je
mjesto među ljudima! Najprije s one strane brave, zatim na prisilni rad,
a onda, ako se popravi, primit će ga ljudska zajednica...
Mira je opet hrabra i slobodna. Penje se na viši kamen i kad ugleda
pod sobom dubinu kotline, prožme je osjećaj kao da leti pa od
zadovoljstva zaželi da zapjeva. Samo koju će pjesmu? Prema
raspoloženju. Aha, dakle jednu veselu! I Mira zapjeva, ali sama od sebe
narinula se ona tužna, lijepa pjesma koju Bregar voli. I jedva što je
započela, dječački, muški glas zapjeva s njom, i to pratnju, neobičnu
pratnju tu na golom vrhu planine. Da nije to jeka njezina glasa? Ne, ne,
jeka bi joj uzvratila njenim, sitnim, ženskim glasom, ali ovaj drugi glas je
dječački!
Mira je na visokom kamenu. Pod njom je strma dubina. Oko nje vjetar.
Nosi joj kose i haljinu. Jagode je stisnula uz srce što burno kuca, a
pjesma joj je sve zvonkija i sve ljepša. Dječački glas je neprekidno prati.
Bregar to pjeva! Nitko drugi. On zna tu pjesmu. Sluša svaki dan kad je
Mira svira i pjeva uz otvoreni prozor.
Eto, Bregar pjeva, ne tjera je s planine. Gdje mu je zmija u ruci?... Mira
ga je već savladala! Nije samo njegova ova planina, nego 35
i njezina, a već
sutra i prekosutra bit će svih ljudi iz Maloga grada, kako je i pravo! Mira
pjeva sve glasnije i ljepše i čini joj se da pjesmom osvaja planine. Ima
ona hrabro, ali i dobro, toplo srce. Svima oprašta! Žabici, vjeverici, lasici
i zmiji! Bratu, drugaricama, kad je uvrijede! Pa ona će oprostiti i
Bregaru! Samo neka lijepo, ovako pjevajući siđe s planine i pruži
milicioneru ruke da ih okuje u lance. U zatvoru i na radu neka okaje
svoje grijehe, a onda će mu se otvoriti vrata u svijet, među ljude.
Pjeva Mira, pjeva sve jače i sve ljepše. Uživa da pjesmom savlada
Bregara. On, tamo negdje, na svom visokom drvetu, postaje sve mekši,
sve manji, sitan, nježan, poput Ješe, a ona postaje ovdje na vrhu planine,
na litici, suri orao što klikće kao pobjednik, neustrašiv, nesavladiv! Eto,
ona se ne boji Bregara, ne boji se zvijeri niti zmije! Samo da još otvrdne
prema mišu. Jest, na žalost, priznaje Mira iskreno, ali samo sebi, boji se
ona još samo miša.
Pri toj misli prekide pjesmu. Zašuti, a tako isto i dječački glas. Sad će
pričekati da vidi što će biti dalje. Broji ona do deset, ali se brecnu. Čuje
se iz daljine snažan Bregarov uzvik:
— Ohoj!!
— Ohoj!!! — uzvraća Mira.
— Zašto dalje ne pjevaš?
— Neću s tobom!
— Zašto neeeećeš?!
— Ispod časti mi je!
— Izazivaš me!
— Ne bojim te se! Osvojila sam »tvoju« planinu! Evo me na vrhu. Kao
orao!
— Orao?! Hahaha!!! — smije se Bregar. — Kakav orao! Brbljava si
svraka!
— Vrijeđaj, vrijeđaj, bezobrazniče! Drugo i ne znaš, ali ja te se neeeee
bojim!
— Ne diram u babe! Dopuštam ti da ubereš koju jagodu.
— Phi! Pobrala sam ti ih sve! Ne bojim se Bregara! Hajn riti taj tona!!!
Hahaha!!
— Ako svraka ne prestane brbljati, svezat ću joj kljun!
— Ne bojim se tebe ni tvoje zmije!
— A miša?
Mira pade s kamena. Kakvo čekanje! Ni govora! Ona juri kao srna niz
planinu. Sve bi gorske poj asove pretrčala da i ne osjeti36ništa, toliki ju je
užas zahvatio pred mišem. Pretrčala je kameni pojas, pa onda onaj pun
trave i grmlja. Pretrčala je šumu. Samo u strahu ne pogodi staromu
gradu, već ispade na čistinu, pred neku jadnu, malu kućicu.
 OSMO POGLAVLJE
Petnaesti dan mjeseca lipnja bio je lijep. Bila je radost živjeti! Nebo
bistro, modro. Sunce razigrano, nema ni oblačka na nebu koji bi mu
smetao. Planine okolo-naokolo do najviših vrhova zelene, a sami vrhovi
od golih stijena ljeskaju se na suncu. Dolje u kotlini prve zrele trešnje
probijaju zelenilo voćnjaka. Oko rase val ih lipa zuj pčela. Uz plotove
cvate zova. Široki njeni cvjetovi kao lepeze primaju goste: pčele,
bumbare i zelenu buba-maru. Grmove rasevalih jasmina u vrtovima
osvajaju leptiri. Grmlje ribizla i malina dobiva prvu rumen. Ruže niske i
visoke, one u grmu i one što se viju po plotovima u bogatom su cvatu, a
pune sitnih ušenaca i mrava. Mravi se razišli i po uskim stazicama
vrtova. Lijepi kukac trčak uklanja se sitnim mravima i žuri nekud pod
grm karanfila, koji cvate mirisom u stotinu sitnih ljubičastih cvjetova.
Vjetrića ni najmanjeg niotkuda nema. Bit će vrućina o podne. U
urarovoj kućici spremaju se sobe u brzini i s pjesmom. U svakoj
prostoriji se spuštaju gusti i tamni zastori da bude hladovina. To nije
potrebno jedino u sobi gdje se jede. Ona je, poznajemo je već, okrenuta
vrtovima i planini prema sjeveru. U njoj nikad nema vrućine, a puna je
svježeg zraka i mirisa s planine i vrtova.
Danas do podne prodrli su u ovu sobu i jaki mirisi iz kuhinje. Peku se
mladi pilići i kolač s prvim trešnjama. Mirišu i one tri velike kite jagoda,
divljim, šumskim mirisom, ubrane na »njegovoj«, Bregarovoj planini.
Stavljene su u tri velike čaše. Jagode dokazuju da je Mira izvršila hrabro
djelo. Popela se bez straha na planinu i brala Bregarove jagode. Da to
nije bila Mira koja ne laže, teško da bi otac i majka vjerovali njenom
pričanju. Ta jagode se mogu nabaviti i u pastira što se večerom vraćaju s
paše kući!
Povj ero vaše joj i više kad vidješe njezine čarape i haljinu. Sve je bilo
puno tmja, dvozuba i čička. Ruke izgrebene na grmovima tmine i
kupine. Lice ima nekoliko ogrebotina, a opaljeno je suncem.
37

Majka se sinoć zaprepastila. Što je Miru nosilo na planinu samu? Pa u

takvu opasnost?! Oh, što ju je nosilo! Jedino to da pokaže onom divljem
silniku kako ga se ne plaši!
Tata je drukčije osjećao. Smješkao se cijelo veče. I prošle noći, u
krevetu, nasmijao se nekoliko puta. glasno. Veseo je urar. Ta, kako neće
biti veseo! Ovakav svijetli sunčani dan, odmor iza zaključane radionice,
pa junakinja kćerka i novi ugodni mirisi iz kuhinje, sve to čini uraru
pravo i potpuno veselje. Stalno se vrti po kući, smeta mami u kuhanju.
Bježi iz kuhinje istjeran. Sjeda za klavir i svira napamet jednu jedinu
pjesmu koju zna, a to je »Čame oči«. Zatim se smješka i govori Miri:
— Ne, zaista, govorim ozbiljno. Ti si, Miro, hrabra. Poslije tvog izleta u
planinu uvjeren sam još više u to da žena može biti avijatičar, vojnik,
oficir i borac na ratištu...
Mira ga prekida:
— Bojim se, tata, da mi se već sada rugaš...
— Me, ne, nipošto, Miro moja, ja ti se divim jer samo to, popeti se na
vrh gore i to sasvim sama, bez pratnje, hrabar je podvig! A kad se zna
tko na gori živi i kako sa zmijom u ruci tjera odrasle izletnike, onda je to
već više od junaštva i nemoj se čuditi ako te ja u budućnosti gledam
kako upravljaš avionom i voziš se iznad našeg Maloga grada...
— Tata, oprosti što te prekidam. Ti podrugljivo govoriš.
— Oprosti, srce moje, nije tako. Uzbuđen sam i glas mi možda
podrhtava.
— Tata, zar ćeš tvrditi da se ne smijuckaš pri govoru?!
— To ne poričem. Duša mi je radosna. Na licu mi je osmijeh, a to je
nešto sasvim drugo!
— Dobro, tata. Reci mi sada nešto drugo, ali govori mi otvoreno.
Vjeruje li
mi i mama da sam se popela na goru?
— I te kako vjeruje! Više nego ja! Cijelu noć nije mogla oka stisnuti, a
danas joj u kuhinji klecaju noge. Svaki čas je hvata strah od pomisli što ti
se sve gore na planini moglo dogoditi, da Bregar...
— Tata, što si stao?! Zašto si zašutio?! Što Bregar, što Bregar, govori
dalje!...
— Srce moje, tako mama misli pa ne viči na mene! Eto, mama misli,
Bregar se u ovom, no recimo u tvom slučaju, mogao savladati. Povukao
se. Bilo je tako kao da ga nema. On može i obzirno postupati...
— Obziran, povučen, onaj drznik! Koješta! Radije38 priznajte daje
kukavica pa se nije usudio da mi se približi!
— Tako naša mama kaže, Miro! Još jednom molim, ne viči na mene.
Molim samo malo kulturnog ponašanja, ako je moguće.
— Dobro, tata. Reci mi, vjeruje li naš braco da sam se popela na
planinu?
— O, kako ne! Zar nisi primijetila kako te je sinoć slušao! Ta, gutao je
svaku tvoju riječ! Danas ti je tako zavidan, da ga nema kod kuće od
ranog jutra. Svakako si osramotila muški rod! Ne znam da li bih ja
mogao stvoriti tako hrabru odluku da se popnem na goru tome
Bregaru....
Mira je vesela:
— Šta li će tek reći drugarice i drugovi iz moje škole kad čuju! Otkad
slušam da se sprema naša pionirska fiskultuma sekcija na izlet i
planinarenje, a prirodopisna sekcija da potraži biljke i hvata kukce po
planini, ali i da prkose Bregaru, pa se nije još nijedna odvažila da se
popne ni deset metara iznad grada!...
Mira je sinoć roditeljima ispripovijedala svoj izlet na goru do u
najmanje sitnice, samo je prešutjela miša. Žao nam je, ali tu je malo
zagrezla u laž, što ona inače ne čini. Možda bi i to ispričala da se tata
stalno nije smješkao. Da spomene miša koji ju je strovalio s planine, ona
bi ispala pred roditeljima smiješna. Svu njenu veličinu opet bi miš ovdje
u kući srušio. Miru muči ova tajna. Ona je iskrena svojim roditeljima.
Uvijek im se povjerava od srca, ali sada, sada ipak ne može o mišu kazati
ni riječi. Bar za sada ne!
Dok je ona o ovom razmišljala, tata se uozbiljio, naglo se iznenada
trgnuo i rekao Miri:
— Samo mi jedno nije jasno pa te molim razjasni mi. Zašto nisi došla
kući s planine kao pobjednik? Čovjek bi te poslije takvog sjajnog djela
zamišljao kako dolaziš stupajući s planine uz gromku pjesmu! Ali od
svega toga ništa! Nisi došla kao pobjednik, već si se upravo vukla kući
spuštene glave, kao da si bila pobijeđena...
— Ah, da, to vam nisam sinoć kazala. Mislila sam da vam pričam još
danas u podne, za ručkom... Tužno je, vrlo tužno. Voljela bih da i ne
kažem. Ta potamnjet će ovaj svijetli dan.
— Miro, reci mi. Zanima me mnogo.
— No, dobro. Idem po mamu da i ona čuje.
Mira se začas vraća s mamom iz kuhinje. Mama briše ruke o čistu
bijelu pregaču i govori: 39

— Dragi moji, vrijedni, hrabri, prisutni i odsutni! Mislim da će

današnji ručak biti prvorazredan. Gotov je i da je taj skitnica Ješo kod
kuće, mogli bismo jesti.
— Pričekat ćemo Ješu — kaže tata. — Dotle će nam Mira pripovijedati
nešto s planine, što jučer nije mogla...
— Dakle je nešto zatajila! — klikne mama. — Znam da je bila i zmija
tamo, a možda, i, i... i — miš!
— Mama, kako znaš! Zaista, Bregar mije prijetio mišem i ja sam
pobjegla s planine...
Mira ne može dugo lagati! Bolje je tako, što ti je na srcu, to i na jeziku.
Odmah lakše i slobodnije dišeš. Mira je zamolila tatu da se više ne
smješka. Sada zna zaista sve. Mira ne krije više ništa pred njima i moli
tatu i mamu daje ne odaju pred Ješom, a onda poče pripovijedati:
— Kad sam bježala s planine, slučajno sam nabasala na kućicu,
bijednu, sirotinjsku, s malim prozorčićima, kroz koje bi se mogla samo
glava provući...
— Kuća Bregarove majke? — pita otac.
— Da. Zamisli! Banem ja u tu kućicu, ako se ne varam, bez kucanja,
što mije sada žao, a u njoj Bregarova majka. Začudi se ona meni. Još
više! Zaprepasti se što sam znojna, izgrebena... Mila je žena! Pitala me
odmah: »Je li to moj nesretni sin skrivio?« I odmah joj suze navriješe.
Meni žao pa je pitam zašto plače. A ona mi je mnogo govorila. Jučer
ujutru, veli, otišla je na svoj posao kao obično, ali tamo je dočekuje
radnica, najbolja joj drugarica. Prije posla želi joj nešto važno reći.
— Što? — nestrpljivo pita mama.
— Pa, zar ne razumiješ, mama?! Svemu je bio kriv njezin divlji sin.
Čini zulume, krade živad, jaja, voće i grožđe. Postaje hajduk šumski i
planinski! Što ga već ne uhvatiše i ne svezaše, nije njegova zasluga,
nego, eto, obzirni su svi prema njoj, udovici: i učitelj i milicija, pa i djeca.
Jedna hajka na njega bi bila dovoljna i on bi bio uhvaćen. Samo je ljudi
dosad nisu htjeli još više ražalostiti, ali sada se to više ne može trpjeti.
Mora se nešto učiniti. Njezin sin je sramota grada i okolice. I radnice na
imanju poduzet će korake da se ta sramota s njenim podivljalim sinom
završi. Treba ga uhvatiti i otpremiti u jedan dom za zapuštenu djecu.
Ovo joj je sve kazala prijateljica. Tražila je od majke i to da im
pomogne pri tom poslu. Neka ne bude preosjetljiva i premekana. Sve će
to biti učinjeno u korist njenog sina... Majka je Bregarova obećala
prijateljici da će biti čvrsta i jaka. Pomoći će i ona da 40
joj sin postane
čovjek, ali samo moli svakoga da joj vjeruje da ona nije kriva toj
njegovoj podivljalosti! Sigurno joj je muž ubijen kao vojnik negdje onih
dana kad je propala bivša Jugoslavija. Sinu su bile tek dvije godine, a
ona je morala da zarađuje kod vlastelina. Ostavljala je dijete samo u
kući cijele dane. Čudo je da se nije ugušilo i utopilo u posudi za vodu.
Bilo je teško othraniti ga do škole. Mati je odahnula kad joj je sin pošao
u školu, ali, eto, više gladan nego sit, slabo obuven, nikako obučen,
postao je mrzovoljast, srdit, prkosan, osjetljiv i kradljiv. Zanemario je i
školu i pobjegao u goru kao skitnica. Tamo je podivljao i postao neki
dječak razbojnik, sramota grada, a njezina tuga i žalost tolika je u nekim
teškim časovima da bi najradije umrla. Miru je snažno ganula ispovijest
Bregarove majke. Zato ju je danas mogla tako dobro i u sitnice ispričati
svojim roditeljima.
— Eto, tata, sad znaš zašto sam došla sinoć tužna kući — završila je
Mira s dubokim uzdahom.
Tata i mama sjede za stolom razmišljajući.
— Osvojila sam Bregarovu planinu. Pobijedila sam ga, ali ništa me sve
to više ne veseli.
— Zašto te ne veseli? — pita mama zabrinutim glasom.
Sad Mira skoči sa stolice i trči majci u zagrljaj u vihoru uzbuđenja:
— Mama! Mama! Da vidiš tu malu kućicu na gori! Kakvo je
siromaštvo i tmina morala biti u njoj prije rata, kad su Bregarovi
roditelji odlazili na posao vlastelinu i ostavljali svoje dijete malo, posve
malo, maljucno, samo po cijele dane u toj kućici! Dječak i nije mogao
drugo nego podivljati!...
Sada se Mira u majčinom zagrljaju rasplakala tako slatko, da se svaka
njezina riječ topila u suzama.
Majka ju je tješila:
— Sad smo nas dvije na istom putu.
— I ja s vama kao treći — kaže tata. — Još sve nije izgubljeno. U svoje
slobodno vrijeme razmišljam i ja o dječaku. Razmišljam i stvorit ću
neku odluku... Ništa lakše od toga kad ljudsko srce samo zapovijeda da
se pomogne drugom ljudskom srcu što pati! — veli Mirina mama. —
Onda sve ide kao po loju... Samo da taj dječak nije tako zapušten,
podivljao!...
— Najstrašnije je to, ako on uživa u svom silništvu — kaže tata.
— Ako uživa u tome da prijeti i da plaši?!
Miru opet ostavlja plač. Briše oči i nos pa: govori: 41

— Pjesmu voli, začudo! Ima on osjećaja...

Majka govori vedro, veselo: — Možda još nije za sve prekasno.
Govorila mi je jednom njegova majka kako se on sprema s nekim
drugovima da pronađe zakopano blago u starom gradu... To blago,
rekao je toliko puta majci, neće uzeti za sebe, već će ga dati njoj, majci...
Premda je smiješno da danas toliki momak vjeruje u stara pričanja o
nekom blagu u starom gradu, ipak je to sve za njegovu mater i za nas
dragocjen nalaz o njegovoj duši. Biser u školjki na dnu dubokog mora.
Tata je upravo zavidan:
— Drage moje ženske glave! Ta, vi jedna i druga govorite kao da
čitate iz kakve knjige!
Majka nastavlja:
— Naša Mira ima toliko osjećajnosti i topline duše! Budi, Miro,
ponosna! Tata je muškarac pa je danas priznao. Ja velim, kad mi žene
budemo ravnopravno s muškarcima upravljale svim zemljama, živjet će
se na toj kugli zemaljskoj sretnije.
Tati je ipak sada dosta. On moli:
— Nosite jelo! Gladan sam.
— Još nema Ješe, zar ga nećemo čekati? — pita majka.
Svi su zabrinuti što je s malim i gdje je tako dugo. Dogovorili su se.
Dobar je objed. Treba da su svi za stolom. Pričekat će Ješu. Dotle neka
Mira nešto lijepo odsvira.
Mira je naročito raspoložena. Otvori svezak Čajkovskog. Ne svira
veseli valcer i druge poskočne igre, već zasvira posmrtnu koračnicu za
lutkin pogreb. Lijepo svira. Tužno. Osjećajno: Tram, tram, tram, tram!
Tram, tram, tram, tram!
Sjena čovjeka ispred prozora kao da se pokreće u taktu turobne
koračnice.
Tram, tram, tram, tram!
Sjena zastaje, pa opet stupa sve bliže. Krik Mirine mame prekide
sviranje. Pred otvorenim prozorom stoji Bregar. U naručju mu Ješo.
Vise Ješine slabe ruke i tanke noge u cipelicama od laka.
— Zar si ga ubio?!!! — ruknu otac i skoči Bregaru.
Šta je vama? — čudi se Bregar tiho. — On se onesvijestio. Ja nisam
ništa kriv. Uzmite ga.
Urar uzima Ješu kroz prozor i položi ga na kanape. Majka hvata vodu i
ubrus sa stola. Klekla je pokraj sina, raskopča mu košulju pa mu tare
mokrim ubrusom prsa, čelo, sljepoočnice i lice. Sve troje
42
je zabavljeno
oko Ješe. Motri ih Bregar kratko vrijeme, a onda nestade. Urar to
primijeti, skoči k prozoru i zove ga natrag. Bregar se ne vraća. Urar će
srdito:
— Moram ga uhvatiti i silom dovući natrag.
— Zašto? — pita zabrinuta majka.
Ta neka nam bar kaže šta je bilo, a onda srećan mu put!
 Urar skoči kroz prozor u vrt. Mira pomaže majci oko brace. Dok je
tata hvatao Bregara uz strminu planine, njima dvjema je uspjelo da
vrate Ješu k svijesti. Mali je otvorio oči i najprije čudno oko sebe gledao,
a onda prošapta:
— Kod kuće sam?!
Da, kod kuće, sine moj. Uz nas. Uz mamu svoju, seku i tatu...
— A kako sam mogao kući?
— Bregar te je donio. Na rukama. Onesviještenog. O, sine!
A tako! — prošapće Ješo vrlo tiho, nasmiješi se bolno, umorno, pa
opet zaklopi oči.
Majka mu gladi lice, miluje ga, tepa mu:
— Spavaj, spavaj, sinko. Odmori se. Sve će opet biti dobro.
Mama i seka pokrivaju Ješu pokrivačem i sjedaju na stolice uz njega.
— Gdje nam je tata? — pita zabrinuto Mira.
— Bit će najbolje da odnesemo Ješu u drugu sobu na krevet — reče
majka i uze sina u naručje pa ga ponese. — Ponesi, Miro, za svaki slučaj
vodu i ubrus.
Mira uzima vodu i odlazi s majkom. Upravo u taj čas stadoše se iz vrta
kroz prozor u sobu sipati kamenčići, žuta zemlja i suhe grančice. To je
bila prva vi jest. Ona je javljala da se niza strminu nešto događa. Druga
vijest je bila buka, kao da se dvojica bore. Za nekoliko sekundi vuče urar
Bregara k prozoru. Priklještio mu je obje ruke, pomiče ga naprijed s
velikom mukom, sav u znoju, uprljan zemnom, pijeskom, dračom i
zadahtan, a Bregar se divlje opire i ruši pod tvrdim svojim tabanima
zemlju i kamenje.
Pred prozorom nastade tek ljuta i ogorčena borba, kao na život i smrt.
— Ne dam se uhvatiti i zatvoriti! Taj se nije rodio tko bi mene
pokorio! — Bregar govori i škrguće zubima, a iz tamnih očiju mu sijeva
vatra kao munja iz crnog oblaka.
Sjest ćeš ti meni u sobu makar pet minuta, divljače - škrgutao je urar pa
u jednom zgodnom trenu gumu Bregara kroz prozor u sobu. Ovaj se
pokliznu na podu, povuče za sobom čilim i pruži se potrbuške
43
kako je
dug i širok, a prostrti sto zazveči svim tanjurima i čašama. Urar uskoči
kroz prozor u sobu. Dok se Bregar dizao s poda, urar zabravi vrata i
zatvori prozor. Sve se odigra neobičnom brzinom. Ipak Bregar navali na
vrata. Silom otvara, slomit će bravu. - Podupire vrata ramenom o bravu.
Hoće da ih izvali. Uraru uspije da ga odgurne odatle. Sad se Bregar
brzinom šumske zvjerke izmakne i potrči prema prozom. Tako se
zatrčao da bi probio sva stakla samo da pobjegne. Urar, inače tako
ozbiljan čovjek, ne odustaje od borbe. Bregarova upornost razbudila je
u njemu upravo mladićku snagu i želju za borbom. Upravo pred
prozorom pograbi on Bregara odostrag za ramena, za vrat i sruši ga na
pod. Sad će ga urar savlada Kleknut će mu na prsa i pobjeda je tu! Ali
čekaj! Ne ide to lako. Bregar upotrijebi svu preostalu snagu i vještinu.
Koprene se dva-tri puta i izmaknu uraru pa četvoronoške pretrča sobu,
k drugim vratima, u drugu sobu, a odatle je namjeravao kroz prozor na
ulicu. Uspravi se kod tih vrata, udari snažno po kvaki, otvori naglo i
zaustavi se kao skamenjen. Pred njim u sobi, na postelji lezi Jeso, a kraj
njega su majka i sestra.
— Tata, kako izgledaš?! — pita oca Mira.
— Borim se s Bregarom. Hoću da ostane kod nas i da nam
pripovijeda kako se to zbilo s Ješom, a on valjda misli da ću ga predati
miliciji pa se opire i nateže sa mnom. Mora da izgledam divlje! A i kako
da izgledam drukčije, kad sam u takvom poslu s divljakom!
Ne znamo čuje li ovo Bregar, jer on još uvijek stoji pred vratima i
očiju ne skida s ovog prizora: Na čistom, bijelom krevetu leži dječak.
Kraj njega majka miluje mu kosu.
Mira se odšulja do klavira. Zasvira tiho, osjećajno. Bregar se okrene
prema njoj. Stupa glasoviru kao očaran. Bulji u Mirine prste, kako jure
preko bijelih i crnih tipaka. I njemu, sami od sebe zaigraše tako prsti u
zraku.
— Pokušaj, Bregaru! Sviraj!
Evo, da to vide Mirine drugarice, čitav Mali grad i okolica kako danas
za najvećeg sunčanog sjaja vani, sjeda Bregar na okrugli stočić i udara
dva-tri puta po tipkama klavira!
Bregar brzo povuče prste, kao da se opekao. Ima on sjajan sluh, pa
vidi da njegova svirka ne valja. Kaže Miri:
— Ne znam. Ali ti umiješ! Kako si naučila?
— Čitam ove sitne točkice. To su note. Vježbam već nekoliko godina.
— Nekoliko godina?! — začudi se Bregar. 44

_ Da. Mnogo je vremena utrošeno da upoznam te sitne note i da

zagospodarim ovim bijelim i crnim tipkama na klaviru... govori mu
Mira, a tata njezin prihvaća:
— Svaki čovjek u sebi ima životnu snagu, silu. Snaga vrijedi onda, ako
se upotrijebi...
— Kako? — prekida Bregar i okrene se na okruglom stočiću. Sad
vidje da še taj stočić okreće. To ga razveseli pa se stade okretati na
njemu. Pri tom se smije. Smije se tako zvonko, tako prirodno i od srca,
kako valjda nitko više ne može u ovom gradiću.
— Tako je djetinjast! — podrugnu se Mira, ali — blago.
Bregar prestade s okretanjem i ponovo pita:
— Kako treba snagu upotrijebiti?
— Korisno, vrijedno. Treba raditi i stvarati za dobro svoje i svih oko
nas, a ne osiliti se, podivljati, strašiti druge, otimati...
Tu najednom skoči Bregar prozoru kliknuvši:
— Vi ćete me predati miliciji!!
Urar se i ne diže od stola. Reče mirno:
— Bježi, kud te je volja! Sit sam natezanja s tobom. I onako ništa ne
shvaćaš!
Bregar stoji uz prozor i ne razbija ga. Stoji uz prozor i ne otvara ga. Ne
bježi. Mira opet tiho svira. Bregar se naglo okrene, pograbi šešir s glave
i skide ga naglo, gužva ga u rukama i govori:
— Imao sam šešir na glavi!
— Skini i kaput — kaže mu Mira — ja ću sve odnijeti u hodnik. Bregar
skide kaput. Mira veselo klikne:
— Kako je u tebe čista košulja! Zlatna je tvoja mati! Uvijek pazi da
imaš čisto rublje!
— Pazi! Pazi moja mati — veselo odgovori Bregar ali se od prozora
ne odmiče. Mira otključava vrata i u hodnik nosi šešir i kaput Bregarov.
Urar mu govori.
— Bregaru, molim te, otvori prozor. Neka nam uđe svježi zrak s
planine!
Bregar sluša. Otvara i uzbuđenje:
— Neka uđe! Neka uđe svježi zrak s planine. Da otvorim prozor, vi
me molite. — Sad se on nasmija srdačno. Mira se vraća i kaze ocu:
— Neka Bregar ostane danas kod nas na ručku. Mislim, spasao nam je
Ješu. Da mu bar na taj način zahvalimo.
— Ostane li, ja ću se veseliti — kaže urar, a Bregar 45
se opet vedro
nasmije.
Mira ne može da prešuti:
— Što si djetinjast!
— A ti si kao kakva stara! — klikne Bregar. Opet se od srca nasmije,
onako burno, kratko, zdravo i divlje.
— Stara brbljava svraka! — klikne Mira, a Bregar se uozbilji. Mira se
brzo povrati:
— No, no, Bregaru, nisam mislila predbacivati. Ispalo mi je tako
nehotice. Izvoli ovamo k stolu! Tako! Sjedni na Ješino mjesto. Moj brat
će danas ostati u krevetu.
Bregar plaho prilazi i sjeda za bijeli, ukusno prostrt sto. Očima
zaokruži po njemu i opet se onako vedro nasmije.
Uto mama uđe i zatvori za sobom vrata... Šapće:
— Ješo spava. Tako duboko i mimo diše... Oho, što vidim! Pa mi
imamo gosta! To me veseli! Bregaru, daj mi ruku!
Bregar je iznenađen. Raspoložen je. Pruža domaćici ruku. Stisnu
njezinu ruku snažno i potrese je. Domaćica malo prevmu očima, ali se
ne oda. Pita Bregara:
— Je li, spasio si nam Ješu?
— Da.
— A gdje je bio?
— U starom gradu. Uvijek sam ga opominjao, znadete to već i sami, da
se ne skita po gori za mnom. Nije slušao...
— Šta je bilo jutros, daj pripovijedaj! — nagovara urar Bregara.
— Bilo je tako. Išao sam tražiti skriveno blago u ruševinama. Starci
govore daje u onoj kuli prema sjeveru, duboko dolje, tamna soba kao
podrum. U njoj je bila tamnica. Tu su trunuli kmetovi i robovi. Ispod te
sobe zakopano je blago. Puni kovčezi zlatnog novca i srebrnog posuđa.
Zlatni lanci i drugi nakiti ukrašeni su dragim kamenjem i biserima...
— Pa šta bi ti učinio da nađeš to blago? — pita Mira.
— Dao bih ga svojoj majci.
— Sve bi dao majci?
— Sve.
— A sebi ne bi ništa ostavio?
— Šta će meni? Meni ne treba.
— Samo to bi morao pronaći i prenijeti majci u najvećoj tajnosti.
— Zašto?
— Naš grad bi jedini imao pravo na to blago. On bi ga46potrošio za bolji
život građana. Podigla bi se bolnica.
— Ti baš znaš mudrovati!
— Ako postoji to blago, plemstvo gaje u staro doba nagomilalo
osvajajući i otimajući tuđe zemlje ratovima. Ratovao je narod koji je bio
kmet, rob, jer je morao badava raditi svojim plemićima. Kad nađeš
blago, Bregaru, to je blago narodno pa ćemo ga narodu i vratiti...
 — Gle! Ti ćeš ga vratiti! Samo se pripravi!...
— Meni ne daš da ga vratim. Dobro, ali vratit će ga tvoja majka.
— Ako se najede ludih gljiva!
— Ne. Tvoja majka će to učiniti pri zdravoj pameti. Druga su vremena
sada! Ti, Bregaru, živiš još u prošlom stoljeću... Oprosti, ja sam
predaleko otišla. Pripovijedaj dalje što se dogodilo jutros u toj kuli
staroga grada.
Bregar htjede odmah započeti, ali se uplete Ješina mama:
— Čekaj, dok donesem ručak na sto! Već je dosta kasno.
Svi su šutjeli. Gledaju Bregara. On stalno prati pogledom Mirinu
mamu. Kad je donijela juhu u zdjeli, Mira je stavila ruke na bijeli
stolnjak. To isto učini i Bregar, ali ih brzo povuče, kao da se ubo. Njegovi
su nokti dugi i neobično crni na ovom bijelom stolnjaku. Kao gavrani na
snijegu.
Domaćica lijeva Bregaru obilno juhe u njegov tanjur, a on dotle
pripovijeda:
— Današnji odlazak u kulu bila je moja tajna. Držao sam da znam za
to samo ja i moja dva prijatelja...
Urar prekida:
— Prevario si se. Znao je za to i naš Ješo.
— Tako je! — kliknu Bregar. — I on je saznao. Ne znam od koga!
Drugi počeše jesti juhu pa i Bregar uhvati žlicu. Prvo što je bilo, ispala
mu je žlica iz ruke kao glatka riba i Bregar se začudi kad mu domaćica
ne dopusti da jede tom žlicom, već mu donese drugu.
— Zašto drugu? — pita on.
— Radi čistoće. Radi zdravlja — odgovara mu Mirina majkani ponudi
mu rukom da jede.
Vidjelo se, Bregaru je bila juha vrlo dobra. Otvorio je oči, napeo uši pa
srče, srče i uživa. Najednom i sam primijeti da on jedini šišti, pišti i trubi
kad srče juhu. Prestade jesti. Mira mu pokazuje: — Vidiš, jedi ovako
tiho. Sve to mora čovjek dugo vježbati da se nauči. I na to se istroši
nešto od naše sile i snage... 47

Bregar sluša Miru i šapće:

— Mudruje kao stara!,..
_ Mnogo je ona čitala knjiga. I novine čita. Treba danas mnogo znati!
Tako govori majka, a Mira će odmah za tim oštrije:
— Samo da očistimo naše šume od podivljalih skitnica!
Bregar skoči, nadigne pri tom sto, a tanjuri i čaše zveknuše. Mira ga
gleda strogo, crvena je i samo siječe:
— Da nemaju matera svojih, zavlačili bi se u spilje kao spiljski ljudi!!!
Bregar bulji u Miru i natraške korača k prozoru. Majka skoči k njemu,
ogrli
ga i zaustavi:
— Ne slušaj Miru!... Mi, tata Ješin i ja, njegova majka molimo te,
pripovijedaj nam dalje o Ješinoj nezgodi u staroj kuli.
Bregar stoji između stola i prozora i govori tiho:
— Jutros sam zašao u stražnju kulu starog grada zajedno sa svoja
dva pomoćnika. Grede i daske u kuli stare su, slabe? trule. Sretno smo
se spustili u prvu sobu. Iz nje se spuštalo kamenitim stepenicama u
zatvor. Tu je tamno kao u rogu i neki smrad...
Mirina mama prekida:
— Čekaj dok se vratim s.pečenkom!
Bregar opet putuje pogledom za domaćicom, a kad je ona donijela
pečene piliće, on im se opet, onako na svoj način, nasmije i vrati se
stolu. Dobije u svoj tanjur dva dobra komada mesa i hrpu salate.
Bregar lakomo grabi meso rukama, ali ga brzo spušta, kao da se
presjekao. Kraj njega Mira drži u lijevoj ruci viljušku, u desnoj nož i
njim reže komad po komad. On isto pokuša, ali mu se viljuška i nož
spletu, ispadnu iz ruku i padnu na tanjur i na sto. Bregar je užasnut, ali
Ješina mama se odmah snalazi. Reže mu sama meso na sitne
komadiće. Mira se smije:
— Režeš mu, majko, kao kakvoj maloj bebici!
Urar se mrgodi na Miru i govori:
— Dalje, Bregaru! Pričaj nam.
— Pusti ga neka jede kaže domaćica i uhvati muža za uho. On joj
opet vrati. Bregar gleda tu igru i opet se nasmija otvoreno, glasno i od
srca. Mira ga pita:
— Znaš li zašto to rade majka i otac?
Bregar niječe glavom. Mira tumači:
— To je šaljivi običaj kad se nešto u godini prvi put 48jede. Možda je i
tebi ovo prva piletina?
Bregar opet zaniječe glavom. Neugodno mu je. Mira se izbrblja:
— Aha! Ti si se već častio piletinom s narodnog imanja... Hm!...
Bregaru je još neugodnije. Mira osjeti po izrazima lica tate i mame da
je pretjerala pa da bi popravila, produži:
— Ja jedem prvi put piletinu pa tko će mene za uho?
 — Povuci je, Bregaru! — kaže mama veselo. Bregar posluša. Povuče
Miru za uho, a ona zajauče: — Ao! Boli! Taj ozbiljno vuče! Osvećuješ li
se? Je li!
— Ne! Ne osvećujem se — reče odlučno i iskreno Bregar i jede dalje.
Zvače bučno i glasno mljacka on jedini. Sam to primijeti i veli sav crven
u licu:
— Ja jedem kao prase na koritu. — Popravlja se i guta tiho. Mira kaže:
— O, koliko truda, muke i vježbanja, koliko snage dok se to sve
nauči!... Mama prekida Miru:
—Ja u kući naređujem. Dajem riječ našem gostu Bregaru koji nikako
ne može do riječi doći od naše Mire! Bregaru, sad nam pripovijedaj
dalje.
Bregar pripovijeda rado, od srca:
— Silazim vam ja tako u sobu tamnice, a moji pomagači ne idu za
mnom. Boje se. Smrad ih guši. Tu su sigurno same lubanje, kosturi i
raspadnute lešine, a na kovčegu s blagom leži debela, strašna zmija. Ja
se ne bojim. Jedini ja silazim...
— Čekaj malo — moli Ješina mama — samo da odnesem ovo sa stola
i da donesem kolač.
I opet Bregar u čudu motri domaćicu. Kuda će ona opet? Zar ima još
jedno jelo?
Domaćica nosi kolač punjen trešnjama. Bregar mu se nasmija od srca.
Klikće:
— Unutra su prave, pravcate trešnje!!!

— A da vidiš kako je kolač fm i sladak — kaže Mira. — Uzmi, jedi!

Bregar tumu cijeli komad u usta pa mota, melje, uživa, mumlja, a onda
bučno proguta.
— To je najbolje od svega dosad! Nikad nisam takav kolač jeo!
— govori Bregar Miri i motri je u čudu kako trga komadić po
komadić. Mira mu kaže:
— I kolač jesti treba znati.
Mama prekida: 49

— Miri nisam dala riječ! Bregar, pričaj nam dalje o zakopanom blagu!
— Spustio sam se u tamnicu. Udaram nogama po onom što je okruglo i

što zvoni.To su lubanje robijaša. Ne bojim se pa uzimam jednu u ruku i

nosim gore na svjetlo. Nasmijao sam se do sita, jer to nisu bile lubanje.
Bile su suhe tikve. Poslije sam iznio i malo smrada na svjetlo. Nisu to
bili leševi, već truli crveni luk...
 Mira diže kao u školi dva prsta u zrak:
— Molim riječ.
Mama se osmjehnu i kimnu glavom. Mira pita:
— Kako je to sve došlo u kulu?
— Netko je krao i u nju spremao — kaže tata.
— I ja mislim daje tako — prihvati Bregar i nastavi: — Ali sada vam
dolazi ono najteže!
— Govori! Govori — nestrpljivo traže roditelji i Mira.
— Upravo kad sam se opet spuštao stepenicama u tamnicu, prasnu
nešto kao grom iznad naših glava. Ja se sruših u tamnicu. Moji pomagači
sa mnom. Grum!!! Udari neki tovar iznad naših glava kao da se kula ruši.
Mi čekamo užasnuti. Sreća, izlaz nije bio zatrpan. Čekamo čas, dva, tri.
Više se ništa ne ruši...
Mira skoči. Prekida Bregara:
— Čekaj! Čekaj da ne zaboravim! — Ona vadi iz ormara užurbano
dvije stvarčice. Pruža ih Bregaru:
— Gledaj! Ovo je najmanji ženski sat.
Bregar kliknu:
— Nije veći od zrna graha!
— Tako je — potvrdi Mira, — a vidiš, moj gaje tata popravio!
— Kako je mogao? — čudi se Bregar.
— Ovo povećalo mora stisnuti na oko, gle, ovako. Sada vidi sve
mnogo veće i popravlja. Daj tatice, rasklopi sat, da vidi Bregar što je u
njemu!
Urar otvara mali sat i namjesti povećalo Bregaru na desno oko. Bregar
klikće:
— O, sada se dobro vidi! Oni sićušni točkići kao da su točkovi veliki
kao oni na mlinu u vodenici. Okreću se, jedan se u drugi zabada. Rade,
odupiru se, vrte se točno, sami! Sami! Lijepo je to! Čudnovato!
Čudnovato!
— Što misliš, koliko je snage i strpljenja ljudskog upotrijebljeno dok
se ovako mali sat načinio! 50

— Istina je! Istina! To vrijedi! — klikće Bregar. Mira nastavlja:

— I najednom taj sićušni stroj stane. Šta mu je? Ali tu je urar s
povećalom i sitnim kliještima i čekićima pa popravi čudesni stroj i on
opet radi: ti-ti, ti-ti, ti- ti!
— To vrijedi! To vrijedi! — klikće Bregar sve vatrenije. Mira
nastavlja:
 — I taj urar, moj tata, sjedi već trideset godina s povećalom na oku
kraj ovakvih sitnih strojeva, svaki dan, od jutra do mraka. A nekad i
duboko u noć! Šta na to kažeš! Ha, Bregaru, lakše je trošiti snagu
skitajući se planinama!...
— Miro, dosta!!! — viknu mama. — Još nam Bregar nije sve o kuli do
kraja ispričao. Ti ga stalno prekidaš.
— Majčice, pa zar nisam zamolila riječ?!
— Pa, ako i jesi, sada ti je oduzimam. Bregaru, pričaj ti dalje o kuli.
Bregar tiše, ozbiljnije, zamišljen, pripovijeda dalje:
— Kad se sve u kuli iznad nas smirilo, začujemo da neko stenje.
Otrčim gore i vidim. Vaš sin pod gredama i pod hrpom kamenja!
— Jao, sine moj! —jauknu majka.
— Pozovem odmah svoje pomagače i započesmo otkopavanje. Nije
bilo lako, ali radili smo brzo, naglo, da mali ne izdahne pod kamenjem.
— Sine moj, sine moj, kad ćeš se opametiti?!
— Kad ne bude više Bregara na planini! — dometnu odmah Mira, ali
Bregar kao da ne čuje. On pripovijeda dalje u najvećem uzbuđenju:
— Zbacili smo kamenje s njega — i sreća! Greda ga je spasla! On je
ležao pod njom pa se kamenje nije moglo na njega sasipati... Dalje
znadete sve. Bio je onesviješten od udaraca i od straha. Donio sam ga i
predao vama.
— O, hvala, hvala ti, Bregaru! — govorila je majka.
Mira skoči k ormaru:
— Ne ljutite se što vas opet prekidam! Ne smijem zaboraviti jer je ovo
vrlo važno!
Bregar prati svaku Mirinu kretnju. Ona vadi iz ormara svijetlu kutiju
od drveta. Na njoj sprijeda blistave brojke i sjajne kazaljke.
— Aaaaaa! — zine Bregar zadivljeno. — Sat! Lijep je! To vrijedi!!
I Mira se zanijela:
— Bregaru! Za minutu ćeš čuti nešto izvanredno!
Bregar i svi ostali svečano, u uzbuđenju čekaju. Čuje se samo tiho
tiktakanje sata. Najednom lagani kvrc, a onda stroj 51stade otkucavati
dvanaest puta tako lijepo, tako milozvučno u dva glasa, da je čovjeka od
milja jeza prolazila. Bregar je blijed, a onda se uhvati za čupavu kosu i
kriknu: — To je nešto!!! To vrijedi!!!
— Vidiš, Bregaru, to je tatin izum! Da ovako velik sat tako tiho tiktaka
da nikoga u sobi ne smeta, a kad odbija sate, ugodno ga je slušati kao
najljepšu svirku...
 Bregar je još uvijek u zanosu:
— Da! Slušao bije rado i bolesnik na samrtnoj postelji!
— No to sve nije još ništa! — kliknu Mira pa uhvati Bregara za ruku i
povuče ga:
— Hodi sa mnom da vidiš tajnu moga tate! Ali prije stani! Nemoj
zaboraviti na ovo! Ti prvi od ljudi izvan naše kuće ideš u tajnu sobicu
moga tate!
Bregar se daje voditi bez ikakvog otpora. Štaviše, on trči s Mirom
dugim hodnikom. Još više, čini se da njih dvoje lete gore stepenicama na
tavan. Sad su na pola puta. Evo malog zavoja. Na zidu su vrata.
— Tu smo — šapnu Mira, ali brzo skoči kao ubodena. — Oh, pričekaj
samo čas, jer su vrata zaključana. Idem po kljuuuuuuuuuč!
— pjeva Mira udarajući nogama po stepenicama.
Bregar je ostao sam. Pred njim zaključana vrata. Iza vrata urarova
tajna. Tajna?! Tajna?! Tajna?! Sumnja potrese Bregara i osvijesti ga. Da
li je ova djevojčica iskrena ili je lukava?! Da nije ova tajna sobica pod
ključem privremeni zatvor, dok po njega dođe milicioner?! Tu je tajna
sobica pod ključem i on pred njom čeka možda kao janje pred klanjem,
dok je nalijevo malen prozorčić kroz koji se osvjetljuju stepenice za
tavan. Prozorčić gleda u voćnjak. U njemu je gusta trava, mekana kao
perine. Jedan — dva! Prozor je otvoren. Hopla-hop! On je u travi. Trkom
iz sve snage i on se penje uzbrdo na svoju planinu, u visinu, u širinu,
gdje njegova volja vlada!
Bregar stupa prozorčiću. Samo ga treba otvoriti i za dvije minute on
će iščeznuti u grmlju.
Prošle su dvije minute. Bregar nije prozorčić otvorio. Stoji pred njim i
sumnja u Miru popušta. Zašto djevojčice nema tako dugo?! Bit će da se
nekuda ključ zametnuo! Zar bi ona smjela njega samoga tako dugo
ostaviti ovdje kraj ovog prozorčića, ako gaje kanila zatvoriti?!
Mire još nema. Bregara ne muči više sumnja. Nestala je. Kako je
mogao i pomisliti na to da ga ova djevojčica kani zatvoriti! On je jači,
prije bi on nju zatvorio i kroz ovaj prozorčić pobjegao! 52
Mira trči hodnikom i penje se na tavan. Udara nogama o stepenice i
pjevucka:
— Eeeeeeeeeevo me! Zašto stojiš kod prozora, Bregaru?
— Čekam tebe.
— Nije me dugo bilo.
— Zašto?
 — Ključ je kriv.
— Zametnuo se negdje?...
— Ne, Bregaru! Otac mi ga najprije ne htjede dati. Jedva sam ga
namolila.
— Zašto?
— Tata moj sprema jedan izum u ovoj sobici. Dok mi spavamo, on se
zavuče u tu sobicu i radi. Računa, crta, razmišlja, izrađuje, pa opet
računa, crta, pronalazi, a onda umoran napušta sobu o ponoći ili u dva
sata noću, a nekada i u zoru i spušta se dolje k nama da malo prospava.
Sutradan po cio dan popravlja ljudima satove dolie u radionici, a
odmori se kratko vrijeme samo o podne, poslije ručka. Kad tata završi
svoj izum u ovoj sobici, predat će ga narodu da se njim koristi. Tata
obećaje da će njegov izum biti od velike koristi. Tada nećemo morati
satove kupovati u drugim državama. Tata će postati izumitelj, osobito
koristan član naše zajednice! Sigurna sam da će onda naša zemlja
povjeriti mom tati da vodi tvornicu u kojoj će se izrađivati dobri a jeftini
satovi za gradove, sela, tvornice, kolodvore, škole i urede. Tata će
upravljati tvornicom. On će tek tada biti na potpuno pravom svome
mjestu! Služit će više narodu i bit će zadovoljan! Zato ne daje rado ključ
od ove sobe drugima u ruke. Mi rijetko ulazimo u tu sobicu, a osim nas
nitko još nije bio u njoj. Ti ćeš biti prvi.
— Ja prvi!! — kliknu Bregar zanosno.
— Raduješ se, Bregaru?!
— Da.
— Imaš i zašto! Bit ćeš prvi u sobici, u kojoj tata izumljuje naš domaći
stroj za satove! I to savršen stroj! Precizan! Shvaćaš li, Bregaru?
Precizan stroj!
— Precizan stroj!!! — ponavlja Bregar u zanosu.
— Idemo! — veli Mira i otključava vrata. Ulaze oni u sobicu. Vrata
ostavljaju otvorena, da im prozorčić dade malo svjetla. Sad Mira okrenu
upaljač. Sijalica se zapali. Bregar se brecnu i ulazi na prstima u ovo
svetište rada, napora i duševne muke oko izuma i pronalaska.
53
U sobicu
mora zaista Bregar ulaziti s posebnim osjećajem, višim, uzvišenijim. Tu
se radi preko mjere. Noću. Bez odmora i predaha. Tu se smišlja,
izumljuje. Radi pamet, volja, duša i srce, a sve za narod, za sve ljude da
im bude bolje, da im bude ljepše. Skini šešir u ovoj sobici, zapovijeda
Bregar samom sebi. Pokloni se ovom oruđu i zamršenim strojevima! Ne
diraj svojom oporom, divljom rukom ove vrijednosti čovjeka koji se
žrtvuje na poslu! Ne oskvrnjuj svojom skitničkom nogom pod ove
sobice, u kojoj čovjek radnik, izumitelj na radu gubi noći, u kojoj će
oslijepiti od čitanja i zurenja u ove sitne strojeve s kotačima.
Bregar ne ulazi dalje od vrata. Mira ga zove:
— Priđi bliže. Ovamo k stolu. K strojevima.
Bregar uđe u sobu i prilazi stolu.
— Što ću ti tumačiti?! Ni sama ne znam ništa. Ne razumijem se u to.
Gledaj samo, Bregaru, koliko krupnog i sitnog oruđa leži ovdje! Koliki
strojevi! Sve pretrpano i zamršeno. Prava prašuma, gusta i neprohodna
za moj mozak, a tati mom je ovo sve tako jednostavno, jasno i
razumljivo! Ja samo nešto znam! — nasmija se Mira. — To smijem
učiniti. Pogledaj!
Ona pritisne prstom o neko puce. Okrugli stroj na zidu se rasvijetli i
na njemu se pokažu kazaljke bez brojki. Dok nabrojiš deset, svjetlost se
ugasi. Sad Mira potegne jednu malu uzicu i visoki stroj, prislonjen uza
zid, stavi se u pogon. Okreću se točko vi, rade neke poluge, bruji čitava
soba, zvrče zvona, udaraju satovi kao na tomjevima, soba je premalena,
sve ječi, bruji i trese se. Bregar se skamenio. Mira povuče opet za onu
malu uzicu. Sve stade kao odsječeno. Tišina.
— Ovaj izum će biti za škole, tvornice i željezničke stanice! — govori
Mira. — Tata radi na tri izuma u isto vrijeme. Zanima li tebe to,
Bregaru?
— To je čudo! Neviđeno!! — šapće Bregar.
— Idemo sada — veli Mira — znam kako je tata već nestrpljiv. Ova
zvona, brujanje i udaranje satova čuje se dolje u našu sobu. Čudim se da
tata već nije dojurio gore.
— Zašto?
— U strahuje za svoje izume.
Napuštaju sobicu. Bregar izlazi natraške i gleda oruđe i strojeve
očaran.
Takav se vratio dolje u sobu. On gleda urara ne trepćući. Gleda ga
neprestano, ne skida očiju s njega. Urar se osmjehnu 54Miri, zaprijeti joj
prstom, duboko uzdahnu i zapita Bregara:
— Daj mi reci što će biti s blagom iz ruševina?!
Bregar ne odgovara. On je još uvijek u zanosu i zuri u urara.
— Srebro, zlato, drago kamenje i biseri, što će biti s tim bogatstvom iz
staroga grada? — pita opet urar.
Bregar trepnu očima kao da se osvješćuje. Uzdahnu i zapita:
 — Šta ste pitali?
— Pitao sam te šta će biti s blagom iz staroga grada?
Bregar se upravo preobrazi i kliknu:
— Našao sam blago!!!
— Kako?! Gdje?! — pitaju ga svi u sobi.
Bregar metne ruku na srce:
— Ovdje! Ovdje je to blago!... Kad sam izvukao vašeg sina ispod
kamenja, sjećam se, dobro se sjećam, bilo mije ovdje lijepo kao nikada
dosad!
Domaćica briše suzu, Mira sjeda za klavir i tiho prebire po tipkama.
Bregar stupa prema vratima sobe u kojoj Ješo spava. Odškrinu vrata,
pogleda malog u postelji, osmjehnu se i tiho opet zatvori vrata.
Sada odlazi drugim vratima. Urar pita:
Kuda ćeš?
— Idem majci! Sama je...
— To je lijepo — kaže domaćica, a onda lijepo upita: — A nas
ostavljaš?
— Ne!! — viknu Bregar. — Doći ću k vama!
— Kada?
— Sutra.
— Sigurno? — pita Mira.
— Sigurno!
— Časne ti riječi?!
— Da!
Majka opet prihvaća:
— Dođi k nama svaki dan. Ješo te toliko voli! Možeš s njim u školu od
nas i vraćati se s njim opet natrag. Ako hoćeš...
— Hoću! — kaže Bregar, uhvati za kvaku od vratiju i pita:
— Hoćete li mi dopustiti da svaki dan gledam kroz povećalo one
kotačiće što idu ti, ti, ti, ti?!...
Urar kliknu:
— Kako ne! Pa ako te ove stvari budu mnogo zanimale, 55
mogu te uzeti
za pomagača gore u sobicu sa izumima...
— Zanimaju me! Uzmite me za pomagača! Neće vam biti žao!
Ja znam računati. U školi sam učitelju jedini kazao kako se izračunava
površina kruga!!...
— U onoj sobici ćeš mi izračunavati površine okruglih satova. Crtat
ćeš polumjere i promjere... Unijet ćemo za tebe u sobicu poseban sto!
 — Poseban sto za mene!!!!! — upravo kliknu od sreće Bregar, uhvati
za kvaku i kaže tiho i toplo: — Idem sada majci. Ona je kod kuće danas.
Sama.
— Idi, dijete, idi majci svojoj i pozdravi je od nas! — kaže domaćica.
— Hoću! Pozdravit ću je!
Mira pita:
— Možemo li se sigurno pouzdati u tebe?
— Možete! Dao sam ti časnu riječ!
— Htjela bih još veću sigurnost.
— Doći ću, majke mi moje! — kliknu Bregar s rukom na prsima. Po
izrazu lica vidi se da Mira nije zadovoljna. Mama postaje već nestrpljiva
i Miri daje očima znak da prestane. Bregar pita: — Zar još ne vjeruješ?
Mira pogleda Bregara u oči i veli odlučno: — Ostavi kakav zalog!
— Što da ostavim? — nasmijao se Bregar. — Zar svoj stari poderani
šešir? Ništa drugo nemam...
Ovdje se tata morao umiješati:
— Mira valjda misli na tvoje blago!
Bregar stavlja ruku na prsa:
— Blago je ovdje, a to ne mogu izvaditi.
Mira gleda u oči Bregaru i govori odlučno:
— Ostavi nam u zalog kakvu svoju stvar, najmiliji predmet.
— Da!! — klikne Bregar dosjetivši se. Turne ruku u duboki džep od
hlača, izvuče nož i ostavi ga bučno na sto:
— Evo očevog noža! Njega dajem!!
Svi u kući odahnuše zadovoljno. Mira sretno trepnu očima i sva se
zarumenje. Bregar joj govori:
— Uzmi ga ti. Spremi. To mi je najmilije.
Bregar je uzdahnuo, Mira ne prilazi k stolu po nož. Bregar je nuka: —
Ne boj se noža. Nije on pustio nikome krv... Otac je s njime radio lijepe
stvarčice od drveta. Djeluckao, rezuckao. Ja sam s njim gulio kore s
drveta da načinim posudu za šumske jagode... pa i poigrao sam se s
njim. Bacao ga iz daljinei gađao oštricom u stabla... 56

Mira uzima nož.

— Pazi! Oštar je kao britva! — kaže Bregar.
— A velik, težak i lijepo je izrađen! — govori Mira i važe nož na svom
dlanu.
Bregar kimnu s osmijehom pa govori:
— Doći ću k vama sutra i svaki dan!
 — Dođi! Čekamo te! Do viđenja!! — rekoše svi u sobi. Bregar zavikne:
— Do viđenja!!! — I nestade i sada kroz prozor.
Mira je opet kod klavira i prebire tiho i osjećajno po tipkama. Onda
zasvira veselije i zapjeva. S njom pjeva i mama.
Vrata od druge sobe prekidoše ovo tiho raspoloženje. Otvoriše se i na
njima se pokaže Ješo:
— Kako je, sine?! — pita mama.
— Ja sam gladan!!! — kliknu Ješo.
Svi u kući kliknuše od neočekivane radosti.
— On je gladan! On je gladan!! — To su prvi put od njega čuli. Uvijek
su mu morali silom turati hranu u usta. Mama trči u kuhinju po jelo.
Tata zaboravio na sve pa hvata Ješu i diže ga pod strop. Mira zasvira na
klaviru koračnicu i zapjeva. Tata prihvaća pjevanje i stupa s Ješom oko
stola. Mama ulazi s juhom. Pjeva i ona i stupa uz glazbu. Svi su burno
veseli. Jedno sunčano popodne u životu ove kuće!

DEVETO POGLAVLJE
Došlo je veče, a za njim vedra noć ranog ljeta. Gore visoko zvijezde,
dolje krijesnice. Čitav gradić je miran. Rijetko gdje proviruje iza zavjese
svjetlo slabe sijalice. I ove se umorne gase. Kuće spavaju. Sve kuće, osim
urarove. Samo se to ne primjećuje s gradske strane, jer jedini
rasvijetljeni prozor sja prema vrtovima, u brdo, u planinu. Rasvijetljen
je prozorčić na urarovoj radnoj sobici.
Urar je toliko uradio, on je toliko stvari uredio ovog dana da je
zaslužio jednu dobro prospavanu noć, ali na spavanje nije ni mislio.
Pošto je večerao i zaželio svojoj obitelji laku noć, popeo
57 se gore u svoju

radnu, sobicu. Popeo se? Ne, on je sve stepenice preskočio fićukajući i

pjevuckajući. Zar je samo preskočio stepenice? Ne, već ili je upravo
preletio, kao da ima krila. Tako je te večeri dobio želju da radi, da
usavrši svoj precizni stroj za džepni i ručni sat. Uzima odmah šestar koji
blješti na svjetlu. Mjeri njim milimetre na ravnalu. Ruka mu malo drhti,
no to ništa ne znači. On mjeri dalje i zagunđa pjesmicu, ali tiho, da ne
probudi svoje dolje u stanu. Pjesmica ne zvuči najbolje, glas kao da mu
ponešto dršće. No, ne znači to ništa. Zar bi bilo čudo da mu glas i
zakrešti i da dobije drhtavicu na svršetku ovog dana, koji je bio tako
neobičan i buran!
Urar mjeri dalje šestarom, nakašlje se da popravi grlo i opet zagunđa
pjesmicu. Prestaje ipak s pjesmom. Nije dobra. Sada tiho zafućka. No, ali
ovo zaista nije bilo za slušanje! Bijedno je zafićuknuo, ortako kao
nekada kad je bio mali dječak i počeo učiti ovu vještinu.
Nasmija se urar sam sebi i započne novu zabavu. Dok je desnom
rukom mjerio, lijevom je prstima po stolu bubnjao. On to inače radi vrlo
vješto i spretno, ali danas ne ide. Prsti ne bubnjaju po stolu. Zapliću se,
klecaju. Skližu se. To sve još urara ne zabrinjava. On ne pjeva, ne fućka,
ne bubnja. Objema rukama mjeri i crta šestarom. Mjeri, bilježi, mjeri,
bilježi, a onda škrgutnu zubima, odbaci šestar i ravnalo, podboči glavu
rukama, zaklopi oči i duboko uzdahnu.
— Posao ne ide! Ne mogu! — govori sam sebi.
Diže se, ostavlja svjetlo, izlazi iz sobice i tiho silazi stepenicama dolje
u stan. U hodniku je. Vrata od velike sobe su otvorena. Urar upravo
nečujno dođe do njih. Stade i osluškuje. Mira se vrti na postelji. Nije
zaspala. Otac je tiho zovnu:
— Zvjezdice moja!
— Tatice, ti si tu? — odazva se Mira prigušeno, ali s velikom radošću.
Tata sjedne na postelju i pita Miru:
— Zar si budna?
— Ne mogu zaspati.
— A mama? Ješo? U drugoj su sobi?
— Da, oni sigurno oboje već čvrsto spavaju. Ne čujem ih već dugo.
— Ja opet ne mogu raditi.
— Što je nama, tata?
— Proživjeli smo neobičan dan. Ti si, dijete moje, uzbuđena. Živci su ti
razigrani, ali kod mene je nešto drugo.
— Nešto drugo, tata? 58

— Da. Zato sam se i spustio dolje do tebe. Da se smirim.

Mira prekida tatu. Ogrlila gaje i šapće mu:
— Tata! Šta je tebi? Šta govoriš?!
— Nešto ću ti priznati, dijete moje. Kao dječak čeznuo sam za satom.
Sat je bio za mene, dječaka, čaroban stroj do kojega nisam mogao doći.
Stroj je bio osim toga malen, lijep, blještav... Bilo je tako nešto. Iz čežnje
za satom otišao sam u urare. Tako ima dječaka koji su od želje da dobiju
jednom novo odijelo otišli u krojače, a gladni dječaci u pekare... I sada
vidim dječake i momke kako s velikom čežnjom stoje, stoje i stoje, neki
po čitav sat pred našim izlogom i promatraju izloženi džepni sat, koji
nudimo na prodaju. Sat im je nedokučiv. Preskup je. Poznam tu čežnju.
To su muke. Treba te muke da nestanu. Duše dječaka treba
oplemenjivati čvršćim, višim čežnjama. Treba pronaći domaći precizan
stroj sata i u domaćoj tvornici proizvesti ga na stotine hiljada, da bude
jeftin, pa tako i djeci pristupačan...
— Tata, ti si sjajan čovjek!
— Da, Miro, htio bih i ja sa svoje strane pomoći da u našem novom
životu čežnje djece pođu boljem i višem cilju... Danas su djeca drukčija
nego što smo mi bili prije četrdeset godina. Radili smo i učili samo od
straha pred kaznom. Bili smo divlji, sirovi i tako smo živjeli bez reda,
sve je bilo slučajno, prolazilo srećom... A sada? Ne treba daleko ići.
Imam u svom domu primjer. To si ti, dijete moje... Ti me podsjećaš na
nešto što sam čitao nedavno u jednoj knjizi. Tamo je pisac rekao za
jednu ženu: »Možda bi bila jedna od onih čuvenih žena, o kojima
povijest govori i koje upravljaju sudbinom velikih porodica, dvorova ili
država, okrećući uvijek sve stvari na bolje...«
Mira prekida:
— Tata! uzvisuješ me. Počet ću sebi uobražavati!
Imaš već tolike uspjehe koje si požrtvovnošću postigla...
— Što sam postigla?
— A Bregara dovesti među ljude?!
— Pa to je moja obaveza...
— Ha! To baš i jest ono, o čemu sam htio govoriti. Pred tom
obavezom ja skidam duboko šešir. Tvoja obaveza me upravo zanosi.
Dijete samo uzima dužnost. Prima jedan zadatak od svoje volje!! Samo
dijete se obavezuje na nešto! To je veličanstveno. Ako takve svijetle i
jasne čežnje zaokupljaju današnje dijete, onda će život sutrašnjice biti
zaista bolji i ljepši... 59

Mira poljubi tatu i suzama mu ovlaži lice. Tatu dimuše Mirine suze.
Briše ih i nastavlja:
— A sada, laku noć. Smiri se i spavaj. Ti si ipak još uvijek mala
djevojčica. Dijete si tatino i mamino, i ono treba u ovo doba noći da
spava, a tata sada ide gore na posao.
Urar pođe, ali morade ponovo sjesti. Mira gaje za kaput povukla.
Šapće mu:
— Tata, neću moći zaspati dok i ja tebi nešto ne priznam
— Samo naprijed! Od srca srcu!
— Sjajno si rekao, tata! Od srca srcu... Moram ti priznati, imam ja
svojih slabosti. Dosta, mnogo, previše! Ti znaš samo za zlatan prsten s
plavim okom. Ali nije samo prsten moja slabost. Imam ja njih više. A
sada ću ti spomenuti samo jednu i bit će ti dosta. Kad sam proljetos bila
u Zagrebu tri dana, stajala sam pred izlozima robe... Nisam samo stajala,
nego sam u jednu trgovinu ušla. Pa i pitala sam šta stoje ženske svilene
čarape...
— Ohoho, srce moje, šta su svilene čarape prema mojoj slabosti koju
ne mogu nikako istjerati iz duše!... Kad govorimo od srca k srcu, kazat
ću ti je. Vidiš... bio sam se zaista uživio u to da ću jednom postati —
konzul!
— Konzul?!! A gdje?
— U Švedskoj.
— Švedski konzul u Štokholmu?!
— Pssst! Tiše! Da ne čuje mama. Da ih ne probudimo... Da ne duljimo.
Vidiš, ti tatu svoga držiš pametnim, velikim radnikom, novatorom,
izumiteljem, ukratko sjajnim čovjekom i takav sam ja često razgovarao
s novim brijačem i poštarom, a i oni su me cijenili, i zamišljali su me ne
urarom već konzulom u Štokholmu...
— Tata! Za konzula si dosta pametan, a rodoljub veći od tebe ne može
nitko biti. Ti bi znao koristiti svojoj domovini u inostranstvu. Samo ne
znam, zašto su te poštar i brico odredili za konzula baš u Švedsku?
— Zato što govorim švedski.
— Ti govoriš švedski?
— Da. Takvi su rijetki ljudi u nas.
— A gdje si naučio?
— U Štokholmu. Kao mlad urarski pomoćnik lutao sam svijetom,
dugo sam bio u Švedskoj u tvornicama satova. U Švedskoj sam živio
osam godina... 60

— Daj mi, tata, govori švedski.

— No, dobro, ali što da kažem ovaj čas?
— Došao si, kažimo na dvor da švedskom kralju predaš akreditivna
pisma svoje domovine koju zastupaš... Daj mi, molim te, pokaži kako bi
nastupio.
— No, neka ti bude! — kaže tata, ali odlazi i pali svjetlo. — Da bolje
vidiš!
Uzima Mirinu torbu za školu, poravna malo košulju, povuče kaput,
nakašlja se i pođe prema stolu. Nakloni se i govori:
— Ers Majestat, Jang ar glad att fa representera mitt hemland i Ert
land( “Veličanstvo, sretan sam, što mogu u Vašoj državi zastupati svoju
domovinu.“)
Mira skače s otomana:
— Tata!!!
U spavaćoj sobi neki štropot. Urar utmu svjetlo. Oprašta se prigušeno:
— Psst! Probudili smo mirne ljude. Laku noć!
— Laku noć, konzule!
— Do viđenja, velika ženo! Psssst!...
Opet je sve mimo u sobi u kojoj spavaju mama i Ješo. To je Ješo u snu
nogom gurnuo stolicu kraj kreveta. Možda je sanjao da se izvlači ispod
greda i kamenja u kuli staroga grada. Danas je toliko pojeo, koliko nije
prije u sedam dana pa ne može od sitosti mimo spavati. Ili je toliko
ojačao da se u snu bori s nekim. A možda pleše Hajn riti taj ton.
Mir u cijeloj kući uznemiruje Mim. Nikako da zaspi. Sjetila se da u sobi
nema dosta kisika. Otvorit će ovaj veliki prozor koji gleda u vrtove i na
brdo. Noć je, svježina i mjesečina pa će biti dosta nekoliko časaka
otvorena prozora.
Tako je i bilo. Mira je rastvorila prozor širom, noćni hladni zrak
provalio je u sobu gusto kao slap i Mira je osjećala kako je omamljuje i
uspavljuje.
Najednom se prenu i ukoči. Vani je prasnula grančica pod nečijom
nogom. Da joj se to samo tako ne čini?! Zuri Mira u ljetnu noć i sluša.
Čuje svoje srce kako naglo kuca.
Treba zatvoriti prozor. Ona ide k njemu, ali opet staje. Začuje šum i
sjena preleti na mjesečini. Mira se još jače ukoči. Donja usnica joj drhti,
no ona se hrabri. Sve to još može biti susjedov pas, mačka ili sova.
Naglo zatvoriti prozor i sve je spaseno! Mira uhvati za kvaku prozora,
ali u taj čas joj koljena klecnuše i zubi zacvokotaše. 61
Kroz otvoreni
prozor u sobu se sipaju grudice zemlje.
Mira ostavi otvoren prozor i upravo odleti kao noćni leptirić na
svjetlo, preko stepenica u tatinu radnu sobicu.
— Stoje, Miro?! — začudi se otac.
— Razbojnik je pod našim prozorom!
— Zašto odmah razbojnik?!... Možda kakav noćni šetač? Ili
mjesečar?...
— Otvorila sam prozor. Širom...
— Zašto?
— Radi svježeg zraka.
— Pa?
— Prozor je i sada otvoren.
— Otvorenje prozor?! E, to je onda druga stvar! Čekaj!
Urar je počeo šaptati. Hodao je na prstima. Tražio je nešto za odbranu.
Našao je u svojoj sobici veći čekić i uže za sušenje rublja. Oboružan tim
spuštao se upravo nečujno stepenicama u hodnik a za njim Mira.
Na kraju hodnika stisnuše se iza otvorenih vrata. Gornji dio je staklen
i oni odavde mogu vidjeti što se događa u sobi.
Najprije ništa, ali onda se koturaju grudice zemlje u sobu. Začas se
zasjeni prozor. Na njemu je ljudska spodoba. Mira samo što nije
kriknula. Dobro da nije, jer će bolje ovako biti. Kad razbojnik uđe u
sobu, tata će skočiti iznenada iz zasjede, čekićem će razbojnika za
kratko vrijeme onemogućiti, a zatim će ga vezati užetom.
Spodoba ljudska na prozoru vrlo je oprezna. Dugo stoji na miru. Sluša.
Mira i tata iza vrata počeše razabirati jasnije. Na prozoru su bose noge,
hlače poderane. Iznad hlača košulja čista, bijela kao snijeg... Čovjek na
prozoru je gologlav, čupav...
— Bregar!!!! —jauknu Mira iza vrata. Samo malo daje glasnije, bilo bi
se čulo do prozora. — Sve je propalo!! Prevarili smo se, tatice! On ulazi
noću u tuđu kuću kao lopov. Ide krasti. Upoznao je stan...
Urar pritisnu Miru uza se i zakloni joj rukom usta. Morao ju je upravo
pridržati da ne padne. Za djevojčicu je ovo razočaranje, težak udarac.
Klonula je i samo što se ne sruši.
— Samo te jedno molim, ne prenagljuj se! Ni glasa da od nas ne čuje.
Da vidimo što će on u kući — šapće tata Miri. — Bilo kako bilo, sada mi
neće uteći. Svezat ću ga s užitkom i predati miliciji...
Tata osjeti na svojoj lijevoj ruci toplu suzu. Mira plače. On je lijevom
rukom umiruje, milujući joj lice, ali uz to motri oštro 62
i bez daha na
Bregara. U desnoj mu ruci uže. Urar govori u sebi: E, svezat ću te, majčin
sine! Uđi samo u stupicu! Dolijala si nam, lijo!
Bregar još stoji na prozoru i ne miče se. To ulije nešto malo nade u
Mirinu dušu: Možda ipak nije došao krasti! Prije će biti daje došao po
svoj nož.
Ako ništa, ovo malo nade osuši suze u Mirinim očima.
 Bregar uđe u sobu.
— Nikad to stvorenje na vrata ne ulazi! — šapnu Mira.
Bregar ne odlazi od prozora. Stoji i sluša. Njegov nož je desno od
prozora. Kuda će skrenuti kad odluči da pođe?!
Bregar zakorakne sredinom sobe. Ne ide po svoj nož. Ide širokom
stolu sa stolnjakom. Da ga odnese materi? Da mu od njega sašije nešto?
Ili da ga proda za par dinara?
Bregar obiđe sto. Vješto, kako to može samo šumska zvjerka. Ne
udara o noge stola. Ne gumu nijednu stolicu. Vidi u mraku.
Bregar ide staklenom ormaru. U njemu su fine stvari. Tu je smješteno
sve »blago« ove kuće.
— Tata, iz ormara će — šapnu Mira. Bregar se brzo kao munja okrenu
hodniku. Urar začepi Miri usta, a desnom rukom pripravi uže. Bregar je
dosta daleko od prozora. Urar bi trebao samo dvije sekunde da izađe iza
vrata i uskoči u sobu. Sumnja u to da bi Bregar dospio stići do prozora i
pobjeći kroza nj. Ipak, još će malo pričekati na ovaj čas, kad Bregar
otvori ormar i počne vaditi stvari iz njega... Samo da se Mira ne izda!
Bregar se više ne okreće ormaru. Stupa bosim nogama nečujno prema
otvorenim vratima hodnika. Kuda će? Da ih pronađe iza vrata? No, na
zdravlje! To će biti prizor! Bregar je već tu. Tata i Mira pripiše se uza zid
u najtamnijem kutu. I ne samo da se ne miču nego i ne dišu. Upravo ne
žive njih dvoje tu iza vrata ovaj čas, kad Bregar prolazi polako pokraj
njih. Bregar prolazi tako nečujno, kako samo mačka može. Čovjeku se
upravo čini da to i nije živ čovjek nego neka sjena ili prikaza koja će se
tu nasred hodnika rasplinuti u polumrak kao da nije ništa ni bilo.
Tata je izdržao, ali Mira nije mogla. Odahnula je i ponovo udahnula da
se ne uguši. Nasred hodnika nije sjena, nije prikaza. Živ je to čovjek.
Bregar glavom. Strelovito brzo se okrenu na mjestu i zuri prema sobi,
odakle je pošao. Sad mu se malo i oči vide jer iz radne sobice dopire
odbljesak svjetla. Oči su Bregarove naročito sjajne, a dvostruko veće. U
njima je groznica, bol, patnja. Tako Mira iza vrata proučava Bregara. To
su u nje pjesničke misli Umjesto da Bregara što prije63 s tatom ščepa i
sveže, pjesnički misli o Bregarovim očima, a guši se iza vrata. Ne smije
dahnuti. Za taj posao će iskoristiti priliku kad se Bregar okrene.
Na to nije dugo čekala. Bregar se okrene i odlazi do kraja hodnika pa
se penje stepenicama urarovoj radnoj sobi. Penje se brzo.
Zašto mu se žuri?! Na svjetlu je, sad mu je lakše. Vidi otvorena vrata, a
nitko nije u sobi. Pokrast će sve šestare, trokute i olovke! Te stvari ga
privlače kao magnet.
— Za njim ćemo! — šapnu urar Miri. — Samo ću skinuti cipele da me
ne čuje.
— Ne, tata! On može s ukradenim stvarima skočiti kroz prozorčić
iznad stepenica. Danas sam ga našla kako stoji pred tim prozorom, kad
sam se vraćala s ključem od tvoje radne sobe. Sumnjivo je bilo...
Proučavao je, kako bi se mogao upotrijebiti prozor u slučaju krađe...
— Dobro si se sjetila, Miro! Hodi sa mnom!
Mira se oslobodila neugodnog kuta iza vrata. S tatom trči preko sobe.
Iskaču kroz prozor u vrt. Tu Mira duboko udahne svježeg zraka ljetne
noći. Još par koraka gore i već se nalazi s tatom iza jasmina. Grm je sav
u bijelom cvijetu, a miriše snažno.
Odavde vide posve dobro sve što se zbiva u tatinoj radnoj sobici. Sad
su jaki. Kad Bregar utrpa sve šestare u njedra i u džepove, on će skočiti
kroz prozorčić ravno tati u šake.
Izvana dobro vide da Bregar ulazi u radnu sobicu.
— Kako li se samo drži! Ne liči na kradljivca! — kaže tata.
Miri su opet Bregarove oči čudne, grozničave, bolne. Ako opet
pjesnički razmišlja ovdje u noći, na mjesečini, kraj rascvalog grma
jasmina, to je razumljivo, jer tamo iza vrata, u onom mračnom kutu...
Bregar je kod tatinog radnog stola. Uzima šestar. Najljepši. Sav blješti
ispod sijalice. Kuda će Bregar s njim? U džep? Ili u njedra?
Bregar gleda u šestar kao u nešto rijetko, neobično i čudotvorno.
Predmet ga je očarao.
— Taj momak nije došao krasti! — kaže urar. — Ovako se ne krade.
Pogledaj, Miro! Bregar ne rasteže i ne steže krakove šestara. To bi bar
svaki drugi dječak učinio. On neće da poremeti nađenu širinu
polumjera. Gledaj! Stavlja šestar natrag na svoje mjesto, gdje ga je i
našao. I kako samo pažljivo to čini!
— Tata, pa što znači sve to?
— Zar ti nije već jasno? Došla je noć, a noć ima neobično djelovanje
na raspoloženje. Ti si bila uzbuđena i nisi mogla zaspati.
64
Ja sam bio
uzbuđen pa se nikako nisam mogao latiti posla. A Bregar? Njega je
zahvatilo najveće uzbuđenje! On je legao na postelju u kućici tamo na
brdu, ali san mu nije dolazio na oči jer je upravo sav plamtio od sreće.
Kako je divlji i sirov, izašao je iz kućice i kao kakav mjesečar došao
ovamo. Ne k ormaru, ne k svome nožu, nego u moju radnu sobu. Tu,
gdje se radi, gdje se izumljuje. Nije mogao izdržati u takvoj groznici! Ili
je vjerovao sam sebi od straha da mu se sve ovo novo i zanimljivo danas
popodne kod nas samo pričinilo. Nije mogao dočekati jutro, nego je
odmah došao da se osvjedoči...
— Pa sada, usred noći!
— Moraš to razumjeti, Miro! Mama, ja, pa i ti, ovako nešto ne bismo
učinili. Ješo naš bi već mogao učiniti nešto slično u nekoj prebujaloj
čežnji koja se ne može obuzdati...
— Ali kakav je to način, ući noću u tuđu kuću kroz otvoren prozor! ’
— Miro, ti si pametna! Prosudi! Tko je taj dječak? Bregar! Šta je bio
još danas prije podne? Divlji silnik sa zmijom u ruci!
Bregar stoji očaran u urarovoj sobici.
— Da banemo u sobu? Da ga iznenadimo? — upita Mira.
— Nisam za to. Ne razbijajmo mu ovakav doživljaj. Takvi su rijetki u
životu.
Bregar je uzdahnuo. Izlazi iz radne sobice. Prolazi pokraj prozorčića.
Silazi stepenicama. Mogao ,si do deset nabrojati kad se pokazao na
velikom prozoru sobe. Izlazi van i penje se uzbrdo. Nedaleko od
jasminovog grma stao je, pogledao je sa žarom u očima u rasvijetljen
prozorčić radne sobice. Šapnuo je: — Precizan stroj!
Tata stisne Miri ruku i opet osjeti kako mu na ruku kanuše dvije tople
suze.
Bregar ode dalje uzbrdo. Više se nije čuo. Mira šapće tati kroz
suze:
— Kako smo bili nepovjerljivi i sumnjičavi! Držali smo daje kradljivac
i razbojnik. To je žalosno. I upravo sramota! Kako odmah upadneš u
sumnjičavost! Kako čovjek u čovjeka nema povjerenja! Treba me
kazniti. Evo, ovim čekićem kvrcnuti me po glavi!
Urar to i učini i to dosta jako.
Mira se nasmije.
— Ha, smiješ se, je li? Sada ću i tebe kazniti, jer ti si za tu sumnju i
nepovjerenje najviše kriva! Svezat ću te ovim užetom. Da, tebe, a ne
Bregara! 65

Urar sveže svoju kćerku užetom oko cijelog tijela.

— Ne mogu rukama nikuda, a ne mogu ni koraknuti.
— Ništa zato, dijete tatino! Odnijet ću te na rukama u kuću. Ponoć je
prošla. Posljednji je čas da se ide u krevet! Zaspat ćeš odmah. Premda
spadaš među velike žene u budućnosti i premda nosiš tolike obaveze, ti
si ipak tatino malo dijete. Djetešce. Pospano čedo moje...
 Tako je urar govorio noseći Miru na rukama kroz prozor u sobu, a svu
svezanu užetom.
Jedva je dospio daje razveže, ona je već stojeći spavala. Pokrio ju je.
Prozor je zatvorio. Sada je odjurio u radnu sobicu. Ovu noć će raditi na
svom preciznom stroju do jutra. Imao je toliko snage i volje kao daje
kakav mladić. U tri sata do jutra uradit će više nego inače u tri sedmice.
Na stolu u svojoj radnoj sobici našao je sve na svome mjestu. Uzeo je
blistavi šestar. Položi ga na ravnalo. Izmjeri polumjer u duljini od
jednog centimetra i sedam i po milimetara. Na papiru, bijelom kao
snijeg, nacrta krug. U njega će staviti svoj precizni stroj i za mjesec
dana, do velikih vrućina, završit će posao. On se obavezuje odlučno sam
sebi. Svršene nacrte omotat će u trostruki čvrsti papir. Zapečatit će
voskom i poslati u Zagreb ustanovi za izume s kratkom porukom:
Predajem narodu.
Poslije toga će uzeti mjesec dana odmora. Skitat će se svaki dan
zajedno s djecom svojom Mirom i Ješom. Svaki drugi dan ići će na izlet u
planinu. Vođa će biti Bregar.

Kraj

66
 SRETNA ZEMLJA

PRVO POGLAVLJE
Sve što će se u ovoj knjizi ispričati događa se između dva rata u nekoj
maloj državi, po imenu Sretna Zemlja. Kao i sve druge zemlje, ima i ona,
negdje u sredini, svoj glavni grad ili prijestonicu, a osim njega i nekoliko
velikih gradova u naprednom i bogatom dijelu države. Svi ovi gradovi
spojeni su državnim cestama. Po njima dižu prašinu seljačka kola,
luksuzni i teretni automobili, kao i teški autobusi. Uz cestu, koja spaja
dva najljepša i najkulturnija velika grada, nalaze se, kao obično,
brzojavni i telefonski stupovi. Sa svake strane ceste iskopani su jarci za
otjecanje vode, a iza njih su livade, oranice i šume. Ali nađe se uz tu
cestu i poneki komad zemlje koji seljaci ne obrađuju. To su male ledine
s nekoliko grmova tmine i kupine. Na ledinama u rano proljeće cvate
bijela tratinčica. Ljeti pjeva slavuj u grmu. Kad mraz padne, zoblju ptice
zrele tmine. Te ledine uz cestu nisu ničije vlasništvo. Pripadaju svima
ljudima u okolici. Na njima se zaustavljaju prosjaci. Sjedaju da se
odmore i da pojedu nešto iz svojih torbaka. Izuju se i peru noge u jarku
uz cestu. Sunčaju se na toplom proljetnom suncu. Ljeti prespavaju u
hladu ispod grma najveću podnevnu vrućinu, a ujesen se zaklanjaju u
zavjetrinu pod grmlje i lože vatru da ogriju ozeble prste i da sprže na
štapu komad slanine. Takva mjesta uz cestu nisu čista. Umorni prosjaci
ostavljaju iza sebe tragove: masne papire, pepeo, prastare čarape i
obojke, gaće u raspadanju i nemoguće cipele i šešire. Vjeruje se, čak, da
tu ostaju u travi istresene buhe dok ih ne rasprši oluja s gromovima ili
67

ne uništi prvi mraz.

Na toj cesti vidjela se jednog proljetnog dana čudna slika: u mala
kolica upregnut siromah čovjek s jedne strane, a njegov sinčić, star oko
dvanaest godina — s druge strane. Kolica odostrag gura žena. Na
kolicima je natovareno nešto bijednog pokućstva, a na njemu sjedi mala
djevojčica koja još tepa i drži u ustima palac.
Seli ova obitelj svoju imovinu i traži zaradu na drugom mjestu da bi
mogla da se prehrani i održi na životu. I tu, uz ovu cestu, zaustaviše se
na jednoj ledini da se odmore, da nešto pojedu, da se izuju, da operu
noge i da malu djevojčicu polegnu na jastuk, da malo prospava kako ne
bi bila plačljiva na daljnjem putovanju.
Ovoj obitelji svidjela se ledina uz cestu. Ostali su na njoj cio topli
proljetni dan. Mala seka je predveče zaspala. Dječaka su boljele noge.
Otac i mati odluče da prenoće na ledini. Zapališe vatru, polijegaše oko
nje i usnuše... Toplo proljetno jutro ih probudi. Umiju se svi u jarku.
Dječak skoči do obližnjeg sela i kupi mlijeko. Majka skuha doručak.
Djevojčicu je omamilo vrelo mlijeko i svježi uzduh pa ne pristaje na
putovanje kamenom cestom. Zijeva pospano i traži da je ponovo
polegnu na jastuk... Dok je majka djevojčicu uspavljivala, dječak se
kriomice vrati u selo.
Već je bilo pet sati poslije podne kad je dječak dotrčao, skočio preko
jarka, banuo pred roditelje, znojan i prašan te viknuo:
— Bio sam cio dan u školi!
Roditelji se iznenadiše. Dječak im ispripovjedi kako se vrzmao oko
škole i kako ga je sijedi, stari učitelj opazio i pozvao. Djeca su se bila
sakupila oko njega, pa im je kazao da su se nastanili na jednoj ledini u
blizini sela, uz cestu. Pošto je rekao da je u prijašnjem ittjestu polazio
četvrti razred, učitelj ga je ispitao. Znao je i bio smješten u četvrti
razred. To je malo selo i mala škola. Jedan učitelj uči sve razrede u
jednoj sobi.
Dobio je sve potrebne školske stvari. Zadana mu je i zadaća, i on bi je,
kao vrijedan đak, morao izraditi i sutra ujutro odnijeti u školu i
pokazati, a onda, kao pošten čovjek, sve priznati učitelju nasamo,
zahvaliti se i oprostiti. Sve će to biti teško učiniti jer je tako lijepo sjediti
u školi među djecom i slušati blago pričanje sijedog učitelja, a putovati i
skitati se teško je, mučno.
I tako oni ostanu još jednu noć na ledini zbog dječakove 68
zadaće. Otac
zapali uveče suhog granja i dječak, koji se zvao Tomo, privuče se k vatri,
bliže svjetlu. Baci se potrbuške na travu i poče da piše zadaću po
kamenoj crnoj pločici. Piše zadaću i jeca, jeca. Suze kapaju na pločicu.
Tomo nad njom zaspi.
Ujutro ispraši odijelo, umi se u jarku i lijepo očešlja svoju crnu, kao
šubara gustu kosu. Seka je na svom jastuku plakala i molila da braco ne
ide nikuda. Upravo u taj čas, kad je seka plakala i kad se Tomo, uređen,
umiven i očešljan kao svaki drugi đačić, opraštao od roditelja kao da od
kuće odlazi u školu, prođe cestom pokraj njih krasna gospodska kočija.
U njoj se vozila neka gospođa. Kad opazi siromašnu obitelj na ledini,
baci im jedan novčić. On pade u travu, ali nitko ne skoči po njega. Otac je
škrgutao zubima, a Tomo grlio majku i šaptao:
— Idem u selo... Idem u školu... Čekajte me ovdje na ledini!... Hoćete li
uzeti onaj novčić?... Majko, zar ne, mi nismo prosjaci. Je li da nismo
prosjaci?!...
Tomo je otišao u školu. Njegovi su ga čekali na ledini. On je opet dobio
novu zadaću i došao je iz škole. Nije bilo zgode da se nađe nasamo s
učiteljem, da sve prizna i da se s njim oprosti... Roditelji nisu otišli s
ledine i Tomo je išao dalje u školu. A kad se deseti dan vratio, imao je
šta vidjeti! Na ledini građa za kuću!... Za nešto gotovine, što su je imali
za najveću nuždu, kupili su roditelji građu neke porušene kuće u selu.
Za nekoliko dana načinjeni su na ledini temelji, podignuti stupovi i na
njih stavljen slamnati krov. Kuća je dobila zidove od pruća i zemlje. Na
zidu do ceste dva su prozorčića. Na drugom zidu ugrađena su vrata. Na
kući je tavan i na njemu malo okno. Na njemu već skakuće vrabac, a pod
strehom započele dvije laste graditi gnijezdo.
Tomo sad odlazi u školu iz prave kuće. Nije skitnica ni prosjak.
Kad zadaću radi, sjedi na pravoj stolici i za pravim stolom. I večera tu za
stolom, a onda legne u pravu postelju, a sekica u kolijevku... Jutrom se
umiva u lavoru, češlja pred zrcalom, pozdravlja tatu i mamu, ljubi seku i
izlazi na prava vrata iz kuće, i malo, iz želje, zalupi njima... Tomina
majka i otac odlaze, naizmjence, u selo na posao kao poljski radnici.
Dobivaju plaću u novcu i hrani.
Nije potrajalo dugo, i, kad se Tomo vratio jednog popodneva iz škole,
nađe svu ledinu ograđenu jednostavnom drvenom ogradom. Sad ima
dvorište i više nikom bogatom ne pada na pamet da s ceste, iz kočije,
baca u njihovo dvorište prosjačke novčiće. Sad Tomo može trčati svojim
dvorištem. Može za školu izračunati površinu svog dvorišta,
69
a ako mu
netko ne vjeruje, neka dođe da vidi! Pa i dolaze mu nedjeljom neki
drugovi. Tomo je sretan. Eto, i drugi dječaci trče njegovim dvorištem i
skaču preko njegova plota!
Još to nije sve. Tomo jednog dana dođe iz škole i u kutu dvorišta nađe
mali kokošinjac. U njemu je gnijezdo. Koka na njemu nosi jaje, a druge
čeprkaju po dvorištu i traže kukce i crve. Pijetao, pravi, veliki i odvažni
pijetao je s njima. Skače na plot, udara krilima i glasno kukurijekne...
Tomin pijetao i rano u zoru u kokošinjcu kukuriječe. Njemu se
odazivaju pijetli iz sela. Tomo je radostan kao nikada dosad u životu!
Otac se njegov razvedrio i upravo podmladio. Majka, nedjeljom, kad
ostane kod kuće, mete, sprema i pjeva.
Laste pod strehom dobile su mlade. Kvočka po dvorištu vodi male
žute piliće. Majka ih hrani kukuruznom kašicom, a koke zrnom. Majka
prospe po dvorištu toliko prosa da koke ne mogu ni pojesti. Tomo vidje
da bi se još netko prosom mogao prehraniti. On dobi od jednog druga u
selu dvije nježne, tople i mile grlice: mužjaka i ženku. Otac im napravi
od pruća krletku. Tomo drži grlice pod kućnom strehom preko dana, a
uveče ih nosi u kuću i krletku stavlja na tavanske stepenice. Grlice guču:
grgu!... grgu!... grgu!... i slatko se smiju: hihi!... hihi!... hihi!...
Sad se i u njihovu kuću navraćaju prosjaci, i oni im udijele sitni novčić,
jaje ili komad kruha. Jednog dana došao je stražar. Mač mu je oko pasa,
ali ih ne tjera mačem iz kuće. Naprotiv! Reče ocu »Dobar dan!« i
predade mu nekakav spis. Otac se potpisa i plati nešto. Stražar opet
pozdravi i ode... Kuća je, eto, i službeno priznata!
Tomina kuća doživjela je i jedno veliko iskušenje. Jedne noći sa
zapada nahrupi silna oluja. Vjetar je udarao po kući sa svih strana.
Gromovi su iznad nje bjesnjeli. Pljusak ju je polio, ali joj se nije ništa
dogodilo. Ostala je na mjestu. Nikakve štete nije na njoj bilo. I
kokošinjac je ostao u svom kutu. I lastavičjem gnijezdu ništa.

DRUGO POGLAVLJE
Svako, jutro trči Tomo posred ceste u školu, a za njim
70 se diže oblačak

prašine. Svako popodne dotrči iz škole kući veseo, klikćući, pjevajući ili
fućkajući.
Jedno popodne nije bilo tako. Tomo nije kliktao, nije pjevao ni trčao
veselo sredinom ceste, već se teškom mukom vukao i jecao. Došao je
kući razbijenih prstiju na bosoj nozi. Rasjekao ih do krvi na oštrom
kamenu. Majka mu nogu oprezno opra i zamota u bijelu krpu. Otac reče:
— Tomo ne može više ići bos u školu. — Cijelo veče su se Tomini
roditelji dogovarali kako da obuju sina. Presiromašni su da mu kupuju
cipele za ljeto. Tek za zimu će morati. Otac se u muci nečemu dosjeti. Još
to veče otpili u dvorištu dvije daščice. Na njih postavi Tominu zdravu
nogu i nacrta olovkom duljinu stopala. Sad oštrim nožem obreza okolo i
načini drvene potplate. Svi su se u kući tome smješkali i divili... Seka
prva zaspa. Tomo je dugo u noć motrio kako napreduje posao. Otac je
nožićem tanjio i dubio drvene potplate da lijepo pristanu uz tabane.
Tomo nije mogao dočekati da otac dovrši posao i zaspa na stočiću.
Majka ga odnese na krevet pa i sama legne... Otac svrši drvene potplate
upravo majstorski. I sam se zadivi svom djelu. Zagrijao se pa i ne misli
na spavanje. S nekih starih cipela odreza kožu, skroji je i pribije sitnim
čavlićima na prednju stranu potplata. Ispod te kože bit će skriveni prsti,
a peta će biti otvorena. Više ga neće bosti kamenje. U školi će ih samo
izuti i staviti kraj sebe da ne klopara njima po podu. Kad pođe iz škole
kući, moći će da ih natakne za tren oka i da gazi junački po oštrom
kamenju. Otac Tomin je oduševljen. O, izradit će on takve male
klompice i seki! Načinit će ih i sebi. I ženi... Pijetao kukurijeknu i objavi
zoru, a Tomin otac namaza kožu na klompama i stavi ih ispred Tominog
kreveta...
Kad se Tomo ujutru probudi, veselo skoči s kreveta da natakne
klompice. Hodao je po kući, a drveni potplati su udarali o bose pete i o
zemljani pod: klop-klop, klop-klop, klop-klop! Svi su bili veseli i željeli
takve drvene klompe. Seka je već unaprijed uživala u tome što će i
njezine cipele udarati: tlop-tlop, tlop-tlop!
Tako je Tomo mogao i s razbijenim prstima u školu. Dugo se čulo:
klop- klop!... Uđe u selo. Klompice su zvonile: klop-klop! i svi su se
osvrtali za Tomom. I u školskom dvorištu su klopkale Tomine klompice.
Školski hodnik je takođe ječao od njihova klopkanja. Svidjelo se to
đacima i oni su za vidjeli Tomi. Za nekoliko dana klopkala je
klompicama i mala Tomina seka. Selom su kloparale velike tatine i
mamine klompe. 71

Jednog dana, poslije nastave, dovede Tomo svog školskog druga koji
mu je darovao grlice i zamoli oca:
— Načini i mom drugu klompice!
Otac odmah obeća da će tu noć svršiti Tominom drugu klompice. Dok
je cijela obitelj spavala, Tomin otac je dugo u noć radio. To je bila vrlo
važna i sudbonosna noć za ovu sretnu kuću. A zašto? Upravo zato jer za
mjesec dana Tomin otac nije više imao vremena da ide u selo na
nadničarenje. Ostajao je kod kuće i radio od zore pa do kasno u noć
male klompice za djecu, a velike za odrasle. On je iz sela dobivao svaki
dan po nekoliko narudžbi. Seljacima se svidjela jeftina drvena obuća i
svaka kuća dala ju je načiniti za sve članove svoje porodice... Svuda se
čulo udaranje gole pete i drvenog potplata: klop-klop! klop-klop! klop-
klop! Nije potrajalo dugo, prodrlo je klopkanje klompa i klompica i u
susjedna sela. Tomin otac je bio pretrpan narudžbinama. On bi obuo
bosog čovjeka za šest sitnih novčića jer je drvo i malo proste kože bilo
vrlo jeftino. Tomin otac uzeo je dva siromašna mladića k sebi u kuću da
mu pomognu izrađivati ktompe i klompice. Jednog dana otišao je u
okružno mjesto i poručio firmu za kuću. Na firmi je pisalo velikim
slovima:

RADIONICA DRVENIH CIPELA

Tu ploču je pribio na kuću do ceste. Izradio je par najljepših klompi i

objesio ih na kuću kraj firme.

TREĆE POGLAVLJE
Vidje to i postolar iz okružnog mjesta, koji je bio lakom i htio da on
radi klompice. Želio je da što prije uništi Tominog oca. Privukao je k
sebi oba mladića, ali sada su ondje radili Tomo i njegova majka. Zato on
smisli nešto drugo. Otiđe u tiskaru i plati da mu otiskaju nekoliko tisuća
oglasa u svim bojama. Uzme i raznosače za oglase. Oni su ih raznijeli po
selima i dali svakoj kući. U oglasu je pisalo da postolarova
72 radionica
izrađuje najbolje, najtrajnije klompe i da im snizuje cijenu za jedan
novčić.
Raznosač ubaci gomilu oglasa i u školsko dvorište. Tomo donese
jedan kući... Čekali su svi u kući hoće li narednih dana biti manje posla.
Začudo, iako seljak ide onamo gdje je jeftinije, nekako nisu ovi oglasi
mnogo pomogli. Sretna osamljena kuća na državnoj cesti i dalje je
svijetljela po noći kao svjetionik na moru. To svjetlo vidjelo se izdaleka.
Vidjela su ga sva okolna mjesta. Ono je upozoravalo ljude na pravog,
poštenog majstora klompica. To svjetlo osjećao je i postolar u
okružnom mjestu kad ga je nepoštena duša budila iz sna. I, jedne
proljetne noći, stisne on na prozoru pesnicu, vikne u noć psovku i
zaprijeti:
— Smrvit ću te, skitnico! Samo ću ja izrađivati klompice, a ti ćeš opet
na kolica pa u skitnju po svijetu!
Novi majstor je smislio pakleni plan. Odmah ujutro posjeti u
okružnom mjestu narodnog poslanika pa će mu ovako:
— Narodni oče! Znamo da si svoj život posvetio brizi za dobro ovog
napaćenog naroda. Narod ovog okruga dao ti je zato neograničeno
povjerenje. Izabrao te da ga zastupaš i braniš u parlamentu
prijestonice. Znamo da si se sav žrtvovao kako bi u ovom okrugu narod
bolje, ljepše i sretnije živio. Što se ovaj narod i dalje muči i pati, znamo
da nisi ti kriv. Krive su više sile i prilike u cijelom svijetu, koje ti sam ne
možeš izmijeniti... Narodni oče! Nemoj misliti da sam ja jedan između
onih malobrojnih ljudi u našem okrugu koji su protiv tebe i koji govore
da si kao narodni poslanik isplatio svoje dugove, sagradio kuću, štagalj,
staje, i da si kupio mnogo zemlje... Nisam je između onih koji tebi
prigovaraju da se brineš za svoj trbuh i svoj džep, a ne za ovaj izmučeni
narod... Ja sam tvoj veliki poštovalac i vjeran pristaša... I upravo zato me
čudi kako to da ti ne znaš šta radi onaj čovjek koji se doskitao na ledinu
uz cestu!... Zar se ti ne brineš što njega seljaci obilaze?!... Zar te ne
začuđava što svjetlo gori cijelu noć u njegovoj kući?!...
I dok je vrijedni i pošteni Tomin otac veselo radio klompice, dok je
Tomina majka kuhala ručak, dok je sekica još slatko u kolijevci spavala i
dok je Tomo u školi slušao pričanje starog, sijedog učitelja, nitko od njih
ni slutio nije čime ih optužuje drugi majstor, koji ih nije mogao uništiti
klompicama žute boje kakve su se izrađivale u njegovoj radionici. Taj
majstor optuži Tominog oca da pripada drugoj stranci koja ne želi
narodu dobro i koja kani narod upropastiti. Optuži Tominog 73
oca da gaje
ovamo poslala druga stranka da rovari, uhađa, buni narod protiv ove
politike i protiv narodnog poslanika. Optuži ga da kod sebe skuplja
noću seljake i da s njima razgovara. Sve ovo mogu potvrditi mladići koji
su prije kod izdajice radili i zbog toga ga i napustili. Kad je izlio sav
otrov protiv Tominog oca, onda izvadi deset krupnih novčanica, stavi ih
na sto pred narodnog oca i reče:
 — Evo moje novčane pripomoći. Odnesite je u blagajnu naše stranke!
Upotrijebite novac kako znate! Neću pitati U šta ste ga potrošili, jer
imam povjerenje u vas i u našu stranku. Živjela naša Narodna stranka,
koja će ovaj izmučeni narod usrećiti! Živio naš narodni poslanik! Živjela
Sretna Zemlja!
I nije prošlo ni sedam dana, sretna osamljena kuća na državnoj cesti
zavila se u tugu. Jedno popodne dotrča Tomo kući sav uplašen i kao
olujnim vjetrom donesen. Bio je bez klompica. Razbio je na kamenu
prste do krvi. Bio je uprljan, poderanog odijela i rastrgane košulje. Lice
mu je bilo izgrebano i smrtno blijedo. Onaj lijepi dječak bio je posve
izobličen: oči uplakane, razrogačene i staklene. Sav je drhtao... Kad ga je
seka ugledala, uplašiia se i zaplakala. Otac i majka su problijedjeli kao
stijena. Tomo je stajao jedan tren nijem, a onda je jurnuo majci u
zagrljaj i kriknuo:
— Majko!... Tukli su me rukama!... Udarali klompicama po glavi!...
Grebli me noktima!..
— Tko te je tukao?
— U školi!
— Tko u školi?
— Drugovi, majčice!...
— A šta si im skrivio, sine?!
— Ništa, majko!
— Pa zašto bi te tukli?
— Svi su me tukli! Kad smo izašli iz škole, na putu su me napali.
Seljaci su se smijali i vikali: »Ubijte ga!« Ja se nisam mogao braniti... Ja
sam, a njih
dvadeset dječaka!... I neke djevojčice su im pomagale... Ne znam šta bi
bilo da ih nije učitelj rastjerao!...
— A da ih nisi čime uvrijedio? — pita drhtavim glasom prestravljena
majka.
— Nisam ničim! Nisam ničim! — povika Tomo. otrgnu se iz
majčinog zagrljaja i zatrča se ocu u krilo: — Tata, tata!74 Šta ćemo mi?!
Bježimo odavde! Seljaci su vikali djeci da me kamenjem dotuku, a oni
će tebe! Svi nas mrze. Kažu da smo uhode, da smo špijuni druge
stranke koja hoće da narod upropasti! Kažu da si narodni izdajica i
plaćenik i da će se oni s tobom obračunati!... Bježimo odavde još ove
noći! Mi smo ovdje sami, a njih je na stotine! Bježimo! Bježimo daleko
odavde!...
 Tomo je bio prestrašen i užasnut. Jedva se smirio. Te noći nije se
radilo pri svjetlu. Mrak obavi žalosnom crninom kuću na državnoj
cesti...
Ujutro otac povede Tomu u školu. Učitelj ocu obeća da će spriječiti
vrijeđanje i napadanje đaka na Tomu. On reče Tominu ocu da ne
vjeruje u to da je izdajica. Stari učitelj zna da je to sve postolarevo
maslo iz okružnog mjesta, koji je pridobio narodnog zastupnika za
ružan i neljudski posao. Učitelj obeća Tominom ocu da će se zauzeti za
njih. On je to već preksinoć i učinio. Došao je narodni otac ovamo u
selo i sazvao sve seljake u jednu kuću na politički dogovor. Došao je i
on, učitelj. Tu je poslanik pred seljacima napao Tominog oca da je
potajni uhoda, da pripada drugoj političkoj stranci i da je narodni
izdajica i plaćenik. Kazao je seljacima neka ne pomažu izdajicu. Treba
ga bojkotirati! Ne smiju, ako su pravi rodoljubi, njemu davati da im
pravi drvene cipele. Nijedan pravi rodoljub ne smije njegove
izdajničke klompe nataknuti na svoje napaćene noge! Ni onda, kad mu
ih badava dade! Sve sto dolazi iz njegove ruke — protunarodno je,
izdajničko i prokleto!
Učitelj reče Tominom ocu da se zauzeo za njega i poslaniku se zbog
toga zamjerio. Tu sazna Tomin otac da je sijedi poštenjačina učitelj
premješten u ovo malo selo iz većeg i ljepšeg jer je javno pred ljudima
otkrio nepošten rad jednog narodnog poslanika. Neće biti ništa čudno
ako ga, danas-sutra, i ovaj narodni otac prebaci odavde, iz ovog seoca,
u još gore! Nekamo u kraj gdje vlada golotinja, bolest, jad i glad! No,
učitelj će se ipak zauzeti za Tominog oca pred seljacima, a za Tomu —
pred djecom.
Učitelj dovede Tomu toga jutra u razrednu sobu, čista u novoj
košulji i novom odijelu, a sa suhim ranama na licu. Dugo je djeci
govorio o njihovom jučerašnjem divljačkom ispadu. Đaci su šutjeli i
ispod oka gledali učitelja i Tomu. Kad je Tomo sjeo u klupu na svoje
mjesto, ustane drug do njega i učitelju će ovako:
— Molim da mene premjestite u drugu klupu. Moj75tata kaze da ne
smijem sjediti s njim. Njegov otac je uhoda i izdajica.
Učitelj ovom dječaku oštro zapovjedi da šuti i da sjedne uz Tomu i
opet je dugo o svemu tome pričao. Djeca se napokon smiriše i započeše
posao.
Kad se tog dana nastava završila, učitelj je otpratio Tomu do kraja
sela i gledao dugo za njim.
 Te noći nije bilo svjetionika. Tomin otac nije radio više duboko u noć
jer nije imao posla. Seljaci nisu više naručivali kod njega klompice.
Za nekoliko dana nije više bilo crnih klompica u školi, osim na
Tominim nogama. Svi drugi su nosili žute. Jako štedljivi i siromašni,
seljaci su spalili u vatri crne klompe, kao vatreni rodoljubi. Izdajica bi
bio svaki onaj koji nosi crne klompe!
Još pred selom Tomo redovno skida svoje klompice i sakriva ih u grm.
U selu i u školi je bos, a kad se vraća iz škole, opet natakne klompice i
trči prema svojoj kući. Svaki dan je sve nesretniji, sve očajniji i sve
strašljiviji. Otac više ne radi. Skinuli su i firmu sa zida. I ne pomišljaju da
idu u selo na nadnicu. Izdajica se ne smije pojaviti među ljudima!
Postolar u okružnom mjestu sada jedini radi klompe. Zadovoljan je.
Uzeo je mnogo radnika i povisio cijenu klompama. Počeo se bogatiti.
Kao zahvalan čovjek posjetio je narodnog oca i bacio preda nj na sto
opet deset krupnih papirnatih novčanica pa neka ih upotrijebi u korist
stranke, u korist njegove politike koja se zalaže da bude jednom sretan
ovaj izmučeni narod.
U isto vrijeme i dalje je među razjarenim i zavedenim seljacima rasla
mržnja na osamljenu i donedavno sretnu kuću. Njihova djeca su
izbjegavala Tomu na svakom mjestu. A što ga i opet ne tuku, to jedino
može zahvaliti dobrom, starom učitelju. On ga svaki dan prati do nakraj
sela, kao stražar, i dugo za njim gleda.

ČETVRTO POGLAVLJE
Jedne nedjelje bio je Tomo sam sa sekicom kod kuće. Igrao se s njom.
Cestom je,izdaleka tutnjila kočija. Za koji čas će proći76 ispred Tomine

kuće. Tomo je gledao ne bi li pogodio tko se to vozi. Kočija je bila već

blizu, i on prepoznade čovjeka koji se udobno zavalio u jastuke kočije i
pušio debelu cigaru. Dječak problijedi. Srce mu je burno udaralo. Pa to
je narodni otac! To se vozi narodni poslanik. To ide ispred njihove kuće
njihov neprijatelj! Eno ga kako prezirno gleda na kuću i zlobno se
smješka. Još se može smješkati njihov unesrećitelj! Tomo planu željom
da se osveti. Šta da uradi? Ha! Kočija je upravo pred kućom. On se sagne
i uzme u ruku klip kukuruza. Potrči prema cesti i baci ga na kočiju.
— Atentat! ljudi! Na mene je učinjen atentat! — vikao je narodni otac
i vadi revolver pa ispali u zrak hitac. Na prasak revolvera pograbi Tomo
seku, odvuče je u kuću i vrata zabravi. Od praska revolvera
uskokodakale se kokoši i prestrašili vrapci na krovu. Poplašili se konji i
zagrabili nogama upropanj. Kočijaš ih nije mogao zaustaviti. Vozili su
kao pobješnjeli cestom tamo-amo. Koturao se debeli narodni otac po
kočiji kao lopta i vikao: — Atentat!
Kočijaš upro sve sile da ustavi konje, ali ne može. Lagana kočija
skakuće po cesti kao klupko po rešetu. Udari u jednu hrpu kamenja te
izbaci narodnog oca u zrak, pa u polje, u djetelinu. Poljubi narodni otac
rođenu grudu zemlje i ostade ležati u njenom zagrljaju.
Za sve to nije znao Tomo. Kad se zabravio u kući, čekao je iza vrata
spreman na borbu da brani od neprijatelja sebe, seku i ovu dragu i
tužnu kuću, i to rukama, nogama, noktima i zubima. Ali nije trebalo.
Nitko nije na vrata navaljivao. Nitko nije ulazio u dvorište sve do večeri,
kad su se vratili otac i majka, umorni i zamišljeni.
To veče Tomo nije mogao dugo zaspati. Slušao je razgovor oca i
majke. Sazna iz njihovog razgovora da su se u cijeloj zemlji razmahale
političke strasti. Protivnici se na skupštinama tuku i ubijaju. Jedni
drugima pale kuće, sijeku vinograde i osvećuju se na razne druge
načine. Oni su ovdje na cesti osamljeni, pod sumnjom, u velikoj
opasnosti. Trebalo bi, zaista, čim prije sve ovo prodati ili kome iznajmiti
pa pobjeći daleko odavde gdje te nitko ne pozna i započeti ponovo
živjeti i raditi...
Sutradan ujutro Tomo u velikom strahu pretrča cijeli put do škole.
Oko deset sati dopodne grunu netko divljački na vrata razreda. Učitelj
skoči od stola, a đaci ciknuše. U školsku sobu banu zasopljen, zadihan i
sav bijesan — narodni poslanik. Ne pozdravi se s učiteljem, nego jumu
među djecu i dreknu:
— Gdje je onaj razbojnik i izdajnički sin s ceste 77 da ga ja naučim
pameti?!
— Evo ga! — pokažu đaci na Tomu.
Sad se tek stari učitelj snađe, skoči kao kakav mladić i pograbi
poslanika za okovratnik, pa ga snažno povuče ispred klupa.
— Gospodine učitelju, znate li vi šta radite! — krikne i stane tik uz
učitelja, prsa u prsa.
 — Gospodine poslaniče, a znate li vi šta radite?! — krikne isto tako
snažnim glasom stari učitelj i stane tik uz poslanika. Disali su užurbano
i mjerili se. Onda
poslanik reče:
— Vi branite narodnog izdajicu! Pazim ja na vaš rad. Vi ste sklopili
savez s onom izdajničkom i razbojničkom kućom na cesti! Skupo ćete
mi to platiti!
— Ne polažem vama računa o svom radu — odgovori oštro i odlučno
stari, sijedi učitelj i prstima gumu poslanika. — Ovo je, dični narodni
oče, dom prosvjete! Ovo je sveta kuća — govorio je učitelj sve jasnije i
glasnije i dogurao narodnog oca do vrata, a onda ga gumu u hodnik i
zatvori vrata pa mu iz razreda viknu: — Tko želi da uđe unutra, najprije
treba da pristojno pokuca i učtivo uđe, da skine šešir i pozdravi!
Narodni otac nije više ulazio. Bjesnio je u hodniku nekoliko trenutaka,
prijetio učitelju i napokon se udaljio.
Iako je ovaj događaj starog učitelja jako uzbudio, on se ipak smirio i
radio s đacima dalje. Čak su nakon predavanja i zapjevali...
Sutradan je bio učitelj u školi raspoložen. Takav je bio još nekoliko
dana. Ali jednog jutra dođe u razrednu sobu blijed. Ruke mu se tresle,
glas mu drhtao. Dok su đaci radili tihe poslove, učitelj je češće
pogledavao Tomu. Jednom mu namignu da dođe k stolu.
— Danas ostani u razredu poslije nastave — reče mu tiho. — Moram
ti nešto reći.
Tomo se zabrinu. Neka neugodna slutnja ga obuze. Nestrpljivo i teško
je iščekivao da se svrši nastava. Kad su đaci odlazili kući, Tomo se, sam
u razredu, osjećao još nesretnijim. Ne voli on ovaj izmijenjeni položaj.
Ne sluti to na dobro. Stari učitelj ga ogrli i reče mu drhtavim glasom:
— Dragi Tomo! Naša Sretna Zemlja proživljava teške časove. Javljaju
nam sa svih strana o krvavim sukobima i obračunima između političkih
protivnika. Ti i tvoja porodica osumnjičeni ste kao izdajnici. Mrze vas.
Previše vas mrze. Žalosno je to. Grozno, ali istinito... Reci ocu da se
morate pričuvati... Neka ne izlazi iz kuće, osobito noću...78
I neka zatraži u
okružnom mjestu, kod okružnog glavara zaštitu... A i ti, Tomo, ostani
kod kuće nekoliko dana. I, kad se stišaju nemiri, poslat ću po tebe da
dođeš opet u školu... Ti si vrijedan i bistar dečko... Ti ćeš sve naknadno
naučiti i dostići svoje drugove, ili bolje — nedrugove... Ah, šta ćeš,
Tomo, nisu oni krivi! Krivi su stari koji su već i djecu politikom zatro
vali...
 Nikad Tomo nije tako tužan došao iz škole kući kao toga dana po
podne. Zabrinuli se roditelji i pitaju sina šta mu je. Tomo je samo gutao
suze. Još se više zabrinuše otac i majka za sina. Tješe ga. Pipaju mu čelo.
Da nema dijete možda vrućicu? Saiju ga u krevet, no on ne ide. Veli daje
krevet predaleko od svjetiljke. Moli mamu da i ona legne s njim. Majka
mu veli neka pričeka samo kratko vrijeme dok opere malo suda. Neka
dotle nešto čita iz knjige. Tomo pokuša čitati, ali ne može. Suze mu
stalno na oči naviru kao nabujali slap i moče papir knjige.
Sad se majka sjeti pa će Tomi:
— Odnesi svoje ptice na tavanske stepenice! Ulij im vode i popni se
na tavan po proso pa im daj... Nema te cijeli dan pa su gladne i žedne...
Majka se nadala da će se Tomo oko grlica rastresti i da će ga proći
strah i suze. I nije se prevarila. Premda je Tomo bio uplašen i strašno
tužan, ipak je postao odvažan kad se sjetio da su njegove drage grlice
još vani u mraku. Istrča van, skide krletku i unese je u u kuhinju.
Zabravi naglo vrata i odahnu. Sad otvori vratašca te izvadi mile grlice iz
krletke. Gladi ih i tepa im. Zabavljen pticama, zaboravi nekoliko
trenutaka na tugu i strah. Stavi grlice ponovo u krletku i uli im vode u
tanjurić. One se slatko napiše vode. Tomo se s krletkom pope na
tavanske stepenice. Ptice tu ostavi, a sam uđe kroz otvoren tavan i
napuni džepove prosom.
U taj čas dolje u sobi prasnuše stakla na prozorima. Tomo začu vrisak
majke i divlje urlanje mnoštva na cesti. Skameni se od užasa na tavanu,
ne može da misli, ne zna šta će. Ne zna za sebe, samo čuje s ulice i iz
dvorišta urlanje mnoštva ljudi:
— Ubijte izdajicu! Zapalite to izdajničko prokleto gnijezdo!
Tomo vidje s tavana kako je otac istrčao na dvorište u mnoštvo i
kriknuo:
— Ljudi, čujte me!
Divlje urlanje potrese kuću, a tavan se zasja kao usred sunčanog dana.
Strana do ceste poče da gori. Slamnati krov je bio u plamenu.
— Majko! — vrisne Tomo. Ona je trčala sa sekom u naručju 79
u kuhinju
i vikala:
— Sine, ne silazi! Ubit će te! Ne ostaj gore, izgorjet ćeš! Skači dolje, na
drugu stranu tavana! Ne na zemlju, nego na svinjac, a s njega u polje!...
— Majko! Seko! — vikao je Tomo s tavana.
— Sine, bježi! Skači! Ubili su oca pa će i tebe! Spasi se!
To reče i uskoči sa kćerkom u naručaju u mali sobičak, desno od
kuhinje. Vani urlanje. Krov do ceste sav je u plamenu. Grlice dršću.
Tomo zgrabi krletku i skoči na tavanski prozorčić. Odavde na svinjac. S
njega preskoči plot i pade u visoki kukuruz. Trči, trči... pada. Trči dalje...
pada. Trči. Samo dalje... dalje! Dobi čudnu, neobičnu snagu. Ništa nije
osjećao: ni umora, ni boli, ni tuge. Ništa, posve ništa! Samo je jedno
znao: treba bježati, život spasiti! Što dalje odavde!

PETO POGLAVLJE

I, tko zna dokle je već dotrčao! Mora da je vrlo daleko od mjesta

nesreće i užasa jer je oko njega tiho. Ne čuje se zvjersko urlanje
neprijatelja. Mora daje spasen jer je oko njega mrak. Ne svijetli
zapaljena kuća... Koljena Tomi klecnuše. On se onesvijesti i zari čelo u
svježu, hladnu zemlju.U zoru Tomo otvori oči. Gleda gdje je. Leži
potrbuške u polju visokih kukuruza. Kukuruzovina šušti na laganom
vjetriću. Sunce će naskoro izaći. Sve je u prirodi kao i svaki drugi dan.
Sunce, vjetrić, ptičice, kukčići i crvići. »Pa možda i nije bilo ništa
neobično i užasno«, pomisli Tomo. Zar bi moglo sunce da izađe inače?
Ako je njegov otac ubijen, ako su majka i seka izgorjele u kući, zar će
moći sunce da izađe, da sja i da grije zemlju?! Zar se neće vratiti nazad
od stida i užasa zbog krvološtva ljudi? Ako je sinoć uistinu počinjeno
ono divljaštvo, onda će se sunce vratiti i nikada više neće sjati. Nastat će
vječni mrak i vječna zima. Nestat će života! I ne treba ga ako je takav
kakav jest, misli mali Tomo. I šta će njemu i sunce, i vjetrić, i cvijeće, i
ptičice ako je ostao sam na svijetu, bez oca, majke i drage seke?!
Nešto jače sušnu. Tomo se nevoljko okrenu. Pokraj 80
njega je mala
krletka i u njoj dvije drage i zabrinute grlice. »Ipak je istina«, užasnu se
Tomo i zaplaka. Njemu je tako teško od tuge za njima. U srcu mu je
takva strašna gorčina zbog divljaštva i krvološtva da on to sve neće
moći podnijeti. Kad je natopio zemlju suzama, teškom mukom ustade
jer ga je cijelo tijelo boljelo kao da je sav isprebijan. Teturao je između
strukova visokih kukuruza kao pijan. Tu na međi vidio je visoko drvo.
Posljednja nada ga zagrija i dade mu snagu. Skoči do drveta i pope se.
Sjedne na jednu debelu granu i pogleda naokolo. Ha! Eno sela sa
školom! Eno okružnog mjesta sa crkvenim zvonicima i visokim
dimnjacima ciglane i paromlina. Eno i državne ceste! A gdje je njihova
kuća? Nema je! Uz cestu je hrpa izgorjelih greda iz kojih se još dimi.
Tomo se gotovo sruši s drveta. Zahvati ga silno očajanje, tim više, što
sunce, evo, upravo u ovaj čas izlazi! Tomo nije želio da ostane sam na
svijetu! Ljudi su divlji kao zvijeri. On otetura natrag u kukuruz. Želio je
da se oprosti od grlica i da ih pusti iz krletke — ali — ne! Neće! Ni one
ne mogu ostati među krvolocima! Tomo uzme krletku i požuri tjeran
novom snagom prema dubokom potoku. Spustit će se naglavce, zajedno
s grlicama, u najdublje mjesto potoka.
Tomo pretrča visoku travu i livadu. Kod potoka je. Eno najdubljeg,
tamnog mjesta! Sjedne na obalu. Uzme grlice iz krletke, pritisne ih
prestrašene uz svoje obraze i opet mu suze poteku. »Ne, ne smijem
grlice utopiti«, pomisli Tomo i pusti ih iz ruku. One su lepršale malo
zrakom, ali su se opet vraćale i sjedale Tomi na ramena. I opet ih Tomo
milovao i načas zaboravljao na svoju strašnu odluku. Grlice opet
odletješe. I opet su se vraćale na Tomina ramena pa mu tiho i tužno
grgutale. Zabavljale su Tomu i on ih stavljao opet u krletku, vadio iz
džepa proso i hranio ih. One su kvrcale kljunčićima kupeći zrnje... Sad se
sjeti svog učitelja i neka toplina se razli Tominim grudima. »Ne bi li
trebalo otići do starog učitelja«, pomisli Tomo. On će ga pomilovati i
tješiti. Milovanja i utjehe zaželje Tomo. Od te želje prostruji mu jače krv
tijelom. Da. Ide on još do učitelja! I to odmah! Ako spava, Tomo će ga
probuditi. Cestom neće ići već kriomice poljem, da ne susretne ljude. Ali
će se prije umiti na potoku. Klekne Tomo na obalu i sagne se da šakama
zahvati vode. Kriknu nagnut nad vodu. U njoj vidje da mu je kosa bijela.
Noćas je posijedio.
To saznanje Tomu ošinu kao grom iz vedra neba, ali, začudo, ne
skoči u potok da se utopi nego je trčao obalom, bacao se potrbuške i
gledao u vodi sijedu kosu Tako nekoliko puta, a onda blijed,
81
izobličen,
pograbi grlice i pojuri kao da ga vihor nosi. preko polja kukuruza,
krumpira, djeteline i žita — prema selu.
Tomo je iza škole. Evo ga u školskom vrtu! Preskače plot. U dvorištu
stavi krletku na zemlju i burno udari o prozor učiteljevog stana. U kući
su se čuli uznemireni glasovi. Učitelj viknu:
— Tko je?
 — Ja!
— Tko je? Tko to tako lupa?!
— Ja, Tomo. Vaš đak s ceste.
— Pričekaj, otvorit ću ti! —javi se stari učitelj...
Otvoriše se vrata. Tomo uskoči u hodnik. Učitelj zaključa. Dječak
udari u plač:
— Zapalili su nam kuću... Ubili tatu!... Majka i seka su izgorjele...
Ja sam se spasao. Skočio sam s tavana na svinjac, a onda u polje...
Stari učitelj privi dječaka uza se. Milovao ga je, ali riječ nije mogao da
kaže. Buljio je preneražen u Tominu sijedu kosu. I tek sada, kad je
dječak sve rekao, šapne učitelj:
— A ti, dragi moj mali, znaš li ti da si od užasa posijedio?!
— Znam, znam! Vidio sam se u potoku! Htio sam se utopiti!... I bilo
bi bolje da sam se utopio!...
— Ne! Ne! Ne govori tako! —zavikne učitelj i privije dječaka uza se. Ti
moraš živjeti! Mora biti pod ovim jasnim suncem još barem malo
pravde i poštenja i ljudske samilosti!... O, sijedi moj mali druže! Menije
trebalo šezdeset godina mukotrpnog života da posijedim, a ti postao
starac u nepotpunoj dvanaestoj godini!
Još je nekoliko časaka stari učitelj tješio Tomu, a onda ode u sobu da
se obuče. Tomo je slušao u hodniku kako je učitelj razgovarao sa svojom
ženom. Razabra iz razgovora da gospođa žali njegovu nesreću, ali nije
sporazumna s tim da joj muž vodi maloga u okružno mjesto poglavaru
da traži zaštitu za dječaka.
Učitelj i njegova žena prepirali su se sve jače i glasnije. Gospođa se
bojala da će ljudi i njega napasti pokaže li se u selu s Tomom. Ona više
ne može živjeti s njim ako se ne smiri. Dosta se zbog politike seljakala u
svom životu. Sada je stara i umorna i ne može više. Traži od muža da se
u tu stvar ne plete, a ako je ne posluša i ako odvede malog u okružno
mjesto, neće je više naći kod kuće. Ostavit će ga i otići svom rodu.
Tomo u taj čas opazi jednu zaboravljenu đačku kapu na klinčanici.
Skide je i pokri glavu da mu se sijeda kosa ne vidi. Onda 82
naglo otključa
vrata i ispade u dvorište. Tu uze krletku s grlicama, pobježe u polje i
skrenu prema okružnom mjestu.
Okružno mjesto je gradić. Na njegovim ulicama je mnogo ljudi.
Najviše ih stoji u skupinama. Tomo ih se bojao i išao sredinom ceste,
kuda prolaze kola i automobili. Ljudi s pločnika su se osvrtali za njim.
Čudan im je bio dječak koji nosi krletku s grlicama. Jedan mu doviknu:
 — Hej, mali! Prodaješ li grlice?
— Ne, ne prodajem — odgovori Tomo drhtavim glasom i požuri dalje.
Čitao je natpise na kućama, tražio je onu na kojoj će pisati — »Okružni
poglavar«.
Što se toliki ljudi nalaze na ulici? On dobro čuje kako svaka skupina
govori o noćašnjem događaju. Nije moguće da se on vara! Kao da čuje
uzvike: »Izdajica! Izdajica!« Svi su ovi ljudi protiv njega, mislio je on.
Sigurno ne znaju da se sp.asao. I kad bi im on sada viknuo da nisu ljudi,
da su krvoloci, i da on i njegov otac nisu bili nikakve izdajice, šta bi se
dogodilo? Svi bi za njim pošli u potjeru. On bi morao baciti drage grlice i
nagnati u bijeg. Protrčao bi sigurno kraj Okružnog poglavara i ovaj ga
ne bi mogao zaštititi, a razjarena rulja bi ga na kraju grada dotukla.
Što. je Tomo išao dalje, sve to više ljudi bilo je na pločnicima. On je
strašno bio uznemiren. Kad je prolazio kraj jedne skupine ljudi, ovi se
naglo prema njemu okrenuše. Tomo se zbuni, skide kapu i pozdravi:
— Dobar dan!
Iz skupine netko uzvikne:
— Ljudi, gledajte, sijedi dječak!
— Gdje? Gdje?
— Eno onaj na sredini ceste! Nosi krletku s grlicama.
— Da vidimo! Pa to nije moguće! Hajde da ga zaustavimo!
— Stoj, mali! Stani!
— Zaustavite malog s grlicama! Vele da ima sijedu kosu kao starac...
Stani! vikali su sada i dječji glasovi. Za Tomom je išla već rulja djece i
odraslih besposličara. Vikali su: — Stoj! Stoj! Držite ga! Zašto?!... Sijed
je!... Skinite mu kapu!
Za Tomom je trčala sve veća rulja. Tomo, premda umoran, bježao je
kao zec. Djeca su za njim bacala kamenje. Jedan ga pogodi u uho, drugi
udari u krletku. Oni će ga stići. 1 šta će im reći, tko je i odakle je?
Saznat će da je iz one izgorjele kuće i njemu više nema spasa. Dotući će
ga kamenjem i štapovima.
I kada su mu progonitelji bili za petama, Tomo spazi 83
veliku kuću.
Naglo skrenu i utrča u hodnik. Na jednim vratima u tamnom hodniku
je pisalo: »Okružni poglavar«. Tomo bane u sobu. Premetao je krletku
iz ruke u ruku u čuđenju. Buljio je u činovnika sitnog i mršavog. Zar će
ga taj čovjek moći zaštićivati?! On ga je zamišljao velikim, jakim
čovjekom, junačkog držanja. Okružni poglavar baci pero i zgnječi
gotovo cijelu cigaretu. Upita oštro:
 — Staje mali? Šta hoćeš?
Moj učitelj je rekao da ćete mi vi pružiti zaštitu...
— Kakvu zaštitu trebaš?
— Ljudi hoće da me dotuku!...
— Zašto bi te dotukli?...
— Ne znam... Nismo im ništa skrivili... Ubili su mog oca i sve nam
zapalili...
Na ove riječi skoči činovnik kao uboden:
— A odakle si?
Imali smo kuću na ledini, uz državnu cestu...
Tebi se, dakle, nije ništa dogodilo?! — činovnik razrogači oči.
— Skočio sam s tavana na svinjac. Odatle u polje. Plamen me nije
zahvatio. Pobjegao sam učitelju. On mije rekao da ćete me vi zaštititi...
— Naravno... naravno... — mucao je sitni i mršavi činovnik i zapalio
novu
cigaretu. Tomo se osjećao neprijatno pa veli dalje:
— Mi nismo bili ništa krivi. Moj otac nije bio uhoda ni izdajica! Svemu
je kriv drugi majstor klompica i narodni poslanik...
— Ni riječi više! — zaviknu okružni poglavar. Još uzrujanije se ušeta
kancelarijom i ponovo zapali cigaretu. Tomo zašutje. Grlice su u krletki
bile nemirne. Činovnik iznenada prestade šetati. Kao da ga je zagrijala
neka spasonosna misao. On reče dječaku:
— Pa ti si ovdje u kancelariji s kapom na glavi!
— Zaboravio sam skinuti — veli Tomo. — Znam ja da se tu kapa
skida kao i u školi, ali se nisam sjetio jer su mi tatu ubili i kuću zapalili...
Tu sada Tomo skide kapu. Sav nesretan i utučen ispusti krletku na
pod i brižnu u plač. Činovnik problijedi, baci cijelu cigaretu na pod i
prigušeno kriknu:
— Otkad si sijed?!
— Od sinoć...
Okružnog poglavara, sitnog i mršavog činovnika, zahvati sada
nekakav užas, koji ga je svega izmijenio i, kao vihor loptu,84
bacao tamo-
amo. Podigne slušalicu telefona i opet je spusti. Sjedne za sto i digne se.
Otvori pretinac stola i odmah ga zatvori. Sad ga zaključa, a onda ga opet
otključa. Zatim ustade i donese nekakvu podebelu knjižurinu na sto. Ne
otvori je, nego je odnese natrag. Zapali novu cigaretu i odmah je zgnječi,
posve cijelu.
Sad grlica u krletki guknu. Činovnik kao uboden skoči od stola. No
opet se snađe. Priđe Tomi oprezno i poče mu prebirati sijedu kosu. On
kao da prije nije vjerovao svojim očima. Sad je bio uvjeren. Stade kraj
stola te izreče svečanim glasom:
— Ova činjenica bi mogla imati nedoglednih posljedica za Sretnu
Zemlju!
— Koja? — upita tiho uplakani dječak.
— Pa tvoja sijeda kosa!...
— Jao, gospodine, pa šta ću ja? — uplaši se Tomo. — Ne dajte me
ljudima! Čuvajte me! Sakrijte me! Dajte mi zaštitu!
Grlice su u krletki gugutale. Tomo je navaljivao i molio. Činovnik se
opet uzruja. Obeća Tomi:
— Naravno... Naravno... Naša je dužnost da ti pružimo zaštitu... Ja ću
stvar odmah urediti...
— Hvala vam, gospodine...
Činovnik mu ponudi stolac:
— Evo, sjedi i pričekaj me! — Tomo sjedne jer su ga noge boljele.
Činovnik prihvati za kvaku susjedne sobe, ali se opet vrati, pa će Tomi:
— Ipak, za svaki slučaj, pokrij glavu kapom!...
Dječak je bio začuđen, ali je stavio kapu na glavu. Činovnik uđe desno
u pobočnu sobu da pozove pođvomika. Tomo je. čekao zaštitu i dotle
hranio grlice prosom. One su kljunčićima kvrcale. Odjednom spazi na
stolu staklenu litru s vodom. Natoči malo u čašu i dade grlicama da piju.
One gutnu nekoliko kapljica i sjednu na pod krletke pa čiste kljunčićima
perje. Tomo ih je motrio. To ga je zabavljalo. Prestade misliti na svoju
nesreću, ali ne dugo, jer iz pobočne sobe začu prigušen razgovor.
Okružni poglavar veli podvomiku:
— Kod mene je u kancelariji dječak iz zapaljene kuće uz cestu.
— Zar se spasio? — čudio se drhtavim glasom podvornik.
— Spasio se.
— Tko gaje doveo k vama?
— Nitko. Sam je došao.
— Šta hoće? 85

— Traži zaštitu, koju mu, naravno, moram pružiti...

— Naravno — reče i podvornik.
— Ali, dječak je od straha posijeđio...
— Posijeđio?! — uzvikne podvornik i otvori vrata, pa će Tomi:
— Skini kapu!
Tomo to učini i ponikne glavom. — Sad opet pokrij glavu! — reče
činovnik i zatvori vrata. Tomi je bilo užasno pri duši. Htio bi da se
zabavlja grlicama, ali ne može. Slušao je razgovor one dvojice.
Podvornik je pitao:
— Kako ćete ga zaštititi?
— Moram hitno obavijestiti više vlasti o tom slučaju i pitati šta da
radim...
— A šta će dotle biti s dječakom?...
— Pa, ostat će ovdje...
— Ali, saznat će se, i vi znate da u našem mjestu ima pristaša jedne i
druge stranke. Ako pristaše njegovog oca saznaju da se spa- sao i daje
posijeđio?!... Moglo bi doći do nemira u mjestu i do novih sukoba...
Činovnik se na to vrlo uzruja i poče šetati onom drugom sobom, ali
ništa drugo nije mogao smisliti nego ovo što je Tomo dobro čuo kako
govori podvomiku:
— Odmah ću telefonirati u Veliki grad da pošalju oružano pojačanje.
Ovaj dječak i njegova sijeda kosa mogu biti još državno pitanje Sretne
Zemlje! Na nama je velika odgovornost! Mi moramo biti sabrani i
pažljivi da ne načinimo kakvu glupost!
— A kuda ćemo s dječakom dotle dok ne dođe odluka iz Velikoga
grada?
— Kuda, nego u dvorište, u zatvor?!... Stavite ga u posebnu sobu da ne
bude s odraslima koji su zatvoreni zbog noćnih izgreda u pijanstvu...
Tomo je u drugoj sobi bio užasnut. On neće u zatvor! Radije
strmoglavce u potok!... Pograbi krletku s grlicama i pobježe van. U
hodniku je... Veliki prozor je otvoren. Tomo kroz njega skoči u dvorište.
Pretrči ga i preskoči plot te se izgubi opet u kukuruznim poljima.

86

ŠESTO POGLAVLJE
Daleko od okružnog mjesta, vrlo daleko od mjesta nesreće i užasa,
istrča Tomo na državnu cestu i uputi se prema Velikom gradu. U
zapadnom predgrađu grada, u divljoj kućici, u drvenoj baraci živio je
brat Tominog oca, Tomin stric. On je radnik koji po godine radi, a po
godine nema posla. Radi i zarađuje kruh onda kad debeli snijeg zatrpa
Veliki grad pa ulice treba očistiti za promet, ili kad se velika rijeka
razlije i poplavi ulice blatom pa ga treba očistiti. Ako nikakva nesreća
ne zadesi Veliki grad, onda Tomin stric nema posla, prehranjuje ih
strina svojom zaradom koju dobiva kad pere tuđe rublje.
Jednom je već taj stric primio pod krov svoje barake Tomu i njegove
mile kojih više nema. Kako neće njega samoga sada primiti poslije
grozne nesreće! Stric živi u Velikom gradu. On spasava Veliki grad kad
ga zadesi nesreća. On će sigurno imati pristup u kuću visoke vlasti da
traži pravednu kaznu za krivce, a za Tomu zaštitu.
Ova nada zagrija dječaka i on dobi novu snagu te požuri državnom
cestom. Sreća ga posluži, prema gradu je vozilo mnogo seljačkih kola.
— Nosiš li, mali, grlice u grad na prodaju? — upita ga jedan seljak.
— Nosim — dosjeti se Tomo, a seljak ga pozva u kola da se poveze.
Tomo se smjesti u slami odostrag i radovao se što će ovako brže stići u
Veliki grad.
Na suncu i na zraku od drmanja kola zadrijema Tomo odostrag u
slami. Ispruži se, ogrli krletku s grlicama i zaspi. Umjesto da se odmori,
on se još više izmučio, jer je sanjao strašne sne: Opet kuća. Opet vidi
kako trči iz kuće svojim ubojicama. Vidi majku kako bježi po kući s
malom sekom u naručaju. Sekinu haljinicu već je zahvatio plamen. On
skače s tavana daje spase i — probudi se. Znojan je bio i boljela ga glava
na suncu i u prašini ceste. On opet sjedne u kolima. Neće više spavati.
Čime da rastjera drijem koji ga hvata? Nije trebalo dugo čekati. Slušao je
razgovor dvojice seljaka koji su bili smješteni naprijed, na sjedalu, i
saznade da je kuća uz državnu cestu do temelja izgorjela, da mu je rulja
oca ubila, da je majka s dvoje djece u kući izgorjela, da su stražari
pohvatali ubojice i palikuće i odveli ih sve još jutros rano u Veliki grad,
u zatvor visoke vlasti. On saznade od seljaka i to da se ubojicama i
palikućama neće ništa dogoditi. Bit će pušteni na slobodu jer ih je dvije
stotine. Visoka vlast ne zna tko je ubojica i tko je zapalio kuću. Visoka
vlast ne može kazniti sve muškarce iz jednog sela. 87

Na ulazu u grad stanu kola naglo. Tomo odostrag iskoči s krletkom.

— Stoj! — vikne netko za njim strogim glasom. — Kakve to ptice
nosiš? — upita ga gradski službenik, koji ne da ništa u grad unijeti prije
nego za to platiš. Ne možeš unijeti u grad ni cvijet ivančice koji si ubrao
uz državnu cestu. I za njega moraš platiti dva sitna novčića. .
— Nosiš li grlice na prodaju u grad?
 — Da — odgovori Tomo u nadi - daje dobro rekao.
— Onda plati za njih dva novčića kao za par pilića!
Nemam ni prebijene pare — veli Tomo.
— Onda putuj natrag s njima odakle si došao!...
— Ne mogu natrag, ne smijem natrag — govorio je Tomo tužno.
— Onda plijenimo grlice, a ti sam putuj u grad!
— Nemojte mi ih plijeniti — molio je Tomo gradske službenike i
zaklinjao. Pustite mi ih! One bi poginule bez mene. Tko bi ih hranio?
Tko bi im vode davao?!...
Jedan službenik se smješka i ode. Drugi tvrdoglav nije htio da popusti,
već uhvati za krletku daje odnese u zapljenu.
— Ne dam! — vrisne Tomo i prihvati za krletku. Kako ju je čvrsto
prihvatio, daščice se otrgnuše. Uznemirene grlice izletješe van i
zalepršaše ne znajući gdje da sjednu.
Gradski službenik, silno srdit, uhvati Tomu za ruku. On se otimao.
Službenik ga je čvrsto držao i silom vukao k nekoj kućici. U tom
natezanju Tomi padne kapa s glave. Gradski službenik se skameni
ugledavši dječakovu sijedu kosu. No, trgne se, otrči u malu kućicu i
prihvati za telefon. Tomo ostane sam. U tom trenutku slete mu grlice na
ramena. On ih brzo strpa pod kaput u njedra, digne kapu sa zemlje,
pokrije sijedu kosu i pobjegne u ljudsku vrevu ulice Velikoga grada.
Trčao je neko vrijeme uz automobile i tramvaje, a onda skrene tišom
ulicom desno. Trčao je i trčao dalje dok nije stigao do polja na kojem je
stričeva baraka.
Sunce je bilo vrlo visoko na nebu u podne i sve crkve Velikoga grada
su zvonile kad Tomo bez kucanja i bez pozdrava banu u stričevu
baraku. Za stolom su stric i strina jeli. Malo dalje od stola sjedila je na
stolcu neka žena iz susjedstva.
— Tomo! — kriknu stric i strina. Žlice im ispadoše iz ruku.
— Odakle ti? Kako izgledaš! Šta te nosi u Veliki grad?!
— Zar vi ne znate ništa? — procvili Tomo i zaplaka nasred sobe. —
Tatu su mi ubili. Kuću zapalili. Majka i seka su izgorjele,
88
a ja sam se
jedini spasao!...
— Ali tko je ubio? Tko je palio? I zbog čega? — preneraženo su pitali
dalje stric i strina. Tomo krikne:
— Ta zbog ničega! — Dječak se zatrča u naručaj stricu. On ga zagrli.
Tomo udari u plač i reče:
— Striče, traži pravdu za tatu, mamu i seku u kući visoke vlasti!...
Striče, zaštiti me! Sakrij me!... Već i meni govore da sam izdajica i da
želim propast Sretnoj Zemlji!... Primi mene i grlice u svoju kuću!...
Stric je tješio Tomu. Strina je plakala zajedno s njim. Susjeda je
pažljivo sve motrila i slušala. I, kad se mislilo da će se Tomo smiriti, on
ponovo udari u plač i reče:
— Striče, zar mi nisi još skinuo kapu?... Skini je!... Skini je odmah!
Stric to učini i zanijemi. Strina kriknu i problijedi, susjeda istrča iz
kuće a da ne reče ni zbogom. Tomo ponovo vikne:
— Striče! Pokrij mi glavu, pokrij! Ne smije se vidjeti moja sijeda kosa.
Okružni poglavar je rekao da će zbog ove kose doći do teških posljedica
u Sretnoj Zemlji!...
Jedva se stric malo otkravio, strina smirila, a Tomo prestao plakati,
kadli se začuše oko barake čudni koraci. Stric skoči k vratima i zabravi
ih. Strina morade usred dana navući zavjese na prozore jer je sve više
glava znatiželjno zavirivalo u kuću. Tjeskobno je bilo sada u toj kući.
Zabravljena je i mračna, a oko nje čudni koraci. Stric je bio utučen i
zamišljen, strina blijeda i prestrašena. Nitko nije govorio, jedva su i
disali. Hodali su na prstima.
Jedino grlice, oslobođene ispod Tominog kaputa, šetale su slobodnije
po kući i kljuckale kljunčićima po praznom podu. Ženka zaleprša katkad
krilima i doleti na Tomino rame. On izvadi iz džepa proso. Grlica mu
sjedne na ruku i počne da zoblje. U kući briga, strah i šutnja. Čuje se
samo hodanje ljudi oko barake i kvrcanje grličinog kljuna po prosu.
Tomo prinese grlicu k licu, miluje pticu i šapće joj:
— Grličice! Nesretni smo kao nitko na svijetu!

SEDMO POGLAVLJE

Stric je dao Tomi drvenu kutiju za grlice. Rekao mu89je neka ne misli
više na nesreću, nego neka nožem i pilicom načini malu kućicu za ptice.
Tim poslom će se zabaviti. Proći će mu vrijeme brže. Proći će i noć u
spavanju, a onda, ujutru, vodit će ga stric u kuću visoke vlasti da zatraži
zaštitu za njega.
Zabavio se zaista Tomo neko vrijeme drvenom kutijom. Izrezao je na
poklopcu dva prozorčića kroz koja će ulaziti zrak pticama. .. Stavio je
grlice u kutiju. Nije im bilo milo ulaziti u tijesnu i mračnu kutiju. Tražile
su da izađu van, ali su se ipak morale smiriti. Pa zar je i njihovom
malom gospodaru bolje? Posijeđio je kao starac od šezdeset godina.
Gdje god se pojavi, nastaju tučnjave političkih protivnika. Ostao je sam
na svijetu, a još jučer ga je milovala meka majčina ruka! A sada? Zar nije
njihovom malom gospodaru tijesno, mračno i tjeskobno pri duši kao i
njima u ovoj kutiji? Eno, strina je, istina, od srca plakala zbog Tomine
nesreće, ali sada više ne plače, već uzdiše i zvjeruši. Vidi se kako se
straši svakog šušnja oko barake. Strah je istjerao žalost i ona više ne
misli na Tomu i njegovu nesreću već na sebe, na svog muža, na svoju
baraku. A Tomin stric? I on se promijenio. Ne tješi više Tomu. Hoda
zamišljen, zabrinut po kući, a ako se netko oko barake čuje, trza se i on.
Grlice Tomine kao da sve to vide i razumiju pa se i one stisnule u
tijesnoj kutiji i ne traže zraka, sunca, širine i slobode od svog malog
gospodara, kad i on svega toga nema. Ne smije ni dječak van. Baraka je
zbog njega zaključana, zavjese su spuštene. Štaviše, u baraci je zbog
Tome briga, strah i tjeskoba pa on ne smije ni riječi izustiti, već uzima
kutiju s pticama i odlazi u najtamniji kut sobe. Pritaji i dah, a kad grlice
malo zalepršaju krilima, on ih umiruje. Tomo i njegove ptičice osjećaju
da su bjegunci i da su dužni ovim ljudima biti do groba zahvalni što im
ustupiše ovaj najmračniji kut sobe da se sakriju.
Samo za tren probi sunce kroz vrata u ovu mračnu baraku kad je stric
Tomin izašao van. Za kratko vrijeme se vrati, ali izobličen u licu i baci na
sto dvoje popodnevne novine.
— Šta je?! —pita strina.
— Čitaj! — vikne stric i padne na stolac sav očajan. Strina uze novine u
ruke i čita glasno daje i Tomo čuo. Ove su novine pisale o strašnoj
nesreći na državnoj cesti. Nazivale su ubojstvo i palež strašnim činom
podivljale rulje. Krivili su političku stranku kojoj pripada selo sa
ubojicama i palikućama. Te novine su javljale da se dječak jedini spasao,
ali da je kao starac posijeđio od pretrpljenog straha. Podivljaloj rulji nije
bilo dosta što je ubijala i palila, nego i dalje progoni nesretnog
90
dječaka-
starca. Gdje god se on pojavi sa sijedom glavom, svagdje nastaju
tučnjave i prolijeva se krv. Dječak bježi kao lud okolicom, a u posljednji
čas novine su saznale da se skriva kod nekog u Velikom gradu. U članku
se na kraju krupnim slovima traži da visoka vlast kazni ubojice i
palikuće najoštrijom zasluženom kaznom. Novine zahtijevaju da se
narodni poslanik uhvati i optuži jer je on kriv svemu zlu u onom
okrugu. Te novine traže da visoka vlast zaštiti sijedog, nesretnog
dječaka, jer pobješnjela rulja ne pazi ni na to što je on nejako dijete.
Strina čita i ohrabrena je, veselija, no muž joj veli:
— Ali sada čitaj ove druge!
Strina je čitala druge novine u početku hrabro, a onda sve tiše i sve
drhtavijim glasom, dok joj konačno ne klecnuše koljena pa sjede i
šapatom u strahu čita dalje. Tomo je sve čuo iz svog tamnog kuta. Ove
novine su pisale da je svemu zlu kriv u prvom redu čovjek koji je, tko
zna otkud, doskitao u onaj kraj, prisvojio zajedničku ledinu i preko noći
podigao kuću na njoj.
Strina je čitala sve tiše i sve drhtavijim glasom. Tomo nije mogao više
slušati. Skočio je, dotrčao k stolu i zavrištao:
— Lažu!!! Lažu!!!! Lažu!!!
Strina je. bila zaprepašćena. Privuče ga k sebi i zatvori mu usta. Tomo
zašutje, a suze se izliše potokom. Uhvati strinu za ruku i kroz plač upita:
— Strina, vjeruješ li i ti u to?
Ona je šutjela. Nije imala riječi. Tomo je ostavi i priđe stricu pa mu veli
kroz teške suze:
— Striče, striče! Vjeruješ li u ove laži?
— Ne! Ne vjerujem! Poznajem tvog oca.
— Donijet ću svježe vode — reče strina i izađe s posudom iz kuće.
Nije prošlo ni nekoliko minuta, ali ona utrča u kuću sva poplašena.
Zabravi vrata, a posuda za vodu zazveketa u ruci prazna.
— Šta je?! — upita stric.
— Susjed nam više ne da vode!
— Zašto?
— Jer smo zaklonili sina narodnog izdajice! Ja se bojim... Ja se
plašim... Zapalit će nam kuću. Šta smo učinili! Šta će biti s nama?..
Stric Tomin odlučno reče ženi:
— Smiri se... Idem prvoj stražarskoj kući prijaviti da se Tomo nalazi
kod nas, zatražit ću da nam baraku čuva straža.
Stric ode, a strina zabravi za njim vrata. 91

Tomo nije dospio smisliti šta da radi. Jedna grlica izletje kroz otvoren
prozor. Za njom odmah i druga, a za njima i njihov mali gospodar, a da
nije dospio strini ni zbogom reći.
 OSMO POGLAVLJE
Tomo stiže na kraj grada. Noge mu malaksaše. Grlo mu je suho i
polakše trči. Ovdje na kraju grada je ugodnije. Nema ljudske vreve. Kuće
su rijetke i niske kao na selu. Samo daje Tomi sretno pobjeći iz Velikoga
grada, nikad se više ne bi u njega vratio! Tomo ne bi dalje ni trčao da
nije čuo iza leđa uzvike. Najednom ugleda pred sobom staru, nisku
kuću, žuto oličenu. Kuća je slična školi u selu. Nešto toplo razli se na
časak Tominim grudima i on skrenu u dvorište kuće pa se sakri za
visoko deblo divljeg kestena. Tu osjeti kako bi bilo vrlo potrebno da
sjedne i da se odmori. Drhtale su mu noge i ruke. Tijelo mu je drhtalo
kao da ga trese devet ljutih groznica. Sve je to bilo od straha i napora.
Grlice su gledale ispod kaputa u Tomu s užasom u sitnim crvenim
očima.
Uzvici ulicom dolazili su sve bliže. Tomo se upravo prilijepi uz stablo.
Pritisnu grlice. One su željele da se oslobode ijedna poče pis- kutati. Sad
Tomo vidje da to nisu njegovi progonitelji. Ulicom su trčali raznosači
novina i vikali na sav glas:
— Posebno izdanje! Sijedi dječak se pojavio! U gradu se prolijeva krv
naše omladine! Borbe i neredi nastavljaju se na ulicama središta
grada!...
Za ovima trčali su novi raznosači i vikali:
— Posebno izdanje! Sijedi dječak izazvao novo prolijevanje krvi!
Tražimo da se sin narodnog izdajice uhvati i zatvori!
Tomo planu novim, najjačim gnjevom. On bi sada mogao istrčati iza
ovog stabla, iz ovog dvorišta, na ulicu. Mogao bi baciti kapu u zrak i
navaliti na ove druge raznosače novina. On bi im oteo lažne novine i
derao bi ih na tisuće komadića. Ipak, on se umiri i stane da šapće:
— Ja sam podivljao... ja sam podivljao... Majko!... majko!... Ne
preostaje mi drugo nego ostaviti sve ovo i sastati se s tobom majko!
Želja za tim susretom stvori u srcu dječaka posljednju 92 odluku: preći
majci, ocu i sestrici. Čežnja ga zahvati kao olujni vjetar i ponese daleko
odavde... Nose ga noge planini koja se diže iznad grada. Juri njezinim
obroncima bez daha. Ne odmara se. Neće sjesti ni odmoriti se... Umor ga
savlada. Ubit će ga napor. On to i želi jer misli da se jedino tako može
sastati s majkom, ocem i sestricom... Trči Tomo, trči uzbrdo i na onom
mjestu planinskog pašnjaka gdje mnogo cvijeća cvate — posrne, klone i
padne zabivši nos u travu. Zar je sijedom dječaku prsnulo srce od
napora i jada pa je umro Ovdje u cvijeću? Ne! Nije! Tomo se
onesvijestio, a hladan, gorski zrak ga pomalo opet osvijesti. Teškom
mukom izvmu se na leđa i otvori oči. Da, ondje je gdje je i želio da bude.
Trava oko njega šušti. Pčele zuje. Nebo je plavo. Sunce se sprema na
zalaz. Drage njegove grlice sjede na velikom kamenu i guču... Tomi se
opet zaklope oči. Vidi sliku oca kako radi i veselo pjeva uz posao. On se
osmjehne ocu, otac mu odvrati smiješkom. Sad vidi i sliku majke. Nosi
mu na tanjuru prvi pečeni kolač da ga okuša. Kolač se puši, majka
veselo korača i smješka mu se. Tad klekne kraj Tome, nadvije se nad
njega, pomiluje ga po glavi i pita: »Šta je tebi, dječače?!«
Ali, jao! Zašto se sada Tomo uznemirava?! Zašto ne može da zadrži
majčinu sliku?! Zašto mu se oči otklapaju, a on to ne želi?! Ne! Nikako ne
želi! Od očaja zajauknu i pogleda. Pa, šta je to?! On nije sam na brdu!
Pokraj njega kleči neki starac, obrastao sav u sijedu bradu, kao lik iz
priča. On začuđeno gleda u Tomu, ali mu je pogled topao i drag. Pita
Tomu staračkim glasom:
— Šta je tebi, dječače?! I odakle si? Kako si se stvorio ovdje u planini?
— Jesam li ja još živ? — pita Tomo umornim glasom.
Jesi, dječače, živ mi bio! Ti i ja smo sami na ovom brdu, a osim nas,
ovdje su još ptičice, leptirići, kukci i crvići.
— Hoću da odem ocu, majci i seki!
— A gdje su ti oni? — začuđeno pita starac.
— Umrli su! I ja hoću da umrem kao i oni!...
— Pa hoćeš, sinko. Umrijet ćeš i ti, i ja, i svi ljudi, samo kad nam dođe
vrijeme...
— Ne! Ne! Ja hoću sada, odmah! Ja sam zbog toga i pobjegao ovamo.
— Ne, nisi ti zato ovamo došao, sinko. Ljudi to čine dolje, u dolini.
Bacaju se pod vlakove, pod automobile i tramvaje ili u duboke rijeke, a
ovdje svega toga nema. Dolje ljudi piju otrove, a ovdje ponovo oživljuješ
od svježe izvor- vode. Čak se ne možeš ni survati niza strminu, jer je
gora pitoma i spušta se polako... Ne, ne, dječače, ti93 si se zabunio i
zatrčao. Ovdje se nanovo oživljuje. Ovdje se ne umire!
— Ali ja hoću da umrem! Hoću da umrem! Volio bih da vi niste živi,
da ste prikaza!... Pa vi i jeste prikaza! Sve se to meni pričinjava i ja ću
ovdje dočekati svoj kraj! Zažmirit ću i neću više vidjeti prikazu. Zažmirit
ću i neću više otvarati oči!
Tako je govorio Tomo i zaklapao oči. Starac se diže i reče:
 — Dobro, dječače. Prikaza odlazi od tebe, kako želiš. Neću te smetati.
Ali, prije nego što odem, moram ti još reći ovo: ti možeš ovdje umrijeti
jedino od gladi. Ako se predomisliš, zovni me! Ja nisam predaleko od
tebe, ali imam uvijek uza se sira i mlijeka... Ako ti bude hladno jer dolazi
noć, a ti mi vikni: »Ooooj!!!!« Ja ću te čuti i donijeti pokrivač da te
pokrijem...
Starac se udalji bez riječi. Tomo ostade sam ležeći. Grlice se nedaleko
od njega smiriše. Stisnule se jedna uz drugu i drijemale. Tomo zaklopi
oči čvršće i zaspa...
Spavao je tako nekoliko sati, a onda se probudi i otvori oči. Mrak je
Zvijezde na nebu jasno svijetle. O, kako je divno! Samo je studeno i
cvokoću mu zubi. On se sjeti prikaze i njenog pokrivača. Dobije želju da
uzvikne »Ooooj«, ali začepi usta. Oho! Zašto su mu tako mili prsti na
ustima?! To ga podsjeti na ono kad prsti prinose hranu. Tomo nije jeo
već dva dana. Tako je gladan da će se ovog časa morati preokrenuti na
trbuh, travu pasti i zemlju gristi. I opet se sjeti prikaze koja reče da ima
sira i mlijeka. Kako je to strašno što je to bila samo prikaza iz bajke! Eh,
da je to živ starac, on bi ga sada dozvao. Viknuo bi ovako: »Ooooj!!!«
Tomo uistinu ojokne. Začas mu se odazove glas: »Ooooj«. To je jeka —
pomisli Tomo i ojokne još jednom. Opet čuje odziv: »Ooooj!, ali bliže i
začas dotrča netko brdskim pašnjakom kroz travu i kroz noć k Tomi. On
vrisne i sjedne.
— Ne boj se! Ja sam. Starac. Dobro je da si me zvao. Bojao sam se —
zaspat ću i neću te čuti pa bi mogao ozepsti jer su u gori hladne noći...
— Vi niste prikaza? — pita Tomo nesigurnim glasom.
— Nisam prikaza već čovjek kao i ti! Živim sam ovdje na brdu...
— Vi ste pustinjak?!
— No, neka ti bude. Da. Pustinjak sam ako baš tako želiš. Natjerala
me na to velika nesreća...
— I ja sam nesretan — veli Tomo.
— Znao sam da te je na brdo natjerala nesreća. Hoćeš li mi reći zbog
čega si nesretan? 94

— Hoću.
— I ja ću tebi ispričati sve o sebi — kaže starac. — Ali ne tu, nego
hajdemo u toplo, k meni, u pustinjakovu spilju. Digni se i pođi sa
mnom!...
Tomo pokuša da se digne, ali ne može. Noge ga ostavljaju. Klekne i
padne u travu. Starac se sagne i podigne ga na ruke. U naručaju ponese
Tomu na brdo. On ogrli starca lijevom rukom i osjeti da mu je vrat topal.
Nije to prikaza! Živ
je to čovjek! Nesretan kao i on. Sijed kao ovca. Kao i Tomo. On se
privije starcu bliže, a ovaj uzbuđen, pritisnu ga na grudi i odnese u
spilju.
Starac ovdje živi kao ljudi u pradavno vrijeme. Spilju grije i
rasvjetljava hrpa žeravice. Na zemlji su pokrivači od ovčje vune.
Starac smjesti Tomu na neki prostirač i pokri ga toplim pokrivačem
Onda mu donese lončić toplog mlijeka. Tomo ga iskapi do dna, a onda
naglo trgnu kapu s glave.
— Gledajte!
Starac se, istina, trgne, ali se odmah smiri, oarli ea i reče mu milo:
— Posijedio si?
— Da...
— Kada?
— Jedne noći...
Mora da si doživio ogromnu nesreću...
— Da. Doživio sam... Zločesti i nepravedni ljudi ubili su mi oca i
zapalili kuću, u kojoj su bile majka i seka... Zar vi o tom ništa ne znate?
— Ne znam.
A cijela Sretna Zemlja o meni govori...
— Ja ne znam jer ne silazim u dolinu. Ljudi dolaze k meni, ali
rijetko... Dođu poslovno... 1 poslovno s njima govorim... Ne pitam ih
šta se u dolini događa... Neću da slušam ni kad mi sami započnu
pričati novosti...
— Zar vi ne pripadate nijednoj političkoj stranci?
Ne. Rekao sam ti da ne silazim u dolinu među ljude. Ne znam ni za
kakve političke stranke...
Hoću lija moći ostati sa sijedom kosom ovdje gore?
Hoćeš, mali moj, sve dotle dok se ne oporaviš..
Ja bih uvijek ovdje s vama ostao!
Prerano jeo tome večeras govoriti — reče starac. Bit95će još vremena.
Sad treba spavati i ništa se ne brinuti. Dok se dobro odmoriš, sve ćeš mi
ispripovijedati. Onda ću ja opet tebi. Budi bez brige i bez straha! Ovamo
nitko ne dolazi. Za tebe nitko ne zna gdje si...
Starac ga dobro pokrije i pomiluje po sijedoj kosi. Onda se prene i
potrči na izlaz. Tu se zaustavi i upita:
— A kako se zoveš?
 — Tomo.
— Čekaj, Tomo! Nemoj još zaspati dok seja ne vratim. Starac ode i
vrati se
za nekoliko časaka. Na rukama je nosio
malo janje i stavi ga kraj Tome:
— Evo ti malog druga za ovu noć!...
Tomo je bio presretan. Ogrli janje i privuče ga k sebi. Sad se sjeti grlica
i zabrinu se za njih. Starac ode po njih da ih donese dječaku u spilju.
Tomo prisloni glavu uz meko runo janjeta i zaspa. Nije dočekao starčev
povratak s grlicama.

DEVETO POGLAVLJE
Hihihihi! Hihihihi! Smijeh probudi malog pustinjaka. Tomo je sjedio
na ležaju, čudio se i oči raskolačio. Nije mogao da se snađe. Grguuu!
Grguuu! — zagukale su grlice. Gle! Pa i njegove grlice su tu, u spilji, u
jednoj rupi i ugodno se osjećaju. Grguću i smiju se nakon dugog, dugog
vremena stradanja.
Hihihihi! — oglasi se opet jedna grlica. »Hahahaha!« nasmija joj se
glasno Tomo i skoči na noge, dosjetivši se svega od jučer. Boljele su ga
noge i cijelo tijelo od silnog trčanja i velikog napora. Gle! žeravica je
opet usred spilje. U njoj je kamen. Na kamenu lonac s vrućim mlijekom
pokriven debelom kriškom kukuruznog kruha. Tomo dohvati mlijeko i
kruh i sve slatko pojede. Sad kao da je ojačao. Poskoči veseo. Pomilova
grlice i iziđe iz spilje. Pred njom stane kao ukopan od iznenađenja i
udivljenja. Šta je pred sobom vidio, to još nije vidio otkako živi. On je na
vrhu brda visokog oko četiri stotine metara. Ispod 96njega je golemi
brdski pašnjak s lijepom travom i tisućama bijelih ivančica. Ispod
pašnjaka je pojas grmlja. Onda nepregledne i beskrajne guste šume,,
koje nestaju u dolini, u maglici. Cvjetovi ivančica okrenuli se suncu koje
je već povisoko. Tu i tamo na pašnjaku bijeli se osamljeno veće
kamenje... Od svega je najljepše stado ovaca, bijelih kao snijeg, koje pasu
na pašnjaku, a kraj njih stoji divni starac, obučen u ovčja krzna i sa
dugim štapom u ruci.
— Oooooooj!!! — zavikne Tomo starcu i poskoči u zrak.
— Oooooooj!!! — odvikne starac obradovan i podigne štap. Tomo potrči
k njemu nizbrdo. Strmina ga prevari i on pade pa se koturao po travi i
dokoturao kao lopta u stado ovaca, koje se prestrašiše i razbježaše.
— Ništa mi nije! — klikće Tomo i staje na noge.
— Živ mi bio! kaže starac i grli Tomu. — Jesi li ručao?
— Jesam, djede! I dvaput sam odmah jači!
— Jak i živ mi bio, sinko! — radosno je govorio starac.
— Samo me bole noge i cijelo tijelo kao da me je netko izudarao.
Pa i jesu te izudarali oni dolje u nizini. Neka bude stid one nesretnike
i kukavice! — reče starac ogorčeno i pijunu prema onoj strani.
— Ali, proći će to i bit će bolje — veli Tomo veselo.
— Hoće, sinko, i to odmah sada!
Starac se razveseli i povede Tomu do studenog izvora vode te mu
zapovjedi da se svuče. Tomo učini kako je starac želio. Sad starac
zagrabi čabar studene vode i primi se posla. Polijevao je Tomu po
prsima i leđima. Tomo je uzvikivao od dodira studene vode, ali mu je
godilo jer mu je starac trljao prsa, leđa i ruke sve dotle dok mu koža nije
pocrvenjela. Tomo je sada ljepše disao i kao daje rastao u visinu i širinu.
Starac mu je polijevao umorne noge. Tomo je opet uzvikivao od dodira
studene vode, a onda mu je opet godilo, jer starac ima suhe, ali čvrste i
žilave ruke. Tomo nije osjećao više boli i umora u njima. Činilo mu se
kao da će novim snagama skočiti s vrha ovog brda na vrh drugog, a s
ovog opet na vrh trećeg i onda opet nazad, svom dragom starcu.
Ipak, ne učini tako, premda su mu noge titrale i igrale od želje da
skaču i preskaču. Zagleda se u starca. Ovaj izvadi ispod svoje bunde
kratko ovčje krzno i stavi ga Tomi oko pasa.
Zar se neću obući u svoje odijelo? — začudi se Tomo.
Ni govora! Dobit ćeš samo ovo krzno oko pasa, a prsa, ruke i noge
treba da budu goli na zraku, na vjetru, na kiši i na suncu ireba da
ocvrsneš, da ojačaš, da pocrniš, da ožilaviš! 97

Tomo je bio tako, tako radostan! On je poigravao pred starcem dok

mu je ovaj vezao krzno oko pasa i govorio?
— Djede! Djede! Tako su ljudi bili obučeni u pradavno vrijeme! Vidio
sam u nekoj knjizi takvu krasnu sliku!
Starac je Tomi krzno vezao a pri tom zadrhtao, ogrlio ga i suza mu se
vidjela u oku. Tomo ga tiho upita.
 — Šta ti je, djede?!
— Takvog dječaka ostavio sam među onim ljudima dolje...
Imao sam sina jedinca...
Starac nije mogao dalje. Suze su ga gušile. On sjedne na travu, a Tomo
kraj njega. Sunce je već toplo pa se i ovce smiriše. Ne pasu, nego se
skupljaju u hrpu, na odmaranje. Kad se starac isplakao, Tomo ga zamoli:
_ Djede, ispripovijedaj mi svoju nesreću!
Starcu se bilo teško na to odlučiti, ali ipak započe.
_ Živio sam prije u naprednom selu, dolje u dolini, kao vrijedni seljak.
Naslijedio sam od oca zemlju, oženio se i žena mi rodila sina. Žena moja
i ja radili smo na svojoj zemlji od zore do mrklog mraka. Umorni od
posla nismo proklinjali život. Bili smo vedri, veselih i pjevali smo na
livadi, u žitu i kod oranja. Ali kraj nas je bio susjed, posve drukčiji od
nas. Nije pjevao kad je orao. Kleo je zemlju, sunce i plavo nebo nad
sobom. Proklinjao je kruh koji je u znoju žeo. Nezadovoljan onim što
ima, lakom na tuđe, smisli paklenu zamisao u svojoj glavi da malo-
pomalo prisvaja moje zemljište.
I, jednog krasnog proljetnog dana, pređe plugom preko međe i odore
sebi metar široko od moje oranice. Ja sam bio užasnut i ne mogoh
vjerovati svojim očima. Trčim njegovoj kući i pitam susjeda svog,
čovjeka, brata po patnji, šta to učini. A on, miran i začuđen, upita šta je
meni! Pa, orao je — veli — svoje, i konjsko kopito nije zagazilo u tuđu
zemlju. Ja sam za prvi put popustio. Mislim — ima još uvijek dosta. Neću
da tužim susjeda, brata po patnji. Možda će ga ovaj metar moje zemlje
razveseliti! Možda će i on zapjevati. Ali, nije bilo tako. On je sijao i sadio
i opet kleo i proklinjao ono divno sunce što gaje grijalo. A kad je došla
košnja sijena u livadama, on nabrusi kosu, prokle divno plavo nebo
iznad sebe i zakoraknu u moju livadu te otkosi sebi metar široko moje
trave. Vidio sam ja tada šta on želi. Potrčim odmah u kuću pravde da se
pri tužim na susjeda svog. On ne priznade krivicu već uze plaćenog
branitelja. U kući pravde i mene su savjetovali da uzmem branitelja za
se. Moj je huškao mene protiv mog susjeda. Susjedov 98
je raspirivao
njegovu mržnju prema meni te je susjed upravo podivljao. Napadao me
vilama, kosom i sjekirom. Ja sam otišao straži i tražio zaštitu i ona ga je
odvela u zatvor. Njegov branitelj ga je oslobodio. Jao meni! Moj susjed
se vratio i jedne noći je moje sijeno gorjelo. Sumnjao sam da mi je sijeno
susjed zapalio. On me tužio i ja sam platio silan novac svom branitelju
da me brani. Poslije toga mene zatvaraju jer sam, kažu, nanio tešku
uvredu susjedu što sam posumnjao u njega. Ja sjedim u zatvoru, a žena
kod kuće ore, sije, sadi, žanje i kosi, ali ima sve manje, jer je susjed
stalno sebi prisvajao sve više mog zemljišta, a moj branitelj nikada sit
novaca. Uvijek je tražio sve veću naplatu. Žena prodaje sijeno, prodaje
žito, prodaje kravu, prodaje kola. Počinjemo siromašiti. Ja se vraćam iz
zatvora. Tražim drugog, boljeg branitelja, da me zaštiti i da mi povrati
moje. On je obećao, ali je zatražio veliku svotu novaca. Ja prodajem
livadu i plaćam branitelja. On me, tobože, brani, a onamo ide s
protivnicima u kavanu. Karta se s njima i pije vino. S njima u veselom
društvu pjeva. Mislim ja — valjda mu još uvijek premalo plaćam.
Prodajem oranicu po oranicu da imam novaca za branitelja. Moj susjed
je propjevao, a ja počeo kleti i proklinjati. Osiromaših posve. Žena se
razbolje i umrije. Ostadoh sam s dječakom. Mučio sam se. Zaklinjao
ljude. Molio ih u selu da mi vjeruju i pomognu. No selo me nije više
voljelo. Nazivali su me pravdašem i propalicom, pa me izbjegavali i nisu
htjeli da imaju posla sa mnom. Htjedoh da se oženim opet pa da žena
uredi kuću, sina i mene, ali me ne htje nijedna. Opet sam obilazio stražu,
kuću pravde, niže i visoke vlasti i svima govorio da je užasno i
nepravedno šta sa mnom rade. Tražio brzu zaštitu, tražio svoje pravo,
zaklinjao, molio ljude da spriječe moju propast, ali me oni već i ne
slušaju. Zatvarali su preda mnom vrata.
Jednog dana došla je kuma mog malog sina, tamo iz trećeg sela, i na
kolima mi odvezla sina da ga — veli — okupa, ošiša i obuče u čisto
ruho. Više mi se sin nije povratio i odonda ga nisam vidio. Bio je velik
kao ti kad je otišao od mene. Pa i rođeni sin mi ni zbogom ne reče i ne
obazre se na mene. A, onda, jedne noći zapali se susjedov štagalj. Sad je
išlo sve strelovitom brzinom mojoj propasti. Stražari mi svezaše ruke.
Posumnjali su da ga nitko drugi nije mogao zapaliti već jedino ja.
Uzalud sam uvjeravao stražare da ja nisam palikuća. Uzalud sam plakao
u kući pravde. Mene ondje proglasiše palikućom i osudiše na zatvor i
plaćanje odštete. Moju kuću i preostalo imanje prodadoše na dražbi, a
kad sam se vratio iz zatvora, isplatiše mi stotinu novčića.
99
To je —
rekoše — preostalo od mog imanja kad su isplatili susjedu odštetu i kad
su namirili sve troškove za branitelja i za kuću pravde...
Nisam se više vraćao u selo. Mrzio sam ljude, stražu, kuću pravde,
visoku vlast i cijeli svijet. Htio sam se objesiti u prvoj šumi, ali sam se
sjetio sina svog i želio da ga barem još jednom vidim. Ta želja me još i
danas drži na ovom brdu. Za one novčiće kupio sam na sajmu ovcu i
ovna i s njima sam pobjegao od ljudi ovamo, na ovo pusto brdo, na ovaj
pašnjak koji nije ničije vlasništvo. Tu sam već dvadeset godina... Pa i
nisam tako star kako izgledam. Ne brijem se, već bradu i kosu
podsijecam škarama kojima strižem ovcama vunu.
I tako, eto, ona ovca mi je ojagnjila janjce pa danas imam cijelo stado.
Ja živim u spilji, a ovcama sam načinio tamo, malo dalje, jednostavnu
staju od kamenja, šiblja i drveća.
Nabasali na mene ovdje jednom neki veseli izletnici i saznali da imam
na prodaju mlade janjce, vunu i ovčji sir. Odonda dođu k meni koji put
godišnje trgovci i kupe sir, male janjce i vunu. Plaćaju mi novcem i
brašnom od kojeg pečem kruh. Sav novac stavljam u jednu rupu u
kamenu. Slažem ga, slažem, i nadam se —jedanput će ga dobiti moj sin.
Neka vidi da su mu ljudi lagali kad su govorili kako mu je otac bio
propalica...
Starac je ispričao svoju nesreću Tomi. Bilo je već podne i sunce je
stajalo navrh neba. Onda su se obojica šutke digli i otišli u spilju, bez
riječi pognutih glava i duboko zamišljeni. Starac je spremao ručak.
Dotle je Tomo otišao da vidi staju za ovce i okolicu koja se vidjela sa
druge strane brda. Prema onoj strani nije dolina, već se nastavljaju u
daljini sve veća brda i planine, kojima kao da nema nigdje kraja.
— Oooooooj!!! — čulo se ojokanje starca
— Oooooooooj!!!! - odazva se Tomo i potrči u spilju... Tu su jeli
suho ovčje meso i sir s kukuruznim kruhom. Kad su se najeli, ostave
spilju i odu na izvor. Bace se potrbuške i nasrču studene vode, onda
starac, još uvijek bez riječi, odvede Tomu u hlad pod veliki kamen. Tu
se starac pruži i zadrijema...
Tomo ga motrio i razmišljao o starčevoj nesreći koja je slična
njegovoj. Uhvati njegovu ruku i prisloni svoje lice na nju. Začas se i
Tomo u hladu smiri i zaspa...
Kad se probudio, starca nije bilo kraj njega. Tomo skoći na visoki
kamen. Ha! Eno ga kod ovaca! One opet pasu. Sunce je već niže.
— Ooooooj!!! — klikne Tomo i poskoči na kamenu. 100

— Ooooooj!!! — odvrati starac i digne štap visoko.

Tomo skoci s kamena i otkotura se nizbrdo među ovce. Starac ga

uhvati za ruke i radosno uzvikne:
— Pa tebe je sunce već opalilo! Živ i zdrav mi bio, sinko!

—Volim te djede! — klikne Tomo, skoči mu oko vrata i poljubi

obraslo lice. Starac ga zadrža u zagrljaju i šapnu:
 —Takav, upravo takavvidjeti bio je moj dječak! Hoću li ga još ikad
vidjeti?! ... Hoćeš,djede! Sigurno hoćeš. Njega je kuma othranila. Ali
ja... ja nikad više neću svog dragog oca vidjeti!...
Sad Tomo ispriča starcu svoju nesreću od početka do kraja...
Zalazilo je već sunce za goru. Ovce su same otišle u staju. Nisu mogle
dočekati danas svog starog pastira da ih otjera, jer on eno još sjedi na
travi ogrlivši dječaka. Zanijemio je. Ne zna šta bi rekao na sve to kad je
Tomo ispričao svoju nesreću. Starac je buljio u daljinu i milovao Tomu
po sijedoj kosi, a on je stavio glavu u starčevu bundu i jecao. Kako je
sve proživio ponovo u sjećanju, toliko se ražalostio i rasplakao daje
oslabio i počeo u tijelu drhtati. Zahladnjelo jer je sunce zašlo za goru
pa starac podignu Tomu opet kao i sinoć u naručaj i odnese ga u spilju.
Tu ga pokrije toplim vunenim pokrivačem i razjari vatru da skuha
mlijeko. Sad tek progovori:
— Teško je upravo vjerovati šta si ti već kao dijete proživio, junače
moj mali!
A kad je Tomi prestala pod pokrivačem drhtavica, mlijeko je već bilo
skuhano i starac dade Tomi da se nasrće. Kad se Tomo ugrijao od
mlijeka, sjede na pokrivač i poče da se igra vatrom. Čarkao je štapićem
po žaru. Starac dotle obiđe ovce i sve drugo spremi. Prigleda i grlice,
nali im u rupicu vode i reče:
— Ne znam dokle će grlice htjeti da jedu mrvice od kruha. Morat ću
nekako za njih nabavito proso...
— Djede! — prekide ga Tomo.
— Staje, sinko?
— A šta će biti sa mnom na ovom brdu?!
— Pa, sviđa li ti se ovdje?
— O, da!
— No, dobro. Onda ćeš biti ovdje kod mene na brdu dotle dok se ne
oporaviš i ne ojačaš...
— A onda, djede?!
— E, sinko, onda ćeš dolje, u dolinu, među ljude... 101

— Ne! Ne! Neću! — krikne Tomo, preskoči žar i padne starcu oko
vrata. — Zar si ti takav da ćeš me odgurnuti od sebe?! Zar si ti takav da
ćeš me baciti u dolinu da me ljudi opet muče?!
Tomo je plakao, a starac je čekao da se isplače, a onda mu je dugo,
dugo u noć govorio o tome kako je drugo to što je on kao zreo čovjek
došao ovamo, a drugo njegov bijeg u brda. On, starac, ne može, ne smije
i nema prava da ga ovdje gore zadrži.
Neću dolje! Neću među ljude! — često je prekidao Tomo starca, ali
se ovaj nije dao smesti, već mu je dalje govorio kako će on, poslije, kad
zaboravi na svoje muke, i sam zaželjeti da siđe dolje u dolinu, među
ljude.
- Nikada! Nikada! — prekide Tomo starca, ali ovaj nastavi kako će on
doživjeti i mnogo radosnih događaja. Starcu se činilo da majka i seka
Tomina i nisu stradale. Starac je mislio da su se i one spasle. Ta,
nemoguće je da troje ljudi umre na onom jednom mjestu! Dosta i
previše je i očeva smrt! Kakva će radost biti kad Tomo pronađe majku i
seku!
Tomo nije više prekidao starca, već ponovo zajeca. Starac gaje
milovao i dalje govorio kako ga čeka još stotine manjih i većih životnih
radosti: radost kad nešto izuči, kad nešto stvori, kad nekom učini
veselje i zadovoljstvo, radost — kad odraste i susretne dobru i lijepu
djevojku pa je oženi. Tako se neprestano dalje niže radost za radošću.
Život može biti i lijep. Život mu može nadoknaditi krasotom sve ono što
je u djetinjstvu prepatio. Samo se treba za život spremiti i ojačati. Borba
je tamo u dolini teška. Za nju treba tijelo kao od željeza, a duša hrabra,
da ne pozna straha ni zapreka. Kad bi svi ljudi bili čelični i hrabri, oni bi
sporazumno uredili život. Na svijetu ima za sve dosta zraka, sunca,
širine i kruha. U Sretnoj Zemlji je tako. Samo ljudi nemaju jakosti i
hrabre odlučnosti da dobrom voljom sve urede i svrše obazrivo,
pametno i pravedno. Jedni su silni, ali divlji, drugi su blagi, ali
premekani. Moj susjed je vikao na cesti, u selu, u kući straže, u kući
pravde, kričao je kao divlji, i njemu povjerovaše. Ja sam se šapatom u
stidu tužio i meni ne povj ero vaše, osudiše me, popljuvaše i
upropastiše...
Dugo, dugo u noć govorio je starac Tomi. Već se žeravica ugasnula,
već jedan drugom nije lice vidio. Starac završi:
—Kad bi svi ljudi bili zadovoljni, mirni i dobre volje, ako bi se onda
pojavio koji divlji lakomac, otimač, e, onda bi toga trebalo
102
kao divlji
drač među plemenitim biljem iščupati, zgaziti i spaliti ga. Da, sinko!
Jaki ljudi, hrabri ljudi, zadovoljni ljudi mogli bi načiniti Sretnu Zemlju
najljepšom zemljom na svijetu! Svatko bi imao kruha u izobilju. Disao
bi duboko i volio bi brata i susjeda svog. I, kad bi se rodio novi čovjek
u Sretnoj Zemlji, radovao bi se tome sav narod. Barjaci bi se vijali, sva
zvona bi zvonila... Tako bi onda bilo, a ne kao sada, sinko moj, kad
tebe, tebe, jadnog, malog siromaška gone s one ledine, pale ti kuću,
ubijaju oca... Gadno, gadno, gadno! — gnušao se starac, završio govor i
utjehu i odnio u mraku Tomu na ležaj.

DESETO POGLAVLJE
Tomo nije mogao dugo zaspati. Ujutro je bio mamuran, ali se na
izvoru opet osvježio trljajući se hladnom vodom. Onda upita starca:
— Djede, staću raditi ovdje, na brdu, da ojačam?
—Držat ću te ovdije kod sebe sve dotle dok ne opazim da si okretan,
čvrst neustrašiv, da ti je volja stalna i odlučna i da ti je duša blaga i
osjećajna...
Pa šta da radim da bi to postigao — kliknu Tomo sav ustreptao.
— Skači mi, sinko, brdom, gore-dolje, lijevo i desno dok se ne
umoriš! Živ i zdrav mi bio!
Tomo skače i trči brdom onako go i s krznom oko pasa kao mladi
smdać i krasno ga je gledati. Starac uživa te zaboravlja da pomiluje
svoje mazne jaganjce jer ne može oka skinuti s razigranog dječaka.
Tomo za nekoliko dana dobi bakreno-tamnu kožu od koje se jako
isticalo bijelokrzno oko pasa i sijeda kosa na glavi. Jednog jutra uze
starac velike škare za ovce i lijepo podšiša predugu sijedu Tominu kosu,
koja mu na suncu posve pobijeli i dobi blistav sjaj.
—Tako si mi lijep! — klikne starac tog jutra i opipa mu mišice na
rukama i nogama te ustanovi da nije još dovoljno čvrst. Starac
preporuci Tomi da skače s kamena na kamen kao divokoza, da nosi
najprije lakše, a onda sve teže i teže osamljeno kamenje s pašnjaka na
jednu hrpu, a koje ne može da nosi,njega treba da103gura ramenima
uzbrdo.uzbrdo.
Tomo je tako činio. Uvježbao se u strpljivosti i ojačao mišice na rukama
i nogama. Nakon duljeg vremena pohvali se:
— Djede! Osjećam se vrlo jak!
— Da vidimo — reče starac ozbiljno. — Dođi da se porvemo!
Uhvate se njih dvojica u koštac. Branio se Tomo zaista junački.
Opirao se silnom snagom žilavom starcu i prošlo je dosta vremena dok
je bio savladan i dok gaje starac bacio na travu.
— Jest! Zaista si postao jak! — prizna starac. — Ja ću morati poslije
ovog rvanja uzeti jedan dan bolovanja da se odmorim, toliko sam se
namučio, a ti ćeš sam ovce pasti!...
Drugog dana Tomo je bio zaista ovčar, pastir. Sretan je bio i ponosan.
Grlio je i ljubio male lijepe janjce, ali nije zaboravljao ni starca. Često bi
skoknuo u spilju i pitao ga da li mu šta treba. Starac je bio zadovoljan.
Jednom mu uhvati lijepu, opaljenu i sijedu glavu, poljubi je u čelo i reče:
— Jak si, ali si i blage i osjećajne duše... Imaš srca za nemoćnog
bližnjeg svoga...
Dok je tako obilazio starca, odlutalo mu je stado nizbrdo i paslo blizu
šume, i, kad gaje uveče htio vratiti, vidje da mu nema jednog, najmilijeg
janjeta. Sav nesretan i plačući lutao je šumom i dozivao ga. Već ga mrkla
noć uhvatila u šumi, ali on se ne vraća i ne osjeća straha u noći. Dalje je
tražio svoje janje i nađe ga kako tužno mekeće u šumi, za grmom,
zalutalo i nesretno. Tomo ga uze u naručaj i ponese. Dugo je opet lutao
šumom. Valjda bi do jutra ostao u šumi da se na začu iz daljine:
— Oooooooj!
— Oooooooj! — odazva se Tomo starcu i pođe prema onoj strani
odakle se ojokanje čulo. Sretno se vrati zabrinutom starcu s janjetom
oko vrata. Starac je bio do suza ganut:
— Sinko, u tebe je srčana i požrtvovna duša... Živ mi i sretan bio
uvijek!...
Prošlo je i opet dosta vremena. Tomu je bilo teško prepoznati kako
pocrnje od sunca i kako mu tijelo ojača. Onako go, u krznu i s bijelom
kosom na glavi, neobičan je bio i osobit. — Glas mu je bio pun jasan i
zvonak. Uvježbao je takav glas ojokanjem, a najviše onda kad nadvikuje
oluju i grmljavinu. Za najvećeg vjetra, za najgušćeg pljuska kiše, za
najvećeg blijeska i grmljavine stajao bi Tomo na onom velikom,
osamljenom kamenu usred pašnjaka i kričao punim grlom: »Jaaa...
sam... jaaaaaači! Jaaaaa... sam... glaaaaaasniji. Stani, vjetre,
104
i ne sramoti
se!«
Kad su munje sijevale i gromovi pucali, da se cijelo brdo treslo, opet
je Tomo stajao na kamenu i kričao punim glasom: »Sijevaj munjo!! Ne
bojim se!!! Udrrrrrri grome!!! Ne plašim se!!!«
Udara grom. Trese se brdo. Kriči Tomo u želji da grom nadjača...
Prošlo je tako mnogo mjeseci. Tomo je postao okretan, skače kao
divokoza s kamena na kamen, hrabar je, srčan je i jak, pa se starac više i
ne usuđuje s njim porvati. Dječak poštuje starca i ne može više s njim
da se rve i da ga baca na zemlju. Nego, da mu je tko drugi ovdje pa da
položi ispit svoje jakosti! ! nije dugo čekao. Ovan, zločesti ovan s
rogovima, već nekoliko dana poprijeko gleda Tomu i jednog jutra
nasrne na nj. Dječak opazi spremanje napadaja i dočeka ovna šakama.
Uhvati ga za rogove i odupre mu se Ovan je bio jak i navaljivao bijesno
dalje. Tomo nije puštao. Napete su mu bile sve mišice i gurale ovna.
Ovce su začuđeno i zabrinuto blejale, mali jaganjci plačljivo, tužno
meketali. Ne zna se zbog koga su bili zabrinuti. Da li zbog Tome ili zbog
ovna predvodnika? Starac je stajao i promatrao borbu, ali nije branio
Tomu, a borba je postala opasna. Ako dječak smalakše, probost će ga
razbješnjeli ovan. Uzaludno je životinja pokušavala osloboditi rogove
ispod Tominih željeznih šaka. Navaljivala je, trgala glavom, uzmicala i
opet navaljivala, ali bez uspjeha. I, najednom Tomo spretno odskoči,
baci se na ovna i zajaše ga. Ovan je kao lud trčao pašnjakom i htio da
zbaci jahaća, ali nije mogao. Jahač gaje držao čvrsto za rogove, jahao i
kliktao:
— Djede! Djede! Jesam li dosta jak?
Jahao je tako sve dotle dok se ovan nije umorio, zašao u stado i
sagnuo glavu da ne vidi nikoga oko sebe. Kao da se stidio. Sad je tek
Tomo skočio s njega, napio se vode s izvora i izvalio u hlad da se
odmori.
Dječak je položio ispit svoje jačine, odlučnosti i osjećajnosti. On bi
mogao dolje među ljude, ali neće da ide. Starac je bio zabrinut i
nagovarao ga da se spusti u dolinu, ali vidjelo se da mu to nagovaranje
ne ide od srca. Zavolio je Tomu i teško će mu biti rastati se od njega.
No, došlo je i to jedanput i to posve slučajno. Došao trgovac k starcu
da od njega kupi vunu. Tomo nije bio oprezan pa se pokazao. Trgovac
silno razrogači oči kad vidje sijedog dječaka, zbog kojega su se dolje u
Sretnoj Zemlji ljudi svađali, tukli i ubijali.
Poslije toga tuga zavlada na sretnom brdu. I grlice 105
se prestadoše
smijati. Za dva-tri dana začu se u šumi dolje dolazak automobila.
Trojica, šofer i još dva čovjeka popeše se na brdo da odvedu Tomu.
Jedan od njih reče:
— Dječače! Mi ti nismo neprijatelji. Naša država ide u susret sretnim
danima. Ljudi su došli k pameti. Braća se izmirila i naša zemlja bit će
opet zaista sretna. Ljudi su se okanili one strašne politike ubijanja.
Pravda će biti zadovoljena i ti moraš dobiti zadovoljštinu za svoje
strašne patnje. Ti moraš s nama... Dolje u šumi na putu čeka nas auto i
mi smo u ponoć već u prijestonici i sutra ujutro u Parlamentu, gdje
ćemo pokazati šta je uradila nesloga u našem narodu. Moraš ići s nama!
Moraš osvetiti svog nesretnog oca!...
— Djede! Da idem s njima? — krikne Tomo. Starac klimne glavom da
odobrava. Govoriti nije mogao. Dade Tomi grlice, ogrli ga i zaplaka. I
Tomo je plakao, a grlice su drhtale. Plakao je starac, plakao Tomo, a
ljudi iz grada nisu mogli gledati tužan rastanak pa se okrenuli i motrili
zalazak sunca.
Tomo je gutao suze i šaptao starcu:
— Vratit ću seja tebi... Čekaj me!...
— Ne! Ne!... kroz suze je starac tiho odgovarao. — Nećeš se ti vratiti i
nemoj se vraćati! Ti treba da živiš! Zdrav, zadovoljan i sretan mi bio,
dragi moj Tomo!...
Jedva dječaka odvojiše od starca. Tomo je jecao i spuštao se nizbrdo
k šumi. Nekoliko puta je stao, ogledao se i tužno ojoknuo:
— Ooooooooj!!!
— Ooooooooj!!! — isto tako tužno se odazvao starac i mahnuo mu
rukom...

kraj

106