NEISTRAŽENI UGLOVI MOSTARA – POHOD NA BJELUŠINE

PUTOPIS

Datum je 21.12.2020. godine, na inicijativu profesorice Irme Marić i asistentice Fatime

Trbonje, organizira ne nastava izvan učionice, ali i izvan kuće, što nam laganim korakom postaje
nova stvarnost uslijed Corona Virus pandemije. 12h15min tog sunčanog mostarskog ponedjeljka,
susret je dogovoren ispred Narodnog pozorišta u Mostaru, koje se nalazi u Ulici Maršala Tita, u
narodu još poznatoj kao i „Glavna“ ulica. To ne bih bio ja da nisam kasnio, budući da sam vozio
sa totalnog drugog dijela grada i da je navedena ulica jednosmjerna (promet se odvija iz smjera
Starog grada prema nekadašnjoj robnoj kući „Razvitak“ koja je danas u ruševnom stanju kao
posljedica rata 90-ih godina), parking sam našao u jednoj od uskih uličica mostarskog naselja
Brankovac, koji je oličje osmanske arhitekture. Ta je uličica, ili bolje reći sokak, odmah iznad
Glavne ulice, te se tim strmim putićima puno lakše „spustiti“ do Glavne ulice, nego se zapravo
„popeti“ do parkinga. Profesoricu i asistenticu sam trčećim korakom sustigao u mahali koja
također pripada Brankovcu, a nekada se nazivala Kazaska po majstorima kazazima, na
Šehidskom mezarju, dok su se polako penjali uz stepenice prema Bjelušinama, prolazeći pored
poznate Sahat-kule, Fatime kadune. Pored jednog takvog nacionalnog spomenika, bio bi zaista
grijeh ne zastati i ne reći par riječi o zaista jednoj tužnoj sudbini i refleksiji lošeg odnosa grada
Mostara prema vlastitim nacionalnim spomenicima. Kula je prema gradskim spisima visoka 16
metara, ima pravokutnu osnovu i piramidalno četverostrešno krovište. Poznati turski putopisac
Evlija Čelebija u svom putopisu Seyathaname spominje Sahat-kulu „s čijeg se zvonika zvuk čuje
na daljini od tri sata hoda“. U spisima stoji da je Fatima-kaduna Šarić podigla Sahat-kulu u
Mostaru prije 1636. godine. O Šarića kaduni postoji i narodna pjesma koja glasi:

Zareče se Šarića kaduna i veliki sahat u Mostaru

u mahali među hanumama nek se čuje preko Bišća ravna
„Jest tako mi dina i imana Velagića i Blagaja grada
i tako mi šehri–ramazana a da nije Bišine
sagradiću mekteb i munaru čulo bi i Nevesinje.“
Brojni izvori pišu o turbulentnoj povijesti Sahat-kule, gdje će ostati ubilježeno ime Avdage
Bjelavca, sahadžije iz Mostara koji se brinuo o satnom mehanizmu. Za vrijeme austrougarske
uprave, neposredno prije njenog sloma 1917. godine, vlasti su zvono skinule i pretopile za ratne
svrhe i jedno je vrijeme Sahat-kula izgubila svoju funkciju. Ponovo se našao dobrotvor, ovaj put
to je bio Bajram Bijedić, trgovac iz Mostara, koji je 1919. godine uspio sat popraviti o svom
trošku. No, sedam godina kasnije satni mehanizam se pokvario i Mostar je ostao bez javnog sata
iz osmanskog razdoblja. Tek nakon Drugog svjetskog rata pristupilo se restauraciji Sahat-kule i
postavljanju sata koji je nabavljen iz talijanskog grada Trebina kao poklon tamošnje firme gradu
Mostaru. To se dogodilo 1981. godine prilikom svečanog otvaranja spomen-kuće Džemala
Bijedića, koja se nalazi preko puta Sahat-kule. Mostarski kroničar i publicist Šemsudin Zlatko
Serdarević kaže da je tijekom posljednjeg rata sat stradao te da je ponovo postavljen 1999.
godine zahvaljujući tadašnjem gradonačelniku Mostara. Međutim nebrigom vlasti, zvono nije
dočekalo ni 2001., te je Sahat-kula do današnjeg dana zanijemila, a kazaljke nepomično stale,
čekajući da djevojačko srce još jednom zatuče i vrati joj stari sjaj.

Dolazimo do bučne mostarske magistrale, dionice nadaleko omraženog magistralnog puta M17.
To je put koji je ukupno dug oko 400 kilometara, te koji skoro na dnevnoj bazi uzima živote
ljudi, vozi se brzo a cesta nije ni predviđena ni dovoljno sigurna za takvu vožnju. Mi kao grupa
pješaka trebamo preći tu magistralu na mjestu bez pješačkog prelaza, dok iz oba smjera auta
„prolijeću“ velikim brzinama. Tada se pojavljuje neki veliki tegljač, koji zaustavlja promet kako
bi nas propustio. Nakon sigurnog prelaska, dolazimo do mostarske pravoslavne Saborne crkve,
Crkve svete Trojice gdje su radovi na restauraciji u punom jeku. Poput brojnih sakralnih
objekata, nacionalnih spomenika, mostova i svega onog što predstavlja kozmopolitsku kulturu
ovog Grada na Neretvi, i Saborna je crkva u proteklom ratu iz 90-ih godina pretrpjela strašna
oštećenja. Vanjski joj je izgled – donekle – i vraćen u prvobitno stanje, međutim stanje interijera
dijeli sa već spomenutom – Sahat-kulom.

Gradski spisi navode da je Saborna crkva je sagrađena 1873. Godine, da je predstavljala jedan od
simbola grada Mostara, posvećena Svetoj trojici te da je bila jedan od najviših i najljepših
pravoslavnih crkava na Balkanu. Saborna crkva u Mostaru je građena u periodu od 1863. do
1873. godine. Novac za gradnju dali su pravoslavci Mostara i okoline. Veliki prilog poslao je
sultan Abdul Aziz, a dio novca darovan je iz Rusije. Graditelji crkve bili su Spasoje Vulić i
Andrej Damjanov. Crkva je Bazilikalne osnove, sa malim i malobrojnim otvorima, nadogradnja
je bizantijskog stila sa šest nejednakih kupola na visokim ostakljenim tamburima, koji su
osvjetljavali unutrašnjost. Zvonik koji je građen u baroknom stilu, atike sa gotičkim i
orijentalnim šiljcima i bogata plastika oko otvora, bile su stilske karakteristike Saborne crkve u
Mostaru.

Obišli smo okolicu crkve, ušli u dio dvorišta iza crkve – koji joj pripada, a vjerujem služi kao
manastir za privatne potrebe sveštenika, sestara i drugih osoba koje su pri crkvi. U prilog tome
ide par stvari koje smo zatekli na licu mjesta, roza ljuljačka za djecu koja visi sa grane od drveta,
kesa smeća izgledom iz kućanstva pripremljena za odlaganje, par stolova na kojima su velike
šoljice od nekih toplih napitaka poput kafe ili čaja. U sredini tog privatnog dijela, nalazi se mali
kameni manastir sa zvonikom, na čijem ulazu iznad starih drvenih vrata stoji pozlaćen natpis
sačinjen od ćiriličnih slova i bosančice. Trava i dvorište prekrasno uređeno, čisto i održavano,
mjesto gdje se zaista može osjetiti neki mir u duši. Ja sam bar osjetio, iako nisam pripadnih
navedene religije, ali svaki sakralni objekat ipak veliča jednog Boga, što me upravo navodi da se
zapitam, koliko ljudi moraju biti neobrazovani, netolerantni, da ne kažem nešto gore, te kako
ikako mogu biti vjernici, ako ne poštuju, uništavaju i miniraju sakralne objekte drugih religija,
koji veličaju istog, Jednog i Jedinog Boga kao i njihova vlastita…

Izlazimo iz dvorišta, promatramo veliki kanjon kojim je vidno u prošlosti tekla velika količina
vode, s visina brda, koji se spušta do samog centra prema rijeci Neretvi. Zanimljivo je da tu sada
nema ni kapi vode, jer se vide ostaci kamenih ograda pa čak i pregrade koja podsjeća na branu, a
u sredini tog klanca, sa nekim malim pokušajem zaštite od ponovne pojave vode, je nikao veliki
hotel Eden.

Iznad crkve u istom pravcu, nalazi se najstarije pravoslavno groblje koje datira iz vremena kada
je Mostar imao 18 domaćinstava, a sa druge strane klanca, novo pravoslavno groblje Bjelušine.

Otišli smo do novog dijela, koji je zaista prelijepo održavan i uređen, te smo odmah na sugestiju
profesorice i sami primijetili razliku između starog i novog groblja, gdje su na novom groblju
krstače okrenute u pravcu sjever-jug a ne istok-zapad kao na starom, a kako i pravoslavna vjera
nalaže da je ispravno. Prema nekim podacima, Bjelušine su se nakada zvale i Pašinovac, te
postoji opravdan razlog da su Osmani, po dolasku, naložili sahranjivanje koje pravoslavci
nazivaju „naopakim“ kako se krstače ne bi vidjele iz centra grada i prilikom ulaska u grad.

Penjali smo se uz strme stepenice groblja, te sam primijetio jednu česmu sa desne strane i nisam
mogao izdržati da se ne napijem vode, s obzirom da smo svi ostali bez daha, ništa neobično. Sreli
smo i jednog kamenoklesara koji je izrađivao natpis na jednom od grobova, te je prestao i upitao
nas da li idemo „do na Podveležje“ – referirajući se na strme stepenice kojima se ne vidi kraj, ili
idemo do groba mostarskog pjesničkog velikana Alekse Šantića, te se ponudio da prestane kucati
ako budemo recitirali njegove pjesme. Zahvalili smo se, te doista, na ideju profesorice, otišli do
Šantićevog groba i izrecitirali pjesmu Pretprazničko veče.

Mene je kao po nekom smiješnom običaju zapalo da počnem sa čitanjem, onako još uvijek bez
zraka uz dozu treme, jer zaista nikada mi nije išlo od ruke čitanje pjesama, počinjem sa uvodom

Sjutra je praznik. Svoju svjetlost meku

Kandilo baca i sobu mi zâri.
Sâm sam. Iz kuta bije sahat stari,
I gluhi časi neosjetno teku.

Napolju studen. Peć pucka i grije.

Ja ležim. Ruke pod glavom, pa ćutim,
I slušam kako granjem zamrznutim
U moja okna goli orah bije.

Nakon što su i kolegice završile sa svojim dijelom, odali smo počast na prikladan način i uputili
se prema jednom dijelu stepenica odakle se može vidjeti Partizansko groblje na totalno drugoj
strani grada. Nakon slike i videa, spuštamo se, ovaj put niz Konak, pa nismo morali direktno
prelaziti opasnu magistralu, već smo se spustili ispod nje, prolazeći pored Srednje ekonomske
škole jednim malim devastiranim šetalištem koje ima potencijal da bude najljepše šetalište u
gradu – sve do Glavne ulice, gdje se i razilazimo.