Professional Documents
Culture Documents
GERMANI Skripta
GERMANI Skripta
Germani, skupno ime jezično i etnički srodne skupine indoeuropskih naroda od kojih su potekli
Nijemci, Skandinavci i Englezi. Ime Germani vjerojatno je keltskog podrijetla, a po njemu su i zemlju
između Odre i Rajne Rimljani nazvali Germania. Isprva se odnosilo na skupinu manjih plemena na
području današnje Belgije, a poslije su ga Gali i Rimljani upotrebljavali za sva plemena na desnoj obali
Rajne. Sami Germani nisu imali vlastiti naziv koji bi se odnosio na sva plemena kao cjelinu, jer nisu
imali ni osjećaja zajedničke pripadnosti ni svijesti o zajedničkome podrijetlu. U etnogenezi Germana
sudjelovao je niz željeznodobnih skupina etnički i kulturno različitih, na području između
sjevernonjemačke nizine i središnjega gorskog područja Njemačke, grubo omeđenome donjim i
srednjim tokom Rajne, Majnom, Sudetima i Vislom. Te su skupine bile izložene jakomu keltskom
utjecaju, koji je doveo do njihova izjednačivanja. Značajan čimbenik etnogeneze Germana bio je i
razvoj posebne jezične skupine. Najstarija su sjedišta Germana (u kameno doba) bila na područjima
današnje južne Švedske, Danske, Schleswig-Holsteina i istočnoga dijela donje Saske. Odatle su se
Germani već u prapovijesti širili na sve strane Europe, podijeljeni na mnogobrojna plemena. Rimski
povjesničar P. K. Tacit zabilježio je starogermansku priču o podrijetlu Germana: oni potječu od
božanstva Tuista, koje je imalo tri unuka, a od njih vuku podrijetlo tri glavna germanska plemena:
Ingveoni, Istveoni i Herminoni. Iz tih plemena razvila su se mnoga druga plemena (njih oko 300)
sjevernih, istočnih i zapadnih Germana, od kojih su mnoga tijekom vremena iščezla, a mnoga se
susjedna i srodna stopila u veće cjeline. Germane spominju već Grci Piteja (IV. st. pr. Kr.) i Posidonije
(od 135. do 51. pr. Kr.), a onda i rimski povjesničari Salustije i Livije. Cezar već jasno razlikuje Kelte od
Germana. Oko 300. pr. Kr. prešli su srednju i donju Rajnu i pokorili tamošnje Kelte, a oko 200. pr. Kr.
Bastarni i Skiri bili su na obalama Crnoga mora. Potkraj II. st. pr. Kr. Cimbri i Teutoni doprli su u Galiju,
Španjolsku i Italiju. Cezar je 58. pr. Kr. zaustavio njihovo prodiranje, pa je Rajna postala granicom
između Rimskoga Carstva i slobodne Germanije. Potkraj I. st. pr. Kr. svevske skupine (Markomani i
Kvadi) zaposjele su današnju Češku i Moravsku. Pod Augustom su Rimljani proširili svoju vlast i s one
strane Rajne, a 90. osnovali provincije Germania superior i Germania inferior. Tijekom II. i III. st.
Germani su formirali na teritoriju današnje Njemačke 4 velika plemenska saveza: Sasa, Franaka,
Alemana i Tirinžana. Izvan njemačkog teritorija, u to su doba značajnu povijesnu ulogu igrali, osim
Markomana, još i Vandali u baltičkim prostorima te Gota na donjem Dunavu i u današnjoj Ukrajini.
God. 260. Rimljani su izgubili provincije u Germaniji i Rajna je postala ponovno granica između Rima i
Germana. U IV. st. Huni su potisnuli Germane, pa su oni u seobi naroda postali glavna udarna snaga
protiv Zapadnorimskoga Carstva, koje su na kraju i srušili. Ostrogoti su na ruševinama Carstva
osnovali svoju državu u Italiji, a Vizigoti nakon napada na Italiju u južnoj Galiji te u Španjolskoj).
Nakon kratkog zadržavanja u Hispaniji i poraza od Vizigota Vandali su osnovali državu u sjevernoj
Africi. Franci su s one strane Rajne osnovali franačku državu, Burgundi su u istočnom dijelu Galije
osnovali državu koja se u VI. st. stopila s franačkom, a Angli i Sasi naselili su Britaniju. Germani su
živjeli uglavnom u selima uz rijeke, bavili su se poljodjelstvom (pšenica, ječam, lan, grah) i
stočarstvom (goveda, svinje, ovce), a manje lovom i ribolovom. Trgovali su uglavnom jantarom i
krznom. Osnovnu društvenu strukturu činio je klan, koji se temeljio na zajedničkom podrijetlu; veća
društvena jedinica bilo je pleme. Do jače društvene diferencijacije i razvoja vodećega, plemićkog sloja
došlo je tek od I. st. (izravan dodir s rimskim svijetom). Tacit spominje tri sloja: slobodne ljude,
poluslobodnjake i robove. Sudilo se na temelju usmeno prenošenoga prava na skupštini slobodnih
ljudi (Thing/Ding), koja je bila vrhovno sudsko tijelo. Glavara plemena birala je skupština slobodnih
ljudi jednom godišnje. Vjerske obrede vodili su političke vođe, a u obiteljskom krugu otac, odnosno
glava obitelji. Otac obitelji imao je apsolutnu vlast nad njezinim članovima. Obredi su se izvodili u
svetim gajevima, a uključivali su i prinošenje žrtve (uglavnom životinjske).
SEOBA NARODA-OPĆENITO
seoba naroda, u užem smislu, historiografski naziv za razdoblje velikih migracija mongolskih,
germanskih, slavenskih, sarmatskih i drugih plemena, kojima je bio zahvaćen prednjoazijski, europski
i afrički prostor u razdoblju od druge pol. IV. st. do pol. VII. st. U širem smislu, pojam seobe naroda,
koji je sred. XVI. st. uveo austrijski humanist W. Lazius, jednako je primjenljiv i na prijašnje pokrete,
ponajprije germanskih naroda (Bastarni i Skiri u III. do II. st. pr. Kr., Cimbri i Teutonci u II. st. pr. Kr.,
Svevi u I. st. pr. Kr., Markomani i Kvadi u II. st., Goti u III. st.). Najsnažniji su poticaj seobama naroda
sred. IV. st. dali mongolski Huni, koji su napali iranske Alane sjeverno od Aralskoga jezera, dijelom ih
pokorili, a dijelom natjerali na uzmak. Prešavši Volgu, Huni su napali Ostrogote u sjevernom
Pricrnomorju i većim ih dijelom pokorili (375), a uskoro potom porazili i Vizigote na području sjeverno
od donjega Dunava. Na to je dio Vizigota, kojima su se pridružile manje skupine Ostrogota i Alana,
prešao preko donjega Dunava na rimsko područje (376), dok je drugi dio uzmaknuo na Karpate,
potisnuvši susjedne germanske i sarmatske skupine. Vizigoti, naseljeni kao federati u Tračkoj dijecezi
(između 378. i 382), bili su od 395. u sukobu s Rimskim Carstvom. Pod Alarikom I. prvi su put iz
istočnog Ilirika napali Italiju (401), ali su bili odbijeni. Istodobno je daljnji prodor Huna prema zapadu
potaknuo nova premještanja. Tako su Vandali i Alani sa srednjeg Dunava prodrli u Panoniju, Norik i
Reciju (401), a granicu na srednjem Dunavu prešla je i velika skupina sastavljena ponajviše od Gota,
koja je provalila u Panoniju, Reciju i Italiju, gdje je doživjela poraz (405–406). Pokreti Gota potaknuli
su daljnju seobu Vandala i Alana te Sveva (s prostora današnje Češke i Moravske), koji su potkraj 406.
prešli preko srednje Rajne u Galiju. Za njima su krenuli i drugi narodi, ponajprije Burgundi, koji su
nadirali od ušća Majne u Rajnu i, uz rimski pristanak, smjestili se na području Wormsa (413). Vandali,
Alani i Svevi već su 409. upali u Hispaniju, a 411. sklopili su s Rimskim Carstvom ugovor o
naseljavanju: jedan dio Vandala i Svevi smjestili su se na sjeverozapadu, drugi dio Vandala na jugu
(ime Andaluzije potječe od lat. Vandalitia: zemlja Vandala), a Alani na jugozapadu. God. 408. Vizigoti
su iz ist. Ilirika iznova upali u Italiju, gdje su osvojili i opljačkali Rim (410), a otuda su krenuli dalje u
južnu Galiju (412) i u sjeveroistočnu Hispaniju (415). Ondje su sklopili sporazum s Carstvom i u
rimskoj službi ratovali protiv Vandala, Alana i Sveva (416–418), te dobili 418. dopuštenje da se nasele
u južnoj Galiji, gdje su osnovali državu (Tolozatsko Kraljevstvo). Poslije su se naselili i u Hispaniju (do
507), gdje su osnovali Toledsko Kraljevstvo (opstalo do 711). Vandali i Alani, oslabljeni u ratovima s
Vizigotima, Svevima i Rimljanima, udružili su se i prešli u sjevernu Afriku (429), gdje su nakon
osvojenja Kartage (439) utemeljili vlastitu državu (postojala do 533. ili 534). Poslije su se proširili i na
otoke u zapadnom Sredozemlju, a 455. opljačkali su Rim. Svevi su ostali u sjeverozapadnoj Hispaniji,
gdje se njihovo kraljevstvo održalo do 585., kada su ga osvojili Vizigoti. God. 436. Rimljani su pokorili
Burgunde te ih 443. preselili u Savoju. Poslije su Burgundi, iskoristivši slabljenje rimske vlasti,
postupno zauzeli susjedne krajeve u južnoj Galiji (područje današnje Burgundije). Njihova je država
(Lyonsko Kraljevstvo) propala pod navalom Franaka (534). Među franačkim skupinama već su se
sredinom IV. st. uzdignuli salijski Franci (na ušću Rajne), kojima su Rimljani dopustili naseljavanje u
pokrajini Toksandriji (današnja južna Nizozemska i sjeverna Belgija). U drugoj pol. V. st. postupno su
se proširili na jug sve do Somme, a 486. ili 487. pod Klodvigom su srušili ostatke rimske vlasti i zauzeli
prostor između Somme i Loire, postavši tako sjevernim susjedima Vizigota i Burgunda. God. 496. ili
497. Klodvig je pokorio Alemane, koji su se prethodno s prostora gornje Rajne proširili u Alzace (dio
rimske Germanije) i u sjevernu Švicarsku (Recija). Poč. VI. st. Klodvig je pripojio i područje koje su
naseljavali ripuarski Franci, druga veća franačka skupina koja je živjela na gornjoj Rajni istočno od
Kölna. Sjeverno i sjeveroistočno od Franaka bili su Sasi (između Labe i Rajne) i Frizi (između ušća
Rajne i Emsa u Sjeverno more). Zajedno s Anglima (juž. Jylland, njem. Jütland) i Jutima (sjev. Jylland),
Sasi i Frizi u većem su se broju doselili na prostor bivše rimske Britanije u prvoj pol. V. st. i ondje
oblikovali svoja kraljevstva. U franačkom zaleđu, do Harza, donje Saale i Mulde, živjeli su Tirinžani,
koji su se nakon sloma hunske moći (453) proširili sve do Dunava i Majne, ali su na kraju potpali pod
franačku vlast (531). Propast hunske velike države, koja je pod Atilom (445–453) obuhvaćala prostor
od Volge do Rajne, omogućila je osamostaljenje dotad pokorenih naroda. Gepidi su se učvrstili u
prostoru između Tise, Dunava i Karpata, a zatim proširili sve do Sirmiuma (kraj V. st.). Ostrogoti su se
isprva smjestili u Panoniji, 473. prešli su na rimsko/bizantsko područje, a 489–493. zauzeli Italiju, gdje
je od 476. vladao germanski kralj Odoakar. U Italiji su osnovali kraljevstvo, koje je potrajalo do 555. U
sr. Podunavlju sve do Tise, u dijelovima Norika i Panonije, kratkotrajne su države, od zapada prema
istoku, redom osnovali i Rugijci (454–488), Skiri (454–468), podunavski Svevi (454–470) i Sarmati
(454–471). Osim u slučaju Rugijaca, njihove su države uništili Ostrogoti. U južnoj Moravskoj i Donjoj
Austriji bili su Heruli, koji su se do kraja V. st. nametnuli preostalim Svevima (dio ih se preselio u južnu
Panoniju) i Skirima te osobito Langobardima, pošto su se oni u V. st. s gornje Labe premjestili na
srednji Dunav i 488. se smjestili u nekadašnjim rugijskim sjedištima. Oko 512. Langobardi su potukli
Herule, koji su se uz dopuštenje bizantske vlasti najvećim dijelom naselili u istočnom Iliriku. Kada su
se Langobardi kao bizantski saveznici naselili u Panoniji i istočnom Noriku (sredinom VI. st.), zajedno
su s Avarima, koji su se nedugo prije doselili iz srednje Azije, porazili jugoistočne susjede Gepide i
srušili njihovu državu (567). Blizina ratobornih Avara već je 568. nagnala Langobarde na seobu u
Italiju, gdje su osnovali državu koja se održala do franačkoga osvojenja 774. Avari su se potom
proširili na cijelu Panoniju i nametnuli se Slavenima koji su već od prve četvrtine VI. st. preko donjega
Dunava prodirali na bizantsko područje, stvorili snažnu državu i 582. osvojili Sirmium. Slaveni su se do
poč. VII. st. naselili na cijelom Balkanskom poluotoku, a nakon avarskoga neuspjeha pod Carigradom
(626) osamostalili su se i stvorili vlastite države. U drugoj pol. VII. st. na područja naseljena Slavenima
na istočnom Balkanu doselili su se Bugari, koji su već od kraja V. st. provaljivali na bizantska područja.
Avarska je država opstala do franačkoga pohoda 796. Pol. VII. st. seoba naroda postupno je prestala.
Njezina je posljedica bila potpuna promjena političke i etničke karte kasnoantičkoga rimskog svijeta,
koja je stvorila podlogu za nastanak ranosrednjovjekovne Europe.
ALEMANI-OPĆENITO
Alemani ili Alamani (lat.), germansko pleme (odatle franc. Allemand: Nijemac). Spominju se prvi put
213., kada ih je pobijedio car Karakala. Porazio ih je 357. car Julijan kod današnjeg Strasbourga i
uspostavio granicu na Rajni. Oko 436. naselili su se u području Wormsa, u Alsaceu, i u sjevernoj
Švicarskoj. Oko 500. Klodvig ih je podvrgnuo franačkoj državi. Nakon diobe Franačkog Carstva (843)
teritorij, nekoć naseljen Alemanima, pripao je Njemačkoj i od X. st. tvorio je posebno plemensko
vojvodstvo Alemaniju.
FRANCI-OPĆENITO
Franci, zapadnogermansko pleme; najprije su sačinjavali savez malih germanskih plemena, među
kojima su istaknutiji bili Brukteri, Kamavi, Kati, Katuariji, Ripuari, Salijci, Tenkteri, Ampsivariji, Uzipiji i
dr. Franci su se oko god. 250. nastanili na ušću Rajne; ondje se poslije dijele na ripuarske (sr. Rajna) i
salijske Franke (donja Rajna). Bilježi ih već Tabula Peutingeriana. U doba barbarskih provala Franci
između 430. i 450. prodiru u sjevernu Galiju i ondje se nastanjuju. Jedni izvode to ime iz germanske
riječi frank, »koplje«, a drugi od germanskog pridjeva sa značenjem »hitar«, slično islandskomu
frakkr. Od pol. III. st. neuspješno su nastojali prijeći preko Rajne na teritorij Rimskog Carstva. Tek su
se 358. Salijski Franci uspjeli naseliti u dijelovima današnje Belgije. Franci su postupno prihvaćali
stečevine rimske civilizacije. Neki su franački prvaci postajali rimski federati i branili rimske granice,
mnogi su ulazili u redove rimske vojske. Tijekom V. st. Franci su ovladali sjevernim dijelovima
Francuske. Franačka je s vremenom postala najjača od svih barbarskih država nastalih na
nekadašnjim područjima Zapadnorimskoga Carstva. Najistaknutiji franački vođa bio je Klodvig
(Klodovig, franc. Clovis; 482–511), koji je proširio vlast na veći dio Galije. Iz nje je potisnuo Vizigote.
Klodvig je bio arijanac, ali je poslije prešao na pravovjerno kršćanstvo. Slijedili su ga ubrzo praktički svi
Franci, što je pospješilo njihovo ujedinjavanje u jedinstven narod. To im je priskrbilo i naklonost
preostaloga galorimskoga stanovništva, jer su druga germanska plemena još dugo vremena ostala
privržena arijanstvu. Klodvig je bio utemeljitelj dinastije Merovinga, nazvane po njegovu djedu
Merovehu. Za vrijeme Klodvigovih nasljednika, Merovinzi su proširili vlast i istočno od Rajne.
Merovinge je u pol. VIII. st. zamijenila na prijestolju dinastija Karolinga. Karoling Karlo I. Veliki
okrunjen je 800. za rimskog cara. U sljedećim stoljećima narod zapadnoga dijela franačke države
(današnja Francuska) nastavio se nazivati Francima, iako se nekadašnji franački etnički element već
stopio s ranije naseljenim stanovništvom; s razvojem francuskog jezika nastala su su i imena
Francuske i Francuza. U Njemačkoj je franačko ime sačuvano u imenu Frankonije (Franken),
vojvodstva što se protezalo od doline Rajne prema istoku, uz rijeku Majnu.
GERMANI
Povijest plemena
Ime Germani vjerojatno je keltskog porijekla, a po njemu su Rimljani zemlju između Odre i Rajne
nazivali Germania.
Geografski smještaj→ najstarija sjedišta Germana bila su na područjima južne Švedske, Danske i
Schleswig- Holsteina, te istočnog dijela donje Saske. Odatle su se Germani još u prapovijesno vrijeme
širili na sve strane Europe podijeljeni na mnogobrojna plemena.
Germanska plemena
☻Skandinavski Germani
☻ Istočni Germani→ skandinavski doseljenici na europsko tlo čine jezgru istočnih Germana
(Danska, Nizozemska, između Rajne i Odre do čeških rubnih planina i Maine)
Pod Augustom Rimljani proširuju svoju vlast i s onu stranu Rajne i 9.god. osnivaju provincije
Germania Superior i Germania Inferior.
U 2.st. Goti se započinju seliti s donje Visle na S obalu Crnog mora čime je počelo novo opće kretanje
koje se pretvorilo u Veliku Seobu Naroda.
Druga polovica 3.st. je razdoblje dugotrajne krize i građanskih ratova u RC.
Tijekom 2. i 3.st. formirali su Germani na području današnje Njemačke četiri velika plemenska
saveza: Sasi, Franci, Alemani i Tirinžani.
Izvan njemačkog područja u to vrijeme važnu ulogu igrala su plemena Vandala u baltičkim
provincijama i Goti na donjem Dunavu i u današnjoj Ukrajini.
253. god. Valerijan miče vojsku sa rajnskog limesa i počinju masovne provale Franaka, Alamana i
drugih Zapadnih germanskih plemena preko Rajne, te Gota u Dakiju i duboko u unutrašnjost
Balkana te zajedno sa Vandalima u Panoniju.
Slijedeći val Germana se pokrenuo nakon smrti cara Konstantina Velikog 337.god i tad Franci
zauzimaju Toksandriju J od toka Meuse, Alamani zauzimaju Alsace, Goti vrše pritisak na dunavski
limes.
U 4.st. Huni su potisnuli Germane (Gote iz Pricrnomorja) i ovi postaju u seobi naroda glavna udarna
snaga protiv Zapadnog rimskog carstva koje naposlijetku i ruše.
Istočni Germani osnivaju na ruševinama tog imperija svoje države u Italiji, Galiji, Hispaniji i
sjevernoj Africi, a Franci utemeljuju s onu stranu Rajne Franačku državu.
Angli i Sasi naseljavaju Britaniju.
Arheološke karakteristike
Lokaliteti- Untersiebenbrunn, Laa an Der Thaya (Donja Austrija), Smolin (Moravska), Rögöly (Mađ.),
Bakodpuszta, Mezökasony (Ukrajina)
Tipičan inventar istočnogermanskog ženskog groba:
Kerč- Glinischtsche, Krim, (Werner T 15), 5.st.→ nosioci tog blaga nisu Goti, već stanovnici
Kerča
materijal je uglavnom srebrna, zlatna ili pozlaćena bronca i kabošon, brušeni almandin u
ćelijama
nalazimo i fibule od srebrnog iskucanog lima, ukrašene crnomorskom polihromijom, najranije na
dvije fibule s podvijenom nogom iz 3.st., rad grčko-skitskih radionica koje u istom stilu rade i za
nove gospodare, Gote
cikadne fibule, dvostruke životinje,
okovi korica mača, kopče s okruglom pređicom i dugim trnom
ratni luk presvučen iskucanim zlatnim limom (Analogije- Jakuszowice, Pecs- Üszögpuszta,
Kerč- Glinište u Ukrajini)
Blučina, južno od Brna, 450.-480. (Werner T 22)→ kneževski grob jednog Langobarda ili
Herula, koji je živio između Atiline smrti i početka Hilderikove vladavine. Skeletni ukop,
orijentacija I-Z.
susreću se forme iz Atilinog vremena: refleksni luk i trobridne strelice, ostaci sedla sa
formama Hilderikovog groba
ortband i u ćelijskoj tehnici ukrašen nakit
spatha s drškom presvučenom zlatnim limom i srebrnim dugmetima (Analogije- Tournai,
Pouan, Flonheim, Gütlingen)
sax, zlatni balčak
kloazonirana pojasna kopča
refleksni luk
trobridne strelice
bič/ nagaika
stakleno posuđe
srebrna fibula, imitacija lukovičaste fibule, dovodi pokojnika u vezu s Hilderikovim
grobom, Tournai i Apahida I
Jače je izražena konjanička, nomadska komponenta Atilina vremena, ali javljaju se I neki germanski
elementi.
Jedini germanski grob 5.st. s hunskim refleksnim lukom I sedlom
Flonheim→
štit
franciska
sax s pozlaćenim srebrnim ortbandom, okovi korica saxa s almandinima i staklom
mač s ortbandom
jantarni privjesak s pozlatom
Ženski grob
ALAMANI
Povijest plemena
Staro Germansko pleme.
Prvi put se spominju 213.g. kad ih je pobijedio Karakala.
357. car Julian porazio ih je kod Strassbourga i uspostavio granicu na Rajni.
Pripadaju svebskom savezu, a najstarije boravište i povijest nisu im poznati.
U 3. i 4.st. sele iz područja istočno od Elbe (srednja Njemačka), prema jugu (u smjeru Dunava
i Blatnog jezera).
Geografski smještaj→ Alamansko područje je Austrija oko Dunava, odnosno Raetia gdje se
konsolidiraju tijekom 5.st. i gdje su im najopasniji susjedi bili Franci.
496/7.g. sukob Franaka i Alamana.
537.g. dio alamanskog područja dolazi pod franačku vlast.
Nakon smrti posljednjeg merovinškog kralja 679.g. ponovo je uspostavljena alamanska
kneževina.
709. - 712.g. osvaja ju Pipin Mali.
730.g. umire posljednji alamanski knez Lautfrid, no Franci još neko vrijemo moraju vojskom
učvršćivati svoju vlast.
746.g. bitkom kod Cannstadta konačno prestaju borbe.
Arheološke karakteristike
Ukop
Alamani se ukapaju u grobljima na redove.
Ukop u jamu sa rijetko vidljivim ostacima sanduka.
Karakteristično za Alamane: ukop u deblu.
Muškarci s oružjem: koplja, strelice, lukovi, dugački mačevi, štitovi, bojne sjekire
Žene s nakitom, ukrasnim predmetima.
U bogatim grobovima: brončane fibule ili fibule od pozlaćenog srebra sa 3 ili 5 dugmetastih
produženja.
Neki bogatiji grobovi označeni su kao kneževski (Wittislingen, Gammertingen) - oba su
groblja na redove.
Pokop u monoksilu– izrazito germansko tj. alamansko obilježje
Tehnika izrade
Česti su almandini u tehnici ćelija.
Nalazi
Za 7.st. karakteristična je fibula s pravokutnom glavicom i zoomorfnom ukrašenom
nogom.
Javljaju se ukrašeni koštani češljevi, stakleni pehari sa šiljatim dnom, okovi torbice…
ALANI
Povijest plemena
Istočnosarmatsko pleme.
Geografski sještaj- prvobitno su naseljeni oko Aralskog jezera, odakle ih Huni potiskuju prema
zapadu.
Zapadni Alani najmoćniji su među istočnim Sarmatima. Najprije žive u stepama sjeverno od Crnog
mora, a tokom 1. i 2.st. kreću prema jugu. Krajem 2.st. stižu u karpatski prostor i naseljavaju se u
krajevima oko donjeg Dunava.
Tijekom 3.st. u crnomorsko područje provaljuju Goti i preuzimaju mnoge sarmatske elemente.
Dio zapadnih Alana ostaje u Basarabiji gdje ih neki u 4.st. identificiraju s tamošnjim Antima.
Drugi dio Alana uslijed provale Huna povlači se sa Vizigotima, te zajedno s njima prelazi Dunav i
stiže na rimsko područje. Sudjeluju u bitci kod Hadrijanopolisa 378.godine, te zatim prodiru u
Panoniju.
Potom s Vandalima i Swebima odlaze u Galiju, Hispaniju, te na kraju u Sjevernu Afriku.
Jezgra Alana živi i dalje između Dona i Kavkaza. Iz tih krajeva protjerali su ih Mongoli u Kavkasko
gorje gdje su poznati kao Oseti.
VANDALI
Geografski smještaj Vandala→ Vandali su pleme koje je do 1. st. nastanjivalo prostor srednje (Silinzi)
i gorne (Hasdinzi) Odre.
Geografski smještaj Alana→ ravnice između srednje Tise i Dunava
U 4.st. pokrenuti uzmakom Gota pred Hunima, Vandali odlaze iz Potisja na Z, povlaćeći sa sobom
sarmatske Alane, uzvodno uz Dunav u Norik i Reciju gdje pod Stilihonom stupaju u vojnu službu RC.
406. odlaze u Galiju, 409. prelaze Pirineje i nakon dvije godine se u dogovoru sa RC naseljavaju u
Hispaniji.
* Galiciju naseljavaju Hasdinzi i Svevi
* Betiku naseljavaju Silinzi
* Luzitaniju i kartaginsku provinciju Alani
HERULI
Povijest plemena
Arheološke karakteristike
U to doba su S Italiju ugrožavali Alani i Vandali pa su Vizigoti pokušali iskoristiti priliku i doći u
Italiju, no Stilihonova (Vandal) ih je vojska porazila i natjerala da se povuku u Istru i Dalmaciju .
408. god.Vizigoti poduzimaju kaznenu ekspediciju i osvajaju Rim iz trećeg pokušaja.
410. god.umire Alarik na J Italije, a Vizigoti se Z obalom vraćaju na S, prelaze Alpe i upadaju u
Galiju. Iz Galije dalje idu prema Hispaniji gdje su u dogovoru s RC trebali očistiti Hispaniju od
Vandala.
Na kraju su 418. dobili dozvolu da se nasele u Z međurječju Loire i Garonne (Aquitania Secunda), a
kralj im postaje Teodorik I.
Protiv Huna su se borili i Vizigoti zbog svoje povezanosti s RC. Svom su teritoriju pripojili Hispaniju,
a s vremenom su ukinuliu svoju podložnost RC te se proširili na S do Loire i na I do Rhone i
organizirali Tolozatsko kraljevstvo (475. god.) koje se protezalo od Atlantika do Mediterana, od
Loire do Pirineja.
475. germanski časnik Odoakar svrgnuo je Romula Augustula, Orestovog sina, posljednjeg rimskog
cara i poslao insignije u Carigrad .
Franci na Loiri bili su katolici dok su Vizigoti bili arijanci. 507. god. Franci prelaze Loiru i pobjeđuju
Vizigote nakon čega ovi napuštaju svoje posjede u Galiji, a središte njihove države postaje Pirinejski
poluotok sa glavnim gradom Toledom.
U 6.st. dolazi do vjerkog raskola između arijanaca i katolika, te katolička vjera postaje državna.
711.g. prodor Maura ruši vizigotsku državu, a ostaci Gota povlače se u sjeverne dijelove poluotoka
(Asturija).
Arheološke karakteristike
Fibule
u grobu dolaze u paru, do kraja 6.st. dolaze fibule u identičnim parovima, poslije
mogu biti i različite.
poneki od nalaza su datirani antičkim novcem, ni jedan nije stariji od Honorija i
Arkadija.
Grobovi su skeletni, s keramikom. Keramika je vrlo kvalitetna, rađena na kolu pod utjecajem
rimske provincijalne keramike. Ima i dačkih utjecaja i sarmatskih (prstenasta noga). Ima i
paljevinskih grobova, ali ti imaju samo jednu fibulu. Nisu Germani.
OSTROGOTI- ISTOČNI
(CRNOMORSKI) GOTI
Povijest plemena
Nakon sloma pricrnomorske države Ostrogota, glavnina ih je pala pod hunsku vlast, dio ih je izbjegao
na Krim, a dio je pobjegao na Z, pridružio se Vizigotima i s njima prešao donji Dunav.
Dobili su pravo da se nasele u Panoniji, ali krajem 4.st. i u 5.st. Huni prelaze Karpate i zauzimaju
Panoniju i Srijem, a sa sobom su povukli i većinu Ostrogota.
452. hunsko-ostrogotski napad na Italiju. 453.god. Atila umire i država se raspada, a Ostrogoti
zauzimaju područje od Balatona prema SZ (do Dunava), kasnije se uz dozvolu RC naseljavaju u
Meziji.
Vođa germanskih plaćenika u rimskoj vojsci Odoakar (Skir, Herul) ruši plemenski savez Rugijaca, ali
ne uspijeva održati dunavski limes u Noriku, pa se spušta u Italiju gdje 476.g. svrgava posljednjeg
zapadnorimskog cara Romula Augustula.
IRC ih je nagovorilo da poduzmu kazneni pohod protiv Odoakra, koji se proglasio kraljem Germana u
Italiji, i zauzmu Italiju.
488. god. Teodorik predvodi Ostrogote prema Italiji. Kreću uz Dunav i Savu i vjerojatno preko Siska i
Ljubljane i napadaju Italiju, a Odoakar se povukao u Ravennu. Nakon pobjeda nad Gepidima 488. -
489. zavladali su Ostrogoti, pored Dalmacije, još i dijelom Panonije, od 504. do 535. i Sirmiumom;
ovaj grad je još 441.g. opljačkan od strane Hune, dok je provincia Savia sa Sisciom bila pod rimskom
upravom sve do Teodorika.
Teodorik pobjeđuje Odoakra na Soči, ulazi u Italiju i stvara novu državu.
493. god. Teodorik i Odoakar sklapaju nagodbu, ali ga Teodorik na kraju ubija i postaje mandatar
rimskog cara. Ostrogoti su preuzeli samo vojnu vlast.
Ostrogotska država obuhvaća Italiju, Noricum Mediterraneum, Pannoniu Saviu, Pannoniu Sirmiensis i
Dalmatiu. Proteže se od srijemskog Podunavlja do Provanse, a na sjeveru obuhvaća prekodravsku
Panoniju do Dunava. Centar se nalazi u Ravenni.
Državno područje se dijelilo na dvije prefekture– Italija i Galija, sjedište prefekta je bilo u Ravenni.
U Italiji gotsko stanovništvo naseljava samo neka područja (Padsku nizinu, Liguriju, Toskanu,
Venetiu, Histriu).
Teodorik nastoji učvrstiti svoju moć kod germanskih naroda diplomatskim putevima, tj. politikom
dinastičkih vjenčanja.
504. god. ostrogotska vojska svladava Gepide u Panoniji, koji su se proširili sve do Save, i učvršćuje
granicu na Dunavu.
536. god. Teodorik umire. Nasljeđuje ga Atalarik/ regentica Amalasvinta koja pokušava popraviti
odnose s IRC, čemu se protivi ostrogotska aristokracija. Teodat, njezin drugi muž, dao ju je ubiti, a
Justinijan koji pokušava obnoviti jedinstvenu državnu vlast na cijelom nekadašnjem području RC traži
od Teodata da abdicira. Kada Teodat to odbije, započet će 20-godišnji rat, nakon kojeg će uslijediti
propast ostrogotske države.
541.g. Totila, ostrogotski kralj ponovno osvaja cijelu Italiju, ali Narzes, Justinijanov vojskovođa
nanosi težak poraz Ostrogotima.
562.g. padaju i posljednji gotski utvrđeni gradovi Verona i Brescia i Italija postaje Bizantska.
Arheološke karakteristike
Muški grobovi nemaju oružje. Grobova s oružjem nema ni u južnoj Rusiji (3 i 4.st.) ni u Podunavlju i
Italiji
Pojedinačna pojava bogatih ratničkih grobova u Podunavlju u 5.st., npr. Lebeny (Mađarska) prva
polovica 5. st., Ghenci (Rumunjska) druga polovica 5. st.
Nedostatak priloga javlja se u horizontu pojedinačnih grobova i grupe grobova.
Istočnogotski grobovi nemaju novca, kao ni oružja; muški su grobovi potpuno neupotrebljivi.
Kronologija se bazira na ženskim fibulama i kopčama.U Podunavlju nema registriranih
groblja.
Goti nose sa sobom novu modu, novi stil izražavanja.
Ostrogotske lokalitete iz kraja 5. i 6.st. možemo pratiti na prostoru provincije Dalamacije, na
predalpskom prostoru Savije, u međurječju Save, Drave i Dunava (početkom 6.st. Ostrogoti drže
Dalmaciju, Italiju, Norik, dio Panonije)
Ostrogoti su se kod nas utvrdili u Kninu, koji je na točki križanja komunikacija.
Knin- Spas, 6.st.→ veliko groblje na redove, najveće groblje Velike Seobe Naroda u RH,
starosjedioci + Ostrogoti koji su vladali Dalmacijom od ~ 500.-537. god., orijentacija I-Z, pokojnici
na leđima, uglavnom nema grobne arhitekture osim nekoliko koji su ležali na daskama, grobova
ratnika nema, osim jednog uništenog iz kojeg potječe spata, germanski grobovi su unutar groblja
starosjedioca
Reggio Emilia, 493.- 535. god→ ostava obiteljskog nakita koju datira istočnorimski zlatni novac.
Ovo ne može biti blago niti ostava zlatara jer nedostaje zlatarski alat.
Ova ostava označava najraniju točku istočnogotskog kompleksa.
GEPIDI
Povijest plemena
Pleme- Istočnogermansko pleme koje pripada gotskoj skupini i služi se gotskim jezikom.
Ime Gepidi dolazi od gebida (gebidos, gebidans). S Istočnim i Zapadnim Gotima oni tvore jedan
narod i imali su isti jezik. Zajedno s Gotima, više ogranaka Vandala, Burgunda, Rugijaca, Ostarna,
Skira i Bastarna spadaju u grupu istočnih Germana.
Geografski smještaj- Švedska
Nakon sloma hunske vladavine, Gepidi su se u 5.-7.st. rasprostrli u Tisza - Körös - Maros području,
Sedmogradskoj i u Srijemu. U arheološkom smislu to se pokazuje kao pojava jedne grupe nalaza
istočnogermanskog karaktera, datirane prilozima bizantskog novca, stratigrafskim odnosima i grobnim
prilozima.
Nakon Atiline smrti u jesen 453.g. germanska plemena pod Ardarikom se bune i pobjeđuju. Gepidi
dobivaju centralna hunska područja na Tisi i Dakiju.
Ostrogoti zauzimaju Panoniju.
Heruli, Svevi, Skiri i Rugijci krajeve zapadno od Tise u sjevernoj Mađarskoj i ex-ČSSSR-u i i u
Austriji.
Sarmati postaju samostalni u ranijim područjima.
Kronološki, Gepidi dolaze između kraja 4. i prve polovice 5.st. do 6.st - između Sarmata i ranih Avara.
Dokaz etničke pripadnosti je sličnost s gotskim materijalom, premda bez, za rane faze karakterističnih
fibula od srebrnog lima i fibula sa glatkom polucilindričnom glavicom iz kasnijeg perioda. Prelaz na
konjaništvo dolazi sa Avarima.
Godina 472. je uporišna točka u povijesti Gepida, jer su tad priključili (mirnim putem ili silom)
Sarmate tj. Sarmatiju i 473.g. osvojili Sirmium.
Područja sjeverno od Körösa i Banat su ostali sarmatski kao gepidski protektorati. I u području između
Dunava i Tise, gdje gepidske nekropole i naselja ne pretežu tako uvjerljivo, može se pretpostaviti
daljnji život sarmatskog naroda.
Protiv Huna se pobunila koalicija na čijem čelu su bili Gepidi, a u kojoj je bio veliki broj Sarmata i
454.g. oslobodila se hunske vlasti
Rano sjedište Gepida izgleda je bilo Szilágysomlyó (Simleui Silvaniei). Gepidski centri nakon 472.g.
su Sirmium i u okolici Szentesa (južna strana Körösa). Gyla je bila značajna zbog "metalurgije" i
trgovine.
Bizant je plaćao mir Gepidima do 536.g. U to vrijeme Gepidi primaju arijansku vjeru. Dokaz njihove
moći bio je i taj što ih Huni više ne napadaju već napadaju Ostrogote između Drave i Dunava. U ovom
razdoblju su odnosi Gepida i Ostrogota neprijateljski.
Avari prelaze Dunav u Dobrudži i dolaze s dozvolom Bizanta na desnu obalu Dunava. Avari se
sukobljavaju s Gepidima, koji gube bitku. 568. god. Gepidi padaju pod vlast Avara. Sirmium je predan
Bizantu.
Poslije smrti svoga kralja (Kunimida) Gepidi više nemaju kralja, djelomično se povlače u Erdelj i žive
sa Slavenima.
Nakon pada Gepidije plemstvo i ratnici su se raselili. Najveći dio se priključio Langobardima u
pohodu na Italiju 568.g. Langobardima su se pridružili i Swevi, Tirinžani, Sarmati i Sasi.
Drugi dio je nakon preuzimanja Srijema prešao u bizantska područja.
Bacs Ordas (Karavukovo), J Bačka, ~ 500. god.→ ženski gepidski grob, nalaz datiran
novcem Teodozija II (493.)
Grupe sarmatskih nalaza zadnje faze datiraju se u 420.- 430.g. kada je došlo do temeljnih promjena na
tom području. Ove se sve promjene mogu objasniti samo hunskom prisutnošću. Sve to pokazuje da su
Huni gospodarili cijelom Mađarskom od 425.g. Plemenima upravljaju dva Atilina ujaka. Njih dvojica
su ujedinili svoje snage i većinu hunskih plemena. Silom su pokorili mnoštvo drugih naroda i proširili
svoje carstvo sve do Rajne. Očito je da rezidencija knezova nije mogla biti prebačena u Mađarsku sve
do tog doba.
445. Atila postaje jedini vladar nakon sumnjive smrti svoga brata Blede, s kojim je dijelo vlast.
Prijestolnicu je ustanovio u Potisju.
Huni duž granica napadaju IRC koje im plaća danak. Nakon smrti Teodozija II (o. 450.) I i Z car
odbijaju plaćati danak što je Atili bio povod za rat.
451. Huni kreću prema Galiji da bi preko nje prodrli u Italiju. Bitka koja se vodila na na
Mauricijakovu polju (Katalaunska polja) završila je neriješeno, a Huni se vraćaju u Panoniju.
453. Atila umire i država se raspada posebno nakon sukoba s antihunskom koalicijom 454. koju su
predvodili Gepidi. Neko vrijeme ostaci Huna žive u sklopu nove gepidske države da bi se 469. vratili
na obale Crnog mora odakle su i krenuli u Panoniju
Arheološki dokazi
Atilino vrijeme, prva polovica 5.stoljeća. Sve kulturne manifestacije Atilinog vremena mogu se
zajednički nazvati konjaničko - nomadskim kulturnim kompleksom.
Provala Huna povezala je prostor istočne Europe i zapadne Azije, a na srednju Europu utjecala je tako
što je ondje ostavila određenu grupu nalaza koji će predstavljati stilsku i tehnološku bazu za razvoj
merovinške polikromije.
Muški grobovi
također se nije sačuvao tekstil, ali se ovdje može na osnovu poznatih analogija pretpostaviti da
su nosili dugu košulju (do koljena) sa rukavima i hlače
prvobitno ni ova odjeća nema fibula
pojas, s kojeg su visjela tri ili više remena. Ovi su se pojasevi tek u 6.-8.st. (Avari, Ugri)
proširili od centralne Azije do Franačke
jezičci i kopče za obuću
muškarci su nosili još i par karičica (kao i Avari), te masivne torkvese i ogrlice od jantara
deformirane lubanje
Wolfsheim, Porajnje, ~ 400.- 450.→ smatra se najstarijim kneževskim grobom u sr. Europi,
germanski
Untersiebenbrunn, kraj Beča, sredina 5.st.→ najraniji grob seobe naroda, germanski. Istovremen s
Levicama i hunsko- alanskim grobom Jakuszowice (Galicija). Untersiebenbrunn stoji pod jakim
pontskim, tj. istočnim utjecajem (konjska oprema).
Ženski grob
dvije velike fibule od srebrnog lima ukrašene zlatom i almandinima- crnomorska polikromija
dvije jednostavne fibule od srebrnog lima (Analogije- Ilok) svaka ćelija je opkoljena
filigranom
zlatni nakit- dvije masivne narukvice sa uloženim granatom, dvije naušnice, dva prstena, dva
pletena lanca (jedan s almandinima, drugi sa Au štapićastim privjescima)
srebrni nakit- toaletni pribor, ogledalo
ostalo- staklena kana i čaša, perle
staklo- perle, čaša
jantarne perle
Grob djevojčice
Jakuszowice, Galicija, Poljska, prva polovica 5.st. (Werner T 16-17)→ hunsko- alanski grob,
skeletni
zlatni luk i mač (Analogije s Jakuszowicama), stilska mješavina: ravne masivne kloazonirane ćelije
+ kombinacija s tehnikom prvog crnomorskog stila (kabošoni) + polikromija koja će napredovati
i naposlijetku prevladati. Čelije su obrubljene žicom tiskanom kliještima, tj. ne radi se o pravoj
granulaciji.
magijske perle
trobridne strelice
kloazonirene zlatne obloge
brončani kotlić
Szeged- Nagyszeksos, Mađarska, ~ 430. god. (Werner T 29)→ vjeruje se da je pokopan visoki
hunski dostojanstvenik (možda Atilin stric Ruga /Ruas/), nema fibula
Untersiebenbrunn, kraj Beča, sredina 5.st.→ najraniji grob seobe naroda, germanski. Istovremen
s Levicama i hunsko- alanskim grobom Jakuszowice (Galicija). Untersiebenbrunn stoji pod jakim
pontskim, tj. istočnim utjecajem (konjska oprema).
Ženski grob
Pleme
Zapadnogermansko pleme. Pripadaju Polapskim Germanima koje čini skupina više plemena. Ime
dolazi vjerojatno od germanskog Langobart što znači dugobradi.
Geografski smještaj
Postojbina Langobarda veže se uz južnu Skandinaviju (južna Švedska i danski otoci); odatle su krajem
stare ere doselili na područje između ušća Odre i ušća Visle. Zatim sele na donju Labu.
JZ Mađarska
6 slučajeva paljevinskog ukopa u urnama vrećastog oblika koje nose žigosane ukrase.
SARMATI
Povijest plemena
Sarmatska plemena
Zajedno s Gepidima 410.g. Sarmati dolaze pod hunsku vlast. Njihovi ratnici također sudjeluju u
hunskim vojnim pohodima.
Prodorom Huna nestaje sarmatske samostalnosti, ali ne i sarmatskog stanovništva. Zajedno s Hunima
prodiru u Panonsku nizinu i sarmatski Alani u okviru hunskog I istočnogotskog plemenskog saveza, te
dobivaju status rimskih federata.
488. po nalogu Odoakara Sarmati su štitili dolinu Save pokušavajući Teodoriku zapriječiti put u
Italiju. Tada se posljednji put spominju u izvorima, arheološki i u izvorima gubi im se trag.
Arheološke karakteristike
2.st.p.n.e. je srednjesarmatski period.
Materijal-
inhumacija
orijentacija sjever – istok
deformacija lubanje
Materijal
velike konične perle, ima ih do nekoliko stotina u jednom grobu, nalaze se oko glave, vrata, pojasa,
ruku i nogu.
rimske provincijalne fibule, 2. i 3.st.
diskoidna ogledala, dolaze u ženskim grobovima
brončana zvonca
bodeži s prstenom na kraju drške.
Keramika
AVARI
Datacije→
a) Fettich- I. avarski kaganat/ Martinovka kultura, 568.-670.
II. avarski kaganat/ Keszthely kultura, 670.-800.
c) Csallany, mađarska podjela- starija faza, 568.- 679., premoćan bizantski utjecaj na nakitu i
novcu
prijelazna faza, 680.-720.
mlađa faza, 720.-896., dolazak Mađara, lijevana garniture
ukrašene
grifonom i lozicom
d) Vinski- rana faza, 568.- 626.
prijelazna faza, 626.- 670.
kasna faza, 670.-800. (dunantul i Alföld)
Oko 630. god. smještanje Hrvata na dalmatinskom tlu, pobuna Bugara i Kutrigura u Panoniji, a
Avari se povlače u središnje predjele Karpatske kotline.
Karakteristike I. grupe, sredina 6.- sredina 7.st., rano avarsko doba, Avari u zajednici s
Protobugarima, materijal ove grupe srodan je materijalu Martinovka grupe
Djetelinasti okovi obilježja su Prvog avarskog kaganata, datiraju se od kraja 6. do sredine 7.st.
Karakteristike II. grupe, kraj 7.st., jaki mongoloidni elementi
Avarski okovi, okovi s prikazom ležećeg grifona, inače omiljenog motiva nomada iz centralne Azije,
često se pojavljuju u avarskoj proizvodnji u vrijeme Drugog kaganata.
Karakteristike III. grupe, 8.st.
Autohtono stanovništvo se nakon 568. i dolaska Avara najviše zadržalo u području oko Blatnog jezera
(Keszthely- Fenekpuszta)
Od germanskog stanovništva pod avarskom vlašću su se zadržali jedino Gepidi
Bugari nastanjuju područje između Tise, Körösa i Marosa, gdje se javlja sahranjivanje čovjeka i konja
u grobovima s nišama
Prebivalište slavenskih Anta bilo je između Dnjepra i Dnjestra do Crnog mora. Prilikom avarskog
zauzimanja Dobruđe antski savez u pricrnomorskim područjima morao je biti razbijen i lokaliziran u
Sklavinije u Vlaškoj i Moldaviji
Može se pretpostaviti da 568. zajedno sa Avarima dolaze u Panonsku nizinu i dijelovi pokorenih Anta
i Sklavina
Pri prijelazu Karpata, zbog rata s Gepidima, zajedno s prvim avarskim valom mogla su se pokrenuti
samo slavenska plemena iz antskog saveza. Za njih se veže niz nalaza od kojih je kod nas najznačajniji
nalaz iz Čađavice kao dokaz migracione slavenske struje istok- zapad iz antskih područja prema
zapadu
dvije srebrne zvjezdolike granulirane naušnice. Ovakve su naušnice upotrebljavli Kutriguri i Slaveni,
ali potječu iz pontsko- bizantskih radionica, datirane su u 7.st. stilski ih se dovodi u vezu s fibulama
oblika okrugle pločice (Scheibenfibel) koje su kasnoantičkog porijekla- Alföldi.
srebrna ogrlica- torkves ukrašena rombičnim ispupčenjima
par narukvica ukrašenih ćelijama i staklenom pastom (klazone)
pseudofibula
bizantska kopča i tri gravirana jezičca (srodnost s nalazima Kiskörös- Varosalatt)
mač s P-ušicom, pontski ( ne'ko popalinđo ) (blizak maču iz groba u Törökbalintu)
keramika podunavskog tipa
Analogije- Martinovka, Zalesje, Zemiansky Vrbovk, Cotofeni, Pastrirskoje Gorodište
Garnitura iz Čađavice srodna je radioničkim dijelovima srebrne garniture kasnog 6. st. s kastela Sadovec u
Bugarskoj. Analiza ovog nakita pokazuje na usku povezanost ove tehnike sa proizvodima pontskih zlatarskih
radionica. Nalaz se pripisuje tzv. martinovskoj kulturi (rana faza avarske dominacije, vrijeme prvog avarskog
kaganata, 6. st. do 650. god.) i pripada vremenu naseljavanja Slavena.
pseudokopče
pseudo-fibule
lučne fibule s antropomorfnom nožicom tj. slavenske fibule: 1.stil Antropomorfna nožica
2.stil Zoomorfna nožica
-Slavenske fibule nikada nisu pronađene u paru
zvjezdolike naušnice
narukvice sa trubljastim završetkom
Nakit
Nakit nastaje uglavnom u radionicama Crnog mora s jakom antičkom tradicijom.
Slavenske fibule su široko rasprostranjene, vezane su uz tradicionalne komunikacije sjever-
jug, te se fibule u Martinovka stilu mogu sigurno vezati uz Slavene, fibule su pronađene u
urnama s pepelom (praškog tipa slavenske keramike); nisu nikada nošene u paru.
Karakteristični oblici su zvjezdolike nnaušnice, gravirani jezičci s prikazima životinja i biljnih motiva,
aplike i kopče rađene na proboj s fantastičnim životinjama u obliku ljudi
-danas većina arheologa smatra kako Martinovka stil nije vezana niti uz Avare niti Slavene, već je to
autohtoni horizont pomiješan sa materijalnom kulturom Avara i Slavena na području od Panonije do
Ukrajine sa radionicama na Crnom moru
Környe, kraj Budimpešte→ jedina prava nekropola l. avarskog kaganata, čitavo je groblje
datirano u vrijeme Justinijanove obnove limesa, orijentacija I-Z, 20 konjskih grobova, uglavnom
muški ratnički grobovi
oružje- mačevi s P-ušicama, trobrodne strijelice, lukovi s koštanim pojačanjima, tri saxa,
štit
nakit- šarene perle s očima, naušnice s kuglastim završetkom, stilos igla
tauširane pojasne garniture, 6. st., tiještene pseudokopče (Analogija- Bocsa)
konjska oprema- tiještene rozete, prstenaste žvale, obli stremeni, djetelinasti okovi s resama
(karakteristika Prvog kaganat)
autohtoni elementi- puncirane garniture, perle, keramika
germanski elementi- tauširana pojasna garnitura s pletenicom, 3 saxa, štit, umbo, mač s
blutrinama
bizant-pontski elementi- garniture s pticama, pontski dvorezni mač s P-ušicom, tiještene
garniture sa središnjom rozetom, jezičci s ćelijom u sredini (staklo, pseudogranulacija),
filigranske naušnice, naušnice tipa Szent-Endre
srednjeazijski oblici- oprema konja, žvale, refleksni luk, trobridne strijelice, jednosječni
mač ili palaš
Prva paralela prema zapadu je bajuvarsko groblje Linz- Zizlau.
Nastao je oko 670. prilivom novih avarskih klanova vjerojatno sa Kame. Ovi klanovi preko Ukrajine
stižu u Podunavlje
Avaro – slavenska kultura u panonskom Podunavlju započinje krajem 7.st. i traje čitavo 8.st. i u
pr.pol.9.st.
Ovaj tremin poklapa se sa prijašnjim terminom Kesteljska kultura.
Kesteljska kultura
Starija literatura je kao oznaku II. avarskog kaganata uzela naziv Kesteljske kulture.
No, nalazište Keszthely ukazalo je na problem odnosa prema tipičnim nalazima II. kaganata.
Pecs- Uszög kopče- nakon 600. god. javljaju se u glatkoj i tauširanoj varijanti pod
dvostrukim utjecajem, dvodijelene su
košaraste naušnice, hipertrofirane
derivati stilos- igle, 6. st.
prsten s motivom pletenice
brakteatne fibule s kršćanskom simbolikom
avarske pojasne garniture II. kaganata
bizantske kopče Keszthely- Dobogo, biz. kopče Keszthely- Pecs, biz. kopče s U- okovom
Reviziona iskapanja u Keszthelyu ukazali su na sljedeće: u inventaru grobova autohotnog
stanovništva redovito će se javiti naušnice, stylos-igle, narukvice otvorenih krajeva, ali i
Melonenkern perle koje će zajedno s već spomentuim prstenom s motivom pletenice sa zupčastim
urezima povezivati ovo stanovništvo 7. i 8.st. sa situacijom u Karpatskoj kotlini, odnosno s
Avarima. One će omogućiti i datiranje groba, jer se ne javljaju prije druge pol. 8.st. kada ih
susrećemo u brojnim kasnoavarskim grobovima
Imamo kompletnu kulturnu izoliranost kesteljskog stanovništva koje ne komunicira sa svojom
okolinom
U Keszthelyu su otkriveni i avarski grobovi, međutim, niti u njima neće biti miješanog materijala,
niti ćemo naći stylos-igle ili košaraste naušnice. Javit će se samo narukvice otvorenih krajeva, ali
bez završetka u obliku životinjskih glava
Nameće se pitanje na koji je način ova enklava uspjela održati svoju izoliranost usprkos prohodnosti
kesteljskog područja. Postoji mišljenje da se možda radi o radioničkom centru koji je radio i za
Avare
Blatnica stil→ ksavarski stil, ljiljani (biljke stegnute u stručak) s punciranom podlogom, biljke
stegnute u stručak
Niti jedan od od tri najbitnija nalaza nije apsolutno kronološki fiksiran- Blatnica (jedina
mogućnost sigurnije datacije zbog nalaza oružja (karolinški mač), Požeški Brestovac
(karakterističan i zanimljiv zbog muškog i ženskog nakita tog vremena), Nagy Szent Miklos
(zbog stilskih analogija s perzijskom ikonografijom)
Avarska keramika
- 1. val→ potiska keramika (rađena rukom, neravnih i debelih stijenka, slabo pečena, oker ili
tamnosmeđe boje, trbušasta sa razvrnutim obodom, rijetko ukrašena), tzv. “siva keramika”
(rađena na kolu, nešto tanjih stijenki, po obliku: s drškom ili s drškom i piskom, ukrašena
zonama naizmjeničnih kanelura i valovnica ili samo jednom od njiih, a može biti i
neukrašena)
- 2. val→ podunavska keramika (rađena na kolu, relativno dobro pečena, sivocrne ili
crvenkaste boje, malo jajolikog oblika s jače profiliranim obodom, ukrašena horizontalnim
kanelurama ili valovnicama, na dnu se nekada javlja pečat u obliku kruga ili križa ili njhove
kombinacije), tzv. “žuta keramika” (8. st., dolazi zajedno s podunavskom keramikom i
lijevanim nakitom, rađena na brzom kolu, dobro pečena od fine gline, s karakteristčnom, ali
nefunkcionalnom ručkom sa jedne strane, nekad su bojane crvenom bojom s biljnim
motivima)
SLAVENI
Povijest plemena
Geografski smještaj→ pradomovina Slavena je između gornje Labe, Odre, Baltičkog mora, Dnjepra i
Karpata.
Osnovni temelj na kojem se oblikovalo praslavensko stanovništvo je bila Lužička kultura.
Lužička kulutra, nastala ~ 1200. god. pr. Kr.
Poljski arheolozi uglavnom pripisuju lužičku kulturu Slavenima koji su već u to doba bili tamo
naseljeni, a uspjeli su se tamo zadržati sve do migracije Germana. Nijemci pripisuju lužičku
kulturu jednom narodu koji su zvali sjevernim Ilirima. Čvrstih dokaza nema ni za jednu
teoriju, nema dokaza o kontinuitetu lužičke kulture do dolaska historijskih Slavena u 6.st.
Sredinom ili potkraj 4.st., u 5. i 6.st. Slaveni, potisnuti od Germana, kreću prema Z, prema Odri, Labi i
Saani, ali i u današnju Češku, Slovačku i Z Panoniju. Glavnina ih se zadržala u Poljskoj, Bjelorusiji i
Velikoj Rusiji.
Iako se zna gdje su naseljeni, arheološki materijal od 5. do 8.st. nije poznat, zbog siromaštva i selidbe.
Nakon propasti Atiline države, Huni se povlače k donjem Donu i Volgi, a slavensko stanovništvo se
nesmetano može širiti prema obalama Crnog mora i donjem Dunavu.
Tri grupe Slavena
Veneti/ Zapadni Slaveni→ Česi (Češka, Moravska), Slovaci (o. Malih Karpata), Lužički Srbi
(o. gornje Maine i Odre), Poljaci
Slaveni (u užem smislu)/ Južni Slaveni→ Slovenci (alpski predjeli do Salzburga), Hrvati (u
primorsko-dalmatinskom području), Srbi (o. rijeka Bosne, Drine, Morave)
Anti/ Istočni Slaveni (Jordanes)→ od Z Bugarske na I
Černjahov kultura
Problem nosilaca te kulture je još uvijek otvoren, neki smatraju da je to izrazito slavenska
kultura. Hvojka je smatra slavenskom, no većina drugih je pripisuje onim Gotima što su na
prijelazu 2/3.st. doselili u to područje.
Karakteriziraju nekropole s paljevinskim i skeletnim grobovima 3/ 4.st.
U Erdelju se manifestira tek od druge polovice 4.st.
Nema dokaza o kontinuitetu između Černjahova i Martinovke (kraj Kijeva, 6.st.).
Jedino što se može identificirati kao slavensko od početka nove ere su gradišta - tip naselja s
drvenim palisadama. To su naselja bez stratigrafije, vrlo su plitka ( kod nas u Mrsunjskom
lugu)
Zarubinjska kultura
Na pojedinim lokalitetima u Ukrajini ide s najstarijom fazom Černjahov kulture.
Groblja s biritualnim pokopom, tek u Černjahovu su pojedini grobovi s incineracijom mogli
biti vezani uz Slavene, ali s kvalitetnom crnopoliranom keramikom tankih stijenki dok je
slavenska keramika 6.st. rađena rukom
3. Dnjeparski tip→ s antropomorfnom nogom i životinjskim protomama (glatke i bez ukrasa, vezane
isključivo za Ukrajinu.
5. Lučne fibule s maskom na nozi
KARANTANIJA
Samostalna kneževina sa središtem u Krnskom gradu na području JI Alpi koja ulazi u okvir Samove
države 626. Nakon Samove smrti plemenski savez se raspada.
Kao najstarija poznata slavenska država, Karantanija je ostala samostalna skoro cijelo stoljeće.
Međutim, taj nagli razvoj ubrzao je društveno raslojavanje među Karantancima i jačao vlast kneza koji
se oslanjao na plemstvo- “koseze” (primores). Kneževa vlast ubrzo postaje nasljedna.
8.st. izložena napadima Avara, Karantanija traži pomoć od Bajuvara/Bavaraca koji pobjeđuju Avare,
ali pokoravaju i Karantance. No budući da Bajuvari priznaju vrhovnu vlast Franaka, tako i Karantanija
dolazi pod franačku vlast.
Od 745. Karantanija je vazalna franačka kneževina s unutarnjom samoupravom i pokrštava se iz
Salzburške biskupije.
Ovu kulturu diferenciraju prvenstveno različiti nakit i dijelovi nošnje. Polaganje oružja u grob (osim
noževa) vrlo je rijetko.
Od naselja dosad su istraživani: Tin kod Žusma u Štajerskoj, Bled Pristava, Bledski Otok
Politička i upravna jezgra nalazila se na Gosposvetskom polju u austrijskoj Koruškoj
Ptuj, iznad Drave, druga polovica 10. st.→ jedan od prvih prijelaza preko Drave. U podnožju
grada nalazi se groblje koje sadrži ketlaške i bjelobrdske elemente.
Groblje na redove s predslavenskim i slavenskim horizontom.
Orijentacija zapad- istok (glava- noge). Na Ptujskome Gradu nisu pronađeni ostaci naselja koje bi
bilo vezano uz ovo groblje.
Prva država Zapadnih Slavena koja je nastala krajem 8.st., a obuhvaćala je Moravsku i Z Slovačku.
Pribina
Blatenski kostel- Blatnograd, Zalava..., na donjem toku rijeke Zale, JZ od Balatona. Oko 840. god.
Pribina tu podiže tvrđavu- prijestolnicu oko koje se formira naselje.
Tri groblja: I.iz 9. i 10. st., najstarije, uz sam dvor, II. iz 11. i 12. st. i III. u današnjem Zalavaru
(slavensko). Materijal ovih grobalja je slavenski, avarski i franački (osrtuge i mačevi).
Mojmir I (830-'46) širi državu na Z Slovačku rušeći državu Nitru odakle je protjerao kneza Pribinu
koji je pobjegao Francima od kojih je dobio u feud prostor oko Balatona. Zalavar je bio prijestolnica
Pribine i sina mu Kocelja u 9.st.
Velikomoravska država- najveći gradovi na samom početku države: Stare Mĕsto, Mikulčice, Břeclav-
Pohansko, Stare Zamky k. Brna, Devin, Preslavgrad (Bratislava)
Modra→ crkva pravokutnog tlocrta s četvrtasom apsidom, početak 9.st., oko nje se nalazi i groblje.
Ovo je jedna od rijetkih podignutih prije dolaska Ćirila i Metoda, prema legendi početkom 9.st. 14
plemića se dalo pokrstiti što bi predstavljalo početke kristijanizacije na ovom području, koju su
započeli irsko-škotski misionari.
Keramika
BJELOBRDSKA KULTURA
Bjelobrdska kultura traje od 10. do 12. st., a ishodište ima u Panonskoj nizini. Glavni pokretači i
nosioci su joj panonski Slaveni koji kasnije iščezavaju pod mađarskom vlašću.
Ime je dobila po naselju Bijelo brdo smještenom u istočnoj Slavoniji dvadesetak kilometara istočno od
Osijeka, gdje je iskopano poveće ranosrednjovjekovno groblje s pokojnicima ukopavanima potkraj 10.
i tijekom većeg dijela 11. st. (Brunšmid).
Rasprostiranje se na području današnje Mađarske, J i JI Slovačke, JI Austrije, Slovenije, S Hrvatske,
Vojvodine i Z Rumunjske
Vukovar- Lijeva Bara, 10.- početak 12.st.→ ranosrednjovjekovno groblje na redove bjelobrdske
kulture (od 950. god.-), rijetki su nalazi iz vremena seobe naroda
grobna arhitektura nije ustanovljena jer su grobovi bili jednostavne zemljane rake.
Orijentacija zapad- istok (glava-noge)
više od 50% svih grobova nije sadržavalo nikakve priloge
nema keramike koja je karakteristična za poganske grobove
dvije keramičke posude iz kasnoavrskog razdoblja, 8.st.
brončana kasnoavarska pojasna garnitura