Univerzitet u Sarajevu

Filozofski fakultet

Odsjek za komparativnu književnost i bibliotekarstvo

Kolegij: Osnove informacijskih znanosti i bibliotekarstva II

Nastavnik: prof.Muhamed Dželilović

Studentica: Amina Hodžić

Broj indexa: 48534/2018

Labirinti Hiljadu i jedne noći

Seminarski rad

Sarajevo, 8.septembra 2019.godine

Sadržaj
Uvod

Čitajući djelo “1001 noć” izgubila sam se u jednom beskonačnom začaranom

labirintu priča koje odvode u jedan , za mene tada sasvim, neistražen svijet. Djelo,
pa i svaka priča, postavlja mnoga pitanja, ali svako pitanje i odgovor je kao jedan
novi labirint koji te odvodi u drugom pravcu, a potom vraća na sami početak.
Ukratko objašnjeno, tako je izgledalo i moje iskustvo pisanja ovog seminarskog
rada. Počevši od čitanja samog djela, njegove strukture, stila i tehnika pisanja,
istraživanja njegovog nastanka, te analize izvora kritičke literature, sve me
podsjećalo na jedan veliki labirint, te zbog toga je to i naslov moga rada. S obzirom
na to nisam drugačije ni mogla koncipirati ovaj rad nego kao svoju ličnu putanju
kroz ovaj svijet, praveći pauze i skretnice, vraćanje na prethodne stranice, često
gubeći i sami tok vlastitih misli, a opet ono što sam na kraju postigla je i meni
samoj bilo iznenađujuće. Po završetku pisanja ovoga rada, zatvorila sam jednu
veliku čudesnu temu Hiljadu i jedne noći. Možda je najbolje reći putanjom kroz
labirinte i vrtove, na kraju sam naišla na dvorac. U ovom radu koji nosi naslov
„labirint“ obrađivat ću nekoliko tema koje su sve međusobno neodvojivo
povezane. Na početku ću osvrnuti na dugo putovanje koje je ovo djelo prošlo da bi
bilo prevedeno na mnoge jezike te kakav značaj nosi na Istoku i Zapadu, jer je
veoma važan kontekst i vrijeme u kojem je ovo djelo nastajalo. Posvetit ću se i
okvirnoj priči, kroz koju ću da govorim o stilu, tehnici pisanja i poetici arabeske,
što je zapravo i ključni dio mog rada. Cilj mi je ovom djelu priči kroz nekoliko
tematika, kako bih na kraju došla na sami početak, a ujedno i kraj, sudbinu
Šeherzade. Kao izvore služim se ponajviše Robert Irwinom, Esadom Durakovićem
te Dževadom Karahasanom.
SADRŽAJ
Uvod
Nastanak djela "1001 noć"
Okvirna priča
Sudbina
Zaključak
Literatura

Zaključak
Sažetak
Nastanak djela "1001 noć"

Djelo Hiljadu i jedna noć je jedno od najpoznatijih djela književnosti i predmet

diskusija i analiza na cijelom svijetu. Postojale su i vodile se mnoge rasprave koje
su se bavile problemom njegovom korijena i samog nastanka. Smatra se da su
temelji zbirke postojali čak i prije Kur'ana, dakle prije 7.stoljeća. Ime koje se
uvijek spominje kada se izučava ovo djelo jeste Antonie Galland, koji je prvi djelo
preveo te nosi velike zasluge za njegovu recepciju, jer upravo njegov prevod je bio
prvi evropski. “Ništa nije tako zbiljski povezano sa književnošću i njezinom
plahom tajnom kao pitanja koja podstiče prijevod.” Irwin, Robert, 1001 noć na
Zapadu, Izdavačka kuća Ljiljan, Sarajevo, 1999. Str. 21
Zbog toga ću se prvo na njemu zadržati. Ovo djelo je Gallandu dalo i najveću
slavu. „Nekada tokom 1960-ih Galland je primio rukopis Sindabadovih putovanja,
Galland je objavio Sindabadove pripovijesti 1701., a kasnije, iste godine,
podstaknut uspjehom ovog prijevoda, započeo je rad na prevođenju Noći, imavši
rukopis koji mu je bio poslan iz Sirije.“ 1704.godine objavljeni su prvi i drugi
svezak pod imenom Les Mille et Une Nuits, dok se dvanaesti i posljednji
pojavljuju 1717.godine. Kao temelj za prevod koristio je rukopis koji je datirao iz
14 ili 15.stoljeća. Irwin, Robert, 1001 noć na Zapadu, Izdavačka kuća Ljiljan,
Sarajevo, 1999. Str.30
Kasnije mnogi radovi obuhvaćaju priče iz usmene književnosti i druge izvore. „U
nekim slučajevima sasvim je vjerovatno da je Galland umetao dodatne detalje da bi
pojasnio naraciju francuskome slušateljstvu. Međutim, ostali detalji koje je Galland
pribavio ponekad su potvrđeni u drugim preživjelim rukopisima Noći, tako da se
svi dodatni detalji ne mogu pripisati Gallandovim osobnim hirovima.“ (Irwin,
Robert, 1001 noć na Zapadu, Izdavačka kuća Ljiljan, Sarajevo, 1999. Str.31) On
dakle u svoj prijevod uključuje priče za koje nije pronašao izvor u usmenoj turskoj,
arapskoj ili perziskoj književnosti, te su one dio njegove kreacije i adaptacije. (
https://www.britannica.com/topic/The-Thousand-and-One-Nights)

U nekim slučajevima jasno je da je sebi dao prekomjernu slobodu, u slučaju priča

koje je primio od Diaba koji je radio kao njegov informant i koji mu je izdiktirao
po sjećanju 14 priča. „On tada dodaje veliki dio pitoreskne građe iz neknjiževnih
izvora o nekoj posjeti Indiji od strane nekog Arapa i 15.stoljeća. U istoj
pripovijesti, on je također skliznuo u govor protiv francuskog običaja aranžiranih
brakova iz 18.stoljeća. / Irwin, Robert, 1001 noć na Zapadu, Izdavačka kuća
Ljiljan, Sarajevo, 1999. Str.32/ S obzirom na to, jasno nam je zbog čega su neki
čitatelji i kritičari optužili Gallanda da je sam izmislio priče Hiljadu i jedne noći.
Smatra se da su neke od najpoznatijih priča poput 'Alauddin' i 'Ali Babe', nemaju
siguran izvor, jer su otkrivene poslije vremena njegovog izdanja Hiljadu i jedne
noći. Međutim, tek ovdje komplikacije nastaju, i ovo postaje prvi i pravi labirint.
Neke priče nije uopće on odabrao ni preveo, mimo njegovog znanja prevedeni su
rukopisi od orijentaliste Petisa de la Croixa. Drugi problem koji se javlja je to što
Galland u svom prevodu je cenzurirao. „Uz izrezivanje glavnine pornografije,
Galland je učinio također da ne prevodi većinu poezije.“ Irwin, Robert, 1001 noć
na Zapadu, Izdavačka kuća Ljiljan, Sarajevo, 1999. Str./34/
Bilo je dosta pokušaja prevoda Hiljadu i jedne noć, neki sa manje uspjeha poput
prevoditelja Joseph von Hammer- Purgstalla, Maximilian Habrichta,Gustav Weila,
Henry Torrensa a neki su imali više poput Johnathana Scotta, Edward William
Lanea itd. Ono što je zasigurno jeste da su ključni prevodi djela na engleskom i
francuskom jeziku. Tako da njihovo dalje putovanje u druge jezike je bilo
olakšano, jer ti dalji prevodi nisu uvijek bili direktno sa arapskog jezika, a
općepoznato je koliko je arapski težak i kompleksan jezik. Možemo zaključiti da je
prenošenje i prevod Noći „zaprljan od krivotvoritelja i kompilatora koji su miješali
razne rukopise ovih priča.“ / Irwin, Robert, 1001 noć na Zapadu, Izdavačka kuća
Ljiljan, Sarajevo, 1999. Str.67/
Ponajviše zaslužan za širenje ovoga djela u Zapadnoj Evropi bio je baš Galland.
Duraković kaže: “Hiljadu i jedna noć, otkako ju je Galland u ranom 18.vijeku
predstavio Evropi, izaziva divljenje svih generacija, svih socijalnih slojeva i
intelektualnih nivoa, upravo to djelo navodi se kao narativno i kompoziciono čudo
i kao jedno od najvažnijih djela u književnosti uopće.“ Ali, ono što mi isprva nije
bilo shvatljivo, a Duraković o tome i piše, kako to djelo je imalo potpuno drugačiju
percepciju dvije kulturne klime, Istoka i Zapada. Ona na Istoku nije čak uvrštena ni
u carstvo adaba ( književnost u širem značenju) već je prepuštena pučkom ukusu i
zabavi. Hiljadu i jedna noć pisana je principom arabeske, ali na ovo ćemo se vratiti
kasnije. „Djelo je poetički predstavno za arapskoislamsku tradiciju, ali i za različite
percepcije u dvjema tradicijama.“ Tako da nažalost na Istoku nije imala veliki
ugled i značaj, smatrana je drugorazrednom literaturom, dok je na Zapadu imala
visoku vrijednost. (Duraković, Esad,Orijentologija Univerzum sakralnog teksta,
poglavlje Poetika arabeske, str.12)
Interes Evrope za ovo djelo je prouzrokovao lanac događaja. Počinju se
objavljivati recenzije i dolazi do rasplamsavanja debata o porijeklu istih. Pronalazi
se prvi glavni rukopisni izvor koji je još Galland koristio u svom prevodu, ali ne
samo to, smatra se da je to ujedno i najstariji, i njegovo porijeklo je iz Sirije. Drugi
rukopisi se lociraju u Vatikanu i Indijskom uredu britanske vlade. Komplikacija
nastaje jer neki od rukopisa pronađenih u Egiptu nastaju stotinu godina nakon
Gallandovih prevoda. Sveukupno, naučnici se većinom slažu da je djelo nastalo iz
više dijelova, da se vremenom nadopunjavalo, ali da su porijeklom najstarije priče
iz Indije i Perzije, oko 8.stoljeća. Esad Duraković kaže da najveći broj naučnika je
suglasan da djelo ima arapsko-perzijsko porijeklo. (Prologomena za historiju
književnosti orijentalno-islamskog kruga, Sarajevo, Connectum, 2005.str.291-299)
„Ove su priče bile prevedene na arapski jezik pod naslovom Alf Layla, Hiljadu i
jedna noć.“ / Irwin, Robert, 1001 noć na Zapadu, Izdavačka kuća Ljiljan, Sarajevo,
1999. Str. 76/ Izvorno priča je bilo malo, ali su vremenom se dodavale kako bi se
dostigao potpuni broj 1001. Postavlja se pitanje zašto baš taj broj? Zašto Hiljadu i
jedna noć? Zašto hiljadu, vjerovatno jer u prijeislamskom Iranu postojalo je
zbornik priča indijsko-iranskog porijekla pod imenom Hezar esfane, hiljadu noći.
Ali odakle baš poslije ova jedna noć? Borhes je već spomenuo da Edward Lane
1841.godine kao objašnjenje za jednu noć dao strah od parnog broja kao mogući
razlog. ( Prologomena za historiju književnosti orijentalno-islamskog kruga,
Sarajevo, Connectum, 2005.str.293)
Kao zaključak iz ovog uvodnog dijela o porijeklu možemo reći da nikada nećemo
sa sigurnošću moći odrediti porijeklo i autentičnost nekih rukopisa, jer se djelo
kroz vrijeme modificiralo. „Priče evoluiraju u druge priče, ponavljaju se,
pojašnjavaju, obrću, izvrću, premošćavaju, povezuju i komentiraju unutar vlastite
strukture u sklopu beskrajne igre preobražavanja.“ (Irwin, Robert, 1001 noć na
Zapadu, Izdavačka kuća Ljiljan, Sarajevo, 1999. Str.99-100) Bez obzira na to, ono
je poslužilo kao uzor mnogima i ima veliki ugled. Specifično je jer se služi
mnogim inovacijama i tehnikama kako bi nas čitaoce uvuklo u priču te izazvalo
dramatičnost, napetost ili neku drugu emociju. A šta je baš to što očarava čitaoce
ovog djela, govorit ću u nastavku.

Okvirna priča

Drugi i najveći labirint mog istraživanja je samo djelo. Hiljadu i jedna noć je
zbirka priča koje Šeherzada priča caru Šahrijaru kako bi odgodila svoje smaknuće.
Isti ovakav koncept imamo u basni „Aska i vuk“, samo njena borba za život je kroz
ples, dok Šeherzada se služi pripovijedanjem. U oba slučaja imamo kao motiv
snagu umjetnosti kojom se čovjek bori protiv smrti. Šeherzada caru priča priču
1001 noć, tako što svaku noć prekine na najzanimljivijem dijelu a nastavi tek iduće
večeri. „Šeherzada zatiče jutro, te ona prekide priču po carevom odobrenju“, to je
rečenica koja se stalno provlači kroz djelo. Na ovaj način drži se pažnja
slušaoca/čitatelja kroz pomicanje ili odgađanje. Osnovna priča je priča cara
Šahrijara i Šeherzadino pripovijedanje, a te priče se dalje granaju jer čak i
Šeherzadini likovi pričaju priče, a zatim ti likovi svoje priče, te tako imamo princip
koncentričnih krugova ili prstenastu kompoziciju.
Primjer priče unutar druge priče imamo u Sindbadu, priči koju je Šeherezada
pripovijedala u Hiljadu i jednoj noći. Unutar same priče „Sindbad mornar“, glavni
junak Sinbad pripovijeda priče o svojih sedam putovanja prema Sinbadu nosaču.
Ovaj primjer imamo i u pričama "Tri jabuke" i "Sedam vezira". U još jednoj priči
Šeherezada pripovijeda: "Ribar i džinni", "Priča o Veziru i mudraku Dubanu"
pripovijedana je u njoj, a unutar toga su ispričane još tri priče. Jedna priča otvara
okvir drugoj priči. „Arabeska se ne odnosi na neki vanjski element kao referent,
već prenosi 'breme značenja' na odnos svakog elementa prema elementima koji mu
prethode ili slijede za njim. Tako je arabeska fundamentalno autoreferencijalna.“ /
Duraković, Esad,Orijentologija Univerzum sakralnog teksta, poglavlje Poetika
arabeske, str.28/
To su beskonačni lavirinti koji nas neprekidno vode na druge staze, a potom
vraćaju na sami početak. A već na samom uvodu u Hiljadu i jednu noć imamo
sliku logike čitavog djela. Hiljadu i jedna noć je jedan od najranijih primjera
okvirne priče u književnosti. Šeherzada po završetku jedne priče, suptilno nas i
neprimjetno uvodi u idući svijet, gdje dobivamo odgovore na pitanja koja smo
postavili u prehodnoj. Mi paralelno pratimo Šeherzadin svijet i svijet fikcije,
ponekad zaboravljajući da čak i ona sama pripada tom svijetu. Borhes kaže:
„Čovjek osjeća da postaje izgubljen u Hiljadu i jednoj noći, zna da u tu knjigu
može zaboraviti vlastitu hudu ljudsku sudbinu; može stupiti u jedan svijet sazdan
od arhetipskih figura, ali također i od pojedinaca.” Irwin, Robert, 1001 noć na
Zapadu, Izdavačka kuća Ljiljan, Sarajevo, 1999. Str.9
Ta izgubljenost u djelu je jedno od kvaliteta koje djelo posjeduje, jer na poseban
način dočarava sami proces čitanja. Kompoziciono poetika arabeske dominira kao
stukturni i estetički princip 1001 noći, što nam najbolje objašnjava strukturu
koncentričnih krugova. Poetika arabeske je takva da u njoj nema naglašen početak,
sredina i kraj, tako da ona se razvija kružno a ne linearno. „Ovakvo struktuiranje
arabeske i dominantnost njenog estetičkog principa u tijesnoj je vezi sa
arapskoislamskim poimanjem vremena. To poimanje se snažno diferencira u
odnosu na poimanje vremena u judeokršćanskoj kulturi, koje je linearno.“ /
Duraković, Esad,Orijentologija Univerzum sakralnog teksta, poglavlje Poetika
arabeske, str.18
Zbog toga je ovo poimanje vremena našlo svoj puni izraz u arabeski. Sam jezik
arapski u sebi ima stukturu arabeskne logike. Kod linearnog toka radnje, imamo
izraženu napetost, te to zahtijeva brže kretanje od početka prema kraju. Dok kod
arabeske cilj je afirmirati smirenu radost, kružno zadovoljstvo. To je jedan od
razloga zašto je arapska tradicija dominantno lirska, a dramska se tek pojavljuje u
moderno doba. „Parcelacija elemenata i njihova ponovljivost određuju se kao
strukturni principi na najnižoj razini.“ / Duraković, Esad,Orijentologija Univerzum
sakralnog teksta, poglavlje Poetika arabeske, str 15/ Ponavljanjem motiva
uspostavljaju se veze između manjih cjelina. Cilj umjetnika jeste ovladati
površinom, a to i omogućava princip ponovljivosti elemenata. Cjelina se razbija u
manje dijelove i na taj način je moguće prestati čitanje pa čak i preskakati priče, ali
zadovoljstvo u čitanju je isto jer imamo osjećaj smisla i zaokruženosti. „Umjetnik
negdje završava svoje djelo, najčešće pošto je arabeska ovladala zadanim
prostorom, ali je mogao završiti i na nekom drugom mjestu, u drugom obimu, ako
bi mu to prostor nalagao, isto tako, mogao bi je granati i dalje, sve dok ne ovlada
površinom. „ / Duraković, Esad,Orijentologija Univerzum sakralnog teksta,
poglavlje Poetika arabeske, str .16/ Zbog toga je moguće premještanje epizoda jer
stuktura nije linearna, te nemamo uzorčno-posljedične veze. „Arabljansko a potom
i orijentalno islamsko poimanje vremena u neraskidivoj je vezi sa shvaćanjem
čovjekovog položaja u svijetu, a time i shvaćanjem umjetnosti u toj tradiciji.“ /
Duraković, Esad,Orijentologija Univerzum sakralnog teksta, poglavlje Poetika
arabeske, str .19/
Po njima svijet je savršeno djelo Boga te jedini čovjekov zadatak jeste da otkriva
to savršenstvo, a ne da stvara. Tako da u arapskom jeziku ne postoji riječ za
stvaralaštvo. Arapski jezik ima dva termina koja se koriste za taj pojam: ibda i
ibtikar. Značenje mu je stvaranje novog iz postojećeg, tj. rekreiranje. Zbog
ovakvog pristupa umjetnosti, poimanju svijeta i kompoziciji djela, Hiljadu i jedna
noć je ostvarila veći uspjeh u Evropi nego na Istoku. „Tek u novom okruženju
njena neobična ljepota mogla biti valjano sagledana, te se čini opravdanim reći da
ovo djelo dostiže punu zrelost u svijesti čitalaca Zapada nenaviklih na očaravajući
Šeherzadin svijet i usavršeno pripovjedačko umijeće.“ /Duraković, Esad, Hiljadu i
jedna noć, Ljiljan Sarajevo, 1999. Predgovor str.8
Drugi važan termin jeste finn- značenje umjetnost, ali prevodi se kao umijeće,
tehnika, po tome nam je jasno zašto je tako za njih važna forma. Zaključak koji se
nameće za priču o poetici arabeske jeste da je jedino i mogla nastati tamo gdje je
nastala. Ovo djelo se dakle čita na jedan sasvim drugačiji način, smirenije bez
žurbe, te konstantno imamo odlaganje kraja. Suštinski, ono što je neobično
Zapadu, zapravo je na Istoku tradicija principa arabeske, tako da djelo nema
definitivan završetak. „Umjesto ideje kraja, konačnosti i smrti, odnosno smrtnosti
uopće, arabeska nosi ideju beskonačnosti, transcendencije zemaljskog ograničenog
postojanja, kretanje ka božanskoj beskonačnosti i potencijalno vječno trajanje,
vječno ponavljanje.“ Duraković, Esad,Orijentologija Univerzum sakralnog teksta,
poglavlje Poetika arabeske, str 31
Dakle arapskoislamska poetika stavlja veći fokus na putovanje kroz priču, a ne
samo na satisfakciju koja se dobije spoznajom kraja i završetkom čitanja.
„Šeherzadin životni put ili sudbina pretvoren je u golemi krug u koje je razvijen
nepregledan niz drugih koncentričnih krugova, važnost sudbine relativizirana je
idealnim ugrađivanjem u formu arabeske.“ Duraković, Esad,Orijentologija
Univerzum sakralnog teksta, poglavlje Poetika arabeske, str 29 S obzirom na to da
je djelo nastajalo devet stoljeća, da je prošlo izmjene i dopune, jasno je da ima
unutar sebe žanrovske različitosti. Tako da u pričama imamo avanturističke,
ljubavne, vjerske i kriminalističke tematike. Ono što oduševilo je čitatelje sa
Zapada, što su doživjeli kao vrstu inovacija, je spoj proze i poezije u ovom
univerzumu, i njihovo međusobno slaganje. Istok doživljava poeziju kao visoki
žanr i smatra da ima veću vrijednost od proze, tako da u Hiljadu i jednoj noći
poezija izlazi iz priča kao neki ukras koji dodatno nadopunjava kontekst.
„ Od tvoga pera korist imaju cijeli krajevi,
Tvojim potpisom koriste se čitavi svjetovi.
Pet prstiju tvojih pet rijeka predstavljaju
Sa kojih rijeke čitave oblasti natapaju.
Sve što drugi napišu jednom će nestati,
A što tvoja ruka napiše vrijeme će sačuvati.“ / Duraković, Esad, Hiljadu i jedna
noć, Ljiljan Sarajevo, 1999/Str.109/
Iz mnogobrojih primjera poezije inkoporirane u priče, teško je zamisliti ovakvo
djelo vez te vrste vizualizacije jer dočarava sliku i atmosferu na poseban način.
Iako nema direktno veze sa fabulom, služi kao vrsta odmora i osvježenja.
Poezija nije jedino što je fascinantno, korištene su mnogobrojne tehnike za držanje
pažnje čitatelja i dinamičnosti samih priča, jedna od njih jeste upravo i poezija. Već
sam spominjala tehniku odgađanja kroz sistem koncentričnih krugova, kada jedna
priča prelazi u drugu. „Kako se primičete kraju određene okvirne priče, tako vam
se ponovo u sjećanju izranjaju privremeno zaboravljeni krugovi-sistemi čija
izvanredna funkcionalnost u sistemu potpuno obznanjuje tek tada. Uzbuđenju
nema kraja i granice oplemenjene mašte u stalnom su razmicanju.“ / Duraković,
Esad, Hiljadu i jedna noć, Ljiljan Sarajevo, 1999. Predgovor str.11
Tehnika predviđanja je učestala, koristi se na način da kroz priču imamo stalno
spominjanje nekog predmeta, lika ,pojave da bi se kasnije mogla ubaciti u
pripovijest. Primjer najbolji je priča o Tri jabuke, koja je ujedno i primjer za prve
oblike krimi fikcije. Oblikovanje priča je jednostavno za pratiti, čak čitalac sam
može prateći događaje nagovijestiti dalji tok zapleta dok se radnja još odvija i to
prepoznavanje daje posebno zadovoljstvo. Imamo prisutna i proročanstva, najbolji
primjer je priča o Attafu gdje imamo obrnutu uzročnu vezu, kada Harun Al-Rašid
čita knjigu u kojoj su opisane njegove avanture sa vezirom i na taj način i pokreće
slijed događaja koji dovode do ispunjenja priča iz te knjige. Propali čovjek koji je
ponovno postao bogat kroz san je još jedan primjer obrnutog slijeda, kada san ne
samo da je predviđao budućnost, nego je bio i uzrok njegova predviđanja. / Irwin,
Robert, 1001 noć na Zapadu, Poglavlje Univerzum čuda, Izdavačka kuća Ljiljan,
Sarajevo, 1999. Str.290
„ Osim poezije u Hiljadu i jednoj noći jasno su prepoznatljivi mnogi drugi oblici
književnog umjetničkog stvaralaštva među kojima su rani vjesnici romaneskne
forme, rimovana proza, uzbudljive erotske priče, nezaboravne anegdote,
antologijske basne. Sve to opstaje u jednome skladu- upravo kao u neponovljivom
univerzumu- zahvaljujući u prvome redu magičnoj moći veoma rastegljive okvirne
priče.“ / Duraković, Esad, Hiljadu i jedna noć, Ljiljan Sarajevo, 1999. Predgovor
str.10 / Borhes tvrdi da čitatelj kada čita uokvirenu postaje i sam svjestan da i on
može biti uokviren, tj.postati dio priče koju neko priča. Ovo djelo svojim pričama
neprestano rasplamsava maštu i otvara mnoge mogućnosti, u svom sadržaju ima
mnogo elemenata fikcije. Čitavo poglavlje Roberta Irwina 'Univerzum čuda' u
djelu „Hiljadu i jedna noć na Zapadu“ posvećena je tome. U poglavlju se spominje
Kardinal Newman kako je on želio da te priče budu istinite. / Irwin, Robert, 1001
noć na Zapadu, Poglavlje Univerzum čuda, Izdavačka kuća Ljiljan, Sarajevo, 1999.
Str.270/ Moramo imati u vidu da iz naše perspektive neke priče iako uzbudljive i
interesantne, ne možemo ih doživljavati kao stvarnost, niti kao nešto što je
moguće, ali u kontekstu tog vremena teško je bilo povući liniju između fikcije i
nefikcije. Ljudi su oduvijek imali potrebu istraživanjem i spoznajom nečeg što je
čudno, tako da su takve priče uvijek imale posebnu pažnju. „Međutim,
srednjovjekovni kršćanski svijet i islam nisu dijelili isti natprirodni svijet! To se
najočiglednije razviđa u slučajevima koji govore o duhu i vještacu.“ Irwin, Robert,
1001 noć na Zapadu, Poglavlje Univerzum čuda, Izdavačka kuća Ljiljan, Sarajevo,
1999. Str. 274 Primjer imamo u priči o ukletoj kući u Bagdadu, kući koju
proganjaju džinovi. U Hiljadu i jednoj noći je sve moguće, elementi horora i fikcije
na prvi mah djeluje iznenađujuće, ali čitanjem postaje dio tog svijeta kojeg
razumijemo i prihvatamo. A u pričama Hiljadu i jedne noći slični su i likovi i
zapleti. Likovima hiljadu i jedne noći upravlja sudbina.
Sudbina (Kadr)
Priče Hiljadu i jedne noći su slične, i dovoljno je pročitati nekoliko da bismo
shvatili logiku cijelog svijeta, i važnost koju ima sudbina. Pier Paolo Pasolin kao
poznati tumač ovog djela rekao je: „Svaka priča u Hiljadu i jednoj noći započinje
sa pojavom sudbine koja se očituje kroz neku anomaliju, neprirodnost, i jedna
neprirodnost generira drugu. Tako se ustanovljava lanac neprirodnosti. I što je više
lanac logičan, što je više i tješnje zategnut, što je više lanac esencijalan, utoliko je
priča ljepša! Pod lijepo ja mislim na životnu priču, koja privlači i koja razvedrava.
Ovaj lanac nenormalnosti uvijek nastoji da se vrati ka normalnosti. Kraj svake
priče u Hiljadu i jednoj noći sastoji se od isčezavanja sudbine, svaka se priča vraća
nazad snenosti svakodnevnog života. Junak priče je zapravo sudbina sama.“ /
Irwin, Robert, 1001 noć na Zapadu, Poglavlje Univerzum čuda, Izdavačka kuća
Ljiljan, Sarajevo, 1999. Str.299/
U muslimanskom svijetu u životu važnu ulogu ima kada i kadr, odluka i općenito
sudbina koja je u Božijim rukama. U pričama Hiljadu i jedne noći sudbina je već
napisana, te djeluje umjesto pripovjedača. Često gubitak kontrole likova, kao
rezultat nama tada nepoznate sudbine, koristi se zbog postizanja veće napetosti.
Dakle pod sudbinom u ovom djelu misli se kako svaka osoba slijeđenjem vlastitih
težnji i donošenju odluka ispunjava ono već zapisano (maktub). Neke pripovijesti u
djelu služe kao izgovor za „ljenčarenje“ likova, jer ako je već sve predodređeno,
zašto samo ne čekati da se sve odvije po Božijoj volji?
„U Hiljadu i jednoj noći, sudbina je kapriciozna i favorizira ponizne, netalentirane
i besposlene. Uzmimo u obzir u tom smislu Ali Babu, zatim Ma'rufa obućara i
čitav niz siromašnih ribara koji hvataju i u boci nose džina, razgovaraju sa ribama i
raspolažu magičnim prstenjem.“ Irwin, Robert, 1001 noć na Zapadu, Poglavlje
Univerzum čuda, Izdavačka kuća Ljiljan, Sarajevo, 1999. Str.294 irwin
Sudbina općenito kao koncept daje veće mogućnosti da se stvari podnesu. Odnos
između likova i reda događaja uvijek su neraskidivo povezane. Naravno čovjek
ima i prostor svoje slobode, ali sudbina dominira nad slobodnom voljom, općenito
je prisutna dominacija objektivnog nad subjektivnim. Dževad Karahasan spominje
važnost vrta u djelu, kao o jednom glavnom čvorištu priča Hiljadu i jedne noći gdje
se svi susreću i gdje je sve moguće. Neću ulaziti u tu temu detaljnije, ono što je
važno jeste samo spomenuti simbol vrta kao konačnog odredišta. „Zapravo u toj
najmaštovitijoj knjizi svjetske književnosti može u prvi mah iznenaditi nominalno
siromaštvo prostora u kojima se priče događaju i likovi susreću: trg, put i vrt. To su
stalna kompoziciona središta, to su tri jedina prostora kojima se motivira zaplet, u
kojima se likovi susreću i uspostavljaju nekakve međusobne odnose.“ Karahasan,
Dževad, 1001 noć na Zapadu, Jezik i govor vrta u 1001 noći, Str. 436
Posljednje i konačno važno mjesto je dvorac, to je mjesto gdje se sve raspliće, gdje
se svakome presuđuje. Likovi nisu psihološki individualizirani, tako da ih nije
moguće izdvojiti iz priče i razumjeti, njihovo djelovanje pa i sami kraj ne ovisi o
prirodi likova nego o sudbini. I kada se vratimo na sami početak, na glavnu priču o
Šeherzadi. Šta nam govori njena sudbina? Hiljadu i jedna noć, hiljadu i jedna
ispričana priča i spašeni život, ne samo sebe nego i svih ostalih mogućih
voditeljica života (žena). Šeherzada na taj način spašava i sami život kroz
književnost, umjetnost, i istu koristi da izliječi Šahrijara.
Bettelheim čita okvirnu priču Šeherzade na poseban način. On doživljava
Šeherzadu kao srednjovjekovnog psihoanalitičara, a Šahrijara kao njezinog
pacijenta. “Šeherzada njemu priča mnoge velike priče da bi ga izliječila, I zbog
toga nijedna priča ne može biti dovršena, jer su naši psihološki problemi isuviše
slojeviti i teški za rješavanje. Samo široki varijetet bajki može pribaviti podsticaj
za takvu katarzu. /343/

Zaključak
Već sam na uvodu rekla da je ovaj seminarski rad za mene bilo jedan veliki
labirint, u kojem sam se izgubila već na samom početku istraživanja nastanka djela
i njegovih prevoda na mnoge jezike. Kroz svoje dugo putovanje do oblika kojeg
poznajemo danas, pokupilo je neke od najljepših priča Istoka. Njena forma,
dinamičnost, cikličnost i dan danas je veličana. Ovo je jedno od najpoznatijih djela
svih vremena, poznaju ga i oni što možda nisu pročitali čak ni jednu priču. Čak i
Borhes kaže da je to tako opsežna knjiga da je nije nužno ni pročitati. / Irwin,
Robert, 1001 noć na Zapadu, Izdavačka kuća Ljiljan, Sarajevo, 1999. Str.299352
irwin

“U krajnjim konsekvencama dolazimo do nedvosmislenog a iznenađujućeg

zaključka: Ideja priče u Hiljadu i jednoj noći vrhovna je ideja i princip na kome i
radi koga je sazdan taj univerzum. U skladu s tim, dakle u skladu sa zakonima toga
svijeta, nisu u pravu površni čitaoci koji bi htjeli dokazivati nesavršenstvo Hiljadu
I jedne noći zbog obrta neprihvatljivih trezvenom prosuđivanju.” Duraković, Esad,
Hiljadu i jedna noć, Ljiljan Sarajevo, 1999. Predgovor str.12

Karahasan navodi kao jedan od zaključaka: “Hiljadu i jedna noć je primjer

književnosti sa naglašenom socijalnom funkcijom, primjer ove književnosti sa
naglašenom socijalnom funkcijom, primjer one vrste književnosti koja artikulira
središnje snove, problem ili trauma cijele culture, čiji se tekstovi konstituiraju od
elemenata kulture i postaju elementima kulture već u samom trenutku nastanka.”
Karahasan, Dževad, 1001 noć na Zapadu, Jezik i govor vrta u 1001 noći, Str.451