Amina Hodžić (48534/2018)

Ana Svirščinjska

Ana Svirščinjska je poljska

književnica, pjesnikinja,
dramaturškinja i
spisateljica romana za
djecu i omladinu. Živjela je
u periodu 1909.-1984.
Djetinjstvo je provela u
siromaštvu, otac joj je bio
slikar a majka domaćica.
Ali bez obzira na takvo
materijalno stanje, imala
je sve uslove i podršku
roditelja da istražuje ono
što je zanima. Roditelji su
očekivali da će biti slikarka, ali ona je svoj izražaj još veoma rano kao djevojčica, pronašla u pisanju. Za
vrijeme nacističke okupacije Poljske, pridružila se pokretu otpora i volontirala kao bolničarka. Rat je na
njoj ostavio neizbrisiv trag, koji se posebno osjećao na pisanju. I dalje je zadržala svoj slikarski način
izražavanja i opisivanja, ali sada je u prvi plan sve više dolazila ljudska duša. Nestalo je diskrecije i
umjerenosti, postaje oštrija na jeziku i iskrenija više nego ikad prije. Bavila se pisanjem o položaju žene u
svijetu koji se mijenja, te stavlja naglasak na žensku perspektivu, zbog čega ne izbjegava da govori ni o
ženskoj seksualnosti, iako je to bilo skandalozno za njeno vrijeme. Ona priča priču o trudnicama,
majkama, ženama koje su zlostavljanje, ženama svakodnevnice koje bore svoje bitke, i svaki pojedinačni
primjer slika mnogo širu sliku. Zbog svega toga njena zbirka “Ja sam žena” iz 1972.godine se izborila i
najbolje prikazala istinu o ženi, i kao takva, predstavlja simbol ženske revolucije, manifest seksualne
revolucije. Vjerovala je da je izuzetno važno povezati umjetnost i život, jer jedno bez drugog gubi
smisao, a da je uloga pisca da govori u ime mnoštva. Pisac služi kao “antena” koja hvata glasove svijeta,
njegov je zadatak da te glasove čuje i izbori se da dopre i do ostalih. Pjesnik treba biti otvoren prema
svijetu, savjestan i osjetljiv. “On je emocija i savjest cijelog svijeta.” (Predgovor Ane Svirščinjske za
“Izabrane pesme” iz 1973.godine, str. 21) Ovo je nekoliko primjera koje navodi kao svoju teoriju poezije.
A kada je u pitanju stil pisanja, misli da je to najveći neprijatelj za pjesnika, dok je odsustvo stila najveći
prijatelj. Ustvari, njeno shvatanje je da pjesnik ima samo dva zadatka, prvi je da gradi stil, a drugi je da ga
ruši, i sve tako u beskonačnost. Česlav Miloš ju je izuzetno cijenio a njene pjesme je okarakterisao
glavnom temom tijela. “ Tijelo. Tijelo u ljubavi i ekstazi, u bolu, agoniji, tijelo se boji usamljenosti,
porođaja, odmaranja, prolaznosti.” Dobitnica je nagrade Krakova 1976.godine. Ovu zbirku je objavila kao
zrela pjesnikinja, u svojoj šezdesetog godini, te je tako doživjela svoj vrhunac. U tom period je naišla na
snažne reakcije, otpora, zgražavanja i negativne kritike. Ali iz današnje perspektive, sasvim je jasno šta je
željela postići. “Pjesnikinja svjesno oslobađa ženu u sebi i otvara prostor za nove obrasce: žensku
samosvijest, emocionalnu nezavisnost i pravo na tjelesne užitke.” ( Pogovor, Apoteza ženskog
natčoveštva, O poeziji Ane Svirščinjske, str.101-102)
Malo je reći da sam ostala oduševljena čitanjem ove zbirke. Zbog toga moram izdvojiti pjesme koje su mi
se najviše svidjele, to su: Hrabrost, Najveća ljubav, Smrt, Kao crkotina, Stara žena, Slamka, Nesagorivi
osmijeh, Iznutra ista, Naglavačke, Duša i tijelo na plaži, Ljubavnike razdvaja ljubav, Pijan.

Njemački oficir svira Šopena

Pored svih pjesama koje su mi se svidjele, ipak biram baš ovu, jer je izazvala najveću zbunjenost, a zatim
i divljenje, te sam joj se vraćala više puta. Tako jednostavno napisana, pjesma posjeduje neki smiraj u
izrazu, miran ton, tišinu koja odzvanja i na samom kraju neočekivan obrt. U prvoj strofi imamo prizor
njemačkog oficira koji hoda umrlim gradom. Jasno nam je da je u pitanju rat, a opis čizmi i njihov eho
zadaju tempo koji pjesmu prati do samog kraja. Eho samo još više naglašava tu pustoš koju donosi rat, i
jedino što ostaje su obrisi života koji je nekada bio tu, konstrukcija (kuće) i tijela (umrlih ljudi), kojih sada
više nema. Taj beživotni prizor i spokoj sada uznemirava buka čizme oficira. On zaobilazi tijela mrtvih
kako bi prišao jedinom predmetu koji je preživio razaranje, a to je klavir. U posljednjoj strofi dolazi do
neočekivanog obrta, tom mrtvom zemljom širi se zvuk klavira, melodija Šopena, melodija života, ljepota
umjetnosti, svirana rukama oficira, istim rukama koje su učestovovale u ubijanju ljudi i rušenju grada.
Ovakav prizor, ostavlja nas zbunjene, i postavljaju se mnoga pitanja. Šopen kao što je poznato je poljski
kompozitor, a njegovu kompoziciju izvodi njemački oficir. Da li se želi prikazati moć umjetnosti/muzike
da nadilazi i ljude i prostore, i nacije i ideologije? Da li je ovo možda pokušaj da se oficir čiji identitet nam
nije poznat očovječi, i da se u nama stvori dojam da je i on čovjek koji iza sebe ima svoju prošlost, svoju
priču, svoje životne dileme? Da li je on možda i on sam u stanju šoka? Možda mu je ovaj klavir u tom
trenutku jedini izlaz. Odlazak u mikrosvijet da bi se izbjeglo suočavanje sa makrosvijetom? Ipak, on nije
gazio preko tijela, već ih je zaobilazio, možda upravo to nam i sugeriše kako on ipak nije bezosjećajan. Ili
je možda ovo način da se prikaže jedan apsurd, apsurd kojeg možda ni oficir nije svjestan, ali koji
najbolje slika besmislenost ratovanja gdje zapravo niko na kraju nije na dobitku. Ovim kontrastom, zvuk
udarca grube čizme a zatim pitke melodije Šopena, možda se želi prikazati kako ta pustoš još uvijek ima
nadu da oživi. Možda je smisao u tome da prikaže sposobnost čovjeka da u sebi odvoji postupke prema
jednom narodu, od pojedinca tog istog naroda kojeg će veličati i doživjeti kao svog samo jer je imao neki
natprosječni talenat. Ova pjesma me podsjetila na film “The pianist” gdje također imamo neočekivan
obrt, kada njemački oficir poštedi Špilmana nakon što čuje kako svira i uvidi o kakvom se geniju radi. I u
filmu, kao u ovom pjesmi prostor događaja su ruševine. Muzika kao vrsta umjetnosti, je vjerovatno
najbliža svim ljudima jer je najmanje uprljanja stvarnošću i nema u sebi ideologiju i skrivena značenja.
Osjeća se u trenutku, prenosi emociju koja se ne može prevoditi u riječi. Ona ne nastaje podražavanjem
stvarnosti, ona je nadilazi, i možda se kroz ovu pjesmu to željelo prikazati. Uostalom, ja vjerujem da sva
navedena značenje se kriju u ovoj pjesmi, zbog toga i ostavlja tako snažan dojam. Jednostavna, kratka,
ritmična, tiha a istovremeno vrišti od značenja, objedinjuje mikro i makro, daje smisao i besmisao
istovremeno, prenosi emociju koja se brzo upija ali koje se teško otresti.

Dodatni izvori:

https://www.knjizare-vulkan.rs/poezija/49169-ja-sam-zena
https://www.xxzmagazin.com/pesnicki-protest-protiv-nepravednog-poretka-sveta